Nostalgija

dinamit13 · Početnik Domaćeg.de

pomislila sam da cu je i ja imati.....ali ne....ako covek nesto cvrsto odluci mora biti jak da bi sve podneo pa i nostalgiju.....nostalgicna sam samo prema svojim roditeljima....glave gore to je zivot

magdalenar · Početnik Domaćeg.de

[E, pa bas da vam se pozalim kao poseban slucaj izlecenja od nostalgije. Vratih se pre tri meseca iz Amerike. I ljudi moji, sta da vam kazem. Valjda nisam bila previse ocajna da ostanem; verovatno ni dovoljno rezignirana svim glupostima i manjkavostima zivota u Srbiji i secanjima na Slobu grdobu, Arkanoida, Dzidzimidzija i ostale svete likove nase istorije zakljucno sa ''malim iz Kumrovca''; mozda je razlog i to sto tamo nisam imala priliku da radim od jutra do mraka da bih realizovala samo ambiciju za poslom;mozda mi je ovaj ajvar mirisao vise od kalifornijskog kavijara, mozda nisam dovoljno mrzela svoje komsije koji mi nisu dali da spavam po podne; sigurno sam malo blesava pa mi ovde ne smeta sto telefon zvrcka do ponoci, a ne zovu iz banke; izgleda da vise volim da pesacim nego da svuda moram autom; seljak u dusi vise voli da plevi papriku kraj morave nego da moze samo jednom nedeljno u kupovinu; mozda mi je lepse kupanje u Dunavu nego ono u Pacifiku; volim kad me prodavacice i poznanici ne pitaju iz kurtoazije kako sam, a da ne ocekuju nikakav odgovor; izgleda da mi ne smeta ni kada mi drustvo svrati ne najavljeno bas kad nekuda krecem; valjda volim da se mucim i rastezem od prvog do petnaestog u mesecu platu; valjda sam bre malo opicena i fali mi neka daska u glavi; il sam otisla previse matora da se navlacim na neke druge mirise, vazduh, vodu...
Svakog sada razumem: kako one koji nece nikad vise da se vrate, tako i one koji jedva cekaju da dodju nazad, i one koji ne pripadaju vise nigde i ceo taj tamni vilajet...
Tu sam i srecna sam jer gde god da si na belom svetu sve zavisi kako ti je u glavi]

Prelistala sam sve komentare, ovaj me se posebno dotakao, i s tako istinitim krajnjim zakljuckom, sve zavisi kako ti je u glavi. Ja sam od skora u inostrantvu, svega 6 mjeseci i jos uvijek nije izvijesno hocemo li ostajati trajno ili ne, jer naravno od zaposlenja sve zavisi a to ne ide bas sve po planu. Nikada nisam zeljela otici, iako sam imala vise prilike nego mnogi bas kada je svak htio otici. Moj muz je svijetska ptica i boravio je vise puta vani, a sada nas je njegov trenutni posao doveo u Svicarsku. Ja sam se lomila pred sam odlazak, ali sa svih strana su samo stizali argumenti u prilog tome pa sam se i salomila. Ajde da barem pokusamo rekla sam, uvijek se mozemo vratiti. Samo cvrstom voljom i bukvalno ogranicavanje razmisljanja o kuci uspijevam da balansiram tu nostalgiju, jer sam strasno nostalgicna osoba i jako vezana za porodicu, svoje dvije sestre koje su mi najbolje prijateljice. One me cesto i ohrabre jer se cesto cujemo i onda manje osjecam tu razdvojenost. Pomislim, Svicarska ipak nije daleko, cak je jedna od blizih zemalja u Evropi kad se vec nalazis u inostranstvu i ako dobro zivis uvijek mozes otici kad se pozelis. ALi isto tako znam, da je to vrijeme provedeno tamo ograniceno na svega par sedmica godisnje i da je tvoj zivot u stvari drugdje, pa me zaboli sama pomisao da mi ovo jedno dijete koje imam ili buduca koja se mozda ovdje rode odrastaju kao stranci, da se ne druze sa djecom mojih sestara kao sto smo uvijek mastale, kao sto sam ja odrastala. A kasnije i ako odlucim da se vratim i da budem mogla imati dobar zivot kuci, sta mi vrijedi ako mi se dijete/djeca ovdje odomace i ovo shvataju kao svoje. Da njih tjeram da se vracaju bilo bi okrutno i sebicno,ako to ne zele, a ja da odem daleko od svoje djece je suludo, moja je domovina/otadzbina prije svega tamo gdje mi je porodica. Kako je i dalje upitan taj nas ostanak i moje su emocije podvojene, borimo se da ostenemo radi bolje buducnosti, radi djeteta, a opet mi potajno drago sto ne ide po planu jer se onda moramo vratiti, a u dubini duse mozda to ipak vise zelim.
Kako god bilo uvijek ce biti dilema, uvijek ce biti ono sta bi bilo kad bi bilo. Znam samo da nije lako i da umije biti jako bolno, mracno i na trenutke bezizlazno, a sitnica je dovoljna da izaozve cijelu tu lancanu rekaciju, i lavina samo krene, potmula, teska i kao da se iznutra raspadas. ALi ja cutim o tome svima pa i svom muzu kad me uhvati, nalazim nacine da to odagnam, da kroz svoje dijete uvijek gledam zivot s pozitivne strane i da nastojim uzivati upoznajuci novi kraj i nove ljude. Da me to obogati i nauci necemu, ostala ja tu ili ne. Inace zivjeti zivot znaci biti hrabar u svemu, truditi se pronaci njegove lijepe strane gdje god da jesi i uzivati u njima koliko god mozes. Ja se pokusavam drzati te formule i nekako guram. Ali isto brojim mjesece, sedmice i dane do narednog odlaska kuci, i znam da ce tako uvijek biti.
Nakon ove teme itekako me hvata svaka moguca melanholija i nostalgija,skoro da mi se place, ali mi i lakse jer nisam sama, vidi koliko nas je i razumijemo se, to je vec nesto zar ne?!

PiNkLaDy · Miss Smart

ja trenutno imam bas krizu sto se tice nostalgije...iako pokusavam da se naviknem na sve ovo i da uhvatim neki ritam zivota ovde,nedostaje mi Srbija...i to previse...ovde se nekako osecam vezana,usamljena,onaj osecaj kada imas 100 ljudi oko sebe a sam si...zadnjih par dana mi je bas tesko,nekako stalno mislim na Srbiju,na svoju kucu,na ljude koje volim i koji su tamo...ovde mi je sve cudno,dosta stvari mi se ne svidja...zadnja 2 dana imam bas neopisivu krizu da se vratim kuci... Sad