Petar II Petrovic Njegoš-Gorski vijenac

Charmed · Malo ~ mače ~

POSVETA
Prahu Oca Srbije

Nek se ovaj vijek gordi nad svijema vjekovima,
on će era biti strašna ljudskijema koljenima.
U nj se osam blizanacah u jedan mah iznjihaše
iz kolevke Belonine, i na zemlji pokazaše:
Napoleon, Karlo, Bliher, knez Velington i Suvorov.
Karađorđe, bič tirjanah, i Švarcenberg i Kutuzov.
Arei je, strava zemna, slavom bojnom njih opio
i zemlju im za poprište, da se bore, naznačio.
Iz grmena velikoga lafu izać trudno nije,
u velikim narodima geniju se gnj'jezdo vije:
ovde mu je pogotovu materijal k slavnom djelu
i trijumfa dični v'jenac, da mu krasi glavu smjelu.
Al' heroju topolskome, Karađorđu besmrtnome,
sve prepone na put bjehu, k cilju dospje velikome:
diže narod, krsti zemlju, a varvarske lance sruši,
iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši.
Evo tajna besmrtnika: dade Srbu stalne grudi;
od viteštva odviknuta u njim lafska srca budi.
Faraona istočnoga pred Đorđem se mrznu sile,
Đorđem su se srpske mišce sa viteštvom opojile!
Od Đorđa se Stambol trese, krvožedni otac kuge,
sabljom mu se Turci kunu - kletve u njih nema druge.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Da, viteza sustopice tragičeski konac prati:
tvojoj glavi bi suđeno za v'jenac se svoj prodati!
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Pokoljenja djela sude, što je čije daju svjema!
Na Borise, Vukašine, opšta grmi anatema,
gadno ime Pizonovo ne sm'je kaljat mjesecoslov,
za Egista uprav sliči grom nebesni, sud Orestov.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Nad svijetlim tvojim grobom zloba grdna bljuva tmuše,
al nebesnu silnu zraku što ć' ugasit tvoje duše?
Plačne, grdne pomrčine - mogu l' one svjetlost kriti?
Svjetlosti se one kriju, one će je raspaliti.
Plam će, vječno životvorni, blistat Srbu tvoje zublje,
sve će sjajni i čudesni u vjekove bivat dublje.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Zna Dušana rodit Srpka, zna dojiti Obiliće,
al heroje ka Požarske, divotnike i plemiće,
gle, Srpkinje sada rađu... Blagorodstvom Srpstvo diše...
Bježi, grdna kletvo, s roda - zavjet Srbi ispuniše!

Charmed · Malo ~ mače ~

Skupština uoči Trojičina dne na Lovćenu

Gluho doba noći, svak spava.

Vladika Danilo (sam sobom)

Viđi vraga su sedam binjišah,
su dva mača a su dvije krune,
praunuka Turkova s Koranom!
Za njim jata prokletoga kota,
da opuste zemlju svukoliku
ka skakavac što polja opusti!
Francuskoga da ne bi brijega,
aravijsko more sve potopi!
San pakleni okruni Osmana,
darova mu lunu ka jabuku.
Zloga gosta Evropi Orkana!
Vizantija sada nije drugo
no prćija mlade Teodore;
zvijezda je crne sudbe nad njom.
Paleolog poziva Murata
da zakopa Grke sa Srbima.
Svoju misli Branković s Gertukom.
Muhamede, to je za Gertuku!
Sjem Azije, đe im je gnjijezdo,
vražje pleme pozoba narode -
dan i narod, kako ćuku tica:
Murat Srpsku, a Bajazit Bosnu,
Murat Epir, a Muhamed Grčku,
dva Selima Cipar i Afriku.
Svaki nešto, ne ostade ništa;
strašilo je slušat što se radi!
Malen svijet za adova žvala,
ni najest ga, kamoli prejesti!
Janko brani Vladislava mrtva;
što ga brani, kad ga ne odbrani?
Skenderbeg je srca Obilića,
al' umrije tužnim izgnanikom. -
A ja što ću, ali sa kime ću?
Malo rukah, malena i snaga,
jedna slamka među vihorove,
sirak tužni bez nigđe nikoga...
Moje pleme snom mrtvijem spava,
suza moja nema roditelja,
nada mnom je nebo zatvoreno,
ne prima mi ni plača ni molitve;
u ad mi se svijet pretvorio,
a svi ljudi pakleni duhovi.
Crni dane, a crna sudbino!
O kukavno Srpstvo ugašeno,
zla nadživjeh tvoja svakolika,
a s najgorim hoću da se borim!
Da, kad glavu razdrobiš tijelu,
u mučenju izdišu členovi...
Kugo ljudska, da te Bog ubije!
Ali ti je malo po svijeta
te si svojom zlošću otrovala,
no si otrov adske svoje duše
i na ovaj kamen izbljuvala?
Mala ti je žertva sva Srbija
od Dunava do mora sinjega?
Na tron sjediš nepravo uzeti,
ponosiš se skiptrom krvavijem;
huliš Boga s svetoga oltara,
munar dubi na krst razdrobljeni!
Ali sjenku što mu šće trovati
te je u zbjeg sobom uniješe
među gore za vječnu utjehu
i za spomen roda junačkoga?
Već je u krv ona prekupata
stoput tvoju, a stotinu našu!
Viđi posla cara opakoga,
koga đavo o svačemu uči:
"Crnu Goru pokorit ne mogu
ma nikako da je sasvim moja;
s njima treba ovako raditi..."
Pa im poče demonski mesija
lažne vjere pružat poslastice.
Bog vas kleo, pogani izrodi,
što će turska vjera među nama?
Kuda ćete s kletvom prađedovskom?
Su čim ćete izać pred Miloša
i pred druge srpske vitezove,
koji žive doklen sunca grije? -
Kad današnju premislim vijeću,
raspale me užasa plamovi:
isklati se braća među sobom,
a krvnici, jaki i opaki -
zatrijeće sjeme u odivu.
Grdni dane, da te Bog ubije,
koji si me dao na svijetu!
Čas proklinjem lanski po sto putah
u koji me Turci ne smakoše,
da ne varam narodnje nadanje.

Vuk Mićunović leži blizu vladike; pritajio se kao da spava, ali sve čuje divno.

Charmed · Malo ~ mače ~

Vuk Mićunović

Ne, vladiko, ako Boga znadeš!
Kakva te je spopala nesreća
teno kukaš kao kukavica
i topiš se u srpske nesreće?
Da li ovo svetkovanje nije
na komu si sabra Crnogorce
da čistimo zemlju od nekrsti?
I bez toga ovo nam je slava,
na koju se vrsni momci kupe
sposobnosti svoje da kušaju,
silu mišce i brzinu nogah;
strijeljanjem da se nadmašaju
i sječenjem u opkladu plećah;
da slušaju božju leturđiju
i da vode kolo oko crkve -
da viteštvom prsa nabrecaju.
To je tamjan sveti junacima,
to gvozdeni srca u momcima!
Turi takve razgovore crne!
Ljudi trpe, a žene nariču;
nema posla u plaha glavara!
Ti nijesi samorana glava:
vidiš ove pet stotin momčadi,
koje čudo snage i lakoće
u njih danas ovđe vidijesmo?
Viđaše li kako strijeljaju,
ka se grada vješto izigraše,
kako hitro grabljahu kapice?
Tek što vučad za majkom pomile,
igrajuć se strašne zube svoje
već umiju pod grlom ostriti;
tek sokolu prvo perje nikne,
on ne može više mirovati,
nego svoje razmeće gnijezdo,
grabeć slamku jednu i po jednu
s njom put neba bježi cijučući.
Sve je ovo nekakva nauka!
Bez momčadi ove te su ovđe
šest putah je jošt ovliko doma;
njina sila, to je tvoja sila.
Dokle Turci sve njih savladaju
mnoge će se bule ocrniti;
borbi našoj kraja biti neće
do istrage turske ali naše...
Nada nema pravo ni u koga
do u Boga i u svoje ruke;
nadanje se naše zakopalo
na Kosovo u jednu grobnicu.
U dobru je lako dobro biti,
na muci se poznaju junaci!

Iznijeli su krste s Lovćena navrh Crkvine, pa su po vrhu sjeli, gađaju puškama i broje kolika puta koja odjekne.

Charmed · Malo ~ mače ~

Serdar Janko Đurašković

Čudne puške, valja mušku glavu!
Svaka naša šest putah odjekne,
a džeferdar Tomanović-Vuka
devet putah jednako se čuje

Charmed · Malo ~ mače ~

Serdar Radonja

Vidite li čudo, Crnogorci!
Prisuka sam pedeset godinah,
na Lovćen sam vazda ljetovao,
izlazio na ovu vršinu:
sto putah sam gledao oblake
đe iz mora dođu na gomile
i prekrile svu ovu planinu,
otisni se tamo ali tamo
s sijevanjem i s velikom jekom
i s lomljavom strašnijeh gromovah;
sto putah sam ovđena sjedio
i grija se mirno sprama sunca,
a pod sobom munje i gromove
gleda, sluša đeno cijepaju;
gleda jekom grada stravičnoga
đe s' poda mnom jalove oblaci,
al' ovoga čuda jošt ne viđeh!
Vidite li, ako boga znate,
koliko je mora i primorja,
ravne Bosne i Hercegovine,
Arbanije upravo do mora,
koliko je naše Gore Crne,
sve je oblak pritiska jednako,
svud se čuje jeka i grmljava,
svud ispod nas munje sijevaju,
a nas jedne samo sunce grije.
I dosta je dobro primarilo
ka je ovo brdo vazda hladno.

Charmed · Malo ~ mače ~

Obrad

Viđeste li čudo i znamenje
ka se dvije munje prekrstiše?
Jedna sinu od Koma k Lovćenu,
druga sinu od Skadra k Ostrogu,
krst od ognja živa napraviše.
Oh, divan li bješe pogledati!
U svijet ga jošt nije takvoga
ni ko čuo niti ko vidio.
Pomoz, Bože, jadnijem Srbima,
i ovo je neko znamenije!

Vuk Raslapčević

Na što mjeriš džeferdarom, Draško?

Vojvoda Draško

Hoćah ubit jednu kukavicu,
a ža mi je fišek oštetiti.

Vuk Raslapčević

Nemoj Draško, tako ti života!
Ne valja se biti kukavica...
Ali ne znaš, rđa te ne bila,
da su one šćeri Lazareve?

Stade velika graja navrh Crkvine, na sjevernoj strani više jezera.

Serdar Vukota

Što grajete, koji su vi jadi,
a evo ste gori nego đeca!

Vukota Mrvaljević

Doleće ni jato jarebicah,
i svakoju živu uhvatismo.
Stoga graja stade među nama.

Svi iz grla poviču:

Puštite ih, amanat vi boži,
jere ih je nevolja nagnala,
a ne biste nijednu hvatali.
Utekle su k vama da uteku,
a nijesu da ih pokoljete.

Pustiše jarebice, i vratiše se s krstima otkuda su ih i digli.

Charmed · Malo ~ mače ~

Skupština o Malome Gospođinu Dne na Cetinju, pod vidom da mire neke glave

Glavari su se makli na stranu, a narod kolo vodi.

Kolo

Bog se dragi na Srbe razljuti
za njihova smrtna sagrešenja.
Naši cari zakon pogaziše,
počeše se krvnički goniti,
jedan drugom vadit oči žive;
zabaciše vladu i državu,
za pravilo ludost izabraše.
Nevjerne im sluge postadoše
i carskom se krvlju okupaše.
Velikaši, proklete im duše,
na komate razdrobiše carstvo,
srpske sile grdno satriješe;
velikaši, trag im se utro,
raspre sjeme posijaše grko,
te s njim pleme srpsko otrovaše;
velikaši, grdne kukavice,
postadoše roda izdajice.
O prokleta kosovska večero,
kud ta sreća da grdne glavare
sve potrova i trag im utrije;
sam da Miloš osta na srijedi
sa njegova oba pobratima,
te bi Srbin danas Srbom bio!
Brankoviću, pogano koljeno,
tako li se služi otačastvu,
tako li se cijeni poštenje?
O Miloše, ko ti ne zavidi?
Ti si žertva blagorodnog čuvstva,
voinstveni genij svemogući,
grom stravični te krune razdraba!
Veličastvo viteške ti duše
nadmašuje besmrtne podvige
divne Sparte i velikog Rima;
sva viteštva njina blistatelna
tvoja gorda mišca pomračuje.
Šta Leonid oće i Scevola
kad Obilić stane na poprište?
Ova mišca jednijem udarom
prestol sruši a tartar uzdrma.
Pade Miloš, čudo vitezovah,
žertvom na tron biča svijetskoga.
Gordo leži veliki vojvoda
pod ključevma krvi blagorodne,
ka malopred što gordo iđaše,
strasnom mišlju prsih nadutijeh,
kroz divjačne tmuše azijatske,
gutajuć ih vatrenim očima;
ka malopred što gordo iđaše
k svetom grobu besmrtnog života,
prezirući ljudsko ništavilo
i pletenje bezumne skupštine.
Bog se dragi na Srbe razljuti:
sedmoglava izide aždaja
i satrije Srpstvo svekoliko,
klevetnike grdne i klevetu.
Na razvale carstva junačkoga
zasja sveta Miloševa pravda,
okruni se slava vjekovječno
Miloševa oba pobratima
i lijepe kite Jugovićah.
Srpskoj kapi svud ime pogibe.
Postadoše lafi ratarima,
isturči se plahi i lakomi -
mlijeko ih srpsko razgubalo!
Što uteče ispod sablje turske,
što na vjeru pravu ne pohuli,
što se ne hće u lance vezati,
to se zbježa u ove planine
da ginemo i krv prolivamo,
da junački amanet čuvamo,
divno ime i svetu svobodu.
Sve su naše glave izabrane!
Momci divni, isto ka zvijezde;
što su dosad ove gore dale,
svi padali u krvave borbe,
pali za čest, ime i svobodu.
I naše su utirali suze
vješti zvuci divnijeh gusalah.
Proste naše žertve svekolike
kad je naša tvrda postojbina
sile turske nesita grobnica.
Što je ovo evo neko doba
te su naše gore umučale,
ne razležu ratnijem klicima?
Počinu ni rđa na oružje,
ostade ni zemlja bez glavarah.
Nekršću se fore usmrđeše...
Ujedno su ovce i kurjaci,
združio se Turčin s Crnogorcem,
odža riče na ravnom Cetinju!
Smrad uhvati lafa u kljusama,
zatrije se ime crnogorsko,
ne ostade krsta od tri prsta!

Charmed · Malo ~ mače ~

Vojvoda Milija

Čujete li kolo kako pjeva?
Ka je ona pjesna izvedena,
iz glave je cijela naroda.
I imaju razlog Crnogorci
na nas dići prokletu gomilu.
Ne smijemo ništa započeti
što bi narod k viteštvu zažeglo,
što bi svete kosti prađedovske
ogranulo, da u grob igraju, -
a ka guske sve nešto ćukamo.
Udri vraga, ne ostav mu traga,
ali gubi obadva svijeta!

Vojvoda Stanko (Ljubotinjanin)

Imaš razlog, vojvoda Milija.
I dabogda trag nam se zatro
kad pod ovom živjeli maramom!
Što će đavo u kršćenu zemlju?
Što gojimo zmiju u njedrima?
Kakva braća, ako Boga znate,
kada gaze obraz crnogorski,
kada javno na krst časni pljuju!

Serdar Ivan

Što bi ovo te jošt ne dođoše
Ozrinići, naši krajičnici?
A bez njih se poslovat ne može;
najedno se bolje razbiramo.

Vojvoda Milija

Otišli su na stanak Turcima
da nekakvo roblje mijenjaju;
ema sam im posla poklisara:
tek se vrate, da ovamo idu,
da hitaju da ne dangubimo,
e ovome već trajanja nije.

Dođoše i Ozrinići

Vuk Tomanović

Koje jade dangubite, ljudi?
Pogibosmo ovđe čekajući,
nestade ni arča u torbice,
a duhana nesta u toboce;
vrat iskrivih uz polje gledeći
da ako se niz njeg' pomolite.

Charmed · Malo ~ mače ~

Serdar Vukota

Hitali smo da prijed dođemo,
ma nikako ne mogasmo brže:
no Pecirep i stari Baleta
sakupili dvadest tridest drugah,
pa u dugu s četom zapadnuli,
dočekali karvan od Nikšićah;
pokolji se na drum sa Turcima,
četrnaest posjeci Turakah
i uzmi im sedamdeset konjah
i dvije tri uhvati robinje.
Pa ni dođe knjiga od Nikšićah,
i u knjizi deset pobratimstvah
na Poljane da se sastanemo,
da im damo roblje na otkupe;
pa smo bili na stanak Turcima,
stoga smo se malo zadocnili.

Knez Bajko

Što zboraše Hamza i Nikšići?
Šćaše li im mila vjera biti
da izdižu mirno u Rudine?

Serdar Vukota

To znaš, Bajko, bi im mila bila,
od dobra se jošt bježalo nije.
Ka ne žele Turci dobrovanje,
da u miru raširuju ovce?

Knez Rogan

Riječanja bi li među vama
oko roblja al' oko drugoga?

Knez Janko

Bi, Rogane, grdna razgovora!
Da li ne znaš Turke od Nikšićah?
U malu se dlanu ne isklasmo,
da pas pasu dovijek kažuje
za krvavo naše sastavanje.

Vuk Marković

A s česa se to malo svadiste?
Ko najprvi smuti na sastanku?

Charmed · Malo ~ mače ~

Knez Janko

Ka iz ruge to bi u početku.
Vuk Mandušić i Vuk Mićunović
započeše s Hamzom kapetanom
oko vjere nešto popovati;
dok odjednom oni zagustiše,
uljegoše u krupne riječi.
reče Hamza Mićunović-Vuku:
"Ja sam bolji, čuj, Vlaše, od tebe,
bolja mi je vjera nego tvoja!
Hata jašem, britku sablju pašem,
kapetan sam od careva grada,
u njem vladam od trista godinah;
đed mi ga je na sablju dobio
đe su carstvo sablje dijelile,
te mu tragu osta za gospodstvo."
Raspali se Mićunović Vuče,
pa se Hamzi poprimače blizu:
"Kakvo Vlaše, krmska poturice!
Đe izdajnik bolji od viteza?
Kakvu sablju kažeš i Kosovo?
Da l' na njemu zajedno ne bjesmo,
pa ja rva i tada i sada?
Ti izdao prijed i poslijed,
obrljao obraz pred svijetom,
pohulio vjeru prađedovsku,
zarobio sebe u tuđina!
Što se hvališ gradom i gospodstvom -
svi gradovi što su do nas turski,
jesam li ih opsuo mramorjem,
te nijesu za ljude gradovi
no tavnice za nevoljne sužnje?
Bič sam božji ja spleten za tebe,
da se stavljaš što si uradio!"

Mnozina

Mićunović i zbori i tvori!
Srpkinja ga jošt rađala nije
od Kosova, a ni prijed njega...

Knez Janko

Jošt nijesam lijepo kazao
oko šta se na stanak poklasmo.-
Utrkmismo Vuka s kapetanom.
Znate našu momčad ozrinićku:
đe god dođu, svud zameću šalu.
Vrag donio na sastanak bješe
i staroga odžu Brunčevića;
i u njega nekakva šišana,
lakat u njoj bješe al' ne bješe.
Objesio pušku o ramenu,
pa čepuka, tamo i ovamo,
po poljani kao svi ostali;
a odovud neki od našijeh,
umimogred, pokraj odže mini
i tisni mu od lakta rožinu
njegovojzi u grlić šišani.
Bože jedan, tri stotine drugah,
sve popada mrtvo od smijeha!
A odža se čudi šetajući
što se radi od toliko ljudih,
dokle viđe u pušku rožinu.
Tu se odmah pomutismo grdno,
pobismo se ognjem iz pušakah;
napravismo petnaest nosilah,
šest našijeh, devet njihovijeh.

Bogdan Đurašković

Vrijeme je da se okupimo,
vrijeme je da što uglavimo.
Naš se posa svuda proćukao.
Kad opaze braća nekršćena,
neće oni ka mi rastezati.

Serdar Radonja

Svak je doša ko je od potrebe,
al' nijesu pet Martinovićah.
I nije im bez neke nevolje,
a bez njih se nikako ne može.

Charmed · Malo ~ mače ~

Knez Bajko

Hajte, ljudi, da što poslujemo,
ali doma hajte da idemo,
da se s nama đeca ne rugaju;
pa s Turcima kako koji može,
a ja znadem, đe mi šake padne.
A evo smo kao oni miši
te za mačku zvono pripravljahu.

Dođoše Martinovići

Vuk Mićunović

Evo i vi, već se načekasmo!
A evo se, ljudi, okupljamo
ka svatovi, pjani što se priča.
To je vama doista sramota,
jer je vama ponajbliže doći.

Tomaš Martinović

Nemoj, Vuče, i ostala braćo!
Davno bismo na sastanak došli,
no se nešto ružno dogodilo,
te smo vi se malo odocnili.

Knez Rogan

Je li vino goste posvadilo,
ka je vama ovo krsno ime?

Tomaš Martinović

Nije svađe među goste bilo,
no ni Turci ženu ugrabiše.

Vuk Mićunović

Kakvu ženu, rugaš li se zbilja?
Danu pričaj što se dogodilo,
a ne boj se, svak će te slušati;
takve posle svako rado sluša.

Tomaš Martinović

Pričaću vi za toga đavola.
Mi igrasmo u kolu s gostima,
ređasmo se naokolo vinom,
dokle puška izviše Pišteta
puče jedna, i čovjek pokliče:
Ko je vitez, ko je dobri junak!
Povede se roblje crnogorsko!
Pokliči se onoj narugasmo:
kakvo roblje sasred Gore Crne!
Pjan, rekosmo, pa misli da poje.
Dokle dvije jedna iza druge:
cik! cic! i opet, izdušit ne daše;
i klikuje čovjek kao prijed.
Ono nije bez nekakve muke!
Ugrabismo puške, potrčasmo.
Kad onamo, imaš što viđeti:
Mujo Alić, turski kavazbaša,
odveo nam Ružu Kasanovu
i uteka s bratom najmlađijem.
Evo ima više no godina
otka nešto među sobom glave.
Ali ko bi moga pomisliti
da će uzet Srpkinja Turčina?

Charmed · Malo ~ mače ~

Knez Rogan

Ćud je ženska smiješna rabota!
Ne zna žena ko je kakve vjere;
stotinu će promijenit vjerah
da učini što joj srce žudi.

Tomaš Martinović

Nijesam vi sve jošt iskazao.
Kuku onoj duši zadovijek
te je Ruži narok izgubila,
te je dala Ružu za Kasana,
zatvorila vilu u tavnicu,
jere je Kasan bruka nevaljala.
I čujte me dobro, Crnogorci:
trag po tragu meni poginuo,
da je bješe Srbin ugrabio
ako hoćah glave obratiti,
ta nevolja kako me boljela!
Ema kad čuh e ode u Turke,
već kud kamo ne bi razmicanja,
no za njima u potoč pođosmo.
Na Simunji stigosmo svatove,
te ubismo obadva Alića,
a kroz Turke nesrećnu nevjestu.
Tu smo grdno obraz ocrnili
i od Boga dio izgubili.

Knez Janko

Bože dragi, čudna dogovora!
Bi li ovo đeca poslovala?
Ne smijemo činit što činimo,
ne smijemo javit što je javno;
neke misli na vrat tovarimo
ka da posla do mislit nemamo,
ka da činit što treba ne znamo.
Kad sam gode mnogo razmišljava,
vazda mi se posa povukova.
Ko razgađa, u nas, ne pogađa.

Vladika Danilo viđe da su se okupili svi, pa i on iziđe među njih.

Vuk Mićunović

Ne drži nas ovako, vladiko,
no otršaj ovoliko ljudstva.
Svako gleda što će čut od tebe,
a ti si se nešto zamrsio:
nit' što zboriš niti nas otršaš,
u obraz si kao zemlja doša;
sam se šetaš poljem bez nikoga,
nit' što jedeš niti zaspat možeš.
krupno nešto učiš u pameti, -
zbili ti se snovi na Turčina, -
a ja zebem od mnogo mišljenja.

Vladika Danilo

Slušaj, Vuče, i ostala braćo!
Ništa mi se nemojte čuditi
što me crne rastezaju misli,
što mi prsa kipe sa užasom.
Ko na brdo, ak' i malo, stoji
više vidi no onaj pod brdom;
ja poviše nešto od vas vidim -
to je sreća dala al' nesreća.
Ne bojim se od vražjega kota,
neka ga je ka na gori lista,
no se bojim od zla domaćega.
Bijesna se bratstva isturčila;
tek domaće napadnemo Turke,
svoj svojega nikad puštat neće;
razluči se zemlja na plemena,
krvava se isklati plemena,
vrag đavolu doći u svatove
te svijeću srpsku ugasiti!
Zlo se trpi od straha gorega.
ko se topi hvata se za pjenu;
nad glavom se nadodaju ruke!

Knez Rade (brat vladičin)

Što se mrči kada kovat nećeš?
Što zbor kupiš kad zborit ne smiješ?
Priđe si im s koca utekao,
dabogda im skapa na čengele!
Žališ nešto, a ne znaš što žališ;
s Turcima ratiš, a Turke svojakaš,
domaćima tobož da s' umiliš,
a jednako, nemoj se varati!
Kako bi im zapa, da te mogu,
glavu bi ti onaj čas posjekli
al' ti živu ruke savezali
da te muče, da srce naslade.
Vrana vrani oči ne izvadi;
brat je Turčin svud jedan drugome.
Nego udri dokle mahat možeš,
a ne žali ništa na svijetu!
Sve je pošlo đavoljijem tragom,
zaudara zemlja Muhamedom.

Vojvoda Batrić (knezu Radu)

Imaš razlog, ali ne toliko.
To se moglo sve ljepše kazati,
da mu tako rane ne vrijeđaš
i grkom ga ne otruješ tugom.

Svi muče, niko ni u nos.
Noć je mjesečna; sjede oko ognjevah i kolo na Veljem guvnu poje.