www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014

Knjige hrvatskih autora
Strana 1, 2, 3  sledeća
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Književnost ~
::  
Autor Poruka
GiGi
*Pravi muškarac*
*Pravi muškarac*





Datum registracije: 09 Mar 2005
Poruke: 10732
Mesto: Autonomna Pokrajina Vojvodina/ Novi Sad/ Liman

blank.gif
PorukaPostavljena: Pet Okt 14, 2005 12:13 pm    Naslov poruke: Knjige hrvatskih autora Na vrh strane Na dno strane

U ovoj temi napishite sve sto zelite o knjigama hrvatskih autora (najvishe vam se svidela, najmanje, utiske, impresije, misljenja, teorije, ostalo..)

Idemo...napravicu neki izbor, tj. ja vam preporuchujem:

,,Spomenička baština Boke kotorske''- Cvito Fisković


,,Boka kotorska, Hrvatima toliko bliska a gotovo nepoznata povijesno-zemljopisna činjenica, otkriva u ovoj knjizi možda ponajbolje svoje vrijednosti, vrijednosti kojih nismo bili stoljećima dovoljno svjesni. ''


,,Most s putnikom''- Mate Ganza

,,Mračna i nadasve ozbiljna poezija, svjesna čovjekove povijesno-društvene i prirodne uvjetovanosti, poezija tragičnoga patosa usprkos svevladajućemu kanonu površnosti.''


,,Slovo iskona''- Stjepan Damjanović

,,Drugo izdanje iznimno povoljno ocijenjenog priručnika staroslavenske/starohrvatske pismenosti.''



_________________


 
mistik29
Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 47

Datum registracije: 30 Sep 2005
Poruke: 7173
Mesto: Zagreb

croatia.gif
PorukaPostavljena: Pet Okt 14, 2005 7:53 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Miljenko Jergović 'Sarajevski Marlboro'
i svakako svakako za pročitati:
Renato Baretić 'Osmi povjerenik', odlična knjiga.

_________________
JoŠ PoSToJe iSTiNe KoJe VoLe BoLJeTi
 
GiGi
*Pravi muškarac*
*Pravi muškarac*





Datum registracije: 09 Mar 2005
Poruke: 10732
Mesto: Autonomna Pokrajina Vojvodina/ Novi Sad/ Liman

blank.gif
PorukaPostavljena: Čet Okt 27, 2005 12:36 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

,,Arka''- Nikica Petrak



,,Recenziravši Petrakovu hvaljenu pjesničku zbirku Razmicanje paučine (Matica hrvatska, 1999), Krešimir Bagić točno upozorava na Petrakov stvaralački temelj: da je put u prošlost relevantan oblik osmišljavanje suvremene egzistencije. Petrak ni u svojoj najnovijoj zbirci, sastavljenoj od tridesetak pjesama, ne odstupa od takva pristupa poeziji. I nadalje se njegov lirski subjekt obraća iz perspektive iskusna čovjeka koji, opterećen slutnjom starosti, pokušava približiti, omjeriti, na stanovit način i poništiti udaljene vremenske perspektive (K. Bagić). Već je na samim počecima Petrakova stvaralaštva zapaženo nekoliko temeljnih pjesničkih odlika koje je vremenom Petrak više nego uspješno razvijao i nadograđivao, čime je u kritici stekao status pjesnika koji je iz zbirke u zbirku sve bolji. Sveprisutni pojmovi starosti i starine, ljubavi, beznađa te germanska mišljivost (T. Ladan) i prepoznatljivi baladični ton (S.P.Novak) njegovih pjesama, osigurali su Petraku mjesto među najcjenjenijim suvremenim hrvatskim pjesnicima, mjesto koje ovom zbirkom biva u potpunosti potvrđeno.''

Nikica Petrak (Duga Resa, 1939), diplomirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu anglistiku te povijest umjetnosti. Iznimno je cijenjen i kao pjesnik i kao prevoditelj te esejist.

_________________


 
GiGi
*Pravi muškarac*
*Pravi muškarac*





Datum registracije: 09 Mar 2005
Poruke: 10732
Mesto: Autonomna Pokrajina Vojvodina/ Novi Sad/ Liman

blank.gif
PorukaPostavljena: Čet Okt 27, 2005 12:38 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

,,Matoševa zvona''- Venko Andonovski



,,Kako protumačiti simbol kao književni znak, kakav je njegov status te funkcija u jednom poetskom tekstu, te, napokon, koju metodologiju i teorijski model pri tom koristiti, glavna su pitanja koje autor postavlja u ovome djelu.

Venko Andonovski (Skopje, 1964), pjesnik, novelist, romanopisac, dramatičar, esejist, kritičar, književni teoretičar i prevoditelj, sveučilišni profesor hrvatske književnosti na skopskom Filološkom fakultetu, pokušao je odgovoriti na ova pitanja egzegezom Matoševa poetskoga teksta, konkretno Matoševom opsesivnošću simbolom »zvona«.

Rezultat takve metodologije ozbiljna je književno teoretska studija koja pitanja znanosti o književnosti analizira pomoću semioloških načela, konkretno: kako preko sintaktičkog doći do semantičkog aspekta teksta.''

_________________


 
klopi
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de





Datum registracije: 29 Mar 2005
Poruke: 74

blank.gif
PorukaPostavljena: Sub Okt 29, 2005 2:07 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Ne znam neku posebnu knjigu, ali Dubrovacki petrarkisti su mi najjaci. I naravno Krleza...i pesme Dobrise Cesarica!
 
plastic_noise
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de





Datum registracije: 16 Sep 2005
Poruke: 6

blank.gif
PorukaPostavljena: Pon Nov 21, 2005 9:03 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

ROBERT MARIĆ

P R A Z N I N E

ROMAN


(PRVA ČETIRI POGLAVLJA)
L I B R O
Pula, 2003.

Umjetnik koji radi iz potpunog očaja nasuprot represivnim, otuđujućim snagama svijeta, ali bar nikada ne gubi izvjesno viđenje dugo izgubljene trajne radosti. Po definiciji je djelo umjetnosti revolucionarno utoliko ukoliko destruira normalne, otuđene sustave opažanja u središtu svoje stvaralačke dijalektike.
David Cooper ˝Jezik IudiIa˝





( . . . ) a traganje za istinom nužno izlaže onog tko mu se prepušta baš opasnosti od izolacije. Istina i razum ne idu s javnim mnijenjem i konvencionalnim zdravim razumom. Većina ljudi je sklona prihvatiti umirujuća lažna objašnjenja i gledišta koja se nameću na prvi pogled.
Erich Fromm ˝Misija S. Frojda˝
 
plastic_noise
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de





Datum registracije: 16 Sep 2005
Poruke: 6

blank.gif
PorukaPostavljena: Pon Nov 21, 2005 9:04 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

U V O D ? !

Aaaa, ne, neće ovaj put biti po vašemu. Čujete liii, vi dolje! Ja sam sitna muha, muhica, mušičica, kukac, mrav, mravac, mravčić, buba, bubica...
Vlažni mrak sve je strmiji. Disanje je napregnuto do boli, do rasprsnuća grudnog koša, preuskog da primi svu tu navalu razrijeđenog zraka. Zdrav planinski zrak, kojemu su nepoznate sve one sitne prljavštine nataložene u tvojoj mlohavoj i smežuranoj cjelovitosti. Previše je strmo, mislio si da će ići lakše... Od silna napora ne primjećuješ ni prekrasnu modru tišinu, koja je toliko tiha da se i ne čuje.
I možda je zgodan trenutak, dok traje ta tišina, toplo preporučiti eventualnom nesretnom čitatelju bez kondicije i neke osobite psihičke stabilnosti, da se već na samom početku poštedi zamornog uspona na brdo i tkoznačega još što slijedi, te bez imalo grižnje savjesti napusti čitav taj mučni ambijent i prebaci se u neko drugo poglavlje... ili pak jednostavno odloži knjigu i prepusti je prašnjavom zaboravu, kamo i spada. Jer, ako se već nekakav luđak ili veseljak, ili veseli luđak, dragovoljno izložio samomučenju neizvijesnosti, pošteno je od njega upozoriti ostale možebitne supatnike na vrijeme. No ako je odlučio unatoč svemu, krenuti dalje, ne znajući što ga čeka, mora biti svjestan da to radi na vlastitu odgovornost i nema nikakva prava kriviti ludog pisca za nelagodu u želucu ili lagano krvarenje hemeroida ili glavobolju ili...
Grč u desnoj nozi. Polako, uspori malo. Stići ćeš. Čitava noć je pred tobom . Tamni trenutak, trenutkić vječnosti u kojemu svi pošteni i polupošteni i nepošteni i pametni i polupametni i nepametni i glupi i poluglupi i tričetvrtglupi i veseli i poluveseli i neveseli i svakakvi još u raznim kombinacijama svega toga i ostaloga, već odavno sanjaju u svojim toplim krevetima sigurnosti kako ih neka nepoznata, a opet nekako magličasto prepoznatljiva spodoba proganja crvenkasto osvijetljenom šumom koja nestaje pod ubrzanim ritmom igre očnih kapaka; sanjaju kako im umire voljena osoba, dok se guše u plaču i jecajima i slanim suzama i ostalim padajućim pizdarijama; ugodno se stapaju s drugim golim tijelom, glatkim i zbunjujuće stvarnim, želeći da taj trenutak, taj neponovljivi svrš traje vječno, da umru s tim svršom; pa bježe pred čudovištima iz još nenapisanih glupih filmskih scenarija, skrivaju se, padaju u beskonačnu dubinu, bore se sa zmijama s dvije do tri glave, trče u mjestu, prazne se, pune se...
Stići gore, gotovo na sam vrh, da bi mogao odletjeti dolje, na dno kojeg - tako kažu - nema. A ako ga doista nema, možda izletiš kroz neku drugu rupu i nađeš se u Japanu. Sajonara, dragi žuti biznismeni! Pa to i ne bi baš bio pad prema dolje, već pad prema gore. Ili, kad napokon skočiš u tu jamu, naletiš negdje dolje duboko na mudrog starca dobričinu, kojega je pohlepna rodbina bacila unutra da im napravi mjesta u preuskom stanu, koji će te uputiti u tajne hodnike jame, labirint u kojemu traže jedni druge i same sebe svi oni bačeni i skočeni u nju. Možda čak i vidiš kako izgleda to čuveno dno kojeg nema. U svakom slučaju, bit će to gotova stvar; ništa od spektakla, od svečanog sprovođenja, gospodo nekrofilci. Gospodo živi.
Predahnuti. Samo nekoliko minuta, dok popusti grč u nozi. Loše si pripremljen za ovo, iako si potajno radio sklekove i razne vježbe. Kondicioni trening za Veliki Skok. Zavaljuješ se na vlažnu travu i naslanjaš svoju zapuhanost na hladan kamen. Kako ti se samo spava. Bilo bi lijepo, krasno, prekrasno, usnuti duboko unatrag, pa da te u zoru probudi škripavi glas niskog starog grbavca.
Na portu ribeee!
Prekrasno buđenje, smirujućom kreštavošću koja začudnim skladom plovi višestoljetnim kamenim uskim štradama.
Na portu ribeee !
Ti, sretno dijete, pobjeglo iz tame dubokih podočnjaka, daleko još od starosti i puno dalje od mladosti. Začahuriti se u magličastu zoru davnog grbavca; ostati vječno u tom trenutku. Zvuk valova će te nježno, majčinski, njihati...njihati...njihati. I to je sve što ti treba, što ti je ikada trebalo, tvoja posljednja želja: biti dijete koje sneno čuje hrapavi zov da su ribari stigli s obilatim ulovom na porat.
Ajmo, svituuu, friške ribeee!
Iz polusna te prenuo šum u blizini. Preplašena životinjica kojoj si poremetio san, koju si otrgnuo iz njezina djetinjstva. Naporom bolesnog starca, stenjući, ustaješ i ideš dalje, visočije, prema mirisu kadulje, majčine dušice, bora, matičnjaka, vrijeska, ovčjeg i kravljeg i kozjeg i konjskog BiiiiP...svega onog nenabrojivog, nepoznatog samoizolantu poput tebe.
Ipak si, kao nekim čudom, odmakao, unatoč napornoj strmini i divljem pulsiranju svega što je u stanju pulsirati. Uzbrdice ti nikada nisu bile jača strana. Ni nizbrdice, koje su uzbrdice, a ove opet nizbrdice. Ni ravnine.
Zastaješ. Gledaš dolje u usnuli mravinjak. Sićušna, treperava svjetla kuća i ulica pretvaraju se u daleke zvijezde sjevernjače i južnjače i zapadnjače i istočnjače. Dolje je nebo, gore je zemlja. Gdje je zapravo granica između neba i zemlje? Što ih dijeli? Sama zemlja po kojoj gaziš? Stratosfera? Hemisfera? Ludosfera? Ništasfera?
Snujte, samo vi snujte, dragi moji, dolje u ozviježđenom gradiću koji je nebo. Ništa od sprovoda, gospodo. Od slika po novinama - sve si ih spalio; ništa od kišom namočene i suncem izblijedjele osmrtnice na drvenom stupu, koji žicama povezuje ostale mokre i blijede osmrtnice na drugim stupovima umiranja. Ništa od posjeta bolesniku s narančama i limunima. I zašto uvijek bolesnom i nikakvom i mogućeumirućem i napaćenom čovjeku nose voće? Što će njemu voće, kad ne može ni usta otvarati? Zašto mu ne donesu neku igračku, dječji bicikl, mali vlak s tračnicama koji vozi u krug ili tako nešto, za čime je jadnik žudio cijeloga života, a nije si mogao priuštiti? Ili mu netko popuši, zašto ne? Voće. Radi običaja. BiiiiP se vi i običaji! Nije to poštivanje običaja. To vama, gospodo, odgovara. I što su to običaji? Zašto ih se mora poštivati? Jer je netko nekada davno umirućem donio naranče i limune? Uživate u tome na neki čudan, tužan i uplakan način. Posjet bolesniku. I onda ti bude lakše, kad na samrtnoj postelji - samrtna postelja, kakve li gluposti, postelja je postelja, ne proizvode se samrtne - i bude ti lakše, padne ti smrtni kamen sa srca kad na toj postelji vidiš nekog drugog, a ne sebe. Jadnik, neće još dugo. Pa onda sutra s gorkom nasladom pričaš kako je jadnik propao, kako je blijed i zelen i siv i nema mu spasa. Šteta, bio je tako dobar i fin čovjek. Sjećam ga se kad smo ono...ma, sjećaš li se...? A što ćeš, život ide dalje. Možda. Isplati se kupiti kilogram voća za tako veliko zadovoljstvo utjehe i tuge i nade da ipak umiru samo drugi.
Intenzivni miris vlažne tame nadolazećeg proljeća prodire u nosnice, povezujući te s čitavim univerzumom, stvarajući ugodu konačne spoznaje, ugodu apsolutnog. Disanje je sve mirnije, gotovo potpuno nesvjesno. Kao da te to fizičko uspinjanje uzdiže iznad svega ovosvjetovnog i materijalnog; što se više uspinješ, slike iz podsvijesti se tope u bezgraničnu duhovnost blaženog smiraja.
Sve rjeđe kuće i kućice ostaju za tobom, padaju dolje, u osvijetljeni bezdan zajedno s iščezlim slikama, uz prateću kakofoniju lajanja pasa, koji koriste noć da bi se izlajali na miru, napričali se, odlajali jedan drugome probleme pasjeg života.
Nadolazi malo groblje. Tamni križevi i kameni spomenici zasjenjuju jedan drugog u besmislenom pokušaju oživljavanja pokopane materije. Gospodo pokojnici, ja idem dalje, ali ne brinite, uskoro ću biti dolje, duboko ispod vas, ispod vaših obitavališta vječnosti. Ne dajte se smetati, poštovani mrtvaci. Evo, idem ja. Idem u nestajanje, u neko drugo postojanje, možda. Bez traga. Ništa od sprovodnog cirkusa, od rituala. Ali ionako će, kažu, smak svijeta. Svijeta?! Ljudskog svijeta. Svijeta Velikog Čovjeka. Zemlja će i dalje postojati. Svijet neće nestati. Od samih početaka početka taj svijet smaka je promatran i shvaćan i promišljan s čovjekova prozora, čime se on sam, poštujući Boga i bogove, stavio u položaj besmrtnog Boga. Puhnuo si i mala muha je odletjela, udarila u mutno staklo zahoda i uginula. Ništa strašno se neće dogoditi, ako se i dogodi To strašno. Možda čovjek i nestane, ali to nije ni blizu kraja svijeta. Ostat će kukci. Ili možda neće ni oni. Pa sve da Zemlja i eksplodira i rasprši se u pitajboga koliko komadića i čestica, ostat će Galaktika...i druge galaktike. Nema kraja svijeta. Ima ga samo ako je čovjek taj svijet. Ali nije. Čovjek nije ništa pametniji, uzvišeniji, osjećajniji...od mrava, od kukaca svih vrsta, od gmizavaca, sisavaca, ptica, riba... On gazi mravinjak i uzrokuje smak mravljeg svijeta. Neki drugi mrav, veliki mrav, gazi takozvano čovječanstvo i to je sve, čitava ta pizdarija oko koje se diže toliko buke i panike. Čovjek je ništa...ili gotovo ništa. Ne piše samo on poeziju, nema samo on smisao za šalu, ne plače samo on. Konji, žabe, muhe, zmije, mačke, miševi, orlovi...
Svinja je puna straha pred klanje. Svinja, prljavo rokteća i masna, je veličanstveni pjesnik, ali čovjeka njezina poezija ne zanima...jer je u zabludi koja mu se tisućama godina taložila u malom i velikom mozgu i primozgu i pleksusu solarisu, stvorivši tako od samog sebe jednu veliku i neizbrisivu zabludu. Zabludni, razbludni, bludni čovjek.
A tek liječnici! Kako li će biti razočarani, zajedno s pratećim osobljem, kad i ako doznaju da si im uskratio profesionalno zadovoljstvo pretraga, sjeckanja, krvi, hladnjače s brojem, saopćavanja rodbini tužnih vijesti. I zašto bi to bile tužne vijesti? Zaštoooo? Ništa od svega toga. Ovo je praktičnije. Poštedjeti rodbinu silnih troškova koje ionako ne mogu platiti. No oni bi se i zadužili, samo da to ide normalnim, umirućim putem, puteljkom. Plač, naricanje, žalost, žalovanje, utjeha, povraćanje, nesvjestice, padavice...spektakularna povorka, glazba, oproštajni govor, misa zadušnica, tone i tone bezrazložno ubranog cvijeća...
Nebeske kapljice počinju padati po već smirenom čelu, i imaš osjećaj kao da ti peru, skidaju sve, i najmanje utore s kože. Kako isprati bore s čela - javite se na telefon taj i taj.
Čudna slika kišice koja pada po treperavim i sve sitnijim zvijezdama, po nebu koje je dolje, sve ti je manje čudna. Ništa, baš ništa više nije čudno; izraz čudno ne postoji. Još jedna zabluda. Čudno.
Mogao bi se prehladiti na toj kišici. Ha, ha, ha ...prehladiti.
Groblje je ostalo dolje. Strmina je sve strmija. Pola sata autom, rekli su. Ovako pješice, mogao bi stići pred svanuće do tog čuvenog otvora, ulaza u krvavi i smrdljivi organizam Zemlje.
U tu jamu svatko je svakoga bacao, u svim ratovima kroz povijest koja ne postoji, a i u mirnim vremenima, koja nikad nisu bila mirna. Neki su se sami bacali, pretpostavlja se, jer još nikog od njih, tih pretpostavljajućih skakača, nisu nigdje pronašli. Ima li dna ili nema, to je potpuno nevažno u ovom slučaju...i svim slučajevima prije tebe, prije tvojeg slučaja, namjernog i smišljenog slučaja, slučaja namjere. Važno je jedino da nitko ne naiđe i vidi te tako pokislog u starim prnjama. Odjenuo si najstarije i najneupotrebljivije što si mogao. Ono što nikomu i ničemu više neće biti od koristi. Baš kao i ti. I tu si mislio na praktičnu stranu.
Samoubojice obično odjenu nešto svečano, da izgledaju lijepo kad ih pronađu; da se uklope u spektakl. A tek sve one žene s tabletama i vjenčanicama. Da su znale kako će sve to izgledati groteskno, nikada se ne bi ubile, barem ne u vjenčanicana. I...ono najvažnije - moraš biti čist, besprijekorno čist kada te pronađu, jer prvo o čemu te babe govore je kako je ona - ili on - bila čista kao snijeg. To je najnajvažnije, biti čist; čak važnije i od samog razloga samoubojstva. Oooo, BiiiiP vas Snjegović! Jasno možeš zamisliti jadnu Ninu kako sluša prijekore njezine majke, kako te je mogla pustiti onako prljava da se ubiješ, da se osramotiš pred ljudima.
Ali tebe neće pronaći. Kad se probude, bit ćeš već daleko, daleko...duboko, duboko...ako stigneš pronaći jebenu jamu. A što ako je ne pronadeš?! Molim?! Upitati nekoga?! Oprostite, znate li možda gdje je ona jama? Ma, znate koja, ona u koju se bacaju, ona bez dna. Kako što će mi?! Pa, skočit ću, zar je to zabranjeno? Svakakve gluposti se mogu dogoditi živu čovjeku...pa i neživu.
STOOOJ !!!
Jebi ga. Što sad? Baš kao da si osjećao, kako se to lijepo kaže, kao da ti je nešto govorilo da će krenuti po zlu...ili dobru, ovisno kako se gleda na stvar. Da nisu kakvi odmetnici, banda, samo su ti oni još trebali.
A evo, stao sam.
Koji si ti?
Ma...nije važno, vjerujte mi. I da vam kažem, to vam neće ništa značiti. Ako me namjeravate opljačkati, nemam baš ništa kod sebe, ali mogu vam dati adresu i napisati na komadu papira...imate li komad papira?...da vam daju sve što sam ostavio...čim se spustite dolje...kažite im da sam vas ja poslao; ima kvalitetne robe, ionako sam je namijenio nezahvalnoj sirotinji, pa... Imam samo vodu i jednu, evo vidite, bananu - banane si stalno tamanio dok si bio živ...vidi sad, živ... ma, dok si bio dolje, a jednu si uzeo prije nego si krenuo, za svaki slučaj, ako ti ponestane snage ili se izgubiš.
Netko ti je uperio oštro i bolno svjetlo u oči, dok se stare slike podsvijesti počinju polako vraćati na svoje staro mjesto. Što sad? Kako im objasniti? Neće povjerovati. Dakako da neće. Ne bi ni ti.
Kako to izgledaš? Tko si? Odakle?
Izgledam prilično loše, pretpostavljam. Tu dolje, iz mjesta sam. A tko sam, kažem vam, to nema nikakve veze ni sa vama, niti bilo s kime ili čime - zaboravio sam koji je to padež. Samo me pustite da prođem, najljubaznije i najuljudnije vas molim, pa i preklinjem.
Priđi bliže!
Vojska?
Vojska, moj gospodine. A tko bi drugi. Što tražiš u ovo doba tu gore? I još takav...pogledajte ga...
Ma, to je duga priča, kako se ono kaže, i doista ne bi imalo nikakva smisla da... Samo vi mene pustite dalje i...
Nemoj ti meni “nema smisla”! Da nisi i ti jedan od njih, a?
Kojih ?
Znaš kojih, ne pravi se lud.
Ne znam, doista, i...već duže vrijeme sam, kako se to kaže, izvan događaja, pa ne znam o čemu se tu...
Dosta! Da nisi više progovorio! Usred noći, po kiši, pa nam još nudiš nekakvu robu. I to tebi nema smisla, je li? I ti bi sad tu nešto nama muljao, nismo ni mi baš tako naivni. Ajde, stavite mu lisice. Ideš dolje s nama.
Isuse! Pa ovo se samo tebi može dogoditi - ma ne Isusu, da ne bi bilo zbune - da te uhapse. A koliko si samo pripremao čitavu akciju. Planirao kako ćeš se iskrasti iz kuće kad svi budu zaspali, što ćeš napisati na papiru koji si ostavio na radnom stolu... A nesretna li čovjeka! A nesposobnog li pizduna!
Ma, vojniče dragi, čovječe mili, meni nema spasa, iako još medicinski nije dokazano, ali svejedno...mislim...prije ili kasnije...dobro sam proučio stvar i...i bio ja metastaziran ili ne, potpuno je nevažno...o tomu se radi... Stari Marko je doživio duboku starost, a ja sam ga gledao kako bespomoćno hoda oslanjajući se o komad drva; ni pristojan štap nije imao, dok su mu se djeca rugala, vukla ga za hlače, udarala ga nogama, bacala kamenje po njemu, a samo zato jer je bio zdrav i dugovječan čovjek...i...i o tomu se radi, mislim, znam da je možda teško razumjeti, ali...ufff, što se znojim, kao da sam trčao, a zapravo ja...
Ma, jeste li čuli što je sve ovaj nadrobio! Ili se pravi lud, ili je skroz lud. Ajd, vodite ga!
Ali, ne razumijete, dragi vojniče, ja sam otpuhnuo svoje i to je sve. Adio bella Napoli - razumijete li? Samo me pustite iz ovog vražjeg vozila. Samo me pustite da idem dalje i nikome ništa.
Ništa ja tebe ne razumijem, dragi moj gospodine. Idemo kod poručnika, pa ti sve to njemu objasni, a ja svejedno mislim da si njihov.
Čiji?
Čuj, ti! Nemoj mi, molim te, dizat tlak, ionako nisam naspavan, pa bi moglo biti vraga. Vodite ga više, što čekate!
Ubačen u mrak nepoznatog vozila. Idete dolje. Spuštate se u nebo i zvijezde koje si bio napustio i nadao se da nema povratka. Jebi ga, više sreće drugi put. Molimo jedan veliki pljesak za našeg gubitnika! Dobro se držao. Hvala, hvala, a sada prelazimo na drugu točku...
 
plastic_noise
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de





Datum registracije: 16 Sep 2005
Poruke: 6

blank.gif
PorukaPostavljena: Pon Nov 21, 2005 9:05 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

JADI UMOBOLNIČKE SESTRE

Posljednji mokraćni dan čovjeka-ribe, učenika humanističke groteske .
U mirisu ranog proljeća punog patetike. Stvarnog umiranja i ljudožderstva. Tamo negdje - u ulici prijeko. Sve metafore su mrtve! U srdačnom i osmijehnutom stisku ruke. Kao da je ikada itko išta znao! O svemu. I ni o čemu. Samo reakcija na reakciju reakcije. S jednog utorka na srijedu u jednom svibnju. Evolutivni kamion za odvoz smeća. U odrazu kristalne suze koja nikome ništa ne znači. Velika, sveta suza. I tuga je mrtva pred praznom učiteljskom pločom. Pozitivni besmisao. Organska izlučevina čovjeka-ribe.
Izgubljeni mladići šetaju ostatke svojih misli usmrđenom obalom, okupanom mjesečevim ludilom beznađa. Crni i bijeli i žuti i ostali tamane se na najmaštovitije načine. Rudari uredno ginu u svojim jamama. Koliko vrijedi misao - u dolarima? Ne plači, luda ženo. Sve je to ništa u odnosu na skvrčenu dušu napuštenog psa.
Sestro! Sestrooo! Pojavi se, ti, sestro umobolnička! Kurvooouuuooo!
Što je? Što se dereš?
Tko mi je dirao papire i papiriće? Ovdje ne možeš ni zaspati, a da te netko ne zajebe.
Što je tebi?
Pitaj odgovorne. Ti! Ti si to uradila. Stalno se nešto motaš tu. Gledaj, sve si pomiješala. I sad se ti ovdje snađi. Jedva sam uspio sve to složiti. Misliš da je lako biti veliki pjesnik kojega nitko ne razumije. Ma, pogledaj... ma, ubit ću te!
Ti si lud! Nisam ja ništa tu...
Dakako da sam lud, kad sam ovdje, glupačo jedna umobolnička. Glupačetino! Znaš li ti, imaš li uopće pojma - dakako da nemaš - koliko mi je samo vremena trebalo, koliko sam se namučio oko svih tih riječi, rečenica, točki i zareza. A tek sam počeo, ti, nepostojeći stvoru. Ja...ja ću te ubiti! Ubiti, pa silovati. Oooo, ja brat, ti sestra! Došlo je vrijeme za naplatu grijeha. Tvoj sudnji dan je danas. Pomoli se!
Doktore! Doktoreee!
Kamo ćeš? Vrati se, sestretino jedna najneobičnija! Šalio sam se. Samo ću te silovati.
Što je bilo? Što se to ovdje dogodilo? Uznemirili ste sestru.
Ja nju? Pa, tko koga ovdje ne smije uznemiravati?
Nitko nikoga. Osim toga, ja nemam sestru.
Nemojte me sad opet...
Opet to vaše sad opet. Što ja to vas stalno sad opet? Samo kažem da sam ja ovdje zvanično u ulozi žrtve...ili mušterije...ili kako vi to već nazivate, a ona je tu nekakva ili nečija sestra koja mora znati da je mušterija uvijek u pravu. Ta glupačetina...
Nemojte tako.
Nego kako?! Razbucala mi je cijeli roman tijeka nesvijesti. Ja nju uznemirio. A koga ste onako mengeleovski bili svezali za krevet? Nju ili mene? I kome ste uštrcavali sve one divne koktele od kojih ti se čini...od kojih ti se čini...od kojih ti se čak nema što činiti. Ako je ta moja žrtva, moje svetačko mučeništvo imalo pomoglo bespomoćnoj i zbunjenoj znanosti, unatoč svemu ću biti ponosan na sebe.
Nemojmo sad o tome. Nego, ako je sestra to i uradila, to zašto je optužujete, vjerujem da je bilo nehotično. Iako ona tvrdi da te vaše papire nije ni taknula.
Te moje papire!? Te moje papire!? Nisu to nikakvi ti moji papiri, to je savršenstvo poetskog izričaja. A tko bi drugi dirao te moje papire? Da nije ovaj dadaist tu?! A? Da nije on?
Zašto mu se rugate?
Ne rugam mu se. Je li dadaist ili nije? Evo, izvolite se uvjeriti na svoje ušne školjke.
Ma znam, čovjek je bolestan. Ne! Ne budite ga! Pust...
Dada, budi se! Čovjek je bolestan!? Tko bi rekao, obzirom na mjesto radnje ove drame. No ja i nadalje tvrdim da bolesnih nema. Ima samo ljudi s rakom, ljudi bez raka, s manjim ludilom - po krivim normama, prihvaćenih od bolesne znanosti - s većim ludilom, s čirom na želucu, čirom na guzici, kamencem, ugrušcima, kurjim očima... ali nema bolesnih - ili su svi bolesni. Dadaaaa! Budi se!
Daaa???
Kaži nešto.
Daa-daaa-daa?
Eto, vidite! Kakvo ruganje? Vi mu se rugate, jer ga protiv njegove volje držite tu već mjesec dana, a on je još uvijek u da-da fazi.
To je prilično težak slučaj. Proces izlječenja može biti dugotrajan i mukotrpan. Kod takvih slučajeva nikad se ne zna.
Težak slučaj? Mislite li doista da ga je potrebno prisiliti da govori bilo što osim dada, i da će tada biti izliječen? A? A? Može biti. Jednoga blesavo sunčanog dana, kada izađe - ako izađe - govorit će ne-ne. Od dadista napravit ćete neneista. I to je nešto. Ozdravljenje čak, ako znamo - znamo li? - da je suprotnost bolesti zdravlje, a njegovo da-da je bolest.
Poznato mi je vaše mišljenje o nama i vaš cinizam, no ne morate vrijeđati.
Vrijeđati?! Koga ja to vrijeđam? Što je uvreda? Ne postoji definicija uvrede. Što je za jednog uvreda, za drugoga je tek ništa, samo izgovorene riječi zbog kojih ne postoji ni najmanji razlog za uznemirenost, a o nekakvoj uvredi da i ne govorimo. Kako dokazati uvredu?
A što ćemo s uvrijeđenima?
Ništa.
Ne vjerujem da je to baš tako jednostavno, a vjerujem da ni vi...
Vjerujte i ne vjerujte u što hoćete, samo mi kažite koga ste u posljednjih pet ili šest ili petstošest godina izliječili; dakako, ako se ne upuštamo u raspravu o postojanju bolesti i izlječenja.
Nedavno smo otpustili čovjeka koji je doveden u teškom depresivnom stanju, bio je pred samoubojstvom.
Depresije, depresije. A tko ih danas nema. Čuješ li ga, Dada?
Da-da?
Pa što ako je bio pred samoubojstvom! I vi mislite da ste tog jadnika koji uopće nije jadnik, spasili samo zato što ste mu odagnali depresiju koja je mogla biti povod - ne uzrok - njegovu samoubojstvu. Tu je stvar jednostavna. Čovjek je u depresiji, i što tu pomaže? Antidepresivi, dakako. Nakljukate jadnika tabletama, dođe doma, najede se i kaže da se osjeća dobro, i pola sata nakon toga baci se kroz prozor. Ili ga rodbina baci, svejedno - a kažu da je to sam uradio. Tko im neće povjerovati. Liječe ga farmakolozi, ili kako se već zovu, a ne vi. Ali što ćemo s dadaistom? Što tu piše u malom priručniku za snalaženje u društvu bez prirode? Ima li tu neki antidadaistik?
Nije to baš tako. Mislim da se olako i naivno upuštate u neka područja koja ne poznajete. Očito ne shvaćate neke bitne stvari. Volite obrćati stvari.
BiiiiP ne shvaćam!
Morate li biti tako vulgarni?
Dakako da ne moram, ali želim. I... I što u tome ima vulgarno, ako sam vulgaran? Vi ste taj koji očito ne shvaća neke stvari. Raščistimo jednom s tim BiiiiP. To se jednostavno mora raščistiti, ta glupost začahurena u podsvijesti, taj osjećaj krivnje i stida i jada. Eto, to su te vaše depresije i samoubojstva, svi ti stidovi i sramovi. Zar BiiiiP nije organ kao i bubreg? A da vas netko pošalje u bubreg, ne biste mu rekli da je vulgaran.
Ipak, postoji nešto što se zove pristojnost.
A to je?
Dobro znate, kultura ophodenja.
A kultura ubijanja? Što ćemo s njom? Nju nitko ne spominje. Kultura silovanja, kultura masovnih pokolja, kultura pohlepe... Jeste li ikada pokušali istražiti, ili se barem upitati o mogućoj uzročno posljedičnoj vezi između nepristojnosti i sputavanja samog izgovaranja nekih riječi i svih ratova i ubijanja? Dakako da niste, a vi meni tu o nekakvoj pristojnosti, o tome kako moraš stisnuti čmar u društvu, ako ti dođe za prdnuti.
Ili se ne razumijemo, ili vi ne želite da se razumijemo.
Ne razumijemo se, niti ćemo se ikada razumjeti, jer vi ste normalni, a ja nisam.
Nisam tako mislio.
Ali se tako ponašate. Osim toga, nemojte vi mene sada vrijeđati, jer iznimna mi je čast i zadovoljstvo biti nenormalan. To je krasan osjećaj, zašto i vi jednom ne pokušate, bit će vam lakše.
Da-da-da.
Vidite, i on se slaže.
Opet vi...
Što?
Ništa.
Kažite slobodno, osjećajte se kao u svojoj ludnici.
Nema više ludnica.
A što je ovo? Zabavište? Zabavište za vas i nas, pa čak i dadaista... I za sestru koja mi to nije, i njoj je to zabavište, ma koliko ona o tome ne imala pojma.
Nemojte, molim vas, opet započinjati. Vi ste pametan čovjek i...
Kako sam pametan, kad sam lud?! Odlučite se već jednom. Ili je doista istinit onaj stereotip da su pametni na ovakvim mjestima, a ludi na ulicama, ustanovama, školama, gradskim upravama, bolnicama, savjetovalištima za lude, dobrotvornim organizacijama, na čelu država...
Vidim da ste danas raspoloženi za raspravu, i to je dobro. Pametni ste, ali malo preosjetljivi, pa često zapadate u krize, što je kulminiralo onim vašim činom, pa...iako je to bilo normalno za vaše tadašnje stanje i...
Ako je bilo normalno, zašto sam ovdje?
Jer ste htjeli skočiti u onu jamu, uvjereni da ste neizlječivo bolesni. Da ste se samo mogli vidjeti kad su vas doveli, ne biste sad govorili takve stvari. Lako je teoretizirati, sad kad...
Vidio sam se u tom i u svakom stanju, dakako, osim lica, koje nitko bez ogledala ne vidi. I, ako je to bilo najnormalnije, kao što ste sami rekli, da ja u takvom stanju, ma što to značilo, želim skočiti, zašto me niste pustili da skočim?
Jer to ne bi baš bilo u redu od nas.
Zašto?
Ma, ovako vas molim, nemojte opet počinjati, kad znam da i sami dobro znate o čemu se radi.
Vi sve znate, čak i to da je moje nenormalno stanje bilo potpuno normalno... I nije istina da sam bio umislio tešku bolest, kad znate moj stav prema pojmu bolest, već sam jednostavno bio tada tako odlučio - a i sada tako mislim i neće vam pomoći svi lijekovi svijeta, pa ni oni koje će tek izmisliti, da me odgovorite od moje plemenite, zdravorazumske i pragmatične zamisli. Jesam li vam spomenuo starog Marka, devedesetogodišnjaka, koji se rasapadao mjesec dana prije nego je umro? Nisam?! Borio se za život, kako biste vi kazali. A ništa nije napravio. A ja sam, što sam u životu bio zacrtao, to i uradio, ispunio svoj zemaljski zadatak i osjetio da je došao trenutak beskonačne praznine preda mnom, i da moram krenuti dalje, ili možda nestati, s najmanjom mogućom boli i patnjom i svim što to donosi i odnosi.
U redu, to je vaše mišljenje. Svatko ima pravo na svoje...
Nemam ja pravo na svoje mišljenje! Ne lažite! Vi mi branite pravo na mišljenje. Jer, ako imam pravo na njega, onda moram imati pravo i realizirati to BiiiiP mišljenje. Ili vi doista mislite da je sloboda mišljenja kada čovjek može slobodno misliti u svojoj glavi što hoće, ali da to nitko ne čuje, ili još gore, da to ni na koga ne utječe? Što je vama? Vi doista mislite da sam lud i...
Nisam tako mislio, vidim da ste se uznemirili, pa bi bilo najbolje da za danas prekinemo. Jeste li uzeli lijek?
Lijek?! Lijek?! Nije to lijek nego tableta, barem to dobro znate.
Da...da...da...
Tako je, Dada, a sad spavaj. Spavaj!!!
Zašto tog jadnog čovjeka ...?
Zajebavam?! Ne, vi ga, kao što već rekoh, zajebavate već dulje vrijeme. Sami kažete da je jadan. On to nikada nije rekao, a niti može.Vi ste ti koji ste ga napravili jadnikom. Što ga ne pustite doma, neka čovjek dadaizira do mile volje. Kome to smeta? Ili možda doista smeta. Vama? Njima? Njima doma? Ide im na živce svaki put dešifrirati što hoće tim svojim da-da. No možda ipak doma progovori još poneko slovo, ili čak slog. Ovdje samo spava od silnih tableta kojima ga punite. Kako će progovoriti, kad spava. Jadan. Zašto bi netko tko dadaizira bio jadan? I zašto je on za vas jadan? To je ponižavajuće za njega. Osim toga, i njegovo dadaiziranje spada u nekakvu jebenu slobodu, slobodu izražavanja.
Nije istina! Niste u pravu. Što vi uopće znate o tome! Stalno mi nešto tu pametujete, vi...vi...
A da mu šiknete jednu simpatičnu humanu lobotomijicu?
To se već odavno ne radi. I onda je to bilo rijetko, samo preagresivnima, opasnima za okolinu.
Tko je opasan za okolinu? Ubojica? Kako biti siguran da će ubojica opet ubiti? I...i kako biti siguran da neubojica neće ubiti? Ubojica je već ubio, pa stoga najvjerojatnije više nije opasan za okolinu, pogotovu ako je ubio nekoga koga je trebalo ubiti.

Koga treba ubiti?
Ne znam, ja nisam nikoga ubio. Zašto to pitate mene? No, neubojice su najopasniji. A najopasniji za okolinu su oduvijek bili oni koji su opasni za one koji nas vode, za one velike, glavne, glavonje, mudonje; mudonje koji su imali muda pregaziti sve, pa i rođenu maćehu, da bi bili glavni. Opasni su za njih opasni, a time i za društvo. Uglavnom se razumijemo, dottore, zar ne?
Teški ste. Kao da uživate biti žrtvom, pa vam to daje povod za kritiku svega i svačega. Ipak mislim da ste pomalo naivni u svemu tome.
Težak jesam, to i grane na mrtvim pticama pjevaju, ali ipak ću svom svojom težinom povaliti onu sestretinu, pa neka bude rodoskvrnuće.
Ha, ha, ha! Ludi ste do daske.
To mi je nešto poznato. A gdje je ona sad? Naša draga sestrica, seka.
Plakala je u mojem uredu. Zacijelo je još tamo.
Nego, kad smo već kod toga, je li istina ono o doktorima i sestrama i noćnim dežurstvima, pa i dnevnim i tako to? Ma, znate već...
Da ...da ...da ...
Izgleda da je istina, kad on kaže, a? Možda je nešto i vidio, ali ne može kazati. A da niste njega zloupotrijebili ili dobroupotrijebili u te svrhe?
Gledali ste previše filmova, osim toga to nema nikakve...
Doktore! Doktore! Brzo! Onaj iz sobe pet opet pokušava pregristi kažiprst. Brzo!
Čekaj, ljubavi, sestro, sestrinska ljubaviii!... Otišla. Eto vidiš, dragi moj Dada, ne daju čovjeku ni da se pojede.
Da...daaa...
Ma, idi u BiiiiP!
Da?
Ništa, ne ljuti se. Vidi ga sad. Tako mi je došlo. Čuo si doktora, u krizi sam. Daj, nemoj mi sad tu cmizdriti, ne podnosim suze. A znaš li tko je otac dadaizma, barem su nas tako učili u školi? Ma, ne zajebavam te. Smiri se. Neki Tristan i Izolda Tzara.
Daaa?
Da, on je prvi to plasirao...ili možda nije. Svejedno, ne moraš se sramiti, nisi prvi koji to ne zna.
Daaa???
Oooo, BiiiiP ti prozu u poeziji! BiiiiP ti poeziju u tri čina! Jesmo li mi ludi, Dada? Kome je stalo do nas? Liječnicima? Društvu? Državi? Statistici? Zašto bi nekome moralo biti stalo do nas...do bilo koga. Pričat ću ti jednom o dadaizmu...ili neću, jer nemam pojma o njemu.
Da?
Da. A sad spavaj, pokušat ću pisati. Vidi što mi je ona glupača uradila od svih tih neprocjenjivo vrijednih papira. Spavaj!!! Nogom ću te u tu ludu glavu.
 
plastic_noise
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de





Datum registracije: 16 Sep 2005
Poruke: 6

blank.gif
PorukaPostavljena: Pon Nov 21, 2005 9:06 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

PREKRIŽJE U SNU DIVA

Gospodin Mjesec zavukao se u polumrak dnevne sobe gospođe Magdalene. I stoji, ne miče. Pod stropom. Ne, nije to Mjesec iz dječjih priča, onaj kifličasti, perecasti Mjesec sa simpatičnom nosinom, koji se veselo smješka. To je okrugli, opaki Mjesec: prijatelj ubojstava, samoubojstava, pljački, silovanja, milovanja, infarkta, pucanja čira, shizofrenije, katastrofe, pasje pjesme, neobjašnjive euforije čovjeka koji pada s desetog kata, vukodlaka... Čuveni Gospodar ludila. Luna. Lunatik. Ludilo mukle svjetlosti.
Mlada mačka igra se čahurom, tko zna gdje i kada i na koga ispaljenom, na asfaltu koji odzvanja. Istog trena, ovog nepostojećeg, posljednji Gandhi leti u tri tisuće komadića, koji će biti sakupljeni i spaljeni i raspršeni u tri milijarde komadića praha diljem miroljubive Indije, prepune svetih ljudi. Politika je čudan i zanimljiv zanat zbog toga što nikad ne znaš kada će te neki fanatični lakovjernik raznijeti zajedno sa samim sobom. Ali to je cijena jeftine pohlepe. Postoji li skupa pohlepa?!
Raskošna dnevna soba ugodno je plavičasta od mjesečaste intime koja razbludno osvjetljava nožno prekrižje gospođe Magdalene. Stanje je bestežinsko. Lebdeće. Lagane presvlake celulita na gospođinim listovima istodobno sramežljivo i pohotno te gledaju, iako ti nije baš najjasnije kako ih uspijevaš vidjeti pod prekrižjem nogu. Ali čemu razmišljati o tome! Čemu razmišljati o bilo čemu! Plutaš u plavosti sobe bez razmišljanja. Kako je ponekad malo potrebno da se poštenu čovjeku digne. Ne mora čak biti ni pošten.
Primite izraze mojeg najdubljeg čestitanja u vezi smrti vašeg ne baš omiljenog supruga, a povodom vaše tuge za istim. Crnina vam dobro stoji. Pa vi ste rođena udovica! Da samo znate kako vam stojiii! Pa, bili biste ga odavno ubili, samo da navučete crninu.
Ali, mi se gotovo i ne poznajemo. Pa...niste mi se ni javljali na ulici.
Ne znam zašto. Doista ne znam zbog čega se ljudi jedni drugima ne javljaju na ulici. Još manje mi je jasno zašto bi se uopće javljali bez nekog poštenog ili nepoštenog razloga, razlogštine, razlogčine, razlogčinčine. Moje iskrene, sućutne, čestitke još jednom. Ali crnina vam...pa to je stani pa gledaj.
Muk. Samo se Mjesec čuje, što bi pjesnik rekao. Na zidu iznad gospođina prekrižja i zakrvavljenih očiju ulja, akvareli, pasteli poznatih umjetnika, u skupim, glomaznim okvirima. A da nema potpisa na svim tim slikama? Koliko bi koja vrijedila? Ona najskuplja bi možda bila najjeftinija. Kad se ne bi kupovali, kad se ne bi prodavali potpisi umjesto djela, to bi bilo nešto posve drugo, poštenije. Što bi bilo kad se ne bi baš ništa potpisivalo, ni slike, ni knjige, ni skulpture, ni drame, ni... Umjetnik, pa još s titulom, napravi nekoliko istinski vrijednih stvari - dakako, pod pretpostavkom da smo definirali što je to umjetnost i što je to vrijedna umjetnost, a nismo - i nakon toga počne raditi bezobrazna sranja, ali ih debelo potpisivati i još deblje naplaćivati. A da nema potpisa na svemu tome? Ne bi bilo zajebancije i podvala snobovima, ne bi se stvarao kult imena, tako da je najmanje važno što je napravljeno, već tko je to napravio. Ukinuti potpise, gospodo, na svemu; neka sve bude anonimno. Ne bi tada bilo povlačenja dviju crta olovkom na papiru, i tako dvadesetak puta, pa o tomu vrli poznavatelji umjetnosti naprave čitave studije, jer nitko ne može tako umjetnički povući te BiiiiP dvije crte. Bez imena, molim. Radite bez potpisa, pa ćemo vidjeti svu tu vašu veličinu.
Vjerujete li vi, mladiću, u Boga?
Vjerujete li vi u Mjesec, gospođo?
Kakvo vam je to sad pitanje? Pitala sam vas vjerujete li u Boga, a vi tu meni o Mjesecu...
Ne znam. Možda.
Vjerujete ili ne vjerujete? Nema možda.
Još nisam na čistu s time. Mislim da nitko nije.
Mislite li da je moj Stjepan sad na sigurnom? Je li mu dobro? Uvjerena sam da nas odnekud gleda...i sluša. Osjećam to.
Ne može biti na sigurnijem, to su ipak dva metra ispod zemlje. A kako mu je, to samo on zna, ili možda ne zna. Ajde, mašimo mu, smješkajte se, da vidi kako je sve u redu, kad nas već gleda.
Oooo, Bože, pa vi mi se rugate! Tko ste zapravo vi? I kako ste ušli? O, sveta Marijo, daj mi snage...
Ne plačite, nisam mislio ništa loše, samo sam pokušao biti iskren, ili možda nisam...ili sam možda skrivao strah iza cinizma. Pa, pitali ste me za mišljenje. A ušao sam kroz prozor. I to ste me pitali, je li?
Gledaš crne čarape i pitaš se što dalje, dok divlji trnci draže kralježnicu i prijete da ti ono nabreknuće dolje dobije napadaj epilepsije, kurcolepsije. Da se raspukne. Stavljaš ruku na toplo i ucviljeno crno koljeno i čini ti se da ćeš izgubiti svijest. Je li moguće da jedno obično, čak preobično koljeno može izazvati nesvjesticu? Kako je malo potrebno...
Što to radite? Ja... Ja...
Smirujem vas.
Ali...ja vam mogu biti majka!
Možete i otac, što se mene tiče.
Ideš polako rukom ka nutrini toplog prekrižja.
Ljepši ste od sestre.
Nemam sestru. To mi je brat.
Doista?! A uvijek sam mislio da vam je sestra. Zacijelo zbog žutog neba i plave trave i crvenog mora i mrtve prirode. Jesu li vam dali sedative?
Može biti. Sve se od tih luđaka može očekivati.
Ne može biti. Ništa se od tih luđaka ne može očekivati. Oni su iznad svakog očekivanja.
U...U pravu ste. Ne može biti. Niš...ništa ne može biti. Jad...jadni moj Stjepan. Ali...št...što vi mislite o meni! Pa, ja...
Ništa. Počeo sam vjerovati.
U što? Nemojte...molim vas...jer...
Počeo sam vjerovati u vaš cijenjeni i precijenjeni i besmisleni međunožni organ, organčić, sa svim ostalim pratećim sadržajima, kako bi se to lijepo novinarski reklo. Dobro se držite za svoje godine. Lijepu predstavu ste napravili od njegova sprovoda. Bilo je vrlo uspjelo. Kritike će biti pozitivne.
Kakvu...kakvu predstavu?
Pa, rekao sam, lijepu predstavu. Ako nije predstava, zašto ste nakon svega pitali je li sve ispalo dobro? Svi prave predstave od sprovoda, ne morate se pravdati. To im je jedina prilika, nakon vjenčanja da ih svi gledaju, da budu u centru pažnje uplakanih luđaka.
O...o čemu vi to? Kakva predstava...ja sam samo htjela...samo sam htjela da to bude kako Bog zapovijeda i...
Samo ste poštivali tradiciju, točno. Zašto biste vi odstupili od lijepih običaja. Bog je tako zapovjedio i što mi tu možemo, nego napraviti cirkus.
Umukla je. Izgubila se. Napustila je ovaj trenutak i otišla tko zna kamo, možda kod Stjepana, tek na tren, da ga pita kako je sve ispalo.
Uzdaaahhh. Mjesec pokvarenjački namiguje. Crni korzet. Tijelo dvadesetogodišnjakinje. Film snova. Gospođa hvata ritam utjehe. Oooooo! Gospođa plače i jeca i stenje. Ti jecaš i stenješ i ne plačeš. Izvanzemaljski miris dopire ti do centra za ludilo, za bludilo...negdje duboko ispod kore velikog mozga, skriven zbog silna stida koji mu je unutra uvaljen.
Vi...ste, gospođo...ooo...uzimali, krali...iiihhh...ooo...od bolesnih i bespomoćnih...hhhhaaa...godinama...od ooo, Bože...od onih jadnika koji...iii su vaaam...vjerova...vjerovali...vali...uhhh...
Nnnn...nisam...mmm...tako, tako...nisam, tako mi Bo... ohogaa...ja...aaaufff...o...oni su mi sami davali...iiiuu hhh...ja... ja...mmmmph...
Nisu vam...umh...nisu vam imali što...ooo davati...uuu BiiiiP...uh...to je bila ubožnica...ubibožnicahhh...a ne bolni...bolnica...pa to svi...svi znaju...dajte, dajteeee...sve ste...sve ste odnosili doma...aaa...a ni djece nemate...eeeh...vaš Stjepan...dok još nije bio...mmmpfff...dok još nije bio na sigurnom...bio je...bio jeee homoseksualac...sveder...uuuuh, biseksualac i...i baš me zani...o jebemtiii...kako je izgledao vaš seksualni život...aaa...to...tooo...ali oni bi umrli ovako ili onako...ooo...te stvari im...immmm nisu trebale...taaako...tako ste se opravdavali pred Bogom...mmm...pred sobom...čudovišteeee jedno kurvinskooooo... evoooo...
Dobar dan. Oprostite, gospođo Magdalena... I vi, mladiću, što vas prekidam, došla sam, mislim, ako vam nešto treba...ja... Oprostite na smetnji, navratit ću kasnije.




Tata! Ej, tata!
Mmmm... Što...što je?
Tata, probudi se, čuješ li!
Gdje je Mjesec? Ja...
Koji Mjesec, tata?
Ma, ništa. Što je? Što ti je?
Čini mi se da ću prdnuti.
Isuse! Znaš li koliko je sati!
Zašto pitaš dragoga Isusa koliko je sati?
Ne pitam dragoga Isusa, tebe pitam koliko je sati. Znaš li ti koliko je sati!
Bit će deset... Ili dvadeset... Čini mi se da ću prdnuti zaozbiljno.
Ma kojih deset, kojih dvadeset, koji prdac...i što se uopće tu...
Ali, dolazi mi za prdnuti.
Pa, prdni, boga ti!
Ne mogu.
Onda nemoj.
Ali, sve mi se čini da...
Prdni ili ne prdni, što ti se ima tu činiti i ne činiti, bar je tu stvar jednostavna. Ajd, spavaj, vidi koje je doba noći.
Koje?
Što koje?
Koje je doba noći?
O, bogovi crijevnih ispuha, pomozite! Pa, noćno, ili tako nekako. Spavaj.
Ali...
Nema ali. Spavaj. Znaš li koliko je sati!
Bit će deset ili dvad...
Dat ću ti deset i dvadeset po guzici. Sad je dosta!
Što joj je? Pun Mjesec? Isuse, pa ti si, pa ti si vlažan...i ljepljiv. Gospođa Magdalena. Kako li je samo to izvela? I zašto baš ona? To bezizražajno, hladno lice. Ipak ćeš joj oprostiti. Možda čak biti i zahvalan. To veličanstveno ovlaženje nevinosti, davne pubertetske prošlosti, nikada ne možeš ostvariti u živo, kao ni mnoge odsanjane krasote i divote. I je li to bio samo san...ili nešto između, na rubu. Ako si sve to sanjao, zašto je ljepljivost stvarna? Ili je upravo ta ljepljivost veza izmedu sna i budnosti, i još jednom ti potvrđuje da te dvije stvari nisu odvojene, barem ne onoliko koliko tvrde poznavatelji ove materije. Za one pametnije i racionalnije, to je samo reakcija na san koja se materijalizirala, i tu stavljaju točku - iako je to tek početak rečenice. Ali zar je potrebno tumačenje toga...tumačenje bilo čega? Dogodilo se i gotovo. Prolebdio si malo kroz četvrtu ili petu dimenziju, svršio u pubertetskom stilu i vratio se u takozvani i takomisleni stvarni, budni život.
Trebao bi se oprati prije nego li se to nesuđeno biće skori i pretvori u, tko zna zašto, ljudskom oku gadljive slijepljene dlake, ljudske dlake. Pokušavaš ustati. Ne ide baš. Pregazio te mali kamion zelene ili žute boje, koji si sinoć ubacio u sebe, u krvotok, u mozak. Mali zeleni kamion, koji te je odveo na bestežinsko putovanje sa sretnim svršetkom. Previše si mamuran i još pod dojmom sna. Moraš iz kreveta. Slijepit ćeš se. Daj, operi se, gomilo mlohava mesa! Bolna grimasa podbuhla lica - i ustaješ. Uspio si podignuti usnulu gromadu u propadanju. Sebe. Jesi li to Ti? Što je to Ti?
Brod. Soba-brod se ljulja. Da, kapetane! Zanosi te. Valovi su sve veći. Hvataš se za nešto čvrsto i stabilno. Samo da ti je doplutati do zahoda. Kakve li oluje! Jedra spu-štaj! Polaaako! Bez panike! Prvo žene i djeca i svi oni koji se osjećaju kao djeca!

Ogledalo. Ranojutarnji portret pregažena čovjeka. Odvratne li face! Nisi ni slutio da podočnjaci mogu biti tako pristojno uhranjeni bezrazložno izmučenom nutrinom. Hladna voda polako skida ostatke zbunjujuće polucije, koju si zaradio pošteno i savjesno u bestežinskom užitku. Ne osjećaš hladnoću. Voda je mogla biti i vrela. Svejedno. Događalo ti se to već nekoliko puta; kao da gledaš odnekud sa strane nečije tijelo pod mlazom, kao oni koji su preživjeli takozvanu kliničku smrt - samo je medicina mogla izmisliti tako glup pojam - i nakon toga pričali kako su lebdjeli iznad sebe i gledali svoje beživotno tijelo, iz kojega su bili za nekoliko trenutaka izišli. Trenutak? Koliko traje trenutak?


Tata! Tata!
Što je sad opet?
Ovo dijete noćas - ili je ovo sad jutros - nema namjeru zaspati. Na brzinu se brišeš i napola mokar, ogrnut ručnikom hitaš u sobu koja više nije brod. Bonaca je. Noge su još uvijek teške poput duše koja pritišće sve fizičko u tebi i bližoj ti okolini, kako bi to opet kazao veliki pjesnik.
Tata!
Što je, mala?
Ne mogu prdnuti.
Opet! A što ti je baš sad udarilo u tu malu glavicu da moraš prdnuti? Nemoj, ako ne možeš. Tko te sili!
Ali, dolazi mi.
Što ti dolazi?
Za prdnuti.
To si ti, dušo, zacijelo samo sanjala. Ajde, pajki.
Daj mi piti.
Donijet ću ti mlijeka, ako bude. Ako ne, može i voda, je li?
Može.
Evo ga, tata je donio mlijeko, pomuzao sam zadnje zalihe iz jadnog frižidera. Je li sad bolje?
Ne znam.
Ajde, sklopi te lijepe okice i misli na nešto lijepo, pa ćeš zaspati, a i prdnut ćeš.
Tata!
Mama!
Zašto zoveš mamu?
A zašto ti cijelo vrijeme tu meni tata, tata, tata, tataaaa?
Što?
Koji me BiiiiP stalno zivkaš? Što ti je? Jesi li ružno sanjala? Smiri se malo.
Je li mi postojimo?
Molim?
Je li mi postojimo?
Kako to misliš? Što ti je sad to?
Pa, je li mi postojimo - sad?
Oho, nakon neuspjelog puštanja vjetra, bacili smo se na noćnu filozofiju. Ne prdim, dakle, mislim. Pa kad ćemo postojati, ako ne sad! Barem se tako čini. I pitanje ti mora glasiti postojimo li, a ne je li mi...
Ja mislim da je sve ovo san jednog ooogromnog diva. On nas sve sanja.
Odakle ti to?
Ne znam. Mislim da je tako. Mi smo u njegovu snu.
U čijem snu?
Pa rekla sam ti, u divovu snu.
Zanimijivo. Da ovo nekome pričaš... Sanja nas div u divovskom snu. Možda je mala u pravu. Nas sanja div, div postaje manji, pa njega sanja drugi div, pa opet tog diva sanja još veći div... I tako u beskonačnost. Eto o čemu se tu zapravo radi, dame i gospodo doktori.
Zaspala je. Iznenada, kao što se i probudila. Zašto mi se BiiiiP Mjesec okomio na dijete? Evo, uhvati se sa mnom u koštac, ako smiješ. Ne bojim te se, plimo i oseko i krvni tlaku! Dođi, navali!
Prdac.
Bravo, mala! Lijepe li i smirujuće slike usnula djeteta. Kao zaklana. Kakva li je to nakaza morala biti koja je prva izrekla tu usporedbu - pa još za dijete! Kao zaklana. O, koljaču BiiiiP! Kako te usnulo dijete može podsjećati na zaklano? Spavanje djeteta je - isključuješ traumatizirane, silovane, isprebijane, odbjegle... - osmijehnuto, vedro, nevino, čisto, istinito. Nema užasa na mliječnim obrazima sigurnosti. A zar je takav izraz kod nekoga tko je zaklan? A? A? I...i zašto bi netko bio zaklan??? Da nisu s vremenom izokrenuli tu duhovitu usporedbu. Čudovište je doista nekoga zaklalo, pa bi njegova mudrost mogla glasiti: Gledaj, zaklan je, a kao da spava! Ne, ni to nema smisla. Zaklan je zaklan, a spava onaj koji spava. No bez obzira na sve, smeće ljudsko, nesvjesno morbidnosti, izgovara to s osmijehom i uzdahom simpatije na njušci. I ni jedan BiiiiP moralist neće kazati da je to vulgarno.
A što ti radiš budan usred noći...ili jutra...ili dana, što li je već to? Trebao bi zaspati, usnuti gospođu Magdalenu koja to nije...ili neku drugu gospođu, gospođicu...ili bilo što...ili uopće ne usnuti. Nestati na par sati. Oduzeti ih životu...ili smrti. Loše si krenuo, a još nije ni svanulo. Progutaj mali zeleni kamion i pokušaj skrenuti negdje drugdje ili treće. Ako ovako nastaviš, opet bi se mogao naći na na onoj stazi prljavog šljunka, psećeg BiiiiP, praznih konzervi, pedera, šiznutih, frustriranih, prezrenih, odbačenih i samoodbačenih koji nemaju nikakva izgleda da budu dio sna Velikog spavača. Nemoj! To ne vodi nikamo, kao što ni jedan put ne vodi nikamo, ali ostali putevi su manje bolni. U tome je, izgleda, cijeli smisao besmisla - pronaći najlakši način, najmanje napornu stazu.
Upitao si jednom prijatelja iz djetinjstva, razmišlja li ikada o smislu življenja, umiranja, prolaznosti, ništavnosti, nepobjedivu vremenu koje raspada materiju...
Koji ti je BiiiiP? Jesi li lud? - rekao je i posvetio se zgrtanju novca, uvjeren da će živjeti vječno ili barem onoliko koliko treba, a treba, treba živjeti vječno. Možda je bio u pravu. Možda bi tako i trebalo proživjeti, odživjeti ovu stanku između dviju smrti, ili dvaju života, svejedno. Ali, na žalost, ili na radost, ili ni na jedno ni na drugo, postoje još face poput tebe koje oplakuju sebe same i mole se Bogu Besmislu, nemaju hrabrosti ili kukavičluka okončati sve to.
Bijeli oblaci. Nebeski portreti. Vidiš oblik psa koji se pretvara u poznatu ti osobu. Nebeska igra metamorfoze umrlih tijela, poznatih lica. A onda se sve rasplinjuje, nestaje brzinom kojom se i pojavilo.
I možda je zgodan trenutak za jednu kratku, ali doista kratku, stanku, stanku od svega nekoliko neurotično potegnutih crta.






Prdac usnula djeteta.
Ali, ako je sve to besmisleno, pa i pisanje - što raditi? Kako živjeti dalje? Skončati? Unesrećiti stvorenja koja te, koliko god se to tebi činilo nestvarnim i površnim, ipak vole - ma što to značilo - i koja vjeruju u život, u rad, u pjesmu, plakanje, radost voljenja, mržnju, rušenje, pričanje, dobar dan i dobra večer i kako ste i kako su vaši, vjeruju u molitve Svevišnjemu koji je pravedan, u psovke, tjelesnu težinu, temperaturu, godišnja doba, Nove i Stare godine... Kako njih uvjeriti da suzama nema mjesta? Jer, ostavljaš za sobom tugu i plač, predstavu za javnost bacanja bivšeg tebe u kontejner polaganog zaborava. Javnost? Jaaavnooost?! Ljudi doista od smrti znaju napraviti happening. Bože, koji li je pizdun odvalio da je čovjek najsavršenije biće, a odmah potom da nitko nije savršen? Po čemu je savršen? Po tomu što nitko nije savršen?! A kako bi i znao tko je savršen, ako to nitko nije? Ako ne postoji kriterij savršenstva, neki savršeni model, pa bio on i od plastike.

Kamo si odlutao? Vrati se, čovječe, inače...inače... I što znači to inače? Neka ti netko objasni riječ inače...inače je nećeš više upotrebljavati.
Počinje te boljeti glava, i znaš da sve živo boli ona nepristojna stvar što tebe boli pristojna glava, isto kao što znaš da tebe boli glava baš zato jer sve živo boli ona nepristojna stvar što tebe boli glava.
Opet petljaš. Gubiš se. Bit će od onog zelenog sranja koje gutaš. Manja psihička kriza. Kakve li su tek one velike? Hipersenzibilitet. Da ti se jezik slomi dok izgovoriš. Pokušao si sve baciti, ali ne ide. Ide, ali je još gore. Gore...gore... Sam si sebi stvorio to neko tvoje veliko Loše, veliko Grozno, i kojeg vraga sad tu cmizdriš nad samim sobom, razmaženo derište jedno najobičnije. Pravo je čudo kako nisi završio u nekoj prljavoj ulici s iglom u veni, prljavom iglom. Možda te je upravo taj tvoj veliki strah, koji uporno odbijaš od sebe i ne priznaješ da postoji, možda te je baš to poštedjelo raznih heroina, kokaina i igala. Iglu ne možeš ni vidjeti.
Ne, nikako niste ovisni. To ne stvara naviku. A kako ih se onda ne mogu otresti? Pa, baš to je znak da vam pomažu te male tabletice. Vidite da ne možete bez njih. A to što vam se čini da ne možete bez njih, stvar je vaše uzburkane podsvijesti. No, no, od toga nitko nije umro. Pa to je lagano, djeci ih dajemo; ne znate vi što sve ljudi gutaju. Ako se mora, mora se; bolje i to, nego... I sad ti shvati.


Prdac. Još jedan. Sveti prdac. Neka, mala, samo ti prdi.
A ti lijepo progutaj tu stvar, kad se već mora...i pokušaj zaspati. Možda su ta gospoda doista u pravu, to kad su u pitanju i odgovoru sve te zelene i žute i crvene i - previše nabrajanja, je li - bijele tabletice. To je došlo s vremenom, nešto kao pesticidi kod biljaka. Biljke su nekada mogle rasti i davati plodove bez ikakvih dodataka proizvedenih u laboratorijima, ali danas ne ide; ako ih ne isprskaš svim mogućim pesticidima, insekticidima i ostalim cidima, nećeš pojesti jabuku. Tako je i s čovjekom, nekada je mogao rasti i ostarjeti - iako je tada nekada bio starac već kada bi prešao tridesetu, ali to je sad nešto drugo...ili možda nije - a danas mu moraš prskati organe, izvana i iznutra raznim cidima, kako bi barem izgledao zdrav, baš kao i ona velika, crvena jabuka, otrovna i mirisna, krasna i bolesna, bolesnija nego bi bila bez svih pesticida i...i sad se stvar poprilično zamrsila, gotovo je nemoguće izvući se iz svega toga, pa je najpametnije potražiti spas u novom pasusu.

Zavaljivanje na krevet, krevetac. Jedan od najugodnijih izuma bezgrešnog čovječanstva. Spasonosni uzdah, kao da si kopao, a ne ležao. Od nerada, kako bi to lijepo svi radišni ljudi rekli. Veliki protivnici općeosuđenog spavanja do podneva. Spavanja bez budilice. Još samo treba sklopiti okašca i zaspati. Neće, neće. Kad ti jednom prekinu san, gotovo je, treba ti dugo vremena za povratak - ako uopće uspiješ, a gotovo nikada ne uspiješ.
A da zaviriš malo u novine, datum nije važan. Osim redovitih tiražnih užasa, koji upravo zbog svoje tiražnosti već odavno i nisu neki užasi, nađe se i priličan broj zabavnih gluposti koje uspavljuju. Vidi sad ovo. Znanstvenici su došli do otkrića - oni uvijek nešto otkrivaju, to im je posao - da se današnji leševi sporije raspadaju od onih prijašnjih, jer jedemo hranu s mnogo konzervansa. Čime li se sve ti znanstvenici ne bave! I tko ih samo plaća za takve luposti? Konzervirani smo u vlastitoj masti. Kako zaspati od toga? Glupo jest, ali ne uspavljuje. Zamišljaš ih kako pretražuju nadgrobne ploče, pomno odabiru datume, otkopavaju grobove, otvaraju sanduke...
A da napišeš pjesmu.
Prdac. Prdac. Prdac. Tri komada.
Samo se ti, mala, oslobađaj otrova, i ne crveni se zbog toga. Radi to slobodno, iako znam da nikada nećeš. Sredit će te pristojno društvo, ono će te dresirati poput najboljeg njemačkog ovčara da radiš samo ono što se, tko zna zašto, smije raditi.
Gdje si ono stao? Kod pjesme? Možda ipak ne bi bila uzaludnija i besmislenija od jednog tipično običnog i prosječnog, uigranog radnog dana na sveopćoj traci proizvodnje plastike, gume, papira - opet nabrajanje - željeza, tupila, mrtvila, tekućih vrpci i pjesama.
Ma, jebeš pjesmu! Poezija je mrtva. I proza je na umoru, ako i ona već nije... Kome je do pisanja? Kome je do čitanja?

Ništa od spavanja, sad si siguran u to. Trebalo bi nešto brojiti. Ovce? Zvijezde? Ljude? Ljudske odore napunjene mesom? Konzerviranim mesom. Ljudske konzerve.
Broji radnike i ratnike i jadnike, koji će se uskoro sliti po umornim ulicama. Broji izgubljene i prevarene poglede koji s naporom izlaze iz izobličenih zbunjenih lica, neprepoznatljivih samima sebi. Natečene usne, oči, nosevi. Promukli glasovi. Mržnja jutra, novog jutra, budnog jutra koje im je otelo san; polusmrt koja ih opušta, odmara, a ponekad se smiluje i priušti im slike koje ih toliko uzbude, da kad iziđu iz tog maglenog svijeta i uđu u ranojutarnju običnost, ne vjeruju da su bile stvarne poput svitanja pred giljotinom.
Ponedjeljak je najgore godišnje doba. Zastrašujuće i mrgodno. Napeto iščekivanje ponedjeljka. Već u petak prisjedne ti nedjelja, koja je još uz to i sveta - jer razmišljaš o neminovnom prokletom ponedjeljku i tekućoj vrpci, koji se takvom brzinom ponavljaju, da te jednostavno mora hvatati panika. Do kada još ovako? Je li moguće da se tu ništa ne da napraviti? Je li moguće da je Zemlja ubrzala vrtnju? I ne možeš spavati, ni misliti, ni čitati, ni biti budan, ni ništa skroz i posve. Ponedjeljak poništava nedjelju. Vrijeme ide dalje, preko tvojih podočnjaka.
Većina je s vremenom postala ravnodušna. Odbacili su svaku pomisao na slobodu slobode kao iluziju, a iluzije su besmislene. Sve je to sad tako normalno: borba za odjeveni, goli život, kako bi to rekao normalni, osamsatni ojađeni čovjek. Zaboravili su na sve one filmove mladosti i energije, koji su im se svojedobno odvrtali u nekad skupocjenim šupljinama. Bilo im je zabranjeno da ih ugrabe. Možda su nekada i mislili kako je nasilan prekid sna neka vrsta zločina, uvoda u traumatsku frustraciju. Zločina koji izvršava budilica-ludilica, ili pak smežurano lice žene koja se budi ranije - nju ne treba nitko više buditi, njezin sat je odavno navijen i budi je, iznutra, točno u minutu svakoga jutra, bez zvona - žena, navijena dugogodišnjim jutrima, odavno već lišena ugodnog, usnulog bijega, koji se pretvorio u praznost i okoštalost svakog, pa i najmanjeg živca koji bi trebao reagirati na podražaj. Ali, ne, njoj se više ne bježi. I tako ona budi ružnog i smežuranog muža...ili brata...ili sina...
Pokušaj ih prebrojiti. Daj, potrudi se, nije to baš tako teško. Uzalud. Kao da brojiš zvijezde. Beskonačnost normalne prosječnosti koja proklinje ponedjeljak. Najnormalniji ponedjeljak, radni dan bez kojega bi sve bilo nekako nenormalno.
Ne, ovo je još više pogoršalo stvar. Zar si se ovime mislio uspavati? A tko ti je kriv! Imao si i ti priliku, mogao si se i ti uvaliti u tu gustu rijeku i pustiti da te nosi, nosi, nosi...sve do u ušća u Veliko more beskonačnosti.
Nema spavanja. Možda mala opet prdne.
 
plastic_noise
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de





Datum registracije: 16 Sep 2005
Poruke: 6

blank.gif
PorukaPostavljena: Pon Nov 21, 2005 9:07 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

NESPUTANI ŠOK PRIČAONICE

Pakao, ako nije metafora ili samo figura, je nepromišljena, brzopleta i naivna izmišljotina. Vječne muke. Kako itko normalan može nasjesti na to, vjerovati, pa se još i bojati? Peku te tamo na laganoj vatrici kroz čitavu vječnost, cijelog tvojeg zagrobnog života. Mogu li muke trajati vječno? Može li išta trajati vječno osim vječnosti? Ako to krckanje na žeravici i velike muke pečenja i traju godinu, pet, deset ili čak stotinu - iako je i to prilično upitno, jer kakva to mora biti žeravica, a da za nekoliko sati ne budeš pečen i prepečen? - ma koliko te muke trajale, one moraju jednog dana ili trena, ili koji li već mjerni sustav vrijedi u paklu, one moraju postati obična stvar, nešto na što ćeš se prije ili kasnije naviknuti, i to onda više nisu muke, već dosada, monotonija. Izgorjeti posve ne možeš, umrijeti ne možeš. Dosadna svakodnevica, svakopaklenica. Ali što ćemo s mazohistima? Zar ćemo im priuštiti vječni užitak? Kako srediti pitanje tih osoba?... Pa, ako ne postoje vječne muke, nema ni pakla. Nema li pakla - ravnoteže radi, kad je već ona, tko zna zbog čega, neminovnost - nema ni raja. Nema zla - nema dobra.


Bio sam zadovoljan, ona baš i nije. Uvjeravao sam je kako u tome nema ničeg nenormalnog, mislim, to da ona radi, a ja ne. Samo smo obrnuli uobičajene uloge sretnih supružnika i što je tu strašno? I to je jedan vid ravnopravnosti među spolovima, je li. I... Slušate li vi mene, dottore?
Samo nastavite. Samo nastavite.
Dakle, ona uzdržava obitelj, a ja domaćica. Iako možda i nije bilo baš tako, jer ona je uzdržavala obitelj i bila domaćica - zamislite mene kao domaćicu, to baš ne bi išlo, je li, ja pojma nemam o kuhanju, peglanju, pranju suđa i posuđa - a ja sam se bio posvetio onome za što sam stvoren, pisanju i čitanju. Istina, više čitanju nego pisanju, ali netko mora i čitati. Što bi bilo s poznatim statističkim podatkom da svaki pošteni čovjek pročita jednu knjigu godišnje i da je to poražavajuće, da ja nisam čitao! Čitao sam za sve one koji nemaju vremena, nemaju volje, knjige su im dosadne i sve to. To su, dakle, uglavnom bile moje knjige, mislim, ne moje vlasništvo, već pročitane i... Buuuummm! Šok! Elektrošok! Požaaar! Buuuuummm!
Što...što je bilo? Gdje...?
Ipak spavate, dottore.
Ni govora, samo sam stisnuo oči da vas bolje pratim...ja...
Svakako, svakako.
Nastavite. Slušam vas vrlo pozorno. Ništa mi nije promaklo. Samo nastavite.
Ma, nisam, ako ćemo iskreno, baš toliko toga ni pročitao. Uglavnom sam spavao i izležavao se. Ali zar je to važno? Zar mi se to može zamjeriti? Ona je solidno zarađivala, dovoljno da možemo pristojno skapavati do kraja mjeseca. Nisam se bunio, a i ona se, izgleda, bila pomirila s bolnom činjenicom da od mojega zaposlenja nema ništa. Nitko me nije htio i što se tu moglo, nego spavati i drijemati. A vi me, kažete, pratite?
Pratim, pratim. Samo vi...
Nisu me htjeli samo zato jer sam iz objektivnih razloga, kako se to lijepo kaže, samovoljno napustio nekoliko poslova. To birokratsko smeće nije se ni potrudilo da me barem pokuša shvatiti.
Koje smeće?
Birokratsko. Zar me ne slušate?
Koje birokratsko?
Kako, koje birokrat... pa valjda znate što želim reći?
Ah, da, da, shvaćam...mislim da shvaćam. Nastavite.
Istina, slao sam molbe još neko vrijeme, više da umirim Ninu, nego da uistinu nađem posao, jer sam znao da od toga nema ništa. U početku su to bile opširne biografije, s detaljima iz samog djetinjstva, kako bi se bolje razumjelo s kim se ima posla, pisao bih po dvadesetak stranica; ali uviđavši polako da to oni tamo ne čitaju i da su prezaposleni da bi se bavili potpunim psihološkim profilom potencijalnog djelatnika, molbe su mi bile sve kraće. Na kraju sam slao samo ime i prezime i adresu. Jednom su me čak bili pozvali na razgovor, za koju mi je priliku, sva sretna, Nina bila kuplia nove čarape, zelene. Ali ništa.
Odbili vas i oni?
Ne, ja sam njih odbio. Nisu ispunili uvjete. Nešto su se gospoda kao začudila kad sam im to rekao. Ako ja odgovaram vama, vi meni nikako. Razgovor je obostran, zar ne? Ninu sam uvjeravao kako ti tipovi pojma nemaju što i tko im treba. Njihovi uvjeti, njihovi kvocijenti inteligencije, njihovo ponašanje, ophođenje, ništa mi od toga nije odgovaralo i morao sam ih odbiti. A najgore od svega je što se ponavljala uvijek ista priča, svim tim provjeriteljima znanja i sposobnosti smetala je ista stvar, osim onih mojih otkaza: zašto ste bili svega dva mjeseca u vojsci? Zbog čega ste oslobođeni?
A zašto ste bili samo dva mjeseca u vojsci?
Eto, sad i vi! Kako im objasniti da je sve to bila zabuna. Izgubio sam psa, pa su me poslali doma - i to je sve. Ali oni to ionako ne bi shvatili.
Psa?
Psića. Ali polako.
Polako ste izgubili psića?
Kažem, polako, mislim, doći ćemo do psića.
A gdje je on sada?
Tko?
Pa taj psić?
Koji psić?
Vaš psić!!!
Nemam ja psića.
A zašto onda kažete da ste ga izgubili?
Izgubio sam ga, tamo, u vojsci. Želite li vi da ja pričam ili ćete me cijelo vrijeme prekidati nekakvim pitanjima o nekakvom tamo psiću?
No, dobro, pričajte.
Sve u svemu i ništa u ničemu, tamo mi je uglavnom bilo dobro. Osim što nisam ništa jeo, pa sam izgubio tridesetak suvišnih kilograma u prvih mjesec dana.
Zašto niste jeli?
Vidi sad. Pa nisam jeo jer nisam jeo. Nema tu objašnjenja. Molim, ne cjepidlačite.
U redu, samo ipak...
Što ipak?
Ništa, ništa, samo vi nastavite.
Doma sam prestao pisati nakon dva vraćena pisma s naznakom primalac nepoznat. Bio sam prilično ljut što mi nisu javili da su odselili i poslali novu adresu. Zločasti poručnik bio je uvjeren da sam zbog nedostatka bjelančevina u mozgu zaboravio vlastitu adresu. Ali bilo je i zlatnih ljudi. Odmah sam stekao odanog prijatelja u liku i karikaturi Peera Gunttera Juuhansena, koji u sebi nije imao ni kapi krvi, ni alkohola, nordijskog, već je bio čisti prljavi Balkanac. Izuzetno smo se zbližili. On je izgubio dva kilograma više od mene, zacijelo stoga što je jeo i svoje i moje obroke. Bili smo ludi jedan za drugim. Ni on se nije javljao ženi s petero dječice. Rekao je, već nakon prvog mog pojedenog obroka, da sam mu ja sve: i majka i pokojni otac - to za pokojnog oca mi nije bilo baš jasno - i sin i Duh sveti i žena (to nisam ni pokušavao biti) i djeca. Svake večeri smo u zahodu punom mokraće, gotovo do koljena, plakali jedan drugome na ramenu. A onda sam se jedne hladne noći...a kako su noći tek bile hladne, pa to je bilo za plakati, a imali smo svatko samo po jednu deku, pa sam s vremenom usavršio vlastiti način preživljavanja pod pet do šest toplih deka; pričekao bih, nesanici mojoj hvala, da svi zaspu, pokupio bih nekoliko deka s usnulih kolega patnika i pokrio se, a kako sam se budio prije službenog buđenja, u zoru bih vratio deke na njihove vlasnike, a oni bi cvokotali zubima i glavama i rukama i nogama i zgražali se kako im je noću hladno, kao da su otkriveni... A onda sam se, dakle, jedne noći probudio u plaču i prodrmao ga - spavao je na krevetu iznad mene. Slušate li?
Slušam, slušam. Vrlo zanimljivo.
Vama je ovo zanimljivo? Svašta. I tako sam se...a vidi sad ovoga! Dada, što to radiš! Baci to! Hoću reći, ostavi to! Spremi!
Daaaa...daaaaa...
Idem po sestru.
Jeste li poludjeli! Silovat će je. Vidite kako je uspaljen.
Možda ste u pravu. Pomozite mi da ga smirim, molim vas.
Dada, to ne smiješ raditi, razumiješ li? Nemoj se praviti da...
Da?
Da! To je nepristojna stvar, a ti se uz to još i nepristojno igraš s njom.
Je li vi to mene opet nešto...?
Ni govora. Vidite da spašavam što se spasiti dade - barem plahtu.
Ha, imate pravo. Ha, ha, ha...
Što je smiješno?
Ništa, ništa...sve to skupa...
Pogledajte kako se umirio. Tako, Dada. To se ne radi u društvu, osim ako ti društvo ne dopusti, a društvo u pravilu te stvari ne dopušta. Jer, ne samo da je to nepristojno, već je i ništa manje nego grijeh, a grijeh te vodi u pakao, pa će te tamo peći na laganoj žeravici i tako to. Postoje neki klubovi koji se bave tim stvarima, ali ovo nije takvo mjesto. Drugi put pođi lijepo u zahod i obavi to kako i priliči civiliziranom i moralnom i normalnom licemjernom čovjeku.
Da? Daaa?!
Da, da. Nije li tako, dottore?
Gotovo da ste u pravu.
Gotovo?! Čemu to gotovo?
Tako. Tek toliko da znate da niste u pravu.
Nisam u pravu?!
Umalo da jeste.
Tk...tko tu koga sad, je li?
Ha, ha, ha.
Naletio sam, priznajem. A da vi malo odete u...
Nismo se tako dogovorili.
Nismo se nikako dogovorili.
Nastavit ćemo večeras, a sad malo odspavajte.
Spavajte vi, ja ionako ne mogu. Razvrstavat ću rukopis, dodavati opaske, praviti bilješke...ima tu posla. Ne dobija se tek tako Nobelova.
U svakom slučaju. Doviđenja do večeras...i pripazite na kolegu.
Kolegu? Popravljate se, svaka čast. Skinuo bih kapu da je imam, ali mogu vam skinuti samo ove čarape, ionako su za pranje.
Ma, nosite se...
Hvala, ja sam se već odnio. Laku dan i mirno more, to jest, sanak pust. Ajd, vidimo se.
New Evil Mr. Green
 
propast
Seven of Nine
Seven of Nine





Datum registracije: 27 Avg 2005
Poruke: 7004
Mesto: Beograd

serbia.gif
PorukaPostavljena: Pon Jan 16, 2006 2:05 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

od novijih književnika volim da čitam Dubravku Ugrešić i Slavenku Drakulić.

Preporuka
- Slavenka Drakulić - oni ni mrava ne bi zgazili
- Dubravka Ugrešić - kultura laži
 
GiGi
*Pravi muškarac*
*Pravi muškarac*





Datum registracije: 09 Mar 2005
Poruke: 10732
Mesto: Autonomna Pokrajina Vojvodina/ Novi Sad/ Liman

blank.gif
PorukaPostavljena: Sre Jan 18, 2006 1:28 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

,,Otpusno pismo''- Zoran Ferić



,,Otpusno pismo je knjiga o Hrvatskoj na početku novog stoljeća. Kroz nju defiliraju lažni liječnici, lažni biskupi, plemenite prostitutke… priče i likovi koji su nas proteklih godina opsjedali s naslovnih stranica hrvatskih novina. Ova knjiga dokazuje da Zoran Ferić u svojim grotesknim, crnim prozama nije pretjerivao. Hrvatska stvarnost još je bizarnija i fantastičnija od njegovih priča, a on je njezin briljantni dijagnostičar.''

[Otvorena knjiga]

_________________


 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Književnost ~ -> Knjige hrvatskih autora Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana 1, 2, 3  sledeća
Strana 1 od 3

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2018. godine - Venčanja, svadbe - Proslave - TipoTravel - Kuda večeras - Anwalt - legal -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon