www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014
.:: ONLINE - RADIO ::: www.Domaći.de ::.

Mesa Selimovic
Strana prethodna  1, 2, 3 ... 7, 8, 9, 10, 11  sledeća
Pređite na stranu broj:  
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Književnost ~
::  
Autor Poruka
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Jan 21, 2007 9:54 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Suvise je tvrd, njegov bol je pun bijesa. Svoj bol on mrzi, ne priznaje, odbacuje, osjeca se njime ponizen. Istjeruje ga, on ostaje.

Koliko je strasnih noci, koliko divljih borbi zapamtila ova soba, kad se rvao sa svojim bolom kao s djavolom, i koliko zora docekao pobijedjen a nepomiren? Mozda se nekad javljao trenutak srece: pobijedio sam ga! A bol se javljao ponovo, izranjao kao vodeni bik iz crne rijeke sjecanja.

Mozda su to trenuci; kad se umrtvljuje, tri puta godisnje, kad otupljuje cula, da bi ostao ziv.

Ako je vrijeme jednu smrt ucinilo laksom, nova smrt je udvostrucila bol, ozivjevsi uspomenu na staru. Sad su ga pritisnule obadvije; izgubio je sve sto je zelio da sacuva, i sad ga muci neizdrzljiv bol, i bijes zbog ljudske nemoci da se suprotstavi nesreci.

Je li, jecao sinoc, kad je saznao, je li plakao, kleo, vikao, je li udarao glavom o zid?

Jednu smrt je placao tugom i mrznjom. Hoce li i drugu?

A da se sucelio s bolom, da nije s gnjevom odbacivao susret, s prijetnjom dizuci glavu prema nebu, s mrznjom gledajuci ljude, trazeci predah u muci drugih, da li bi mu bilo lakse ili teze? Da je gubitak prihvatio kao neminovnost, zaleci, jer nije ni bog ni drvo, i priklonio se pred tugom, mozda bi mu taj girob i taj mrtvac pomogli da svoju tugu oplemeni dobrotom. Zbog uspomene na sina. Kolikima je pomoc potrebna!

Ovako je u njemu bijes i nepomirenost. I stalna misao o odmazdi.

Ne o ratu, rekao je. Suvise ga boli.

Necu o ratu. Postedjecu ga.

Ispricao sam mu ono sto ga se ne tice i sto ga nece povrijediti. O Mula Ismailu, koga je bog obdario divnim nedostatkom, dragocjenim za njegovo zvanje, jer ne cuje sto mu ljudi govore, i nikad nije u sukobu sa svojom savjescu. On ne zna sta ljude boli, sta im nedostaje, sta zele, zato je najneviniji i najsrecniji covjek na svijetu. Ne mijenja misljenje, jer moze da govori uvijek isto. Nije sitnicav, jer govori o nesrecama ljudskim. Ne izaziva sporenje ni zlu krv, jer se ne moze ni potvrditi ni pobiti ono sto govori. Ne zna svoj posao, niti ikakav drugi, ali je dobro sto je na tom mjestu, jer bi drugi radili gore.

I o defderdaru Bekir-agi Djugumu. Izdvajam ga izmedju drugih, jer je pristao da razgovara sa mnom, i pored svog visokog polozaja. Doduse, mozda su mu krivo rekli moje ime, ili nije znao ko sam, ili me zamijenio s nekim, jer bi to bilo prvi put u istoriji ljudskog roda da je jedan defderdar primio ovakvu fukaru kao sto sam ja, samo zato da bi saslusao njegove nevolje, ali to mi je svejedno, pristao je da razgovara sa mnom, i hvala mu na tome. I pomogao bi mi, nemam dokaza da ne bi, i volim da mislim ono sto mi je milo nego ono sto je vjerovatno. Nesreca je samo sto sam se bas ja namjerio na takvu vjernost i odanost kao sto je njegova, jer drugi sluzbenici obicno ne umiru zbog smrti svojih gospodara. A mozda bi trebalo uvesti lijep obicaj, koji je svojim primjerom ostavio Bekir-aga Djugum, da svi umiru sa svojim gospodarem, kao indijske zene sa svojim muzem, jer nije posteno da svoju odanu sluzbu zavrse izdajom, sluzeci drugome. Doduse, to bi moglo imati i rdjave posljedice, da se vise niko ne prihvati vaznijeg polozaja, cime bi narod bio grdno ostecen, ali za lijepo nacelo treba nesto i zrtvovati.

O trgovcu hadzi-Fejzi sam rekao malo. Da je dobar covjek, i da nit je pruzao priliku, kao sto je pruza svim mladjim ljudima koji nisu gadljivi i sitnicavi, i prihvataju paznju i bliskost hadzi-Fejzinu, sto nije mala ni nevazna stvar u ovom hladnom i bezdusnom svijetu. Fejzo je mekan i sirok covjek, i trazi malo a pruza mnogo, ali ja nisam imao razumijevanja ni za njegovu sirinu ni za bliskost, sto je moja krivica a ne njegova.

A onda sam izgubio volju da se segacim, usiljavajuci se da ga uspravim oporom salom. Primijetio sam da on jedva slusa. Naveo me da govorim, kako bi ostao sam sa sobom.

Ucutao sam.

Nije se zacudio, nije upitao zasto sam prestao da govorim, polako se okrenuo prema visokom jablanu u dvoristu, i lice mu se opet bolno zategnulo.

Zasto ga ne bih suocio s tugom, izravno? Pristao sam na njegovu zelju da pricam sta bilo, kako bi on mogao da davi svoj bol, odbijajuci ga. I pogrijesio, kao i on.

Pomenucu mu njegove mrtvace, neka se navikne da bude s njima.

- Je li hafiz Abdulah sjedio na tom mjestu?

Pogledao me iznenadjeno, kao da se cudi kako sam pogodio njegove misli. Ali nije odgovorio. Ustao je sa secije i poceo da hoda po sobi, stezuci sake uobrucene na krstima.

Nisam odustao.

- Sigurno je volio da gleda onaj jablan?
- Kako znas?
- Vidim po tebi. Stalno mislis na njega.

Stao je kraj prozora, okrenut ledjima. Kako znas? - rekao je. Hoce li nastaviti razgovor o mrtvom prijatelju, sjecajuci ga se dok je bio ziv, ili zaleci zbog njegove smrti?

Ali, Sehaga je tesko probojan, i ne predaje se lako. Odbio je suocenje, opet.

Ne okrecuci se, skrenuo je razgovor na mene. Zato me zvao, zato sam i dosao. I zastitio se tim razlogom, da me ne pusti u svoj svijet.

- Od cega zivis?
- Ne znam ni sam. Mozda od ljubavi.

Taj razgovor mu je laksi, jer je izvan njega.

- Lijep zivot. Samo je obicno kratak.
- Je li bolji lijep a kratak, ili dug a ruzan? Gavran zivi tristo godina.
- Gavran i ne zna da je ziv.
- Mi znamo, to je nasa sudbina.
- To je nasa nesreca.
- Sreca i nesreca.

Vidim kuda se krece njegova misao. Dosao je do ruba, hoce li ga preci? Hoce li pomenuti razlog svoga ocajanja?

Ne, ne usudjuje se.

Opet sam mu ja zaklon.

- Zasto si ono ucinio kod hadzi-Duhotine?
- Pravo da kazem, ne znam. Tek sam se vratio iz rata, bio sam zbunjen, bio sam gorak. Ne znam.
- Je li te Mula Ibrahim zato otpustio?
- Mula Ibrahim je neduzan. Prisilili su ga.
- Mula Ibrahim je kukavica.
- Nije on za to kriv. To je kao da se rodio gluh, ili s krivim nosom.
- Da li zaista mislis tako, ili si lukav?
- Na zalost, nisam uspio da izucim lukavstvo. Nemam dara.
- Koliko ti je godina?
- U maisu cu navrsiti dvadeset i pet.
- U maisu?
- Da zasto?
- Pitam sta bilo, govorim sta bilo. Da ne cutimo.

I njegov sin je rodjen u maisu, kao i ja. Pogodilio ga je, ali ni o tome nece da govori.

Onda je opet poceo da hoda duz velike sobe, zagledan u cilim.

Sat u drugoj sobi odbijao je nesto, vrijeme je prolazilo, a mi smo cutali, kao da smo zaboravili jedan na drugoga.

Ne, nismo zaboravili.

On je u mislima uporedjivao mene i svoga mrtvog sina, rodjeni smo iste godine, u istom mjesecu, bili smo u istom ratu, to nam je zajednicko, on je mrtav a ja sam ziv, to nam nije zajednicko. I sta ce sa mnom, da mi pomogne pa da ga podsjecam, ili da me ukloni da ga me pozljedjujem?

Ni ja nisam zaboravio njega. Bila mi je mucna ova tisina, medju dva ziva covjeka, smetalo mi je njegovo ujednaceno kretanje od zida do zida, javila se u meni i srdzba: zasto me zvao, da ga gledam ovako zatvorenog i odvojenog? Zasto sam dolazio, da gubim vrijeme, da vidim kako ga ni za trenutak ne mogu okrenuti sebi?

Treba li sad da izadjem, s prijekornom mislju da sam uzalud dolazio oholom covjeku?

Necu, ne mogu, nikad se vise ne bih vratio ovamo, ako bih sad otisao. A mozda mu je potrebna moja pomoc. On tone, kako mu ne pruziti ruku?

Odlucio sam da upadnem u njegovo uporno cutanje, prepadom.

- Znas li zasto su ubili hafiz-Abdulaha?
- Ne znam.
- Ja znam. Bio sam juce u dzamiji. Zastao je, kao udaren.
- Svi su napadali studenta Ramiza, on ga je branio.

To nije bila istina, ali sam namjerno rekao tako.



_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Jan 21, 2007 9:55 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Naglo je sjeo, odbacivsi oklop, smanjivsi razdaljinu, izasavsi sav iza sanca, odjednom uvucen u razgovor.

- Sta se desilo? Pricaj! Sve!

Ispiricao sam, ukratko o drugima, opsirno o hafizu, sakrivsi da je zrtvovao mladica a branio pravdu. Nisam lagao, ali nisam dorekao istinu, da bi, mi mrtvi starac bio saveznik kod Sehage. Juce mi se zamjerio sto je trazio kaznu za Ramiza, znam da ljudi nisu savrseni, a razocaran sam kad se u to uvjerim, i sad sam, ispravljao njegovu gresku, ili zabludu. A mozda nije ni greska ni zabluda. Trazio je pravdu a ne nasilje, i svima je pred lice stavio ogledalo, da vide svoju nakaznost, kad vec napadaju tudju. Postupio je hrahro i posteno, ne stedeci nikoga, zato je i stradao. Nisam pogrijesio kad sam ga uzeo za svjedoka.

- Onda su ga ubili - uzviknuo je Sehaga uzbudjeno. - Zar i njega!

Zar i njega! I sina i prijatelja. Njih dvojicu je najvise volio u zivotu, obojicu su ubili. Nista drugo nije vidio, nista drugo nije ga se ticalo.

Htio sam da ga upozorim, nisu samo oni stradali. Ima nesreca i osim njegove. Pun je svijet nesreca. Znam, ticu nas se samo nase, ali zar i tudje nisu nase?

- Mnoge su ubili, i mnoge ce jos ubiti - rekao sam, misleci na Ramiza.

Ali on kao da nije cuo, drzao je sastavljene pesnice na prsima, kao da pritiskuje bolno mjesto, blijed, zgrcena lica, sav ustremljen na jedinu misao.

- O, zlikovci! - prosistao je stisnutih zuba. - Platicu vam! Naci cu krivca! Zemlju cu prokopati, ali cu ga naci!
- I da se osvetis, hafiz-Abdulaha neces podici iz groba.
- Umro bih od sramote, ako bih zaboravio prijatelja!
- Ucini nesto korisnije. Mladog Ramiza ce ubiti.
- Ubice sve postene. Hiljadu smrti su zasluzili!
- Nisi spasao sina. Spasi njega... Nije ocekivao da cu to reci. Ni ja. Stao je i pogledao me zaprepasteno. Bezdusno sam provalio u njegovo okrvavljeno srce.

Stisnuo je sake, sav se zgrcio, izgledalo je da ce skociti na mene. Kako sam se usudio da mu to kazem?

Nije posao prema meni, nesto ga je zaustavilo. Mozda misao, koja mu se nikad nije javila, da zbog mrtvog sina pomogne nekom zivom. Zbunila ga je ta mogucnost, mozda mu se cinila i nepravedna, u pocetku, neprihvatljiva za njegov bijes. Ali nije mogao ni da je odbaci lako.

Je li pomislilo kako bi bilo lijepo da je neko pokusao spasti njegova sina? Je li u magli zbunjenosti nazreo put koji bi njegovom sjecanju dao vise smisla? Je li se u njemu pokrenula zaboravljena dobrota?

Htio sam da presudim u njegovoj nedoumici:

- Umrijece neduzan.

Jos se branio:

Je li moj sin bio kriv?

- Zato ti i govorim. Najbolje ces razumjeti. Oca nema, poginuo je u ratu, ima samo majku. Sta ce mu ona pomoci?
- A kako cu mu ja pomoci?
- Ne znam. Moli valiju da ga puste.
- Ne smije, boje se jedan drugoga.
- Onda mu nema spasa.
- Ima majku, velis. Zasto nije mislio na nju? Djeca misle samo na sebe, roditelji ih se ne ticu.
- Zaboga. Sehaga, zar ni mrtvom sinu ne prastas sto je mislio drukcije nego ti?

To nije izdrzao, pogodio sam ga u zivu ranu, ni sam ne znam zasto, viknuo je, pogledavsi me krvnicki:

- Pasji sine! Sta hoces od mene!

A onda je sagnuo glavu, i poceo da lomi prste.

Stajao je tako dugo.

Onda je rekao tiho, ne gledajuci me:

- Nije trebalo da mi to kazes.
- Kazem zbog tebe. Pomiri se s njim. Mrtvog ga prihvati s tugom a ne s bijesom. Mladi ljudi cesto cine ludosti, jer zele nemoguce. Kao tvoj sin, kao Ramiz.
- Jesi li prijatelj s tim covjekom?
- Nisam. Jedva se poznajemo.
- Zasto se onda zauzimas za njega?
- Zato sto nece niko, zato sto je sâm, zato sto je posten.
- I tebi je potrebna pomoc, mislio sam da ces govoriti o sebi.
- Meni prijeti sirotinja, njemu smrt. Njegovo je teze.
- Lud li si, boze moj! Sve sto kod nas vrijedi, to je ludo. I moj sin, i ti, i taj Ramiz.
- Lud je zato sto ne misli o sebi, vec o drugima. Treba li zbog toga da umre?
- Je li vlasti stalo do njega?
- Mnogo. Opeklo ih je ono sto je govorio. Odjednom se izmijenio, pakostan izraz mu se pojavio na licu:
- Kako bi bilo da im ga otmemo? Pocrkali bi od bijesa!

Eto, taman sam mislio da sam istjerao djavola iz njega, a on sve pocinje po starom. Bol mu je nanesen tudjom krivicom, i lijek mu je samo nevolja koju ce on nanijeti drugome.

- Ne bi im bilo lako - slozio sam se, ugledavsi neocekivanu mogucnost za Ramizov spas. Sehagin razlog me se me tice.

Cudno je kako se nenadno pokrenuo, izraz lica mu nije vise zloslutno mracan, vec sabrano odlucan, tanak osmijeh oko usana otkriva zamisljenu radost likovanja, ruke stoje mirno jedna pored druge, tijelo se ispravilo. To je drugi Sehaga, covjek koji smislja osvetu.

To su trenuci kad sigurno zaboravlja svoj bol. Ali ova njegova pakost nece biti samo osveta. Pomoci ce drugom covjeku.

Sad ga nista ne bi moglo zaustaviti. A da sam slucajno podstaknuo u njemu dobrotu, ostala bi blijeda i mlitava.

Koliko je zlo zivlje i marljivije! Neka nam je bog u pomoci.

Udario je dlanom o dlan, ruke su vrsile svoj posao spremno, ne muceci se, ne grceci se vise.

Usla je mlada djevojka.

- Zovni mi Osmana!

Osman je odmah usao, kao da je cekao pred vratima, a mozda je i cekao, stojeci s mladom djevojkom. I njemu i njoj oci su sijale kao kandilji.

Sehaga je protrljao ozivjele ruke.

- Sjedi! Treba da spasemo jednog covjeka iz tvrdjave.
- Ima nekoliko nacina - odgovorio je Osman, ne razmisljajuci. - Ja sam za najskuplji.
- U redu - pristao je Sehaga. To je bilo sve!

Osman Vuk me pogledao veselo, i upitao Sehagu:

- Hoces li da ti donesu mlijeko?
- Poslije.

Vrijeme je da odem, da bi oni mogli da se dogovore nasamu.

Ostao sam duze nego sto sam mislio, i mnogo duze nego sto se Tijana nadala.

Pitace me, zasto me pozvao. Nije me pozvao.

Pitace, o cemu smo razgovarali. Nismo o meni razgovarali.

Pitace, hoce li mi pomoci. Ni on ni ja nismo se toga sjetili.

Pitace, zasto sam onda toliko zadovoljan. Necu znati da objasnim zasto sam toliko zadovoljan.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Jan 21, 2007 9:56 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

13. Otmica

Ta noc uoci Bajrama bila je burna.

Kraj posljednjeg dana posta Osman Vuk je docekao u Zajkinoj mejhani, trijezan, miran, gotovo svecan. Mejhana nije zatvorena za druge goste, kako je Osman obicno zahtijevao, ali su svi znali da je to njegovo slavlje, zbog sutrasnjeg Bajrama, zbog dugog Ramazana, ni zbog cega, niko nije trazio razlog Osmanovu ludovanju, jer bi taj razlog cesto trazili. Znao je da se veseli kao nijedan covjek u gradu, okrecuci ga na glavu i remeteci njegovu kiselu tisinu. Ocevi odraslih sinova i muzevi mladih zena bili su tada brizni, jer su sinovi postajali nemirni, a mlade zene gubile san i, tuzeci se na glavobolju, dugo u noc sjedile kraj prozora i uzdisale, sto je mnogima donijelo pravu glavobolju od muzevljevih njeznih saka koje su, za svaki slucaj, istjerivale ludost iz zenskih glava uvijek punih opasnih snova.

Sejmeni su se tada okupljali oko njega, i pratili ga po ulicama, strepeci sta ce Osman izmisliti. Ali su uvijek ostajali na pristojnom odstojanju, bojeci se njegova neljudskog bijesa.

Te veceri, vec u sumrak, cekala ga je pripremljena gozba s jelom i ohladjenim picem. Zajko, vazan i utegnut, i njegova dva momka, u svecanim odijelima, tiho i uzurbano su vrsili posljednje pripreme za to ludo bogosluzenje, a stari Ciganin Ramo, najbolji svirac i pjevac koga je svijet vidio, i njegovih pet sinova, cekali su spremni, gledajuci pobozno u Osmana i njegove drugove, veseljake, kockare, ukoljice, ludove, pijanice, najvece sarhose u gradu.

Kad je pukao top na Tabiji, oglasivsi kraj posta, Osman se digao, omrsio se, toboze, zalogajem hljeba i casom rakije, zazelio svima srecan Bajram, jer sutra bogzna hoce li i znati da je Bajram, i tada je pocelo veselje.

Sejmeni i nocobdije vukli su se kao sjenke oko mejhane, ali su cijelu noc slusali pjesmu, svirku, smijeh, viku, u noc niko nije izasao.

Sve mi je to ispricao Mahmut Neretljak, koji je cijelu noc pio s Osmanom, i njegovim drustvom, odspavao ujutro sat-dva, i odmah izletio iz kuce, zut kao limun, ali srecan i blazen, kao da su mu svi zivotni snovi ostvareni. Veselio se s Osmanom Vukom! I svakome je to pricao.

Ne bi nikad stigao do Osmana i Zajkine mejhane, to je za njega daleko koliko i pasin konak, slucaj ga je doveo do te neocekivane srece. Osman Vuk je bio dosao da mene pozove na to bajramsko slavlje, ali su mi Tijanine zloslutno skupljene obrve ubile svaku volju za veseljem. Nikad nisam bio, ne moram ni sad, tjesio sam se, kad mi nista drugo nije ostalo.

Mahmut je slusao, kao u zanosu, i sigurno mislio da sam jado koji ne zna sta je pravo musko veselje, niti cu ikad saznati, kad odbijam poziv koji bi svako prihvatio, ako je pravi covjek. Ja, eto, nisam pravi covjek, i predlozio sam Osmanu da povede sa sobom moga priljatelja Mahmuta, on to voli, a i za drustvo je bolji od mene.

Mahmut me pogledao zahvalno, Osmana s nadom, uzbudjen kao djevojka kad se nada da ce je isprositi, a kad je Osman pristao, nesto mu je zaklokotalo u grlu, gotovo se zagusio zbog te pocasti, ali se brzo pribrao i dostojanstveno zahvalio na pozivu.

Zacudio sam se, posteno da kazem, sto ga je Osman pozvao, ali mi to nije bila najveca briga. Izasao sam s njim, da ga upitam, zar nece pokusati da spase Ramiza, veceras bi bas bilo zgodno, svi se vesele, a on se samo nasmijao: - I ja se veselim.

Ostao sam zbunjen, a Osman je otisao smijuci se.

Mahmut mi je sutradan pricao da je pijanka bila nevidjena: dzaba, za pice treba da se nadju pravi ljudi. Sile su, nema sta, narocito Osman, ali je dobro sto su i njega, Mahmuta, pozvali. Pokazao im je kako se pije, polako, dugim gutljajima, s jezika a ne iz grla, ne naiskap, to je prosto, i ne moze se dugo izdrzati. Doduse, poslije je i on pio naiskap, i srkao iz tanjira, kao corbu, ali to je bilo pred zoru, kad su pamet izgubili, svi osim Osmana. Mahmut ih je naucio i kako sviraci treba da sviraju, tiho, gospodski, da se cuje samo do kucnih vrata, da ulazi u srce, da te davi u grlu a ne znas zasto. Osman Vuk mu je priznao znanje, rekao da mu je veselje ljepse zbog Mahmuta, i sve ga grlio, grlio, kao brata, kao pravog prijatelja. A i taj Osman Vuk, nije vuk, vec arslan, on sve moze sto iko moze a ne moze svako sto on moze. Sve mu je novo, sve muzevno, sve veselo, i ono sto zna i ono sto kaze. Vilice je razvalio smijuci se i cudeci, i da je juce umro, ne bi znao da i takvih ljudi ima na svijetu. On je najvedriji, najzanimljiviji, najbolji, najpametniji, najhrabriji covjek koga je ikad vidio. A sta sve u njemu lezi, tesko je i vjerovati. Svirao je na sarkiju a Ramo je pjevao, onda je on pjevao a Ramo svirao, onda je igrao neku cerkesku igru, Mahmut nikad nista ljepse nije vidio, pa neku rumunsku igru, sa Zajkom. Oko ponoci dosli nekakvi grmalji, pa hoce da pokvare veselje, traze da Ramo njima svira, naredjuju da se prekine igra, a Osman njima, tako i tako, sjedite i pijte, ne kvarite nam veselje, ne smetajte nam, ni mi vama ne smetamo. Oni, bezobrazni, ni opepeliti, davno su, vele, tutora sahranili, a ako mu se ne svidja, eno mu vrata, slobodna mu dzada, i sve tako, da se pobljujes, a bogami, i prijete, vidim, svasta se moze desiti. Ali se s Osmanom nista ruzno ne moze desiti. On ti ustade, pa polako, ama korak nece da pruzi, ni rukom brze da mahne, jok, vec kao da ima vremena za sve, pridje jednom grmalju, a grmalj golem, jedva je na vrata usao, udari ga po desnom, udari po lijevom obrazu, onako izamaske, grmalj samo klece, Osman pridje drugom, isaketa i njega, a kako ga koji put udari, a njemu glava poleti, i odletjela bi da nije vezana za vrat, pa se vrati na drugu stranu, pola metra se odvoji, pa se opet nekako namjesti, saka mu teska kao topuz, pa grmalj ne zna ni gdje je ni sta se s njim desava. Onda jednome naredi da otvori vrata, a obojici da se gube i da nikad vise u zivotu ne zavire ovamo, i bogami, uvukose vratove, poslusase ga, kao djeca hodzu, i klisnuse u mrak. A on se vrati u drustvo. - Gdje smo stali? - veli, kao da nista nije bilo. Tada Muharem Pjevo, odusevljen, poruci pjesmu, i htjede da plati, Osman samo izdrelji, oci, strah te u njih pogledati kad planu, srce ti se skupi ko oskorusa, a samo tren poslije, sunce iz njih zasija, pa veli Pjevi: - Veceras ne turaj ruku u dzep. A koliko je platio Zajki, koliko sviracima, koliko momcima, to samo on zna, svrsio je to nasamu, gospodski, ali je para pogolema, vidjelo se po tome kako ga gledaju, kako se ponizno smijese, kako se klanjaju, svi bi ostali; na nogama tri dana i tri noci, da je on htio. Ali kad cu kako mujezin uci sabah, dize se i veli: - Srecan vam Bajram, braco. I hvala sto ste mi ucinili cast. I trijezan, kao da nije proveo noc u picu, oprostio se sa Zajkom, a svirace zamoli da ga ne prate dugo ulicom, Bajram je, praznik, ljudi vec idu na molitvu, ne treba da im smetaju. Pratili su ih svirkom do mosta, na mostu su odsvirali jos jednu pjesmu, ljudi su zastajali, iduci u dzamiju, a on se klanjao, s rukom na prsima, i cestitao im Bajram. Onda se poljubio sa svima iz drustva, i s Mahmutom, u oba obraza, i otisao kuci. Mahmut je bio suvise uzbudjen da bi dugo spavao, dva velika djuguma prosuo na glavu, da dodje sebi od rakije i od velike srece, i dugo poslije toga pricao o Osmanu i o toj nezaboravnoj noci.

Nije mi to mnogo licilo na Osmana Vuka, nikad (nisam vidio kako se veseli, ali ova uzdrzanost i odmjerenost sasvim je neobicna, nimalo njegova. Ili je Mahmut nesto pogrijesio, ili ja nista ne znam o Osmanu Vuku.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Jan 21, 2007 9:56 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Poslije mi se ponesto objasnilo kad sam cuo sta se te noci dogodilo u tvrdjavi.

Te iste noci, uoci Bajrama, neko je oteo Ramiza iz tvrdjave, i nekud ga sklonio.

Iza jacije nepoznati ljudi na konjima dosli su pred tvrdjavsku kapiju, snazno udarili zvekirom i naredili strazaru da pozove dizdara, nose vazno naredjenje od valije. Kad je dizdar dosao na kapiju, pokazali su mu pismo, i on je dvojicu pustio u tvrdjavu, drugi su ostali pred zakljucanim vratima.

Sta se nakon toga desavalo, niko nije tacno znao, i moglo se samo nagadjati, kao sto su nagadjali i oni kojima se sve desavalo. Dvojica neznanaca savladali su dizdara u njegovoj kuli, udarili su ga nadzakom po glavi i krvavog ostavili na podu. Kljucara su savladali u njegovoj sobi kod ulaza u lagum. Onda su obojica dosla do strazara na kapiji, kao da izlaze, on im je otvorio, i tada, kad se okrenuo, nadzak je pogodio i njega. On se prvi i osvijestio, mozda zato sto je najmladji, ili sto mu je glava najtvrdja, ili sto su ga najlakse udarili, zatvorio otvorenu kapiju, digao uzbunu, izbudio pospale strazare, a onda su nasli kljucara koji je dosao sebi, ali je jedva znao sta se desilo, i dizdara koji je najgore prosao. Cijelu noc nije dolazio sebi, trljali su ga, polivali vodom, i sve uzalud, onda su mu stavili rakiju pod nos a nekoliko kapi kanuli u usta, i dizdar se probudio, ali nije mogao ustati. Na glavi mu je bila velika cvoruga, u stomaku muka, u tijelu slabost, u glavi nejasno sjecanje.

Ramiz je nestao iz tvrdjave.

Taj Bajram su ljudi zapamtili po tom dogadjaju.

Pricalo se, svuda, kao o cudu, o junastvu, o smaku svijeta, prema tome ko je govorilo. Pronijela se vijest da je to ucinio Becir Toska sa svojim hajducima, drugi su tvrdili da je to djelo dervisa hamzevija, treci su se samo cudili, jer je Ramiz bio prvi zatvorenik koji je otet iz tvrdjave. Jednima je to bio razlog da misle kako su ljudi postali gori, drugima da su hrabriji. A mozda je tacno i jedno i drugo.

Vlast se uzbunila. Velika je bruka sto su razbojnici mogli uci u tvrdjavu, ali jos veca sto su o Ramizovu zlocinu obavijestili ne samo valiju vec i Portu. Kako ce sad javiti da ga nema? Kakva je to tvrdjava, kakvi strazari, kakva uprava koja ih drzi?

Ispitivali su dizdara i tvrdjavsku posadu, ali ljudi nisu znali nista vise od onog sto su odmah rekli, i sto je znao cio svijet. Dizdar, jedva govoreci zbog bolova u glavi, rekao je da je pismo zaista bilo od valije, s pecatom. Nije ga, doduse, docitao, jer su ga zlilkovci udarili po glavi cim je poceo da cita. Sjeca se samo naslova: Cestitom dizdaru, i nista vise, a bolje bi bilo da se ni toga nije sjecao, jer su mu pokazali pisimo, koje su razbojnici bezobrazno ostavili u njegovoj sobi, i upitali ga kako je mogao pomisliti da je valijino, kad bi i slijepac mogao vidjeti da je pecat krivotvoren, i ne bas narocito vjesto, na sto je dizdar odgovorio da i on sada vidi, ali onda nije vidio, zato sto nije sumnjao, a i zbog slaba svjetla.

Svijet je znao i to da je vlast pitala dizdara zasto je nepoznate ljude pustio u tvrdjavu, zasto ih nije ostavio pred kapijom, a pismo (u kojem se zahtijeva da im preda Ramiza) procitao u sobi. Odgovorio je da su bili obuceni kao sejmeni, sto su potvrdili i ostali, i da su mu rekli kako imaju da mu daju usmena uputstva, a najvise ga je prevarilo sto su naredili da se kapija zakljuca dok oni budu u tvrdjavi i kako da pomisli na kakvo zlo, kad su njih samo dvojica, a u tvrdjavi deset naoruzanih strazara, osim njega. A jos ce najprije biti da ga je prevarila nepojmljiva drskost tih ljudi. Najprije ce biti da je tebe prevarila tvoja glupost, rekli su mu ljubazno.

I tako, niko tacno nije znao sta se desilo. Ni ja, iako znam kako je pocelo. Ali, dalje od toga, sve mi je tamno.

Upitao sam Sehagu, kad sam mu cestitao Bajram, gdje je sklonjen Ramiz.

Pogledao me ostro, kao neprijatelja, i prezrivo, kao budalu.

- Odakle bih ja znao? Zasto mene pitas!

Vidio sam koliko sam zaista glup, i koliko sam im nedorastao.

A ne bih Sehagu ni pitao da me Osman Vuk nije zaobilazio kao da sam sugav, i kao da me nikad u zivotu nije sreo, ili je cuo o meni samo najgore.

Sve sam domisljao sam. Dobro, Sehaga je dao pare, a Osman je platio ljude, ko zna kakve, stare ratnike, hrabre a siromasne, ili hajduke iz sume, ili razbojnike, ili zlikovce koji se niceg ne boje kad treba da dodju do novca. Onda je priredio veselje u Zajkinoj mejhani, s velikim drustvom, sa sviracima, s Mahmutom koji ce sve pricati, sa sejmenima koji su cijelu noc nailazili i castili se, s pasvandzijama, s pijanicama, s nocnim sovama, i ostao je od sumraka do zore. Svi to mogu potvrditi, i oprati ga svake sumnje, ako bi nekome palo na um da posumnja u njega.

Ali, koga je potplatio u tvrdjavi? Strazara? Ali strazar nije vazan, i mogao je bas te noci ne biti na kapiji, a i da je bio, nikoga ne bi smio pustiti bez dizdarove dozvole. Ne, nije on, a udarac po glavi dobio je besplatno.

Onda je dizdar? Njegova mala plata i dosadna sluzba, jer nikad ne smije napustiti tvrdjavu, sigurno su dozlogrdili starom ratniku, i mogao je pristati na sve, ako bi mu pristojna nagrada omogucila da se rijesi tvrdjave, u kojoj je zivio kao i zatvorenici. A mogao je i da se ozeni, da okusa ono sto su svi ljudi cinili, a sto on nije mogao. Nije morao znati ljude koji ce doci, i sigurno je govorio iskreno da su mu bili nepoznati i da ih nikad nije vidio. Dogovarajuci se s Osmanom, vjerovatno je zelio da otmica bude ubjedljiva, i prisitao je, ne, zahtijevao je da ga otmicari udare, ne bas prejako, malo, koliko da se moze opravdati. Ali, zasto su ga udarili onako krvnicki? Da li im ruka ne zna za malo, ili su zeljeli da dokaz bude sto ubjedljiviji, ili su naplatili ko zna kakav dug, tek, dizdar je jedva glavu izvukao, i da je znao kako je teska zlikovacka ruka, mozda ne bi pristao na ovaj posao. A mozda i bi, jer sta je jedan jaci udarac i nesto teza glavobolja prema sreci koju je tako platio! Ovoliko koliko je vjerovatno dobio od Osmana, ne vjerujem da je zaradio cijelog zivota, a bilo mu je krajnje vrijeme da shvati kako se ne moze mnogo zaraditi posteno. Doduse, kad je ustao, a lezao je nedelju dana, glava ga je boljela kad god bi se naoblacilo, i kad je bilo vlazno. I kad bi poceo stogod da misli. Ali ga vise nije boljela glava zbog drugih stvari, koje su ipak vaznije od glavobolje. A razmisljanja se lako odrekao, zato sto mu zaista nije potrebno, i zato sto se sjetio kako je cijelog zivota mislio uzalud. Poslije nekoliko mjeseci dao je ostavku, kad mu je umro stric i ostavio mu neko nasljedstvo, kako je tvrdio, mada se svako cudio sto je njegov stric krio da ima ista. Ali, ko se moze zakleti da zna sve o ljudima? Kupio je malo imanje kod Kozje cuprije, ozenio se mladom udovicom bez djece, i obradjujuci posnu zemlju a naslanjajuci se na plodnu zenu, stekao malo imetka a mnogo djece. I stavljajuci isjecen sirov krompir na celo, kad bi ga zaboljela glava, da ga podsjeti da onu srecnu noc, zahvaljivao bogu sto se sudbina jednom u zivotu i njega blagonaklono sjetila, da mu plati za toliku postenu sluzbu zemlji i caru.

Tijana je u dvoristu cula o Ramizovom bjekstvu, a ja sam joj ispricao sve sto sam znao. Prvo joj je palo na um da se zabrine:

- Da tebe ne upletu?
- Ko da me uplete? Sta sam ja kriv? I kako da me upletu? Ne znam ni kako se desilo.
- Jesi li siguran da ti ne moze biti nista?
- Siguran sam. Igru igraju veci od nas.
- Veci igraju, manji placaju.
- Ovaj put nisi u pravu.
- Daj boze. Samo ti nikome ne pricaj to sto znas.
- Nisam lud.

Onda se sjetila Osmana Vuka i pocela da se divi:

- Izgleda kao hajduk. Samo je on to mogao uciniti.

Pobunio sam se, zelio sam da ga sklonim s puta:

- Dopao ti se taj hajduk. Samo zato sto je rekao da si lijepa.
- Hajde, ne luduj.
- On to kaze svakoj zeni.
- Bas me briga!
- A otmicu nije on izvrsio. Cijelu noc je pio.
- Mozda je izasao, pa se opet vratio.
- Nije se ni maknuo iz mejhane, sve do zore.
- Ko je onda?
- Ne znam.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Jan 21, 2007 9:57 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Nije izveo Ramiza iz tvrdjave, ali je sve ucinjeno po njegovoj zamisli. Nisam htio da joj to kazem, uvrijedilo me njeno odusevljenje. Ali je istina. On radi ono sto hoce, uzima od zivota sto mu se svidja, pametan je da smisli sve sto mu treba, a povrsan da bi mislio o razlozima i posljedicama. Da su otmicari slucajno stradali, njemu bi bilo svejedno. On misli samo na sebe. Zivot je za njega radost, uzivanje, pustolovina. On je vjetar, podnevno sunce, proljetna kisa, on cini svoje, on zivi, kao priroda, drugi uzmu od njega sto mogu, sto on dopusti, ne obazire se ni na koga, i ide svojim putem koji ne vodi nikud. On ne sanja, vec budan, i zedan svega, ide kroz zivot, ne zeli vec uzima, ne brani se vec napada.

Ali zasto je ovo ucinio?

Sve je smislio, zaklonio se, zastitio, stotinu ociju naveo na sebe te noci, a sve se desavalo kako je on htio. Nikome ni na pamet nece pasti, nije ni poznavao Ramiza, zasto bi se izlozio opasnosti?

A poduhvat je zaista opasan. Ako bi otmicari bili uhvaceni, sigurno bi ga otkrili, a onda mu ni Sehaga ne bi pomogao.

Zasto je pristao? Sam nema nista od toga, mladic ga se ne tice, a ne vjerujem da bi se zrtvovao i za koga. On slusa samo svoju misao, i slijedi samo svoju zelju. Mozda se upustio iz prkosa, zbog nemirna duha, da ucini nesto neobicno i opasno, da bi uzivao u zbunjenosti tragalaca, smijuci im se i navodeci ih na pogresan trag. Ni na kakav trag! U mrak. Jer traga nije bilo, kao da je duh prosao.

Znao sam ponesto o junacima, kukavicama, lopovima, siledzijama, sanjarima, otmicarima, plasljivim cinovnicima, sujetnim pisarima, ali o ovom gradskom hajduku nisam znao nista. Sve sto sam o njemu mislio, ostajalo je nedovoljno i sakato, i uvijek se moglo pobiti drugom mislju.

Tog prvog bajramskog jutra probudio sam se dockan, nocu sam se dugo prevrtao bez sna, slusajuci kako pekarski radnici, pjevaju, sigurno pijani, i kako vjetar duva s Trebevica. Nisam mogao da spavam zbog Ramiza i zbog Osmana. Bio sam uvjeren da se salio, da me varao, kad je rekao da ce se te noci veseliti. Pocece da pije, i ostavice drustvo, da svrsi posao koji mu je dao Sehaga. I opet ce se vratiti, i svi ce potvrditi da nikud nije izlazio. Tako je mislila i Tijana, poslije.

Odredjivao sam vrijeme kad ce Osman doci pred tvrdjavsku kapiju i, zamisljajuci stotinu prepreka, pomicao ga dublje u noc. Sad ce! Ali su se tada na ulici javili neciji glasovi, necija pjesma, prisilivsi me da odgodim pocetak. U ponoc sam cuo ezan s Begove dzamije, ucio je Salih Tabakovic, u nevrijeme, ni za koga, cudno, kao da jauce, vice u tamnu noc svoj strah i izgubljenost. Zavijao je kao pas, zbog nekog uzasa koji je samo on znao, a cinio je to desetak puta godisnje, kao sto je Sehaga pio, podsjecao je ljude na nesrece, na prazninu zivljenja, na smrt. Taj prestravljeni krik, i vjetar sto je jecao, u naletima, izdvajali su ovu noc izmedju drugih, i ovaj cas izmedju ostalih. Sad je vrijeme, ponoc, vjetar, tama, puste ulice, strah nad gradom. Da li ce Osman udariti halkom na teskoj kapiji? Pretrnuo sam od tog zamisljenog zvuka, jedinog od covjeka u tom trenutku noci. Je li strazaru javljeno za njegov dolazak, ili ga mora savladala?

Od toga casa u mom polubudnom mozgu pocinjalo je da se splice zamrseno klupko opasnosti, strke, krikova, uzbuna, junastva, ali su iz te guzve, koju se nisam usudio da rasplicem, Osman i Ramiz, nekako izlazili, odlazeci u noc, jureci na konju, lebdeci na oblaku, gubeci se u tami.

Pa sam se opet vracao na pocetak. Strazar je viknuo na uzbunu, prije nego sto je Osman uspio da ista ucini, u tvrdjavi su se upalila svjetla, u gradu je usamljeni covjek vikao svoj strah u mracno nebo, a ja sam tonuo u san, odnoseci sa sobom s ovog svijeta, srecan, samo sjenku dvojice hrabrih konjanika.

Kad sam se probudio, sjetio sam se da Osman sinoc nije nista ucinio za Ramiza, prece mu je bilo veselje.

A onda sam saznao da je otmica izvrsena!

Samo sto sam doruckovao, dosao je Mahmut. Nista nije znao o Ramizu ni o bjekstvu iz tvrdjave, niti ga se mnogo ticalo, kad smo mu rekli. Bilo je vaznijih stvari o kojima vrijedi misliti. O veselju u Zajkinoj mejhani, prije svega. Je li Osman izlazio? Ne, nikud nije izlazio. Kud bi izlazio?

Zbunio me, sasvim. Strahovao san za Osmana cijelu noc, a on je cijelu noc presjedio u mejhani. Steta sto Tijana nije to cula, ali je bas tada izasla da primi dvije korpe djakonija koje su donijeli Sehagini momci. Korpe je vratila, zdjele ostavila.

- Poslao Sehaga - rekla je zbunjeno, mozda zbog neocekivane paznje.

Mahmut je klimao glavom, s priznanjem, ali ga se i to malo ticalo.

- Sigurno se Osman sjetio - rekao je, i nastavio da prica, i opet o Osmanu Vuku, kakav je covjek, kakav prijatelj, nekoliko puta je ponovio kako mu je drago sto se upoznao s Mahmutom, kako su se poljubili u oba ohraza, u oba!

Ucinilo mi se da je, pricajuci i ponavljajuci ono sto je vec rekao, postajao sve cudniji, sve tuzniji. Pogled mu je zamisljen, glas tih.

- Jesi li umoran? - upitao sam, ga. - Ili si nesto tuzan?
- Tuzan? Sta govoris? Zasto bih bio tuzan!
- Covjek moze da bude tuzan poslije velikog veselja.
- Moze, znam. Ali nisam.

Cak se i nasmijao, da pokaze kako je veseo, i odmah, bez prelaza, samo sto je predahnuo, rekao da je jutros isao da cestita Bajram Osmanu, ali ga momci nisu pustili.

- Kazite Osmanu da je dosao Mahmut Neretljak - naredio im je.

Jedan momak je otisao, i uskoro se vratio.

- Nema Osmana - veli.
- Kako nema? Eno, glas mu cujem.
- Nema, nije kod kuce.
- Vi ste bezobrazni, vi ste takvi i takvi - izgrdio ih je razljucen. - I da znate, sve cu reci Osmanu. Neka zna kakve momke ima, cak ni prijatelje njegove ne postuju!

Uzalud, nisu ga pustili. Cak su ga gledali podsmjesljivo, lupezi!

Hodao je ispred kapije, hodao ulicom, cekao da vidi Osmana, ukocio se od hladnoce, ali nije docekao.

Ljudi su ulazili na cestitanje, momci su ih sacekivali, s rukom na prsima, cuo je Osmanov glas negdje iz kuce, ali nije mogao da ga vidi.

Pokusao je jos jednom. Otjerali su ga.

Vratio se, ojadjen zbog drskih momaka.

Zao mu je, Osman ce misliti da je neuctiv, da je zaboravio prijatelja, ali sta moze, nije kriv, objasnice mu, izvinice se, valjda se nece naljutiti.

Eto, nisam se prevario, zaista je tuzan.

Ne vidi da ga je Osman otjerao! Nije htio da vidi.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Jan 21, 2007 9:57 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Zar ce cijelog zivota ostati dijete, i ceznuti da ga prihvate ljudi do kojih ne moze da dopre? Mi mu nismo dovoljni, svojom sirotinjom neprestano ga podsjecamo na njegovu. Blistavi Osman, vladar zivota, do juce mu je mogao biti samo san. Sinoc su postali prijatelji. Sta se to jutros desilo? Uvjeravao je sebe, provjeravao sjecanje, sve je zaista bilo, nista nije izmislio, nije mu se ucinilo, Osman ga je grlio, nazivao prijateljem, u oba obraza poljubio. A jutros ga momci nisu pustili da prijatelju cestita Bajram, i mnogo su se ogrijesili o njega, iz zavisti, iz zlobe, iz neprijateljstva koje sluzincad osjeca prema svakome.

Samo Osman nije kriv!

A svakome ko nije zaludjen, to bi prvo palo na um, i poslao bi ga do djavola, ako ima malo ponosa. Ali Mahmut je zaludjen prividom i svojom zeljom da stvarno bude ono sto mu je drago. A nije mu potreban ponos, vec prijateljstvo.

I kud bas da naleti na Osmana koji ocarava ljude, i koristi se njima, odbacujuci ih kad mu vise nisu potrebni!

Osman je hladna pecinska stijena, Mahmut prebijeno mace, zeljno topline. Jedan ne pamti, drugi ne zaboravlja. Jednome je svejedno, drugi krvari.

Sta da mu kazem? Ludo, dodji sebi! Ili: jadnice, zaboravi!

Smijesan je i zalostan, i ne znam da li da ga zalim ili psujem.

- Samo da se Osman ne naljuti - rekao je zabrinuto.

Otisao je toboz veseo, ali me nije prevario. Pece ga daleka sumnja, makar je i odbijao.

Hoce li dugo tugovati, ili ce uskoro zaboraviti? Zivot mu je duga niska prevarenih ocekivanja, valjda se navikao na razocarenja.

- Nisam mu sinoc ucinio uslugu - rekao sam Tijani kad je Mahmut izasao.
- Lud je, i umrijece lud - odsjekla je ljutito. - Treba li sad da placem sto ga je Osman istjerao? Eno mu zene kod kuce, sto ne sjedi s njom!

Na tri coska je danas, cetvrtom ni traga!

Najbolje je da svoju ljutinu odusi sama, bez mene, pomislio sam, zato sam rekao da idem do Sehage, da mu cestitam Bajram. Racunao sam, ne govoreci to, da cu tako uciniti ono sto je red, a izbjeci cu da se na mene neduznog sruci oluja. Jer, vidim, munje sijevaju.

- Hoce li momci, i pred tobom zatvoriti vrata? - upitala je zubato.
- Sehaga me pozvao, nezgodno je da ne odem. A ako me i ne puste, necu tugovati kao Mahmut.
- E bas crkoste za njima! Kako vas nije stid!

Nisam htio da pitam ko su to oni. Mozda hajduci, kao Osman, mozda bogatasi, kao Sehaga. Ako misli tako, onda je to uvreda. A mozda su oni svi koji su izvan ove sobe, sve sto nije ona. Ako tako misli, onda je to ljubav.

Primio sam ovo sto mi je povoljnije, poljubio je u obraz, da pokazem kako njene rijeci nisam shvatio kao uvredu, i izasao bez zurbe.

Kod Sehage je bilo mnogo svijeta, kuca je puna i ziva kao han. Na kucnim vratima sam sreo Osmana, ispracao je Zafraniju. Napravio se da me ne vidi, ili mu je svejedno sto me vidi.

Sehagu sam sreo u hodniku, upravo je ispratio kadiju. Zar njemu svi dolaze na noge? Ne vole ga, ali dolaze. Ni on njih ne voli, ali srdacno zahvaljuje na posjeti i poziva da opet dodju, bice mu drago.

Znam kako mu je drago!

Sjetilo sam se i nasmijao u sebi, s uzivanjem: kad bi znali da se sinocnja otmica desila po Sehaginom naredjenju, da li bi se ovako ljubazno smjeskali, skrivajuci sta misle i sta stvarno zele jedan drugome?

Prisao sam, kad je ostao sam, cestitao mu, poljubivsi ga u ruku. Mislio sam da cemo se poljubiti u obraz, kao jednaki, svejedno sto nismo, ali sam po ukocenom drzanju osjetio da ne zeli prisnost sa mnom. Mozda zato sto je medju nama vazna tajna, i drukciji odnos nego medju ostalim ljudima. Ili primam privid za stvarnost, kao Mahmut.

Ne, nase je ipak drugo. (Uzalud, covjek je nepopravljiv, i najcesce laze sam sebi, i ne znajuci to.)

Upitao sam, ne zeleci da me odvoji, sta je s Ramizom, gdje je sklonjen?

Odgovorio je bez osmijeha:

- Odakle bih ja znao! Zasto mene pitas?
- A koga da pitam?
- Nikog.

Pa se osmjehnuo, naknadno, i uveo me u jednu sobu, medju mladji svijet. Mladji i nevazniji. Moje se uvijek zna, a znace se i kad ostarim, kao Mahmut. Srecom, svejedno mi je.

A imao sam i precih briga: mislio sam na Sehagin odgovor. Zastidio sam se i naljutio, zastidio zbog sebe i svog glupog pitanja, naljutio i na sebe i na njega. Mozda ima pravo, ne treba pitati, narocito u ovom casu, stotinu usiju moze da cuje, ali je to mogao reci drukcije, manje oporo, manje uvredljivo. Zar nam uvijek moraju pokazati da su visi od nas?

Sjedio sam namracen i srdit, i slusao razgovor koji sam jedva razumijevao.

Sta cu ja ovdje? Zasto nisam cestitao praznik i odmah se vratio? Nagovorio sam Sehagu da spase Ramiza, zar mi to nije dovoljno? Ucinio sam vise nego sto sam mogao i u snu zamisliti, sta hocu jos? Da pricamo o dobrom covjeku, da se divimo sami sebi kako smo ucinili dobro djelo, da likujemo nad bezobzirnim ljudima? Zaista, smijesno.

Ovo je drugi svijet, dalek i nerazumljiv. Ucinili su, i gotovo! Ucinili su, i sta treba o tome pricati? Mi prosti ljudi volimo da sladimo i prezivamo ono sto dozivimo. Oni djeluju i zaboravljaju. Priznajem, njihovo je mudro, moje glupo. Ja sam ponosan i odusevljen zbog hrabrog djela, oni su izvrsili hrabro djelo, i cute. Mi ne ucinimo mnogo ni malih a kamoli velikih djela, zato ih i ne pustamo lako iz usta i iz srca. A bogzna koliko oni imaju svakakvih djela i svakakvih tajni. Sve je kod njih tajna, kod nas tajni nema. Mozda se po tome veliki svijet i razlikuje od nas. Nista znacajno se ne moze uciniti javno. Javno se laze, javno se govore velike rijeci, javno se pokazuje spoljini izgled, javno se vrsi nasilje. Vazne stvari, dobre ili rdjave, cine se tajno, one se pripemaju dok mi slabasni spavamo a kad se probudimo, cudimo se: odakle to najednom!

Kad sam se umorio tim naivnim mudrovanjem, sveteci se i njima i sebi, poceo sam da slusam razgovor mladih cinovnika.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Jan 21, 2007 9:57 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Govorili su o sinocnoj otmici, segaceci se. Ni tvrdjava vise nije tvrdjava, rekao je jedan. Nekad je bila sigurnija nego grob, sad je han na raskrscu. Svratis, kao taj Ramiz, malo posjedis, odspavas ako hoces, odmoris se, pa izadjes kad ti dosadi. Razlika je samo u tome sto se u hanu sve placa, u tvrdjavi je sve besplatno, i steta sto je tvrdjava visoko, na brijegu, pa se tesko popeti, a bas bi bilo lijepo svratiti kad se umoris od poslova.

Drugi je rekao da je tvrdjava postala nepotrebna, vazniji krivci mogu izaci kad god hoce, a nevaznije ne treba ni zatvarati. Zar ne bi bilo korisnije da se pretvori u magazu, za krompir i za zito? Prostora ima mnogo, a sve je suho, nista ne bi istrunulo.

Treci se pitao: ko je mogao izvrsiti otmicu? Ne vjeruje da je Ramizova majka, stara je, ne bi mogla onako dobro jahati, ne bi se mogla lako prerusiti u stasitog sejmena, ne bi mogla onako snazno udariti dizdara po glavi. Nije to ucinila ni, sirotinja koja ga je slusala u dzamiji, jer se sirotija ne sluzi lukavstvom, suvise je glupa za to, vec otvorenom silom. Nisu ni bogatasi, koji bi za novac mogli iznajmiti tudju hrabrost jer svoje nemaju, a nisu zato sto nikakvu korist od toga ne bi izvukli, i to otklanja svaku sumnju od njih. Ako bi neko pomislio da je umijesan neko ko zna kako se krivotvori pecat, kako se pise pismo dizdarima, kako se naredjuje, u ime koga se naredjuje, opet bi pogrijesio, jer je Ramiz najgore govorio protiv ljudi koji to sve znaju. Zasto bi onda ucinili nesto protiv sebe? I tako, kad se zrelo razmisli, kad se sve uzme u obzir, otmicu nije izvrsio niko. A ako je izvrsilo nesto, on o tome ne moze nista reci, jer se u nadnaravne sile ne razumije.

Bili su to pametni mladi ljudi, ali mi nisu izgledali suvise posteni. Ne tice ih se mnogo Ramizovo bjekstvo, ali nisu na Ramizovoj strani. Nisu ni na strani svojih pretpostavljenih. Ismijavali su njihovu nesposobnost, u ime svoje sposobnosti, kojoj se ne dopusta da dodje do izrazaja. Da oni imaju pravu vlast, Ramiz ne bi izasao iz tvrdjave. Nije to receno, ali se podrazumijeva. Ovi mladi starci, koji ce svojoj gladnoj zelji za prestizom dodati sve sto nauce od starijih, osigurace nam lijepu buducnost. Sadasnja vlast nam dopusta da placemo, ovi nece dopusititi ni to, pa cemo zivjeti vedrije. Sadasnji nam dozvoljavaju da budemo nezadovoljini, u sebi, cutke, ovi ce i to zabraniti, pa cemo zivjeti srecnije, jer je nezadovoljstvo najveca nesreca.

Sjetio sam se sijela kod hadzi-Duhotme, opet, ko zna vec koji put, i izasao iz sobe. Da ne bih rekao stogod sto ne treba. Sadasnji tuku, ovi ce kastrirati.

Pored Osmana sam prosao, ne pogledavsi ga.

- Sta je to, ne vidis me? - upitao je, smijuci se.
- Ni ti mene nisi vidio.
- Ne budi dijete! Nisam htio da te vidim, zbog Zafranije. Veliko je njuskalo.
- Znam.
- A vodili smo i zanimljiv razgovor. Znas li sta sam ga upitao? Kako im se mogla desiti ona bruka u tvrdjavi? I kud da dignu toliku dreku oko Ramiza? A on me samo pogleda, proguta pljuvacku, i ocuta.
- A sto nisi pustio Mahmuta u kucu?
- Kakvog Mahmuta?
- Bio je s tobom sinoc u Zajkinoj mejhani.
- Ah, onaj! Pa sta cu s njim u ovoj tarapani, ako boga znas! Vidis koliki je svijet. Ko sve nije bio! I kadija, i muselim, i muftija, i defterdar. Sve sam ih stavio da sjede zajedno. A znam, mrze se i grizu kao bijesne kucke. Bas da vidim sta ce biti, kazem sam sebi. A oni sjede na seciji, jedan uz drugog, kiselo se smjeskaju, ponesto cak i govore, da ljudi ne vide sta je medju njima, a svako zna sta je medju njima! Muselim ne izdrza dugo, dize se, lijepo se, doduse, oprosti, i klisinu prvi. Kadija ostade duze, pa ode i on, zelen. Dzaba, ne mogu ti reci koliko sam se nauzivao!

Uziva i u tome, kaze, sto svi moraju doci Sehagi na noge, iako znaju da ih Sehaga ne trpi. A dolaze zato sto ga se boje. Znaju da je juce bio kod valije, znaju da ce i danas ici, na bajramsko cestitanje, a ko zna sta se uz cestitanje moze jos reci. Umiru od straha da im ne naskodi, pa mu se ljubazno smjeskaju, iako ih stomak zaboli kad ga vide. Boje se Sehage zbog valije. Valiji ne treba mnogo da bi ih uzeo na zub jer, kako se oni medju sobom mrze, tako svi mrze valiju. I valija njih. Da nije tako, jao si ga nama! Da su slozni, pojeli bi nas, ni koscicu nam ne bi ostavili. Spasava nas njihova medjusobna mrznja, bog je blagoslovio! Tako je uvijek, i svugdje, pa ostali ljudi nekako izvuku zivu glavu, jer njihova visi o koncu. Sehaga moze mnogo, moze toliko da ih sigurno groznica trese kad na to pomisle. Je li Sehaga prijatelj valijin? Ma jok, nema prijateljstva medju mocnima. Obojica tvrde da su prijatelji, tako im treba, ali nisu. Prijatelj je drugo, on ne zna sta je, ali nije ovo. Valija je duznik Sehagin. Veliki je rasipnik, a dosao bez para, i Sehaga mu se nasao pri ruci, ponudio mu novac, da ne oskudijeva. I nije oskudijevao, za kratko vrijeme je uzeo sto kesa dukata! U sto je potrosio? Prvo, trosi mnogo jer je lako dobio, a drugo, nije ni potrosio, odnijece tamo odakle je i dosao. Dolaze s lakim tovarom, vracaju se otezali, s citavim karavanom. Cudo je kako niko na polozaju ne ocuva postenje. Ili se boje guzve i promjene, a valja zivjeti i kad te smijene, ili je polozaj takav, pa je tesko ne uzeti, dok te ne smijene. Poslije su i posteni. O vracanju duga ne govore ni valija ni Sehaga, valija zato sto mu se ne vraca, Sehaga zato sto mu se ne isplati, jer je s tim dugom valija manji nego sto jest, Sehaga veci nego sto jest. Bez duga bi valija bio jak kao grad, ali laksi za sto kesa dukata, a to je citavo bogatstvo, pa radije ostaje s manje dostojanstva a s vise novca. Po tome se vidi kako je novac koristan, jer ako je vlast nevolja, pohlepa je cini snosljivijom. Kako se Sehaga ne boji da bi mu bas taj dug mogao doci glave, jer bi se valija tako oslobodio preteske obaveze? E, to je ono, sto se ne bi oslobodio! Sehaga je pametan, i zna u kakvom kolu igra: lijepo je uzeo potvrdu od valije, potvrdjenu svim pecatima, i na sudu ovjerenu, da ce valija isplatiti sav dug u korist vakufa koji bi nosio Sehagino ime, za pomoc medresi i knjiznici, ako se Sehagi stogod desi, svejedno kojim nacinom i razlogom. Obojica tacno znaju sta to znaci, pa valija zeli dug zivot Sehagi koliko i sebi, i ucinice sve da ga zakloni od svih opasnosti. Tako su pozajmljeni dukati postali cudotvorna hamajlija koja ga cuva od zle kobi.

- A stite li ti dukati i tebe?
- Stite, jos kako.
- Onda niste bas veliki junaci.
- Pa ko je rekao da smo junaci? I kome je danas do junastva?

Upitao sam i njega sto i Sehagu: gdje je Ramiz?

Nasmijao se:

- Nije vise u tvrdjavi.
- E, mnogo si mi rekao.
- Vise ti i ne treba.

Izasao sam s mucnim okusom Osmanove price o mrznji. Kakav je zivot tih ljudi, kakvo prezanje bez predaha, izracunavanje svakog koraka i svake rijeci, naporno razmisljanje o mogucim potezima protivnika, kakva muka, kakva danguba! Kako malo vremena i mogucnosti za obicnu ljudsku misao i osjecanje, za brigu i o cemu izvan sebe i svoje ugrozenosti. Vidimo ih u snazi, u sili, u moci, a ne znamo za njihovu tjeskobu, za strah od svega, od sebe, od drugog, od veceg, od manjeg, od pametnijeg, od pakosnijeg, od vjestijeg, od tajne, od sjene, od mraka, od svjetla, od krivog koraka, od iskrene rijeci, od svega, svega, svega!

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Jan 21, 2007 9:58 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Zar je onda cudo sto su zli!

Da li bih se i ja upleo u te djavolje kucine da sam kojim cudom posao njihovim putem? Sigurno! A ne bih ni znao kakva me nevolja snasla, jer ni oni ne znaju da se moze zivjeti drukcije.

A moze! Bez hljeba ponekad, ali bez mrznje, bez stalne strepnje, bez straha. Ja sebi mogu da dopustim luksuz lude misli, bezrazlozne radosti, jakog osjecanja, neodgovorne rijeci. Uvijek imam vremena za sebe obicnog. I pripremam se, dugo, istina, za ljudski zivot u miru.

Njima je stalno u mislima onaj drugi, koga ne vole i koji njih mrzi, i onaj moguci, poznati i nepoznati, koji im sprema zamku. I stalno su u ratu, spasce ih muka samo smrt.

A meni je u mislima zena koju volim (zasto je bila ljuta?), i u srcu djetinja radost zbog prvog snijega. Gledam odusevljeno, kao da nikad nisam vidio, kako pada u gustim pahuljama, bjelinom pokrivajuci grad.

Beznacajne misli, beznacajna osjecanja, a koliko sam od njih bogatiji! I javile su se zato, izgleda, da me svojom bezazlenoscu odvoje od njihova mraka.

Ulicom je isao Mahmut, polako, sljapkajuci razgazenim cipelama po mokrim krpicama snijega.

- Kuda si posao?
- Nikud. Hodam. Vidis, snijeg.
- Goviorio sam s Osmanom o tebi. Kaze da mu je zao. Toliko je svijeta u kuci, da ne zna gdje mu je glava.

Obradovao se zalosnik, opet!

- Kako bi bilo da sada odem?
- Nemoj, velika je guzva. I ja sam ga vidio samo u prolazu. Uspio sam da ga upitam samo to sto ti kazem.
- Onda, sutra?
- Najbolje sutra.

Moj Mahmute, i sutra ces biti onaj, ni sutra te momci nece pustiti u kucu. Ali ces makar zivjeti u nadi do sutra. Iako ti to nista ne treba. Nismo mi za njih, i sto se mene tice, hvala bogu!

I ponovo sam potrazio svoju radosnu misao, koju je Mahmut prekinuo.

Prvi snijeg, tiha prica, ludo djetinjstvo, paucinasta sreca, san o lijepom. Izvescu Tijanu, dugo cemo hodati ulicama koje ce snijeg zatrpavati, pricacu joj o djetinjstvu, ne, govoricu joj koliko je volim i koliko se radujem zivotu. Hodacemo, bez razloga, radovacemo se, bez razloga, smijacemo se, bez razloga, s jedinim jedinim razlogom, sto smo zivi i sto se volimo. A kud ces veci razlog!

Upravo se vratila odnekud sa Sehaginim posudama u rukama.

- Gdje si bila?
- Podijelila sam komsijskoj djeci sve sto ti je Sehaga poslao.
- Dobro si ucinila.
- Sigurno da sam dobro ucinila. Milostinja mi ne treba.

Danas je njen dan gnjeva, izgleda. Zar je nije proslo od jutros?

- To nije milostinja - rekao sam mirno. - Takav je obicaj.
- Mrzim obicaje koji me ponizavaju.
- Sta ti je danas?

Nije joj nista, rekla je ledeno, ali sta je meni? Uvijek je sama, rijec ni s kim nema da progovori, (sve vec znam napamet!), a i ona je ljudski stvor, ne moze vjecito razgovarati sa ova cetiri zida. I ne zna sta je toliko bogu skrivila da je toliko kaznjava, ni sta je meni ucinila da sam takav prema njoj. Odrekla se svega sto je bila, zaboravila rodbinu, zaturila sve na sto je navikla, pogubila prijatelje i poznanike, a sve zbog mene. Ja se nisam odrekao nicega svoga. Ja izlazim, imam svoje drustvo, svoje brige, koje nisu njene, jer ih krijem, nema me po cio dan, bogzna kuda lunjam i sta radim, sve svoje znam i drzim, Bajram nisam zaboravio, ona ce svoje pozaboravljati i ostace pusta, kao strnjika. U srijedu joj je bila slava, Nikolj-dan, dvadeset godina je s porodicom bila zajedno toga dana, a u srijedu je presjedila sama, isplakala se sama, i ne zbog kucne slave, vec zbog svoje sudbine. Zasto nije rekla? Zar mora sve da kaze? Zar ne mogu sam da vidim? Ja se brinem o Mahmutu, o Ramizu, o Sehagi, a o njoj ne vodim racuna. Ona vidi na meni svaku promjenu, svaku sjenku kad predje preko mog lica, ja na njoj i u njoj ne vidim nista. Navikao sam se na njenu paznju, vise je i ne primjecujem, ali i ona je kriva, razmazila me, skriva od mene nevolje, nestasicu, cak i svoje neraspolozenje, samo da ne osjetim nikakvu tezinu. Pa bar da to vidim, ne bi zalila. Drugi muzevi igraju oko svojih zena, ugadjaju im, maze ih. Ona to ne trazi, kaze samo kako je kod drugih. A sta ja njoj cinim? Jesam li je gdjegod izveo? Nisam, nigdje. Jesam li je iznenadio icim lijepim za ove dvije godine? Nisam, nicim. Kao da je sluskinja, a ne zena. Muskarci su grubi i sebicni, pazljivi samo u pocetku, dok se ne naviknu, a kad zena poruzni, kao sto je ona poruznjela, onda bjeze od kuce. Ona to zna, niko ne treba da joj kaze, vidi po svemu, ne volim je vise, i ne bi se cudila kad bi cula da imam ljubavnicu. Ali to ona nece trpjeti, kao druge zene, otici ce, nista nema i nikoga nema, a otici ce, kud bilo, bice sluzavka, ali ponizenje nece trpjeti.

Tako me izgrdila i za ono sto sam kriv i sto je zamislila da sam kriv, optuzila me za grijehe svih muskaraca, i zivih i mrtvih, okrivila me zbog poroka djedova i pradjedova, i zbog opste muske pokvarenosti, koju ne treba dokazivati.

U pocetku mi je bilo smijesno, pa krivo, pa sam se naljutio, i na kraju nisam znao sta govorim, kao i ona.

Cekaj, vidi kako pada snijeg, govorio sam. Pa: sta ti je, zaboga! A onda: zar sam zasluzio da me toliko vrijedjas!

Ljutito sam je podsjetio da sam joj sve posteno rekao kad smo se prvi put sreli, i ko sam i kakav sam, nista sakrio nisam, znala je da je ceka sirotinja, i sad mogu samo da je zalim sto se nije udala za trgovca ili zanatliju, bila bi ugledna i postovana zena. (Iz mene je govorila srdzba a ne razlog ni pamet, pa sam lupao kao ludi Mujo u bubanj.) Ja joj ne mogu pruziti m bogatstvo ni ugled, pruzam joj samo ljubav. Ali to njoj nije dovoljno. Briga nju za moju ljubav, mogu se tom ljubavlju zakititi kao peruskom. I sta hoce od mene? Kud da je izvodim? Da je vodam po Bascarsiji, da je mladici gledaju? A za krsnu slavu, kako mogu znati, kad ni svoje ne znam, ni za Bajram ne bih znao da me Sehaga nije pozvao. Kaze da me razmazila; vidim kako me razmazila, grdi me kao da sam ne znam sta ucinio. Ja sam nju razmazio, pustio sam joj na volju toliko da uskoro necu smjeti ni iz kuce iskoraciti, treba jos samo da mi stavi lanac na noge.

Poslije me bilo stid sto sam svasta govorio, a jos vise sto sam vikao, ali sta mogu, ludost je jaca od covjeka.

I dok su iz mene varnice iskakale, zbog nepravde, zbog moje dobrote koju mi ne priznaje, zbog ljubavi koju ne cijeni, dok sam pjenio, zaleci sebe, grdeci nju, u sobu je usao Mahmut Neretljak.

Zastao je za trenutak, trepnuo zakrvavljenim neispavanim ocima, a onda klimnuo glavom, kao da se izvinjava: samo vi nastavite! I brzo izasao iz sobe.

Ta njegova smijesna zbunjenost, i nespretan pokret rukom, da ne prekidamo zbog njega, presjekli su moju ljutinu, oduzeli joj zamah i ostrinu. Nestala je odjednom, istopila se, uvenula, a ostala je nelagodnost. Mahmut se spleo, iznenadjen sto se i mi svadjamo, a onda je htio da popravi, hrabreci nas da nastavimo sto smo zapoceli, a sto svi cine.

Zaprepastio se i pomirio u jednom casu, mozda razocaran sto smo i mi takvi, mozda zadovoljan sto ni mi nismo drukciji. A mozda je pozalio Tijanu, jer je nasao upravo kad sam ja praskao a ona plakala, i tako sam ja u njegovim ocima ispao nasilnik, a ona zrtva.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Jan 21, 2007 9:58 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Sta me se tice, uostalom!

Znam, kriv sam, prenagljeno sam buknuo, zar nisam mogao da precutim, da se nasmijem da je salom prekinem, da je pozovem na snijeg? A nisam mogao da se uzdrzim, pogodjen nepravednim prigovorima. Naljutila se na nekog drugog, i naplatila se na meni. To nije posteno. A mozda je stvarno nezadovoljna ovim zivotom. Onda me ne voli.

- Izgleda da me vise ne volis - rekao sam prijekorno.

Ali moj prijekor nije zestok, zbog nje. Sjedila je na sanduku, sklupcana, s bradom na koljenima, potpuno odsutna. Vise bih volio da je bijesna.

- Kamo srece da te ne volim - sapnula je u pod.
- Pa sta ti je onda?
- Tuzna sam. Ne mogu ti reci koliko sam tuzna.
- Zbog cega?

Slegnula je ramenima, jedva se pokrenuvsi, zaista tuzna, zaista nesrecna.

Nista joj se nije desilo, rekla bi mi, sigurno. Kako onda moze biti tuzna nizasto, zbog sjecanja, mozda, zbog proslosti, zbog nesigurnog trena, zbog neke misli bez krila? Razumijem tugu zbog onog sto jest i sto moze biti. Ali, eto, nismo svi isti, i moracu se, izgleda, navikavati na tugu bez razloga, s razlogom koji se ne vidi, zbog misli koja luta svojim unutrasnjim prostorima, zamorena svejedno cime, tuzna svejedno zbog cega.

Zao mi je, ne mogu da je gledam tako izgubljenu.

Sjeo sam do nje i zagrlio je, njezno, da je ne uznemirim jos vise. Osjecao sam je utisanu, duboko nesrecnu. Sta se to s njom desilo? Zasto sam bio tako grub?

- Jesi li vidjela? Snijeg pada.

Nije odgovorila, nije se okrenula da pogleda. Nesto je u njoj jace i vaznije.

- Mislio sam da prosetamo ulicana. Sve je bijelo.

I na to je ocutala. Dobro, pricekacu da nam tijela postanu bliza, Udaljili smo se dok smo vikali.

Onda je nesto rekla. Nisam razumio, glas joj je suvise tih.

- Sta to sapces?
- Izgleda da sam trudna.
- Trudna? Stvarno?

Klimnula je glavom.

- Hvala bogu! Dacu ti mustuluk za tu vijest!
- Bojim se.

Glas joj je nesiguran, jedva cujan. Ali sad sve cujem, pogadjam.

- Cega se bojis?
- Ne znam. Svega.

Zasto bi se bojala, rekao sam. To je zbog trudnoce, sve zene se boje. (Nisam znao da li se zene boje, govorio sam sta bilo, da je umirim.) Kad je prvi put nosila, zivot nam je bio tezak, pun uzbudjenja. Njena osjetljivost to nije mogla podnijeti. Sad je drukcije, zivimo mirnije, nije najbolje ali nije ni lose. Moze biti samo bolje, nikako losije. I ja sam kriv za ono prije, ali me proslo, necu vise ponoviti ludost, kunem se. Nekad mi se cinilo da je neposteno cutati. Sad cutim, i ne mislim da sam neposten. Zbog nje. Ona mi je vaznija od svega, vaznija mi je cak i od postenja, sva mi je briga i sva sreca. Ponio sam se ruzno, i grubo, ali zasto mi nije rekla ranije? Zasto je krila kad zna koliko cu se obradovati?

Htio sam da je umirim, i nisam joj rekao svu istinu. I ja sam se bojao njene trudnoce i njenog straha. Sta ce joj donijeti taj drugi crvic, rastuci? Hoce li je darovati bolom i mukama! Hoce li je hraniti sumnjama i crnim slutnjama?

Zato je i uznemirena, zbog tajne zacinjanja tog novog bica u njoj, zbog brige za njega i za sebe, zbog straha da se ne ponovi ono sto je jednom vec bilo, samo sad mozda teze nego prvi put. Ko zna koliko se mucila misleci o onome sto se ne moze domisliti, jer je skriveno i nepoznato, sama, i osjecajuci se zaista usamljena. Prigovorila mi je, mozda i ne znajuci pravi uzrok, optuzujuci mene za svoje muke. S pravom, na zalost, jer bi ih moja njeznost, da nisam bio slijep, bar umanjila, ako ne i odstranila.

Ona je mislila na trudnocu, ja na Ranmza, a vikali smo, izbacujuci nakupljenu gorcinu. Ona nije kriva, sav grijeh je na meni.

Ali svejedno, sad je lijepo, kad je sve proslo, malo se stidim, mnogo je volim, oprostili smo jedno drugome teske rijeci, jer su smijesne, ugodno osjecamo toplinu tijela koja postaju sve bliza, zbog njene tajne i moga lakog kajanja, vrelina pekarske peci je samo nasa, pored prozora praminja snijeg, da nam bude ljepse, nismo vise tuzni ni nesrecni kao maloprije, iako je na njenom licu ostala tanana sjenka zabrinutosti.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Jan 21, 2007 9:59 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

14. Moc ljubavi

Pun dobre volje poslije tog objasnjenja, koje sam poceo salom, nastavio srdzbom a zavrsio stidom, trudio sam se da Tijanu ne ostavljam samu. Potrebna joj je moja pomoc.

Trudna zena je drugo bice, samo sebi nepoznato, bice koje pocinje da sluti skrivene tajne. Sve sto je bilo potisnuto, budi se, izlazi iz zatvorenih skrovista duse, namece se, zahtijeva da bude uzeto u obzir. I djeluje, nesaznato a jako. Ona ne vlada mnostvom novih nepoznatih osjecanja, ne potiskuju ih vise ni stid ni volja. Njena ljubomora je strah od ruznoce, njena naglost je potreba da se oslobodi unutrasnjeg pritiska, njena uznemirenost je znak uzburkanosti u njoj. Krv joj sad drukcije kola, zlijezde drukcije luce, organi se drukcije ponasaju, mozak se drukcije grci. A sve biva bez njenog uticaja. Prepustena je djelovanju jacem od svoga htijenja, i ne moze ga ni zaustaviti ni skrenuti. Zbog tajne u njoj, i svijet joj je tajna, a nesigurnost radja misao o smrti. - Ako umrem - govorila je, kao da kaze: ako nazebem.

- Ako umrem, kako ces ostati sam?
- Ako umrem, hoces li misliti na mene?
- Ako umrem, hoces li se ozeniti? Ozenio bi se, sigurno. Bol za zenom je kao udarac u lakat, bol je zestok ali kratak. Svi se zene.
- Ostavi se takvih razgovora, molim te - pokusavao sam da je umirim.
- Hoces li se ozeniti ako umrem?
- Necu se ozeniti - odgovarao sam, primoran, iako mi je smijesno.
- Zar si toliko nesrecan sa mnom da se vise ne bi zenio?
- Umro bih od tuge, toliko te volim.
- Ne, opekao si se jednom, ne bi i drugi put. A mozda i bi, ne bi ni mnogo proslo od moje smrti.
- A da li bi se ti udala ako ja umrem? - okretao sam na salu.
- Molim te, ne sali se time! (Lice joj je samrtno ozbiljno.)
- Zasto? Ista je mogucnost i za tebe i za mene. Ali, pusti to. Zasto da mislimo o onome sto ce biti kroz pedeset godina?
- Bice prije, mnogo prije. Predosjecam to. I bojim se.

Uzaludno je bilo govoriti razumno, njeni ozivjeli strahovi su jaci od razuma. Smirivao sam je njeznoscu, jedinim lijekom koji joj je mogao pomoci. Govorio sam najsmjesnije rijeci, tetosio je, cuvao od napora, radio i sto sam umio i sto nisam umio, pretvarajuci se u dadilju najboljih namjera i najnespretnijih pokreta. Ganuto je plakala zbog moje paznje, smijala se zbog moje nespretnosti, ali se polako smirivala, jer vise nije mislila da je napustena.

Izvodio sam je uvece u setnju, po danu nije htjela da izadje, bila je uvjerena kako se vec vidi da je unakazena trudnocom. Ucinilo mi se da je po mraku radije izlazila zato sto se mogla slobodno naslanjati na moju ruku, po danu bi se stidjela. Tako se osjecala sigurnija u mraku i u prostoru koji nije njen.

- Ti si najbolji covjek na svijetu - govorila je njezno, pokrenuta bogzna kakvim osjecanjem.
- Neki dan sam bio najgori.
- Sad si najbolji.

Mahmut mi je obazrivo rekao da grijesim. Tijana je divna zena, ali opet, ne treba pretjerivati ni u cemu. Ako je sad naviknem na toliku paznju, sta cu poslije? Sve bi se u zivotu moglo izdrzati za kratko, i da budes dobar, i hrabar, i pazljiv, ali zivot ne traje kratko, a nista ti ne moze postati tesko kao obaveza koju sam sebi nametnes u jednom casu slabosti ili odusevljenja. Stid te da odustanes, muka da istrajes, a nemas koga da psujes, jer si sam sebe natovario. A onda, davno je receno, sto bolest ne umori, to pokvari. Trudnoca nije bolest, ali ja svoju zenu mazim kao da je na samrti, boze oprosti. Osvetice mi se to, daj boze da on nema pravo, zajahace me zestoko, pa ce mi dusa na nos izaci. A zene vole da vladaju, iz ljubavi ili bez ljubavi, svejedno. Ne kazem, muz treba da bude dobar prema zeni, ako neces ti hoce drugi, a ako i nece, bolje je ljudski nego paski. Ali, malo strogosti nikad ne skodi. Kome to uspije, naravno. Jer, nekom ne uspije, i on govori onako, uopste, kako bi bilo bolje a ne kako jest. A koliko on vidi i zna, kod mene ce ovako ostati zauvijek, a to, bogami, nije lako izdrzati.

Kad sam rekao, radi opravdanja, da se Tijana ne osjeca dobro, predlozio je da dovede svoju zenu, pregledace Tijanu, i znacemo je li dobro ili nije. Dok je bila zdravija, pomagala je zenama pri porodjaju, pa i sad dodju po nju, mole, kume, lakse im s njom, a sve zna o tim stvarima, kao ljekar.

Pristali smo, ako ne bude koristi, nece biti ni stete, i Mahmut je doveo svoju zenu koju do sad nismo uspjeli da vidimo. Da li se stidio nas, nje, ili sebe izmedju zene, Tijane i mene, kad se sretnemo, ne znam. Mozda je zeni lagao da smo ugledniji i bogatiji nego sto jesmo. Ili je njegova zena toliko ruzna i nemoguca, kao sto je govorio, pa se ustrucava da je pokaze, jer lakse podnose usi nego oci, ruzno je manje neprijatno kad se o njemu prica nego kad se vidi. Ili se boji da ne vidimo kako ga zena prezire.

Ne znam sta je od toga istina, ali mi se zena odmah dopala. Jedva je hodala na zadebljalim nogama, jedva disala od zaduhe, jedva govorila od umora, ali je govorila, veselo gledajuci malim ocima, zaraslim u salo. Prvo je rekla da je cesto slusala od Mahmuta kako je Tijana lijepa i dobra, pa je mislila da je ruzna i zla, jer on sve naopako vidi. I opet je naopako vidio, i pogrijesio, jer Tijana nije lijepa vec prelijepa. A sigurno je i dobra, nista na njoj nije siljato, nista pakosno, nista skriveno, a smijeh joj je zdrav i veseo, kako odavno nije cula, i voljela bi da je sretne svako jutro, da joj dan pocne lijepo. Rekla bi, po njoj, da ni ja nisam rdjav, jer se zena prozli pored rdjava muza. A mozda bi Tijana ostala ovakva i da sam ja rdjav, jer joj Tijanine oci kazu da je ona dobra radi sebe a ne radi drugih. Iako od muza mnogo zavisi, muz je sud, zena voda. A opet, muz koji zeli sebi dobro, poslusace ono sto mu zena kaze. Muskarci su djeca, cak i kad ostare. Zene su razboritije, znaju tacno sta je dobro za porodicu, nikad ne prenagle, triput razmisle, narocito ako imaju djecu. Jer samo zena zna s kakvom ih je mukom nosila, i uzdizala, muskarci misle da je to zenama zabava, i rijetko kad pomognu, cesto i odmognu, ali ne zato sto su zli vec sto nisu pametni. Ali, sta mozemo, rekla je, smijuci se veselo. Ludi su, i nasi su, neka gu nam zivi kakvi su da su!

Mahmut je zmirkao kratkovidun ocima, i polako trljao cjevanice, ne gledaljuca zenu i njena dva zuba sto su bjelasala iz supljine usta.

Govori li to ona o njemu? Ako i govori, nicim ga nije uvrijedila, i niceg ruznog nema u njenim vedrim rijecima, cak ni skrivene zalbe.

Onda nam je rekla da izadjemo malo na vazduh, izasli smo i cupkali na uskoj verandi, braneci se od vlazne hladnoce.

- Jesi li je cuo! Prica, prica! - rekao je Mahmut rastreseno.
- Prica, ali pametno.
- E vidio bih ja tebe kad bi tu pamet slusao od jutra do mraka.
- Nisi kod kuce bas od jutra do mraka.
- Dosta mi je i ovoliko koliko jesam.

Pa smo zacutali, on misleci o svojim nepoznatim brigama, ja misleci o Tijani. Sta ce reci Mahmutova zena?

Sta moze reci, sta ona zna? Pomagala je mahalskim porodiljama, bajajuci, prepustajuci sve bozijoj volji, pa su umirale ili ostajale, kako ih je sreca posluzila.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Jan 21, 2007 10:00 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Sta me se tice sta ce reci!

- Dugo se zabavila - mahnuo sam glavom prema sobi, udarajuci nogom o nogu.
- Nije dugo, vec si ti zabrinut.
- Pa, zabrinut sam.
- Nemas zasto. Zene su ko macke. Kad nas je Mahmutova zena pozvala da udjemo, prvo sam pogledao u njeno lice. Kakav joj je izraz, vedar ili lazno utjesen? Vidio sam, blista od zadovoljstva. Onda je sve dobro, pomislio sam, srecan. A ona je divna zena, i zasta zna svoj posao. Tijana se smijesila zbunjeno.
- Ne moze biti bolje - rekla je Mahmutova zena, ponosno, kao da je to njena zasluga, i kucnula prstom u drvo.
- Tijana se brine - htio sam da cujem jos koju rijec ohrabrenja.
- Svaka zena se brine. Ali ona nema zasto. Ti nemas zasto da se brines, srce moje, rodices, akobogda, ko od sale, vidim to odmah. A kako i da ne vidim? Koliko sam trudnica cuvala i pobabila, ni sama ne znam. A i ja sam cetvoro rodila, pa znam i po sebi.
- Cetvoro? - upitao sam zacudjen.
- Dvoje je zivo, dvoje je umrlo. Pogledao sam u Mahmuta. Zar nije govorio samo o kcerki?

Nije odgovorio on, vec njegova zena:

- Sin nam je u Mostaru, uci zlatarski zanat. Sad smo nas dvoje sami.

Pa se sjetila, i pogledala po nasoj siromasnoj sobi:

- Tijesno vam je ovdje djeco. Sta kazes, Mahmute, da predju kod nas?
- Steta im je da ovo ostavljaju zimi. Vidis kako grije pekara, ponekad i ja dodjem da se ogrijem.
- I za svadjanje nam je zgodnije, kad smo sami - nasalio sam se, kasno se sjetivsi da pogledam Tijanu. Srecom, i ona se smijala.

Nasmijala se i Mahmutova zena:

- Sto se tice svadje, necemo vam smetati. A ni vi nama. Svadjajte se slobodno, poslije je sladja ljubav. Dobro, vidjecemo na proljece. Ovdje bi vani s djetetom bilo nezgodno. Kako ste s parama?
- Dobro.
- Nije dobro, sigurno. Ako vam usfali, ti kcerko, dodji do mene, naci ce se stogod. Nesto saleti Mahmut, nesto ja, nikad nema mnogo, ali mnogo ne treba ni vama ni nama. A dodji mi i bez toga, da se ispricamo, nemoj da camis sama.
- Nisam sama. Ahmet je sa mnom.
- Onda ga istjeraj, muskarci ne treba da se vuku po kuci, a ti dodji!

Ostala mi je u vedrom sjecanju ta odlucna zena koja se nekako lako nosi sa zivotom. Sve je kod nje veselo i jednostavno. Stan vam ne valja? Predjite nama! Podijelicemo sto imamo! Hocete da se svadjate? Zasto se ne bi svadjali! Hocete da se volite? Zasto se ne bi voljeli! Poznavao sam ovakve zene, dolazile su mojoj majci, uvijek vedre, zanimljive, sigurne, najuravnotezenija stvorenja na svijetu. Te obicne mahalske zene su pronasle tajnu spokojstva, ne trazeci je. Sve ih raduje, nista ne iznenadjuje, ne zele nemoguce, dobre su dok im ne stanes na zulj, zubate ako ih povrijedis, ogovaraju ali ne zavide suvise, jezicave su ali ce pomoci svakome u nevolji, znaju da je zivot tezak ali ne placu zbog toga, i uvijek ce isceprkati ponesto sto je u njemu lijepo, a lijepo im je jednostavno, behar u basti, kahva na brdu, svadbeno veselje u mahali, razgovori, dugi razgovori kad sve govore odjednom, uglas, najcesce pronalazeci u ljudima i stvarima ono sto je smijesno. Stedljive su, jer nisu bogate; znaju za uzivanja, jer nisu siromasne. One su kao tresnjin cvijet, razvice se samo ako nije ni suvise hladno ni suvise toplo. Ako su siromasne, onda su mracne, neugodno zle, proste, cangrizave. Ako su bogate, onda su hladne, odvojene od svega, uvijek u strahu od otvorene sale i otvorene radosti, nikad jednostavno vedre.

I Tijanu je zatravila. Boze, kako je dobra, govorila je odusevljeno, kako je vesela, kako je zadovoljna. Sreca da je Mahmut naisao na nju.

Tijana je drukcija. Suvise je rano osjetila bol, samocu, nesigurnost. I moja majka je bila drukcija, neprestano u mislima za nesigurnim ocem.

Da li sam slucajno naisao na Tijanu, ili sam nesvjesno isao za majcinom slikom? Nisam znao, namirisao sam, unutrasnjim culom osjetio, ono sto se ne moze izvana vidjeti. Vracao sam zeljeno djetinjstvo, izgleda.

Mahmutova zena je blagoslov bozji, ali ne znam da li bih bio zadovoljan da je Tijana kao ona. Mozda bi mi smetalo kad bi bila tako jednostavna. Mozda je Tijanina osjetljivost znak i bolest punije misli i zivljeg osjecanja. Bol i misao oduzimaju nam bezbrizan smijeh.

Ali, ne vjerujem da Mahmutova zena ne zna za bol i za misao. Izgleda da ima ljudi, mada su rijetki, kojima ni bol ni misao ne uniste vedrinu i jednostavnost. Cak ih ucine boljim. Ne znam kako to postizu, a volio bih da saznam.

Zacudio sam se sto je otvoreno upitala Tijanu da, li nam stogod nedostaje. Kad je Mahmut ljut, kad mu ona ne da za rakiju, on namjerno uzme ponesto od poznanika, sta bilo, da osramoti i sebe i nju, da joj napakosti, i da je prisili da odrijesi maramu s novcem koju krije u njedrima, jer bi on sve potrosio. Tijana je rekla da nam nista ne nedostaje niti ovdje ima sta uzeti. Mahmutova zena je povjerovala, ili se pravila da vjeruje, ali su njih dvije poslije toga postale nerazdvojne.

Jednog jutra Tijana je rekla da ide Mahmutovoj zeni, ostace sat-dva, i vratice se u podne, da spremi rucak.

Zacudio sam se, pomalo mi je i krivo. Eto, ja joj nisam dovoljan, i uzalud sam obecavao i sebi i njoj da je necu ostavljati samu. Ona ce ostaviti mene. Odvaja se, polako. Ali je ipak prevladala razumnija misao, da je tako bolje, prohodace, potrebno joj je, ispricace se, razvedriti, nesto ce raditi, i nece misliti na strah i smrt. Bice manje razloga za svadju.

A sta cu ja raditi? Zelio sam da budem ovako slobodan, a sad ne znam kuda cu, ni sta cu sa slobodom. Nemam volje da odem u kafanu, ljudi pricaju uvijek jedno te isto, ja cutim.

Da hodam ulicama, kao budala? Bilo bi smijesno, suvise zaludno.

Da idem na rijeku, da gledam vodu, nije mi ni palo na um. Zato sto pada snijeg, zato sto ne osjecam potrebu, zato sto ni od cega ne bjezim. Nisam vise prazan, ne znam kakav sam, ali prazan i pust nisam.

Pale su mi, na um knjige, one nisu covjek sav vec ono sto je u njemu najbolje, covjek odabranih trenutaka. S tim zivim covjekom koga nema, mozes razgovarati, mozes uzivati, a ne moras mu se ni zahvaliti. Mozes se s njim svadjati, a on nema mogucnosti da ti odgovori ista osim ono sto je vec napisao. Mozes se ponositi svojom pamecu, govoreci mu gluposti, strpljivo ce te saslusati. Mozes ga ostaviti i preci drugome, nece se naljutiti. Srdacno ce te docekati, ako mu se vratis, uvijek spreman da pocne razgovor s tobom.

Nisam otisao na taj razgovor, u biblioteku.

Sjetio sam se Mula Ibrahima, otici cu do njega, da vidim sta zna o Ramizu, da mu kazem kako kod Sehage nisam nista ucinio, da govorim sta bilo, od ovoga svijeta, ne o vjecnim otvarima, ne danas, ne mogu bez ljudi, a on mi je najblizi, kakav je da je. Pomagao mi je dok je smio, htio je da pomogne i kad nije smio, i nije kriv sto nije onakav kakvog bih ja zelio. I vise zalim sto nije drukciji nego sto se ljutim.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Jan 21, 2007 10:00 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

U radnji sam zatekao Sehagu Socu i Mula Ibrahima u razgovoru koji mi se ucinio zanimljiv.

Sehaga mi je mahnuo rukom, Mula Ibrahim ni to. Slusao je sta Sehaga govori, zamisljen i ozbiljan. Sehaga se prekinuo samo za trenutak, da me pogleda, malo nezadovoljan sto sam upao u ovo povjeravanje, rodjeno iz nekog saglasja medju njima, neke klime, neke potrebe, a sad se treba prilagodjavati trecem. Ali, izgleda, da mu je velika vojska rijeci postrojana iza cela, i mora da ih pusti, nestrpljive su, dosad je premalo rekao, i nastavice, zbog sebe, ne zbog Mula Ibrahima, ne zbog mene.

Trazio je samo razumijevanje, ili cutanje. Kod Mula Ibrahima ce naci oboje. Ja cu mirno cutati.

Covjek zeli moc (rekao je, gledajuci u Mula Ibrahima, koji je pazljivo slusao). Zato sto zivi, sto se krece, sto se sudara s ljudima. A zeli da nesto ostavi iza sebe, da nesto stvori, da ne bi samo bitisao, kao drvo. I izgleda mu da je nesto postigao, da je snazan i vazan, da moze mnogo. Ali bog ucini da odjednom progleda i vidi, ne ovim ocima, vec onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevazan koliko i mrav u mravinjaku. Da li mravi zele moc? Zele li da budu snazniji i znacajniji od drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanica, ocajanja? Ne znamo, i ne tice nas se, suvise su sitni za nas. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veci i od nas, kome su beznacajne nase brige i nevolje? Mi ga ne vidimo, jer je neuhvatljiv za nasu misao, osjetimo ga samo kad nam se u necemu pokaze njegova volja. Ni, mrav ne vidi covjeka cijelog, zbog svoje velicine covjek i ne postoji za mrava, vidjece samo prst, ili grancicu, ako mu preprijecimo put, osjetice potres ako rasturimo mravinjak. A covjek prema vasioni sitniji je nego mrav. I zasto bi postojao samo covjek i njegov nacin misljenja? Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojace i bez nas. Hoce li svega nestati ako svi ljudi pomru? Nece. Sve ce ostati, i ono sto znamo i sto ne znamo, samo nas nece biti. Mnogo je tajni kojima se ne mozemo ni pribliziti, a kamoli ih razjasniti. A mozda je najveca tajna smrt, tajna i uzas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sacekuje nas na nekom cosku, uvijek nespremne, i sve sto je bilo, vise nije. Uzalud smo prosli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt cini besmislenim i zivot i ono sto se u zivotu stvara. A iza te strasne kobi, nepoznata tama. Znas kraj, a ne znas nista o njemu. Pomiriti se s njim ne mozes, a nista ne mozes izmijeniti. Po nasoj volji to se ne desava, jer bi malo ko htio da umre, vec po nekoj svemocnoj volji o kojoj nista ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, mozda je neki sveopsti duh, nimalo slican nasem, a nesaznatljiv, jer je van naseg iskustva. Ako ga ne mozemo saznati, ne znaci da ga nema. On ga ne zamislja po ljudskoj slici, vec kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne mozemo cak ni naslutiti. Eto, i sam kaze: on i njegov, jer ne znamo sta je, niti je nas jezik sposoban da izrazi ono sto nasa misao ne moze dokuciti. A ako je tako, a sigurno jest, nemoguce je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, pustajuci ih da protrce kroz zivot, dolazeci iz nicega i nepovratno odlazeci u nista. Bilo bi to besmisleno tracenje tolike snage. Mnogo je vjerovatnije, i logicnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a dusa besmrtna, dusa je djelic sveopste svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rodjenju, koja ce zivjeti svojim nepoznatim zivotom i poslije smrti tijela, ili ce se useliti u novorodjence, da nastavi svoje vjecno kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se moze izgubiti sve covjekovo? Mora biti da zivot postoji po nekom visem nacelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!

Slusao sam ne vjerujuci svojim usima. Pa to je konacan slom ovog na izgled snaznog covjeka! On vise ne vjeruje svojim ocima, ni svome razumu, ni svome iskustvu, ne vjeruje sebi ni ljudima, nema vise snage da se nosi s bolom koji ga grize. Je li to zbog sinovljeve smrti, i zbog nemoci sto nije mogao da ga spase od nesrece? Suvise mu izgleda surova, suvise besmislena ta smrt, i trazi joj razlog u volji izvan i iznad nase, a sebi utjehu u neizbjeznosti onoga sto se desilo. Suvise je ponosan da bi se priznao porazenim od ljudi. Neka to bude od bogova, od svemirskog duha, od ma cega neshvatljivog! I to je surovo, ali je u sklopu nekog desavanja koje ima svoje zakone i svoju svrhu koju ne mozemo otkriti. A ako je tijelo njegovog sina i mrtvo, dusa je neumrla, i ta zla pogibija je samo nevazan tren u vjecnom trajanju, pominjace je s podsmijehom kad se njihove duse sretnu!

Da smo sami, da je to samo meni govorio, ne znam sta bih mu rekao. Mozda bih, uzasnut, kleknuo pred njega, preklinjuci ga da samo sacuva razum. Ili bih, placuci, sagao glavu pred njegovom mukom. Veca je nego sto sam mislio.

Ali nije govorio meni, ja sam samo slucajno slusalac. Hoce li Mula Ibrahim stogod reci, ili ce ocutati. Jer, sta se moze reci na ovo ocajanije koje trazi utjehu izvan ljudske logike?

Dok je Sehaga otkrivao svoju krvavu muku, govoreci na izgled mirno, Mula Ibrahim je slusao oborene glave, kao da spava. Ali kad je poceo da govori, vidio sam da je pazljivo slusao. Ali me i on iznenadio. Prema onome sto sam znao, izgledalo je kao da su jedan drugome pozajmili svoja shvatanja, i Mula Ibrahim se sluzio rijecima koje sam mogao ocekivati od Sehage, a Sehaga rijecima koje su, po mome misljenju, mogle biti Mula Ibrahimove. Jedan, mocan, govorio je o nemoci ljudskoj; drugi, nemocan, govorio je o covjekovoj duznosti da ostane covjek! Sta je ovo? Jedan je blazio svoju nesrecu, trazeci joj visi smisao koji nece prihvatiti, drugi je odricao svoju slabost, hvaleci musku hrabrost, koju nece primijeniti!

Tuzno je to njihovo odricanje sebe.

Mula Ibrahim se slozio sa Sehagom, da ljudi zele moc, i to nije nista ruzno. Kad toga ne bi bilo, povecala bi se bijeda ovoga svijeta. Pokorni, utuceni, pomireni sa svojom nevoljom, svacije su roblje. Nije ista svaka zelja za moci. Jedno je zelja da se vlada ljudima, da se oni pokore, da se izazove strah, da se natjeraju na djela koja nikad ne bi ucinili bez prisile; to je zahtjev za cutanjem, za poslusnoscu bez otpora, po pravu necije sile. Takva zelja za moci je nemoralna, ona ponizava i nasilnika i ugnjetenog. Jadan je onaj koji je to osjetio na sebi. (Govori li on to o sebi i o meni, on je ponizen tudjim nasiljem, ja sam ostecen njegovim ponizenjem? On zali, on se brani, on optuzuje!) Sasvim je drukcija zelja za moc koja se sastoji u pomaganju ljudima, koja pobjedjuje ljubavlju, koja podstice na sporazumijevanje. To je velika moc, kojoj bi se mogli nauciti svi ljudi, i koja bi zlo ucinila nemogucim. S takvom moci covjek nije zrno pijeska, nije nevazan. Ne moze da govori o tome postoji li neko vrhovno bice, mozda i postoji, ali je siguran da nase ljudske stvari niko nece urediti ako ih ne uredimo mi sami. Cekati spas i traziti utjehu u nekoj nadnaravnoj sila, sto ljudi uzaludno cine hiljadama godina, znaci, u stvari, priznati svoje beznadje, i ne uciniti nista da bude bolje medju ljudima. Svijet je postojao prije ljudi, postojace i poslije ljudi. Ali, sta se to nas tice? Neka o tome brinu bica koja ce tada ztvjeti. Mi svoju brigu ne mozemo prepustiti nikome, i moramo se uciti moci ljubavi, da od zivota ne stvorimo muciliste. Sto se tice duse, i on je mislio o tome, jer se tesko oteti strahu i nespokojstvu zbog kratkog zivota i zbog nestanka u nepoznatoj tami vjecnosti. I razmisljajuci, ucinilo mu se da postojeci red covjekovog rasta i razvitka nije pravedan. Covjek se radja kao nevino dijete, koje ne zna nista o sebi, o svijetu, o grijehu, o ponizenju, o prestizu, sve mu je novo i svjeze, sve mu je divno, jer mu je duhovni zivot nerazvijen. Poslije, ziveci, stice iskustvo, veoma dugo, veoma naporno, i cim potpuno sazri, javlja se misao o smrti. Umire slab, izmoren, ocajan, pritisnut mislima o krivicama koje je sebi natovario na vrat, nezadovoljan zbog onog sto je u zivotu ucinio, jer to najcesce nije zelio, nezadovoljan zbog onog sto nije ucinio, jer je to samo zelio a nije se usudio, izbezumljen zbog besmisla iza sebe i neprozirne tajne ispred sebe. Smrtno uplasen, bez oslonca koji bi mu mogla dati samouvjerenost da je zivio jedino po odlukama svoje ciste savjesti, ocajnicki misli o vjecnoj dusi, o trajanju bez prestanka, o mogucnosti da negdje i nekad nadje ipak neki smisao. Tako zavrsava neslavno, potpuno dotucen. A koliko bi bolje bilo da se radjamo kao starci, da polako postajemo sredovjecni, postepeno zaboravljajuci prvobitni strah od smrti, pa oslobodjeni mladici, dovoljno lakomisleni da ni o cemu ne mislimo suvise ozbiljno, pa bezbrizna djeca, a da umiremo kao novorodjencad, ne znajuci nista ni o cemu, cisti kao zametak. Kakva bi to divna i slobodna smrt bila! Ali kad ne moze biti tako, spas je u osvajanju ljubavi i covjecnosti. Tako se lakse zivi, i lakse umire. Ne tice ga se sta ce s njim biti poslije smrti, hoce li dusa istrunuti zajedno s tijelom, ali ce se povuci da se odmara i da uziva, besposlena, ili ce, natrunjena i uprljana, biti poklonjena nekom novorodjenom djetetu, sto bi bila velika nepravda prema cistom stvoru. Ali ga se tice, i veoma mu je stalo do toga, da poslije njegove smrti ostane medju ljudima, ili makar kod jednog covjeka, cisto ime i lijepa uspomena. Tako bi sigurno produzio svoje kratko trajanje. Ta zelja obavezuje covjeka i za zivota, da ne cini zlo, a ponekad da ucini i dobro. Misao o vjecnoj dusi ne obavezuje ninasto, jer se o tome brine neka visa sila, ima sta covjek radio i ma kako zivio, pa ce se i dusa okorjelog zlocinca useliti u tijelo bezazlenog novorodjenceta. Misao o covjecnosti je pravicnija i ljudskija. A kratak zivot mu ne smeta, samo ako je cist; ako je prljav, samo je vise zla. Sta bi i sa duzim zivljenjem? Sta bi sa besmrtnoscu? To je najveca nesreca koja bi ljude mogla zadesiti. Ahasver je najnesrecniji medju svim ljudima. Zgrozi se kad pomisli na zivot bez svrsetka, bez konacnog smirenja, bez straha ali i bez radosti, bez ljubavi jer je besmislena u tom trajanju bez kraja. Upravo strah od smrti daje ljepotu svim stvarima, svemu sto dozivljavamo. Treba sve prozivjeti, osvajajuci radost cistog zivota i ljepotu ljubavi prema ljudima, u ovom kratkom preletu izmedju dvije tajne.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Književnost ~ -> Mesa Selimovic Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana prethodna  1, 2, 3 ... 7, 8, 9, 10, 11  sledeća
Strana 8 od 11

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2015. godine -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon