www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014

Edgar Allan Poe
Strana 1, 2, 3  sledeća
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Književnost ~ -> ~ Poezija ~
Autor Poruka
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>

Godine: 35

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

PorukaPostavljena: Sre Jun 29, 2005 1:34 am    Naslov poruke: Edgar Allan Poe Na vrh strane Na dno strane

Simbolichno, Smile , najpre...

Annabel Lee

It was many and many a year ago,
In a kingdom by the sea,
That a maiden there lived whom you may know
By the name of Annabel Lee;
And this maiden she lived with no other thought
Than to love and be loved by me.

I was a child and she was a child,
In this kingdom by the sea:
But we loved with a love that was more than love
I and my Annabel Lee;
With a love that the winged seraphs of heaven
Coveted her and me.

And this was the reason that, long ago,
In this kingdom by the sea,
A wind blew out of a cloud, chilling
My beautiful Annabel Lee;
So that her highborn kinsmen came
And bore her away from me,
To shut her up in a sepulchre
In this kingdom by the sea.

The angels, not half so happy in heaven,
Went envying her and me
Yes!that was the reason (as all men know,
In this kingdom by the sea)
That the wind came out of the cloud by night,
Chilling and killing my Annabel Lee.

But our love it was stronger by far than the love
Of those who were older than we
Of many far wiser than we
And neither the angels in heaven above,
Nor the demons down under the sea,
Can ever dissever my soul from the soul
Of the beautiful Annabel Lee.

For the moon never beams without bringing me dreams
Of the beautiful Annabel Lee;
And the stars never rise but I see the bright eyes
Of the beautiful Annabel Lee;
And so, all the night-tide, I lie down by the side
Of my darling, my darling, my life and my bride,
In her sepulchre there by the sea
In her tomb by the side of the sea.

ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>

Godine: 35

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

PorukaPostavljena: Sre Jun 29, 2005 1:37 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane


Anabel Li

U carstvu na žalu sinjega mora -
pre mnogo leta to bi -
življaše jednom devojka lepa
po imenu Anabel Li;
i samo jedno joj beše na umu
da se volimo mi.

U carstvu na žalu sinjega mora
deca smo bili mi,
al volesmo se više no iko
ja i Anabel Li,
ljubavlju s koje su patili žudno
nebeski andjeli svi.

I zato, u carstvu na morskome žalu,
pradavno ovo se zbi
poduhnu vetar nocu sa neba,
sledi mi Anabel Li
i dodjoše od mene da je odnesu
njezini rodjaci svi,
u grob na morskome je spustiše žalu
da vecni sanak sni.

Andjele zavist je morila što su
tek upola srecni ko mi
da! zato samo ( kao što znaju
u carstvu onome svi)
poduhnu vetar sa neba i sledi
i ubi mi Anabel Li.

Al mi nadjacasmo ljubavlju one
što stariji behu no mi -
što mudriji behu no mi -
i slabi su andjeli sve vasione
i slabi su podvodni duhovi zli
da ikad mi razdvoje dušu od duše
prelepe Anabel Li

Jer vecite snove, dok Mesec sjaj toci,
snivam o Anabel Li
kad zvezde zaplove, svud vidjam ja oci
prelepe Anabel Li
po svu noc ja tako uz dragu pocivam,
uz nevestu svoju, uz život svoj snivam,
u grobu na žalu, tu ležimo mi,
a more buci i vri.

ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>

Godine: 35

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

PorukaPostavljena: Sre Jun 29, 2005 1:38 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

The Raven

Once upon a midnight dreary, while I pondered, weak and weary,
Over many a quaint and curious volume of forgotten lore
While I nodded, nearly napping, suddenly there came a tapping,
As of some one gently rappingrapping at my chamber door.
"'Tis some visitor," I muttered, "tapping at my chamber door
Only this and nothing more."

Ah, distinctly I remember, it was in the bleak December,
And each separate dying ember wrought its ghost upon the floor.
Eagerly I wished the morrow;vainly I had sought to borrow
From my books surcease of sorrowsorrow for the lost Lenore
For the rare and radiant maiden whom the angels name Lenore
Nameless here for evermore.

And the silken sad uncertain rustling of each purple curtain
Thrilled mefilled me with fantastic terrors never felt before;
So that now, to still the beating of my heart, I stood repeating
"'Tis some visitor entreating entrance at my chamber door
Some late visitor entreating entrance at my chamber door;
This it is and nothing more."

Presently my soul grew stronger; hesitating then no longer,
"Sir," said I, "or Madam, truly your forgiveness I implore;
But the fact is I was napping, and so gently you came rapping,
And so faintly you came tappingtapping at my chamber door,
That I scarce was sure I heard you"here I opened wide the door:
Darkness there and nothing more.

Deep into that darkness peering, long I stood there wondering, fearing,
Doubting, dreaming dreams no mortal ever dared to dream before;
But the silence was unbroken, and the darkness gave no token,
And the only word there spoken was the whispered word, "Lenore!"
This I whispered, and an echo murmured back the word, "Lenore!"
Merely this and nothing more.

Back into the chamber turning, all my soul within me burning,
Soon I heard again a tapping, somewhat louder than before.
"Surely," said I, "surely that is something at my window lattice;
Let me see, then, what thereat is, and this mystery explore
Let my heart be still a moment, and this mystery explore;
'Tis the wind and nothing more."

Open here I flung the shutter, when, with many a flirt and flutter,
In there stepped a stately Raven of the saintly days of yore;
Not the least obeisance made he: not an instant stopped or stayed he;
But, with mien of lord or lady, perched above my chamber door-
Perched upon a bust of Pallas just above my chamber door
Perched, and sat, and nothing more.

Then this ebony bird beguiling my sad fancy into smiling,
By the grave and stern decorum of the countenance it wore,
"Though thy crest be shorn and shaven, thou," I said, "art sure no craven,
Ghastly grim and ancient Raven wandering from the Nightly shore
Tell me what thy lordly name is on the Night's Plutonian shore!"
Quoth the Raven, "Nevermore."

Much I marvelled this ungainly fowl to hear discourse so plainly,
Though its answer little meaninglittle relevancy bore;
For we cannot help agreeing that no living human being
Ever yet was blessed with seeing bird above his chamber door
Bird or beast upon the sculptured bust above his chamber door,
With such name as "Nevermore."

But the Raven, sitting lonely on that placid bust, spoke only
That one word, as if his soul in that one word he did outpour.
Nothing further then he utterednot a feather then he fluttered
Till I scarcely more than muttered, "Other friends have flown before
On the morrow he will leave me, as my hopes have flown before."
Then the bird said, "Nevermore."

Startled at the stillness broken by reply so aptly spoken,
"Doubtless," said I, "what it utters is its only stock and store,
Caught from some unhappy master whom unmerciful Disaster
Followed fast and followed faster till his songs one burden bore
Till the dirges of his Hope the melancholy burden bore
Of 'Nevernevermore.'"

But the Raven still beguiling all my sad soul into smiling,
Straight I wheeled a cushioned seat in front of bird and bust and door;
Then, upon the velvet sinking, I betook myself to linking
Fancy unto fancy, thinking what this ominous bird of yore
What this grim, ungainly, ghastly, gaunt, and ominous bird of yore
Meant in croaking "Nevermore."

This I sat engaged in guessing, but no syllable expressing
To the fowl whose fiery eyes now burned into my bosom's core;
This and more I sat divining, with my head at ease reclining
On the cushion's velvet lining that the lamp-light gloated o'er,
But whose velvet violet lining with the lamp-light gloating o'er,
She shall press, ah, nevermore!

Then, methought, the air grew denser, perfumed from an unseen censer
Swung by Seraphim whose foot-falls tinkled on the tufted floor.
"Wretch," I cried, "thy God hath lent theeby these angels he hath sent thee
Respiterespite and nepenth from thy memories of Lenore!
Quaff, oh quaff this kind nepenth, and forget this lost Lenore!"
Quoth the Raven, "Nevermore."

"Prophet!" said I, "thing of evil!prophet still, if bird or devil!
Whether Tempter sent, or whether tempest tossed thee here ashore,
Desolate yet all undaunted, on this desert land enchanted
On this home by Horror hauntedtell me truly, I implore
Is thereis there balm in Gilead?tell metell me, I implore!"
Quoth the Raven, "Nevermore."

"Prophet!" said I, "thing of evil!prophet still, if bird or devil!
By that Heaven that bends above us by that God we both adore
Tell this soul with sorrow laden if, within the distant Aidenn,
It shall clasp a sainted maiden whom the angels name Lenore
Clasp a rare and radiant maiden whom the angels name Lenore."
Quoth the Raven, "Nevermore."

"Be that word our sign of parting, bird or fiend!" I shrieked, upstarting
"Get thee back into the tempest and the Night's Plutonian shore!
Leave no black plume as a token of that lie thy soul hath spoken!
Leave my loneliness unbroken!quit the bust above my door!
Take thy beak from out my heart, and take thy form from off my door!"
Quoth the Raven, "Nevermore."

And the Raven, never flitting, still is sitting, still is sitting
On the pallid bust of Pallas just above my chamber door;
And his eyes have all the seeming of a demon's that is dreaming,
And the lamp-light o'er him streaming throws his shadow on the floor;
And my soul from out that shadow that lies floating on the floor
Shall be liftednevermore!

ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>

Godine: 35

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

PorukaPostavljena: Sre Jun 29, 2005 1:41 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane


Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše" ,
Samo to i ništa više.

Ah, da, još se sjećam jasno, u decembru beše kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.

Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više."

Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
"Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -
Mrak je tamo, ništa više.

Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
"Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.

Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vjetar to je, ništa više.

Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.

Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"
Reče Gavran: "Nikad više".

Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
S tim imenom "Nikad više".

Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše".
Tad će Gavran "Nikad više".

Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
"Nema sumnje," rekoh, "ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teretu se zbiše,
Od "nikada-nikad više".

Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć stalno: "Nikad više".

Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
O n a ne će nikad više.

Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
"Ludo", viknuh, "to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
Rače Gavran: "Nikad više".

"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"
Reče Gavran: "Nikad više".

"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"
Reče Gavran: "Nikad više".

"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
"U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"
Reče Gavran: "Nikad više".

I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat neće - nikad više!

ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
~Žena Sanjicinog švalera~
~Žena Sanjicinog švalera~

Godine: 45

Datum registracije: 16 Apr 2004
Poruke: 2617
Mesto: Beograd

PorukaPostavljena: Pet Jul 15, 2005 10:01 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Kao pep'o siv je sav nebeski svod,
Sklupčalo lišće svenule tajne -
Uvelo lišće u sne očajne;
Samotni Oktobar usporio hod -
Godine moje te prenesećajne;
Tmine i tmuše zatamnjuju rod -
Zgran - jezero strepi od zebnje beskrajne
Sred utvarne Gore, zvane Nedohod,
Gde su gule grobne - mračno zavičajne.

Jednom, kroz aleju kiparisa zgranski'
Sa svojom tu dušom ja jezivo bludih -
Sa dušom, sa Psihom, kad srcem, vulkanski,
Rekama od zgure bujicom poludih -
Kad lava uzrujnih bogaze pregudih
Sumpornim vrtlogom niz slom velikanski -
Ka polarnom krugu susrete kad budih;
O kako urliče prizor severjanski:
Cik promuklih zora borelano ludih.

Razgovor nam bio ozbiljna i krut,
Al' misli, te misli od grca, od plaha -
I pamćenje nade izdajničkog maha -
Okrobar je smrkli presazdao kut
(Koje li nas noći obavio skut?) -
Ne znadasmo noći kretanje, ni put,
(Mada smo već jednom sišli u taj slut):
Sve nam van sećanja, uzavrela daha -
Ta gora utvarna i tog Zgrama ćut.

Pa dokle se Noći naginjala ravan,
Jutru usmeravo zvezdanik je sat -
Jutro uskoravo zvezdanik je sat -
Odjednom, gle, zvežđa mutni grumen tavan
Izroni na nebu dvorog čudno stravan,
Bledi srp Astarte, maglen neboklat -
Dragulj dijamantski smamljen i prizvat:
Tako razgovetan i dvorogo stravan.

Rekoh: ''Od Dijane topliji je On;
Kroz etar uzdaha doplovi bezmeran -
Kroz etar uzdaha doplovi bezmeran;
Vide da se suza ne osuši zvon
Sa obraza ljudskih, gde suza zgon,
Pa je došo zračan, i ljubavan, On,
Iz sazvežđa Lava, da nam kaže, veran,
Gde je zaborava umir neizmeran -
Da pokaže neba zaton tihobon -
On da nam osvetli i zračan i smeran:
Gde je večnog mira prenebesni tron;
Sa ležaja Lava dojezdio On.''

Al' Psiha podiže prst u vis, pa tmurno:
''Ovoj zvezdi, avaj, ne poklanjam vere -
Bledilu tom njenom ne poklanjam veru -
Nego ne oklevaj, prenimo se žurno:
Bežimo što dalje izvan smisla, mere;
To jedino osta - samo bekstvo burno!''
U strahu grcaše, ko gonjeno zvere
Klonuše joj krila - bezumno ih stere -
Padoše na zemlju da ih blato ždere -
Na zemlju joj pade okrilje biljurno.

A ja odgovorih: ''To su snova sanje;
O, daj u biljurni da greznemo zrak!
O, daj da prepurni prečeznemo zrak!
Sibilski taj blesak blešti nam: Uzdanje,
Nada i Lepota njegovo su tkanje -
Gle: prolomi nebo i opak mu mrak!
O, verujmo mirno u to nadbliskanje:
Vodiće nas pravo, to je uzdan znak -
Ta vidiš da noću prolomi se mrak,
Graknu iz noći promukao grak:
Prolomi se mraka teško očajanje.''

Smirio sam Psihu, poljub' dadoh njoj
S mnogo bolne strasti s mnogo žalnog šuma
I ubedih Psihu, sred pečalnih gluma;
Tad pođosmo dalje; kad, jezivo: Stoj!
Pred nama Grobnice izvio se kroj
Sa natpisom nekim vrh svoda, vrh huma!
''Šta piše, o Sestro, kom za upokoj?
Kome, izgubljenom, slova žalinh roj?''
Odgovori ona: ''Piše: Julaluma;
Počiva u njemu tvoja Julaluma.''
Tad, ko pep'o siv mi dođe srca svod,
Ko lišće sklupčano u sne očajne -
Ko lišće klonulo u svenule tajne;
Zavikah: ''Oktobar usporio hod,
Pre godinu dana tu dobrodih brod -
O, tu je donesoh, strepnje mi beskrajne,
Tu sam je doneo mrtvim u pohod:
O sad prepoznajem i taj Nedohod,
I sve što je u njemu najprisniji rod:
Zgran, jezero magle, i te misli vajne -
Kroz utvarne gore gulom zavičajne.''
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>

Godine: 35

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

PorukaPostavljena: Sub Okt 15, 2005 3:06 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane


The skies they were ashen and sober;
The leaves they were crisped and sere—
The leaves they were withering and sere;
It was night in the lonesome October
Of my most immemorial year;
It was hard by the dim lake of Auber,
In the misty mid region of Weir—
It was down by the dank tarn of Auber,
In the ghoul-haunted woodland of Weir.

Here once, through an alley Titanic.
Of cypress, I roamed with my Soul—
Of cypress, with Psyche, my Soul.
These were days when my heart was volcanic
As the scoriac rivers that roll—
As the lavas that restlessly roll
Their sulphurous currents down Yaanek
In the ultimate climes of the pole—
That groan as they roll down Mount Yaanek
In the realms of the boreal pole.

Our talk had been serious and sober,
But our thoughts they were palsied and sere—
Our memories were treacherous and sere—
For we knew not the month was October,
And we marked not the night of the year—
(Ah, night of all nights in the year!)
We noted not the dim lake of Auber—
(Though once we had journeyed down here)—
Remembered not the dank tarn of Auber,
Nor the ghoul-haunted woodland of Weir.

And now as the night was senescent
And star-dials pointed to morn—
As the sun-dials hinted of morn—
At the end of our path a liquescent
And nebulous lustre was born,
Out of which a miraculous crescent
Arose with a duplicate horn—
Astarte's bediamonded crescent
Distinct with its duplicate horn.

And I said—"She is warmer than Dian:
She rolls through an ether of sighs—
She revels in a region of sighs:
She has seen that the tears are not dry on
These cheeks, where the worm never dies,
And has come past the stars of the Lion
To point us the path to the skies—
To the Lethean peace of the skies—
Come up, in despite of the Lion,
To shine on us with her bright eyes—
Come up through the lair of the Lion,
With love in her luminous eyes."

But Psyche, uplifting her finger,
Said—"Sadly this star I mistrust—
Her pallor I strangely mistrust:—
Oh, hasten!—oh, let us not linger!
Oh, fly!—let us fly!—for we must."
In terror she spoke, letting sink her
Wings till they trailed in the dust—
In agony sobbed, letting sink her
Plumes till they trailed in the dust—
Till they sorrowfully trailed in the dust.

I replied—"This is nothing but dreaming:
Let us on by this tremulous light!
Let us bathe in this crystalline light!
Its Sibyllic splendor is beaming
With Hope and in Beauty to-night:—
See!—it flickers up the sky through the night!
Ah, we safely may trust to its gleaming,
And be sure it will lead us aright—
We safely may trust to a gleaming
That cannot but guide us aright,
Since it flickers up to Heaven through the night."

Thus I pacified Psyche and kissed her,
And tempted her out of her gloom—
And conquered her scruples and gloom;
And we passed to the end of a vista,
But were stopped by the door of a tomb—
By the door of a legended tomb;
And I said—"What is written, sweet sister,
On the door of this legended tomb?"
She replied—"Ulalume—Ulalume—
'Tis the vault of thy lost Ulalume!"

Then my heart it grew ashen and sober
As the leaves that were crisped and sere—
As the leaves that were withering and sere;
And I cried—"It was surely October
On this very night of last year
That I journeyed—I journeyed down here—
That I brought a dread burden down here!
On this night of all nights in the year,
Ah, what demon has tempted me here?
Well I know, now, this dim lake of Auber—
This misty mid region of Weir—
Well I know, now, this dank tarn of Auber,—
This ghoul-haunted woodland of Weir."

ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de

Godine: 31

Datum registracije: 16 Mar 2005
Poruke: 213
Mesto: Kac

PorukaPostavljena: Uto Dec 26, 2006 9:43 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane


Dvorac u koji se moj sobar usudio da nasilno uđe, radije nego da mi u beznadežno ranjenom stanju dozvoli da noć provedem na otvorenom, bio je jedna od onih mešavina sumornosti i sjaja koja se duž Apenina ne trpi mnogo. Po svemu sudeći, bio je privremeno i nedavno napušten. Smestili smo se u jednoj od najmanjih i najskromnije nameštenih odaja. Nalazila se u zabačenoj kuli zdanja. Bila je bogato ukrašena, mada u dronjcima i starinama. Zidovi su bili okićeni mnogobrojnim i raznolikim heraldičkim trofejima i na njima su visile tapiserije, zajedno sa neobično velikim brojem vrlo smelih, modernih slika uokvirenih bogatim, zlatnim arabeskama. Te slike koje su visile po zidovima, ne samo po njihovim glavnim površinama već i po mnogim udubljenjima, koje je bizarna arhitektura zamka smatrala potrebnim — te slike su me duboko zainteresovale zahvaljujući, možda, mom početnom delirijumu; zbog toga sam zamolio Pedra da zatvori teške prozorske kapke — pošto je već bila noć — da upali jezičke visokog kandelabra koji je bio smešten pored uzglavlja kreveta — i da širom raširi resaste zavese od crnog samota koje su okruživale krevet. Želeo sam da se sve ovo uradi da bih se mogao posvetiti, ako ne snu, ono, u krajnjem slučaju, razmišljanju o ovlm slikama i čitanju jedne male knjige koju sam pronašao pod jastukom, a čija je namera bila da ih kritikuje i opisuje.

Dugo, dugo sam čitao — i pažljivo, pažljivo gledao. Časovi su protekli brzo i ushićeno, i došla je duboka ponoć. Nije mi se dopalo mesto na kome se nalazio kandelabar, te sam sa mukom ispružio ruku, radije nego da uznemiravam pospanog slugu, i namestio ga tako da svoje zrake baca jasnije na knjigu.

Ali taj poduhvat je imao za posledicu efekat koji je, sve u svemu, bio nepredvidljiv. Sada su zraci brojnih sveća (bilo ih je mnogo) padali u udubljenje sobe koje je do tada bilo u dubokoj senci jednog od stubova postelje. Tako sam u jasnoj svetlosti video sliku koju do tada nisam primećivao. Bio je to portret mlade devojke koja upravo postaje žena. Hitro pogledah sliku i sklopih oči. Zašto sam to učinio, nije mi odmah bilo jasno. Dok su mi kapci bili sklopljeni, prebirao sam po glavi tražeći razlog tome. Bio je to nagli pokret da bih dobio u vremenu — da bih bio siguran da me vid nije prevario — da smirim i savladam maštu za suzdržaniji i pouzdaniji pogled. I posle nekoliko trenutaka, ponovo sam sa punom pažnjom posmatrao sliku.

Da sada dobro vidim, nisam mogao, niti sam hteo da sumnjam; izgleda da je prvi blesak sveća preko platna rasuo pospanu tupost koja je zavladala mojim čulima i vratio me trenutno u javu.

Kao što već rekoh, beše to portret mlade devojke. Sastojao se samo od glave i ramena, urađenih, kako se to tehnički naziva, u maniru vinjete; u stilu omiljenih Salijevih glava. Ruke, dekolte, pa i krajevi blistave kose bili su neprimetno uklopljeni u neodređenu, a ipak duboku senku, koja je obrazovala pozadinu portreta. Ram je bio ovalan, bogato pozlaćen i filigranisan u moresku. Što se tiče umetnosti, ništa se nije moglo porediti sa divotom same slike; niti tehnika slikanja, niti besmrtna lepota lica, koja me je tako iznenada i tako žestoko dirnula, a najmanje moja mašta, koja je, prenuta iz poludremeža, zamenila glavu slike živom osobom. Odmah sam video da su neobičnosti crteža, vinjetisanja i rama morali trenutno da odagnaju takvu ideju — da su morali da spreče čak i moje trenutno bavljenje njome. Razmišljajući o ovim stvarima, ostao sam tako, možda sat vremena, pola sedeći, a pola naslanjajući se, sa pogledom prikovanim za portret. Na kraju, zadovoljan zbog istinske tajne koju je on izazvao, padoh natrag u krevet. Otkrio sam da je čarolija slike u potpuno živom izrazu, koji me je na početku trgao, a na kraju zbunio, savladao i zaprepastio. Sa dubokim i iskrenim strahopoštovanjem, vratio sam kandelabar na njegovo mesto. Pošto je tako uzrok moje duboke uznemirenosti bio uklonjen iz vidokruga, žudno potražih knjigu koja je opisivala slike i njihove istorije. Okrenuvši stranu koja se odnosila na ovalni portret, pročitao sam sledeće nejasne i staromodne reči.

"Beše to deva najređe lepote i toliko lepa koliko i radosna. I proklet beše čas kada ugleda, zavole i udade se za slikara. On, strastan, studiozan, asketa, već imade u svojoj umetnosti mladu: beše to deva najređe lepote i prepuna radosti: lepršava i nasmejana, i sklona šali kao mlado lane; volela je i negovala sva bića, a mrzela jedino umetnost koja joj beše suparnica: i plašila se jedino palete i četkica, kao i ostalih dosadnih sprava koje su je lišavale ljubljenog lica. Užasna stvar za nju beše kad ču slikareve reči da želi, čak i svoje mlade neveste, da napravi portret. Ali pošto poslušna i skromna beše, mnogo nedelja je sedela krotko u mračnoj, visokoj kuli dvorca, gde je na bledo platno svetlost padala jedino sa vrha tavanice. A on, slikar, ushiti se svojim radom, koji se nastavljaše iz časa u čas, iz dana u dan. Beše to strastan, neobuzdan i sumoran čovek, izgubljen u svojim sanjarenjima; zbog toga ne bi ni video da svetlost tako jezovito pada u usamljenu kulu, oduzimajući zdravlje i dušu njegovoj nevesti, koja je venula, naočigled svih, sem njega. I ona nastavi da se smeši, ne žaleći se, jer je videla da slikar (koji beše slavan) žarko i jarko uživa u svom poslu, i radi dan i noć želeći da naslika onu koja ga je toliko volela, ali koja je svakim danom sve više i više slabila i postajala potištenija. I, zaista, oni koji su videli portret govorahu tihim rečima o sličnosti, kao o velikom čudu, i kao ne manjoj potvrdi slikareve snage od njegove duboke ljubavi prema onoj koju je tako nenadmašno dobro slikao. No konačno, kako se crtanje približavalo kraju, niko ne beše puštan u kulu; slikar u zanosu posla postade neobuzdan, i retko skretaše pogled sa platna, čak i da bi pogledao lik svoje žene. I ne bi ni video da boje koje je nanosio na platno behu skinute sa obraza one koja je sedela pored njega. I pošto mnoge nedelje prođoše i ostade tek jedan potez po ustima da se učini i tek jedna nijansa na oku, duša dame ponovo zatreperi kao plamen u čašici lampe. A onda, učinjen je potez četkicom, i onda, boja je naneta; i u prvom trenu slikar, zanet, stajaše pred delom koje je svršio, a u sledećem, još uvek gledajući, zadrhta i preblede, uplaši se i glasno kriknu: "Ovo je zaista Život sam!" A onda se iznenada okrenu ne bi li pogledao svoju voljenu: — Ona beše mrtva."

"Mislim da neke misli treba da ostavim u mislima"
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de

Godine: 31

Datum registracije: 16 Mar 2005
Poruke: 213
Mesto: Kac

PorukaPostavljena: Uto Dec 26, 2006 9:44 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane


I tu leži volja koja ne umire. Ko zna tajne volje i njene snage? Jer Bog nije ništa drugo do velika volja koja prožima sve stvari po prirodi svoje namere. Čovek se ne prepušta anđelima niti smrti potpuno, sem kroz slabost svoje nejake volje.

Džozef Glenvil

Nikako se ne mogu setiti kako, kada, čak ni gde sam tačno prvi put upoznao ledi Ligeju. Od tada je proteklo mnogo godina i mnoge patnje su mi oslabile sećanje. Ili se, možda, sada ne mogu setiti tih činjenica zato što je, u stvari, karakter moje voljene, njeno retko obrazovanje, njen jedinstveni mada spokojni izraz lepote, uzbudljiva i opčinjujuća rečitost njenog melodičnog jezika, utirao put u moje srce koracima tako pouzdanim i tako skriveno postupnim da su ostali neprimećeni i nepoznati. Verujem da sam je prvi put i najčešće sretao u jednom ogromnom, starom i trulom gradu blizu Rajne. Potpuno sam siguran da mi je govorila o svojoj porodici. Ne može se sumnjati u to da je ona poticala iz vrlo velikih davnina. Ligeja! Ligeja! Zakopan u proučavanju prirode, koje je više nego sve drugo prilagođeno oslabljenim utiscima spoljašnjeg sveta, ta sama slatka reč — Ligeja — donosi mi pred oči sliku one koje više nema. I sada, dok ovo pišem, sinu mi saznanje da nikad nisam znao prezime one koja je bila moja prijateljica i zaručnica i koja je postala učesnik u mojim proučavanjima i, na kraju, žena mog srca. Da li je to što nikad nisam istraživao tu stvar bila razigrana optužba na račun moje Ligeje? Ili je bila provera jačine moje ljubavi? Ili sopstveni kapric — neobuzdana romantična žrtva na svetilištu najstrastvenije privrženosti. Nejasno se prisećam samog upoznavanja — nije ni čudo što sam potpuno zaboravio okolnosti koje su ga prouzrokovale ili pratile. I, ako je ikada duh nazvan Romansa, ako je ikada, iznurena i nejasno krilata Aštofeta idolatrijskog Egipta vladala, kao što kažu, ukletim brakovima, onda je sigurno vladala mojim.

Postoji, međutim, jedna druga stvar o kojoj me sećanje ne vara. To je ličnost Ligeje. Rastom je bila visoka, vitka, a u svojim kasnijim danima čak i iznurena. Uzalud bih pokušavao da naslikam dostojanstvo i mirnu lakoću njenog držanja, ili neshvatljivu lepršavost i gipkost njenog koraka. Dolazila je i odlazila kao senka. Nikad nisam postajao svestan njenog ulaska u moj zatvoreni kabinet, izuzev kroz dragu muziku njenog tihog, slatkog glasa, kada bi položila svoju mramornu ruku na moje rame. Nijedna joj deva lepotom nije bila ravna. Lice joj je bilo zračenje opijumskog sna — vazdušasta i ushićujuća vizija, uzvišenija nego maštarije koje su lebdele oko pospanih duša deloskih kćeri. Ali ipak, crte joj nisu bile od onog pravilnog uzora, koji su nas pogrešno učili da obožavamo u klasičnim paganskim delima. "Ne postoji izuzetna lepota" — kaže Bekon, lord Verulamski, iskreno govoreći o svim oblicima i rodovima lepoga — "bez nečeg neobičnog u proporciji." Ipak, mada sam video da Ligejine crte nisu klasično pravilne — mada sam primetio da je njena ljupkost zaista "izuzetna" i da je postojalo mnogo "neobičnog" što ju je ispunjavalo, uzalud sam pokušavao da otkrijem nepravilnosti i uđem u trag moje percepcije tog "neobičnog". Ispitivao sam konturu visokog i bledog čela — bilo je bez greške — kako zaista hladno zvuči ta reč kada se primeni na tako božansku dostojanstvenost! — Koža je bila poput najčistije slonovače i nametala se širinom i mirnoćom nežnog ispupčenja predela iznad slepoočnica; a onda, oni vrani, blistavi, bujni i prirodno grguravi uvojci koji ističu punu snagu Homerovog epiteta "zumbulast". Posmatrao sam delikatni obris nosa — i nigde, osim na elegantnim hebrejskim medaljonima, nisam video slično savršenstvo. Postojala je ista raskošna gipkost površine, ista, jedva primetna tendencija orlovskosti, iste harmonično povijene nozdrve koje su govorile o slobodnom duhu. Posmatrao sam slatka usta. Tu je zaista bila pobeda svega nebeskog — veličanstveni potez kratke gornje usne — meka, čulna pospanost donje — rupice koje su zabavljale i boja koja je sama govorila — zubi, od kojih se odbijao svaki zračak nebeske svetlosti koja bi pala na njih pri prozračnom i spokojnom, no pre svega najradosnijem od svih osmeha. Pažljivo sam proučavao oblik brade i pronašao sam, takođe, grčku nežnost širine, mekoću i veličanstvenost, punoću i produhovljenost — konturu koju je, u snu, bog Apolon obelodanio Kleomenesu, atinskom sinu. A onda sam se zagledao u Ligejine ogromne oči.

Za oči nemamo obrasca u udaljenoj antici. Možda je tajna na koju aludira lord Verulamski ležala u očima moje ljubljene. Moram priznati da su one bile mnogo krupnije nego obične oči naše rase. Čak su bile krupnije od najkrupnijih očiju gazela plemena u dolini Nurdžehad. Ali samo u intervalima — u trenucima silnog uzbuđenja — ova čudnovatost je na Ligeji postajala više nego primetna. U takvim momentima je njena lepota — ili se samo tako pojavljivala u mojoj uspaljenoj mašti — bila lepota bića nad zemljom ili van nje — lepota legendarne turske hurije. Najblistavija crna je bila boja njenih zenica i daleko nad njima nalazile su se katranasto crne trepavice, neobično duge. Obrve, čiji je oblik bio pomalo nepravilan, imale su istu boju. "Neobičnost" koju sam, međutim, pronašao u njenim očima nije bila vezana za njihov oblik ili boju, ili savršenost crta, već mora da se pre svega odnosila na njihov izraz. Ah, reč bez značenja, iza njenog pukog zvuka sakrivamo svoje neznanje o toliko uzvišenom. Izraz Ligejinih očiju! Kako sam u dugim noćima razmišljao o njemu! Kako sam se samo kroz celu letnju noć borio da ga shvatim! Šta je bilo to — to nešto dublje od Demokritovog kladenca — što je ležalo duboko u zenicama moje voljene? Šta je to bilo? Bio sam obuzet strašću da to otkrijem. Te oči! Te ogromne, te sjajne, te božanske zenice! Postale su mi zvezde bliznakinje Lede, a ja njima najodaniji astrolog.

"Mislim da neke misli treba da ostavim u mislima"
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de

Godine: 31

Datum registracije: 16 Mar 2005
Poruke: 213
Mesto: Kac

PorukaPostavljena: Uto Dec 26, 2006 9:45 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Ne postoji stvar, među mnogim nerazumljivim anomalijama psihologije, stravičnija od činjenice — koja, verujem, nije nikad zabeležena u školama — da se, u nastojanju da u sećanje prizovemo nešto davno zaboravljeno, često nalazimo na samoj ivici sećanja, ali bez mogućnosti da se na kraju setimo. Koliko često sam, u intenzivnom istraživanju Ligejinih očiju, osetio kako mi se približava tajna njenog izraza — osetio kako mi se približava — ali još uvek ne potpuno moja — da bi na kraju potpuno iščezla. I (čudna, najčudnija od svih zagonetaka) pronašao sam u najjednostavnijim likovima svemira krug analogija tom izrazu. Hoću reći da sam, pošto je Ligejina lepota prešla u moju dušu, prebivajući tu kao u svetilištu, da sam u mnogim bićima i stvarima materijalnog sveta nalazio isto osećanje kojim sam bio ispunjen dok su me njene ogromne i sjajne zenice posmatrale. Ipak, više ne bih mogao definisati to osećanje, niti ga analizovati, niti ga čak pouzdano razmatrati. Prepoznavao sam ga, dozvolite mi da ponovim, katkad gledajući puzavice što brzo rastu, katkad gledajući moljca, leptira, larvu; žuborenje potoka. Osećao sam ga u okeanu: u padanju meteora. Osećao sam ga u pogledima neobično starih ljudi. Postoji na nebu jedna ili dve zvezde (naročito jedna zvezda šeste veličine, dvostruka i promenljiva, u blizini ogromne zvezde u Liri) otkrivene teleskopom, pomoću kojih sam postao svestan tog osećanja. Ne retko su me izvesni zvuci žičanih instrumenata i delovi knjiga ispunjavali njime. Između bezbroj drugih primera, dobro se sećam jednog, iz dela Džozefa Glenvila, koji nikad nije (ko će znati — možda zbog njegove mirnoće) propustio da me inspiriše tim osećanjem: — ,,I tu leži volja koja ne umire. Ko zna tajne volje i njene snage? Jer Bog nije ništa drugo do velika volja, koja prožima sve stvari po prirodi svoje namere. Čovek se ne prepušta anđelima, niti smrti, potpuno, sem kroz slabost svoje nejake volje."

Dužina godina i kasnija razmišljanja onemogućili su me da zaista tragam za nekom udaljenom vezom između ovog pasusa engleskog moraliste i delića Ligejinog karaktera. Silina mišljenja, akcije ili govora, u njoj je, verovatno, bila rezultat, ili bar pokazatelj, ogromne volje koja je, za vreme našeg dugog odnosa, propustila da da drugi ili neposredniji dokaz svog postojanja. Od svih žena koje sam ikad poznavao, ona, spolja mirna, uvek spokojna Ligeja, bila je najneobuzdanija žrtva burnih krvopija surove strasti. Nisam mogao procenjivati takvu strast, osim po čudesnom razrogačenju tih očiju koje su me u isti mah ushićivale i užasavale — po skoro magičnoj melodiji, modulaciji, jasnoći i spokojnosti njenog tihog glasa — po silnoj energiji strasnih reči a koju je njen način izražavanja zbog kontrasta samo udvostručivao.

Govorio sam o Ligejinom obrazovanju: bilo je ogromno — kakvo nisam poznavao kod žene. Bila je veliki poznavalac klasičnih jezika i onoliko koliko sam ja mogao da procenim s obzirom na moje poznavanje evropskih jezika, nije nikad napravila neku pogrešku. Zaista, jesam li ikad uhvatio Ligeju da je pogrešila u vezi sa bilo kojom temom mnogohvaljenog akademskog znanja, koje je toliko hvaljeno uglavnom zato što je najviše nejasno i nerazumljivo? Kako mi se jedinstveno, kako mi se uzbudljivo, u ovom kasnom periodu, nametnula ta jedna stvar. Rekao sam da joj je znanje bilo takvo kakvo nisam poznavao ni kod jedne žene — ali gde živi čovek koji je uspešno prošao kroz sve široke oblasti morala, fizičkih i matematičkih nauka? Tada nisam video ono što sada jasno primećujem, da je Ligejina učenost bila ogromna, zaprepašćujuća; ali sam bio potpuno svestan njene beskrajne nadmoćnosti, da bi se, sa dečijim poverenjem, prepustio njenom vođstvu kroz haotičan svet metafizičkih istraživanja, kojima sam bio vrlo okupiran za vreme prvih godina našeg braka. Sa kako beskrajnim trijumfom sam, sa kako živim zadovoljstvom, sa kojom količinom svega onog što je eterično u nadi, osećao, dok se ona naginjala nada mnom zagnjurenim u proučavanja — malo tražena a još manje znana — kako se polako, ispred mene širi slatki vidik, po čijoj bih dugačkoj, prekrasnoj i nekročenoj stazi mogao doći do cilja jedne mudrosti, suviše božanski vredne da ne bi bila zabranjena!

Kako je tek porazna morala biti žalost sa kojom sam, posle nekoliko godina, gledao kako moja velika očekivanja dobijaju krila i odleću! Bez Ligeje sam bio samo dete koje je pipkalo izgubljeno u mraku. Njeno prisustvo, samo njeno čitanje je jasno osvetlilo mnoge zagonetke transcendentalnosti u koju smo bili utonuli. Čeznući za jarkim sjajem njenih očiju, slova koja behu svetlucava i zlatna postajala su mutnija od saturnijanskog olova. A sada su te oči sve ređe i ređe sjale preko stranica nad kojima sam bio udubljen. Ligeja je obolela. Divlje oči su plamtele sa i suviše — i suviše sjajnim zračenjem; bledi prsti su postali providni, kao voštana boja groba, plave vene na visokom čelu su oticale i naglo tonule sa menom najnežnijih osećanja. Video sam da mora umreti — u duši sam se beznadežno borio sa ljutitim Azraelom. A borbe moje strastvene žene, na moje veliko čuđenje, bile su čak energičnije nego moje. Bilo je u njenoj strogoj prirodi mnogo toga što mi je govorilo da će joj smrt doći bez užasa — ali nije bilo tako. Reči su nemoćne da stvore bilo kakvu sliku o žestini otpora koji je ona pružala dok se rvala sa Senkom. Sa bolom sam ječao zbog tog žalosnog prizora. Tešio bih je — urazumio bih je; ali prema jačini njene strahovite žudnje za životom — za životom — za samim životom — uteha i razum su bili jednaki najvećoj gluposti. Ali njeno mirno držanje je bilo uzdrmano tek u poslednjem trenutku usred najgrčevitijih previjanja njenog oštrog duha. Njen glas je postajao nežniji — postajao tiši — ali ne želim da se zadržavam na neobičnom značenju mirno izgovorenih reči. Mozak mi se kovitlao dok sam, omađijan, slušao melodiju nadzemaljske žudnje i nade koje smrtno biće nikad pre nije poznavalo.

"Mislim da neke misli treba da ostavim u mislima"
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de

Godine: 31

Datum registracije: 16 Mar 2005
Poruke: 213
Mesto: Kac

PorukaPostavljena: Uto Dec 26, 2006 9:46 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Uopšte nije trebalo da sumnjam u to da me je volela; i mogao sam lako postati svestan da u srcu kao što je njeno ljubav vlada neuobičajenom strašću. Ali sam tek sa smrću bio potpuno zadivljen snagom njenih osećanja. U dugim časovima, držeći me za ruke, izlivala bi pred mene nabujalu sadržinu srca čija je više nego strasna naklonost dostizala do idolatrije. Zbog čega sam zaslužio da budem blagosloven takvim priznanjima? Zbog čega sam zaslužio da budem tako proklet oduzimanjem moje ljubljene u časovima kad ih je činila? Ali ne mogu podneti da se ovim opširno bavim. Dozvolite mi jedino da kažem da sam u Ligejinom više nego ženskom odavanju ljubavi, na žalost, potpuno nezasluženo, potpuno bezvredno podarenoj meni, na kraju prepoznao načelo njene čežnje, toliko pomamne, iskrene žudnje za životom koji ju je sada tako brzo napuštao. Tu pomamnu žudnju — tu nezasitu vatrenost volje za životom — samo za životom — nemam snage da predstavim — jer nema reči koja je u stanju da je izrazi.

Duboko u noći kada je otišla, zahtevala je, prizivajući me zapovednički rukom, da joj ponovim izvesne stihove koje je sama, pre nekoliko dana, sastavila. Poslušao sam je. To behu ovi:

Gle! slavne li noći
Na kraju godina samotnih!
Mnogo je anđela krilatih, što su hteli doći,
Pod velom i suzama natopljeni,
U pozorište da vide
Igru strahova i nada silnih,
Dok svirači snažno izduvavaju
Muziku svetova davnih.

Mimeza, ko božanstvo sa visina samo,
Mrmori tiho sebi u bradu,
I leti tamo-amo —
Obične lutke, oni što banu pa se iskradu
Po naredbi velikih, bezličnih stvari
Od pozornice prave paradu
I krilima svojim od kondora stvaraju
Nesrećnu nakaradu!

Ta nemoguća drama! — uveren budi
Zaboravljena neće biti!
Sa svojim prividom gonjenim večno od ljudi
Što ga nikad neće dohvatiti
Kružeći istim putem, a uvek
Na isto mesto dolaziti,
I sa još mnogo ludila i mnogo greha
I užasa u čitavoj ovoj uroti.

Ali gle! sred igre što se odvija,
Stvorenje neko puzeći upada!
Krvavi stvor što se otud svija
Ulazi na scenu sada!
Uvija se! — vija! — u smrtnim trzajima
I igra joj plenom pada,
Serafini jecaju kraj zmijskog zuba
Što u ljudsku krv ubada.

Napolju — napolju su svetla — svi napolje sada!
I na drhtave prilike
Zavesa, pokrov mrtvih pada,
Uz olujne hučne slike,
I anđeli bezbojni i bledi
Uspravni i otkriveni, slažu se bez replike
Da je drama tragedija — "čovek",
A herojsko ime pobedniku, crvu pripada.

"O, Bože!" — upola je kriknula Ligeja, skočivši na noge i grčevitim pokretom raširivši ruke uvis, kada sam završio ove stihove. — "O, Bože! O, sveti Oče! — moraju li ove stvari biti tako neumitne? Zar neće ovaj Osvajač jednom biti pokoren? Zar nismo deo i komad Tebe? Ko zna tajne volje i njene snage? Jer Bog nije ništa drugo sem velika volja koja prožima sve stvari po prirodi svoje namere. Čovek se ne prepušta anđelima niti smrti potpuno, sem kroz slabost svoje nejake volje."

I tada, kao da je iscrpena uzbuđenjem, dozvolila je da joj bele ruke padnu i svečano se vratila svojoj samrtničkoj postelji. I dok je disala svoje poslednje udisaje, sa njenih usana je, izmešano sa njima, dolazilo tiho mrmljanje. Prislonio sam uvo uz njih i ponovo prepoznao završne reči Glenvilovog pasusa: — "Čovek se ne prepušta anđelima niti smrti potpuno, sem kroz slabost svoje nejake volje."

Umrla je; i nisam mogao duže, tugom zdrobljen u samu prašinu, podneti usamljenu pustoš boravka u tmurnom i trulom gradu pored Rajne. Nije mi nedostajalo ono što svet naziva bogatstvom. Ligeja mi je donela mnogo više, mnogo više nego što obično pripadne većini smrtnika. Zbog toga sam posle nekoliko meseci iznurujućeg i besciljnog traganja kupio i restaurirao jednu opatiju, koju neću imenovati, a koja se nalazi u jednom od najdivljijih i najpustijih delova lepe Engleske. Mračna i sumorna veličanstvenost zgrade, surovost okoline, mnogo melanholičnih i vremenom počastvovanih sećanja vezanih za obe te stvari, imali su mnogo srodnog sa osećanjima krajnje napuštenosti koja su me dovela u ovaj udaljeni i nedruštveni deo zemlje. Ipak, mada je spoljašnjost opatije, zajedno sa zelenim ruševinama oko nje, pretrpela male promene, zahtevao sam, sa dečjom perverznošću i možda sa bojažljivom nadom da ću se osloboditi svoje tuge, da se u njenoj unutrašnjosti izradi više nego kraljevska raskoš. Za takve ludorije sam još u detinjstvu pokazivao sklonosti, i sada su mi se vraćale u nekoj vrsti opčinjenosti tugom. Na žalost, osećam koliko se mnogo, čak početne ludosti moglo otkriti u prekrasnim i fantastičnim draperijama, u svečanim egipatskim rezbarijama, u čudnim karnišama i nameštaju, u bedlamskim šarama ćilimova od ćubastog zlata! Postao sam pravi rob u mrežama opijuma, i moji radovi i moji nalozi primili su boje mojih snova. Ali ne smem se zadržavati da bih podrobnije opisao ove bezumnosti. Dozvolite mi da jedino govorim o toj jednoj sobi, kuda sam, u trenutku mentalnog otuđenja, sa oltara doveo, kao nevestu — kao naslednicu nezaboravljene Ligeje — plavokosu i plavooku ledi Rovenu Trevanjon od Tremjena.

Ne postoji u toj svadbenoj sobi ni delić arhitekture ili dekoracije koji sada nije jasno ispred mene. Gde su bile ohole duše nevestine porodice kada su, zbog žeđi za zlatom, dozvolile tako voljenoj devojci i kćeri da pređe prag odaje tako nakićene? Već sam rekao da se do u sitnica sećam detalja sobe — mada sam žalosno zaboravan kad su u pitanju važnije teme — jer tu, u fantastičnom izlaganju, nije bilo sistema, nije bilo odnosa, pomoću kojeg bi ih zadržao u sećanju. Soba koja je ležala u visokoj kuli utvrđene opatije bila je petougaonog oblika i vrlo prostrana. Obuhvatajući čitavu južnu stranu petougla tu, se nalazio jedan jedini prozor — komad nesalomljivog venecijanskog stakla — jedino okno, obojeno olovnom bojom, tako da su zraci, bilo Sunca, bilo Meseca, prolazeći kroz njega, osvetljavali jezivim sjajem unutrašnje predmete. Iznad gornjeg dela ovog ogromnog prozora pružala se vreža od starodrevne loze, koja se ispela uz masivne zidove kule. Tavanica od tamne hrastovine bila je prekomerno visoka, zasvođena i savršeno isprepletena najdivljijim i najgrotesknijim uzorcima polugotičkih, poludruidskih izmišljotina. U udubljenju na samom centru ovih melanholičnih svodova, na zlatnom lancu dugih karika, visila je ogromna kadionica od istog metala sa saracenskim šarama i mnogo rupica, vešto izrađenih, tako da su kroz njih prolazili, unutra i napolje, kao obdareni zmijskom vitalnošću, neprestani mlazevi obojenih plamenova.


"Mislim da neke misli treba da ostavim u mislima"
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de

Godine: 31

Datum registracije: 16 Mar 2005
Poruke: 213
Mesto: Kac

PorukaPostavljena: Uto Dec 26, 2006 9:48 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Ne hajem što mi zemna kob
malo znanog sadrži -
niti što duga ljubavna dob
mrije u kratkoj mržnji: -
ne tužim što je veliki broj
sretnijih od mene,
već što ti žališ udes moj
kad sam sijen sjene


"Mislim da neke misli treba da ostavim u mislima"

Poslednja prepravka: vtb:) datum Uto Dec 26, 2006 9:53 pm; ukupno izmenjena 1 put
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de

Godine: 31

Datum registracije: 16 Mar 2005
Poruke: 213
Mesto: Kac

PorukaPostavljena: Uto Dec 26, 2006 9:49 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane


Čak mi i život davan
(pošto može) liči na san,
ja nikada ne bih hteo
da budem car Napoleon,
nit se moja zvezda gnezdi
na dalekoj nekoj zvezdi.

Odlazeć od tebe sada
priznajem ti srca rada -
takvih bića bi niz ceo
koja moj duh ne bi sreo
da su prošla pored mene
kroz oči mi zatvorene -
ako mir se moj raspada,
noću, danju, bilo kada,
poput ničeg, poput sanje,
dal ga zato ode manje?

Stojim dok svud oko mene
na sprudu se vali pene
i na mome dlanu bleska
roj zrnaca zlatnog peska -
malo! Al je i to malo
kroz prste u ponor palo!
Moje rane nade? - davno
iščezle su one slavno,
poput munje što zasija
za tren nebom - pa ću i ja.

Tako mlad ? Ah! Ne - zacelo!
Još me smori moje čelo,
al ti da sam ohol kažu -
oni lažu - glasno lažu -
od srama mi drhte grudi,
jer se bedni čas usudi
da čast osećanja mojih
sa imenom niskim spoji -
ni stoičan? Ne! - U zlobi
i teskobi moje kobi
s podsmehom ću prezirati
tu žalosnu slast "trajati"
Šta? Zenona senka! - Nikad!
Ja! Trajati! - Ne -ne čikat'!

Primi poljubac u čelo!
I, dok krećem neveselo,
potvrđujem tebi smelo -
jer istinu sada znamo
da moj život san bi samo;
Sad kad nesta moja nada,
poput ničeg, poput sanje,
dal je zato ode manje?
Sve što znamo i gledamo
zbilja san u snu je samo.

Dolazim do šumnog žala
izmučenog srdžbom vala,
i uzimam zrnca peska
koji kao zlato bleska -
malo! Al je i to malo
kroz prste u ponor palo,
dok mre srce malaksalo!
O sudbo! Zar nema spasa
ni jednom od zlog talasa?
Sve što znamo i gledamo
da li san u snu je samo?

Poeov odnos prema snu je put da se izbegne ružna svakodnevnica i dostigne ideal, ali je san i poseban način doživljavanja te stvarnosti. Značenje snova, poput mnogih Poeovih priča, ne možemo odvojiti od slika u kojima se javljaju. Poput sna, Poeove priče slede posebnu, tek prividnu logiku, kojoj ipak verujemo dok san traje. Sam je Poe, međutim, najjače naglašavao važnost stanja u kojem se nalazimo dok tonemo u san, dok se nalazimo između jave i sna.
To je tzv. hipnagogičko stanje, a on ga opisuje kao vizionarsko stanje, u kojem pesniku pristižu poruke i slike iz duhovne sfere koje su mu inače nedostupne. Te se slike"javljaju u duši...samo...u časovima kad se granice dnevnog sveta stapaju s granicama sveta snova"

"Mislim da neke misli treba da ostavim u mislima"
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Književnost ~ -> ~ Poezija ~ -> Edgar Allan Poe Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana 1, 2, 3  sledeća
Strana 1 od 3

Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma

- Burek Forum - Doček Nove 2018. godine - Venčanja, svadbe - Proslave - TipoTravel - Kuda večeras -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon