www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014

25 piramida
Strana prethodna  1, 2
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Istorija sveta ~
::  
Autor Poruka
Daca
~Žena Sanjicinog švalera~
~Žena Sanjicinog švalera~



Godine: 51

Datum registracije: 16 Apr 2004
Poruke: 2617
Mesto: Beograd

yugoslavia.gif
PorukaPostavljena: Sub Jan 21, 2006 12:52 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

12. TEOTIHUAKAN – GRAD PIRAMIDA





Teotihuakan. Prijestonica drevnog Meksika. Kamene Piramide Sunca i Mjeseca po površini odgovaraju onima u Egiptu. Dosada je otkopano oko 600 manjih piramida u ovom Gradu u kojemu je nekada živjelo nekoliko stotina hiljada ljudi. Ko ga je izgradio? Kada? Kojim alatima? Ko su bili njegovi stanovnici? Ova su pitanja bila dovoljno izazovna da me odvedu na središnju meksičku visoravan.



Zvanična literatura o Teotihuakanu je oskudna. Španjolski konkvistadori su prije petsto godina zatekli Azteke kako vrše svoje obrede u ovom Gradu. Prije hiljadu tristo godina kažu da su “Grad koristili Tolteci”. Špekulira se, pak, da je podignut prije oko dvije hiljade godina od strane nepoznatog naroda. Pretpostavlja se da je Piramida Sunca građena trideset godina, a Grad barem dvije stotine godina. Danas su u upotrebi imena iz doba Azteka: "Grad Bogova" (Teotihuakan), "Avenija mrtvih" (glavna gradska ulica), Hram Kvecalkoatla (božansko biće Quetzalcoatl čiji se lik nalazi na trećoj, manjoj piramidi)...





GRAD BEZ PREMCA



Ne trošimo mnogo riječi na zvanične verzije. Istina je negdje drugo. Originalni graditelji su brižljivo isplanirali, a onda i sagradili veličanstveni kameni grad sa stotinama objekata piramidalnog oblika. Astronomske opservatorije, raspored gradskih trgova, glavne piramide... odslikavale su pojave na nebu, kretanje brižljivo odabranih zvijezdanih sistema, uključivo našeg Sunca, Mjeseca i Zemlje. Sakralna geometrija, matematika, astronomija... su rukovodile arhitekte.



Usred Srednjoameričke džungle nikao je Grad bez premca na oba američka kontinenta. Kameni blokovi teški po nekoliko desetina tona vađeni su i obrađivani laserskom preciznošću iz kamenoloma udaljenog osamdesetak kilometara od Teotihuakana. Tehnologija i nauka su bile drugačije u to vrijeme. Umjesto mehaničkih alata i točka, originalni autori su superiorno vladali tehnologijom zvuka, primjenom različitih frekvencija za obradu, prijenos i ugradnju kamena.



Obilazak Grada startam sa Citadele, administrativnog centra Teotihuakana. Gradskim trgom dominira hram Kvecakoatla izgrađen u obliku stepenaste piramide. Zidove krase likovi Vatrene Zmije (simbol dnevnog prolaza Sunca) i Pernate Zmije - Kvecakoatla, koji je simbol jedinstva zraka i kopna, neba i zemlje. Kapacitet trga je 150.000 ljudi.



Ni vodiči, ni turističke mape, a niti zvanična pisana literatura ne pišu o funkciji ove prve, male piramide. Prema Toltečkim šamanima (“ljudima od znanja”), ovdje bi započinjao proces inicijacije. Studentu bi se objasnio koncept energetske prirode ljudskog bića. Tu bi se učio procesu izlaska duše iz fizičkog organizma i kretanju kroz različite dimenzije. Postoje tri faze u razvoju čovjeka ka punoj slobodi. U prvoj fazi pred čovjeka se postavlja pitanje ko smo mi u stvari. Odgovor je da smo mi samo oblik svijetla (energije) koji je spojen sa kosmičkom cjelinom. U momentu kada se nađemo zatvoreni u našem tijelu i umu, naša životna energija počinje da slabi zahvaljujući iluziji materijalnog svijeta.



Pernata zmija je simbol dualizma ljudske prirode. Polovina našeg bića pripada zemlji, dodiru, fizičkim željama (zmija). Druga polovina (duh) ima krila, živi na nebu, komunicira sa suncem i zvijezdama. Vječna borba izmedju ove dvije polovine je vrlo zgodno prikazana na meksičkoj nacionalnoj zastavi gdje se orao i zmija bore na život i smrt.



U pravilnom smjeru sjever-jug proteže se glavna ulica "Avenija Mrtvih". Ovaj nemaštoviti Aztečki naziv ne odgovara prirodi ove gradske arterije. Hodajući kilometrima dugom i do 150 metara širokom avenijom lako sam mogao zamisliti život kako buja u ovom Gradu. Ono što impresionira je simetričan izgled lijeve i desne strane. To me neminovno upućuje na brižljiv planski pristup u izgradnji. U vodu padaju nagađanja historicara da se Grad dizao u fazama tokom dvijestogodišnjeg perioda. Oni možda nastoje opravdati mogućnost da su primitivna plemena trebala mnogo godina da ovako nešto podignu. Ipak, očigledno je da primitivizmu ovdje nije bilo mjesta. Grad je isplaniran, a onda podignut u jednom dahu.



Na putu od Citadele ka piramidama je mostić koji nadsvođuje rječicu San Juan. Danas se taj detalj uopće ne pominje u turističkim turama. Nekada je ova rijeka simbolično dijelila raj od pakla. Ali ne kršćanski raj i pakao. Naime, pakao je naše zajedničko iskustvo koje se naziva "planetarni san". Ili, još bliže, ono što mi nazivamo svakodnevni "život". Raj je, opet, naša kreacija koja nastaje kada prekinemo "planetarni san" i stvorimo "novi san".



Avenija Mrtvih je, duhovnim očima gledano, glavni dio tijela dvoglave zmije kroz koju inicirani mora proći. (I u tradiciji tantrističke joge, student ka putu prosvjetljenja takođe prolazi kroz tijelo zmije. Usput nailazi na pojedine čakre, moćna energetska čvorišta. U našem fizičkom tijelu srčana čakra je mjesto ljubavi. U energetskom sistemu planete Zemlje Teotihuakan je takodje, srčana čakra. Piramida Sunca je njezin simbol i nesumnjivo da je imala, a ja vjerujem da će opet imati, vrlo važnu ulogu za sudbinu naše Planete. Ponovno oživljavanje moći ljubavi je od vitalnog značaja za razvoj civilizacije.)





RASPORED TRI PIRAMIDE



Spuštajući se Avenijom Mrtvih prema piramidama nailazim na tablu koja prikazuje raspored Grada. Na vrhu je piramida Mjeseca, niže, sa malim pomakom udesno, je piramida Sunca, a na dnu je, u istoj liniji sa piramidom Mjeseca, piramida Kvecakoatla. Na drugoj strani Atlantika, u Egiptu, ka nebu se dižu tri piramide: dvije velike (Keopsova i Kefrenova) i jedna mala. Raspored? Identičan onima u Meksiku! A oba piramidalna kompleksa odgovaraju zvijezdanom pojasu Oriona na noćnom nebu. Orionov pojas se, naime, sastoji od dvije zvijezde blizanca i jedne male zvijezde tzv. "bijelog patuljka". Da li nam ovaj raspored otkriva potpis arhitekte?



Hodajući gradom žalim što su od njega ostali samo zidovi i temelji. Prostorije, krovovi, murali, freske, hramovi, opservatorije, sve ono što je ovaj Gradi činilo živim, je uništeno i zapaljeno. Planski, pedalj po pedalj. Od onog veličanstvenog izgleda je ostalo malo. Od stotina kipova ostao je u životu samo jedan; nalazi se u meksičkom Antropološkom Muzeju (doduše, nikakvu oznaku niti znak sa informacijama nisam vidio uz njega). Svi su im kipovi bili isklesani iz po jednog komada kamena, a težina se kretala po 20-30 tona.



Piramida Mjeseca, sa impresivnim stranicama od 145 metara, se nalazi na sjevernom kraju Avenije, okružena sa 15 manjih piramida. Stojeći na sredini glavne ceste i posmatrajući vrh piramide uočavam da se on poklapa sa vrhom obližnje planine Cerro Gordo. Očigledno je da se prilikom gradnje vodilo računa o ideji arhitekte da piramida predstavlja "svetu planinu" i kao takva je integralni elemenat gradskog plana.



Istraživanja unutrašnjosti piramide dovela su do nekoliko zaključaka; prvo, piramida ima unutrašnje strukture. Drugo, nađeni su ostaci života (kosturi, predmeti, i sl.) iz različitih historijskih perioda. I, treće, informacije o rezultatima istraživanja su škrta i tajnovita. Malo se šta daje u javnost.



Piramida Mjeseca je važna za drugu fazu inicijacije studenta. Duž Avenije, kroz mnoštvo hramova (manjih piramida) studenti inicijacije bi se učili vještini transformacije. Kulminacija bi bila ispred piramide Mjeseca. Ovdje bi student prelazio u druga stanja realnosti. Bio bi vođen u Hram Jaguara koji je simbolizirao Duh Zemlje. Kraj ovog hrama je bio na vrhu piramide Mjeseca. Student bi prilikom ovog procesa žrtvovao svog eteričnog dvojnika i time bi ovladao vještinom transformacije.



Završni proces oslobođenja (ili treća faza "prosvjetljenja") bi se dešavao na piramidi Sunca. Ovo je mjesto gdje ljudski limiti nestaju. Pojedinac gubi svoja zemaljska ograničenja. Njegova želja da postane božanstvom, kosmičkim bićem ili Suncem, se ovdje konačno realizira. Ova, prosvjetljena bića gube svoja fizička tijela u vatrenom bljesku i nestaju u vječnosti.



To je razlog što su Azteci nazvali ovu piramidu prema izvoru sveg života ("Suncu"), a ovaj grad Teotihuakan (puni prijevod sa Nahuatl jezika bio bi "mjesto gdje su ljudi postali bogovi").



I kada se nađemo ispred ove kamene ljepotice koja dodiruje nebo, onda se tek realizira grandioznost ovog objekta. Stranice piramide su dugačke po 225 metara. To odgovara površini osam nogometnih terena. I, što je još indikativnije, to odgovara površini velike Keopsove piramide u Gizi. Ova meksička je, doduše, upola niža, ali preko dva i po miliona tona kamenih blokova traže izniman respekt.



Godine 1971. arheolozi su slučajno otkrili da se, 6 metara ispod površine piramide, nalazi ulaz u podzemnu pećinu. Prema njima, pećina je dugačka preko 100 metara i koristila se kao duhovni centar i prije nego što su piramide napravljene. Naravno, ovo "slučajno otkriće" bila je poznata činjenica svim ovdašnjim kulturama prije Evropljana.



Popevši se na vrh Piramide, posmatram Grad ispod sebe. Hiljade turista i školske djece se razmililo na sve strane. Oni na dnu, na gradskim trgovima, jedva su uočljivi. Mi, na vrhu, njima izgledamo bliži nebu nego zemlji.



Ruševine vode kilometrima prema planinama na jugu. Nažalost, veći dio Grada još nije otkopan. Zvanična pretpostavka da je u Gradu živjelo 150.000-200.000 ljudi je preskromna. Barem pola miliona ljudi je ovdje imalo svoj dom kada je Grad bujao.



Deset sa deset metara je plato na vrhu piramide. Nas dvadesetak je podiglo ruke prema nebu, zatvorenih očiju, opušteno. Osjećam kako mi kroz noge struji energija i diže se prema prsima i rukama. Nekoliko bljeskova i slike daleke prošlosti...



Prisjećam se autora Peter Tompkinsa koji piše u svojoj knjizi "Mysteries of the Mexican Pyramids": "... Proporcije piramide Sunca demonstriraju preciznu distancu prema Suncu. Ova kamena struktura je locirana tako da njena sjenka služi kao sunčev sat. Dizajneri Piramide su razumjeli relacije izmedju kruga i trokutaste piramide. Oni su ostavili poruku preko dimenzija piramide da fizički kosmos ima piramidalnu strukturu, počev od mikroskopskog atomskog nivoa pa sve do makrokosmosa. A čovjek, na odgovarajućoj skali vibracije, stoji tačno na sredini tog puta od atoma do galaksije..."



Značaj broja "Pi" kao "božanske proporcije", a koji je korišten kod najvećih svjetskih piramida, je univerzalan. Geometrijski, broj "Pi" može prikazati sve, bukvalno sve, procese u prirodi: od spirale sjemenke biljke i kućice morske školjke do spirale zvjezdanog Mliječnog puta. Geometrijski gledano, školjka ili zvjezdani sistem se razlikuju samo u veličini. Ali logaritamska spirala, bazirana na istoj proporciji broja "Pi", se ne mijenja.



Dok stojim ispred piramide Sunca, razmišljam o njenim autorima. I njihovom nivou znanja. Hiljade godina su prohujale Planetom. Znanja i civilizacije zaboravljene. A mi na putu da ponovo učimo davno zaboravljeno.



Piramida Sunca, u drevnom meksičkom gradu Teotihuakan, svojim dimenzijama, putem sakralne geometrije, “komunicira” sa Keopsovom piramidom u Gizi: stranice su im identične, po 225 metara; meksička piramida je tačno upola niža od one egipatske; i, dok je u slučaju Keopsove piramide, korišten matematički broj “Pi” u njenoj izgradnji, “isti” arhitekta se služio kvadratnim korijenom broja “Pi” u kreaciji Piramide Sunca.


 
Daca
~Žena Sanjicinog švalera~
~Žena Sanjicinog švalera~



Godine: 51

Datum registracije: 16 Apr 2004
Poruke: 2617
Mesto: Beograd

yugoslavia.gif
PorukaPostavljena: Sub Jan 21, 2006 12:57 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

13. NASKA PIRAMIDE





Koliko je drevnih građevina prekriveno prašumom, pijeskom ili morskom vodom daleko od ljudskih očiju? Koje sve tajne kriju ove bezimene ruševine sa davno zaboravljenim kreatorima?





PIRAMIDE NA JUGU PERUA



Ovo je priča o jednoj takvoj lokaciji, o Naska piramidama.



Nakon obilaska i preleta čuvenih Naska linija na jugu Perua svratio sam do obližnje turističke agencije. Na stolu vidim mapu, a na samom dnu su ucrtane dvije piramide. Onda slijedi razgovor:



- Gdje se nalaze ove piramide?

- Daleko odavde, ali do tamo nema turističkih tura.

- Nema veze, ja bih išao.

- Ali, nema prevoza.

- Iznajmiću taxi.

- Ali, mora ići turistički vodič s tobom.

- Iznajmiću i vodiča.

- Do tamo nema asfaltiranog puta.

- To mi nije problem.

- To je negostoljubiv kraj. Lokalni ljudi ne vole strance.

- To je moj rizik.



I, ubrzo sam organizirao mini ekspediciju za piramide. U starom Fordu smo vozač, njegov prijatelj i vodič, četrdesetogodišnja Suzi. Na južnom izlasku iz grada skrećemo u kamenu pustinju. Na skretanju nikakvih oznaka. Odsad ćemo se oslanjati na Suzino navođenje.



Preko 35 stepeni Celzijusa, nema vjetra, ispred nas kameno tlo sa pokojim brežuljkom. Vožnja neudobna, ali je društvo prijatno. Pedeset kilometara je trajao put; tri puta smo skrenuli s "kursa", ali smo ipak stigli na cilj. Od Suzi izvlačim informacije koje zna o ovom nalazištu. Govori mi da ni vlada, ni provincija, a ni grad nemaju para da ulazu u ekskavaciju ove udaljene lokacije. Međutim, 1996. godine su Italijanski arheolozi došli i ostali preko ljeta i pokrenuli početna iskopavanja. Na Internetu ili u knjigama nisam našao ni riječi o piramidama pored Naske.



Najedamput, zelenilo. Podzemni vodeni tok je formirao oazu sa drvoredom i travom koje djeluju nestvarno usred pustinje. Parkiramo. Pred nama dva manja brda. koja se ni po čemu ne razlikuju od golih, kamenih brda širom svijeta. Barem ne iz daljine.



U dnu jednoga, uklonjen površinski donji sloj. I pred nama se ukazuju ostaci zida.



Građevinski materijal je nepečena cigla, adobi. Zagrabi se komad pustinjskog tla sa glinom, pomiješa sa vodom, oblikuje i ostavi na suncu. Za koji dan bi cigle bile spremne. Veći sastojak gline bi davao čvršću ciglu. Ovo je bio osnovni građevinski materijal na jugu i sjeveru Perua.



Naska “Piramida Sunca” danas je samo “brdo” u kamenoj pustinji, sa neznatnim količinama kiša tokom zadnjih nekoliko hiljada godina. Temelji piramide ukazuju da je cigla bila izložena dugotrajnom djelovanju vode što bi starost ove građevine moglo pomjeriti u doba prije 12.500 godina i svjetskih poplava koje su tada slijedile.

DATUM IZGRADNJE PIRAMIDA



Pošto se zna da ovaj dio Perua ima nepromijenjenu klimu već hiljadama godina, bilo bi logično očekivati da će građevine od cigle ostati dobro očuvane. Možda malo oronule, ali u dobrom stanju. Međutim, izgled otkrivenih donjih zidova piramide ukazuje da je cigla bila izložena dugotrajnom djelovanju vode. Ne povremenih kiša.

To sada rađa problem. Otkud dugotrajne poplave u ovom dijelu kamene pustinje? I od kada one datiraju? Da li od doba potunuća legendarne Atlantide (12.500 godina)? To bi značilo da su graditelji savremenici Atlantiđana i civilizacije Mu.



Pitam Suzi šta je pretpostavka u vezi graditelja i datuma izgradnje piramida. Ona kaže da se špekulira da je kultura Naska izgradila ove građevine prije 1.500-2.000 godina. Ali, i potvrđuje pretpostavku da je cigla bila izložena poplavama. Kaže da je šef Italijanske arheološke ekspedicije došao da zaključka da su piramide bile 15-20 godina kompletno pod vodom! I za to nije imao nikakvog logičnog objašnjenja.



Vadi iz svoje torbice zgužvanu fotografiju koja predstavlja rekonstrukciju čitavog grada koji se nekada ovdje nalazio.



Naska piramide – rekonstrukcija Grada, neutvrđene starosti. Impresionira razvijenost civilizacije od koje je danas ostao samo vreli kamen.


Kao i svaka rekonstrukcija i ova je podložna različitim tumačenjima; međutim, glavni obrisi grada sa objektima, njihovom visinom, trgovima i uređenošću, impresioniraju. A, mislim se, pogledajmo ovo područje sada ("Iz praha smo nastali, u prah ćemo se vratiti.").



Polako se penjem ka vrhu prve piramide. Pošto je najveća, nazvali su je "Piramida Sunca". Prolazim pored reda stepenica; mogu se uočiti prolazi, različiti nivoi, pregrade. Idemo prema vrhu piramide. Uočljive su rupe, metar široke, nekoliko metara duboke. Kaže da su one korištene za skladištenje hrane, u tamnom i hladnom prostoru.



Hodajući prema vrhi, Suzi se saginje i podiže komad keramike. Kaže da imam rijetku priliku da vidim keramiku napravljenu prije 2.000 godina. Zadnji put su je Naske koristile i otada je nedirnuta. Uzimam nekoliko komada. Svijetlo smeđi sa jedne strane, pocrnjeli sa druge. Očito je da su ovo bili dijelovi posude upotrebljavane za kuhanje. Ona vanjska strana je potamnila od vatre. Nalazim drugi komad crvenakstosmeđ sa obje strane. Komad keramike je tanji od onih prvih; očito da je bilo riječ o ukrasnoj vazi.



Držim keramiku u ruci. Ona me spaja sa civilizacijom starom nekoliko hiljada godina. To je poseban osjećaj.



Piramida Sunca je neistražena, praktično netaknuta. Kao i čitavo područje oko nje. Možda će proći decenije prije nego postane turističkom atrakcijom. A možda će vječno ostati zakopana. Posmatram predio sa vrha piramide. Ispred nas se pružaju nova brda kilometrima daleko. Izgledaju sasvim obična. Ili, možda nisu?



"Ovo je piramida Mjeseca", kaže mi Suzi, pokazujući stotinjak metara dalje.



Naizgled, kameni brežuljak, nešto niži od ovog na kome smo sada. Ime me ne čudi. Kada arheolozi nađu dvije piramide u Južnoj ili Srednjoj Americi, veću nazovu piramidom Sunca, a manju piramidom Mjeseca.



Zapažam rupu sa desne strane, pri vrhu.



- Suzi, šta je ona rupa pri vrhu piramide?

- Tu su Italijani vršili iskopavanja i našli su mumiju žene.

- Kada?

- Prije sedam godina.

- I šta se o njoj zna?

- Bila je bogato ukrašena; očito, pripadala je vladajućoj eliti.

- Da li su utvrdili starost mumije?

- Jesu. Radiokarbonskom metodom je utvrđeno da je mumija stara više od 4.000 godina!

- Četiri hiljade godina?! Ali, Suzi, ti mi reče da su Naske izgradili ove piramide prije 1.500 godina. Ako je mumija stara 4.000 godina onda to znači da su i piramide stare barem toliko. To znači da pada u vodu teorija o Naskama kao graditeljima piramida.

- ???

- I ne samo to, Suzi. Ispod ove mumije koja je otkrivena pri vrhu, vjerovatno će u donjim slojevima naći još koju mumiju koja pripada nekoj starijoj kulturi. A možda će pronaći i treći nivo sa još starijim mumijama.

- ?

- Ali ni to nam neće otkriti pravu starost piramida. Jer, piramide su pravljene kao spiritualno-astronomski objekti, a ne kao grobnice. Originalni graditelji su vjerovatno stariji hiljadama godina… Po meni, riječ je o potomcima civilizacije Mu ili Atlantiđana…

- I ja vjerujem u postojanje Atlantide.

- …I, kada je ovaj grad već dugo bio napušten, došli su novi narodi koji bi tu ostajali… a neke od svojih velikodostojanstvenika bi tu i sahranjivali.



Čini mi se da smo oboje ponešto naučili danas. Krećemo natrag po vrelom kamenu. Put će potrajati nešto duže nego pri dolasku, jer smo ponovo nekoliko puta skretali sa kursa.
 
Daca
~Žena Sanjicinog švalera~
~Žena Sanjicinog švalera~



Godine: 51

Datum registracije: 16 Apr 2004
Poruke: 2617
Mesto: Beograd

yugoslavia.gif
PorukaPostavljena: Sub Jan 21, 2006 1:03 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

14. ČOLULA – GRAD ONIH KOJI SU OTIŠLI





Čolula je danas zaboravljeno predgrađe dvomilionskog Puebla. Nekada je ovaj kolonijalni gradić bio drevno središte blistave civilizacije odakle se dizala najveća piramida ikada sagrađena. “Čolula” – “grad onih koji su otišli”. Tko su “oni”? Kada i gdje su otišli?



Ime gradu su dali Indijanci koje su u XVI stoljeću zatekli španjolski konkvistadori. Hernan Kortez je u 34. godini, sa 400 vojnika (topovima i konjicom), krečući se sa Kube, započeo osvajanje Aztečkog carstva 1519. godine. Na polovini puta se ispriječila Čolula koju Kortez opisuje slijedećim riječima: “To je veliki grad sa dvadeset hiljada kuća i populacijom od sto hiljada ljudi. Ujedno, to je i religijski centar sa više od 360 hramova. Ovo je najljepši grad izvan Španjolske po svojim građevinama i prirodi.”





VELIKA PIRAMIDA TEPANAPA



Dosadašnja arheološka istraživanja upućuju da su 1.700 godine p.n.e. dva naselja prerasla u jedno formirajući grad koji će neprekinuto biti naseljen u narednih 3.700 godina. Pretpostavlja se da su radovi na velikoj piramidi započeti 100 g.p.n.e. kada je Čolula postala važno regionalno središte.



Nagađa se da je Čolula po bogatstvu bila ogledalom pompeznog Teotihuakana; kolosalne građevine, praćene identičnim stilom, istim periodom rasta (od 100 g.p.n.e. do desetog stoljeća), istim trenutkom propasti (početkom 900. godine). I, slično kao Teotihuakan, nakon par stoljeća napuštenosti, Indijanci sa sjevera oživljavaju ovaj grad (Olmeci, Tolteci-Čičimeka, Azteci) da bi ih Španjolci definitivno očistili sa historijske pozornice.



Moja prva posjeta piramidi Tepanapa vodila je pored meni poznate ustanove. Iz dvorišta je upravo izlazila časna sestra. Prije 100 godina, na ovom mjestu, bili su započeti radovi na izgradnji psihijatrijske bolnice (azila). Te, 1910. godine, prilikom kopanja temelja okriveni su tragovi mnogo starije kamene građevine. Trebalo je proći još dvadesetak godina da bi započela prva faza ekskavacije (1931-1956); prokopana su dva tunela ukupne dužine osam kilometara na pravcima sjever-jug i istok-zapad da bi se ustanovile dimenzije kamene strukture. Arheolog Ignacio Marquina se oslanjao na iskustva stećena iz otkopavanja Teotihuakana. Zaključci su bili frapantni: otkrivena je najveća građevina ikada sagrađena na meksičkom tlu. Dokazao je postojanje kamene piramide sa stranicama od skoro 450 metara i visine od 65 metara! To daje volumen koji nadmašuje i Keopsovu piramidu i Piramidu Sunca u Teotihuakanu.



Tuneli kroz piramidu su osvijetljeni i nisu bitno mijenjani već 60-ak godina. Naravno, ja nisam mogao odoliti, a da ne prođem tim uskim koridorom od osam kilometara.

Druga faza istraživanja (1965-1972) je bila fokusirana na analizu pronađenih artifakata. Dokazano je da je piramida neprestano ugošćavala različite kulture bivajući centar svih zbivanja.



Međutim, piramida u cjelosti nikada nije otkopana. Samo njen manji dio. Razlog: protivljenje Crkve. “Dalja iskopavanja mogla bi dovesti do kolapsa crkve.”



Nakon Kortezovog krvavog masakra, došla je njegova zapovijed da se sruši preko 360 hramova/piramida (neki izvori pominju 365 objekata za svaki dan u godini; drugi izvori pominju cifru od 400 građevina što, po meni, više odgovara istini, jer je 400 sveti broj Maja). Na temeljima hramova, Kortez je dao obećanje, “podići će se identičan broj katoličkih crkava”.



Hramovi “nevjernih” Indijanaca su srušeni. Ali, zavjet o katoličkim crkvama nikad nije bio do kraja ispunjen. Od prvobitno izgrađenih sedamdesetak crkava, danas je u životu samo 39 (i to većina u dosta jadnom stanju).





CRKVA NA VRHU PIRAMIDE



Interesantno je da je najveća crkva sagrađena na jedinom brdu koje se dizalo iznad Čolule. Trebalo je proći 400 godina da se dozna da je to brdo u stvari najveća piramida Čolule za koju Španjolci nisu znali.





Crkva na vrhu piramide, Čolula, Puebla, Meksiko


Legenda s kojom domaće stanovništvo dočekuje turiste je da su stanovnici Čolule, u iščekivanju Korteza, prekrili piramidu zemljom kako je Španjolci ne bi uništili. Nažalost, ova romantična priča nema uporište u stvarnosti: piramida je bila pod dubokom šumom stotinama godina prije dolaska konkvistadora, potpuno zaboravljena i nepoznata tadašnjim Indijancima.



Neposredno nakon osvajanja Čolule, Španjolci su na vrhu brda prvo postavili ogroman križ. Iste godine, križ je prepolovljen udarom groma. Španjolci su postavili novi koji je, “igrom slučaja”, doživio istu sudbinu. Zatim se pravi prva crkva (Santuario los Remedios) na visini od 75 metara. Tokom narednih stoljeća, crkva je stradala tri puta od potresa i gromova. Zadnji put 2001. godine. Međutim, sveštenstvo i dalje misli da je crkvi mjesto na vrhu piramide i uporno je obnavljaju. Prilikom moje posjete mogao se osjetiti miris nove farbe.



A superiorna gradnja piramide odolijeva potresima već hiljadama godina. Naime, originalni graditelji su koristili posebni dizajn (“tablero”, okrenuto slovo “T”, koji je doprinosio izdržljivosti zidova.



Tablero dizajn na piramidi, Čolula, Puebla, Meksiko


Prolazeći kroz tunele, vodič Porfirio mi govori o hronologiji iskopavanja, nivoima piramida, zatim altarima, žrtvovanjima… izlazimo na čistinu, plješće rukama i upozorava me na posebne audio efektne koje imaju ovi kameni objekti.



Nakon strpljivog slušanja šta mi ima reći, započinjao sam dijalog nekoliko puta:



“Ove stepenice su vodile ka temeljima piramide…”, pokazivao je prema dnu stepenica iz tunela.

“Dakle, odatle se moglo izaći na jezero?”, pitao sam ga.

“Jezero?” čudi se.

“Pa, originalno je piramida izgrađeno na malom jezeru”, nastavljam.

“?”



Moj ponovni susret sa Meksikom me ostavlja sa utiskom inferiornosti civilizacije kojoj pripadam. Pred nama su kolosalne građevine sa protustresnim dizajnom. Piktoglifi koje ne možemo da rastumačimo. Kultura o kojoj ne znamo skoro ništa: ko, kada i zašto? I nestanak koji koincidira sa nestankom Maja (jugoistočno odavde) i polumilionskog Teotihuakana (sjeverozapadno odavde).



Čolula otvara nova pitanja.
 
Daca
~Žena Sanjicinog švalera~
~Žena Sanjicinog švalera~



Godine: 51

Datum registracije: 16 Apr 2004
Poruke: 2617
Mesto: Beograd

yugoslavia.gif
PorukaPostavljena: Sub Jan 21, 2006 1:06 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

15. PIRAMIDE SA KANARA





Stotinjak kilometara od obala teritorije Zapadne Sahare, smješteno je sedam "pasjih otoka" (latinski canariae - pas). Kada su Španjolci počeli dolaziti na arhipelag u XV stoljeću zatekli su misteriozne domoroce - narod Guanči. Bili su visoki, plavih očiju i svijetlo plave kose. Živjeli su u pećinama, mumificirali svoje mrtve. Nisu imali brodove. Izolirani na svojim otocima, Guanči se nisu miješali sa drugim rasama kroz historiju. Sačuvali su svoje originalne kromanjonske karakteristike.



Španjolci su, po svom običaju, masakrirali domoroce i izbrisali ih sa demografske karte za manje od stotinu godina. Usto su svijetu svečano objavili da su Guanči bili nepismeni.



U današnjem nastavku feljtona citiraćemo mnoge pobornike teorija o Atlantidi koji smatraju da su Kanarski otoci ostatak potonulog kontinenta, a da su današnji vulkanski vrhovi samo sjena nekadašnjih gorostasnih planina. Geološki gledano, ove postavke vjerovatno ne stoje. Naime, Kanarski otoci idu do dubine od 3 000 metara i formirani su prije skoro 3 miliona godina. Bazaltna lava je tipična za ne-eksplozivne vulkane.





PORIJEKLO GUANČIJA



Ali, porijeklo Guančija ipak treba objasniti. Jasno, blizina Afrike i crne rase pri tome nimalo ne pomaže. Plavi Arijevci ne potiču ni iz Afrike, ni iz Arabije, već sa Indijskog potkontinenta. Pojedine bijele rase iz doba Egipta, Kelta, a pogotovo Rimljana, takođe ne objašnjavaju Guanče iz prostog razloga, jer su oni već bili na Kanarima u doba procvata egipatskih i evropskih carstava.



Slijedeći zaključak se sam nameće: Kanarski otoci su u doba Atlantide bili periferija nestale civilizacije, a dvadesetak hiljada kromanjonaca na koje su nabasali Španjolci (dvanaest hiljada kasnije), predstavljaju daleke potomke visokih i zgodnih Atlantiđana.



Drevni srednjoamerički narodi imaju svoje stepenaste piramide. Isto kao i Sumerani, Babilonci i rani Egipćani sa druge strane Atlantika. Ali, stepenaste kamene piramide su imali i Guanči u okeanu koji s pravom nosi ime Atlantiđana. Na Kanarskim otocima i danas postoje ostaci nekoliko stepenastih piramida čiji autori nesumnjivo pripadaju istoj školi arhitekture kao i Maje ili Sumerani.



Piramide su podignute u pravilnom smjeru istok-zapad odslikavajući izlazak i zalazak sunca. Pažljivo izgrađene stepenice na zapadnoj strani svake piramide vode do vrha. Pretpostavljamo da su se nekada na ravnom vrhu nalazile opservatorije kao i kod drugih naroda.



"...Panika je zavladala Atlantidom tokom njene finalne destrukcije. Očajni Atlantiđani su se penjali na planinske vrhove. Osvrčući se iza sebe, vidjeli su tijela svojih prijatelja koja su plutala na vodi kao morska trava..." ((Randall-Stevens, "Atlantis to the Latter Days").



"...Kontinent je polako tonuo, nivo mora je rastao, planinski vrhovi su postajali otoci. Kontinuirana vulkanska aktivnost na onom tlu što danas predstavlja Azorske Otoke ih je učinila nenastanjivim. Ali su zato Kanarski otoci ostali znatno gostoljubiviji. Velike prirodne pećine su pružile utočište izbjeglicama... koji su vremenom rekonstruirali slike iz prošlih života. Izgradili su kuće i male gradove od kamenih blokova. Kanali koje su podizali za irigaciju produžavali su sezonu rasta i, kako se život poboljšavao, ovi potomci Atlantiđana na Kanarskim otocima su oživljavali i druge aspekte svoje izgubljene kulture. Kada su 1402. godine Španjolci zabilježili svoju prvu posjetu otocima, otkrili su ruševine nekih od drevnih gradova i irigacionih kanala...Guanči predstavljaju poslednji čistokrvni kromanjonski ostatak genetike Atlantiđana: velike lobanje, visoka čela, duge, ravne noseve, čvrstu bradu. Oni su vjerovali da su se spasili penjući se na planinske vrhove otoka. Bili su toliko uplašeni od mora da nikada više nisu gradili brodove..." ((Shirley Andrews, "Atlantis, Insights From a Lost Civilization").



"...Guanči su sačuvali neka od znanja Atlantiđana iz astronomije, te pravnog i zakonodavnog sistema, uključujući deset izbornih političkih predstavnika..." (Berlitz, "Mysteries From Forgotten Worlds").



"... Stup, sličan onom u Posejdonovom hramu u Atlantisu, je zauzimao važno mjesto u religijskim obredima Guančija..." (Spanuth, "Atlantis of the North").



"...Na vrhovima njihovih planina, Guanči su nudili svoje molitve svemogućem bogu, koji je nagrađivao vrline, a osuđivao grijehe..." (Donato, "A Re-Examination of the Atlantis Theory").



"... Sekta žena-sveštenika, zvanih Magades, je praktikovala svoje obrede oko kamenih monumenata u obliku kruga, slično kao i u drevnom Meksiku i Evropi. Pod pokroviteljstvom visokog sveštenika, ove djevice su učestvovale u simboličnim plesovima. U transu ili hipnozi, služile su kao proroci. Ukoliko bi vulkani postajali aktivni ili bi dolazilo do zemljotresa, djevice bi se žrtvovale bacanjem u okean, nadajući se da će na taj način spriječiti svemoćni okean da ih sve proguta kao što je to jedamput učinio u prošlosti." (Spence, "Occult Sciences in Atlantis").



"... Istraživači koji su otkrili narod Guančija 1402. godine, naišli su na irigacioni sistem, ostatke keramike, mumije, crteže na zidovima pećina i ruševine prethistorijskih gradova. Divni crteži umjetnika Guančija na pećinskim zidovima bili su skoro identični onima koje su slikali kromanjonci iz južne Francuske. Njihova keramika, stara do 20 000 godina (!), je bila ukrašena dizajnom koji je identičan onom iz najstarijeg perioda srednjoameričkih naroda. Interesantno je bilo otkriće kamene statue Guančija koja je predstavljala golog muškarca koji nosi globus... identičnu Atlasu koji na svojim rukama takođe drži Planetu... (Zhirov, "Atlantis").



Krvna slika Guančija?



Još jedan dokaz o njihovoj vezanosti za kromanjonce i razliku u odnosu na susjede. Naime, Guanči su imali izražen visok postotak nulte krvne grupe i negativnog RH faktora. Slično kao i ostali potomci Atlantiđana: Baski, Berberi, neke kulture iz sliva Amazona...





VEZA SA ATLANTIDOM?



Španjolci su se pobrinuli da pisani znakovi i hijeroglifski simboli Guančija dožive istu sudbinu kao pisana ostavština Maja - dakle, da ih sistematski unište. Ali, pojedine riječi i fraze mrtvog jezika Guančija su ostale sačuvane. Oficijelni lingvisti smještaju ovaj jezik u afro-azijsku familiju.



Pogrešno.



Porijeklo njihovog jezika je mnogo starije i zajedničke tačke im treba tražiti među jezicima ostalih “potomaka Atlantiđana”. Dakle Berberima, Baskima i drugim prekomorskim narodima. Na primjer, drevnim stanovnicima južnoindijskog potokontinenta (današnji dravidski jezici). Visoki, plavooki Arijevci iz Indije, imali su veliki broj zajedničkih riječi sa svojim rođacima sa Kanara.



Simbolična važnost Kanarskih otoka, kao poslednjeg utočišta Atlantiđana, je odslikana u sačuvanim keltskim legendama. Britanski autori Sir James Fraiser i Edgarton Sykes analiziraju informacije čiji se nastanak pripisuje drevnim irskim pisarima Tuatha-de-danaan, za koje se vjeruje da su originalno bili "zaposleni" u hramovima Atlantide. Oni su, nakon destrukcije matičnog kontinenta, doplovili do obala Irske.



U doba kada je Atlantida prolazila kroz završnu fazu destrukcije, dva hrama su ostala sačuvana na njenoj periferiji: na Kanarskim otocima.



Prvi je hram Falias, koji se nalazio na teško pristupačnom brdovitom terenu. Predviđajući kraj svoje civilizacije, sveštenici su uspjeli da u ovaj hram uspješno prebace veličanstveni prijesto. Smjestili su ga u glavnu odaju hrama. Tron je bio isklesan iz meteorita. Atlantiđani su ga zvali "Kamen smrti". Brdovita oblast Falias je uspjela da ostane iznad površine vode kada su se okeanske vode podigle nakon potonuća Atlantide. Hram je služio svrsi nekoliko stotina godina i bio je čuven po svojoj divnoj muzici koju je nudio svojim stanovnicima i posjetiocima.



Braća Tuirenn, pisari iz Falias hrama su, prema legendi, ukrali kraljevski tron i prenijeli ga u Irsku. Tamo su ga ovi pripadnici reda Tuatha-de-danaan, nazvali "Tron Tare". Rečeno je da bi tron "zaplakao" svaki put kad bi nepozvan neko sjeo na njega. Najvjerovatnije je željezni prijesto još uvijek bio radioaktivan i izazvao bi šok kod nepoznatih ljudi koji bi prvi put sjeli. Stvarni kraljevi su bili pripremljeni unaprijed i ne bi ništa govorili.



Drugi sačuvani hram se zvao Finias i nalazio se u Gradu Sunca, na Kanarskom otoku Tenerife. Atlantiđani su na ovaj otok uspjeli da prebace drugi neprocjenjivo vrijedni simbol svoje civilizacije: zlatnu repliku, u prirodnoj veličini, Posejdonovih kočija, kompletnu sa svim konjima i vozačem. Kada se, nakon potopa, život počeo vraćati u normalu, sveštenici Finije bi iznosili kočije na ulice tokom parada i ceremonija.



U rijetkom historijskom dokumentu iz 330 g.p.n.e., autor Budge piše u svojoj knjizi "Life of Alexander the Great", da je car Aleksandar bio "pozvan u Grad Sunca da posjeti hram u kome se nalaze Kočije Bogova". Vremenom su predivne kočije vjerovatno završile na dnu okeana između otoka Tenerife i Lanzarotte. Podvodna istraživanja nažalost ne mogu dati pozitivne rezultate, jer metalni i drveni objekti odavno više nisu prepoznatljivi. Zapravo već nakon dvadesetak godina morska vegetacija, pijesak, čvrsta lava i vulkanski pepeo prekriju skoro sve što padne na dno.



Malobrojni stanovnici Kanara su nastavili sa pojednostavljenim verzijama inicijacije i magičnih ceremonija tokom hiljada godina. Mnogobrojne pećine su bile idealan prostor za ove događaje. Istovremeno, tamo su skladištene mumije u istom položaju i istim tehnikama kao i mumije njihovih atlantskih rođaka u Meksiku, Peruu i ranom Egiptu. Svodovi ovih pećina su bili obojeni crveno (Atlantidu su nazivali "crvena zemlja"). Zidovi su markirani sa crtežima životinja i još uvijek neodgonetnutim simbolima i hijeroglifima u crvenoj, sivoj i bijeloj boji.



Dvanaest hiljada godina nakon potonuća Atlantide, Španjolci su "pronašli" Guančije i okarakterisali ih kao narod kamenog doba.



Njihovim nestankom izgubljena je još jedna živa veza sa našim duhovnim i fizičkim korijenima.




Otok Guimar, u kompleksu Kanarskih otoka, je mjesto gdje su pronađeni ostaci stepenastih piramida. Arhitektura Guančija je identična građevinama Maja, peruanskih kultura ili Sumerana. Izgrađene su u pravilnom smjeru istok-zapad odslikavajući izlazak i zalazak sunca. Stepenice na zapadnoj strani svake piramide su vodile do vrha gdje su se, pretpostavljamo, nalazile opservatorije.
 
Daca
~Žena Sanjicinog švalera~
~Žena Sanjicinog švalera~



Godine: 51

Datum registracije: 16 Apr 2004
Poruke: 2617
Mesto: Beograd

yugoslavia.gif
PorukaPostavljena: Sub Jan 21, 2006 1:09 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

16. PIRAMIDE U AKANČEU I IZAMALU





Na sjeveru meksičkog Jukatana ulazim u Acanče, mirno naselje sa par hiljada stanovnika. Glavni trg, “The Square of Cultures”, u sebi kombinira građevine Maja, kolonijalnog i modernog doba. Nogometni teren je u samom centru, umjesto parka kao u većini kolonijalnih gradova. S jedne strane terena je franjevački hram “Temple of Nuestra Senora de la Natividad” (XVI). Sa obje strane hrama su piramide Maja. Niža ima tri terase i četiri reda stepenica. I čeka bolja vremena da se obnovi.



Piramida, Akanče, Jukatan, Meksiko



Svoju pažnju posvećujem “Palači”. Parkiram ispred ograđenog ulaza. Katanac je na kapiji. Prilazi mi omanji Meksikanac u raskopčanoj uniformi. Prijatno se iznenadio kada me je ugledao; napokon je našao posjetioca koji će kupiti kartu za dva dolara. Otključava kapiju; imam Palaču samo za sebe. Akanče se odlikuje velikim kamenim blokovima koji su ugrađeni u stepenice i zidove. Donji nivo je ukrašen astronomskim simbolima. Gornji redovi imaju stilizirane zoomorfne figure; na vrhu su sisari i ptice. Ostaci boja upućuju na nekadašnji sjaj jarko crvene i zelenkasto-plave boje (poznate kao “Maja plava”).



John Stephens i Frederick Catherwood su posjetili Akanče 1840. John je pisao o, a Frederick nacrtao, dvije ogromne maske koje su se još nalazile na piramidi. Nakon toga, maske su nestale. Možda su bile ukradene ili uništene. Kako bilo da bilo, da nije bilo svjedočanstva ove dvojice istraživača niko ne bi znao da su maske i postojale.



Nakon više od 150 godina Akanče je iz zaborava izvukla mladi arheolog Beatriz Qunital. “Od 1990. do 1992. restaurirala sam sa svojim timom malu sekciju južne fasade piramide. Zatim sam započela restauraciju Palače. Do 1996. sam već imala složeni Projekat pod svojom kontrolom.”



Ekskavacija se kretala prema vrhu Palače. Bilo je uočljivo da su Maje dograđivale Palaču dva puta. Napokon, na strani Palače, nakon pažljivog skidanja materijala se ukazala maska. Dimenzije se bile iznenađujuće: 3,2 metra široka i 2,25 metra visoka. Tako što nije bilo nađeno u svijetu Maja.



Maska prikazuje vladara ili božanstvo; naušnice imaju ukrasne spirale; na čeonom dijelu maske su “točkovi”; oči imaju neobičan dizajn; ostaci crvenog pigmenta daju ideju kako je maska nekada izgledala.



Nastavljajući radove Beatriz je otkrila još dvije maske ogromnih dimenzija. I to je odjeknulo kao bomba u arheološkim krugovima. San svakog arheologa se ostvario u slučaju mlade Beatriz.



Tog dana je nisam zatekao na Palači. Ali, replika maski sa briljantnim bojama krasi jednu stranu fasade. Ovaj drevni grad, stalno naseljen od prije 2500 godina kao da počinje da oživljava.





TAJNA IZAMALA



Krećem se sjeveroistočno. Prelazim auto-put Merida-Kankun. Zabačen, daleko od zbivanja, je Izamal.



Kada su konkvistadori osvajali Jukatan, Izamal je bio jedan od najvećih i najljepših gradova. Prije 450 godina Landa je pisao za gradove Jukatana: “… Toliki je njihov broj i tako su dobro građeni da predstavljaju divan ugođaj za oči. A ova zemlja danas nije ono što je nekada bila u doba svog procvata kada su nastajale ove građevine koje su podignute bez pomoći metala… Postoji tajna koja nije otkrivena domorocima kako su ove građevine izgrađene…Ovdje u Izamalu se ističe jedna zgrada ispred svih drugih koja je ogromno visoka i prelijepa… Stepenice od preko 30 metara širine idu prema vrhu… Na stranama su vrlo čvrsti zakrivljeni kameni blokovi… Nekoliko platformi i nivoa vodi do vrha gdje je sagrađen bijeli hram. Popeo sam se i imao veličanstven pogled sve do mora… Bilo je dvanaest ovakvih građevina u Izamalu… Niko se ne sjeća ko ih je gradio…”



Sa dolaskom Španjolaca lokalno stanovništvo je pretvoreno u roblje. Bili su primorani da sruše sve piramide i hramove, a na njihovim temeljima da izgrade crkve, manastire i kolonijalne palače. Crkva je vjerovala da će tako odučiti lokalno stanovništvo od “đavolskog vjerovanja”.



Na mjestu najveće piramide izgrađen je franjevački manastir San Antonio de Padua. Arhitekt-fratar Juan de Merida je započeo radove 1553. i dovršio ih 1561. Izgrađen je najveći atrijum u katoličkom svijetu, izuzimajući plato Sv. Petra u Vatikanu. Dimenzije su mu 520 sa 420 metara. Tolika je bila površina gornje platforme piramide Maja. Drvena figura djevice Marije je postavljena unutar manastira. Ubrzo su se počeli registrirati slučajevi izliječenja i Izamal postaje mjesto hodočašća katolika sa svih strana. U dvadesetom stoljeću Izamal polako tone u zaborav sve do posjete pape Ivana Pavla Drugog 1993.



Kako bi stvarna priča o Izamalu mogla izgledati očima historičara? Gdje prestaje legenda, a počinje stvarnost?



Pogledajmo.



Izamal je osnovao Izamna (Itzam Na), vizionar i lider. Došao je na brodu sa potonulog Atlantisa i naselio Jukatan. Vremenom su mu dali epitet božanstva, sa moćima izliječenja i vraćanja u život. Na čelu je Panteona Maja sa titulom “ahaulil” (Lord); on predsjedava skupinom nižih božanstava, odnosno superiornih bića u odnosu na ljude.



Izamal je Majama predstavljao manifestaciju Boga Sunca koja je materijalizovana u piramidi Kinich Kak Moo. Dvije hiljade prije nove ere i jednu hiljadu godina naše ere Izamal je važno hodočašče Maja. Centrom dominira platforma Paphol Chac (Dom Čaka, boga kiše) sa hramom na vrhu koji je destinacija hodočasnika. Kolosalne piramide Itzamatual, Kabul, Hunpictoc i Habuc uokviruju ovaj grad.



Ostaci piramide Kinich Kak Moo, Izamal, Jukatan, Meksiko


Paphol Chac je izgrađen na energetski vrlo potentnom mjestu. Hiljade hodočasnika iz doba Maja su svojim posjetama, tokom perioda od više hiljada godina, formirali psihičko polje energetski usmjereno na izliječenje raznih bolesti. Kombinacijom Zemljine i ljudske energije kreirano je područje koje ljekovito djeluje na ljudski organizam.



Beneficije Izamala su se prostirale kroz vrijeme uključujući i barbarsku civilizaciju koja je došla nakon XVI stoljeća i tu postavila svoje nove simbole.



Gdje prestaje stvarnost, a počinje legenda?
 
Daca
~Žena Sanjicinog švalera~
~Žena Sanjicinog švalera~



Godine: 51

Datum registracije: 16 Apr 2004
Poruke: 2617
Mesto: Beograd

yugoslavia.gif
PorukaPostavljena: Sub Jan 21, 2006 1:14 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

17. JAPANSKE PODVODNE PIRAMIDE





Najjužniji japanski otok Okinava je bio poprište završne bitke u Drugom svjetskom ratu. Pet decenija kasnije, u martu 1995., Okinava postaje poprištem nove, historijske, drame nakon što je sportski ronilac odlutao dalje od uobičajenih sigurnih koordinata južno od otoka. Kroz bistru Pacifičku vodu ugledao je veliki kameni objekat na morskom dnu zarastao u korale. Napravio je nekoliko fotografija kolosalnih kamenih monolita. Slijedećeg dana fotografije su se pojavile u najvećim japanskim dnevnim novinama. I… polemika je otpočela; da li je riječ o prirodno oblikovanim kamenim blokovima ili rezultatu ljudskih ruku?



Sportski ronioci počinju sa pretragama obližnjih otoka i morskog dna. Istog ljeta dolazi se do novog, šokantnog otkrića: ogroman kameni luk. Zahvaljujući jakim podvodnim strujama koralji se nisu uspjeli uhvatiti na više hiljada godina staru kamenu podlogu. Ovog puta nije bilo sumnje: riječ je bila o građevinama nastalim upotrebom alata.





OTKRIĆE KOJE MIJENJA HISTORIJU



Japanska javnost se uzburkala. Da li se radilo o otkriću koje treba da mijenja koncept ljudske historije? Naime, poznato je da u posljednjih 12.000 godina nije bilo tektonskih poremećaja večih razmjera u okolini japanskih otoka. Očigledno je, onda, da su kameni blokovi ostaci civilizacije koja je postojala davno prije oficijelnih naučnih tvrdnji.



Fino obrađeni kameni blokovi koji formiraju bočnu stranu piramide

sa hramom na vrhu, nedaleko od obala Japana


Pretraga morskog dna se nastavlja. Prije početka jeseni, te 1995. godine, pronađene su još tri lokacije sa podvodnim građevinama, hramovima, trgovima, stepenicama, putevima, stiliziranim likovima morskih životinja…



Pravilno obrađene granitne stijene, stepenice, vodeni kanali, putevi…

upozoravaju na postojanje razvijene civilizacije prije više od 12.000 godina


Između 1995. i 2005. godine ukupno je pronađeno još osam novih podvodnih nalazišta na potezu izmedju Japana i Tajvana. Njihove podvodne lokacije variraju: od sedam metara dubine do preko 35 metara. Kameni putevi i raskrsnice povezuju podvodne građevine između malog otoka Yonaguni i otočića Kerama i Aguni. Njihova razdaljina je oko 500 km!



Da li se na dnu Pacifika nalaze ostaci megapolisa iz doba prije početka “službene” historije?



Najveća podvodna struktura koja je dosada otkrivena nalazi se u blizini otoka Yonaguni na 35 metara dubine. Dugačka je 80 metara, široka 30 metara i visoka oko 15 metara. Nisu pronađeni unutrašnji prolazi ili prostorije. Međutim, očito da nije riječ o vojnim utvrdama već vjerovatno o građevinama ceremonijalnog karaktera.



Uklesane stepenice i kameni blokovi koji leže jedni na drugima pod pravim uglom, kružne terase i šestaugaoni potporni stubovi, pravilni kameni putevi samo su potvrđivali tezu da je civilizacija koja ih je gradila raspolagala sa vrlo naprednom tehnologijom.





CIVILIZACIJE PRIJE 12.000 GODINA?



Geološki dokazi ukazuju na činjenicu da je sa krajem zadnjeg ledenog doba prije 12.000 godina došlo do otapanja velikih količina leda. Na pojedinim mjestima Planete nivo mora je porastao za oko 100 metara. To je vjerovatno bio slučaj sa ovim kopnom u blizini današnje japanske obale. Mnogo veća kopnena masa nego što je to današnji Japan bila je dijelom napredne čovjekove civilizacije.



Mnoge historijske legende govore o postojanju majke svih civilizacija u Pacifiku pod nazivom Mu (ili, od XIX stoljeća, uvriježen je naziv Lemurija u Zapadnim krugovima). Između Japana, preko Mikronezije i Polinezije do obala Uskršnjih otoka, prostirala se kopnena površina sastavljena od niza većih otoka. Ako je ona bila pradomovina čovjekova, onda su podvodne kamene građevine oko Jonagunija prvi materijalni dokazi njenog postojanja.



Veliki broj knjiga posljednih decenija donosi niz spiritualnih viđenja civilizacije Mu, odnosno Lemurije. Sažeto, riječ je o drevnoj civilizaciji koja je egzistirala prije i uporedo sa Atlantidom. Vjeruje se da se Mu prostirala u južnom Pacifiku, u trokutu između Sjeverne Amerike, Azije i Australije. Na vrhuncu svoje civilizacije stanovnici zemlje Mu su bili vrlo duhovno razvijeni.



Kronološki gledano, Mu je najstarija poznata civilizacija. I spiritualno najrazvijenija. Nikada, ni prije, ni poslije, stanovnici jedne zemlje nisu živjeli u takvom duhovnom balansu i harmoniji sa prirodom. U poznom periodu, njima se pridružila civilizacija Atlantide. Atlantiđani su bili više naučno-racionalno nastrojeni, za razliku od umjetnički i spiritualno inkliniranih susjeda. Vjeruje se da su obje civilizacije, zbog tehnoloških eksperimenata na Atlantidi, zbrisane sa površine Zemlje.
 
Daca
~Žena Sanjicinog švalera~
~Žena Sanjicinog švalera~



Godine: 51

Datum registracije: 16 Apr 2004
Poruke: 2617
Mesto: Beograd

yugoslavia.gif
PorukaPostavljena: Ned Jan 22, 2006 3:41 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

18. EK-BALAM I KOBA





Prva misterija vezana za veliki grad Maja Ek-Balam (“crni jaguar”) je kako je ovako značajan grad gotovo potpuno nepoznat javnosti.



Pogled na piramide grada Maja Ek-Balam, Jukatan, Meksiko




U knjizi biskupa Diego De Lande iz 1571. godine (on nije za života objavio ovaj rukopis nazvan “Izvještaj o događanjima na Jukatanu”), ne nalazim nikakvu referencu u vezi Ek Balama. Ali zato, osam godina kasnije, 1579., španjolski konkvistador “komandir” Juan Gutierez Picon bilježi u svom “Izvještaju o Ek Balam-u” da mu je kapetan Francisco de Montejo (zapovjednik konkvistadora) poklonio grad Ek Balam. U to vrijeme Ek Balam je bio glavni grad provincije Tiquibalon sa gradom i pet okolnih sela. Poklon je uslijedio kao zasluga što je komandir Picon bio jedan od osvajača Jukatana.



Neki drugi španjolski izvori, pak, govore da je Ek Balam bio na čelu velikog imperija zvanog Talol.



Enormne dimenzije ovog Grada su ono što ga izdvaja od drugih kao i činjenica da je centralni dio bio okružen sa dva zida. (To je karakteristika za još samo dva grada Maja, Majapan i Tulum.) Na desetak kvadratnih kilometara tek je renovirano nekoliko objekata.



Većina sačuvanih piramida je iz klasičnog perioda (600. - 900. godine), ali za nekoliko manjih hramova je utvrđeno da datiraju još iz 100. godine p.n.e. Nema sumnje da je grad bio veliki i bogat, da bi potonuo u tišinu i mrak u desetom stoljeću. Nakon doba komandira Picon-a (1579.) trebalo je proći 300 godina da Desire Charnay (1886.) započne rasčišćavanje Ek Balam-a. I ponovo ništa stotinu godina sve do 1987. kada započinje ozbiljan rad na rekonstrukciji.



Na samom ulazu u Grad dočekuje me Kapija od koje je polazio bijeli put – sakbe. Na tabli čitam: “Ova sekcija sacbe puta je široka deset metara (!) Putevi su bili simboli važnosti gradova sa više ekonomske i političke moći…”



Imati deset metara širok kameni put (otprilike kao auto put sa četiri trake) je zavidno. Dodamo li tome činjenicu da je u grad vodilo čak pet puteva (dva ka južnom ulazu) je impresivno.



Turista nije bilo tog jutra. Na ulazu dva Meksikanca koji rade na obnavljanju građevina. Zajedno smo prošli dionicom bijelog puta. S nama u društvu šest mršavih, poludivljih pasa. Na deset metara širokom putu (pokoji kamen tek izroni sa strane podsjećajući na dane Maja) idem ka piramidama. Igralište je renovirano; Ovalna palača djelomično. Onda izroni Akropolis kao jedna od najviših sačuvanih građevina Maja na Jukatanu. Riječ je o vrlo širokoj piramidi na kojoj počiva nekoliko hramova koji nisu međusobno povezani.



Penjem se na kamenu grdosiju; strane su joj oko 150 metara, visina 35 metara. Renovirani hramovi donose još jednu novinu za mene. Među uklesanim figurama su i likovi sa krilima. Anđeli, leteća bića?



Sami vrh piramide se još renovira. Ipak, prebacio sam se preko improvizirane ograde i pustio da mi vjetar zapljusne lice. Pogled preko džungle Jukatanom do mora…





KOBA



Posjećujem veliki centar Maja na Jukatanu, okružen džunglom. Na sedamdeset i pet kvadratnih kilometara (!) rasprostire se Koba. Leži na pet jezera.



Koba je povezana sa manjim centrima u svojoj okolini sa četrdeset i pet (45!) bijelih “sakbe” puteva. Putevi se pružaju pravo i nema sumnje da prate energetske i kosmičke linije. Na primjer, ono što arheolozi danas nazivaju Sakbe broj 1, ide od Kobe čitavih 100 km do grada Jahuna, u blizini Čičen Ice.



Ovo je Grad koji se pruža na najvećoj površini u Svijetu Maja; tri sekcije su otvorene za javnost i međusobno su udaljene po nekoliko kilometara. Prvo nailazim na igralište koje je rekonstruirano; slijedi kružna građevina koju su arheolozi prozvali “Crkva” i koja ima niz astronomskih funkcija. Nakon još nekoliko “oltara” i hramova raste napetost u zraku: približavam se Velikoj Piramidi.







Velika piramida, Koba, Jukatan, Meksiko



Napokon, putokazi me dovode do čistine i onda mi zastaje dah: preda mnom je najviša sačuvana piramida Jukatana. Nedavno su na njoj izvršeni rekonstruktivni radovi tako da sam imao zadovoljstvo da se penjem do vrha. Stepenice su široke i izgrađene od većih kamenih blokova na prilaznim platformama. Kako se približava vrh postaju uže i strmije.



Piramida nije građena u stilu ostalih građevina na Jukatanu. Radije, ona pripada dizajnu piramida iz Petena (Guatemala). Jedino se na vrhu nalazi hram koji je tipičan za ovo podneblje. To mi govori o nekoliko perioda ovog grada: pretklasičnom i klasičnom (600. – 900. godine)



Savladao sam svih sedam nivoa i nalazim se na vrhu. Ispod mene se zeleni šuma Jukatana. Ponegdje izviruju kamene građevine piramidalnog i ovalnog oblika. Jezero Koba se ugnijezilo u šumi. Dobijam bolji osjećaj za prostranstva ovog Centra. Literatura govori o 55.000 stanovnika. A ovu piramidu, 42 metra visoku, indijanci su prozvali Nohoch Mul (“velika kamena gomila”).



Gledajući šumu ispod sebe prisjećam se, po ko zna koji put, legendi Maja i Priče o Kreaciji: “…mogućnost da se vidi na velike udaljenosti daje moć koja onda dijeli bogove od smrtnika… sveštenici Maja i njihovo plemstvo su dobijali božanske atribute podižući se iznad vrhova šuma…”



Prešao sam ukupno 12 kilometara. Sretan sam što Španjolski konkvistadori nisu otkrili i uništili ovaj centar Maja. Imao sam priliku da osjetim naprednu tehnologiju gradnje i nebeskog planiranja Grada, koji je ponovno bio otkriven tek 1890., da bi ozbiljniji radovi na rekonstrukciji počeli tek početkom 1970-ih.



Ovaj dio Jukatana je beskrajna ravnica; nigdje brežuljka. A Maje su odavde izgradili 45 perfektno ravnih puteva u raznim pravcima. I to kroz džunglu. Kojim instrumentima su određivali pravac? Da li su se verali na krošnje drveća i dobacivali radnicima kako da grade auto put? Ili su imali letjelice sa kojih su laserskom preciznošću markirali pravac na koji će doći bijeli kamen?



Napuštam Kobu (“Coh-bah”, u prijevodu “vode uskomešane vjetrom”) i njenih pet jezera. Od 15.000 građevinskih struktura vidio sam 1% koliko ih je rekonstruisano, ali i to mi je bilo dovoljno da odem zadovoljan i ispunjen.
 
Daca
~Žena Sanjicinog švalera~
~Žena Sanjicinog švalera~



Godine: 51

Datum registracije: 16 Apr 2004
Poruke: 2617
Mesto: Beograd

yugoslavia.gif
PorukaPostavljena: Ned Jan 22, 2006 3:43 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

19. KRUŽNA PIRAMIDA KVIKVILKO





Kvikvilko - davno zaboravljena meksička kružna piramida koja se ne nalazi na turističkim mapama.



Španjolski kralj Filip Drugi, habsburške krvi, proširio je svoje kraljevstvo do Italije i Holandije te Srednje i Južne Amerike. Sredinom šesnaestog stoljeća ženi englesku kraljicu Mariju da bi tridesetak godina kasnije od tih istih Engleza pretrpio poraz na moru koji je Španjolsku koštao dominacije nad svjetskim morima.





GIGANTI “GRADITELJI” PIRAMIDE



Filip šalje svog pouzdanog ljekara Hernandeza u Meksiko da ispita priče o čudnoj piramidi Cuicuilco (Kvikvilko). Nakon proučavanja piramide, Hernandez piše svom suverenu: "... Pronašli smo kosture velikih zvijeri... te kosture ljudi koji su dostizali visinu od skoro šest metara... Urođenici vjeruju da su ovu piramidu izgradili giganti..."



Tristopedeset godina kasnije je utvrđeno da zvijeri pripadaju izumrlim vrstama Toksodona i Titanotere. Ljudski kosturi nisu, pak, ni nakon 450 godina dostupni javnosti.



Skromna tabla pored puta upozorava na arheološko nalazište. Čuvar me upozorava da ne smijem snimati piramidu iz blizine. (To mi je bio prvi slučaj da ne dozvoljavaju video kameru u nekoj od piramida.)



Informacija uz piramidu govori o nekoj nepoznatoj civilizaciji koja je izgradila prvu kružnu piramidu na ovim prostorima 1.000 godina prije nove ere. Govori se o Gradu sa 25.000 stanovnika i erupciji vulkana koja ih je natjerala da ga napuste.



Među mnoštvom malih figurina, keramike, nakita i statua, u Nacionalnom Muzeju Antropologije nalazi se i jedna figura pronađena u oblasti Kvikvilko. Uz dvanaest centimetara dugačku figuru prignute osobe sa šljemom na glavi (?), nalazi se tekst koji tvrdi da je riječ o "Bogu vatre". Prema zvaničnim muzejskim tumačenjima, Kvikvilko civilizacija pripada pretklasičnom periodu (400 do 100 godina prije nove ere).





NAJSTARIJA KAMENA STRUKTURA AMERIKE



Arheolozi tvrde da je ova piramida najstarija kamena struktura u Srednjoj Americi i prvi monument u obje Amerike. Ali doba izgradnje, po njima, nije starije od 600 godina prije nove ere.



Iz daljine gledajući, Kvikvilko je manje brdo. Tek kad mu se priđe, vide se ostaci vulkanskog kamena i kružni oblik piramide. Prečnik mu je respektabilan: 115 metara, a površina jednaka dva nogometna terena. Manje kamene strukture se nalaze uz glavni objekat.



Zamislimo ovu priču: potomci Atlantiđana su, nakon katastrofe na matičnom kontinentu prije 12.500 godina, ipak uspijevali da ponegdje zasnuju napredne gradove. Tako je bilo i sa Kvikvilkom gdje su podigli kamenu piramidu sa prilaznim rampama i hramom - observatorijom na vrhu.



Međutim, ova impozantna građevina je, zajedno sa čitavim Gradom, stradala u erupciji vulkana Mt. Azusco. Erupcija je bila toliko snažna da je otvorila rupu u zemlji odakle je formiran novi krater - Xitli. Rijeke lave i pepela su prekrile preko 130 kvadratnih kilometara prostora, dubine i do dvadeset metara. Zauvjek je ostalo prekriveno i groblje Atlantiđana danas poznato kao Pedrigal. Ispod vulkanskog kamena su kosti naših predaka sahranjenih prema drevnim običajima: skupljena bočna pozicija i crveno drago kamenje (podsjećanja na "crveni kontinent", Atlantidu). A na površini Pedrigala je University of Mexico sa lijepo uređenim stambenim kućama.



Ovaj katastrofalni događaj se zbio prije više od deset hiljada godina.



Geolozi se slažu da se erupcija zbila u davnoj prošlosti izmđu sedam i dvanaest i po hiljada godina. Arheolozi i historičari, naravno, ne mogu prihvatiti takve rezultate, jer bi morali da mijenjaju historiju.



Ali i jedni i drugi se slažu sa nalazima arheologa Dr. Byron Cummings-a (University of Arizona) koji je bio prvi koji je u moderno vrijeme (1922.) započeo ozbiljno arheološko proučavanje piramide. On je za Kvikvilko tvrdio da je "najstarija piramida na Zemlji".



Profesionalna geološka zapažanja su da lava iz Pedrigala pripada kasnom Pleistocenskom periodu. A to erupciju smješta u doba prije, najmanje, 10.000 godina. Interesantno je, da je jedan kraj piramide zakopan u lavi iz pedrigalske erupcije. Zaključak: izgradnja piramide je starija od erupcije.



Centralno mjesto u malom muzeju uz piramidu je umjetnička rekonstruckija - vjerovatni izgled piramide. Pet kamenih kružnih nivoa perfektno "uglačanih", sa dvije prilazne rampe koje vode do vrha i hramom na najvišem nivou. Osjećaj izmaglice, zrak nekako težak, atmosfera gusta. Doživljaj umjetnika se poklapa sa mojim osjećajem: doba Atlantide je doba drugačije klime i načina života.



Napuštajući Kvikvilko, pogled mi se zaustavlja na brdu, nekadašnjem vulkanu, Xitli. Danas prekriven šumom, u prošlosti je bio izvorom tragedije. Zatim gledam na okolnu šumu. Hernandez je ovdje naišao na džunglu prije 450 godina. A sada je samo zaboravljeno nalazište iz davno prohujale historije za koje malo ko mari.




Kružna piramida Kvikvilko, smještena južno od Meksiko Sitija, spada među najstarije kamene strukture među arheološkim nalazima i starija je od 10.000 godina.
 
Daca
~Žena Sanjicinog švalera~
~Žena Sanjicinog švalera~



Godine: 51

Datum registracije: 16 Apr 2004
Poruke: 2617
Mesto: Beograd

yugoslavia.gif
PorukaPostavljena: Ned Jan 22, 2006 3:44 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

20. TOLTECI I TULA





Vozim se prema Tuli, u meksičkoj državi Hidalgo. Odredište mi je nekadašnja prestonica Tolteka. To je najsjeverniji grad od svih drevnih srednjoameričkih kultura.



Historičari su postavili vremenski okvir za civilizaciju Tolteka: od osmog do dvanaestog stoljeća. Tvrde da su Tolteci koristili veličanstveni grad Teotihuakan nakon što je zapaljen i napola uništen u sedmom stoljeću. Tamo su ostali 200 godina i vratili mu nešto od prijašnjeg sjaja. Prisiljeni da ga napuste u desetom stoljeću, idu na sjever gdje osnivaju Tulu. Predvođeni su legendarnim božanstvom Quetzalcoatl-om. Nakon novih 200 godina njihova kultura nestaje u nadiranju barbara sa sjevera.



Sunce nemilosrdno peče; šešir daje malo hlada. Dolazim do arheološkog nalazišta koje je na obodu današnje Tule. Muzejska zgrada nudi zbirku pronađenih ostataka toltečkih rukotvorina. Na tabli, pisanoj rukom, daje se hronologija Tolteka. Quetzalcoatl je Tulu napustio i krenuo ka Istoku, Jukatanu, odakle je na "zmiji" odletio u nebo.





TRI PIRAMIDE TULE



Drevna Tula se prostirala na petnaest kvadratnih kilometara i imala je četrdesetak hiljada stanovnika. Gradom su dominirale tri piramide. Vanjski zidovi su bili obloženi zlatom, srebrom, koralima, školjkama i raznobojnim perjem (simbol za "pernatu zmiju"). Aztečki vandali su ove piramide gotovo u potpunosti uništili i opljačkali nekoliko stotina godina kasnije. Gotovo sve skulpture i ukrasni kameni blokovi su nestali. Likovi jaguara i pernate zmije su dominirali gradom (kao i u svim prethodnim kulturama unatrag tri hiljade godina).



Penjem se uz brdo. Prodavci svakojakih skulptura, hrane i suvenira, te nekoliko njemačkih turista su pouzdani znak da smo blizu piramidama. Izlazim na plato. Dvije piramide, ruševine hrama sa kamenim stupovima, veliki plato sa nekoliko manjih kamenih zgrada. Na vrhu jedne od piramida su impresivni kipovi "ratnika". Tolteci su ih zvali “Atlantiđani”. Nimalo slučajno. Naime, za sebe su tvrdili da su daleki potomci velike civilizacije Atlantide. Kamene statue su uglavnom uništene sem nekoliko koje su vraćene na vrh piramide. Tamo su, prije hiljadu godina, služile kao stubovi nosači hrama/opservatorije.



Lider Tolteka bio je Mixcoatl (u prijevodu sa nahuatl jezika riječ je o "Zmiji-Oblaku", što je bio simbol za galaksiju Mliječni Put). Nasljeđuje ga sin Tolpitzin, nakon što Mixcoatl-a ubija ljubomorni brat. Tolpitzin vodi svoj narod i osniva grad Tulu. Vlada naprednim imperijom Tolteka; buja ekonomija, umjetnost, nauka. Ceremonije ljudskog žrtvovanja su zabranjene. Vlastiti narod ga počinje zvati božanstvom Quetzalcoatl-om. On se i izgledom razlikovao od njih: bijele puti i crne brade. U frakcijskim borbama, biva prevaren od strane sveštenstva koje mu podmeće drogu u vino i prisiljavaju da spava sa svojom sestrom. Postiđen, napušta Tulu i obećava da će se ponovo vratiti. I vratiti svoj narod na staze napretka.



(Nažalost, Azteci su preuzeli ovu legendu i u barbarskom Hernanu Kortezu iz Španjolske su vidjeli "povratak" vladara bijele puti i crne brade i predali mu svoje kraljevstvo.)



Sjedim na vrhu piramide. Vješto izravnani plato, središte života Tule, kao da odzvanja zvukovima i slikama nekadašnjeg gradskog zamora. Čuju se razni jezici: Nahuatl, Popoloca, Mixtec, Mazatec i Maja. Bogate kuće, spolja ukrašene jarkim bojama, iznutra sa granitom, pločicama... Gradom hodaju visokocivilizirani umjetnici, sveštenici, trgovci. Na glavnom gradskom trgu su mogu vidjeti uzorci razvijene zemljoradnje: dugački klipovi kukuruza, pamuk u svim bojama, voće i povrće, medicinski proizvodi.



Zvanična historija o civilizaciji Tolteka crpi znanja iz pisanih dokumenata Azteka koji su ovim prostorima ovladali 200 godina nakon nestanka Toltečkog imperija. I ponovo se susrećemo sa primjerom da je historija iskrivljena, nepotpuna, neshvaćena.



U aztečkom dokumentu "Anali Cuauhtitlan" iz 1531. i 1570. stoji:"Tolteci su bili mudri. Njihov rad je bio lijep, perfektan. Njihove kuće prelijepe, popločane u mozaicima, granitu, bez premca. Tolteci su bili mislioci. Započeli su sa računanjem vremena, godina i dana. Znali su odrediti koji su dani bili povoljni..."





TOLTECI – “LJUDI ZNANJA”



Sada progovorimo o zabludama moderne historije.



Osnovna im je teza da su na ovim prostorima nezavisno nastajale razne kulture, kao što su Olmeci, Zapateci, Maje, Tolteci, Mixteci i drugi. Netačno. Historija nije tako ispresijecana. Ono što povezuje sve ove narode je spirtualno znanje. Zbog toga su i simboli znanja (zmija) i "božanstva" (Quetzalcoatl) prisutni bez prestajanja.



Teza o primitivnim ili malo naprednijim "indijancima" ili "urođenicima" je u startu besmislena, jer je riječ o ljudskim bićima koji su shvatili pravu prirodu i ulogu na ovoj Planeti. (Doduše, ne svi, već samo oni koji su živjeli kao spiritualna bića.)



Teza da se civilizacija na ovim prostorima vremenski poklapa sa evolutivnim razvojem ostalog dijela Planete je takođe netačna. Dvije hiljade godina civilizacije, kako se nekada tvrdilo, se brzo mijenja u tri hiljade godina, zatim u četiri hiljade.



Ono o čemu smo mi govorili u prethodnim prilozima upućuje na pretpostavku da su upravo srednjoamerički narodi spona sa civilizacijom Atlantide od prije dvanaest i po hiljada godina!



Čovjek je biće sa dugim korijenima. Ne samo sa par hiljada godina, već mnogo dužim. Elite koje manipuliraju ljudima zato vrlo pažljivo skrivaju ove činjenice: jer ako otkrijemo naše spiritualno razvijene pretke (Atlantiđane, Lemuriju, Tolteke), onda ćemo shvatiti da nema razloga za sve ovozemaljske strahove. I da smo mi vječna, kosmička bića. I da trebamo prestati sa stvaranjem negativne energije. Prestati služiti elitama i negativnim bićima iz više dimenzije.



Tolteci su iznimno značajan putokaz za modernog čovjeka. Toliko značajan da ih možemo smatrati za vodeću spiritualnu snagu u "Novom Svijetu" (obje Amerike).

Aztečka riječ "Toltek" u prijevodu znači "čovjek znanja". Zabluda današnje historije je misliti da je ovo bio “narod koji je živio od osmog do dvanaestog stoljeća.”



Tolteci su simbol najvišeg duhovnog nivoa znanja kojeg ljudsko biće može dostići.



Oni su spiritualno jezgro koje je prisutno već hiljadama godina kroz kulture Olmeka, Zapateka, Maja..., gradove Teotihuakana, Monte Albana, Palenke ili Tule, sakralne geometrije, kosmičke arhitekture, astronomije i matematike...



Treba odbaciti enciklopedijska tumačenja Tolteka "kao naprednih urođenika koji su nestali prije osamsto godina". U našem svijetu, oni se ne mogu braniti, jer mi progovaramo za njih.



Ali, kada bi otkrili njihov svijet, saznali bi pravu istinu.



A šta ako su oni još uvijek ovdje? I ako još uvijek praktikuju metode drevnog toltecizma?



Meksiko je zemlja čuda. Njegove planine skrivaju 50.000 potomaka "Tolteka". Oni sebe nazivaju Virarika. Većina ih i govori samo virarika jezikom. Jasno, svi pripadnici zajednice nemaju isti spiritualni nivo znanja. U okviru ovog naroda, postoje posebne grupe ljudi zvane Jikareros. Oni su čuvari drevnih magičnih znanja. Oni iskušavaju spiritualne nivoe koje ostali članovi naroda ne mogu ni zamisliti.



Običaji ili tradicije, tako rado upotrebljavani pojmovi "modernog" čovjeka, zajedno sa religijom ili ritualima, ne znače ništa za Jikareros. Oni nemaju neki zatvoreni sistem vjerovanja. Ali zato imaju vrlo efikasne vježbe i praktična iskustva koja su usmjerena da se dostigne najviši mogući nivo svijesti i primanja kosmičkog znanja.



Ovi preživjeli Tolteci nemaju sveštenog lidera, vračeve ni duhovne učitelje. Oni uče direktno od "Univerzalnog Duha". Imaju šamane, "ljude od znanja", koji samo upućuju druge kako da komuniciraju sa Duhom. Nema formalnog učenja. Postoje samo tehnike kako zakucati na vrata gdje učenje počinje. A dalje ovisi o svakom individualnom biću. Svako treba čuti, osjetiti, vidjeti za sebe. I, naučiti. Bez posrednika. Bez crkvi, hramova, sveštenika. To je put i način Tolteka.



Preživjeli Tolteci žive u svom svijetu i nemaju nikakvog interesa za ne-Toltečki svijet. Za "naš" svijet. Ne žele da nas uče niti da nam prodaju ništa. Njihov interes je da održe živim vlastitu tradiciju i znanje. To je jedini način da zadrže svoju ulogu kao "polja energije". Kao stvarnih sinova i kčeri Sunca. Sa istom prirodom kao Otac Sunce i sa istom ljubavlju kao Majka Zemlja.



Njihova poruka je: "Mi smo sinovi Sunca i naša priroda je da sijamo!"





Ostaci piramide u Tuli, Meksiko, sa kipovima “Atlantiđanima”, koji su služili kao nosači za nekadašnji hram
 
Daca
~Žena Sanjicinog švalera~
~Žena Sanjicinog švalera~



Godine: 51

Datum registracije: 16 Apr 2004
Poruke: 2617
Mesto: Beograd

yugoslavia.gif
PorukaPostavljena: Ned Jan 22, 2006 3:47 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

21. JAHČILAN





Nakon nekoliko vojnih patrola i vožnje prema jugu meksičke države Čiapas stižem do seoceta Frontiera Corozal. Improvizirani stol i tri naoružana vojnika predstavljaju granični prijelaz. Hiljadu metara široka rijeka Ušumasinta je počesto bila mjesto ilegalne trgovine drogama, oružjem i emigrantima. Pregledaju mi pasoš, upisujem se u knjigu i onda krećem prema svom brodiću.



Jedini način da se dođe do Jahčilana je rijekom. Puteva nema, jer je sa obje strane rijeke gusta džungla. Čitam oficijelne Putne informacije: “Jahčilan je vrlo lijep grad Maja ugnijezđen u rijeci Ušumasinta. Morate uzeti brod da biste došli do njega. Vožnja traje oko sat vremena. Možete plivati u rijeci ako želite. U njoj ima krokodila." Vrlo informativno. Plivanje mi ovog puta nije bilo u planu, tako da neću morati razmišljati o krokodilima.



Ime Jahčilan znači “zelene stijene”. Očigledno riječ je o nazivu kojeg je ovaj grad dobio kada je već odavno bio napušten i zarastao u divlju sumu. Ni starije ime, Izancanac, vjerovatno nije pravo ime grada.



Onaj jaz koji je nastupio nestankom Maja u devetom stoljeću odsjekao je skoro sve etimološke veze civilizacije Maja sa onima koji su došli poslije njih.





DOMINANTNI CENTAR



Pristao smo uz obalu i nestrpljivo sam se uputio ka “Velikoj Plazi”. Ovo je bio dominantni centar duž Ušumasinta rijeke: uzvodno i nizvodno je smješteno nekoliko desetina gradova Maja od kojih, trenutno, ni jedan nije otvoren za javnost niti su započeli značajniji arheološki radovi.



Otkriće Jahčilana je nastupilo dosta kasno; prvi ga je pomenuo Juan Galindo 1833. Značajniji opis daje Teoberto Malet nakon svojih posjeta 1897-1900. Ozbiljniji radovi na obnavljanju Grada se poduzimaju početkom 1970-ih i povremeno traju do danas.



Meni je posebna draž biti u gradu Maja uz samu rijeku. To mi je bila novina. Osjećaj da se piramida diže iz vode.


Ulazak u Jahčilan vodi između kružne i stepenaste piramide, Čiapas, Meksiko


Uspon Jahčilana, prema dosadašnjim podacima, počinje od 250. godine. Yat-Balam, osnivač dinastije koja će vladati u narednih 500 godina, je preuzeo tron 320. i gradić postaje regionalnom silom. Najveću moć je imao za kralja Shield Jaguara Drugog, koji je umro 742. godine imajući preko 90 godina. To je doba nastanka većine danas sačuvanih hramova i piramida. Grad je inače podijeljen u tri dijela: Velika Plaza je smještena na poravnanom platou uz rijeku, Veliki Akropolis se nalazi na brdu (piramidi?) do koga vode široke stepenice, a Mali Akropolis je na susjednom izdvojenom brežuljku koji je, vjerovatno, imao ulogu vladarske rezidencije.





GRANDIOZNI VRH PIRAMIDE



Ulazak na Veliku Plazu vodi između piramide i kružnog hrama. Ovaj uski prolaz zatim vijuga hodnikom sa nizom prostorija kojeg su arheolozi nazvali “labirint”. Očigledno da je arhitekta vodio računa da napravi teško pristupačan grad čiji će se limitirani ulazi lako braniti. Velika većina ostalih gradova Maja ima vrlo otvorene koncepte.



Na Plazi zavirujem u svaki objekat. Prepoznatljivi kameni luk Maja, igralište, uzdignute kamene stele na centralnim mjestima… Tišinu povremeno prekidaju majmuni na vrhovima krošnji i krici papiga. Desetak Meksikanaca mačetama raščiščavaju put između dvije piramide. Otprilike je jedna četvrtina objekata pristojno očiščena. Iznad ulaza su vidljivi hijeroglifi Maja; kameni linteli teški nekoliko tona odaju majstorstvo, ali i bogatstvo ovog Grada.



Hijeroglifski tekst se nalazi na preko 110 mjesta u Gradu. Dešifriran, daje jasnu viziju o Jahčilanu kao sofisticiranom ekonomskom i socijalnom entitetu kompleksnih odnosa sa obližnjim gradovima. Posljednji uklesani datum je iz godine 810.



Ipak, najspektakularniji je uspon ka Velikom Akropolisu. Preko stotinu stepenica širokih dvadesetak metara vode između hramova ka vrhu brežuljka. U zvaničnom opisu ovog mjesta pominje se prirodno brdo sa vještački napravljenim zemljanim nanosima, međutim ja sam bliži ideji da je, umjesto o prirodnom brdu, riječ o stepenastoj piramidi kolosalnih razmjera davno već zarasloj u šumu s nekoliko zemljanih nanosa na svojoj površini. Ako Meksička vlada nađe nekog novca da nastavi otkopavanja nadam se da će potvrditi ovu pretpostavku.



Stoljetna stabla su pružila svoje korijene preko stepenica, ali se može zamisliti grandioznost ovog mjesta u doba kada je Grad bio na vrhuncu svoje moći. Vladar Bird Jaguar Cetvrti (752-772) se s pravom smatrao liderom regije, džungle i rijeka.



U momentu kada se izbije na široki plato ukazuje se izvanredna građevina koja predstavlja vrh ove ogromne piramide. Njeni razmjeri su veći nego u sličnih piramida u Tikalu ili Palenkeu. Dva niza sa po šest stepenica vode do ulaza u tri odvojene prostorije. Piktoglifi i ostaci crvene boje sjena su nekadašnjeg glamuroznog izgleda. Na vanjskoj fasadi ostala su udubljenja u kojima su nekada bili paneli i uklesane figure u kamenu.






Hram na vrhu piramide, Jahčilan, Čiapas, Meksiko









Nastavljam puteljkom. Mali drveni putokaz pokazuje smjer ka Malom Akropolisu. Strmi uspon vodi do vrha brežuljka (?) gdje je smještena Palača sa velikim prostorom za okupljanje (ili igru?). Izdvojenost i teška pristupačnost ukazuje da je ovo bila rezidencijalna oblast.



Jahčilan ostaje iza mene. Moje posljednje misli o njemu su vezane za skorašnji sastanak neprofitne organizacije za zaštitu svjetskih spomenika (World Monuments Fund). Tada je Bernard Selz pokonio 200.000 dolara za konzervaciju i zaštitu Grada, koji je uvršten na listu od 100 najugroženijih svjetskih spomenika kulture. S obzirom da će za koju godinu sigurno napraviti i cestu, broj posjetilaca će se povećati, a time i opasnost da se ovaj sjajni grad Maja dalje ruinira.
 
coco_bill
Zli carobnjak-lingvista
Zli carobnjak-lingvista



Godine: 44

Datum registracije: 22 Mar 2006
Poruke: 33433
Mesto: Novi Sad

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Nov 05, 2006 2:06 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Interesantno: u naslovu stoji 25 piramida, nabrojala si 24, a tekstovi su o 21. Very Happy

_________________

ı¤¤¤¤¤¤¤¤ı••••••••••••ı
 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Istorija sveta ~ -> 25 piramida Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana prethodna  1, 2
Strana 2 od 2

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2018. godine - Venčanja, svadbe - Proslave - TipoTravel - Kuda večeras - Anwalt - legal -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon