www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014
.:: ONLINE - RADIO ::: www.Domaći.de ::.

Oboljenje Raka
Strana prethodna  1, 2, 3, 4, 5, 6  sledeća
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Zdravlje ~
::  
Autor Poruka
pinkie
Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 35

Datum registracije: 01 Okt 2004
Poruke: 19325
Mesto: u skrivenom kutku

serbia.gif
PorukaPostavljena: Sub Jul 23, 2005 10:10 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Profilaksa

Danas se o raku zna mnogo više, tako da se zna da pušenje ima znatan uticaj na pojavu raka na plućima. A iz toga se, logično,nameće zaključak da radi smanjenja obolevanja od raka na plućima, treba smanjiti pušenje duvana. To naročito važi za omladinu i decu, a za roditelje je velika odgovornost i zadatak da decu na vreme upoznaju sa opasnostima od pušenja.

Zna se isto tako, da je rak na materici u mnogim zemljama, pa i kod nas, izazvao veću smrtnost žena. Međutim nove metode otkrivanja i lečenja raka doprinele su da se ova smrtnost smanji na polovinu. Slično je i sa rakom dojke, koji je dosta prošireno i, na žalost, zapušteno oboljenje. A svaka žena bi mogla da zna na koji način da i sama primeti manje ili veće bezbolne otvrdline na svojoj dojci i da bez odlaganja traži lekarski savet. Tako bi bila izbegnuta mnoga razočarenja do kojih dolazi zbog toga što se oboljenje prepusti svome toku.

Na ovome mestu treba naročito ukazati na opasnost od šarlatanstva, koje se javlja na području lečenja raka. Naime, s vremena na vreme, javljaju se ljudi koji sa drskom upornošću proglašavaju sebe za "čudotvorce" u lečenju raka, preporućujući na razne načine svoje lekove i metode lečenja kao jedino spasavajuće. Ovo su, nesumnjivo, najnesavesniji postupci nehumanosti i igranja sa zlom sudbinom i zdravljem ljudi obolelih od raka. Treba jednom za svagda upamtiti da kod oboljenja od raka nema nikakvih "čuda" niti u dijagnostici niti u lečenju, i da je to područje visoke stručnosti.

Nerazumni strah od raka, koji je, svakako, jedno od najozbiljnijih oboljenja današnjice, posledica je neznanja. Više znanja o raku znači brzi dolazak lekaru kada je to potrebno i mnogo više verovatnoće da će rak biti izlečen. Od najvećeg značaja za borbu protiv raka je zdravstveno prosvećivanje



_________________
Cutanje je tesko samo onima koji ne misle(Ivo Andric)
Beskorisno je pobijati tudje misljenje; ponekad covijek uspije da pobjedi nekoga u diskusiji, ali da ga uvjeri -nikada.Misljenja su kao ekseri: sto vise udaramo po njima, to dublje prodiru (Dumas Aleksander)
 
pinkie
Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 35

Datum registracije: 01 Okt 2004
Poruke: 19325
Mesto: u skrivenom kutku

serbia.gif
PorukaPostavljena: Sub Jul 23, 2005 10:14 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

[color=violet]RAK DEBELOG CRIJEVA [/color]

Sadržaj:
Uvod
Rak kao bolest
Kolon i rektum
Rak debelog crijeva
Najrizičnija skupina
Kako smanjiti rizik pojave raka
Otkrivanje raka u ranoj fazi
Karakteristični simptomi
Dijagnosticiranje raka debelog crijeva
Faze raka debelog crijeva
Liječenje
Nuspojave
Važnost odgovarajuće njege nakon liječenja
Emocionalna podrška
Što možete pitati svog liječnika
Izvori informacija


Uvod

Dijagnosticiranje raka debelog crijeva poteže mnoga pitanja koja zahtijevaju jasne i razumljive odgovore. Nadamo se da će vam u tome pomoći ovaj tekst koji sadrži informacije o simptomima, otkrivanju i liječenju kako bi znali što više o mogućim uzrocima i načinima sprječavanja raka debelog crijeva. Ta saznanja mogu oboljelima i njihovim obiteljima olakšati borbu protiv ove bolesti.
Rak debelog crijeva je jedan od najčešćih u Sjedinjenim Državama. Od njega obolijevaju i muškarci i žene, i to najčešće stariji od 50 godina.
Istraživanja raka mnogo su pridonijela u borbi protiv raka debelog crijeva. Danas manje ljudi umire od te bolesti i poboljšana im je kvaliteta života zbog dostupnost najnovijih i zasad najvjerodostojnijih informacija o raku koje se mogu naći na Internetu.


Rak kao bolest
Rak djeluje na stanice, osnovne gradivne jedinice organizma. Da bi razumjeli rak, treba znati što se događa kada normalne stanice postanu kancerogene.
U organizmu postoji mnogo različitih vrsti stanica. One rastu, dijele se i tako stvaraju nove stanice i to je potrebno da bi organizam normalno funkcionirao. Ponekad se stanice nastave dijeliti i kad to više nije potrebno. Mnogo nepotrebnih stanica čini tumor, a oni mogu biti benigni ili maligni.
BENIGNI TUMORI nisu rak. Mogu se odstraniti i u većini slučajeva se ne vraćaju. Stanice se kod benignih tumora ne šire na druge dijelove tijela. Oni najčešće nisu opasni po život.
MALIGNI TUMORI jesu rak. U malignim tumorima stanice se nekontrolirano dijele, pa tako mogu uništiti okolna tkiva. Stanice raka mogu iz malignog tumora ući u krvotok ili limfni sustav (tkiva i organi koji proizvode i čuvaju stanice koje se bore protiv infekcija i bolesti).Taj proces naziva se metastaza i pokazuje kako se rak širi od primarnog tumora i stvara nove, sekundarne tumore u drugim dijelovima tijela.


Kolon i rektum
Kolon i rektum su dijelovi probavnog sustava zaduženog za uzimanje hranjivih tvari iz hrane i zadržavanje otpadnih tvari dok ne izađu iz organizma. Kolon i rektum zajedno čine dugačku cijev koja se naziva debelo crijevo. Kolon zauzima prvih 1,5 - 2m debelog crijeva, a rektum 20 – 25 cm zadnjeg dijela debelog crijeva.


Rak debelog crijeva
Rak debelog crijeva ne mora nužno zahvatiti oba organa. Može zahvatiti samo kolon ili samo rektum.


Najrizičnija skupina
Točni uzroci raka debelog crijeva nisu poznati, ali istraživanja su pokazala da postoje određeni faktori koji mogu povećati mogućnost pojave raka debelog crijeva.

DOB. Rak debelog crijeva učestaliji je kod starijih ljudi, pogotovo kod starijih od 50 godina, ali može se pojaviti i ranije, u rijetkim slučajevima čak i u pubertetu..

PREHRANA. Rak debelog crijeva vjerojatniji je kod ljudi koji uzimaju visokokaloričnu hranu bogatu mastima, a siromašnu vlaknima. Još uvijek se vrše istraživanja koja bi pokazala kako ti i ostali prehrambeni faktori utječu na razvoj raka debelog crijeva.

POLIPI. Polipi su benigne izrasline na unutrašnjoj stjenci debelog crijeva. Dosta su uobičajeni kod osoba starijih od 50 godina, a neke vrste polipa povećavaju rizik nastanka raka debelog crijeva. U rijetkim slučajevima, a to je nasljedno, u debelom crijevu razvijaju se stotine polipa koji će, ako se ne liječe, vjerojatno uzrokovati pojavu raka debelog crijeva.

OSOBNA POVIJEST BOLESTI. Ženama koje su imale rak jajnika, maternice ili dojke povećan je rizik nastanka raka debelog crijeva, a također se može pojaviti i drugi put kod osoba koje su već imale rak debelog crijeva.

OBITELJSKA POVIJEST BOLESTI. Nastanak raka debelog crijeva vjerojatniji je kod osoba čiji su bliski rođaci (roditelji, braća, sestre, djeca) imali ili imaju rak debelog crijeva, pogotovo ako su ga imali u mladosti. Vjerojatnost pojavljivanja raka je veća ako više članova obitelji ima rak debelog crijeva.

GNOJNA UPALA DEBELOG CRIJEVA povećava mogućnost nastanka raka debelog crijeva.

Ovi faktori ne jamče pojavu raka debelog crijeva, ali povećavaju vjerojatnost njegovog nastanka. Bilo bi dobro o njima razgovarati s liječnikom jer on može predložiti način kako smanjiti vjerojatnost pojave raka debelog crijeva i isplanirati raspored kontrolnih pregleda.


Kako smanjiti rizik pojave raka

Danas se sve više provode istraživanja o uzrocima i prevenciji raka debelog crijeva, a ona pokazuju da se ta bolest postepeno razvija iz benignih polipa. Otkrivanje u ranoj fazi i uklanjanje polipa može pomoći u sprječavanju raka debelog crijeva. U istraživanjima se ispituje utjecaj prestanka pušenja; uzimanja prehrambenih dodataka, aspirina i sličnih lijekova; smanjenja konzumacije alkohola i povećane tjelesne aktivnosti na prevenciju raka debelog crijeva. Neki stručnjaci smatraju da niskokalorična prehrana siromašna mastima, a bogata vlaknima ima utjecaj u prevenciji raka debelog crijeva.
Otkriveno je da promjene na određenim genima (osnovne jedinice nasljeđivanja) povećavaju rizik pojave raka debelog crijeva. Osobama koje u obitelji imaju nekoliko oboljelih od raka debelog crijeva može pomoći razgovor s genetičkim savjetnikom koji će napraviti test u kojem se vidi je li došlo do kakve genske promjene koja bi povećala vjerojatnost nastanka raka debelog crijeva. Ako je došlo do takve promjene to ne mora značiti da će se pojaviti rak debelog crijeva, ali bi u tom slučaju bilo dobro razgovarati s liječnikom o načinima prevencije i ranog otkrivanja te bolesti.


Otkrivanje raka u ranoj fazi

Osobe sa bilo kojim faktorom rizika raka debelog crijeva trebale bi se savjetovati s liječnikom o tome kada treba početi dolaziti na preglede, koje testove i koliko često treba provesti. Liječnik će predložiti jedan ili više navedenih testova koji se rabe za otkrivanje polipa, raka ili drugih nepravilnosti čak i ako osoba koja se testira nema nikakve simptome.
TEST SKRIVENE KRVI U STOLICI provjerava stolicu jer se ponekad u njoj mogu naći male količine krvi jer rak ili polipi mogu krvariti.
SIGMOIDOSKOPIJA je pregled rektuma i donjeg dijela kolona sigmoidoskopom.
KOLONOSKOPIJA je pregled rektuma i cijelog kolona pomoću kolonoskopa.
SERIJA RENDGENSKIH SNIMAKA DEBELOG CRIJEVA. Pacijentu se stavi klistir koji sadrži otopinu barija i koji na slici stvara obrise kolona i rektuma.
RUČNI PREGLED REKTUMA .Liječnik rukom traži abnormalna područja u rektumu.


Karakteristični simptomi

Uobičajeni simptomi koji upućuju na rak debelog crijeva su:
Promjena u radu crijeva
Proljev, zatvor
Krv u stolici
Oskudnije stolice nego inače
Osjećaj nelagode u trbuhu (česti bolovi, nadutost, grčevi)
Gubitak težine
Učestali umor
Povraćanje

Ove pojave nisu nužno uzrokovane rakom debelog crijeva, stoga je važno savjetovati se s liječnikom.


Dijagnosticiranje raka debelog crijeva

Liječnik će proučiti pacijentovu povijest bolesti, obaviti pregled, te naručiti jedan ili više testova kako bi otkrio uzrok simptoma.
Rendgenska snimka debelog crijeva može otkriti polipe ili neke druge promjene.
Sigmoidoskopija omogućuje uvid u unutrašnjost rektuma i donjeg dijela kolona i uzimanje uzorka polipa ili drugog abnormalnog tkiva radi proučavanja pod mikroskopom.
Kolonoskopija omogućuje pregled unutrašnjosti rektuma i cijelog kolona i uzimanje uzorka polipa i drugih abnormalnih tkiva radi pregleda pod mikroskopom.
Polipektomija je uzimanje uzorka polipa tijekom sigmoidoskopije ili kolonoskopije.
Biopsija je uzimanje uzorka tkiva za pregled pod mikroskopom koji obavlja patolog i na temelju toga postavlja dijagnozu.


Faze raka debelog crijeva

Ako je pacijentu utvrđeno da ima rak, liječnik treba utvrditi u kojoj je fazi bolest. Utvrđivanjem faze pokušava se odrediti je li se rak proširio, a ako jest, u koje dijelove tijela.Mogu se provesti dodatni testovi kako bi se utvrdilo u kojoj je bolest fazi. Liječniku je to važno kako bi mogao isplanirati liječenje.
Faze raka debelog crijeva:
0 –rana faza raka. Nalazimo ga samo u najdubljim dijelovima kolona i rektuma.
I –rak zauzima unutrašnje stjenke debelog crijeva
II –rak se proširuje na okolno tkivo, ali ne u limfne čvorove (dijelove imunološkog sustava)
III –rak se proširuje na obližnje limfne čvorove, ali ne i u ostale dijelove tijela.
IV –rak se proširuje u ostale dijelove tijela, obično na jetra i/ili pluća.
Povratni –bolest se ponovno pojavljuje nakon liječenja. Može se vratiti u debelo crijevo ili neki drugi dio tijela.


Liječenje

Liječenje najviše ovisi o veličini, položaju i fazi u kojoj je tumor, te o općem stanju pacijenta. U liječenju sudjeluje više specijalista – kirurzi, onkolozi i drugi. Koristi se nekoliko vrsti liječenja, a ponekad se one i kombiniraju.
OPERACIJA. Najčešće se rak debelog crijeva uklanja kirurškim putem. Kirurg uklanja tumor zajedno sa dijelom zdravog kolona ili rektuma. U većini slučajeva kirurg može ponovo spojiti zdrave dijelove kolona i rektuma, a kad ne može potrebna je privremena ili trajna kolostomija. Kolostomija je kirurški zahvat kroz zid trbušne šupljine u kolon, a omogućava otpadnim tvarima izlazak iz organizma drugim putem. Nakon kolostomije pacijenti nose vrećicu u koju se skupljaju otpadne tvari iz organizma. Nekim bolesnicima potrebna je privremena kolostomija dok se kolon i rektum ne oporave od operacije. Oko 15% bolesnika s rakom debelog crijeva treba trajnu kolostomiju.
KEMOTERAPIJA je uporaba lijekova koji djeluju protiv stanica raka. Kemoterapija se koristi za uništavanje stanica raka koje ponekad ostanu u tijelu nakon operacije, za suzbijanje rasta tumora i za olakšavanje simptoma bolesti. Lijekovi koji se koriste u kemoterapiji krvotokom putuju kroz organizam. Većina lijekova daje se injekcijom direktno u venu ili kroz cjevčicu koja se stavi u venu i tamo ostane dokle god je potrebno. Neki lijekovi se uzimaju u obliku tableta.
RADIOTERAPIJA uništava stanice raka rendgenskim zrakama velikih energija. Radioterapija utječe na samo one stanice raka koje su izložene zračenju. Najčešće se koristi kod bolesnika s rakom rektuma. Radioterapija se koristi prije operacije (da bi smanjili tumor te ga lakše uklonili) ili poslije operacije (da bi uništili stanice raka koje su možda ostale).Radioterapija se također koristi za olakšavanje simptoma. Zračenje može biti vanjsko (iz stroja) ili unutrašnje (mala količina radioaktivnog materijala smještena izravno u tumoru ili u njegovoj blizini).
IMUNOTERAPIJA se u borbi protiv raka služi imunološkim sustavom organizma. Imunološki sustav nastoji uništiti stanice raka u organizmu. Imunoterapija se koristi za poticanje i poboljšavanje prirodne uloge imunološkog sustava. Daje se nakon operacije posebno ili u kombinaciji s kemoterapijom ili radioterapijom.
KLINIČKA ISTRAŽIVANJA kojima se procjenjuju nove metode liječenja raka debelog crijeva su prikladna rješenja za mnoge pacijente. U nekim istraživanjima svi bolesnici uzimaju novi lijek, a u nekima drugima uspoređuju se različite terapije tako da jedna grupa uzima novi lijek koji se ispituje, a druga grupa uzima uobičajeni lijek.

Istraživanja raka dovela su do velikog napretka u liječenju raka debelog crijeva. Pronađeni su novi načini liječenja koji su možda učinkovitiji od standardne terapije Na Internet stranici http://www.cancer.gov mogu se naći mnoge informacije o raku, kliničkim istraživanjima, prevenciji raka, dijagnozama, liječenju, utjecaju gena na rak, itd.


Nuspojave

Nuspojave liječenja raka ovise o vrsti liječenja i variraju od osobe do osobe. Najčešće su nuspojave privremene. Pacijenti trebaju reći liječniku kakve nuspojave imaju da bi im mogli olakšati simptome koji se pojavljuju tijekom i nakon liječenja.
Operacija uzrokuje kratkotrajne bolove na mjestu koje je bilo operirano, te privremeni zatvor ili proljev. Moguća je i iritacija kože oko operiranog područja.
Kemoterapija utječe na normalne stanice kao i na stanice raka. Nuspojave uvelike ovise o vrsti lijekova i o dozi. Uobičajene nuspojave su mučnina, povraćanje, opadanje kose, rane u ustima, proljev i nesvjestica. Ne tako često pojavljuju se infekcije i krvarenja.
Radioterapija također utječe na normalne stanice jednako kao i na bolesne. Nuspojave radioterapije najviše ovise o dozi liječenja i o dijelu tijela koji je tome izložen. Uobičajene su nesvjestica, promjene na koži izloženog dijela tijela, mučnina, gubitak apetita i proljev. Ponekad radioterapija može izazvati krvarenje iz rektuma.
Imunoterapija izaziva različite nuspojave za različite vrste liječenja. Često uzrokuje drhtavicu, vrućicu, slabost i mučninu.


[color=orange]Važnost odgovarajuće njege nakon liječenja[/color]
Njega nakon terapije je vrlo važna. Redovitim kontrolama mogu se uočiti promjene zdravlja da bi se što prije moglo početi s liječenjem ako se rak vrati ili se razvije novi. Kontrole uključuju fizički pregled, test na krv u stolici, kolonoskopiju, rendgensku snimku prsa i laboratorijske testove. Ako se kod osobe koja je imala rak debelog crijeva pojave zdravstveni problemi u razdoblju između dvije kontrole, treba se što prije javiti liječniku.


[color=brown]Emocionalna podrška[/color]
Nije lako živjeti s ozbiljnom bolesti poput raka. Osim zdravstvenih problema oboljeli od raka imaju mnogo briga koje otežavaju život. Neki ljudi trebaju pomoć kad je riječ o prihvaćanju činjenice da su bolesni. Čak se i dio terapije sastoji u olakšavanju tereta koji oboljeli od raka nose znajući da imaju rak. Potpora zdravstvenih radnika, obitelji i drugih ljudi oboljelih od raka pomaže oboljelima da prebrode bolest i poboljšaju kvalitetu života.


Što možete pitati svog liječnika

Da bi pacijent mogao što bolje razumjeti svoje stanje i donijeti pravilnu odluku o svom zdravlju treba pitati liječnika sve što ga zanima. Na primjer:
Koji se testovi koriste u dijagnosticiranju raka debelog crijeva?
Kada ću saznati rezultate testova?
Prijeti li mojoj djeci ili rođacima veći rizik pojave raka debelog crijeva?
U kojoj je fazi moj rak?
Koje je preporučljivo liječenje?
Kojem specijalistu trebam otići?
Koje bi kliničko istraživanje bilo prikladno za mene?
Što će se dogoditi ako ne dobijem preporučenu terapiju?
Hoću li tijekom terapije morati boraviti u bolnici? Koliko dugo?
Koliko će se promijeniti moj način života tijekom terapije?
Koliko puta nakon liječenja moram doći na kontrolu?
Što nakon terapije?
Kakve nuspojave mogu očekivati? Koliko dugo će trajati?
Tko će sve igrati ulogu u mom liječenju i oporavku i kakvu?
Jeste li imali iskustva s pacijentima s rakom debelog crijeva?
Ima li na ovom području nekoga s istim problemima s kim mogu razgovarati?
Gdje mogu dobiti informacije o raku debelog crijeva?


Izvori informacija (Internet)

_________________
Cutanje je tesko samo onima koji ne misle(Ivo Andric)
Beskorisno je pobijati tudje misljenje; ponekad covijek uspije da pobjedi nekoga u diskusiji, ali da ga uvjeri -nikada.Misljenja su kao ekseri: sto vise udaramo po njima, to dublje prodiru (Dumas Aleksander)
 
pinkie
Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 35

Datum registracije: 01 Okt 2004
Poruke: 19325
Mesto: u skrivenom kutku

serbia.gif
PorukaPostavljena: Sub Jul 23, 2005 10:18 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

ŠTO TREBATE ZNATI O KARCINOMU DOJKE

UVOD

Karcinom dojke drugi je po redu tip raka u žena u SAD-u. Svake godine kod više od 180000 žena dijagnosticira se rak dojke. Pogađa i više od 1000 muškaraca u SAD-u godišnje. Istraživanja su do sada poboljšala liječenje, kvalitetu života i smanjila smrtnost.

DOJKE

Svaka dojka ima 15-20 odjeljaka nazvanih režnjevi, a unutar svakog od njih je mnogo manjih režnjića koji završavaju stotinama sitnih proširenja koja mogu proizvoditi mlijeko. Režnjevi, režnjići i završna proširenja povezani su tankim cjevčicama nazvanim duktusi, a vode sve do bradavice u centru tamnog područja kože nazvanog areola.
Režnjiće i duktuse okružuje masno tkivo. U dojkama nema mišića, ali nalaze se ispod svake dojke i prekrivaju rebra.
Svaka dojka sadrži krvne i limfne žile. Limfne žile sadržavaju bezbojnu tekućinu nazvanu limfa, i vode do malih okruglih organa nazvanih limfni čvorovi. Nakupine ovakvih čvorića u blizini dojke, nalaze se u pazušnoj jami(axilli), iznad ključne kosti, i u prsima. Nalaze se i na mnogim drugim mjestima u tijelu.


RAZUMIJEVANJE PROCESA NASTANKA RAKA

Rak je skupina više od 100 raznih oboljenja. Pogađa osnovnu građevnu jedinicu tijela, stanicu. Rak se pojavljuje kada stanice počnu abnormalno funkcionirati i dijele se bez granice i reda. Formira se masa tkiva, koja se naziva izraslina ili tumor, a može biti benigna i maligna. Benigni tumori nisu rak, a njihove stanice ne šire se u druge dijelove tijela. Rijetko su prijetnja životu.
Maligni tumori su rak. Iz primarnog tumora, stanice mogu krvlju i limfom dospjeti u druge dijelova tijela. Ovakvim širenjem nastaju metastaze primarnog tumora.
Kada rak dojke metastazira, zloćudne stanice se mogu naći u pazušnim limfnim čvorovima. Znači, rak se proširio i u druge limfne čvorove, kosti, jetra ili pluća. Takav tumor sadržava isti tip zloćudnih stanica kao i primarni tumor i naziva se metastatskim tumorom dojke.

RAK DOJKE: TKO JE UGROŽEN?

Studije pokazuju da je rizik od raka dojke veći što je žena starija, rijetko se pojavljuje prije 35 godine, a rizik je posebno visok nakon 60 godine.
Slijedeća stanja povećavaju rizik:
Žene koje su već imale rak dojke
Ako je netko u obitelji imao rak dojke, posebno u mlađoj dobi
Postojanje dijagnoze atipična hiperplazija ili lobularni karcinom in situ
Promjene u određenim genima
Veća izloženost estrogenu-npr. u žena koje su ranije dobile menstruaciju, kasnije ušle u menopauzu(nakon 55 god), nikada nisu rađale, ili su primale zamjensku hormonsku terapiju dugo vremena.
Žene koje su kasnije rodile(nakon 30 god)
Grudi koje su građene od mnogo režnjića i duktusa i manje masnog tkiva
Ako su grudi bile izložene radioterapiji prije 30 godine, osobito zbog Hodgkinovog limfoma
Uzimanje alkohola

OTKRIVANJE RAKA DOJKE

Žena može zauzeti aktivnu ulogu u samom otkrivanju raka redovnim odlaskom na klinički pregled dojki i mamografiju. Neke žene upražnjavaju i samopregled. Mamogram ima bitnu ulogu u otkrivanju raka prije pojave simptoma. To je posebna vrsta X-zraka. Njime se mogu otkriti i mali depoziti kalcija u dojci. Tzv. mikrokalcifikati mogu biti rani znak raka. Ovisno o rezultatima, liječnik može tražiti biopsiju. Većina liječnika preporučuje ženama iznad 40 godina mamografiju svakih 1-2 godine.
Promjene na dojkama mogu se pojaviti tijekom menstrualnog ciklusa, trudnoće, menopauze, uzimanje kontracepcijskih pilula ili drugih hormona.

PREPOZNAVANJE SIMPTOMA

Raniji stadiji karcinoma dojke obično ne uzrokuju bol. Najčešće uopće nema simptoma, ali kako karcinom raste, mogu se uočiti promjene:
Oteklina dojke, okolnog područja ili pazušne jame
Promjena veličine ili oblika dojke
Promjene bradavice , kao npr. uvlačenje unutra
Koža dojke može naličit na narančinu koru
Promjene izgleda ili osjeta dojke, areole ili bradavice (toplina, oteklina, crvenilo)
Zbog bilo kojeg od ovih simptoma potrebno je što prije posjetiti liječnika, zbog što ranijeg prepoznavanja i liječenja.

DIJAGNOSTICIRANJE RAKA DOJKE

Važan je temeljit fizički pregled i anamneza. Ukoliko liječnik napipa promjenu, može odrediti veličinu, konzistenciju, te pomičnost. Zatim se rade mamografija, ultrasonografija( ultrazvuk ) - uporabom visokofrekventnih zvučnih valova može se otkriti da li tvorba sadrži tekućinu (cista) ili je solidna masa (koja može i ne mora biti rak).


BIOPSIJA

Potrebno je uzeti uzorak tekućine ili tkiva da bi se došlo do dijagnoze. U tu svrhu rade se:
Aspiracija pomoću igle, kojom se uzima uzorak tekućine i/ili stanica
Biopsija iglom - specijalnim tehnikama ukloni se tkivo iglom iz suspektnog područja na mamogramu, koje se ne može napipati. To tkivo upućuje se patologu na provjeru.
Kirurška biopsija- kirurg uzme uzorak tkiva suspektnog područja ili mase. Također može ukloniti cijelu masu uključujući i područje okolnog zdravog tkiva. Uzorak pregleda patolog.




KADA JE RAK OTKRIVEN

Najčešći tip je duktalni karcinom. Kada je rak otkriven, patolog može reći kojeg je porijekla i da li je invazivan. Laboratorijski testovi, npr. testovi na receptore hormona (estrogen i progesteron) mogu pomoći u određivanju da li hormoni pogoduju rastu tumora. Ako pogoduju, provodi se hormonska terapija kojom zloćudne stanice bivaju lišene estrogena.
Mogu se raditi genske provjere, pa zatim pregled kostiju, jetra ili pluća u slučaju proširenja.


PLANIRANJE LIJEČENJA

Sa liječenjem se obično započinje nekoliko tjedana nakon dijagnoze. Svoja mišljenja o terapiji mogu dati i onkolog, plastični kirurg, radiolog.
Terapija može biti lokalna ili sistemska. Kirurški zahvat i radioterapija su lokalne, dok su kemoterapija, hormonska terapija i biološka terapija sistemske.
Kirurško liječenje najčešći je način tretiranja raka dojke, a postoji nekoliko tipova zahvata:
Operacija kojom se uklanja tumor, ali ne i dojka, naziva se poštedna terapija. Limfektomija i segmentalna mastektomija tipovi su ovakve operacije. Nakon zahvata, većina žena podvrgne se radioterapiji koja uništava preostale zloćudne stanice.
Operacija gdje se uklanja dojka je mastektomija. Rekonstrukcija dojke često se provodi za vrijeme ili nakon operacije.
U većini slučajeva, kirurg također uklanja limfne čvorove pazušne jame, da se utvrdi jesu li zloćudne stanice invadirale limfni sustav
Kod limfektomije kirurg uklanja tumor i nešto zdravog okolnog tkiva. Često se uklanjaju i pazušni limfni čvorovi.
Kod segmentalne mastektomije, kirurg uklanja tumor i šire područje okolnog normalnog tkiva. Ponekad se ukloni i dio tkiva između tumora i prsnog mišića, a također i pazušni limfni čvorovi.
Kod totalne mastektomije uklanja se cijela dojka i limfni čvorovi pazušne jame.
Kod modificirane radikalne mastektomije uklanja se cijela dojka, većina limfnih čvorova pazušne jame i često i tkivo koje prekriva prsne mišiće. Manji od dva prsna mišića može se također ukloniti.
Kod radikalne mastektomije (Halstedova radikalna mastektomija) kirurg uklanja dojku, oba prsna mišića, pazušne limfne čvorove i nešto masnog tkiva i kože. Ova se operacija danas rijetko izvodi.
Rekonstrukcija dojke(zahvat kojim se ponovo izgrađuje dojka), često se napravi nakon mastektomije.
Radioterapija- visokoenergetske zrake uništavaju zloćudne stanice. Može se raditi o vanjskoj radioterapiji pomoću uređaja ili o unutarnjoj, gdje se u dojku stavljaju plastične cjevčice koje sadržavaju radioaktivni materijal.
Vanjska radioterapija provodi se 5 dana u tjednu kroz period od nekoliko tjedana. Kod unutarnje je pacijent hospitaliziran.
Ponekad se radioterapija primjenjuje nakon kirurškog zahvata, osobito nakon poštednog.
Prije zahvata može se primijeniti sama ili u kombinaciji sa kemoterapijom i hormonskom terapijom sa svrhom uništavanja zloćudnih stanica i smanjenja tumora. Provodi se u slučajevima kada je tumor velik i teško ga je ukloniti.
Kemoterapija je upotreba lijekova sa svrhom uništenja zloćudnih stanica. Često se radi o kombinaciji lijekova koji se uzimaju u obliku pilula ili injekcija.
Hormonska terapija uskraćuje zloćudnim stanicama hormone koji su im potrebni za rast. Može se raditi o lijekovima koji mijenjaju učinak hormona ili o operaciji kojom se uklanjaju jajnici.
Biološka terapija oblik je liječenja koji jaca prirodnu obranu organizma od raka. Npr. Herceptin je monoklonalno protutijelo koje pogađa stanice raka dojke koje sadržavaju protein-receptor za ljudski epidermalni faktor rasta. Blokirajući receptor, usporava se i zaustavlja rast ovih stanica.


IZBOR LIJEČENJA

Ovisi o dobi, menopauzi, općem zdravstvenom stanju, veličini i lokalizaciji tumora, stadiju, laboratorijskim nalazima, veličini dojke. Određivanje stadija bazira se na veličini tumora i tome da li se proširio.
Stadij 0- neinvazivni karcinom ili karcinom in situ(lobularni, duktalni)
Stadiji I i II rani su stadiji kod kojih se tumor proširio i zahvatio okolno tkivo. Pazušni čvorovi mogu i ne moraju biti zahvaćeni. Kao terapija koristi se kirurški zahvat nakon čega slijedi radioterapija. Obično se uklanjaju i limfni čvorovi. Nakon zahvata može se primijeniti i kemoterapija i/ili hormonska terapija sto se naziva adjuvantno liječenje.
Stadij III- tumor je velik i proširio se u pazušne limfne čvorove. Terapija je lokalna(kirurško odstranjivanje i/ili radioterapija). Sistemska terapija je kemoterapija, hormonska ili oboje.
Stadij IV je metastatski tumor koji se proširio i u druge dijelove tijela. Provode se kemoterapija i/ili hormonska terapija kojima se uništavaju zloćudne stanice i kontrolira bolest. Može se izvesti zahvat ili radioterapija zbog ograničavanja tumora u dojci.
Tumor se može ponovo pojaviti unatoč liječenju ako zaostanu zloćudne stanice negdje u tijelu. Većina ih se pojavljuje 2-3 godine nakon liječenja, ali može se pojaviti i nakon više godina.


NUSPOJAVE LIJECENJA

Teško je zaštititi normalne stanice od negativnih utjecaja liječenja. Zbog toga nastaju nuspojave.
Kirurški zahvat uzrokuje bol u kratkom razdoblju u području zahvata. Postoji rizik od infekcije, krvarenja, reakcija na anesteziju. Zbog ozljede živaca, žena može osjećati bockanje u prsima, ispod ruke, u ramenu. Ove nuspojave obično nestanu kroz nekoliko tjedana ili mjeseci. Zbog uklanjanja pazušnih limfnih čvorova može doći do nakupljanja tekućine u ruci i otekline.
Radioterapija može uzrokovati umor, te isušenje, crvenilo i svrbež kože iznad tretiranog područja.
Kemoterapija- kako ovakvi lijekovi utječu na stanice koje se brzo dijele, uzrokuju i oštećenja krvnih stanica, pa su pacijentice sklonije infekcijama, krvarenju, ozljedama, slabosti i umoru. Mogu biti pogođene i stanice probavnog sustava i vlasišta, pa dolazi do gubitka kose, smanjenja apetita, mučnine i povraćanja, proljeva te infekcije usne šupljine. Neki lijekovi mogu oštetiti jajnike, pa može doći do simptoma menopauze, kod žena starijih od 35 i do neplodnosti.
Hormonska terapija- najčešće korišten lijek je Tamoxifen. Može uzrokovati nalete vrućine, vaginalnu iritaciju, mučninu i neredovite cikluse; ozbiljnije nuspojave su rijetke.
Biološka terapija- osip i otekline nisu rijetki u području injiciranja lijeka. Mogu se pojaviti i simptomi nalik gripi. Herceptin može uzrokovati oštećenje srca, pluća, pa je potrebno nadzirati pacijenticu.

REKONSTRUKCIJA DOJKE

Nakon mastektomije neke žene odluče nositi protezu, dok se druge odluče za rekonstrukciju, koja se učini u vrijeme mastektomije ili poslije. Zahvat se izvodi pomoću implantata ili tkiva s drugog dijela tijela, što ovisi o dobi, te vrsti operacije koja se učinila.

REHABILITACIJA

Oporavak je drukčiji od osobe do osobe, a ovisi o raširenosti tumora, vrsti liječenja.
Bitno je vježbati ruku i rame i vratiti snagu tog područja, te umanjiti bol i napetost u vratu i leđima i oteknuće ruke.
Nakon zahvata bitni su redoviti pregledi, a treba obratiti na bilo kakve fizičke tegobe, npr. bol, gubitak težine ili apetita, promjene menstrualnog ciklusa, zamućenje vida i sl., te obavijestiti liječnika.

POTPORA ŽENAMA OBOLJELIM OD KARCINOMA DOJKE

Promjene koje donosi ovakva dijagnoza mogu pacijentici biti teške za podnijeti. Važnu ulogu u pružanju potpore imaju prijatelji i rođaci, zatim liječnici, medicinske sestre i drugi članovi liječničkog tima, koji mogu dati odgovore na brojna pitanja. Uvelike doprinosi i razgovor s grupom oboljelih od ove bolesti.

ZNANSTVENE STUDIJE

Ovakve studije kojima se dobrovoljno pristupa, česte su, a uključuju nove ili poboljšane načine detekcije, prevencije, dijagnoze i liječenja. Osobe koje sudjeluju u ovakvim studijama, prve imaju priliku osjetiti pozitivan učinak novih pristupa.

UZROCI I PREVENCIJA

Najnovije studije sugeriraju da redovito vježbanje može umanjiti rizik kod mlađih žena. Ispituju se i načini prevencije promjenama u prehrani. Postoji genetska povezanost- ako je u obitelji bilo slučajeva oboljenja.
Znanstvenici rade na istraživanju lijekova koji bi mogli spriječiti nastanak raka dojke kao npr. tamoxifena i raloxifena.

DETEKCIJA I DIJAGNOSTICIRANJE

Danas je mamogam najučinkovitije oružje u detekciji karcinoma dojke. Istražuju se i druge mogućnosti, poput magnetske rezonancije, ultrasonografije i pozitronske emisijske tomografije radi dobivanja detaljnijih slika. Proučavaju se i tumorski markeri koji se mogu pronaći u krvi i urinu ili iscjetku iz bradavice, ali do sada niti jedan od testova nije pouzdan u otkrivanju tumora.

LIJEČENJE

Studijama liječnici pokušavaju pronaći nove, učinkovitije načine liječenja. Rezultati studija uspoređuju se s rezultatima standardnog pristupa. Istražuju se i načini reduciranja nuspojava, poboljšanja kvalitete života i smanjenja boli. Traže se i načini pomaganja krvnim stanicama u oporavku, da bi se mogle primijeniti više doze kemoterapije, koristi se i biološka terapija, te presađivanje koštane srži.

Materijal je prijevod izvornog materijala sa www.cancer.gov a što je u cilju što bolje informiranosti građana o malignim bolestima omogućio WIREDinternational nevladina organizacija iz SAD-a koja diljem svijeta pruža potporu u davanju medicinskih informacija liječnicima i stanovništvu i kao takova usko surađuje s Nacionalnim institutom za zdravlje SAD-a vlasnikom autorskih prava materijala.

_________________
Cutanje je tesko samo onima koji ne misle(Ivo Andric)
Beskorisno je pobijati tudje misljenje; ponekad covijek uspije da pobjedi nekoga u diskusiji, ali da ga uvjeri -nikada.Misljenja su kao ekseri: sto vise udaramo po njima, to dublje prodiru (Dumas Aleksander)
 
pinkie
Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 35

Datum registracije: 01 Okt 2004
Poruke: 19325
Mesto: u skrivenom kutku

serbia.gif
PorukaPostavljena: Sub Jul 23, 2005 10:21 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

ŠTO TREBATE ZNATI O KARCINOMU ŽELUCA
UVOD

Svake godine oko 24000 ljudi u SAD-u sazna da boluje od karcinoma želuca. Cilj ovog teksta je da vam da bitne informacije o simptomima, dijagnozi i liječenju karcinoma želuca. Istraživanja se i dalje temelje na pokušajima pronalaska boljih načina dijagnosticiranja i liječenja ove bolesti, a znanje o tome sve nam je veće.

ŽELUDAC

Želudac je dio probavnog sustava. Smješten je u gornjem abdomenu, ispod rebara. Njegov gornji dio spojen je s jednjakom, a donji se nastavlja na dvanaesnik. Kada hrana uđe u želudac, njegova muskulatura proizvodi valovite kretnje koje miješaju i usitnjavaju hranu tvoreći kašu. U isto vrijeme sokovi koji se oslobađaju iz žlijezda u želučanoj stjenci, pomažu probavu hrane. Nakon otprilike 3 sata, hrana postaje tekuća i prelazi u dvanaesnik, gdje se nastavlja probava.

ŠTO JE TO RAK?

Pod ovim pojmom podrazumijevamo više od 100 raznih oboljenja. Pogađa osnovnu građevnu jedinicu tijela, stanicu. Rak se pojavljuje kada stanice postanu abnormalne u svom funkcioniranju, te se dijele bez granica i reda.
Poput svih ostalih tjelesnih organa, želudac je izgrađen od mnogo raznih tipova stanica. Normalno, stanice se dijele s ciljem nastanka novih, jedino kada su potrebne organizmu. Ovaj redoviti proces pomaže u održavanju zdravlja.
Ako se stanice nastave dijeliti i kada to nije potrebno, formira se masa tkiva. Ova masa suvišnog tkiva, nazvana izraslina ili tumor, može biti benigna i maligna.
Benigni tumor nisu rak. Obično se mogu ukloniti i u većini slučajeva, ne pojavljuju se opet. Najbitnije, stanice benignih tumora ne šire se u druge dijelove tijela. Rijetko su prijetnja životu.
Maligni tumori su rak. Njihove stanice mogu napasti i oštetiti tkiva i organe u blizini tumora. Također, stanice raka mogu krvlju ili limfom dospjeti u druge dijelove tijela. Tako se rak širi iz primarnog tumora i formira nove tumore drugdje u tijelu. Ovakvim širenjem nastaju metastaze primarnog tumora.
Rak želuca može nastati u bilo kojem dijelu želuca i širiti se u druge organe, npr. stjenkom želuca u jednjak ili dvanaesnik.
Može proći i kroz stjenku želuca i zahvatiti limfne čvorove, jetra, gušteraču i debelo crijevo. Također može zahvatiti udaljene organe poput pluća, limfnih čvorova iznad ključne kosti i jajnika.
Kada se rak proširi u drugi dio tijela, novi tumor sadržava istu vrstu abnormalnih stanica i ima isto ime kao i primarni tumor. Npr. ako se rak želuca proširi na jetra, stanice ovoga raka jednake su onima u želucu (nije rak jetra).
Ako rak želuca metastazira u jajnik, tumor se naziva Krukenbergov tumor. On je metastatski rak želuca.

SIMPTOMI

Rak želuca teško je rano otkriti. Obično nema simptoma u ranim stadijima i, u mnogim slučajevima, rak se proširio prije nego je otkriven. Kada se pojave simptomi, često su tako nevažni da osoba na njih ne obraća pažnju.
Ovo su neki od simptoma:
Loša probava i pečenje (žgaravica)
Osjećaj nelagode ili boli u abdomenu
Mučnina i povraćanje
Proljev ili opstipacija
Nadutost nakon obroka
Gubitak apetita
Slabost i umor
Krvarenje(povraćanje krvi ili krv u stolici)
Bilo koji od ovih simptoma može biti uzrokovan rakom ili drugim, manje ozbiljnim zdravstvenim problemima, poput želučane viroze ili čira. Zbog bilo kojeg od ovih simptoma potrebno je posjetiti liječnika.

DIJAGNOZA

Da bi otkrio uzrok simptoma, liječnik se raspituje o pacijentovim prijašnjim bolestima, fizički ga pregledava, a može zatražiti i laboratorijske pretrage. Pacijentu se može učiniti jedna ili sve slijedeće pretrage:
Test na krv u stolici- provjera da li postoji skrivena krv u stolici jer rak želuca ponekad uzrokuje krvarenje koje se ne može vidjeti golim okom. Ipak, i druga stanja mogu uzrokovati krvarenja, tako da krv u stolici ne znači nužno da osoba ima rak.
Rendgenska snimka jednjaka i želuca, nakon što je pacijent popio barijevu kašu, gustu tekućinu poput krede. Ona ocrtava unutrašnjost ovih organa i omogućuje liječniku da uoči tumor ili druge abnormalnosti.
Endoskopija-pregled jednjaka i želuca pomoću tanke cijevi- gastroskopa, koja se provodi kroz usta i jednjak do želuca. Pacijentovo grlo je pod djelovanjem lokalnog anestetika zbog uklanjanja nelagodnosti postupka i nadražaja na povraćanje, mogu dobiti i neki od lijekova za smirenje. Kroz gastroskop liječnik može vidjeti direktno unutrašnjost želuca. Ako se pronađe abnormalnost, liječnik može uzeti uzorak tkiva pomoću gastroskopa. Uzorak će pod mikroskopom pregledati patolog u potrazi za zloćudnim stanicama. Ovaj postupak- uklanjanje tkiva i pregledavanje pod mikroskopom- zove se biopsija. To je jedini sigurni način da se utvrdi da li postoje zloćudne stanice.

STADIJ BOLESTI

Ako patolog pronađe zloćudne stanice u uzorku, pacijentov liječnik mora znati stadij bolesti. Ispitivanje stadija pomaže liječniku da otkrije da li se rak proširio, a ako je, koje je dijelove zahvatio. Zato što se može proširiti na jetra, gušteraču i druge organe u blizini, kao npr. pluća, liječnik može zatražiti CT, ultrazvuk, ili druge testove da provjeri ova područja.

LIJEČENJE

Liječnik razvija plan liječenja prema potrebama svakog pacijenta. Liječenje ovisi o veličini, lokaciji i proširenosti tumora, stadiju bolesti, općem zdravstvenom stanju i dr. Kada se pacijentu dijagnosticira rak, šok i stres su normalne reakcije, a liječnik je najprikladnija osoba za odgovoriti na brojna pacijentova pitanja.
Učinkovitost liječenja je teško predvidjeti jer ne postoje dva ista pacijenta- liječenje i odgovor na njega uvelike variraju. Ponekad je dobro zatražiti i drugo mišljenje npr. onkologa, radiologa, kirurga.

METODE LIJEČENJA

Karcinom želuca teško je liječiti, osim ako je otkriven u ranom stadiju(prije nego se počeo širiti). Nažalost, obično se otkrije u uznapredovanom stadiju.
Liječenje može biti kirurško, kemoterapija i/ili radioterapija. Novi pristupi liječenju, poput biološke terapije i unaprijeđenih načina korištenja ustaljenih metoda se proučavaju u kliničkim studijama.
Pacijent može biti liječen jednom metodom ili njihovim kombinacijama.
Kirurški zahvat najčešći je tip liječenja raka želuca. Operacija se zove gastrektomija. Kirurg uklanja dio ili cijeli želudac, kao i nešto tkiva iz okolice, jer se rak može proširiti limfnim sustavom ako zahvati limfne čvorove. Uklonjene čvorove patolog može provjeriti na zloćudne stanice, a ukoliko ih pronađe, moguće je da se rak proširio i u druge dijelove tijela.
Kemoterapija je upotreba lijekova koji uništavaju zloćudne stanice. Ovaj tip terapije naziva se sistemska terapija jer lijek ulazi u krv i putuje tijelom. Znanstvenici proučavaju učinke davanja lijekova prije operacije, ili kao nadomjesnu terapiju nakon operacije s ciljem uništavanja preostalih zloćudnih stanica. Kombinacija kemoterapije i radioterapije također se proučava. Testira se i liječenje kod kojeg se lijekovi stavljaju direktno u abdomen(intraperitonealna terapija).
Većina ovakvih lijekova daje se injekcijama, samo neki se uzimaju oralnim putem. Liječnik može upotrijebiti jedan lijek ili kombinaciju. Terapija se uzima u ciklusima- period terapije, period oporavka i ponovo.
Radioterapija je upotreba zraka visoke energije s namjerom da unište zloćudne stanice i zaustave rast tumora. To je lokalna terapija koja se ponekad provodi nakon kirurškog zahvata da se unište stanice koje su možda ostale u tom području. Provode se studije o tome da li je od pomoći provoditi radioterapiju tijekom operacije(intraoperativna radioterapija). Može se provoditi s ciljem smanjenja boli. Provodi se u bolnici 5 dana u tjednu i traje 5-6 tjedana.
Biološka terapija(imunoterapija) oblik je liječenja koji pomaže imuni sustav u napadu i uništenju zloćudnih stanica, a može pomoći i u oporavku od nekih nuspojava liječenja.

KLINIČKE STUDIJE

Liječnici provode ovakve studije da bi otkrili da li je novi pristup siguran i učinkovit i da bi odgovorili na neka znanstvena pitanja. Pacijenti koji sudjeluju u ovakvim studijama često su prvi koji dobivaju određenu terapiju nakon laboratorijskih istraživanja. Liječnici mogu usporediti učinke raznih terapija, a pacijenti koji sudjeluju, uvelike doprinose medicinskoj znanosti i mogu prvi imati koristi od unaprijeđene metode liječenja.

NUSPOJAVE LIJEČENJA

Teško je ograničiti učinke terapije tako da se samo zloćudne stanice uklone i unište. Zbog toga što stradaju i zdrave stanice i tkiva, liječenje može uzrokovati neugodne nuspojave. One se razlikuju od osobe do osobe i od terapije do terapije. Liječnici pokušavaju planirati liječenje tako da nuspojave svedu na minimum.
Kirurški zahvat- gastrektomija je opsežna operacija, zahtijeva da se nakon zahvata aktivnosti ograniče i na taj način omogući cijeljenje. Prvih par dana nakon operacije, pacijent se hrani intravenski, a uskoro većina pacijenata može uzimati tekuću, zatim mekanu, pa krutu hranu.
Oni, kojima je uklonjen cijeli želudac, ne mogu apsorbirati vitamin B12 potreban za zdravu krv i živce, pa primaju redovito injekcije ovog vitamina. Također, neki pacijenti se moraju držati posebne dijete nekoliko tjedana ili mjeseci, neki drugi trajno.
Neki pacijenti mogu osjetiti grčeve, mučninu, proljev i vrtoglavicu poslije jela zbog prebrzog ulaska hrane i tekućine u dvanaesnik. Ova grupa simptoma naziva se Ťdumping sindromť. Zbog toga liječnici savjetuju uzimanje više manjih obroka, izbjegavanje šećera, ne pijenje tekućine za vrijeme obroka, te hranu bogatu proteinima. Simptomi obično nestanu nakon 3-12 mjeseci, ali mogu biti i trajni.
Kemoterapija- nuspojave ovise o lijeku koji pacijent uzima, a variraju od osobe do osobe. Ovi lijekovi utječu na stanice koje se brzo dijele, pa tako i na krvne stanice, te su pacijenti skloniji infekcijama, krvarenju, slabosti. Može doći i do gubitka apetita, mučnine, povraćanja, ispadanja kose ili infekcije usne šupljine. Nuspojave obično nestaju postupno tijekom oporavka između liječenja, ili nakon što prestane liječenje.
Radioterapija- nuspojave mogu biti mučnina, povraćanje i proljev. Liječnik može prepisati lijek ili predložiti dijetu da bi olakšao ove tegobe. Koža u području tretiranom terapijom može postati crvena, suha, osjetljiva i napeta. Pacijenti često postanu umorni tijekom terapije, posebno u zadnjim tjednima liječenja.
Biološka terapija- nuspojave variraju ovisno o tipu terapije, pa može doći do simptoma koji nalikuju gripi, poput mučnine, povraćanja, vrućice, zimice, slabosti. Ponekad se razvije sklonost krvarenju. Kod većih komplikacija potrebna je hospitalizacija.

PREHRANA PACIJENATA

Rak često uzrokuje manjak apetita, mučninu, povraćanje, infekcije usne šupljine, mogu osjećati tegobe nakon uzimanja obroka, ili im se može promijeniti okus hrane. Liječnici, medicinske sestre ili dietisti mogu dati korisne savjete o pravilnoj prehrani tijekom i poslije liječenja.

PODRŠKA OBOLJELIMA

Liječnici, medicinske sestre i drugi članovi liječničkog tima mogu odgovoriti na brojna pitanja koja zabrinjavaju pacijenta. Prijatelji i rođaci mogu imati veliku ulogu u davanju podrške oboljelima. Također pomaže i razgovor s drugim oboljelima; najčešće u grupama gdje međusobno izmjenjuju saznanja i pružaju si podršku.

UZROCI NASTANKA RAKA ŽELUCA

Najčešće se pojavljuje nakon 55 godine života. Češći je kod muškaraca i kod crnačke populacije. Zatim, učestaliji je u Japanu, Koreji, dijelovima istočne Europe, Latinskoj Americi i, na kraju, SAD-u. Jedan od mogućih uzroka može biti konzumiranje hrane pripremane sušenjem, dimljenjem, usoljavanjem ili kiseljenjem. S druge strane, friška hrana, voće, povrće, mogu zaštititi od ove bolesti. Neke studije pokazuju da bakterija Helicobacter pylori, koja može uzrokovati želučane upale i čir, može biti bitan faktor rizika. Ugrožene su i osobe koje boluju od perniciozne anemije, aklorhidrije ili atrofije želuca, a neki znanstvenici i pušenje navode kao rizičan faktor.

_________________
Cutanje je tesko samo onima koji ne misle(Ivo Andric)
Beskorisno je pobijati tudje misljenje; ponekad covijek uspije da pobjedi nekoga u diskusiji, ali da ga uvjeri -nikada.Misljenja su kao ekseri: sto vise udaramo po njima, to dublje prodiru (Dumas Aleksander)
 
pinkie
Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 35

Datum registracije: 01 Okt 2004
Poruke: 19325
Mesto: u skrivenom kutku

serbia.gif
PorukaPostavljena: Sub Jul 23, 2005 10:24 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

MOKRAĆNI MJEHUR
UVOD

Mokraćni mjehur je šuplji organ smješten u donjem dijelu abdomena. U njemu se nakuplja mokraća koju stvaraju bubrezi. Mokraća iz svakog bubrega prolazi kroz mokraćovod ( ureter ) do mokraćnog mjehura. Kada je mjehur pun, mišići u stjenci mjehura se stisnu i omoguće mokrenje. Mokraća iz mokraćnog mjehura izlazi u mokraćnu cijev ( uretra ) .

RAZUMIJEVANJE NASTANKA KARCINOMA

Karcinom započinje u stanici, koja je osnovna jedinica organizma. Normalno, stanice rastu, vrše svoje funkcije, dijele se (tako stvarajući nove stanice) i na kraju umiru. Taj proces održava tijelo zdravim. Ponekad, ipak, stanice ne umru nego se nastavljaju dijeliti i stvarati nove stanice koje tijelo ne treba. Tako nastaje masa tkiva, odnosno tumor.
Tumori mogu biti benigni (dobroćudni) ili maligni (zloćudni).
- Benigni tumori se obično mogu odstraniti i u većini slučajeva se više ne
pojavljuju. Stanice benignih tumora se ne šire u druge dijelove tijela (ne
metastaziraju). I, što je najvažnije, benigni tumori rijetko ugrožavaju
život.
- Kod malignih tumora (karcinoma) stanice se abnormalne, dijele se bez
kontrole i reda i ne umiru. Mogu prodrijeti i oštetiti susjedna tkiva i organe. Također se mogu odvojiti i ući u krvotok i/ili limfni sustav. Tako se karcinom
širi od primarnog sijela tumora (metastazira) i formira sekundarne karcinome u
drugim organima.

Stjenka mokraćnog mjehura se sastoji od stanica prijelaznog epitela, skvamoznih stanica i mišićnog sloja. Više od 90% karcinoma mokraćnog mjehura počinje u stanicama prijelaznog epitela. U 8% slučajeva bolesnici imaju karcinom skvamoznih stanica.
Karcinom koji zahvaća čitav epitel mokraćnog mjehura (ali ne prodire u mišićni sloj) se naziva površinskim karcinomom (liječnici ga mogu zvati i carcinoma in situ). Takav tip karcinoma se obično vraća nakon liječenja. Ponekad se karcinom koji započne kao površinski, može proširiti u mišićni sloj mokraćnog mjehura. Takav karcinom se naziva invazivnim. Invazivni karcinom se može proširiti i izvan mokraćnog mjehura u susjedne organe kao što su maternica i vagina kod žena ili prostata kod muškaraca.
Kada se karcinom proširi izvan mokraćnog mjehura, tumorske stanice se obično mogu naći u obližnjim limfnim čvorovima. Ako su tamo prisutne, to znači da su se možda proširile i na druge limfne čvorove ili druge organe, npr. pluća, jetra ili kosti. Kada se karcinom proširi (metastazira) na drugi dio tijela, novi (sekundarni) tumor ima istu vrstu tumorskih stanica i isti naziv kao i primarni tumor. Znači, ako se karcinom mokraćnog mjehura proširi na pluća, tumorske stanice u plućima su stanice karcinoma mokraćnog mjehura.


RIZIČNI ČIMBENICI

Ne zna se točan uzrok karcinoma mokraćnog mjehura. Rizični čimbenici povećavaju vjerojatnost dobivanja karcinoma mokraćnog mjehura.
To su:
dob (karcinom se rijetko javlja u osoba mlađih od 40 godina)
duhan (glavni rizični čimbenik; pušači 2-3 puta češće obolijevaju od nepušača)
zanimanje (Neki radnici imaju veći rizik zbog prisutnosti kancerogenih tvari na njihovom radnom mjestu. To su radnici u gumenoj, kemijskoj i kožnoj industriji, frizeri, mehaničari, ličioci, tekstilni radnici i vozači kamiona.)
infekcije (parazitima koji uglavnom žive u tropskim područjima)
ciklofosfamid i arsen
rasa (karcinom je dvostruko češći kod pripadnika bijele rase)
spol (muškarci obolijevaju 2-3 puta češće od žena)
genetski čimbenici (karcinom je češći u osoba koje u obitelji već imaju karcinom mokraćnog mjehura)
osobe koje su već imale karcinom mokraćnog mjehura imaju povećane šanse za ponovno obolijevanje
Neka istraživanja su pokazala da saharin i umjetni zaslađivači uzrokuju karcinom mokraćnog mjehura u životinja, ali nije dokazano da ga uzrokuju i kod ljudi.


SIMPTOMI

krv u mokraći
bol pri mokrenju
učestalo mokrenje ili potreba za mokrenjem bez rezultata
Ti simptomi nisu siguran znak karcinoma mokraćnog mjehura. Infekcije, kamenci ili drugi problemi također mogu izazvati ovakve simptome. Svatko tko ima neki od ovih simptoma bi se trebao javiti liječniku, tako da liječnik može otkriti i liječiti problem što je ranije moguće.


DIJAGNOZA

Ako osoba ima simptome koji upućuju na karcinom mokraćnog mjehura, liječnik može provjeriti njeno zdravlje i napraviti neke pretrage, npr.:
fizikalni pregled (liječnik će opipati abdomen i zdjelicu, napraviti rektalni ili vaginalni pregled)
pretraga mokraće (traže se krv, tumorske stanice ili neki drugi znakovi bolesti)
intravenski pijelogram
cistoskopija (Liječnik pomoću cistoskopa, kojega uvede u mokraćni mjehur kroz mokraćnu cijev, gleda izravno u mokraćni mjehur. Za postupak može biti potrebna anestezija.)
Liječnik može cistoskopom uzeti uzorke tkiva, koje onda patolog promatra pod mikroskopom. Uzimanje tkiva za pretragu i za traženje tumorskih stanica se naziva biopsijom. U mnogim slučajevima biopsija je jedini sigurni način za dokazivanje tumora. Malom broju bolesnika liječnik tijekom biopsije odstrani cijeli karcinom (u jednom zahvatu naprave se i dijagnoza i terapija).

Osoba koja mora na biopsiju može pitati liječnika:
- Zašto moram na biopsiju?
- Koliko postupak traje? Hoću li biti budan? Hoće li boljeti?
Da li postoji rizik? Kolike su šanse da dobijem infekciju ili krvarenje nakon biopsije?
Kada ću znati rezultate?
Ako imam karcinom tko će razgovarati sa mnom o liječenju i kada?


STADIJI KARCINOMA MOKRAĆNOG MJEHURA

Ako je dijagnosticiran karcinom mokraćnog mjehura liječnik mora znati u kojemu je stadiju karcinom da bi odabrao odgovarajuću terapiju. Stadij karcinoma govori da li je on zahvatio čitavu stjenku i da li se proširio i u koje dijelove tijela. Ponekad da bi se utvrdio stadij karcinoma bolesnik mora napraviti još pretraga, na primjer CT, MR, ultrazvuk, intravenski pijelogram ili RTG pluća.
Stadiji:
stadij 0: površinski karcinom (carcinoma in situ)
stadij I: tumorske stanice su dublje proširene, ali nisu zahvatile mišićni sloj
stadij II: tumorske stanice su se proširile na mišićni sloj
stadij III: karcinom se proširio na okolno tkivo, možda na prostatu kod muškaraca ili na maternicu ili vaginu kod žena
stadij IV: karcinom se proširio na stjenku abdomena ili zdjelice, te možda na limfne čvorove i druge udaljene dijelove tijela (npr. pluća)


NAČINI LIJEČENJA

Liječenje obično započinje nekoliko tjedana nakon postavljanja dijagnoze.
Liječnik pravi plan liječenja za svaku osobu. Odabir terapije karcinoma mokraćnog mjehura ovisi o stadiju i stupnju karcinoma (Stupanj karcinoma pokazuje koliko se tumorske stanice razlikuju od normalnih i koliko će karcinom brzo rasti. Karcinomi niskog stupnja sporije rastu i rjeđe se šire od onih većeg stupnja.) Liječnik također u obzir uzima i druge faktore, npr. dob i opće zdravlje bolesnika.
Pitanja za liječnika prije početka terapije:
Koji tip karcinoma mokraćnog mjehura imam?
U kojem je karcinom stadiju? Da li se proširio?
Kojeg je karcinom stupnja?
Koji je izbor terapije? Koju je terapija najbolja za mene i zašto?
Kakav je očekivani rezultat svake terapije?
Koji su rizici i nuspojave svakog oblika terapije?
Kako će terapija utjecati na moje svakodnevne aktivnosti?

Mogući načini liječenja su: kirurški zahvat, zračenje, kemoterapija ili biološka terapija.
Kirurški zahvat je česta metoda liječenja. Vrsta kirurškog zahvata ovisi o stadiju i stupnju karcinoma.
Vrste kirurškog zahvata:
Transuretralna resekcija: Liječnik uvodi cistoskop kroz mokraćnu cijev do mokraćnog mjehura, odstrani karcinom i spali električnim nastavkom preostale stanice karcinoma. Nakon transuretralne resekcije neki bolesnici primaju kemoterapiju ili biološku terapiju.
Radikalna cistektomija: Najčešća medoda za invazivne karcinome. Odstrani se čitav mokraćni mjehur, obližnji limfni čvorovi, dio mokraćne cijevi i susjedni organi na koje se možda proširio karcinom.
Djelomična cistektomija: Odstrani se dio mokraćnog mjehura. Obično se koristi kod karcinoma niskog stupnja ili onog koji je zahvatio samo jedan dio stjenke mokraćnog mjehura.
Ponekad, kada se karcinom proširio izvan mokraćnog mjehura i kada se ne može potpuno odstraniti, kirurg odstrani mokraćni mjehur ali ne i cijeli karcinom ili ne izvadi mokraćni mjehur ali napravi novi put za odlazak mokraće iz tijela. Cilj takvog zahvata je ukloniti zapreke protjecanju mokraće ili ukloniti neke druge simptome bolesti.
Kada se izvadi čitav mokraćni mjehur, bolesnik će možda morati nositi vrećicu izvan tijela u koju će se skupljati mokraća ili kirurg napravi vrećicu unutar tijela od crijeva.
Pitanja o operaciji:
Koju vrstu operacije ću imati?
Kako ću se poslije osjećati?
Što će te napraviti ako budem imao bolove?
Koliko dugo moram ostati u bolnici?
Hoću li imati dugotrajne posljedice?
Kad se mogu vratiti svojim svakodnevnim aktivnostima?
Hoću li moći normalno mokriti?
Kako će operacija utjecati na moj seksualni život?
Koliko dugo ću morati ići na kontrole?

Zračenje (radioterapija) je vrsta lokalne terapije, pa su zahvaćene stanice samo u ozračenom području. Za ubijanje tumorskih stanica se koriste zrake velike energije.
Mali broj bolesnika ide na zračenje prije kirurškog zahvata kako bi se tumor smanjio, a neki se zrače nakon kirurškog zahvata kako bi se uništile preostale stanice karcinoma. Ponekad, bolesnici kojima se ne može izvesti kirurški zahvat umjesto toga idu na zračenje.
Postoje dva načina zračenja karcinoma mokraćnog mjehura:
vanjsko zračenje (Iz velikog aparata izvan tijela se odašilju zrake i zrači se područje tumora. Obično terapija traje 5 dana tjedno 5 do 7 tjedana, a kraća je kada se kombiniraju vanjsko i unutrašnje zračenje.)
unutrašnje zračenje (brahiterapija) (Radioaktivna tvar se unese u mokraćni mjehur kroz mokraćnu cijev ili preko reza na abdomenu. Nakon terapije radioaktivna tvar ne ostaje u tijelu.)
Pitanja o zračenju:
Zašto mi je potreban ovaj način liječenja?
Kako se izvodi taj postupak?
Da li moram ostati u bolnici i koliko dugo?
Kada će terapija početi, a kada završiti?
Kako ću se osjećati za vrijeme terapije? Postoje li nuspojave?
Kako ćemo znati da je zračenje učinkovito?
Hoću li moći nastaviti sa svakodnevnim aktivnostima za vrijeme terapije?
Koliko dugo ću morati ići na kontrole?

Kemoterapija je metoda liječenja u kojoj se koriste lijekovi (jedan ili kombinacija više lijekova) za ubijanje stanica karcinoma. Ukoliko je površinski karcinom uklonjen transuretralnom resekcijom, liječnik uvodi kateter u mokraćni mjehur kroz mokraćnu cijev i daje kemoterapiju lokalno. Lijekovi ostanu nekoliko sati u mokraćnom mjehuru i većinom djeluju na stanice u mjehuru. Obično bolesnik prima kemoterapiju jednom tjedno nekoliko tjedana.
Ako se karcinom proširio i zahvatio limfne čvorove ili druge dijelove tijela lijekovi se injiciraju u venu (intravenska kemoterapija). To je sistemska terapija, što znači da lijekovi prolaze krvotokom do gotovo svih dijelova tijela.
Kemoterapija može biti jedini oblik terapije ili se može kombinirati s kirurškim zahvatom i/ili zračenjem.

Biološka terapija (imunoterapija) se najčešće koristi nakon transuretralne resekcije. Ona sprečava povratak karcinoma. Koristi se prirodna sposobnost organizma da se brani, odnosno njegov imunološki sustav. Može se koristiti intravezikalna biološka terapija s BCG otopinom (ona sadrži žive, oslabljene bakterije). Bakterije potiču imunološki sustav da ubija stanice karcinoma u mokraćnom mjehuru. Liječnik koristi kateter da bi stavio otopinu u mjehur. Takva terapija se provodi jednom tjedno kroz 6 tjedana.

Pitanja o kemoterapiji i biološkoj terapiji:
Zašto mi je potreban ovaj način liječenja?
Kakve lijekove ću dobiti i kako?
Postoje li nuspojave?
Koliko dugo će trajati liječenje?
Koliko često ću morati na kontrolu?


NUSPOJAVE TERAPIJE

Liječenje karcinoma također može oštetiti zdrave i normalne stanice i tkiva. Nuspojave ovise o više čimbenika, uključujući vrstu i trajanje terapije i ne moraju biti jednake kod svih bolesnika.
Nuspojave kirurške terapije:
Nekoliko dana nakon transuretralne resekcije bolesnik može imati krvi u mokraći i mokrenje može biti bolno ili otežano, iako obično nakon tog zahvata nema većih problema. Nakon cistektomije bolesnici osjećaju nelagodu i bol nekoliko dana. Često se osjećaju umorno i slabo. Oporavak kod svakog bolesnika traje različito dugo.
Nakon parcijalne cistektomije bolesnik neće moći u mjehuru zadržati onoliku količinu mokraće kao prije zahvata, pa će češće mokriti. U većini slučajeva ovaj problem je privremen, ali kod nekih osoba nastaju trajne promjene.
Ako kirurg izvadi mokraćni mjehur, mora se naći novi način za pohranu i protok mokraće. Postoji uobičajena metoda u kojoj kirurg od bolesnikovog tankog crijeva napravi novu cijev za protok mokraće. Jedan kraj cijevi se spoji s mokraćovodima, a drugi s novim otvorom u stjenci abdomena (stoma). Na stomu se nastavlja vrećica u koju se skuplja mokraća. Kirurški zahvat se naziva urostomijom.
Nekim bolesnicima kirurg od tankog crijeva uspije napraviti unutrašnji spremnik, koji skuplja mokraću umjesto vanjske vrećice. Taj spremnik je spojen ili s mokraćnom cijevi ili sa stomom (ako je spojen sa stomom tada bolesnik za pražnjenje mokraće mora koristiti kateter).
Operacija mokraćnog mjehura može utjecati na bolesnikov seksualni život. Ako kirurg odstrani maternicu i jajnike žena neće moći zatrudniti i odmah nastupa menopauza. Simptomi menopauze su obično teži nego kod žena kod kojih menopauza nastupi prirodno. Da bi ublažile te simptome neke žene uzimaju nadomjesnu hormonsku terapiju.
Nakon radikalne cistektomije velik broj muškaraca ostaje impotentan, ali se taj broj sve više smanjuje s razvojem kirurgije.

Nuspojave zračenja:
Ovise o terapijskoj dozi i dijelu tijela koji je bio izložen zračenju. Bolesnici su obično vrlo umorni, posebno u kasnijim tjednima terapije. Vanjsko zračenje može trajno potamniti kožu ozračenog područja. Na zračenom dijelu tijela bolesnici mogu izgubiti dlakavost, te im koža može postati crvena, suha i osjetljiva, ali su te nuspojave prolazne.
Zračenje abdomena može izazvati mučninu, povraćanje, proljev ili nelagodu pri mokrenju. Liječnik može preporučiti lijekove za ublažavanje tih problema.
Zračenje može smanjiti broj bijelih krvnih stanica (te stanice pomažu u obrani organizma od infekcije).Liječnik će redovito provjeravati krvnu sliku i ako je potrebno promijeniti plan terapije. I kod muškaraca i žena zračenje može utjecati na seksualni život. Kod žena se može javiti vaginalna suhoća, a muškarci mogu imati problema s postizanjem erekcije.
Važno je znati da u većini slučajeva nuspojave zračenja nisu trajne.

Nuspojave kemoterapije:
Ovise o vrsti i dozi lijeka, te načinu njegove primjene. Također, nisu jednake kod svih bolesnika. Lijekovi, koji se stavljaju u mokraćni mjehur, mogu uzrokovati iritaciju ili krvarenje koje traje nekoliko dana nakon terapije. Neki lijekovi mogu izazvati osip kada dođu u dodir s kožom ili genitalnim organima.
Sistemska kemoterapija štetno djeluje na stanice koje se brzo dijele, uključujući krvne stanice. Tako su bolesnici podložniji infekcijama, lakše krvare i imaju manje energije. Stanice korijena dlake i epitela probavnog sustava se također brzo dijele, pa bolesnici mogu izgubiti kosu ili imati druge nuspojave kao što su nedostatak teka, mučnina, povraćanje ili suhoća usta. Nuspojave nisu trajne.
Neki lijekovi koji se koriste u terapiji karcinoma mokraćnog mjehura mogu izazvati oštećenje bubrega. Da bi se to izbjeglo bolesnicima je potrebno mnogo tekućine.

Nuspojave biološke terapije:
Biološka terapija može iritirati mokraćni mjehur i uzrokovati učestalo mokrenje. Također se može osjetiti bol tijekom mokrenja. Neki bolesnici imaju krvi u mokraći, mučninu ili malo povišenu tjelesnu temperaturu.


PREHRANA

Bolesnici tijekom terapije moraju dobro jesti. Trebaju unositi dovoljno kalorija da ne bi gubili na tjelesnoj težini i dovoljno proteina da bi zadržali snagu.
Dobra prehrana omogućuje osobama s karcinomom da se bolje osjećaju i da imaju više energije

_________________
Cutanje je tesko samo onima koji ne misle(Ivo Andric)
Beskorisno je pobijati tudje misljenje; ponekad covijek uspije da pobjedi nekoga u diskusiji, ali da ga uvjeri -nikada.Misljenja su kao ekseri: sto vise udaramo po njima, to dublje prodiru (Dumas Aleksander)
 
pinkie
Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 35

Datum registracije: 01 Okt 2004
Poruke: 19325
Mesto: u skrivenom kutku

serbia.gif
PorukaPostavljena: Sub Jul 23, 2005 10:26 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

NON HODGIN LYMPHOM

UVOD

Dijagnoza raka povlači za sobom mnoga pitanja i traži jasne i razumljive odgovore. Prospekt Državnog instituta za rak namjerava pomoći ljudima sa Non Hodgkinovim Lymphomom te njihovoj obitelji i prijateljima da bolje razumiju ovu vrstu raka. Nadamo se da će ju drugi također pročitati da bi naučili više o ovoj bolest.

Ovaj prospekt objašnjava simptome, dijagnozu i liječenje. Također nudi informacije o izvorima potpore za ljude sa Non Hodgkinovim Lymphomom.

Medicinska istraživanja dovela su do pravog napretka u liječenju Non Hodginovog Lymphoma – povećala su stopu preživljavanja te poboljšala kvalitetu života. Kroz istraživanja naše se znanje o Non Hodgkinovom Lymphomu povećava. Specijalist za rak može pričati sa ljudima te slati podatke iz NCI baze podataka , te ostale NCI podatke. Neke NCI publikacije možete naći i u OSTALI PROSPEKTI dijelu. Drogi izvori NCI informacija se nalaze u dijelu ŤIzvori informacija Državnog instituta za rakť.

Riječi koje su vam možda nove napisane su koso. Definicije tih i drugih pojmova vezanih za Non Hodgkinov Lymphom se nalaze u rječniku.

Što je Non Hodgkinov Lymphom?

Non Hodgkinov Lymphom je tip raka. Lymphom je opći pojam za karcinome koji se razvijaju u limfatičkom sustavu. Hodgkinova bolest je jedan tip lymphoma. Svi drugi lymphomi su zajedno grupirani, te su nazvani Non Hodgkinovim Lymphomima. Računa se da su Lymphomi 5% od ukupnog broja karcinoma u USA.

Limfni sistem je dio ljudskog imunološkog sustava. On pomaže organizmu da se bori protiv bolesti i infekcija. Limfni sustav sadrži mrežu sitnih cjevčica koje se granaju, kao krvne žile u tkiva u tijelu. Limfne žile nose limfu, bezbojnu tekućinu koja sadrži stanice koje se bore protiv infekcije, limfocite. Zajedno sa ovim sitnim žilicama idu i mali organi nazvani limfni čvorovi. Nakupine limfnih čvorova se nalaze u pazuhu , preponama, vratu, prsima i abdomenu. Ostali dijelovi limfnog sustava su slezena, timus , tonzile i koštana srž. Limfno tkivo se nalazi i u drugim dijelovima tijela , uključujući želudac , crijeva i kožu.

Limfni sustav

Rak je skupina više povezanih oboljenja koja počinju u stanicama , ljudskoj osnovnoj jedinici života. Da biste razumjeli Non Hodgkinov Lymphom, bilo bi dobro znati nešto o stanicama i tome što se s njima događa kada se pretvaraju u stanice raka. Tijelo je napravljeno od više vrsta različitih stanica. Normalno te stanice rastu i dijele se da bi nastale nove samo kad ih organizam treba. Ovaj proces pomaže da tijelo ostane zdravo. Ponekad se stanice dijele kada to nije potrebno te stvaraju masu dodatnog tkiva. Ta novonastala masa se naziva tumor. Tumori mogu biti benigni(oni koji nisu karcinomi) i maligni(karcinomi).

Kod Non Hodgkinovog Lymphoma , stanice limfnog sustava postaju nenormalne. One se dijele i rastu bez reda i kontrole, ili stare stanice ne umiru kako bi inače trebale. Kako se limfno tkivo nalazi gotovo svugdje u tijelu, tako i Non Hodgkinov Lymphom može početi gotovo svugdje u organizmu. Može se pojaviti u samo jednom limfnom čvoru , u cijeloj grupi ili u nekom drugom organu. Ovaj tip raka se može širiti u gotovo svaki dio tijela , uključujući jetra , slezenu i koštanu srž.


SIMPTOMI

Najčešći simptom Non Hodgkinova Lymphoma je bezbolna oteklina limfnih čvorova na vratu, pod pazuhom i na preponama.

Drugi simptomi su slijedeći:

Neobjašnjiva vrućica
Noćno znojenje
Stalni umor
Neobjašnjiv gubitak na težini
Svrbež kože

Kada se ovi simptomi pojave, oni još nisu sigurni znaci Non Hodgkinovog Lymphoma .Oni mogu biti posljedica i nekih drugih, manje ozbiljnih razloga, kao gripe ili neke druge infekcije. Samo doktor može postaviti dijagnozu. Kada su simptomi prisutni, važno je otići vidjeti doktora , da se bolest na vrijeme dijagnosticira i počne liječiti što prije. NE ČEKAJTE da osjetite bol ; rani stadiji Non Hodgkinova Lymphoma ne moraju izazivati bol.


DIJAGNOZA

Ako se posumnja na Non Hodgkinov Lymphom, doktor će pitati o vašim prijašnjim bolestima i posjetima liječniku te će izvršiti fizikalni pregled. Pregled uključuje pregled limfnih čvorova na vratu, preponama i pazuhu (gleda dali su se povećali).U svrhu utvrđivanja općih simptoma bolesti, doktor će dati i uzorak krvi na pretrage.

Doktor može naručiti i slike na kojima se vidi unutrašnjost tijela , a to su:

Rendgenski snimci: Slike unutrašnjosti organa napravljene pomoću visokoenergetskih zraka
CT: Serija detaljnih slika unutrašnjosti tijela. Slike se stvaraju pomoću kompjutera vezanog za rendgenski stroj
NMR(Nuklearna magnetna rezonancija):Detaljne slike napravljene pomoću jakog magneta vezanog za kompjuter
Lymphangiogram: Slike limfnog sustava napravljene pomoću Rendgenskih zraka a nakon injiciranja posebnog kontrasta u sustav limfnih čvorova i žila

Biopsija je potrebna pri dijagnosticiranju. Kirurg uzima uzorak limfnog tkiva tako da ga patolog može mikroskopski pregledati. Biopsija kod Non-Hodgkinovog Lymphoma se obično uzima iz limfnog čvora, ali se može uzeti i iz drugih tkiva. Ponekad se vrši i operacijski postupak zvan laparotomija. Tijekom te operacije kirurg ulazi u abdomen i uzima uzorak tkiva koji se provjerava mikroskopski.


TIPOVI NON-HODGKINOVOG LYMPHOMA

Tijekom godina, doktori su na različite načine klasificirali Non-Hodgkinov Lymphom. Najčešće ih grupiraju prema mikroskopskom izgledu karcinomskih stanica te brzini rasta stanica. Agresivni limfomi, poznati i kao intermedijarni te limfomi visokog stupnja opasnosti, rastu i šire se brzo te uzrokuju različite simptome. Indolentni limfomi, poznati i kao limfomi niske opasnosti, rastu sporo i uzrokuju manje simptoma.


STADIJI

Ako je dijagnosticiran Non Hodgkinov Lymphom, doktor treba odrediti stadij bolesti..To je način da se odredi dali se karcinom proširio ili nije i ako je, koje je dijelove tijela zahvatio. O tome ovisi i buduća terapija.
Liječnik uzima slijedeće u obzir pri određivanju stadija tumora.

Broj i lokaciju zahvaćenih limfnih čvorova
Dali su zahvaćeni limfni čvorovi iznad, ispod ili s obije strane dijafragme(tankog mišića ispod pluća i srca koji odvaja prsni koš od abdomena);
Dali se bolest proširila u koštanu srž, slezenu ili organe izvan limfnog sustava, npr. jetra

U određivanju stadija doktor se može poslužiti istim testovima koje koristi za dijagnozu Non Hodginovog Lymphoma. Druge procedure mogu uključiti dodatnu biopsiju limfnih čvorova, jetra, koštane srži ili drugih tkiva. Biopsija koštane srži uključuje uzimanje uzorka koštane srži kroz iglu stavljenu u kuk(ili neku drugu veliku kost). Patolog promatra uzorak pod mikroskopom da vidi ima li tumorskih stanica.


LIJEČENJE

Doktor predlaže liječenje koje treba zadovoljiti pacijentove potrebe. Liječenje ovisi o stupnju karcinoma, tipu stanica, dali su one agresivne ili indolentne, te o godinama i općem stanju bolesnika.

Non Hodgkinov Lymphom obično liječi tim specijalista u kojem sudjeluju hematolog, onkolog i/ili radiolog. Non Hodgkinov Lymphom se obično liječi kemoterapijom, radioterapijom ili kombinacijom ovih postupaka. U nekim slučajevima koriste se i transplantacija koštane srži, biološka terapija te kirurški zahvati. Kod indolentnih Lymphoma doktor može čekati dok tumor ne uzrokuje simptome i tek tada počne s liječenjem. Taj se pristup nazva Ťpažljivo čekanjeť.

Za mnoge ljude s ovim oboljenjem važna mogućnost je sudjelovanje u kliničkim studijama koje proučavaju nove obećavajuće oblike liječenja Non Hodgkinovog Lymphoma.


TRAŽENJE DRUGOG MIŠLJENJA

Prije početka liječenja, pacijent može potražiti mišljenje drugog doktora da potvrdi dijagnozu i plan liječenja. Neka osiguravajuća društva čak i traže drugo mišljenje, druga ga mogu platiti ako ga pacijent ili doktor zatraži.

Postoji više načina kako pronaći doktora koji će dati drugo mišljenje

Pacijentov doktor mu ga može preporučiti
Informacijski centar o raku može mu dati informacije o liječenju karcinoma, te mu može reći nešto o samom centru i programima poduprtim od strane centra
Pacijent može dobiti imena doktora od lokalnog medicinskog društva, lokalne bolnice ili medicinske škole


PRIPREMA ZA LIJEČENJE

Mnogi ljudi žele naučiti što više o svojoj bolesti i načinima liječenja da bi mogli aktivno sudjelovati u odlukama o svojoj medicinskoj njezi. Kada se osobi dijagnosticira karcinom, obično reagira šokom i stresom. Ovi osjećaji mogu otežati pacijentu da pita doktora sve što želi. Pomaže sastavljanje liste pitanja. Da ne bi zaboravio što je doktor rekao, može pisati bilješke ili se poslužiti diktafonom(ako doktor dopusti). Neki ljudi također žele da njihova obitelj i prijatelji budu prisutni dok razgovaraju s doktorom.

Pacijenti ne trebaju pitati sva pitanja niti zapamtiti sve odgovore odjedanput. Imat će i drugih prilika pitati doktora što žele i dobiti objašnjenje.


METODE LIJEČENJA

Kemoterapija i radioterapija su najčešći oblici liječenja Non Hodgkinovog Lymphoma, iako se nekad koriste i transplantacija koštane srži, biološka terapija ili kirurško liječenje.

Kemoterapija je upotreba lijekova da bi se ubile stanice raka. Obično se sastoji od kombinacije nekoliko lijekova. Pacijenti mogu biti liječeni samo kemoterapijom ili u kombinaciji sa radioterapijom.
Obično ju dajemo u ciklusima: ciklus liječenja prati ciklus oporavka, onda je opet ciklus liječenja itd..Većina protutumorskih lijekova se daje injiciranjem u krvne žile, a neki se daju oralno. Kemoterapija je sistemska terapija jer lijek uđe u krvni optok i ide kroz tijelo. Obično pacijent ne bude hospitaliziran kada prima terapiju(nego ju dobiva u bolnici, u doktorovoj ordinaciji ili kod kuće). Ipak, u ovisnosti o vrsti lijeka koji se daje i pacijentovom općem stanju, može se izvršiti i kratka hospitalizacija.

Radioterapija je upotreba visokoenergetskih zraka za uništavanje stanica karcinoma. Može se upotrebljavati sama ili u kombinaciji sa kemoterapijom. Radioterapija je lokalno liječenje, djeluje na stanice tumora samo u dijelu na koji djeluje. Radioterapija za Non Hodgkinov Lymphom dolazi iz aparata koji cilja visokoenergetskim zrakama na specifični dio tijela. Nakon prestanka zračenja u tijelu ne ostaje ništa od radioaktivnosti.

Nekada se pacijente liječi kemo- i radioterapijom da bi se uništile neutvrđene stanice tumora koje mogu biti u području središnjeg živčanog sustava. U tom liječenju , nazvanom profilaksa središnjeg živčanog sustava, liječnici ubrizgavaju antitumorski lijek direktno u cerebrospinalni likvor.

Transplantacija koštane srži također može biti metoda izbora liječenja, pogotovo kod pacijenata kod kojih je tumor recidivirao(vratio se).Transplantacija zahtjeva pacijenta sa zdravim steam stanicama( nezrele stanice koje proizvode krvne stanice ) koje će zamijeniti visokim dozama radio- ili kemoterapijom teško oštećene ili uništene stanice. Zdrava koštana srž može se dobiti od zdravog donora, ili može biti pacijentova, koja je prije liječenja maknuta iz pacijenta, uskladištena, te mu vraćena nakon liječenja visokim dozama. Dok presađena koštana srž ne počne proizvoditi dovoljno bijelih stanica, pacijent se mora čuvati od infekcija. Ostaje u bolnici nekoliko tjedana.

Biološka terapija ( imunoterapija ) je oblik liječenja koji koristi direktno ili indirektno ljudski imunološki sustav da bi se borio protiv tumorskih stanica ili da bi uklonio neke nuspojave koje mogu biti uzrokovane liječenjem tumora. Upotrebljava materijal kojeg je napravilo tijelo ili onaj napravljen u laboratoriju, direktno, ili potiče ljudsku prirodnu imunost protiv bolesti.

Kirurška terapija može se izvršiti za otklanjanje tumorske mase. Okolno tkivo kao i lokalni limfni čvorovi također trebaju biti otklonjeni tijekom operacije.


KLINIČKA ISTRAŽIVANJA

Puno ljudi sa Non Hodgkinovim Lymphomom će sudjelovati u kliničkom istraživanjima. Liječnik koristi klinička istraživanja da nauči o efikasnosti i nuspojavama novih liječenja. U nekim istraživanjima svi pacijenti primaju novu terapiju. U drugima doktori uspoređuju različite terapije davajući novu terapiju jednoj grupi pacijenata, a standardnu terapiju drugoj grupi; ili mogu uspoređivati jednu standardnu terapiju s drugom. Istraživanja poput ovih vode nas do zapaženih poboljšanja u terapiji karcinoma. Svako istraživanje dovodi nas bliže eventualnoj kontroli karcinoma.

Liječnici proučavaju radioterapiju, nove načine kemoterapije, nove antitumorske lijekove i njihove kombinacije, transplantaciju koštane srži, transplantaciju perifernih krvnih steam stanica i nove načine kombiniranja različitih oblika terapije. Neke studije pokušavaju otkriti način kako smanjiti nuspojave liječenja i kako poboljšati kvalitetu života pacijenata.

Ljudi koji sudjeluju u ovim studijama imaju prvi šansu imati koristi za liječenje od liječenja koja su se pokazala uspješnima u ranijim istraživanjima. Isto tako doprinose medicinskoj znanosti.

Pacijenti koji su zainteresirani za sudjelovanje u kliničkim studijama trebaju razgovarati sa svojim doktorima.


NUSPOJAVE LIJEČENJA

Liječenje Non Hodginovog Lymphoma je izrazito jako. Teško je ograničiti efekt terapije da uništava samo stanice tumora. Pošto terapija uništava i zdrave stanice i tkiva, često se javljaju i nuspojave.

Nuspojave liječenja tumora ovise o tipu i dužini terapije. Ne moraju biti jednake kod svih pacijenata, a mogu se čak mijenjati od jednog ciklusa do drugog. Doktori i sestre mogu iznijeti moguće nuspojave liječenja. Oni isto tako mogu kontrolirati mnoge nuspojave koje se pojave tijekom i nakon terapije.

Kemoterapija

Nuspojave kemoterapije ovise prvenstveno o vrsti i dozi lijeka koju pacijent prima. Isto tako, ovise od osobe do osobe.

Antitumorski lijekovi djeluju na stanice koje se brzo umnožavaju. To se odnosi na krvne stanice, koje se bore protiv infekcije, pomažu krvi da teče, ili nose kisik u sve dijelove tijela. Kada se djeluje na krvne stanice, pacijent će vrlo vjerojatno dobiti neku infekciju, može lagano se ozlijediti ili prokrvariti, i može se osjećati neobično umorno i slabo. Pacijentova krvna slika se prati tijekom liječenja i ako bude potrebno, liječnik može odlučiti da odgodi terapiju dok se krvna slika ne oporavi.

Stanice u korijenu kose se također brzo umnožavaju; stoga kemoterapija može dovesti do opadanja kose i ćelavosti. Pacijenti mogu imati i druge nuspojave, kao slab apetit, mučnine i povraćanje ili rane na usnicama i u ustima. Isto tako mogu osjetiti vrtoglavice, a mogu primijetiti i tamnjenje kože i noktiju.

Najveći broj nuspojava nestaje postupno tijekom perioda oporavka između ciklusa ili nakon što se liječenje završi. Ipak, neki antitumorski lijekovi povećavaju mogućnost razvoja drugog karcinoma kasnije u životu.

Kod nekih ljudi kemoterapija može izazvati gubitak fertiliteta (mogućnost stvaranja djece).Ona može biti trajna ili privremena, ovisno o vrsti lijeka i pacijentovoj dobi. Za muškarce može biti rješenje ostavljanje sperme u banku sperme prije liječenja. Ženi se mogu zaustaviti menstrualni ciklusi, te mogu imati napade vrućine i suhoću vagine. Kod mladih žena će se menstrualni ciklusi najvjerojatnije vratiti.

Radioterapija

Nuspojave radioterapije ovise o dozi zračenja i dijelu tijela nad kojim se zračenje vrši. Tijekom radioterapije ljudi postaju iznimno umorni, posebno u kasnijim tjednima terapije. Odmor je bitan, ali doktori preporučuju da pacijenti ostanu aktivni što je više moguće.

Pacijenti mogu izgubiti kosu na zračenom dijelu, a koža može postati crvena, suha, napeta ili može svrbjeti. Isto tako na koži možemo primijetiti stalno tamnjenje na dijelu koji zračimo.

Kada se zrače vrat i prsni koš, pacijenti mogu imati suho i bolno grlo te probleme sa gutanjem. Neki pacijenti mogu osjetiti golicanje i kočenje u rukama, nogama i leđima. Radioterapija u području abdomena može uzrokovati mučninu, povraćanje, proljev ili poremećaje mokrenja. Često promjene prehrane ili lijekovima mogu olakšati probleme.

Radioterapija također može izazvati smanjenje broja bijelih krvnih stanica, stanica koje pomažu u borbi organizma protiv infekcija. Ako se to dogodi, pacijent mora izbjegavati moguće izvore infekcije. Liječnik prati pacijentovu krvnu sliku tijekom liječenja. U nekim slučajevima radioterapija može biti odgođena da bi se omogućilo opravak krvne slike.

Iako nuspojave radioterapije mogu biti teške, obično se mogu kontrolirati. Pomaže isto tako saznanje da one obično nisu trajne. Ipak, pacijent može tražiti da porazgovara sa svojim liječnikom o mogućim dugoročnim učincima radioterapije na plodnost i povećanoj mogućnosti nastanka drugog tumora nakon izlječenja prvog.


Transplantacija koštane srži

Pacijenti kojima je presađena koštana srž suočavaju se sa visokim rizikom obolijevanja od raznih infekcija, krvarenjem i drugim nuspojavama koje bi mogle nastati kao posljedica visokih doza radioterapije i kemoterapije nakon transplantacije. Može se javiti i reakcija odbacivanja koštane srži , kod pacijenata koji prime koštanu srž od donora. U toj reakciji, donirana koštana srž može napasti primateljeva tkiva(najčešće jetra, kožu i probavni trakt). Može se javiti bilo kada nakon transplantacije u lakom ili teškom obliku(čak i par godina poslije).Ovaj problem se može liječiti različitim lijekovima.


Biološka terapija ( Imunoterapija )

Nuspojave uzrokovane imunoterapijom mijenjaju se ovisno o tipu liječenja. Liječenje može uzrokovati simptome slične gripi kao hladnoću, bolove u mišićima, slabost, gubitak apetita, mučninu, povraćanje i proljev. Pacijenti isto tako mogu lako prokrvariti ili se ozlijediti, dobiti kožni osip, ili zadržavati tekućinu. Ovi problemi mogu biti česti, ali obično nestaju kada se liječenje završi.


KIRURŠKA TERAPIJA

Nuspojave ove terapije ovise o lokalizaciji tumora, tipu operacije, pacijentovom općem zdravlju i drugim faktorima. Iako se pacijenti često osjećaju neugodno tijekom prvih par dana nakon operacije ,liječenje se može kontrolirati lijekovima. Pacijenti mogu razgovarati o kontroli boli. Isto tako je uobičajeno da s pacijenti mogu osjećati umorno ili slabo nakon terapije. Vrijeme oporavka ovisi o samom pacijentu.


PREHRANA TIJEKOM LIJEČENJA KARCINOMA

Dobra prehrana tijekom liječenja znači unošenje dovoljnog broja kalorija i proteina da bi se preveniralo gubljenje tjelesne težine i zadržala snaga.

Neki ljudi teško se navikavaju na dijetu jer izgube apetit. Nuspojave kao mučnina, povraćanje ili bol u ustima mogu otežati jedenje. Često im se mijenja okus hrane.

Doktori, medicinske sestre i dijetetičari mogu ih savjetovati kako se pravilno prehranjivati tijekom liječenja.


OPORAVAK I IZGLED

Normalno je da svatko tko se liječi od karcinoma brine o svojoj budućnosti. Pacijenti često pitaju doktore ili sami traže odgovore na svoja pitanja, "Koja je prognoza". Prognoza je uvjet budućeg liječenja bolesti i indikacija oporavka. Međutim, ona je samo mogućnost. Kada liječnici diskutiraju o pacijentovoj prognozi, oni pokušavaju sastaviti mogućnost za svakog pacijenta.

Ponekad pacijenti koriste statistiku da shvate kakve su im šanse da im se rak izliječi. Ipak, statistike odražavaju iskustvo velike grupe pacijenata i ne mogu se koristiti da prosude što će se dogoditi sa ovim pacijentom, niti su 2 pacijenta ista. Na prognozu za osobu sa Non Hodgkinovim Lymphomom može utjecati mnogo faktora, djelomično i stadij bolesti te pacijentova dob, opće stanje i odgovor na liječenje. Liječnik koji je najupoznatiji sa situacijom pacijenta je u najboljoj poziciji da interpretira statistiku i razgovara o pacijentovoj prognozi. Kada liječnici govore o preživljavanju karcinoma, mogu koristiti termin remisija prije nego termin, izliječen..Iako su se mnogi pacijenti sa Non Hodgkinovim Lymphomom izliječili, liječnici koriste termin remisija jer se karcinom može vratiti..Važno je prokomentirati mogućnost povratka tumora s liječnikom.


KONTROLA NAKON TERAPIJE

Ljudi koji su se liječili od Non Hodgkinova Lymphoma moraju imati redovite kontrole nakon završetka liječenja. To je bitna stanica cijelog liječenja i pacijenti ne trebaju zazirati od razgovora o tome sa liječnicima. Pravilne kontrole osiguravaju da je pacijent pravilno praćen, da su sve promjene zdravlja prodiskutirane, i da je uočena remisija ili pojava novog karcinoma(koji je odmah liječen).Između termina kontrole pacijenti bi trebali prijaviti sve zdravstvene probleme odmah kad se pojave.


POTPORA ZA LJUDE S KARCINOMOM

Život sa ozbiljnom bolesti nije lagan. Ljudi s karcinomom i oni koji se brinu za njih suočavaju se sa mnogim problemima i izazovima. Lakše će se nositi s njima kada imaju informacije koje će im pomoći i organizaciju koja će im pomoći.

Rođaci i prijatelji mogu puno pomoći. Isto tako, pacijentima može pomoći razgovor o svojim problemima sa drugim bolesnicima. Oni se obično sastaju u potpornim grupama, gdje mogu razmijeniti informacije koje su saznali o karcinomima i efektima liječenja. Važno je znati da je svaka osoba različita. Liječenje i načini kojima se jedna osoba bori protiv raka ne moraju biti dobri za drugu, makar oboje imali istu vrstu karcinoma. Uvijek je dobro prokomentirati neki prijedlog i savjet od strane rođaka i prijatelja sa liječnikom.

Ljudi oboljeli od raka mogu se brinuti za budućnost .Mogu se bojati dali će zadržati posao, dali će se moći brinuti za obitelj, dali će se moći nastaviti baviti svakodnevnim aktivnostima. Često se mogu brinuti i za testove, liječenje, boravak u bolnici i bolnički račun. Liječnici i medicinske sestre mogu odgovarati na pitanja o liječenju, radu i ostalim aktivnostima.Za ljude koji bi željeli razgovarati o svojim osjećajima ili sumnjama bilo bi dobro organizirati razgovor sa socijalnim radnikom, savjetnikom, psihologom ili svećenikom.


RIZIČNI FAKTORI POVEZANI SA NON-HODGINOVIM LYMPHOMOM

U zadnjih par desetljeća učestalost Non Hodgkinovog Lymphoma se dramatično povećala. Ova bolest se pomakla sa mjesta relativno rijetke bolesti na 5.mjesto kod oboljelih od karcinoma u SAD-u. Trenutno se ne zna puno o razlozima za ovaj porast kao ni o tome što točno uzrokuje Non Hodgkinov Lymphom.

Liječnici mogu rijetko objasniti zašto neka osoba dobije Non Hodgkinov Lymphom, a neka ne. Jasno je da osoba ne dobije karcinom zbog ozljede i nije zarazan, nitko ne može Ťuhvatitiť karcinom od nekog drugog.

Proučavajući uzorke karcinoma u populaciji, stručnjaci su uočili neke rizične faktore koji se češće mogu naći u osoba koje imaju Non Hodgkinov lymphom, nego u onih koje ga nemaju. Međutim, najveći broj tih osoba nikada ne dobiju Non Hodgkinov lymphom, a mnoge koje su dobile ovaj karcinom ih nemaju.

Slijede neki od rizičnih faktora vezanih za ovu bolest:

Dob/Spol – mogućnost dobitka ovog tumora raste s rastom godina te je češći kod muškaraca nego kod žena
Oslabljen imunološki sustav – Non Hodgkinov lymphom je češći u ljudi sa imunodeficijencijama, autoimunim bolestima ili AIDS-om, te u onih koji uzimaju imunosupresivnu terapiju nakon transplantacije organa
Virusi – humani T-limfocitni tip 1( HTLV-1)i Epstein-Barr virus su 2 zarazna uzroka koji povećavaju šansu razvitka Non-Hodgkinovog lymphoma
Okoliš – Ljudi koji puno rade sa kemikalijama ili su na drugi način njima izloženi (npr. pesticidima, fertilizatorima.) imaju veće šanse da će im se razviti Non Hodgkinov lymphom.

Ljudi koji su zabrinuti za Non Hodgkinov lymphom trebali bi razgovarati sa svojim liječnikom o bolesti, simptomima na koje treba paziti, i pravilnom rasporedu kontroli. Liječnikov savjet bit će utemeljen na osnovi godina osobe, medicinskoj povijesti i drugim faktorima.

_________________
Cutanje je tesko samo onima koji ne misle(Ivo Andric)
Beskorisno je pobijati tudje misljenje; ponekad covijek uspije da pobjedi nekoga u diskusiji, ali da ga uvjeri -nikada.Misljenja su kao ekseri: sto vise udaramo po njima, to dublje prodiru (Dumas Aleksander)
 
pinkie
Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 35

Datum registracije: 01 Okt 2004
Poruke: 19325
Mesto: u skrivenom kutku

serbia.gif
PorukaPostavljena: Sub Jul 23, 2005 10:28 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane


UVOD
Svake godine oko 27000 odraslih i više od 2000 djece u SAD-u saznaju da boluju od leukemije.

ŠTO JE LEUKEMIJA?
Leukemija je vrsta raka. Pod rakom podrazumijevamo više od 100 oboljenja koja imaju 2 bitne zajedničke stvari. Prva je da određene stanice u tijelu postanu abnormalne, a druga da organizam nastavlja proizvoditi velik broj ovakvih stanica.
Leukemija je karcinom krvnih stanica. Za razumijevanje je od pomoći znati o normalnim krvnim stanicama i što se s njima događa kad se razvije leukemija.

NORMALNE KRVNE STANICE
Krv je građena od tekućine- plazme, i tri vrste stanica od kojih svaka ima posebne funkcije.
Bijele krvne stanice- leukociti, pomažu u obrani organizma od infekcija i drugih bolesti
Crvene krvne stanice- eritrociti, prenose kisik od pluća do tkiva, a ugljični dioksid iz tkiva do pluća. Daju boju krvi.
Krvne pločice- trombociti, imaju ulogu u zgrušavanju krvi i kontroliranju krvarenja
Krvne stanice nastaju u koštanoj srži. Nezrele stanice nazivaju se blastima. Neki od njih sazrijevaju u koštanoj srži, dok drugi putuju i sazrijevaju drugdje u tijelu.
Normalno, krvne stanice nastaju kontrolirano, ovisno o tome koliko ih organizam treba. Ovaj proces pomaže u održavanju zdravlja.

STANICE KOD LEUKEMIJE
Kada se razvije leukemija tijelo proizvodi velik broj abnormalnih krvnih stanica. Kod većine leukemija radi se o bijelim krvnim stanicama, koje izgledaju drukčije od normalnih i ne funkcioniraju ispravno.

TIPOVI LEUKEMIJA
Postoji nekoliko tipova leukemija. Dijele se na dva načina. Prvi je ovisno o tome kako brzo se bolest razvija i stanje pogoršava. Drugi je prema tipu krvnih stanica koje su zahvaćene.
Leukemija je ili akutna ili kronična. Kod akutne leukemije abnormalne krvne stanice su blasti koji su nezreli i ne mogu obavljati svoje normalne funkcije. Njihov broj se brzo povećava, a stanje brzo pogoršava. Kod kronične leukemije prisutni su blasti, ali u globalu su ove stanice zrelije i mogu obavljati neke od svojih normalnih funkcija. Njihov broj se sporije povećava nego od akutne leukemije, tako da se i stanje pogoršava postepeno.
Leukemija može nastati od dvije glavne vrste bijelih krvnih stanica- limfoidnih i mijeloidnih. Kada zahvati limfoidne stanice, naziva se limfocitna leukemija, a kada zahvati mijeloidne stanice, naziva se mijeloidna leukemija.
Ovo su najučestaliji tipovi leukemija
Akutna limfocitna leukemija- najučestalija kod male djece. Pogađa i odrasle, pogotovo one iznad 65 godina.
Akutna mijeloidna leukemija- zahvaća i odrasle i djecu.
Kronična limfocitna leukemija- djeca rijetko obolijevaju, zahvaća odrasle iznad 55 godina.
Kronična mijeloidna leukemija- uglavnom kod odraslih

SIMPTOMI
Zbog oštećene funkcije stanice, oboljeli su skloni infekcijama, vrućicama. Imaju smanjen broj zdravih crvenih krvnih stanica i pločica. Dakle, smanjen je broj stanica koje prenose kisik tijelom. Kod ovog stanja- anemije- pacijenti mogu biti blijedi i osjećati slabost i umor. Kada je smanjen broj krvnih pločica pacijenti su skloni krvarenju i ozljedama.
Kod akutne leukemije simptomi se pojavljuju i pogoršavaju brzo, dok se kod kronične ne moraju pojaviti dugo vremena, a kada se pojave, uglavnom su slabi u početku i postepeno se pogoršavaju.
Ovo su neki od uobičajenih simptoma:
Vrućica, zimica i drugi gripi nalik simptomi
Slabost i zamor
Ceste infekcije
Gubitak apetita i/ili težine
Otečeni ili osjetljivi limfni čvorovi, jetra ili slezena
Sklonost krvarenju i ozljedama
Sitne crvene točke (petehije) ispod koze
Otečeni desni skloni krvarenju
Znojenje, posebno noću i/ili
Bol u kostima i zglobovima
Kod akutne leukemije, abnormalne stanice mogu se nakupiti u mozgu i leđnoj moždini. Posljedice mogu biti glavobolje, povraćanje, zbunjenost, gubitak mišićne koordinacije i napadi. Takve stanice se također mogu nakupljati u testisima i uzrokovati oticanje. Također neki pacijenti infekcije oka i koze. Leukemija može utjecati na probavni sustav, bubrege, pluća ili druge dijelove tijela.
Kod kronične leukemije abnormalne krvne stanice mogu se postepeno nakupljati u raznim dijelovima tijela. Može utjecati na kožu, CNS, probavni sustav, bubrege i testise.

DIJAGNOZA
Da bi pronašao uzrok simptoma, liječnik pita o dosadašnjim bolestima pacijenta i obavlja fizički pregled, palpira jetra, slezenu, limfne čvorove pazušne jame, prepona i vrata.
Pretrage krvi pomažu kod dijagnoze. Iako pretraga može otkriti leukemiju, ne mora pokazati o kojem tipu se radi. Dalje hematolog, onkolog ili patolog pregledava uzorak koštane srži pod mikroskopom da bi odredio vrstu leukemije. Pokušava se odrediti proširenost bolesti i cerebrospinalni likvor.

LIJEČENJE
Liječenje je kompleksno. Ovisi o tipu leukemije i nije jednako za sve pacijente. Ovisi i o osobinama stanica, proširenosti bolesti i da li je ranije provođeno liječenje ove bolesti, te o dobi pacijenta, simptomima i općem stanju.
Akutne leukemije potrebno je odmah liječiti. Cilj je dovesti bolest do remisije, a zatim se može provoditi terapija da se spriječi relaps. Mnogi mogu biti izliječeni.
Oboljeli od kronične leukemije bez simptoma ne zahtijevaju brzo liječenje. Treba ih se često provjeravati, a kada je potrebno liječenje, moguće je kontrolirati bolest i simptome. Izlječenje je rijetko.

METODE LIJEČENJA
Većina oboljelih liječi se kemoterapijom. Također se može provesti radioterapija i/ili transplantacija koštane srži ili biološka terapija. U nekim slučajevima splenektomija(uklanjanje slezene) može biti dio liječenja.
Kemoterapija je upotreba lijekova sa ciljem uništenja zloćudnih stanica. Ovisno o tipu leukemije može se raditi o jednom lijeku ili o kombinaciji. Većina ih se daje injekcijom ili kateterom, a neki i oralno. Lijekovi često ne uspijevaju doprijeti do središnjeg živčanog sustava, jer ne mogu prijeći krvno-moždanu barijeru, pa se ovdje primjenjuje intratekalna kemoterapija- lijekovi se injiciraju direktno u cerebrospinalni likvor. Kemoterapija se daje u ciklusima- period terapije praćen je periodom oporavka.
Radioterapija koristi se zajedno s kemoterapijom kod nekih tipova leukemije. Koriste se zrake visoke energije s ciljem uništenja zloćudnih stanica. Kod nekih pacijenata liječnik usmjeri zračenje na jedno specifično područje gdje se nalazi nakupina leukemičnih stanica, poput slezene ili testisa. Kod drugih se zrači cijelo tijelo i to obično prije transplantacije koštane srži.
Transplantacija koštane srži- kod oboljelih od leukemije koštana srž je uništena visokim dozama lijekova i zračenja, i zamjenjuje se zdravom, koja može poticati od donora ili može biti vlastita koja je uklonjena i sačuvana prije terapije. Iz vlastite se mora izvan tijela ukloniti leukemične stanice. Pacijente je potrebno čuvati od infekcije sve dok srž ne počne proizvoditi dovoljno krvnih stanica.

Biološka terapija uključuje tvari koje utječu na odgovor imunog sustava na karcinom. Interferon je oblik ove terapije koji se koristi kod nekih tipova leukemije.

KLINIČKE STUDIJE
Mnogi oboljeli mogu sudjelovati u ovakvim studijama koje pomažu liječnicima da otkriju da li je nova vrsta terapije djelotvorna i sigurna. Ovakvi pacijenti uvelike doprinose medicinskoj znanosti, a mogu imati priliku prvi iskusiti pozitivne učinke poboljšanih terapijskih metoda.

POMOĆNA NJEGA
Leukemija i njeno liječenje mogu uzrokovati brojne komplikacije i nuspojave.
Kako su oboljeli skloni infekcijama, mogu biti pod terapijom antibioticima i drugim lijekovima. Ako dođe do infekcije, može nastati ozbiljno stanje koje može zahtijevati hospitalizaciju.
Anemija i sklonost krvarenju također su problemi koji zahtijevaju pažnju. Transfuzije crvenih krvnih stanica primjenjuju se radi reduciranja plitkog disanja i zamora koji uzrokuje anemija.
Transfuzije krvnih pločica pomažu u reduciranju rizika od ozbiljnog krvarenja. Njega usne šupljine je bitna jer je leukemija i kemoterapija mogu učiniti osjetljivom i sklonom infekcijama i krvarenjima.

NUSPOJAVE LIJEČENJA
Kako terapija oštećuje i zdrave stanice, dolazi do nuspojava koje se razlikuju od osobe do osobe, ovisno o terapiji i vrsti leukemije.
Kemoterapija može oslabiti imuni odgovor na infekciju. Pojavljuje se slabost, sklonost ozljedama i krvarenju, gubitak kose, mučnina, povraćanje, infekcije usne šupljine. Ove nuspojave postepeno nestaju tijekom oporavka.
Neki lijekovi mogu utjecati na plodnost.
Radioterapija može uzrokovati umor. Ako je zračenje usmjereno na glavu, dolazi do gubitka kose. Koža tretiranog područja može postati crvena, suha, osjetljiva. Može doći do mučnine, povraćanja i gubitka apetita. Ove nuspojave su privremene.
Djeca kojima se ozrači mozak mogu imati probleme s učenjem i koordinacijom- iz tog razloga koristi se najniža moguća doza zračenja. Zračenje testisa utječe na plodnost i produkciju hormona.
Transplantacija koštane srži-povećava rizik od infekcija, krvarenja i druge nuspojave zbog visokih doza lijekova i zračenja. Može doći i do reakcije donirane srži protiv pacijentovih tkiva(jetra, kože i probavnog sustava). Ova reakcija može biti slaba, ali i jako opsežna. Može se pojaviti i godinama nakon transplantacije.

PREHRANA
Neki pacijenti mogu imati poteškoće s jelom, manjak apetita, mučninu, povraćanje i rane u ustima koje otežavaju jelo. Nekima hrana ima drugačiji okus. Kvalitetna prehrana omogućuje lakše izdržavanje terapije.

DODATNA NJEGA
Dodatni pregledi važni su nakon liječenja radi provjere da se karcinom nije vratio. Obično uključuju pretrage krvi, koštane srži i cerebrospinalnog likvora.

PODRŠKA OBOLJELIMA
Važnu ulogu u podršci imaju prijatelji i rođaci, liječnici, medicinske sestre i drugi članovi liječničkog tima. Oni mogu odgovoriti na brojna pitanja koja će zanimati pacijenta. Grupna terapija od velike je pomoći ovakvim pacijentima.

MOGUĆI UZROCI
Izloženost visokim dozama zračenja povećava rizik od leukemije. Postoje određeni genetski čimbenici, npr. Downov sindrom. Benzen, lijekovi korišteni u liječenju drugih tipova raka povećavaju rizik.

_________________
Cutanje je tesko samo onima koji ne misle(Ivo Andric)
Beskorisno je pobijati tudje misljenje; ponekad covijek uspije da pobjedi nekoga u diskusiji, ali da ga uvjeri -nikada.Misljenja su kao ekseri: sto vise udaramo po njima, to dublje prodiru (Dumas Aleksander)
 
pinkie
Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 35

Datum registracije: 01 Okt 2004
Poruke: 19325
Mesto: u skrivenom kutku

serbia.gif
PorukaPostavljena: Sub Jul 23, 2005 10:29 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Samo jos jednom da napomenem da su svi ovi podatci preuzeti sa interneta sa sajta za prevenciju raka... Mr. Green nadam se da cete iz njih naci ono sto vas zanima o ovoj opakoj bolesti

_________________
Cutanje je tesko samo onima koji ne misle(Ivo Andric)
Beskorisno je pobijati tudje misljenje; ponekad covijek uspije da pobjedi nekoga u diskusiji, ali da ga uvjeri -nikada.Misljenja su kao ekseri: sto vise udaramo po njima, to dublje prodiru (Dumas Aleksander)
 
pinkie
Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 35

Datum registracije: 01 Okt 2004
Poruke: 19325
Mesto: u skrivenom kutku

serbia.gif
PorukaPostavljena: Pon Nov 21, 2005 2:17 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Značajan doprinos boljem razumevanju nastanka kancera

Sastavili: Prim. dr sci. Todor i Mila Jovanović



Čak i ljudi snažnog duha poblede kada čuju dijagnozu kancer. Ta reč se shvata kao smrtna presuda na koju nema prava žalbe. Kancer je po smrtnosti na drugom mestu, odmah posle kardiovaskularnih oboljenja. Da li je to stvarno bolest, kako se danas obično posmatra? Ako nije – šta je onda? Koji su uzroci pobune ćelija, koje počinju da se nezadrživo razmnožavaju, prorastaju okolna zdrava tkiva, putuju krvnim sudovima da bi «bacile sidro» u drugim organima i tkivima i «zabile nož u ledja» novim domaćinima. Zar nije nelogično da nam poslušnost otkazuju naše rodjene ćelije, koje su do samo pre neki dan odano služile? Ko i šta im to smeta da i dalje savesno izvršavaju svoje obaveze? Niko drugi do mi sami! Na kancer se napada sa raznih strana, stvoreno je mnogo teorija koje opisuju mehanizam njegovog nastanka. Otkriven je priličan broj kancerogenih činilaca koji podstiču nastanak kanceroznih tumora. Tu su hemikalije – različita organska jedinjenja (hormoni, nukleinske kiseline) i neorganska jedinjenja (azbest, jedinjenja olova, berilijuma, itd.) i fizički stimulatori – jonizujuća zračenja, mehanički nadražaji, polimerne primese. U kancerogene faktore ubrajaju se i nepravilna ishrana, pušenje, alkohol, stresovi. Veliku ulogu imaju i promene koje u organizmu nastaju usled starenja. Tačno je da postoji odredjena nasledna sklonost prema raku, ali to ne znači da je reč o naslednoj bolesti. U organizmu postoji manja ili veća predispozicija za skoro sve bolesti. Genska predispozicija ne može da se izmeni, ali čovek može da nauči da izbegava ono što izvesno može da mu šteti. Ako pažljivo proučimo sve ono što se danas ubraja u uzroke koji izazivaju zloćudne tumore, lako ćemo se uveriti da većina tih uzroka nije prirodna, nego da je, osim retkih izuzetaka, ishod delovanja samog čoveka. Najveći deo hemijskih jedinjenja, izvore jonizujućeg zračenja, toksične metale i mnoge druge stvari proizvodi čovek, i to u velikim količinama. Medjutim, to je sve opasno samo kada se spoji sa oslabljenim organizmom čije su funkcije poremećene usled udaljavanja od prirode i nepoštovanja njenih zakona i pravila. Skoro potpuno sigurno može da se kaže da kancer uopšte nije bolest, nego krajnji stepen poremećaja prirodne samoregulacije ljudskog organizma. Ako se ona obnovi, čovek će opet steći zdravlje, naravno – ako nije propušteno dragoceno vreme i ako je njegov organizam još u stanju da se bori. Godine 1993. Mikele Karbone, patolog sa Nacionalnog instituta za kancer (NIK), postavio je teoriju koja je izgledala prilično neobično, a ticala se porekla mezotelioma, smrtonosnog kancera pluća koji pogadja mezotelijalne ćelije u oblozi grudi i pluća. Za mezoteliom se nije ni čulo pre 1950, ali incidenca oboljenja od tada stalno raste. Iako se smatra retkom – odgovorna je za smrt 3,000 Amerikanaca godišnje, odnosno pola procenta svih slučajeva smrti od kancera u zemlji – bolest je izuzetno razorna. Najveći deo pacijenata umire u roku od osamnaest meseci od postavljanja dijagnoze. Kao uzročnik mezotelioma, uvek se pominje izlaganje azbestu. Teorija je bila: da li bi kancer mogao da bude izazvan i virusom – majmunskim virusom, poznatim kao simjani virus 40 ili SV40, koji je obimno kontaminirao rane doze vakcine protiv poliomielitisa (dečje paralize), ali za koji se pretpostavlja da je bezopasan za ljude? Prodor u ratu protiv poliomielitisa se desio na početku pedesetih godina, kada je Džonas Salk iskoristio novo otkriće, bubrezi majmuna mogu da se koriste za kultivaciju neograničenih količina poliovirusa, potrebnih za masovnu proizvodnju vakcine. 1955. godine dobijena je zvanična dozvola za proizvodnju vakcine u SAD. Već dve nedelje kasnije javili su se prvi problemi. Naime, u javnost je procurelo da je jedna od kompanija koja je proizvodila polio vakcine propustila da ubije polio virus pre nego što je vakcina bila isporučena. Radjena su i brojna ispitivanja na laboratorijskim životinjama, koja su otkrila da se kod hrčaka, na primer, razvijaju tumori, kada im se ubrizga mešavina iz bubrega na kojima je vakcina bila kultivisana. Virus je uskoro izolovan i nadenuto mu je ime SV 40, pošto je bio četrdeseti otkriveni simjani virus (mada bi broj 40 više odgovarao dužini perioda inkubacije). Naučnici koji su došli do takvih i sličnih otkrića su progonjeni i gubili su posao i laboratorije. U početku se mislilo da se problem sa SV 40 odnosi najviše na žrtve polio vakcine, koje je razvio dr Sejbin i koje su obimno korišćene u Sovjetskom Savezu. Na nesreću, ubrzo se shvatilo da je polio vakcina dr Salka mnogo opasnija, jer je rastvor formaldehida u koncentraciji 1 : 4,000 jedva inaktivisao polio virus. Zahvaljujući tome što je Salkova vakcina bila ubrizgavana kroz kožu, SV 40 je imao bolje izglede da inficira. U javnosti su stalno ponavljana upozorenja o rizicima koji idu sa korišćenjem tkiva majmuna. Majmuni su suviše skupi za gajenje u specifičnima apatogenim kolonijama, a korišćenje tkiva majmuna uhvaćenih u divljini nosi visoku verovatnoću kontaminacije slobodnim virusima. Najjednostavniji način da se taj problem reši jeste primena diploidnih ćelija, umesto tkiva majmuna. Uzbuna se raširila kroz naučnu javnost, kada su istraživači shvatili da je skoro svaka doza vakcine bila kontaminirana. Godine 1961. savezne zdravstvene vlasti SAD su naredile proizvodjačima vakcine da izvrše rešetanje, tzv. skrining (screening) na virus i odstrane ga iz vakcine. Plašeći se da ne stvore paniku, oni su otkriće SV 40 držali pod ključem i nikada nisu povukli postojeće zalihe. U toku još dve godine, bilo mu je nepotrebno izloženo još dva miliona ljudi, što sve zajedno čini 98 miliona Amerikanaca u razdoblju od 1955. do 1963. godine. Posle gomile brzih studija, zdravstvene vlasti odlučile su da virus ne izaziva kancer kod ljudi. SV 40 je najmanje savršeno borbeno orudje. Iako mali, ima sve što mu je potrebno. Uveličan 50,000 puta pod elektronskim mikroskopom, Sv 40 ne izgleda naročito opasno. Virus se sastoji od šest proteina, od kojih tri sačinjavaju dvadesetostranu konstrukciju trouglova, koja je zaštitni omotač virusa. Medjutim, jedan od preostalih proteina, veliki T-antigen (tumorski antigen) jeste jedan od najonkogenijih proteina ikada otkrivenih. Kada god ćelija počinje da se deli, u procesu poznatom kao mitoza, počinje da radi «mala vojska agenata za kontrolu kvaliteta». Idući gore-dole po ćelijskoj DNK, ti geni i proteini rade zajedno na pregledu integriteta DNK. Ako na bilo kojem stupnju deljenja ćelije otkriju abnormalnosti DNK koje ne mogu da se oprave, mitoza se zaustavlja i ćelija ide u apoptozu, samoubistvo ćelije. Glavni u tom razradjenom relativnom radu jeste gen nazvan p 53. U 60 % svih kancera javlja se neka vrsta oštećenja, mutacije ili inaktivacije p 53, koji čini prvu liniju odbrane od stvaranja kancera. Eksperimenti su pokazali da kod humanih mezotelioma veliki Tantigen napada p 53, vezujući se za njega tako da on ne može da funkcioniše pravilno. Veliki T-antigen takodje guši niz Rb-proteina, koji zajedno služe kao poslednji kontrolori u deljenju ćelije. Nijedan drugi virus koji izaziva kancer ne koristi samo jedan protein da istovremeno izbaci iz stroja dve različite regulacione trase, na primer, humani papilomavirus mora da proizvede dva proteina: E 6 za inaktivaciju p 53 i E 7 za Rb-proteine. SV 40, medjutim, razbija jednim udarcem. Pustoš koju pravi veliki T-antigen nije ograničena na onesposobljavanje najvažnijih ćelijskih supresora tumora. On može da oštećuje hromozome i dodaje ili briše čitave odsečke DNK, kao i da premešta gene. Kada virus jednom završi svoje u ćeliji, to izgleda kao da je neko bacio bombu unutar ćelijskog jezgra. Zbog toga što se vezuje za gene supresore tumora i izaziva genska oštećenja, SV 40 se smatra jednim od najjačih poznatih karcinogena. Proučavanje SV 40 može da pruži nova saznanja o opasnostima ukrštenih infekcija medju vrstama, u današnje vreme kada korišćenje tkiva životinja za medicinske svrhe ima sve više pristalica. Vakcina koja se danas ubrizgava proizvodi se na lozama ćelija majmuna i zato nema nikakvih virusnih kontaminenata, dok se oralna vakcina još uvek proizvodi na pravim bubrezima. Prema propisima Centra za kontrolu bolesti SAD (CDC), koji su na snagu stupili januara 2000, američka deca sada primaju samo vakcinu u injekcijama. Otvaranje i zatvaranje lanca u vezi sa replikacijom ili ispoljavanjem gena strogo je regulisano u normalnoj ćeliji. DNK u kanceroznoj ćeliji je uvek "destabilizovana" tj. u mnogim oblastima se dva lanca razdvajaju jedan od drugog kada ne bi trebalo,čineći te delove podložnima abnormalnom deljenju i abnormalnim sintezama. Destabilizovana DNK ostaje ranjiva na sve što je pogodno da poveća njenu nestabilnost ili "deregulisanu" aktivnost. Zbog toga je prekancerozna ili kancerozna ćelija izuzetno osetljiva na karcinogene,koji povećavaju nestabilnost DNK. Godine 1970. Hauard Temin je u virusu koji je imao RNK kao svoj genom otkrio enzim sposoban da kopira RNK u DNK. To je bila reverzna operacija u odnosu na ono što se do tada smatralo jedino mogućnim - da se DNK transkribuje u RNK. Novom enzimu dato je ime reverzna transkriptaza, a virus je nazvan retrovirus. Mislilo se da reverzna transkriptaza može da postoji i kod bakterija. Brojnim istraživanjima na E. coli i A. tumefaciens,dokazano je da nije bilo neophodno da DNK bude inkorporirana u genom bakterija. Mogla je da ostane povezana sa RNK koja je služila kao njen šablon, štiteći je od delovanja drugih molekula i puštajući je samo u odgovarajućem trenutku. Danas te ideje nalaze potvrdu u radu koji pokazuje postojanje hibrida RNK-DNK kao i prisustvo velike količine DNK u citoplazmi. Zastarela je postavka prema kojoj su sve karakteristike ćelije pod kontrolom DNK koja se nalazi samo u hromozomima. Istraživanja su proširena, u pravcu dokazivanja da reverzna transkriptaza može da transkribuje razne kratke RNK (od 65-200 nukleotida) u DNK. Ukratko, kakvo god da je poreklo enzima i RNK, ona može da se transkribuje u DNK. Na primer,reverzna transkriptaza iz životinjske ćelije može da transkribuje RNK virusnog porekla u DNK ili hibrid DNK-RNK. Na više biljaka iz tla A. tumefaciens izaziva formiranje transplantabilnih tumora koji imaju karakteristike kancera. Bakterija samo izaziva indukovanje tumora. Kancerozne ćelije rastu na samostalan način,izvan mikroorganizma, i kada se aseptično presade na zdravu biljku izazivaju nove tumore. Mnogobrojni eksperimenti koji su izvedeni pokazuju prvi stepen uslovljavanja koje biljku izazivaju nove tumore. Mnogobrojni eksperimenti koji su izvedeni pokazuju prvi stepen uslovljavanja koje biljku čini podložnom za delovanje bakterije. Zapravo ni izolovana RNK, ni cela bakterija ne mogu da deluju bez postojanja rane na mestu inokulacije (incizija u eksperimentu ili trauma u prirodi) posle čega sledi formiranje ožiljačne kvrge od neorganizovanog tkiva. Drugi uslov je neophodan da se desi razvoj tumora usled bakterije: prisustvo specifične koncentracije oksina blizu mesta inokulacije. Taj hormon rasta biljke potreban je, naravno, u malim dozama za stvaranje ožiljačnog tkiva, ali velika količina je potrebna za transformaciju zdravih ćelija u tumorozne ćelije. Kada se u biljci steknu fiziološki uslovi tumorogeneze,bakterija prodire u tkivo biljke i oslobadja svoju onkogenu RNK. To pokreće razvoj tumora u inficiranim ćelijama. Kada one jednom postanu kancerozne ćelije, bakterija je dalje beskorisna, budući da one prenose kancer na svoje naslednike. Izvodjenje brojnih eksperimenata dovelo je do saznanja da cepanje može da se desi uvek i prirodno u ćeliji i da tako izazove stvaranje raznih molekula kratke RNK. Neki od njih su korisni, a neki opasni, sposobni da intervenišu na mnoge načine u toku deljenja i diferenciranja ćelije. Destabilizovana DNK jeste mesto izbora za mnogobrojne molekule koji po svojoj prirodi mogu da se pričvrste uplitanjem izmedju niti: karcinogeni, antibiotici, različiti lekovi, pesticidi, hormoni, peptidi, nukleinske kiseline... Destabilizacija kancerozne DNK otvara vrata karcinogenima koji su u stanju da se prikači. To je takodje objašnjenje za to što tumorska DNK ima veću privlačnost za takve produkte,koji kao da je "prepoznaju" Nikakva mutacija, tj. nikakva promena u primarnoj strukturi DNK, nije potrebna za objašnjenje kancerizacije.Ono što se dogadja jeste da se u destabilizovanom lancu DNK niti konačno razmiču previše. Zdrava ćelija koristi svoje regulacione mehanizme da se odupre remećenju izazvanom kancerom. Razlika izmedju ograničene destabilizacije DNK i početka kancerizacije zavisiće od mnogih činilaca,od kojih su najvažnija dva: osetljivost ćelija na destabilizujuće agense (odredjena prirodnom odbranom) i unos opasnih supstanci iz okruženja, bilo unutrašnjeg ili spoljašnjeg. Jedna ista supstanca može da deluje kao antimitotik i da ubija ćelije koje podležu brzoj deobi ili kao karcinogen koji pospešuje rast tumora protiv kojeg je trebalo da se bori - sve u zavisnosti od koncentracije koja se koristi. Hormoni kao što su oksini ili steroidi koji se nalaze kod sisara imaju neophodnu funkciju koju treba da vrše kada su prisutni u fiziološki niskim dozama,ali će pogodovati tumorima ako se daju u abnormalno velikim količinama. Većina antimitotika kida vodonične veze kada se kače za DNK. U srazmeri sa visokim koncentracijama koje se normalno koriste u hemoterapiji, oni imaju toksičan efekat na ćelije koje ulaze u brzo deljenje. Šta više u ćelijama gde je DNK destabilizovana, normalnim procesom replikacije, oni lanac šire toliko da bilo koja koordinirana funkcija gena postaje nemogućna i ćelija umire. Na nesreću, oni načelno imaju isti efekat na ćelije krvi koje podležu brzom deljenju, gde će hromozomi na kraju biti oštećeni, pokidani i izbrisani.U niskim dozama, kao što je pokazano na onkotestu, takvi antimitotici se ponašaju kao pravi karcinogeni. Svojim ponavljanim delovanjem prolongirana polihemoterapija može da izazove sekundarni kancer koji se javlja posle odredjenih tretmana. Produženo prisustvo više steroidnih hormona može da izazove kanceroznu transformaciju u ciljanim organima. Na isti način zdravo tkivo biljke kultivisano in vitro steći će, u prisustvu oksina (čiji je destabilizujući potencijal utvrdjen na onkotestu) neke osobine tumorskog tkiva. Za takvo tkivo se kaže da je anergično. Jedan od pristalica holističkih načela, koja su još opisali Hipokrat i kineski lekari pre dve hiljade godina (svaki medicinski problem predstavlja osobu u nevolji i lekovi su više za čoveka nego za njegovu bolest), Gaston Nasans je konstruisao usavršeni mikroskopa, koji omogućava posmatranje živih elemenata i njihovog polimorfizma (pojavljivanje u više različitih oblika) na uveličanjima koja dostižu 30000 puta, sa rezolucijom od 150 angstrema. Pomoću tog mikroskopa uočeni su u svim biološkim tečnostima, a posebno u krvi, elementarni delići sa svojstvom kretanja elektronegativnom repulzijom, sa polimorfnom prirodom. Ja sam ove «deliće» otkrio još 1973 god. nazvao ih sorabi, a 1975 god. bio sam prisiljen, iz nepoznatih razloga, da im promenim ime, pa sam govorio o nemanodijama. Ovaj izuzetno sićušan delić čije dimenzije variraju od nekoliko angstrema do 0,1 mikrona, mogle su da se izoluju i stave u kulturu. Tada je bilo moguće posmatrati polimorfni ciklus. U tom ciklusu otkriveni su elementi koji su redovno vidjani u krvi zdravih osoba, ali i u krvi nosilaca raznih bolesti. Ciklus nemanodija, u kojem su prva tri stupnja - nemanotid, spora i dvostruka spora -savršeno normalni u zdravom organizmu, zapravo ključni za njegovo postojanje. Tokom istraživanja uočeno je da su nemanodije zapravo neuništive. Izdržale su izlaganje temperaturama ugljenisanja od dve stotine stepeni celzijusa i više. Preživeli su izlaganje nuklearnom zračenju u dozi od pedeset hiljada rema, mnogo veću nego što je dovoljno da se ubije svako živo biće. Izvadjeni iz rezidua centrifugiranja, nisu mogli da se seku ni dijamantskim nožem. Ustanovljeno je i da kada imunski sistem čoveka ili životinje postane oslabljen ili destabilizovan,normalni trostepeni ciklus prolazi kroz još trinaest još razvijenijih stupnjeva rasta,što ukupno čini šesnaest zasebnih oblika, od kojih svaki evoluira u sledeći. Proučavanje ciklusa koji je otkriven u krvi ljudi koji pate od raznih degenerativnih bolesti - reumatoidni artritis, multipla skleroza, lupus, naročito kancer, a u novije vreme AIDS-omogućilo je povezivanje razvoja tih oblika u šesnaestostepeni patološki ciklus, vezan za sve te bolesti. Moguće je predvideti eventualni početak takvih bolesti mnogo pre pojavljivanja bilo kojih kliničkih znakova tj. moguće je predijagnostikovanje. Nemanodije se mogu smatrati za prekursore DNK tj. one na neki način daju "izgubljenu vezu" za shvatanje molekula,koji se smatra za neizostavni gradivni deo životnog procesa. Ako su nemanodije veza izmedju živog i neživog, potrebno je uspostaviti razlike izmedju njih i virusa. Da bi nastavio svoje postojanje, virusu je potrebno odgovarajuće okruženje koje ga podržava - bilo in vivo ili in vitro, dok je nemanodija sposobna da živi samostalno. To ima veze sa činjenicom da je virus partikula DNK, njen delić, dok je nemanodija "prekursor" DNK, nešto što vodi njenom stvaranju. Iz ovoga se može izvesti zaključak da je nemanodija, na neki način, konkretizacija energije. Moglo bi se reći da taj delić,"inicijalno diferenciran" ili materijalizovan u životnom procesu, poseduje genske osobine prenosive na žive organizme. U svetlu ovih opservacija, gledište da je kancer "opšte oboljenje koje se lokalizuje" dobija na značenju kada se ispita evolutivni proces bolesti. Taj proces može da se podeli na dva dela: 1.deo: Kancerizacija ili inicijacija Kada se iz bilo kog razloga, smanji koncentracija krvnih inhibitora i polimorfizam nemanodija ne zaustavlja na stadijumu dvostruke spore u organizmu u dolazi do vraćanja ćelija na jednostavniji oblik. Pojave fermentacije (povezane sa fermentima zvanim" enzimi"), koje su osnovne za pravilan život - uprošćavaju ćeliju, koja onda više ili manje gubi one funkcije koje je individualizuju i čine delom specijalizovanog organa. Pre nego što je ćelija iskoristila sav svoj kapacitet za sintezu, ona se deli i tako preuranjeno prekida ciklus svojih aktivnosti i pojačava poremećaj pri svakom deljenju. Kao odgovor ona oživljava nekadašnje osobine, koje pamti od postanka ,od kojih je najvažnija da se umnožava mnogo brže, sa posledicama koje su manifestacija njene malignosti. Taj abnormalni brojčani rast posledica je oslobadjanja od sistema kontrole koji normalno održava harmoniju tkiva. Na ovom stadijumu kancerizacija je efikasna. Može da se nazove inicijacijom ili prekancerozom. Sada imao ubrzanu i anarhičnu multiplikaciju jedne ćelije ili više njih koja aglomeracijom svojih potomaka izaziva pojavljivanje novog "entiteta", koji se suprotstavlja organizmu koji ga je rodio. Imunski sistem onda stupa u dejstvo i aktivno se bori da eliminiše taj entitet. Ovako se svakog dana kod nas javlja mali kancer, ali ga naš imunski sistem odstranjuje. 2.deo: Kokancerizacija ili promocija Ako je imunski sistem na neki način deficijentan, a novi entitet uspeo da dostigne odredjenu veličinu, on onda postiže "kritičnu masu" ćelija u anarhičnoj proliferaciji. Taj entitet, koji je uspeo da pobegne imunskom sistemu, traži za svoj opstanak veliku količinu azota (ćelije tog entiteta čak se zovu "azotne zamke"). On onda emituje jednu supstancu koja mu omogućava da povuče iz organizma azotne derivate, što istovremeno parališe imunski sistem. Ta se supstanca se može nazvati kokancerogeni faktor K (KFK). Parališuće delovanje KFK protiv imunskog sistema javlja se samo kada se dostigne kritična masa ćelija u anarhičnoj proliferaciji. Od tog trenutka, organizam je bez odbrane protiv tog novog entiteta, koji može da se razvija kako hoće i da progresivno napada svog domaćina. Razumevanje ovog procesa omogućava da se predloži terapija za supresiju KFK. Zapravo, ako se on neutrališe, imunski sistem može ponovo da stekne svoju prvobitnu aktivnost. Biće vrlo teško srušiti teoriju da ćelije sopstvenog organizma "polude", ali naravno da će ona biti srušena. Posle toga počinje jedna potpuno nova era u medicini, jer će se otkriti ne samo ti organizmi, već i njihova uloga u stvaranju kancera, već i mehanizma nastanka mnogih autoimunih bolesti. Da bi se ovi pramikroorganizmi uništili, potrebno je naći sredstvo koje će ih sakupiti i izbaciti iz organizma. Nije moguće lako ih ubiti, jer su sposobni da naprave čvrste opne, poput hrskavice, ako se osuše postaju lakše od vazduha i on ih nosi. Postoji mogućnost da jedan organizam kada se reši ovih mikroba, posle izvesnog vremena ponovo postane njihov domaćin. Svako sredstvo koje doprinosi povećanju imuniteta je štetno za njih, jer sa poboljšanim imunitetom organizam ih odbacuje kao svako drugo strano telo. Lečenje kancera gladovanjem i dijetama, potvrdjuje ovu teoriju (vrši se odabiranje bioloških prioriteta i dogadjaju se biološke intervencije, kojima se ovi organizmi izbacuju, u slučaju da organizam ostane bez hrane. Hrana bogata proteinima bi pogodovala nekontrolisanom množenju nemanodija i razvoju kancera. Ukoliko bi veštačko sakupljanje i odgajanje ovih mikroorganizama bilo moguće, možda bi se oni mogli iskoristiti kao lek protiv njih samih, uz izvesnu preradu. Iz organizma obolelog bi mogao da se izvuče jedna takva čestica i da se ona veštački razmnoži, da se njoj interveniše npr. da se umrtvi i da se vrati u organizam, možda čak direktno u tumor i da se bori sama protiv sebe. Izuzetne rezultate u terapiji kancera dala je Todoxinova terapija, koja podrazumeva kombinaciju kapsula i emulzije. Sada je u toku i razmatranje mogućnosti primene specijalne metode filtriranja Todoxina 2 i ubrizgavanja, tako prečišćenog preparata, direktno u tkivo zahvaćeno kancerom. Brojni eksperimenti iz ove oblasti su već uradjeni na laboratorijskim životinjama, svinjama i psima. Možda bi bilo na izvestan način novo i revolucionarno, a verovatno i vrlo efikasno povesti jednu vrstu sistematične borbe, ne za uništenje, već za kontrolu i smanjenje nemanodija, u svakom organizmu naročito bolesnom. Ukoliko neka osoba oboli od kancera, njega treba tretirati na adekvatan način, a potpuno nezavisno od njega, trebalo bi se usredsrediti na: gustinu, naseljenost, aktivnost tih pramikroorganizama (mikoplazme, hlamidije, giardije lamblije, trihomonade), u tom organizmu i povesti borbu za vraćanje njihovog funkcionisanja u normalu. Ti organizmi, u organizmu domaćina čija je prirodna ravnoteža narušena, proizvode specifične viruse i toksine, koji se nagomilavaju i kao posledica toga nastaje bolest. Zvanična medicina ne napada te praklice, već organizam domaćina i najčešće ga još više onesposobljavaju da se brani. Trovanjem, sečenjem, zračenjem samo se stvara povoljna sredina za bujanje tih izuzetno adaptibilnih organizama. Jedan od najboljih načina za ciljano delovanje na nemanodije bilo bi ispiranje organizma iznutra. Ovaj sistem borbe je najbolje sprovoditi tako što bi čovek izabrao jedan dan u nedelji, tokom koga bi konzumirao isključivo mineralnu vodu i čajeve. Voda, tada, nesmetano cirkuliše kroz organizam, čisteći ga od toksina koji su proizvod mokroorganizama. Trebalo bi svaki put promeniti vrstu čaja koji se uzima npr. jednom uzimati čaj kojim se čiste bubrezi, pa naredni put čaj za čišćenje organa za varenje, pa za pluća itd. Idealna vrednost ph krvi za razmnožavanje ovih mikroorganizama je ispod 7,2. Unošenjem namirnica koje dižu ph prema 8, može sprečiti nastanak kisele sredine, pogodne za njih. Praklice su stvorene u uslovima kada nije bilo kiseonika, Zemlja je bila bez omotača, proizašle su iz neke vrste samozačeća (preko biofotonske «igre života»), preko polimera, direktnim delovanjem UV zračenja. Danas su opet suočene sa nedostatkom vazduha (nezagadjenog), velikom količinom radioaktivnog zračenja i širenjem ozonskih rupa. U takvim, nepovoljnim uslovima, pramikrobi se bore za svoj opstanak tako što stimulišu stvaranje holesterola, praćeno kardiovaskularnim oboljenjima. Praklice se anarhično množe, kao u nekoj paničnoj borbi za preživljavanje, izlučuju svoje toksine, kojima zapušavaju krvne sudove. Često, oko sebe, stvaraju tvrde, zadebljale opne, kao kod mioma. Ove praklice su na neki način infektivne i neinfektivne. Prenose se preko organizma, one su i same organizmi (mikroorganizmi) egzistiraju u skoro svakom živom organizmu. Pojavljuju se u najrazličitijim oblicima, a njihovu dualnu prirodu (infektivne i neinfektivne) možemo objasniti činjenicom da u nekim organizmima, praklice, tokom celog njegovog životnog veka harmonično koegzistiraju sa organizmom (pojavljuju se u razumnim granicama) i organizam nikad ne oboli od kancera, kardiovaskularnih oboljenja, autoimunih oboljenja itd. Bolest dolazi sa narušavanjem ovog sklada i početkom anarhičnog množenja pramikroorganizama. Možda je malo hrabro reći da je rak samo posledica ili čak samo simptom, ali može da se kaže, bar figurativno, da kao što je glavobolja simptom mnogih bolesti, tako je i jedno neumereno i ludo množenje odredjenog broja ćelija simptom poremećaja u organizmu. Znači, ako se gleda, na primer, mehanizam javljanja tumora na biljci, može se uočiti da se on javlja ne kao bolest, već kao sticaj okolnosti i posledica. Zašto? Prvo, neophodno je da tkivo biljke bude oštećeno, drugo – mora se pojaviti odredjena bakterija (Agrobacterium tumefaciens, npr.) . Ako bakterija nije prisutna, biljka će lučiti razne materije i ozleda će zarasti. Ukoliko je prisutna samo bakterija, a nema povrede, bakterije će se pritajiti i čekati povredu, do svog konačnog kraja i može se dogoditi da nikada ne stvore tumor. S'toga se on, u ovom slučaju, može posmatrati i kao simptom postojanja jednog parazita i jednog oštećenja u biljci. Glavna teškoća ne leži u pronalaženju uzroka kancera. On ima mnoštvo raznorodnih razloga usled kojih se stvara i oni su u svakom slučaju na neki način drugačiji, pa im je pristup skoro onemogućen. Lekar može skoro slučajno (namerno preterujemo da bi pojasnili stvari) da dodje do pravog uzroka, potom, logično, i do pravog leka. U jednom slučaju, hiruški odstranjen kancer će biti definitivno izlečen, a u drugom će izazvati eksploziju metastaza. Obrazloženje za nesrećni ishod u drugom slučaju najčešće glasi: «Kasno je, ćelije raka su se već raširile po organizmu!» Ima i u tome istine, ali samo delimično. Uzrok bi, možda, trebalo tražiti ne u rasprostranjenosti ćelija kancera, koji je obuzeo krvotok, nego upravo u raširenosti nekih bakterija, virusa, pramikroba i sl. Zašto? Ove «nacionalne manjine» na odstranjivanje tumora deluju panično, budući da su ubijeni mnogi njihovi predstavnici i odgovaraju pobunom. Kada je uzrok nastanka tumora manje maligan, opasan ili da kažemo pitomiji i nepoznat celom organizmu, hiruškom intervencijom se može u potpunosti odstraniti, bez posledica. Tako se, recimo, mnogo uspešnije leče hiruškom intervencijom karcinomi ženskih polnih organa (jajnika i materice) nego nekih drugih, zato što su to na neki način autonomni organi, od njih ne zavisi egzistencija organizma.

_________________
Cutanje je tesko samo onima koji ne misle(Ivo Andric)
Beskorisno je pobijati tudje misljenje; ponekad covijek uspije da pobjedi nekoga u diskusiji, ali da ga uvjeri -nikada.Misljenja su kao ekseri: sto vise udaramo po njima, to dublje prodiru (Dumas Aleksander)
 
pinkie
Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 35

Datum registracije: 01 Okt 2004
Poruke: 19325
Mesto: u skrivenom kutku

serbia.gif
PorukaPostavljena: Pon Nov 21, 2005 2:18 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Značajan doprinos boljem razumevanju nastanka kancera

Sastavili: Prim. dr sci. Todor i Mila Jovanović



Čak i ljudi snažnog duha poblede kada čuju dijagnozu kancer. Ta reč se shvata kao smrtna presuda na koju nema prava žalbe. Kancer je po smrtnosti na drugom mestu, odmah posle kardiovaskularnih oboljenja. Da li je to stvarno bolest, kako se danas obično posmatra? Ako nije – šta je onda? Koji su uzroci pobune ćelija, koje počinju da se nezadrživo razmnožavaju, prorastaju okolna zdrava tkiva, putuju krvnim sudovima da bi «bacile sidro» u drugim organima i tkivima i «zabile nož u ledja» novim domaćinima. Zar nije nelogično da nam poslušnost otkazuju naše rodjene ćelije, koje su do samo pre neki dan odano služile? Ko i šta im to smeta da i dalje savesno izvršavaju svoje obaveze? Niko drugi do mi sami! Na kancer se napada sa raznih strana, stvoreno je mnogo teorija koje opisuju mehanizam njegovog nastanka. Otkriven je priličan broj kancerogenih činilaca koji podstiču nastanak kanceroznih tumora. Tu su hemikalije – različita organska jedinjenja (hormoni, nukleinske kiseline) i neorganska jedinjenja (azbest, jedinjenja olova, berilijuma, itd.) i fizički stimulatori – jonizujuća zračenja, mehanički nadražaji, polimerne primese. U kancerogene faktore ubrajaju se i nepravilna ishrana, pušenje, alkohol, stresovi. Veliku ulogu imaju i promene koje u organizmu nastaju usled starenja. Tačno je da postoji odredjena nasledna sklonost prema raku, ali to ne znači da je reč o naslednoj bolesti. U organizmu postoji manja ili veća predispozicija za skoro sve bolesti. Genska predispozicija ne može da se izmeni, ali čovek može da nauči da izbegava ono što izvesno može da mu šteti. Ako pažljivo proučimo sve ono što se danas ubraja u uzroke koji izazivaju zloćudne tumore, lako ćemo se uveriti da većina tih uzroka nije prirodna, nego da je, osim retkih izuzetaka, ishod delovanja samog čoveka. Najveći deo hemijskih jedinjenja, izvore jonizujućeg zračenja, toksične metale i mnoge druge stvari proizvodi čovek, i to u velikim količinama. Medjutim, to je sve opasno samo kada se spoji sa oslabljenim organizmom čije su funkcije poremećene usled udaljavanja od prirode i nepoštovanja njenih zakona i pravila. Skoro potpuno sigurno može da se kaže da kancer uopšte nije bolest, nego krajnji stepen poremećaja prirodne samoregulacije ljudskog organizma. Ako se ona obnovi, čovek će opet steći zdravlje, naravno – ako nije propušteno dragoceno vreme i ako je njegov organizam još u stanju da se bori. Godine 1993. Mikele Karbone, patolog sa Nacionalnog instituta za kancer (NIK), postavio je teoriju koja je izgledala prilično neobično, a ticala se porekla mezotelioma, smrtonosnog kancera pluća koji pogadja mezotelijalne ćelije u oblozi grudi i pluća. Za mezoteliom se nije ni čulo pre 1950, ali incidenca oboljenja od tada stalno raste. Iako se smatra retkom – odgovorna je za smrt 3,000 Amerikanaca godišnje, odnosno pola procenta svih slučajeva smrti od kancera u zemlji – bolest je izuzetno razorna. Najveći deo pacijenata umire u roku od osamnaest meseci od postavljanja dijagnoze. Kao uzročnik mezotelioma, uvek se pominje izlaganje azbestu. Teorija je bila: da li bi kancer mogao da bude izazvan i virusom – majmunskim virusom, poznatim kao simjani virus 40 ili SV40, koji je obimno kontaminirao rane doze vakcine protiv poliomielitisa (dečje paralize), ali za koji se pretpostavlja da je bezopasan za ljude? Prodor u ratu protiv poliomielitisa se desio na početku pedesetih godina, kada je Džonas Salk iskoristio novo otkriće, bubrezi majmuna mogu da se koriste za kultivaciju neograničenih količina poliovirusa, potrebnih za masovnu proizvodnju vakcine. 1955. godine dobijena je zvanična dozvola za proizvodnju vakcine u SAD. Već dve nedelje kasnije javili su se prvi problemi. Naime, u javnost je procurelo da je jedna od kompanija koja je proizvodila polio vakcine propustila da ubije polio virus pre nego što je vakcina bila isporučena. Radjena su i brojna ispitivanja na laboratorijskim životinjama, koja su otkrila da se kod hrčaka, na primer, razvijaju tumori, kada im se ubrizga mešavina iz bubrega na kojima je vakcina bila kultivisana. Virus je uskoro izolovan i nadenuto mu je ime SV 40, pošto je bio četrdeseti otkriveni simjani virus (mada bi broj 40 više odgovarao dužini perioda inkubacije). Naučnici koji su došli do takvih i sličnih otkrića su progonjeni i gubili su posao i laboratorije. U početku se mislilo da se problem sa SV 40 odnosi najviše na žrtve polio vakcine, koje je razvio dr Sejbin i koje su obimno korišćene u Sovjetskom Savezu. Na nesreću, ubrzo se shvatilo da je polio vakcina dr Salka mnogo opasnija, jer je rastvor formaldehida u koncentraciji 1 : 4,000 jedva inaktivisao polio virus. Zahvaljujući tome što je Salkova vakcina bila ubrizgavana kroz kožu, SV 40 je imao bolje izglede da inficira. U javnosti su stalno ponavljana upozorenja o rizicima koji idu sa korišćenjem tkiva majmuna. Majmuni su suviše skupi za gajenje u specifičnima apatogenim kolonijama, a korišćenje tkiva majmuna uhvaćenih u divljini nosi visoku verovatnoću kontaminacije slobodnim virusima. Najjednostavniji način da se taj problem reši jeste primena diploidnih ćelija, umesto tkiva majmuna. Uzbuna se raširila kroz naučnu javnost, kada su istraživači shvatili da je skoro svaka doza vakcine bila kontaminirana. Godine 1961. savezne zdravstvene vlasti SAD su naredile proizvodjačima vakcine da izvrše rešetanje, tzv. skrining (screening) na virus i odstrane ga iz vakcine. Plašeći se da ne stvore paniku, oni su otkriće SV 40 držali pod ključem i nikada nisu povukli postojeće zalihe. U toku još dve godine, bilo mu je nepotrebno izloženo još dva miliona ljudi, što sve zajedno čini 98 miliona Amerikanaca u razdoblju od 1955. do 1963. godine. Posle gomile brzih studija, zdravstvene vlasti odlučile su da virus ne izaziva kancer kod ljudi. SV 40 je najmanje savršeno borbeno orudje. Iako mali, ima sve što mu je potrebno. Uveličan 50,000 puta pod elektronskim mikroskopom, Sv 40 ne izgleda naročito opasno. Virus se sastoji od šest proteina, od kojih tri sačinjavaju dvadesetostranu konstrukciju trouglova, koja je zaštitni omotač virusa. Medjutim, jedan od preostalih proteina, veliki T-antigen (tumorski antigen) jeste jedan od najonkogenijih proteina ikada otkrivenih. Kada god ćelija počinje da se deli, u procesu poznatom kao mitoza, počinje da radi «mala vojska agenata za kontrolu kvaliteta». Idući gore-dole po ćelijskoj DNK, ti geni i proteini rade zajedno na pregledu integriteta DNK. Ako na bilo kojem stupnju deljenja ćelije otkriju abnormalnosti DNK koje ne mogu da se oprave, mitoza se zaustavlja i ćelija ide u apoptozu, samoubistvo ćelije. Glavni u tom razradjenom relativnom radu jeste gen nazvan p 53. U 60 % svih kancera javlja se neka vrsta oštećenja, mutacije ili inaktivacije p 53, koji čini prvu liniju odbrane od stvaranja kancera. Eksperimenti su pokazali da kod humanih mezotelioma veliki Tantigen napada p 53, vezujući se za njega tako da on ne može da funkcioniše pravilno. Veliki T-antigen takodje guši niz Rb-proteina, koji zajedno služe kao poslednji kontrolori u deljenju ćelije. Nijedan drugi virus koji izaziva kancer ne koristi samo jedan protein da istovremeno izbaci iz stroja dve različite regulacione trase, na primer, humani papilomavirus mora da proizvede dva proteina: E 6 za inaktivaciju p 53 i E 7 za Rb-proteine. SV 40, medjutim, razbija jednim udarcem. Pustoš koju pravi veliki T-antigen nije ograničena na onesposobljavanje najvažnijih ćelijskih supresora tumora. On može da oštećuje hromozome i dodaje ili briše čitave odsečke DNK, kao i da premešta gene. Kada virus jednom završi svoje u ćeliji, to izgleda kao da je neko bacio bombu unutar ćelijskog jezgra. Zbog toga što se vezuje za gene supresore tumora i izaziva genska oštećenja, SV 40 se smatra jednim od najjačih poznatih karcinogena. Proučavanje SV 40 može da pruži nova saznanja o opasnostima ukrštenih infekcija medju vrstama, u današnje vreme kada korišćenje tkiva životinja za medicinske svrhe ima sve više pristalica. Vakcina koja se danas ubrizgava proizvodi se na lozama ćelija majmuna i zato nema nikakvih virusnih kontaminenata, dok se oralna vakcina još uvek proizvodi na pravim bubrezima. Prema propisima Centra za kontrolu bolesti SAD (CDC), koji su na snagu stupili januara 2000, američka deca sada primaju samo vakcinu u injekcijama. Otvaranje i zatvaranje lanca u vezi sa replikacijom ili ispoljavanjem gena strogo je regulisano u normalnoj ćeliji. DNK u kanceroznoj ćeliji je uvek "destabilizovana" tj. u mnogim oblastima se dva lanca razdvajaju jedan od drugog kada ne bi trebalo,čineći te delove podložnima abnormalnom deljenju i abnormalnim sintezama. Destabilizovana DNK ostaje ranjiva na sve što je pogodno da poveća njenu nestabilnost ili "deregulisanu" aktivnost. Zbog toga je prekancerozna ili kancerozna ćelija izuzetno osetljiva na karcinogene,koji povećavaju nestabilnost DNK. Godine 1970. Hauard Temin je u virusu koji je imao RNK kao svoj genom otkrio enzim sposoban da kopira RNK u DNK. To je bila reverzna operacija u odnosu na ono što se do tada smatralo jedino mogućnim - da se DNK transkribuje u RNK. Novom enzimu dato je ime reverzna transkriptaza, a virus je nazvan retrovirus. Mislilo se da reverzna transkriptaza može da postoji i kod bakterija. Brojnim istraživanjima na E. coli i A. tumefaciens,dokazano je da nije bilo neophodno da DNK bude inkorporirana u genom bakterija. Mogla je da ostane povezana sa RNK koja je služila kao njen šablon, štiteći je od delovanja drugih molekula i puštajući je samo u odgovarajućem trenutku. Danas te ideje nalaze potvrdu u radu koji pokazuje postojanje hibrida RNK-DNK kao i prisustvo velike količine DNK u citoplazmi. Zastarela je postavka prema kojoj su sve karakteristike ćelije pod kontrolom DNK koja se nalazi samo u hromozomima. Istraživanja su proširena, u pravcu dokazivanja da reverzna transkriptaza može da transkribuje razne kratke RNK (od 65-200 nukleotida) u DNK. Ukratko, kakvo god da je poreklo enzima i RNK, ona može da se transkribuje u DNK. Na primer,reverzna transkriptaza iz životinjske ćelije može da transkribuje RNK virusnog porekla u DNK ili hibrid DNK-RNK. Na više biljaka iz tla A. tumefaciens izaziva formiranje transplantabilnih tumora koji imaju karakteristike kancera. Bakterija samo izaziva indukovanje tumora. Kancerozne ćelije rastu na samostalan način,izvan mikroorganizma, i kada se aseptično presade na zdravu biljku izazivaju nove tumore. Mnogobrojni eksperimenti koji su izvedeni pokazuju prvi stepen uslovljavanja koje biljku izazivaju nove tumore. Mnogobrojni eksperimenti koji su izvedeni pokazuju prvi stepen uslovljavanja koje biljku čini podložnom za delovanje bakterije. Zapravo ni izolovana RNK, ni cela bakterija ne mogu da deluju bez postojanja rane na mestu inokulacije (incizija u eksperimentu ili trauma u prirodi) posle čega sledi formiranje ožiljačne kvrge od neorganizovanog tkiva. Drugi uslov je neophodan da se desi razvoj tumora usled bakterije: prisustvo specifične koncentracije oksina blizu mesta inokulacije. Taj hormon rasta biljke potreban je, naravno, u malim dozama za stvaranje ožiljačnog tkiva, ali velika količina je potrebna za transformaciju zdravih ćelija u tumorozne ćelije. Kada se u biljci steknu fiziološki uslovi tumorogeneze,bakterija prodire u tkivo biljke i oslobadja svoju onkogenu RNK. To pokreće razvoj tumora u inficiranim ćelijama. Kada one jednom postanu kancerozne ćelije, bakterija je dalje beskorisna, budući da one prenose kancer na svoje naslednike. Izvodjenje brojnih eksperimenata dovelo je do saznanja da cepanje može da se desi uvek i prirodno u ćeliji i da tako izazove stvaranje raznih molekula kratke RNK. Neki od njih su korisni, a neki opasni, sposobni da intervenišu na mnoge načine u toku deljenja i diferenciranja ćelije. Destabilizovana DNK jeste mesto izbora za mnogobrojne molekule koji po svojoj prirodi mogu da se pričvrste uplitanjem izmedju niti: karcinogeni, antibiotici, različiti lekovi, pesticidi, hormoni, peptidi, nukleinske kiseline... Destabilizacija kancerozne DNK otvara vrata karcinogenima koji su u stanju da se prikači. To je takodje objašnjenje za to što tumorska DNK ima veću privlačnost za takve produkte,koji kao da je "prepoznaju" Nikakva mutacija, tj. nikakva promena u primarnoj strukturi DNK, nije potrebna za objašnjenje kancerizacije.Ono što se dogadja jeste da se u destabilizovanom lancu DNK niti konačno razmiču previše. Zdrava ćelija koristi svoje regulacione mehanizme da se odupre remećenju izazvanom kancerom. Razlika izmedju ograničene destabilizacije DNK i početka kancerizacije zavisiće od mnogih činilaca,od kojih su najvažnija dva: osetljivost ćelija na destabilizujuće agense (odredjena prirodnom odbranom) i unos opasnih supstanci iz okruženja, bilo unutrašnjeg ili spoljašnjeg. Jedna ista supstanca može da deluje kao antimitotik i da ubija ćelije koje podležu brzoj deobi ili kao karcinogen koji pospešuje rast tumora protiv kojeg je trebalo da se bori - sve u zavisnosti od koncentracije koja se koristi. Hormoni kao što su oksini ili steroidi koji se nalaze kod sisara imaju neophodnu funkciju koju treba da vrše kada su prisutni u fiziološki niskim dozama,ali će pogodovati tumorima ako se daju u abnormalno velikim količinama. Većina antimitotika kida vodonične veze kada se kače za DNK. U srazmeri sa visokim koncentracijama koje se normalno koriste u hemoterapiji, oni imaju toksičan efekat na ćelije koje ulaze u brzo deljenje. Šta više u ćelijama gde je DNK destabilizovana, normalnim procesom replikacije, oni lanac šire toliko da bilo koja koordinirana funkcija gena postaje nemogućna i ćelija umire. Na nesreću, oni načelno imaju isti efekat na ćelije krvi koje podležu brzom deljenju, gde će hromozomi na kraju biti oštećeni, pokidani i izbrisani.U niskim dozama, kao što je pokazano na onkotestu, takvi antimitotici se ponašaju kao pravi karcinogeni. Svojim ponavljanim delovanjem prolongirana polihemoterapija može da izazove sekundarni kancer koji se javlja posle odredjenih tretmana. Produženo prisustvo više steroidnih hormona može da izazove kanceroznu transformaciju u ciljanim organima. Na isti način zdravo tkivo biljke kultivisano in vitro steći će, u prisustvu oksina (čiji je destabilizujući potencijal utvrdjen na onkotestu) neke osobine tumorskog tkiva. Za takvo tkivo se kaže da je anergično. Jedan od pristalica holističkih načela, koja su još opisali Hipokrat i kineski lekari pre dve hiljade godina (svaki medicinski problem predstavlja osobu u nevolji i lekovi su više za čoveka nego za njegovu bolest), Gaston Nasans je konstruisao usavršeni mikroskopa, koji omogućava posmatranje živih elemenata i njihovog polimorfizma (pojavljivanje u više različitih oblika) na uveličanjima koja dostižu 30000 puta, sa rezolucijom od 150 angstrema. Pomoću tog mikroskopa uočeni su u svim biološkim tečnostima, a posebno u krvi, elementarni delići sa svojstvom kretanja elektronegativnom repulzijom, sa polimorfnom prirodom. Ja sam ove «deliće» otkrio još 1973 god. nazvao ih sorabi, a 1975 god. bio sam prisiljen, iz nepoznatih razloga, da im promenim ime, pa sam govorio o nemanodijama. Ovaj izuzetno sićušan delić čije dimenzije variraju od nekoliko angstrema do 0,1 mikrona, mogle su da se izoluju i stave u kulturu. Tada je bilo moguće posmatrati polimorfni ciklus. U tom ciklusu otkriveni su elementi koji su redovno vidjani u krvi zdravih osoba, ali i u krvi nosilaca raznih bolesti. Ciklus nemanodija, u kojem su prva tri stupnja - nemanotid, spora i dvostruka spora -savršeno normalni u zdravom organizmu, zapravo ključni za njegovo postojanje. Tokom istraživanja uočeno je da su nemanodije zapravo neuništive. Izdržale su izlaganje temperaturama ugljenisanja od dve stotine stepeni celzijusa i više. Preživeli su izlaganje nuklearnom zračenju u dozi od pedeset hiljada rema, mnogo veću nego što je dovoljno da se ubije svako živo biće. Izvadjeni iz rezidua centrifugiranja, nisu mogli da se seku ni dijamantskim nožem. Ustanovljeno je i da kada imunski sistem čoveka ili životinje postane oslabljen ili destabilizovan,normalni trostepeni ciklus prolazi kroz još trinaest još razvijenijih stupnjeva rasta,što ukupno čini šesnaest zasebnih oblika, od kojih svaki evoluira u sledeći. Proučavanje ciklusa koji je otkriven u krvi ljudi koji pate od raznih degenerativnih bolesti - reumatoidni artritis, multipla skleroza, lupus, naročito kancer, a u novije vreme AIDS-omogućilo je povezivanje razvoja tih oblika u šesnaestostepeni patološki ciklus, vezan za sve te bolesti. Moguće je predvideti eventualni početak takvih bolesti mnogo pre pojavljivanja bilo kojih kliničkih znakova tj. moguće je predijagnostikovanje. Nemanodije se mogu smatrati za prekursore DNK tj. one na neki način daju "izgubljenu vezu" za shvatanje molekula,koji se smatra za neizostavni gradivni deo životnog procesa. Ako su nemanodije veza izmedju živog i neživog, potrebno je uspostaviti razlike izmedju njih i virusa. Da bi nastavio svoje postojanje, virusu je potrebno odgovarajuće okruženje koje ga podržava - bilo in vivo ili in vitro, dok je nemanodija sposobna da živi samostalno. To ima veze sa činjenicom da je virus partikula DNK, njen delić, dok je nemanodija "prekursor" DNK, nešto što vodi njenom stvaranju. Iz ovoga se može izvesti zaključak da je nemanodija, na neki način, konkretizacija energije. Moglo bi se reći da taj delić,"inicijalno diferenciran" ili materijalizovan u životnom procesu, poseduje genske osobine prenosive na žive organizme. U svetlu ovih opservacija, gledište da je kancer "opšte oboljenje koje se lokalizuje" dobija na značenju kada se ispita evolutivni proces bolesti. Taj proces može da se podeli na dva dela: 1.deo: Kancerizacija ili inicijacija Kada se iz bilo kog razloga, smanji koncentracija krvnih inhibitora i polimorfizam nemanodija ne zaustavlja na stadijumu dvostruke spore u organizmu u dolazi do vraćanja ćelija na jednostavniji oblik. Pojave fermentacije (povezane sa fermentima zvanim" enzimi"), koje su osnovne za pravilan život - uprošćavaju ćeliju, koja onda više ili manje gubi one funkcije koje je individualizuju i čine delom specijalizovanog organa. Pre nego što je ćelija iskoristila sav svoj kapacitet za sintezu, ona se deli i tako preuranjeno prekida ciklus svojih aktivnosti i pojačava poremećaj pri svakom deljenju. Kao odgovor ona oživljava nekadašnje osobine, koje pamti od postanka ,od kojih je najvažnija da se umnožava mnogo brže, sa posledicama koje su manifestacija njene malignosti. Taj abnormalni brojčani rast posledica je oslobadjanja od sistema kontrole koji normalno održava harmoniju tkiva. Na ovom stadijumu kancerizacija je efikasna. Može da se nazove inicijacijom ili prekancerozom. Sada imao ubrzanu i anarhičnu multiplikaciju jedne ćelije ili više njih koja aglomeracijom svojih potomaka izaziva pojavljivanje novog "entiteta", koji se suprotstavlja organizmu koji ga je rodio. Imunski sistem onda stupa u dejstvo i aktivno se bori da eliminiše taj entitet. Ovako se svakog dana kod nas javlja mali kancer, ali ga naš imunski sistem odstranjuje. 2.deo: Kokancerizacija ili promocija Ako je imunski sistem na neki način deficijentan, a novi entitet uspeo da dostigne odredjenu veličinu, on onda postiže "kritičnu masu" ćelija u anarhičnoj proliferaciji. Taj entitet, koji je uspeo da pobegne imunskom sistemu, traži za svoj opstanak veliku količinu azota (ćelije tog entiteta čak se zovu "azotne zamke"). On onda emituje jednu supstancu koja mu omogućava da povuče iz organizma azotne derivate, što istovremeno parališe imunski sistem. Ta se supstanca se može nazvati kokancerogeni faktor K (KFK). Parališuće delovanje KFK protiv imunskog sistema javlja se samo kada se dostigne kritična masa ćelija u anarhičnoj proliferaciji. Od tog trenutka, organizam je bez odbrane protiv tog novog entiteta, koji može da se razvija kako hoće i da progresivno napada svog domaćina. Razumevanje ovog procesa omogućava da se predloži terapija za supresiju KFK. Zapravo, ako se on neutrališe, imunski sistem može ponovo da stekne svoju prvobitnu aktivnost. Biće vrlo teško srušiti teoriju da ćelije sopstvenog organizma "polude", ali naravno da će ona biti srušena. Posle toga počinje jedna potpuno nova era u medicini, jer će se otkriti ne samo ti organizmi, već i njihova uloga u stvaranju kancera, već i mehanizma nastanka mnogih autoimunih bolesti. Da bi se ovi pramikroorganizmi uništili, potrebno je naći sredstvo koje će ih sakupiti i izbaciti iz organizma. Nije moguće lako ih ubiti, jer su sposobni da naprave čvrste opne, poput hrskavice, ako se osuše postaju lakše od vazduha i on ih nosi. Postoji mogućnost da jedan organizam kada se reši ovih mikroba, posle izvesnog vremena ponovo postane njihov domaćin. Svako sredstvo koje doprinosi povećanju imuniteta je štetno za njih, jer sa poboljšanim imunitetom organizam ih odbacuje kao svako drugo strano telo. Lečenje kancera gladovanjem i dijetama, potvrdjuje ovu teoriju (vrši se odabiranje bioloških prioriteta i dogadjaju se biološke intervencije, kojima se ovi organizmi izbacuju, u slučaju da organizam ostane bez hrane. Hrana bogata proteinima bi pogodovala nekontrolisanom množenju nemanodija i razvoju kancera. Ukoliko bi veštačko sakupljanje i odgajanje ovih mikroorganizama bilo moguće, možda bi se oni mogli iskoristiti kao lek protiv njih samih, uz izvesnu preradu. Iz organizma obolelog bi mogao da se izvuče jedna takva čestica i da se ona veštački razmnoži, da se njoj interveniše npr. da se umrtvi i da se vrati u organizam, možda čak direktno u tumor i da se bori sama protiv sebe. Izuzetne rezultate u terapiji kancera dala je Todoxinova terapija, koja podrazumeva kombinaciju kapsula i emulzije. Sada je u toku i razmatranje mogućnosti primene specijalne metode filtriranja Todoxina 2 i ubrizgavanja, tako prečišćenog preparata, direktno u tkivo zahvaćeno kancerom. Brojni eksperimenti iz ove oblasti su već uradjeni na laboratorijskim životinjama, svinjama i psima. Možda bi bilo na izvestan način novo i revolucionarno, a verovatno i vrlo efikasno povesti jednu vrstu sistematične borbe, ne za uništenje, već za kontrolu i smanjenje nemanodija, u svakom organizmu naročito bolesnom. Ukoliko neka osoba oboli od kancera, njega treba tretirati na adekvatan način, a potpuno nezavisno od njega, trebalo bi se usredsrediti na: gustinu, naseljenost, aktivnost tih pramikroorganizama (mikoplazme, hlamidije, giardije lamblije, trihomonade), u tom organizmu i povesti borbu za vraćanje njihovog funkcionisanja u normalu. Ti organizmi, u organizmu domaćina čija je prirodna ravnoteža narušena, proizvode specifične viruse i toksine, koji se nagomilavaju i kao posledica toga nastaje bolest. Zvanična medicina ne napada te praklice, već organizam domaćina i najčešće ga još više onesposobljavaju da se brani. Trovanjem, sečenjem, zračenjem samo se stvara povoljna sredina za bujanje tih izuzetno adaptibilnih organizama. Jedan od najboljih načina za ciljano delovanje na nemanodije bilo bi ispiranje organizma iznutra. Ovaj sistem borbe je najbolje sprovoditi tako što bi čovek izabrao jedan dan u nedelji, tokom koga bi konzumirao isključivo mineralnu vodu i čajeve. Voda, tada, nesmetano cirkuliše kroz organizam, čisteći ga od toksina koji su proizvod mokroorganizama. Trebalo bi svaki put promeniti vrstu čaja koji se uzima npr. jednom uzimati čaj kojim se čiste bubrezi, pa naredni put čaj za čišćenje organa za varenje, pa za pluća itd. Idealna vrednost ph krvi za razmnožavanje ovih mikroorganizama je ispod 7,2. Unošenjem namirnica koje dižu ph prema 8, može sprečiti nastanak kisele sredine, pogodne za njih. Praklice su stvorene u uslovima kada nije bilo kiseonika, Zemlja je bila bez omotača, proizašle su iz neke vrste samozačeća (preko biofotonske «igre života»), preko polimera, direktnim delovanjem UV zračenja. Danas su opet suočene sa nedostatkom vazduha (nezagadjenog), velikom količinom radioaktivnog zračenja i širenjem ozonskih rupa. U takvim, nepovoljnim uslovima, pramikrobi se bore za svoj opstanak tako što stimulišu stvaranje holesterola, praćeno kardiovaskularnim oboljenjima. Praklice se anarhično množe, kao u nekoj paničnoj borbi za preživljavanje, izlučuju svoje toksine, kojima zapušavaju krvne sudove. Često, oko sebe, stvaraju tvrde, zadebljale opne, kao kod mioma. Ove praklice su na neki način infektivne i neinfektivne. Prenose se preko organizma, one su i same organizmi (mikroorganizmi) egzistiraju u skoro svakom živom organizmu. Pojavljuju se u najrazličitijim oblicima, a njihovu dualnu prirodu (infektivne i neinfektivne) možemo objasniti činjenicom da u nekim organizmima, praklice, tokom celog njegovog životnog veka harmonično koegzistiraju sa organizmom (pojavljuju se u razumnim granicama) i organizam nikad ne oboli od kancera, kardiovaskularnih oboljenja, autoimunih oboljenja itd. Bolest dolazi sa narušavanjem ovog sklada i početkom anarhičnog množenja pramikroorganizama. Možda je malo hrabro reći da je rak samo posledica ili čak samo simptom, ali može da se kaže, bar figurativno, da kao što je glavobolja simptom mnogih bolesti, tako je i jedno neumereno i ludo množenje odredjenog broja ćelija simptom poremećaja u organizmu. Znači, ako se gleda, na primer, mehanizam javljanja tumora na biljci, može se uočiti da se on javlja ne kao bolest, već kao sticaj okolnosti i posledica. Zašto? Prvo, neophodno je da tkivo biljke bude oštećeno, drugo – mora se pojaviti odredjena bakterija (Agrobacterium tumefaciens, npr.) . Ako bakterija nije prisutna, biljka će lučiti razne materije i ozleda će zarasti. Ukoliko je prisutna samo bakterija, a nema povrede, bakterije će se pritajiti i čekati povredu, do svog konačnog kraja i može se dogoditi da nikada ne stvore tumor. S'toga se on, u ovom slučaju, može posmatrati i kao simptom postojanja jednog parazita i jednog oštećenja u biljci. Glavna teškoća ne leži u pronalaženju uzroka kancera. On ima mnoštvo raznorodnih razloga usled kojih se stvara i oni su u svakom slučaju na neki način drugačiji, pa im je pristup skoro onemogućen. Lekar može skoro slučajno (namerno preterujemo da bi pojasnili stvari) da dodje do pravog uzroka, potom, logično, i do pravog leka. U jednom slučaju, hiruški odstranjen kancer će biti definitivno izlečen, a u drugom će izazvati eksploziju metastaza. Obrazloženje za nesrećni ishod u drugom slučaju najčešće glasi: «Kasno je, ćelije raka su se već raširile po organizmu!» Ima i u tome istine, ali samo delimično. Uzrok bi, možda, trebalo tražiti ne u rasprostranjenosti ćelija kancera, koji je obuzeo krvotok, nego upravo u raširenosti nekih bakterija, virusa, pramikroba i sl. Zašto? Ove «nacionalne manjine» na odstranjivanje tumora deluju panično, budući da su ubijeni mnogi njihovi predstavnici i odgovaraju pobunom. Kada je uzrok nastanka tumora manje maligan, opasan ili da kažemo pitomiji i nepoznat celom organizmu, hiruškom intervencijom se može u potpunosti odstraniti, bez posledica. Tako se, recimo, mnogo uspešnije leče hiruškom intervencijom karcinomi ženskih polnih organa (jajnika i materice) nego nekih drugih, zato što su to na neki način autonomni organi, od njih ne zavisi egzistencija organizma.

_________________
Cutanje je tesko samo onima koji ne misle(Ivo Andric)
Beskorisno je pobijati tudje misljenje; ponekad covijek uspije da pobjedi nekoga u diskusiji, ali da ga uvjeri -nikada.Misljenja su kao ekseri: sto vise udaramo po njima, to dublje prodiru (Dumas Aleksander)
 
pinkie
Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 35

Datum registracije: 01 Okt 2004
Poruke: 19325
Mesto: u skrivenom kutku

serbia.gif
PorukaPostavljena: Pon Nov 21, 2005 2:20 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Biološkim skalpelom na tehnologiju zablude

Sastavili: Prim. dr sci. Todor i Mila Jovanović


Todoksin ne treba ni u kom slučaju shvatiti kao lek za kancer, on je, naime, sredstvo za borbu protiv kancera. Među mnogobrojnim sredstvima koja postoje on zauzima jednu poziciju koja, po mišljenju mnogih nije za podcenjivanje. Njegovo dejstvo može biti znatno u nekim slučajevima, dok u drugim, kada verovatno ni sa nekim drugim pristupom ne bi bilo ohrabrujućih rezultatta, može biti skoro zanemarljivo. Ozbiljnost i kompleksnost kancera bi bilo suvišno objašnjavati na ovom mestu, budući da već postoje mnoge teorije u kojima se za svakog zainteresovanog krije bar po zrnce istine. Jedino što neopravdavam su različite besplodne rasprave o uzrocima, nastanka, eventualnom izazivaču ili prosto predispoziciji za nastanak kancera. Gubljenje vremena na takva nagađanja ne donosi pomoć obolelom, za koga je svaki trenutak utrošen na aktivnu borbu za ozdravljenje neizmerno vredan.
Todoksinov preparat protiv kancera ne ubija, već samo osposbljava organizam da se sopstvenim snagama izbori protiv bolesti, što bi za pojedince mogao biti vrlo bitan kriterijum prilikom izbora terapije.
Borba protiv kancera jeste borba za odbranu sopstvene duše od zla, tu i religija mora da bude prava i vera iskrena, da bi mogle da pomognu protiv začeća tog protivbića u biću, te nebiologije u biologiji, koja ne može da vam donese smrt, ali može da vam odnese život.
Lekar koji olako prihvata tuđu smrt – prihvata svoju. Briga prema bolesniku i za njega mora biti humanija, jer mnoge kolege prilikom primene novih hemijskih preparata ponese naučna radoznalost i / ili istraživački duh, a ne briga da taj bolestan čovek ne postane zamorče. Mnogi će reči da je za to sposoban mali broj lekara, a ja kažem da to mora potpuno da se ukloni! Šta znači kad lekar traži od bolesnika da potpiše «svestan pristanak» da bude uključen u eksperiment – koliko se rastužim kad čujem tako nešto od bolesne osobe, a slušam to od 1958. godine – i da li to ikada može da bude svestan pristanak, ako bolesnik kaže: «Učinite što je najbolje, ja Vam verujem!» i lekar tako postane jedini sudija?
Danas se u zvaničnoj medicini čini jedna vrsta kriminala koja odbacuje čitav arsenal prirodnog oružja, koji može da se upotrebi da bi se odložila pojava kancera ili da bi se on izlečio.
Prirodom protiv neprirode ili zalutale prirode, koja u prečniku od jednog centimetra ima u proseku jednu milijardu kancerogenih ćelija, prosečne veličine desetohiljaditog dela milimetra. Poznato je da se broj hromozoma prilikom razmnožavanja kancerogenih ćelija varira, za razliku od zdravih ćelija. Postoji razlika u trošenju energije prilikom deobe kancerogenih i normalnih ćelija.
U velikom delu organizama na svetu, počev od najmanjih i najprimitivnijih, pa sve dočoveka, od kada postoji život na Zemlj postoje i pramikroorganizmi.
Pre 2.000 do 3.000 miliona godina na Zemlji postojale tri glavne vrste života i sve tri bile ono što današnji čovek naziva bakterijama. Imale su samo jedan mali genom, mogle su brzo da se razmnožavaju, ali, nisu bile samostalne niti imale mogućnost stvaranja složenijih višećelijskih organizama. Prva vrsta ovih živih bića je dobijala energiju iz Sunčeve svetlosti, druga vrsta je sagorevala to jest respirirala njihove ostatke, dok je treća razgrađivala šećeraste materije i to bez korišćenja kiseonika.
Treća vrsta je, reklo bi se, bila najmanje uspešna budući da je primenjivala zastareo način proizvodnje energije. Ali, uprkos tome, upravo su ove poslednje ćelije pre oko 1.500 miliona godina uspele da naprave majstoriju hvatajući bakterije koje dišu i držeći ih zatvorene u sebi. Šta su time dobile? "Uhvaćene" bakterije su disanjem proizvodile energiju za ćeliju domaćina, a ova im je zauzvrat ponudila udoban smeštaj i zaštitu. Novonastali tip ćelije stvoren simbiozom, preciznije - stapanjem dva živa bića, imao je i dva genoma, mogao je da se razmnožava ali i stvara složenije višećelijske organizme, potonje biljke i životinje!
Vremenom, "uhvaćene" bakterije više nisu mogle da samostalno egzistiraju. Suviše im je bilo udobno i sugurno u novoj sredini, a i genomu ćelije domaćina su dale najveći deo svog genoma. Postale su "mašine za sagorevanje" u čovekovom organizmu poznatije kao – mitohondrije. Dakle, svaka od ćelija čovekovog organizma nastala je spajanjem dva nezavisna živa bića. Mali genom njegovih mitohondrija je "ostatak za podsećanje" nekada slobodnih a potom zarobljenih bakterija.
Mitohondrije, fabrike energija u ćelijama, otvorenije su nego što se doskora pretpostavljalo. Utvrđeno je, naime, da aktivno otpuštaju kratke lance aminokiselina (peptide). Iako je donedavno bilo poznato samo toliko da ove organele prihvataju molekule iz svoje okoline, oko mitohondrija su nađeni peptidi identični onima iz njihove unutrašnjosti. Prilikom ispitivanja kolika je mogućnost da peptidi izađu iz ovih organela obavijenih dvostrukom membranom, kod mitohondrija kvasca su veoma brzo otkrivena dva izlaza iz "fabrike energije".
Kod prvoga su duži lanci aminokiselina najpre u unutrašnjosti mitohondrije razlagani na manje peptide. Kada dosegnu određenu veličinu, molekul "izbacivač" ih prebacuje u međuprostor između dve membrane, odakle se peptidi kroz pore spoljašnje membrane razlivaju u okruženje.
Drugi put je rezervisan za belančevine koje su sastavni deo mitohondrijske membrane. Ovi proteini se u prostoru između dve membrane razlažu na jedinice koje mogu da se "prebacuju", a potom zaista i napuštaju mitohondriju.
Mitohondrije čovekovih ćelija i danas nastaju kao njihovi bakterijski preci, dakle, isključivo rastom i deljenjem već postojećih mitohondrija. Njihovi sastavni delovi se proizvode u ćeliji na osnovu informacije zapisane u genomu ćelijskog jezgra i mitohondrija, međutim, ti sastavni delovi mogu da se pravilno slože isključivo u već postojećoj mitohondriji, iz čega proizilazi zaključak da je svaka mitohondrija - šablon, matrica. Bez ove matrice, sastavni delovi mitohondrija bi se proizvodili ali bi u ćeliji besciljno lutali i na kraju bili uništeni. I, konačno, kada ćelija izgubi sve svoje mitohondrije, više ne može da stvara nove i umire...
Budući da je svaka mitohondrija (i) matrica, ona ujedno predstavlja strukturnu informaciju koja nije zapisana u DNK čovekovog genoma. Kako ova informacija mora da se nasleđuje iz generacije u generaciju, očito je reč o – genskoj informaciji. A koliko šablonskih informacija postoji u strukturama mitohondrija, za sada je teško proceniti. U svakom slučaju, pomenuta informacija je za život čovekovih ćelija neophodna koliko i ona zapamćena u DNK.
Mitohondrije obezbeđuju oko 90 procenata energije potrebne za funkcionisanje ćelija, samim tim i tkiva, organa i organizma u celini. U složenim procesima koji obuhvataju prenos elektrona preko niza proteinskih kompleksa (respiratorni lanac), one proizvode energiju. Ovaj prenos posredno omogućava drugom kompleksu (ATF sintaza) da sintetizuje ATF (adenozintrifosfat), molekul koji ćeliju snabdeva energijom.
S obzirom na činjenicu da ATF ne može da se čuva, mitohondrije (u čovekovim ćelijama ih ima preko hiljadu puta više nego telesnih ćelija!) svakog dana proizvode ogromne količine ATF u meri čovekove telesne težine! Mitohondijskim prevodnicama se upravlja gasnom mešavinom azotmonoksida i anjona-superoksida koji nastaju kao produkt oksidativnog lanca disanja u mitohondrijama. Između kolonije mitohondrija i cele ćelije postoji gasno upravljani naizmenični ritam oblika stvaranja energije.
Za vreme pozne faze ćelijske deobe, rane faze isceljenja rana i embrionalne faze do trenutka rađanja, proizvodnja energije se pretežno prebacuje na neoksidativnu, fermentacionu produkciju ATF. Cilj ovoga je zaštita genoma arhaične ćelije domaćina koji su u toku pomenute faze ćelijskog deljenja osetljiviji na okside i njihove izdanke nego mitohondrijski delovi genoma. Čovekove prastare ćelijske simbioze imaju, dakle, dvostruki genski materijal i dvostruki sistem proizvodnje energije. Čovek je – evolucionobiološki hermafrodit! Svi bioenergetski i biohemijski procesi u mitohondrijama zavise od promenljivo jakog redoks-potencijala, kao biofizičkog preduslova za složene tokove protona i elektrona. Negativni redoks-potencijal se uglavnom obezbeđuje kvantnofizički jedinstvenim tripeptidom glutationom koji preko suporvodonične grupe svog glavnog molekula, aminokiseline cisteina, obezbeđuje slobodno pretvorive protone, posebno za sve procese detoksikacije.
Šta je redoks-potencijal? Mera za silu oksidacije, odnosno – redukcije. Sistemi sa negativnim redok-potencijalom mogu da redukuju sisteme sa pozitivnim redoks-potencijalom, ali, redoks-pozitivni sistemi mogu da oksiduju redoks-negativne sisteme.
Pretpostavlja se da sve što može da ugrozi produkciju ATF u mitohondrijama, oštećuje ćeliju i na taj način prouzrokuje njihovo loše finkcionisanje i razvijanje simptoma. Najosetljiviji – najviše pogođeni smanjenjem ćelijske energije – jesu centralni nervni sistem, srce, skeletna muskulatura, bubrezi i hormonske žlezde. Simptomi nastali kao posledica defekata mitohondrijske DNK, teže se mogu predvideti od simptoma izazvanih genskim mutacijama u jedru ćelije.
Geni se pružaju duž 16.569 parova u opsegu mitohondrijske DNK i nasleđuju se isključivo od majke kroz mitohondrije u njenoj jajnoj ćeliji: Spermatozoidi ne učestvuju stalno u tome. Pored ovoga, svaka jajna ćelija i sve ostale telesne ćelije ne nose samo jednu već stotine mitohondrija (više pd 1.300 u svakoj ćeliji), a svaka mitohondrija može da sadrži nekoliko molekula mitohondrijske DNK. Iako ćelija pre vlastite deobe gotovo udvostručuje broj svojih mitohondrija i molekula mitohondrijske DNK obezbeđujući približno istu količinu svojih ćelija ćerki, ćelija majka ne određuje pojedinačno koje mitohondrije idu u svaku ćeliju ćerku.
U oplođenoj jajnoj ćeliji, znači, dešavaju se mutacije u nekim delovima njene mitohondrijske DNK. Jedna ćelija ćerka može da nasledi procentualno veliki broj mitohondrija koje sadrže mutirane DNK, a ostale ćelije mogu da naslede procentualno veliki broj ćelija sa "normalnom" DNK. Zakon verovatnoće određuje da li će u toku reprodukcije ćelija preovlađivati "normalni" ili mutirani molekuli.
Oboljenja izazvana defektima mitohondrijske DNK su često nasleđena mada povremeno mogu da se spontano pojave u jajnoj ćeliji u toku ranog embrionalnog razvoja. Kasnije mutacije, slično nasleđenim mutacijama, mogu široko da se rasprostru u organizmu u toku razvitka fetusa usled čega ponekad dolazi do veoma ozbiljnih posledica. Mitohondrijske mutacije DNK mogu da se formiraju u tkvima u toku života sa mogućom pojavom u raznim ćelijama ili čak različitim molekulima DNK u pojedinim ćelijama. Ovakve promene se nazivaju somatskim mutacijama.
Po svemu sudeći, urođene i somatske mutacije iniciraju oboljenje nezavisno od direktnog smanjenja proizvodnje energije. S obzirom na to da i respiratorni lanac učestvuje u proizvodnji energije, onda i toksični nusprodukti (poznati kao slobodni radikali kiseonika) pospešuju razvoj oboljenja. Pomenuti derivati kiseonika koji sadrže rasparen elektron (zbog čega su veoma reaktivni), mogu da napadnu sve sastavne delove ćelije uključujući i proteine respiratornog lanca i mitohondrijsku DNK. Sve što ometa protok elektrona kroz respiratorni lanac, može da poveća transfer molekula kiseonika i potpomogne stvaranje slobodnih radikala. Jedna jedina mutacija, dakle, može da pokrene ponovni ciklus transporta inhibiranih elektrona dovodeći do povećanog stvaranja slobodnih radikala i povećanog broja mutacija mitohondrijske DNK.
Nasleđeni defekti mitohondrijske DNK ponekad doprinose prevremenoj pojavi oboljenja (dijabetes, gluvoća, oboljenja srca, slabost mišića, problemi vezani za kretanje i demencija) koja pogađaju mnoge ljude u poznijim godinama. Ti primeri, zajedno sa činjenicom da su brojna degenerativna oboljenja koja se javljaju u poznijem životnom dobu povezana sa opadanjem aktivnosti proteinskih kompleksa uključenih u proizvodnju energije (što je slučaj i sa mnogim oboljenjima izazvanim mutacijama mitohondrijske DNK), ukazuju da progredijentne redukcije u proizvodnji mitohondrijske energije (ATF) u nervnom, mišićnom i ostalim tkivima, mogu da doprinesu starenju i raznim degenerativnim oboljenjima povezanim sa starenjem.
Više činilaca može da utiče na slabljenje proizvodnje mitohondrijske energije u toku procesa starenja, čak i kod osoba koje su u detinjstvu imale zdrave mitohondrijske gene iz ćelijskog jedra. Jedan faktor je svakako dugotrajno izlaganje izvesnim toksinima, a drugi bi mogla da bude dugotrajna akumulacija somatskih mutacija mitohondrijske DNK.
Mitohondrijska teorija starenja ukazuje da mitohondrije, sintezom adenozintrifosfata tokom života, proizvode slobodne radikale kiseonika koji nezaustavljivo napadaju mitohondrije i izazivaju mutacije mitohondrijske DNK. Slučajna akumulacija somatskih mutacija mitohondrijske DNK, kod osoba koje su započele život sa zdravim mitohondrijskim genima, može, na kraju, da smanji proizvodnju energije u jednom ili više tkiva ispod neophodnih nivoa a da, uprkos tome, te osobe dožive pristojnu starost. Ukoliko se to dogodi, somatske mutacije i mitohondrijska inhibicija mogu da se manifestuju opštim znacima prirodnog starenja kao što su gubitak pamćenja, sluha, vida i pad opšte otpornosti organizma.
Kod osoba kod kojih je proizvodnja energije već oslabljena (bilo zbog mitohondrijskih ili jedarnih mutacija, toksina ili nekih drugih faktora) simptomi mogu da se ranije ispolje i napreduju do potpunog razvitka oboljenja, za razliku od osoba kod kojih nije u početku postojao deficit proizvodnje energije.
Na ovom mestu je neophodno naglasiti da to što Todoxin-ova terapija radi na nivou mitohondrija predstavlja samo jedan segment u širokom spektru njenog delovanja. Energija u mitohondrijama pod Todoxin-ovom terapijom je veoma značajna, budući da deluje i na njen kvalitet, a to je, šire gledano, ono što se nasleđuje – baza životne radosti, stvaralaštva, intuicije, kreativnosti. U njoj, istina, nije sadržano sve ovo, ali, pomenuta energija je osnova za nadogradnju ovih elemenata.
Nažalost, postoji veoma malo izgleda da se deluje retroaktivno. Kada se mutacija jednom stvori, stabilizuje, na kraju postane i nasledna osobina, vraćanje unazad, iz perspektive savremene nauke, izgleda – neizvodljivo.
Genska tehnologija je gotovo nemoguća, ukoliko se ima u vidu da je ovo nov problem koji se ne javlja u nukleusu već u protoplazmi (mutacija u mitohondrijama), tim pre što je često praćena i mutacijom u drugim organelama ćelije – ribozomima. Ukratko, jedinke se ponašaju kao da su zdrave, punovredne, i na degeneraciju gotovo ništa ne ukazuje. Degeneracija je "pojava sa šansom" – izmenjeno, degenerisano, izumire, nestaje, a u slučaju i da da potomstvo, ono je daljom degeneracijom osuđeno na propast. Zato ne bi trebalo da čudi ukoliko se prilikom iščitavanja beskrajnog lanca predaka jednog evropskog deteta (što je, inače, lako izvodljivo) otkrije predak koji je, recimo, Japanac!

Neprijatelj u krvi

Inače, DNK u kancerogenim ćelijama je drugačija od one u zdravim (DNK u kancerogenmim ćelijama je uglavnom tkivo GC, a u zdravim tipa AT) i ukoliko je tačno da je kancerozna ćelija postala od zdrave, onda bi i DNK takođe trebalo da bude tipa AT. Po svemu sudeći, ipak nije, a omogućeno joj je da se množi. Zašto? Velika većina ljudi nosi u sebi (i) kancerozne ćelije koje se, poput ostalih, takođe množe ali i izumiru. Kao što se, dakle, ni jetra neće nekoliko puta uvećati usled razmnožavanja njenih ćelija već zauvek ostaje ista, po istom principu egzistiraju i kancerogene ćelije kao večita pretnja organizmu.
U organizmu se sve stvara od "materijala" koji se u njemu nalazi (da zbog ograničenja prostora ne ulazimo u diskusiju o večito "kontroverznim" virusima već pažnju posvetimo bacilima i lakše uočljivom "materijalu"), jer, na primer, kolera ne nastaje sama po sebi već je aktivira određeni "okidač". E, sad, neki organizmi imaju sposobnost da spreče pojavu ove opake bolesti, dok drugi nisu za to sposobni ili uz mnogo više napora to uspevaju. Na bakteriju se, međutim, može lako i efikasno delovati. Zašto ne i na virus? Zašto na njega ne deluju antibiotici? Zato što je omotač virusa sastavljen bez onog šećera koji antibiotici mogu da razlože! To je, otprilike, kao kad bi se složen živ organizam prelio vrelom vodom i ošurio: sa oštećenom kožom ne bi mogao da diše i njegov život bi bio okončan.
Uprkos rečenom, tendencija savremene medicine je da svaku virusnu bolest koja se ne može lečiti antibioticima tretira prvenstveno antibioticima, jer, kad virusi napadnu organizam dolazi do razvoja i sekundarnih bolesti. Kao posledica toga, dolazi do pada imunog sistema, a bakterijama i drugim mikroorganizmima se otvara širok prostor za bujanje i delovanje. Kako bi se reklo da nešto rade, jedan deo savremenih medicinara se opredeljuje za antibiotike u cilju suzbijanja eventualnih propratnih bolesti a organizmu jedino preostaje da se sam nosi sa virusima. A budući da se antibioticima oštećuje i gotovo uništava imunitet (organizam nema razloga da se bori, odbrambeni mehanizam i njegove snage usled "nerada" se deformišu, smanjuju, uspavljuju, ispadaju iz funkcije, poput neupotrebljavanih zuba, organizam očekuje da ga antibiotik spase preuzimajući njegovu ulogu), virus je jedino moguće savladati Todoxin-ovim osposobljavanjem organizma, to jest aktiviranjem i pospešivanjem rada celokupnog imunobiološkog potencijala.
Kancerogene ćelije su, u izvesnu ruku, poput mongoloidnih organizama tj. osoba: ni na koji način se ne mogu izmeniti budući da su, u suštini, nešto drugo – u svakom svom detalju imaju smanjen ili povećan broj hromozoma, odnosno drugačiju strukturu ćelija. Slično ovom, i kancerogene ćelije su jednostavno drugačije od organizma iako to ne podrazumeva da nisu u njemu i nastale. Ukoliko od dva zdrava roditelja može da se rodi mongoloidno dete, zašto milijarde ćelija u organizmu ne bi mogle da stvore jednu, ili izvestan procenat, malignih ćelija koje će biti aktivirane u trenutku kad im se za to stvore uslovi, odnosno, kad izmaknu kontroli.
Pronalaženjem načina za selektivno stimulisanje uništavanja takvih ćelija, najčešći oblici kancera bi se mogli lečiti i na najdelikatnijim organima stimulisanjem agresivnosti odbrambenih ćelija organizma oko samog tumora ili tela kancera. Rešenje ovoga ne leži u supstanci koja će direktno da deluje na tumor i, shodno tome, ne treba govoriti o hemijskoj i virusnoj teoriji već o hemijskoj i virusnoj indukciji kancerogenih ćelija pri traženju leka. Treba, naime, imati u vidu da jedna upala pluća oslabljuje imunitet organizma za 30 do 40 procenata, a nije redak slučaj da se kod obolelog pojave dve do tri upale pluća "plus" – kancer"! Kod stanovnika Afrike je to posebno izraženo i u to sam imao priliku da se lično uverim.
Genetika mitohondrija kostiju, zuba i sl, može da se prati za razliku od genetike njihovih nukleusa u slučaju identifikacije minimalno očuvanih posmrtnih ostataka. Namerna promena mitohondrijalnog sistema u nekom živom organizmu, a kamoli davanje kvaliteta nasledne osobine takvoj promeni, još uvek spada u domen naučne fantastike.

Gde leži tajna?
Živeti kao oslabeli i nemoćni starac je neprivlačna perspektiva, svejedno kojim putem se ostvaruje. Većini ljudi je daleko privlačnija pomisao o mogućnosti očuvanja telesnog elana do same granice normalnog ljudskog veka.
Držati se neoslabljenog telesnog zdravlja, trajnog elana i duhovnog mira i očuvati ih da se postigne sveža i krepka starost, sve dok se bez bolesti i otimanja telo i duša ne razdvoje! Ovo je daleko vrednije od kamena mudrosti koji pretvara olovo u zlato.
U stvarnosti je sasvim drugačije. Od tridesete do devedesete godine težina mišića, sa njima i snaga, opadne za trideset posto, a broj nervnih vlakana u nervnom stablu za četvrtinu. Težina mozga se smanji sa prosečnih 1400 na 1000 grama, polovina nefrona u bubrezima (uklanjaju otpadne materije iz krvi) nestane. (Rezultati ovog procesa se mogu primetiti po dugom mamurluku nakon one količine popijenog alkohola koja čoveku u mladosti nije pravila smetnje). Čak i završeci nerava čula ukusa na jeziku, kojih mlad čovek ima prosečno 245 po kvržici, izumirući opadnu u devedesetoj godini na 88. Po pravilu, uporedo sa čulom ukusa slabe vid i sluh.
Istovremeno opada i efikasnost funkcionisanja organizma. Smanjenjem mišićne snage, srce pumpa manje krvi a zahteva više vremena za oporavak od napora: u devedesetoj godini, srce pumpa jedva nešto više od polovine krvi koju je bilo u stanju da pumpa u dvadesetoj. Pluća manje primaju (propuštaju) vazduh, iako bi morala više nego ranije kako bi izvukla dovoljno kiseonika. Ovaj gubitak efikasnosti dobija na drastičnosti ukoliko se zna da već u sedamdesetpetoj godini efikasnost opadne za više od pedest posto u odnosu na dvadesetu.
Bilo kako bilo, čovek najčešće umire od srca, daleko češće nego od jetre, pošto je srce mišić, a njegove mrtve ćelije se ne regenerišu. (Proizvodi mrtvih, mogu oštetiti zdrave ćelije!) S druge strane, ćelije jetre ne gube sposobnost deobe: gubitak se nadoknađuje regeneracijom i u mladosti i u starosti. Smrt u vezi jetre nastupa samo pod velikim pritiskom u smislu, recimo, virusnog oboljenja, hroničnog alkoholizma i sl.
Pre nego što uginu, ćelije nesumnjivo funkcionišu sve teže i lošije što s godinama dovodi do gubljenja elana. Topljenje i propadanje nervnih vlakana je u suštini proces identičan raspadanju jetre, plućnog ili bilo kog drugog tkiva u organizmu, jer ona i jesu jedno od tkiva koje je, zbog funkcije koju obavlja, dobilo specifičan oblik. Uprkos naučnih tvrdnji da se ne obnavljaju ili to čine izuzetno sporo, moguće je raditi na regeneraciji nervnih vlakana, to jest pospešivanju (ubrzanju) procesa u smislu skraćenja vremena obnavljanja. Na primer, vlakno za koje je potrebno deset godina da se regeneriše, regenerisati za pet a potom pokušati i za dve i po godine.
Na "račun" svakog živog organizma, žive čitave "planete" drugih (takoreći) autohtonih organizama u odnosu na čovekov. Baš kao što ovaj živi na Zemlji koja je deo Sunčevog sistema, galaksije, itd. Virusi, bakterije, gljivice... žive, hrane se, množe, bez svesti da izvan ljudskog organizma postoji drugi svet. Ukoliko su nekim slučajem izbačeni i preneti u drugi organizam, upadaju u paniku a bivaju i napadnuti od strane ćelija koje čine odbrambene snage tog drugog organizma. Svaki poseban uzrok infekcije, svako posebno poreklo razvoja bolesti, ima specifične karakteristike prema kojima se može izvršiti i klasifikacija: ako je prava infekcija; ukoliko je gubitak imuniteta izazvan supresivima; ukoliko je izazvan preteranom zloupotrebom antibiotika...
Primarni uzroci (npr. fizički ili psihički šok) suprimiranja imunološkog sistema ne izazivaju njegovo oštećenje u meri u kojoj to čine antibiotici primenjeni kod dece od najranijeg detinjstva. Naime, česta upotreba antibiotika sprečava rad i dalji razvoj odbrambenog mehanizma imunološkog sistema budući da preuzimaju njegovu ulogu, a on polako zakržljava. Znači, u slučaju pada imuniteta iz razloga koji bi se mogao okarakterisati kao "prirodan", moguće ga je relativno brzo povratiti raznim lekovima, posebnim režimom ishrane, rečju – oporavkom. Ukoliko je iniciran zloupotrebom antibiotika, ne može se oporaviti, kao posledica se javljaju određene bolesti (mikoplazme) i dolazi do njegovog postepenog ali nezadrživog pada. Oporavak je samo delimično moguć zato što je mehanizam – uništen!
Nalazi ispitivanja obavljenih na glodarima povrđuju stanovište da ubrzano stvaranje mitohondrijalnih mutacija DNK može da ubrza starenje. Životinje odgajane na dijeti su zdravije i dugovečnije od svojih parnjaka hranjenih bez ograničenja. Životinje sa dužim vekom odgajane ograničenom dijetom sa manje slobodnih radikala, akumuliraju manje oštećenja DNK od životinja iz kontrolne grupe.
Ukoliko oštećenje slobodnim radikalima dovodi do akumulacije mutacija mitohondrijalne DNK i shodno tome pospešuje starenje, tretman za blokadu mitrohondrijalne proizvodnje pomenutih radikala potencijalno bi mogao da uspori starenje i odloži pojavu oboljenja izazvanih starenjem. Ima mišljenja da bi takvi pristupi možda mogli da se sastoje u dugoročnom tretmanu antioksidansima (npr. koenzimom Q ili vitaminima C i E), mada mislim da to nije potrebno, čak može da bude i veoma štetno unošenjem hemijski sintetizovanih vitamina, enzima i koenzima, jer redovna upotreba integralnih namirnica nudi sasvim dovoljno, i to u prirodnom obliku, sve ono što nudi hemijska industrija.
Naime, akutni stres dovodi do poremećaja oksidaciono-redukcionih procesa, stvaraju se slobodni radikali, povećava količina azotmonoksida unutar ćelija (NO), sumporvodonik (SH) prelazi u SS (bisulfid), bujaju ili se odvajaju anaerobne klice koje koriste N (azot) za razliku od aerogenih koje troše kiseonik (O). Upravo zbog ovoga valja izbegavati crvena mesa: nitrati i nitriti stvaraju azotnu unutarćelijsku sredinu, tj. prekomerno se povećava nivo NO (u malim koncentracijama, inače, neophodnog) u samoj ćeliji.
Druga strategija usporavanja starenja mogla bi da se bazira na ograničenje povećanja mutiranih mitohondrijalnih DNK u mišićima i drugim tkivima. U tom cilju, naučnici su pokušali da razjasne molekularne interakcije pomoću kojih jedra ćelija detektuju lokalne deficite energije i stimulišu proizvodnju aberatnih (lutajućih) mitohondrija u svojoj okolini.
Očuvanje zdravlja podrazumeva strogo izbegavanje intoksikacije organa i tkiva agensima imunološkog stresa, od kojih su posebno štetni:
- Hemijski: psihoaktivne droge i afrodizijaci (kokain, heroin, krek, inhalacioni nitriti ili opijati, amfetamini, itd.), hemijsko zagađenje, detrdženti, boje, osveživači vazduha i sprejevi, konzervansi za hranu, toksični farmaceutski lekovi uključujući i antibiotike, kortikosteroide, lekove za hemoterapiju i antiretrovirale.
- Fizički: jonizujuće i nejonizujuće zračenje, elektromagnetna polja koja potiču od električne i elektronske opreme, geopatije i kosmopatije.
- Biološki: krv i krvni proizvodi, sperma (posebno putem rektalne insemenacije), vakcine, seksualno prenosive bolesti, ostale infekcije i parazitoze.
- Psihički: uznemirenost, depresija i panika, itd.
- Nutritivni: nedostatak dovoljnih količina hrane u nerazvijenim zemljama ili širenje mreže restorana brze hrane u razvijenim. [Obavezno konzumirati što je moguće više prirodnih i integralnih namirnica uz izbegavanje duvana, alkohola, kafe, čokolade, gaziranih pića, konzervirane i hrane koja sadrži hemijske konzervanse, rafiniranih proizvoda (šećer, belo brašno, veštački zaslađivači, itd.), životinjskih proteina i masnoća, uključujući mlečne proizvode i slatkiše.]
Aktivan život, redovno obavljanje radnih i poslovnih zadataka, obezbeđivanje dovoljno vremena za odmor i san, upražnjavanje umereno teških fizičkih vežbi i izdvajanje vremena za opuštanje i zabavu, predstavljaju važne faktore opstanka čoveka.
Zdrav život nije, sam po sebi, dovoljan preduslov za produžavanje života. Mnogo osoba živi veoma "zdravo" pedantno vodeći računa o gotovo svakom detalju vlastitog bitisanja da bi se, u jednom trenutku, ispostavilo – uzalud. Ovde nije reč o onom što podrazumeva "ljudska priroda" (npr. ko lakše podnosi stresove), već u specifičnoj sposobnosti svakog organizma da pravi ravnotežu, bez obzira da li na neke procese reaguje već u njihovom začetku ili tek na "biološki alarm".
Taj program zaštite (poput antivirusnih kompjuterskih programa) treba negovati, stimulisati i unapređivati. Zdrava i pravilna ishrana, miran život, nezagađen vazduh, samo su dodatak humanom antivirusnom programu u cilju odlaganja starenja. Sistem koji podržava ovaj "program" jeste imunološki sistem i kod svakog čoveka je na različitom stupnju razvoja, podrazumeva se ne evolutivnog već – funkcionalnog. Baš taj "sistem" i "program" čiji rad on podržava, predstavljaju nadu za ljudski i živi svet u celini.
Zagađenje vazduha, kosmičko zračenje i radijacija, neće biti opasni u meri u kojoj su to danas, ukoliko se sistem odbrane od endogenih i egzogenih patogena bude povećavao i pojačavao genetskim putem. Živi svet će ih, ukoliko bude napredovao u tom pravcu, prevazići, a vremenom će oni postati čak neophodni za njegovo funkcionisanje zahvaljujući upravo ovoj mogućnosti koju krije imuni sistem!

_________________
Cutanje je tesko samo onima koji ne misle(Ivo Andric)
Beskorisno je pobijati tudje misljenje; ponekad covijek uspije da pobjedi nekoga u diskusiji, ali da ga uvjeri -nikada.Misljenja su kao ekseri: sto vise udaramo po njima, to dublje prodiru (Dumas Aleksander)
 
pinkie
Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 35

Datum registracije: 01 Okt 2004
Poruke: 19325
Mesto: u skrivenom kutku

serbia.gif
PorukaPostavljena: Pon Nov 21, 2005 2:24 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Biološkim skalpelom na tehnologiju zablude

Sastavili: Prim. dr sci. Todor i Mila Jovanović


Todoksin ne treba ni u kom slučaju shvatiti kao lek za kancer, on je, naime, sredstvo za borbu protiv kancera. Među mnogobrojnim sredstvima koja postoje on zauzima jednu poziciju koja, po mišljenju mnogih nije za podcenjivanje. Njegovo dejstvo može biti znatno u nekim slučajevima, dok u drugim, kada verovatno ni sa nekim drugim pristupom ne bi bilo ohrabrujućih rezultatta, može biti skoro zanemarljivo. Ozbiljnost i kompleksnost kancera bi bilo suvišno objašnjavati na ovom mestu, budući da već postoje mnoge teorije u kojima se za svakog zainteresovanog krije bar po zrnce istine. Jedino što neopravdavam su različite besplodne rasprave o uzrocima, nastanka, eventualnom izazivaču ili prosto predispoziciji za nastanak kancera. Gubljenje vremena na takva nagađanja ne donosi pomoć obolelom, za koga je svaki trenutak utrošen na aktivnu borbu za ozdravljenje neizmerno vredan.
Todoksinov preparat protiv kancera ne ubija, već samo osposbljava organizam da se sopstvenim snagama izbori protiv bolesti, što bi za pojedince mogao biti vrlo bitan kriterijum prilikom izbora terapije.
Borba protiv kancera jeste borba za odbranu sopstvene duše od zla, tu i religija mora da bude prava i vera iskrena, da bi mogle da pomognu protiv začeća tog protivbića u biću, te nebiologije u biologiji, koja ne može da vam donese smrt, ali može da vam odnese život.
Lekar koji olako prihvata tuđu smrt – prihvata svoju. Briga prema bolesniku i za njega mora biti humanija, jer mnoge kolege prilikom primene novih hemijskih preparata ponese naučna radoznalost i / ili istraživački duh, a ne briga da taj bolestan čovek ne postane zamorče. Mnogi će reči da je za to sposoban mali broj lekara, a ja kažem da to mora potpuno da se ukloni! Šta znači kad lekar traži od bolesnika da potpiše «svestan pristanak» da bude uključen u eksperiment – koliko se rastužim kad čujem tako nešto od bolesne osobe, a slušam to od 1958. godine – i da li to ikada može da bude svestan pristanak, ako bolesnik kaže: «Učinite što je najbolje, ja Vam verujem!» i lekar tako postane jedini sudija?
Danas se u zvaničnoj medicini čini jedna vrsta kriminala koja odbacuje čitav arsenal prirodnog oružja, koji može da se upotrebi da bi se odložila pojava kancera ili da bi se on izlečio.
Prirodom protiv neprirode ili zalutale prirode, koja u prečniku od jednog centimetra ima u proseku jednu milijardu kancerogenih ćelija, prosečne veličine desetohiljaditog dela milimetra. Poznato je da se broj hromozoma prilikom razmnožavanja kancerogenih ćelija varira, za razliku od zdravih ćelija. Postoji razlika u trošenju energije prilikom deobe kancerogenih i normalnih ćelija.
U velikom delu organizama na svetu, počev od najmanjih i najprimitivnijih, pa sve dočoveka, od kada postoji život na Zemlj postoje i pramikroorganizmi.
Pre 2.000 do 3.000 miliona godina na Zemlji postojale tri glavne vrste života i sve tri bile ono što današnji čovek naziva bakterijama. Imale su samo jedan mali genom, mogle su brzo da se razmnožavaju, ali, nisu bile samostalne niti imale mogućnost stvaranja složenijih višećelijskih organizama. Prva vrsta ovih živih bića je dobijala energiju iz Sunčeve svetlosti, druga vrsta je sagorevala to jest respirirala njihove ostatke, dok je treća razgrađivala šećeraste materije i to bez korišćenja kiseonika.
Treća vrsta je, reklo bi se, bila najmanje uspešna budući da je primenjivala zastareo način proizvodnje energije. Ali, uprkos tome, upravo su ove poslednje ćelije pre oko 1.500 miliona godina uspele da naprave majstoriju hvatajući bakterije koje dišu i držeći ih zatvorene u sebi. Šta su time dobile? "Uhvaćene" bakterije su disanjem proizvodile energiju za ćeliju domaćina, a ova im je zauzvrat ponudila udoban smeštaj i zaštitu. Novonastali tip ćelije stvoren simbiozom, preciznije - stapanjem dva živa bića, imao je i dva genoma, mogao je da se razmnožava ali i stvara složenije višećelijske organizme, potonje biljke i životinje!
Vremenom, "uhvaćene" bakterije više nisu mogle da samostalno egzistiraju. Suviše im je bilo udobno i sugurno u novoj sredini, a i genomu ćelije domaćina su dale najveći deo svog genoma. Postale su "mašine za sagorevanje" u čovekovom organizmu poznatije kao – mitohondrije. Dakle, svaka od ćelija čovekovog organizma nastala je spajanjem dva nezavisna živa bića. Mali genom njegovih mitohondrija je "ostatak za podsećanje" nekada slobodnih a potom zarobljenih bakterija.
Mitohondrije, fabrike energija u ćelijama, otvorenije su nego što se doskora pretpostavljalo. Utvrđeno je, naime, da aktivno otpuštaju kratke lance aminokiselina (peptide). Iako je donedavno bilo poznato samo toliko da ove organele prihvataju molekule iz svoje okoline, oko mitohondrija su nađeni peptidi identični onima iz njihove unutrašnjosti. Prilikom ispitivanja kolika je mogućnost da peptidi izađu iz ovih organela obavijenih dvostrukom membranom, kod mitohondrija kvasca su veoma brzo otkrivena dva izlaza iz "fabrike energije".
Kod prvoga su duži lanci aminokiselina najpre u unutrašnjosti mitohondrije razlagani na manje peptide. Kada dosegnu određenu veličinu, molekul "izbacivač" ih prebacuje u međuprostor između dve membrane, odakle se peptidi kroz pore spoljašnje membrane razlivaju u okruženje.
Drugi put je rezervisan za belančevine koje su sastavni deo mitohondrijske membrane. Ovi proteini se u prostoru između dve membrane razlažu na jedinice koje mogu da se "prebacuju", a potom zaista i napuštaju mitohondriju.
Mitohondrije čovekovih ćelija i danas nastaju kao njihovi bakterijski preci, dakle, isključivo rastom i deljenjem već postojećih mitohondrija. Njihovi sastavni delovi se proizvode u ćeliji na osnovu informacije zapisane u genomu ćelijskog jezgra i mitohondrija, međutim, ti sastavni delovi mogu da se pravilno slože isključivo u već postojećoj mitohondriji, iz čega proizilazi zaključak da je svaka mitohondrija - šablon, matrica. Bez ove matrice, sastavni delovi mitohondrija bi se proizvodili ali bi u ćeliji besciljno lutali i na kraju bili uništeni. I, konačno, kada ćelija izgubi sve svoje mitohondrije, više ne može da stvara nove i umire...
Budući da je svaka mitohondrija (i) matrica, ona ujedno predstavlja strukturnu informaciju koja nije zapisana u DNK čovekovog genoma. Kako ova informacija mora da se nasleđuje iz generacije u generaciju, očito je reč o – genskoj informaciji. A koliko šablonskih informacija postoji u strukturama mitohondrija, za sada je teško proceniti. U svakom slučaju, pomenuta informacija je za život čovekovih ćelija neophodna koliko i ona zapamćena u DNK.
Mitohondrije obezbeđuju oko 90 procenata energije potrebne za funkcionisanje ćelija, samim tim i tkiva, organa i organizma u celini. U složenim procesima koji obuhvataju prenos elektrona preko niza proteinskih kompleksa (respiratorni lanac), one proizvode energiju. Ovaj prenos posredno omogućava drugom kompleksu (ATF sintaza) da sintetizuje ATF (adenozintrifosfat), molekul koji ćeliju snabdeva energijom.
S obzirom na činjenicu da ATF ne može da se čuva, mitohondrije (u čovekovim ćelijama ih ima preko hiljadu puta više nego telesnih ćelija!) svakog dana proizvode ogromne količine ATF u meri čovekove telesne težine! Mitohondijskim prevodnicama se upravlja gasnom mešavinom azotmonoksida i anjona-superoksida koji nastaju kao produkt oksidativnog lanca disanja u mitohondrijama. Između kolonije mitohondrija i cele ćelije postoji gasno upravljani naizmenični ritam oblika stvaranja energije.
Za vreme pozne faze ćelijske deobe, rane faze isceljenja rana i embrionalne faze do trenutka rađanja, proizvodnja energije se pretežno prebacuje na neoksidativnu, fermentacionu produkciju ATF. Cilj ovoga je zaštita genoma arhaične ćelije domaćina koji su u toku pomenute faze ćelijskog deljenja osetljiviji na okside i njihove izdanke nego mitohondrijski delovi genoma. Čovekove prastare ćelijske simbioze imaju, dakle, dvostruki genski materijal i dvostruki sistem proizvodnje energije. Čovek je – evolucionobiološki hermafrodit! Svi bioenergetski i biohemijski procesi u mitohondrijama zavise od promenljivo jakog redoks-potencijala, kao biofizičkog preduslova za složene tokove protona i elektrona. Negativni redoks-potencijal se uglavnom obezbeđuje kvantnofizički jedinstvenim tripeptidom glutationom koji preko suporvodonične grupe svog glavnog molekula, aminokiseline cisteina, obezbeđuje slobodno pretvorive protone, posebno za sve procese detoksikacije.
Šta je redoks-potencijal? Mera za silu oksidacije, odnosno – redukcije. Sistemi sa negativnim redok-potencijalom mogu da redukuju sisteme sa pozitivnim redoks-potencijalom, ali, redoks-pozitivni sistemi mogu da oksiduju redoks-negativne sisteme.
Pretpostavlja se da sve što može da ugrozi produkciju ATF u mitohondrijama, oštećuje ćeliju i na taj način prouzrokuje njihovo loše finkcionisanje i razvijanje simptoma. Najosetljiviji – najviše pogođeni smanjenjem ćelijske energije – jesu centralni nervni sistem, srce, skeletna muskulatura, bubrezi i hormonske žlezde. Simptomi nastali kao posledica defekata mitohondrijske DNK, teže se mogu predvideti od simptoma izazvanih genskim mutacijama u jedru ćelije.
Geni se pružaju duž 16.569 parova u opsegu mitohondrijske DNK i nasleđuju se isključivo od majke kroz mitohondrije u njenoj jajnoj ćeliji: Spermatozoidi ne učestvuju stalno u tome. Pored ovoga, svaka jajna ćelija i sve ostale telesne ćelije ne nose samo jednu već stotine mitohondrija (više pd 1.300 u svakoj ćeliji), a svaka mitohondrija može da sadrži nekoliko molekula mitohondrijske DNK. Iako ćelija pre vlastite deobe gotovo udvostručuje broj svojih mitohondrija i molekula mitohondrijske DNK obezbeđujući približno istu količinu svojih ćelija ćerki, ćelija majka ne određuje pojedinačno koje mitohondrije idu u svaku ćeliju ćerku.
U oplođenoj jajnoj ćeliji, znači, dešavaju se mutacije u nekim delovima njene mitohondrijske DNK. Jedna ćelija ćerka može da nasledi procentualno veliki broj mitohondrija koje sadrže mutirane DNK, a ostale ćelije mogu da naslede procentualno veliki broj ćelija sa "normalnom" DNK. Zakon verovatnoće određuje da li će u toku reprodukcije ćelija preovlađivati "normalni" ili mutirani molekuli.
Oboljenja izazvana defektima mitohondrijske DNK su često nasleđena mada povremeno mogu da se spontano pojave u jajnoj ćeliji u toku ranog embrionalnog razvoja. Kasnije mutacije, slično nasleđenim mutacijama, mogu široko da se rasprostru u organizmu u toku razvitka fetusa usled čega ponekad dolazi do veoma ozbiljnih posledica. Mitohondrijske mutacije DNK mogu da se formiraju u tkvima u toku života sa mogućom pojavom u raznim ćelijama ili čak različitim molekulima DNK u pojedinim ćelijama. Ovakve promene se nazivaju somatskim mutacijama.
Po svemu sudeći, urođene i somatske mutacije iniciraju oboljenje nezavisno od direktnog smanjenja proizvodnje energije. S obzirom na to da i respiratorni lanac učestvuje u proizvodnji energije, onda i toksični nusprodukti (poznati kao slobodni radikali kiseonika) pospešuju razvoj oboljenja. Pomenuti derivati kiseonika koji sadrže rasparen elektron (zbog čega su veoma reaktivni), mogu da napadnu sve sastavne delove ćelije uključujući i proteine respiratornog lanca i mitohondrijsku DNK. Sve što ometa protok elektrona kroz respiratorni lanac, može da poveća transfer molekula kiseonika i potpomogne stvaranje slobodnih radikala. Jedna jedina mutacija, dakle, može da pokrene ponovni ciklus transporta inhibiranih elektrona dovodeći do povećanog stvaranja slobodnih radikala i povećanog broja mutacija mitohondrijske DNK.
Nasleđeni defekti mitohondrijske DNK ponekad doprinose prevremenoj pojavi oboljenja (dijabetes, gluvoća, oboljenja srca, slabost mišića, problemi vezani za kretanje i demencija) koja pogađaju mnoge ljude u poznijim godinama. Ti primeri, zajedno sa činjenicom da su brojna degenerativna oboljenja koja se javljaju u poznijem životnom dobu povezana sa opadanjem aktivnosti proteinskih kompleksa uključenih u proizvodnju energije (što je slučaj i sa mnogim oboljenjima izazvanim mutacijama mitohondrijske DNK), ukazuju da progredijentne redukcije u proizvodnji mitohondrijske energije (ATF) u nervnom, mišićnom i ostalim tkivima, mogu da doprinesu starenju i raznim degenerativnim oboljenjima povezanim sa starenjem.
Više činilaca može da utiče na slabljenje proizvodnje mitohondrijske energije u toku procesa starenja, čak i kod osoba koje su u detinjstvu imale zdrave mitohondrijske gene iz ćelijskog jedra. Jedan faktor je svakako dugotrajno izlaganje izvesnim toksinima, a drugi bi mogla da bude dugotrajna akumulacija somatskih mutacija mitohondrijske DNK.
Mitohondrijska teorija starenja ukazuje da mitohondrije, sintezom adenozintrifosfata tokom života, proizvode slobodne radikale kiseonika koji nezaustavljivo napadaju mitohondrije i izazivaju mutacije mitohondrijske DNK. Slučajna akumulacija somatskih mutacija mitohondrijske DNK, kod osoba koje su započele život sa zdravim mitohondrijskim genima, može, na kraju, da smanji proizvodnju energije u jednom ili više tkiva ispod neophodnih nivoa a da, uprkos tome, te osobe dožive pristojnu starost. Ukoliko se to dogodi, somatske mutacije i mitohondrijska inhibicija mogu da se manifestuju opštim znacima prirodnog starenja kao što su gubitak pamćenja, sluha, vida i pad opšte otpornosti organizma.
Kod osoba kod kojih je proizvodnja energije već oslabljena (bilo zbog mitohondrijskih ili jedarnih mutacija, toksina ili nekih drugih faktora) simptomi mogu da se ranije ispolje i napreduju do potpunog razvitka oboljenja, za razliku od osoba kod kojih nije u početku postojao deficit proizvodnje energije.
Na ovom mestu je neophodno naglasiti da to što Todoxin-ova terapija radi na nivou mitohondrija predstavlja samo jedan segment u širokom spektru njenog delovanja. Energija u mitohondrijama pod Todoxin-ovom terapijom je veoma značajna, budući da deluje i na njen kvalitet, a to je, šire gledano, ono što se nasleđuje – baza životne radosti, stvaralaštva, intuicije, kreativnosti. U njoj, istina, nije sadržano sve ovo, ali, pomenuta energija je osnova za nadogradnju ovih elemenata.
Nažalost, postoji veoma malo izgleda da se deluje retroaktivno. Kada se mutacija jednom stvori, stabilizuje, na kraju postane i nasledna osobina, vraćanje unazad, iz perspektive savremene nauke, izgleda – neizvodljivo.
Genska tehnologija je gotovo nemoguća, ukoliko se ima u vidu da je ovo nov problem koji se ne javlja u nukleusu već u protoplazmi (mutacija u mitohondrijama), tim pre što je često praćena i mutacijom u drugim organelama ćelije – ribozomima. Ukratko, jedinke se ponašaju kao da su zdrave, punovredne, i na degeneraciju gotovo ništa ne ukazuje. Degeneracija je "pojava sa šansom" – izmenjeno, degenerisano, izumire, nestaje, a u slučaju i da da potomstvo, ono je daljom degeneracijom osuđeno na propast. Zato ne bi trebalo da čudi ukoliko se prilikom iščitavanja beskrajnog lanca predaka jednog evropskog deteta (što je, inače, lako izvodljivo) otkrije predak koji je, recimo, Japanac!

Neprijatelj u krvi

Inače, DNK u kancerogenim ćelijama je drugačija od one u zdravim (DNK u kancerogenmim ćelijama je uglavnom tkivo GC, a u zdravim tipa AT) i ukoliko je tačno da je kancerozna ćelija postala od zdrave, onda bi i DNK takođe trebalo da bude tipa AT. Po svemu sudeći, ipak nije, a omogućeno joj je da se množi. Zašto? Velika većina ljudi nosi u sebi (i) kancerozne ćelije koje se, poput ostalih, takođe množe ali i izumiru. Kao što se, dakle, ni jetra neće nekoliko puta uvećati usled razmnožavanja njenih ćelija već zauvek ostaje ista, po istom principu egzistiraju i kancerogene ćelije kao večita pretnja organizmu.
U organizmu se sve stvara od "materijala" koji se u njemu nalazi (da zbog ograničenja prostora ne ulazimo u diskusiju o večito "kontroverznim" virusima već pažnju posvetimo bacilima i lakše uočljivom "materijalu"), jer, na primer, kolera ne nastaje sama po sebi već je aktivira određeni "okidač". E, sad, neki organizmi imaju sposobnost da spreče pojavu ove opake bolesti, dok drugi nisu za to sposobni ili uz mnogo više napora to uspevaju. Na bakteriju se, međutim, može lako i efikasno delovati. Zašto ne i na virus? Zašto na njega ne deluju antibiotici? Zato što je omotač virusa sastavljen bez onog šećera koji antibiotici mogu da razlože! To je, otprilike, kao kad bi se složen živ organizam prelio vrelom vodom i ošurio: sa oštećenom kožom ne bi mogao da diše i njegov život bi bio okončan.
Uprkos rečenom, tendencija savremene medicine je da svaku virusnu bolest koja se ne može lečiti antibioticima tretira prvenstveno antibioticima, jer, kad virusi napadnu organizam dolazi do razvoja i sekundarnih bolesti. Kao posledica toga, dolazi do pada imunog sistema, a bakterijama i drugim mikroorganizmima se otvara širok prostor za bujanje i delovanje. Kako bi se reklo da nešto rade, jedan deo savremenih medicinara se opredeljuje za antibiotike u cilju suzbijanja eventualnih propratnih bolesti a organizmu jedino preostaje da se sam nosi sa virusima. A budući da se antibioticima oštećuje i gotovo uništava imunitet (organizam nema razloga da se bori, odbrambeni mehanizam i njegove snage usled "nerada" se deformišu, smanjuju, uspavljuju, ispadaju iz funkcije, poput neupotrebljavanih zuba, organizam očekuje da ga antibiotik spase preuzimajući njegovu ulogu), virus je jedino moguće savladati Todoxin-ovim osposobljavanjem organizma, to jest aktiviranjem i pospešivanjem rada celokupnog imunobiološkog potencijala.
Kancerogene ćelije su, u izvesnu ruku, poput mongoloidnih organizama tj. osoba: ni na koji način se ne mogu izmeniti budući da su, u suštini, nešto drugo – u svakom svom detalju imaju smanjen ili povećan broj hromozoma, odnosno drugačiju strukturu ćelija. Slično ovom, i kancerogene ćelije su jednostavno drugačije od organizma iako to ne podrazumeva da nisu u njemu i nastale. Ukoliko od dva zdrava roditelja može da se rodi mongoloidno dete, zašto milijarde ćelija u organizmu ne bi mogle da stvore jednu, ili izvestan procenat, malignih ćelija koje će biti aktivirane u trenutku kad im se za to stvore uslovi, odnosno, kad izmaknu kontroli.
Pronalaženjem načina za selektivno stimulisanje uništavanja takvih ćelija, najčešći oblici kancera bi se mogli lečiti i na najdelikatnijim organima stimulisanjem agresivnosti odbrambenih ćelija organizma oko samog tumora ili tela kancera. Rešenje ovoga ne leži u supstanci koja će direktno da deluje na tumor i, shodno tome, ne treba govoriti o hemijskoj i virusnoj teoriji već o hemijskoj i virusnoj indukciji kancerogenih ćelija pri traženju leka. Treba, naime, imati u vidu da jedna upala pluća oslabljuje imunitet organizma za 30 do 40 procenata, a nije redak slučaj da se kod obolelog pojave dve do tri upale pluća "plus" – kancer"! Kod stanovnika Afrike je to posebno izraženo i u to sam imao priliku da se lično uverim.
Genetika mitohondrija kostiju, zuba i sl, može da se prati za razliku od genetike njihovih nukleusa u slučaju identifikacije minimalno očuvanih posmrtnih ostataka. Namerna promena mitohondrijalnog sistema u nekom živom organizmu, a kamoli davanje kvaliteta nasledne osobine takvoj promeni, još uvek spada u domen naučne fantastike.

Gde leži tajna?
Živeti kao oslabeli i nemoćni starac je neprivlačna perspektiva, svejedno kojim putem se ostvaruje. Većini ljudi je daleko privlačnija pomisao o mogućnosti očuvanja telesnog elana do same granice normalnog ljudskog veka.
Držati se neoslabljenog telesnog zdravlja, trajnog elana i duhovnog mira i očuvati ih da se postigne sveža i krepka starost, sve dok se bez bolesti i otimanja telo i duša ne razdvoje! Ovo je daleko vrednije od kamena mudrosti koji pretvara olovo u zlato.
U stvarnosti je sasvim drugačije. Od tridesete do devedesete godine težina mišića, sa njima i snaga, opadne za trideset posto, a broj nervnih vlakana u nervnom stablu za četvrtinu. Težina mozga se smanji sa prosečnih 1400 na 1000 grama, polovina nefrona u bubrezima (uklanjaju otpadne materije iz krvi) nestane. (Rezultati ovog procesa se mogu primetiti po dugom mamurluku nakon one količine popijenog alkohola koja čoveku u mladosti nije pravila smetnje). Čak i završeci nerava čula ukusa na jeziku, kojih mlad čovek ima prosečno 245 po kvržici, izumirući opadnu u devedesetoj godini na 88. Po pravilu, uporedo sa čulom ukusa slabe vid i sluh.
Istovremeno opada i efikasnost funkcionisanja organizma. Smanjenjem mišićne snage, srce pumpa manje krvi a zahteva više vremena za oporavak od napora: u devedesetoj godini, srce pumpa jedva nešto više od polovine krvi koju je bilo u stanju da pumpa u dvadesetoj. Pluća manje primaju (propuštaju) vazduh, iako bi morala više nego ranije kako bi izvukla dovoljno kiseonika. Ovaj gubitak efikasnosti dobija na drastičnosti ukoliko se zna da već u sedamdesetpetoj godini efikasnost opadne za više od pedest posto u odnosu na dvadesetu.
Bilo kako bilo, čovek najčešće umire od srca, daleko češće nego od jetre, pošto je srce mišić, a njegove mrtve ćelije se ne regenerišu. (Proizvodi mrtvih, mogu oštetiti zdrave ćelije!) S druge strane, ćelije jetre ne gube sposobnost deobe: gubitak se nadoknađuje regeneracijom i u mladosti i u starosti. Smrt u vezi jetre nastupa samo pod velikim pritiskom u smislu, recimo, virusnog oboljenja, hroničnog alkoholizma i sl.
Pre nego što uginu, ćelije nesumnjivo funkcionišu sve teže i lošije što s godinama dovodi do gubljenja elana. Topljenje i propadanje nervnih vlakana je u suštini proces identičan raspadanju jetre, plućnog ili bilo kog drugog tkiva u organizmu, jer ona i jesu jedno od tkiva koje je, zbog funkcije koju obavlja, dobilo specifičan oblik. Uprkos naučnih tvrdnji da se ne obnavljaju ili to čine izuzetno sporo, moguće je raditi na regeneraciji nervnih vlakana, to jest pospešivanju (ubrzanju) procesa u smislu skraćenja vremena obnavljanja. Na primer, vlakno za koje je potrebno deset godina da se regeneriše, regenerisati za pet a potom pokušati i za dve i po godine.
Na "račun" svakog živog organizma, žive čitave "planete" drugih (takoreći) autohtonih organizama u odnosu na čovekov. Baš kao što ovaj živi na Zemlji koja je deo Sunčevog sistema, galaksije, itd. Virusi, bakterije, gljivice... žive, hrane se, množe, bez svesti da izvan ljudskog organizma postoji drugi svet. Ukoliko su nekim slučajem izbačeni i preneti u drugi organizam, upadaju u paniku a bivaju i napadnuti od strane ćelija koje čine odbrambene snage tog drugog organizma. Svaki poseban uzrok infekcije, svako posebno poreklo razvoja bolesti, ima specifične karakteristike prema kojima se može izvršiti i klasifikacija: ako je prava infekcija; ukoliko je gubitak imuniteta izazvan supresivima; ukoliko je izazvan preteranom zloupotrebom antibiotika...
Primarni uzroci (npr. fizički ili psihički šok) suprimiranja imunološkog sistema ne izazivaju njegovo oštećenje u meri u kojoj to čine antibiotici primenjeni kod dece od najranijeg detinjstva. Naime, česta upotreba antibiotika sprečava rad i dalji razvoj odbrambenog mehanizma imunološkog sistema budući da preuzimaju njegovu ulogu, a on polako zakržljava. Znači, u slučaju pada imuniteta iz razloga koji bi se mogao okarakterisati kao "prirodan", moguće ga je relativno brzo povratiti raznim lekovima, posebnim režimom ishrane, rečju – oporavkom. Ukoliko je iniciran zloupotrebom antibiotika, ne može se oporaviti, kao posledica se javljaju određene bolesti (mikoplazme) i dolazi do njegovog postepenog ali nezadrživog pada. Oporavak je samo delimično moguć zato što je mehanizam – uništen!
Nalazi ispitivanja obavljenih na glodarima povrđuju stanovište da ubrzano stvaranje mitohondrijalnih mutacija DNK može da ubrza starenje. Životinje odgajane na dijeti su zdravije i dugovečnije od svojih parnjaka hranjenih bez ograničenja. Životinje sa dužim vekom odgajane ograničenom dijetom sa manje slobodnih radikala, akumuliraju manje oštećenja DNK od životinja iz kontrolne grupe.
Ukoliko oštećenje slobodnim radikalima dovodi do akumulacije mutacija mitohondrijalne DNK i shodno tome pospešuje starenje, tretman za blokadu mitrohondrijalne proizvodnje pomenutih radikala potencijalno bi mogao da uspori starenje i odloži pojavu oboljenja izazvanih starenjem. Ima mišljenja da bi takvi pristupi možda mogli da se sastoje u dugoročnom tretmanu antioksidansima (npr. koenzimom Q ili vitaminima C i E), mada mislim da to nije potrebno, čak može da bude i veoma štetno unošenjem hemijski sintetizovanih vitamina, enzima i koenzima, jer redovna upotreba integralnih namirnica nudi sasvim dovoljno, i to u prirodnom obliku, sve ono što nudi hemijska industrija.
Naime, akutni stres dovodi do poremećaja oksidaciono-redukcionih procesa, stvaraju se slobodni radikali, povećava količina azotmonoksida unutar ćelija (NO), sumporvodonik (SH) prelazi u SS (bisulfid), bujaju ili se odvajaju anaerobne klice koje koriste N (azot) za razliku od aerogenih koje troše kiseonik (O). Upravo zbog ovoga valja izbegavati crvena mesa: nitrati i nitriti stvaraju azotnu unutarćelijsku sredinu, tj. prekomerno se povećava nivo NO (u malim koncentracijama, inače, neophodnog) u samoj ćeliji.
Druga strategija usporavanja starenja mogla bi da se bazira na ograničenje povećanja mutiranih mitohondrijalnih DNK u mišićima i drugim tkivima. U tom cilju, naučnici su pokušali da razjasne molekularne interakcije pomoću kojih jedra ćelija detektuju lokalne deficite energije i stimulišu proizvodnju aberatnih (lutajućih) mitohondrija u svojoj okolini.
Očuvanje zdravlja podrazumeva strogo izbegavanje intoksikacije organa i tkiva agensima imunološkog stresa, od kojih su posebno štetni:
- Hemijski: psihoaktivne droge i afrodizijaci (kokain, heroin, krek, inhalacioni nitriti ili opijati, amfetamini, itd.), hemijsko zagađenje, detrdženti, boje, osveživači vazduha i sprejevi, konzervansi za hranu, toksični farmaceutski lekovi uključujući i antibiotike, kortikosteroide, lekove za hemoterapiju i antiretrovirale.
- Fizički: jonizujuće i nejonizujuće zračenje, elektromagnetna polja koja potiču od električne i elektronske opreme, geopatije i kosmopatije.
- Biološki: krv i krvni proizvodi, sperma (posebno putem rektalne insemenacije), vakcine, seksualno prenosive bolesti, ostale infekcije i parazitoze.
- Psihički: uznemirenost, depresija i panika, itd.
- Nutritivni: nedostatak dovoljnih količina hrane u nerazvijenim zemljama ili širenje mreže restorana brze hrane u razvijenim. [Obavezno konzumirati što je moguće više prirodnih i integralnih namirnica uz izbegavanje duvana, alkohola, kafe, čokolade, gaziranih pića, konzervirane i hrane koja sadrži hemijske konzervanse, rafiniranih proizvoda (šećer, belo brašno, veštački zaslađivači, itd.), životinjskih proteina i masnoća, uključujući mlečne proizvode i slatkiše.]
Aktivan život, redovno obavljanje radnih i poslovnih zadataka, obezbeđivanje dovoljno vremena za odmor i san, upražnjavanje umereno teških fizičkih vežbi i izdvajanje vremena za opuštanje i zabavu, predstavljaju važne faktore opstanka čoveka.
Zdrav život nije, sam po sebi, dovoljan preduslov za produžavanje života. Mnogo osoba živi veoma "zdravo" pedantno vodeći računa o gotovo svakom detalju vlastitog bitisanja da bi se, u jednom trenutku, ispostavilo – uzalud. Ovde nije reč o onom što podrazumeva "ljudska priroda" (npr. ko lakše podnosi stresove), već u specifičnoj sposobnosti svakog organizma da pravi ravnotežu, bez obzira da li na neke procese reaguje već u njihovom začetku ili tek na "biološki alarm".
Taj program zaštite (poput antivirusnih kompjuterskih programa) treba negovati, stimulisati i unapređivati. Zdrava i pravilna ishrana, miran život, nezagađen vazduh, samo su dodatak humanom antivirusnom programu u cilju odlaganja starenja. Sistem koji podržava ovaj "program" jeste imunološki sistem i kod svakog čoveka je na različitom stupnju razvoja, podrazumeva se ne evolutivnog već – funkcionalnog. Baš taj "sistem" i "program" čiji rad on podržava, predstavljaju nadu za ljudski i živi svet u celini.
Zagađenje vazduha, kosmičko zračenje i radijacija, neće biti opasni u meri u kojoj su to danas, ukoliko se sistem odbrane od endogenih i egzogenih patogena bude povećavao i pojačavao genetskim putem. Živi svet će ih, ukoliko bude napredovao u tom pravcu, prevazići, a vremenom će oni postati čak neophodni za njegovo funkcionisanje zahvaljujući upravo ovoj mogućnosti koju krije imuni sistem!

_________________
Cutanje je tesko samo onima koji ne misle(Ivo Andric)
Beskorisno je pobijati tudje misljenje; ponekad covijek uspije da pobjedi nekoga u diskusiji, ali da ga uvjeri -nikada.Misljenja su kao ekseri: sto vise udaramo po njima, to dublje prodiru (Dumas Aleksander)
 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Zdravlje ~ -> Oboljenje Raka Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana prethodna  1, 2, 3, 4, 5, 6  sledeća
Strana 3 od 6

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2015. godine -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon