Petar II Petrovic Njegoš-Gorski vijenac

Charmed · Malo ~ mače ~

Kolo

Čašu meda jošt niko ne popi
što je čašom žuči ne zagrči;
čaša žuči ište čašu meda,
smiješane najlakše se piju.
Beg Ivanbeg, junačko koljeno,
boraše se kao laf s Turcima
na sve strane u gore krvave.
Polu zemlje Turci mu uzeše,
no pošto je svu obliše krvlju
i pošto mu brata izgubiše,
zmaja ljuta vojvodu Uroša,
na širokom polju Ćemovskome.
Žali Ivan brata jedinoga:
žalije mu vojvode Uroša
no obadva da izgubi sina;
žalije mu vojvode Uroša
no svu ovu zemlju što je izgubio;
žalije mu vojvode Uroša
nego oči da je izgubio, -
da bi oči za brata Uroša!
Junaku se češće putah hoće
vedro nebo nasmijat grohotom.
Ivan časom nazdravi osvete,
svetim pićem, Bogom zakršćenim.
B'jele vlase niz pleći prosuo,
b'jela brada vije do pojasa;
ruke stare, u njih mač i koplje,
krvave mu ruke i oružje;
koracima broji tursko trupje,
skače starac kako hitro momče.
Bože dragi, da ga san ne vara
te ovako starac uzletio?
Sreća se ja stara probudila:
u Karuče, na kraju Crmnice,
od petnaest hiljadah Turakah
ne pustiše živa nijednoga;
i danas je pobjeno mramorje
divne slave Crnojević-kneza.
Bog da prosti Uroševu dušu!
Krasne žertve što joj učiniše.

Vuk Mićunović

Bez muke se pjesna ne ispoja,
bez muke se sablja ne sakova!
Junaštvo je car zla svakojega,
a i piće najslađe duševno,
kojijem se pjane pokoljenja.
Blago tome ko dovijek živi,
imao se rašta i roditi!
Vječna zublja vječne pomrčine
nit' dogori niti svjetlost gubi.

Vladika Danilo (među svima kao da je sam)

Đe je zrno klicu zametnulo,
onde neka i plodom počine.
je li instinkt al' duhovni vođa,
Ovde ljudsko zapire poznanje!
Vuk na ovcu svoje pravo ima
ka tirjanin na slaba čovjeka.
Al' tirjanstvu stati nogom za vrat,
dovesti ga k poznaniju prava,
to je ljudska dužnost najsvetija!
Ako sablju poljubiš krvavu
i zaploviš u noćne valove,
sljeduje ti prahu svetkovanje.
Žrec Evrope s svetoga amvona
huli, pljuje na oltar Azije;
lomi teški topuz azijatski
svete kule pod sjen raspjatija.
Krv pravedna dimi na oltare,
ćivoti se u prah razvijaše.
Zemlja stenje, a nebesa ćute...
Luna i krst, dva strašna simvola -
njihovo je na grobnice carstvo.
Sljedovat im rijekom krvavom
u lađici grdna stradanija,
to je biti jedno ili drugo.
Ali hula na svešteni ćivot
koji ga je mlekom odranio -
to mi prsa u tartar pretvara.
Čvor ne treba na pravu mladiku;
što će luna na krst stradanija,
što l' bijela suncu na zjenicu?
Vjero prava, kukavna siroto!
Strašno pleme, doklen ćeš spavati?
Neki jedan, to je ka nijedan,
nako da je više mučenija.
Vražja sila odsvud oklopila;
da je igđe brata u svijetu
da požali, ka da bi pomoga.
Pomrčina nada mnom caruje,
mjesec mi je sunce zastupio.
Uh, što mislim, kud sam zaplivao?
Mlado žito, navijaj klasove,
pređe roka došla ti je žnjetva.
Divne žertve vidim na gomile
pred oltarom crkve i plemena;
čujem lelek đe gore prolama.
Treba služit česti i imenu.
neka bude borba neprestana,
neka bude što biti ne može -
nek ad proždre, pokosi satana!
Na groblju će iznići cvijeće
za daleko neko pokoljenje.

Charmed · Malo ~ mače ~

Serdar Vukota

Bog sa nama i anđeli božji!
A evo si udrio, vladiko,
u nekakve smućene vjetrove,
ka u marču kad udri vještica
al' u jesen mutnu vjedogonja.

Vladika se trza kao iza sna.

Vladika Danilo

Udri za krst, za obraz junački,
ko gođ paše svijetlo oružje,
ko gođ čuje srce u prsima!
Hulitelje imena Hristova
da krstimo vodom ali krvlju!
Trijebimo gubu iz torine!
Nek propoje pjesna od užasa,
oltar pravi na kamen krvavi!

Svi glavari skoče na noge s velikom grajom:

Tako, već nikako!

Vladika Danilo

Ne... ne... sjete da i jošt zborimo!
Ja bih, braćo, s opšteg dogovora
da glavare braće isturčene
dozovemo na opštemu skupu,
da im damo vjeru do rastanka,
eda bi se kako obratili
i krvavi plamen ugasili.

Serdar Janko

Hajd, vladiko, i to obidimo,
ma zaludu, na ti božju vjeru!
Što se crnim zadoji đavolom,
obešta se njemu dovijeka,
Oni će nam i bez vjere doći,
među nama stati nadebljati;
kakve su ti oni poglavice,
nazivlju se carevi sinovi!

Otpraviše tri četiri druga da pozovu na skup turske poglavice.

Kolo poje

Ljuta kletva pade na izroda!
Prokle mati od nevolje sina,
te knjeginja Ivanbegovica,
prokle Mara svog sina Stanišu.
Progrize joj sisu u posanje,
rajsko piće prosu u njedrima.
Stiže đecu roditeljska kletva!
Staniša je obraz ocrnio,
pohulio na vjeru Hristovu,
na junačko pleme Crnojevo;
obuka se u vjeru krvničku
i bratske je krvi ožednio.
Grdne treske povrh Lješkopolja!
Dva se brata bore oko vjere,
a oko njih hiljade ratnikah.
Stiže sina materina kletva,
pogibe mu vojska svakolika.
bježi Stanko uprav Bajazitu,
da s njim jede madžarske nosove.
O gnjijezdo junačke svobode,
jeste li te Bog nagleda okom,
mnogo li se muke prenijelo,
mnoge li te čekaju pobjede!

Dođoše poglavice turske, okolo sedam osam, i posjedaše s Crnogorcima, svi muče i gledaju preda se.

Knez Janko

Koje se se jade skamenili?
Što razgovor kakav ne počnete,
no pospaste i pozamrcaste?

Hadži-Ali-Medović kadija

Baš aferim, kneže ozrinićki!
Ja ću počet, kada drugi neće.
Stotina se skupilo glavarah,
nas Turakah i Crnogoracah.
Ja znam divno što smo okupljeni:
da mirimo krvi međusobne.
Nego hajte, od zemlje glavari,
među sobom da način vidimo
i smirimo dvije porodice,
Velestovce i Turke ćeklićke,
pa Bajice i bratstvo Aliće, -
da radimo da ih pomirimo
al' od mira vjeru uhvatimo.
Ja ću prvi poći pred kumama,
ja za glave bratsko mito dati.
Tek smirimo, dinar prekinimo
i krvnice puške objesimo!

Charmed · Malo ~ mače ~

Knez Rogan

Efendija, ti ne ugoneta
oko šta se ovo okupilo,
no si s kraja počeo tanjega.
A mudar si i književnik, kažu.
Učio si knjigu u Carigrad,
ne nekakvu ćabu pritvrdio.
Ali ti se jošt hoće pameti -
poteža je ova naša škola.

Muči opet a svak i gleda preda se.

Vladika Danilo

Bože dragi, koji sve upravljaš,
koji sjediš na prestol nebesni
te mogućnim zažižeš pogledom
sva svijetla kola u prostoru;
ti, koji si razvija prašinu
ispod tvoga trona svijetloga
i nazva je tvojim mirovima,
te si prašak svaki oživio,
nasija ga umnijem sjemenom;
ti, te knjigu držiš mirobitnu,
u koju su sudbe upisate
mirovima i umnim tvarima,
koji se se milosno sklonio
djejatelne oživit členove
malom mravu ka gordome lafu, -
provedri mi više Gore Crne,
uklon' od nje munje i gromove
i smućeni oblak gradonosni!
Da, nijesu ni krivi toliko;
premami ih nevjera na vjeru
ulovi ih u mrežu đavolju.
Što je čovjek? Ka slabo živinče!

Pogledaju se Turci ispod očih.

Med za usta i hladna prionja,
a kamoli mlada i vatrena!
Slatka mama, no bi na udicu:
Pij šerbeta iz čaše svečeve,
al' sjekiru čekaj među uši!
Strah životu kalja obraz često;
slabostima smo zemlji privezani,
ništava je, nego tvrda veza.
Ali tice te su najslabije
lovi svjetlost lisičijeh očih,
nego orla krijući gledaju.
Za vrsnijem bratom ali sinom
pusti glasi milost utrostruče;
nađeno je draže negubljena;
iza tuče vedrije je nebo,
iza tuge bistrija je duša,
iza plača veselije poješ.
Oh, da mi je očima viđeti
Crna Gora izgub da namiri!
Tad bi mi se upravo činilo
da mi sv'jetli kruna Lazareva,
e sletio Miloš među Srbe;
duša bi mi tada mirna bila
kako mirno jutro u proljeće
kad vjetrovi i mutni oblaci
drijemaju u morskoj tavnici.

Turci se mrko pogledaju.

Skender-Aga

Ja se čudim, lijepe mi vjere,
kakav davaš prigovor, vladiko!
Vidije li suda od dva pića,
ali kape za po dvije glave?
Manji potok u viši uvire,
kod uvora svoje ime gubi,
a na brijeg morski obojica.
Oli čele hvatat u kapicu
da uljanik u gori zametneš?
Niko meda otle jesti neće.-
Goniš kamen badava uz goru.-
Staro drvo slomi, ne ispravi.-
I zvjerad su isto kao ljudi,
rod svakoji svoju vjeru ima;
za kokošku i orla ne pitam,
no što strepi laf od guske, kaži!

Knez Rogan

Ja se ovoj i čudim raboti!
Pop grešnika za grehove pita,
da ga đavo nije prevlastio,
a đavola jošt nijesam gleda
da se popu ispovijedao.

Knez Janko

Kad me žena pita đe sam bio,
kazaću joj da sam so sijao.
Kuku njojzi ako ne vjerova!

Knez Bajko

Sad mi pade na um ona priča
kad onoga iz jame vadiše:
po mu lica crno, po bijelo.

Obrad

Uleće mi jedna muha u nos,
šteta će me nečesova naći.

Vuk Raslapčević

Kako su mi dlani zasvrbili,
da se hoće ko đe posvaditi,
bismo globe golemo uzeli.

Charmed · Malo ~ mače ~

Vojvoda Milija

Teške puške, igđe li ikoga!
Ka je nosiš, Bog-ti-bratska, Stanko?

Vojvoda Stanko (Ljubotinjanin)

Teke, brate, što se derem njome,
evo neko doba ne valja mi.

Serdar Janko

Kako sam se sinoć ismijao!
U kuću mi odnekud dođoše
dva momčeta, te krasna, bjelička.
Počeše se šalit ka umiju:
kako su im neki od starijih
ogradili negđe vodenicu
đe niti je splake ni potoka;
kad prigradi, spazi se za vodu!

Vuk Mandušić

Bješe mi se snaha pomamila,
bez putah je ništa održati!
Otvara' joj knjige na proroke;
neki kaže: Na sugreb je stala,
neki kaže: Splele je mađije.
Svud je vodi po manastirima
i čita' joj masla i bdenija;
kumi vraga u sve manastire
da ostavi snahu Anđeliju,
kumi vraga-ništa ne pomaže!
Te ja uzmi trostruku kandžiju,
uženi joj u meso košulju:
vrag uteče nekud bez obzira,
a ozdravi snaha Anđelija.

Vojvoda Batrić

Turci braćo, - u kam udarilo!-
što ćemo vi kriti u kučine?
Zemlja mala, odsvud stiješnjena,
s mukom jedan u njoj ostat može
kakve sile put nje zijevaju;
za dvostrukost ni mislit ne treba!
No primajte vjeru prađedovsku,
da branimo obraz otačastva.
Ćud lisičija ne treba kurjaku!
Što jastrebu oće naočali?
No lomite munar i džamiju,
pa badnjake srpske nalagajte
i šarajte uskrsova jaja,
časne dvoje postah da postite;
za ostalo kako vam je drago!
Ne šćeste li poslušat Batrića,
kunem vi se vjerom Obilića
i oružjem, mojijem uzdanjem,
u krv će nam vjere zaplivati,-
biće bolja koja ne potone!
Ne složi se Bajram sa Božićem
Je l' ovako, braćo Crnogorci?

Svi iz glasa:

Tako, već nikako!

Mustaj-Kadija

Što zborite? Jeste li pri sebi?
Trn u zdravu nogu zabadate!
Kakva jaja, poste i badnjake
vi na pravu vjeru tovarite?
Rad noći se zublje uvijaju,
ali što će u sunčane zrake?
Alah, more, mudra razgovora!
Krst i nekrst sve im je na usta;
snijevaju što biti ne može.
Bogu šućur, dvjesti su godinah
otka paši vjeru prihvatismo,
izmećari dinu postadosmo.
Ćabo sveta, nema u nas hile!
Što će slabo raskršće lipovo
pred ostrotom vitoga čelika?
Svetac pravi mahne li topuzom,
od udara zaigra mu zemlja
kako prazna povrh vode tikva.
Malo ljudstvo, što si zasl'jepilo?
Ne poznaješ čistog raja slasti,
a boriš se s Bogom i s ljudima,
bez nadanja živiš i umireš.
Krstu služiš, a Milošem živiš!
Krst je riječ jedna suhoparna,
Miloš baca u nesvijest ljude
al' u pjanstvo neko prećerano.
Više valja dan klanjanja jedan
no krštenja četiri godine.
O hurije, očih plavetnijeh,
te mislite sa mnom vjekovati,
đe ta sjenka, što je dići može
da mi stane pred vašim očima?
pred očima koje strijeljaju,
koje kamen mogu rastopiti,
a kamoli slaboga čovjeka,
rođenoga da se od njih topi;
pred očima vode prebistrene,
đe u dvije sveštene kapljice
predjel širi vidiš božje sile
no s planine u proljetnje jutro
što ga vidiš nad bistrom pučinom!
O Stambole, zemaljsko veselje,
kupo meda, goro od šećera,
banjo slatka ljudskoga života,
đe se vile u šerbet kupaju;
o Stambole, svečeva palato,
istočniče sile i svetinje,-
Bog iz tebe samo begeniše
črez proroka sa zemljom vladati!
Što će mene od tebe odbiti?
Sto putah sam u mojoj mladosti
iz mindera u zoru hitao
na tvoj potok bistri i čudesni,
nad kojijem ogleduješ lice
ljepše sunca, zore i mjeseca.
U nebu sam, u moru, gledao
tvoje kule i ostre munare,
s kojih su se k nebu podizali
u svanuće, u divnu tišinu,
hiljadama svešteni glasovi,
glaseć nebu ime svemoguće,
zemlji ime strašnoga proroka.
Kakva vjera s ovom da se mjeri?
Kakav oltar bliže neba stoji?

Charmed · Malo ~ mače ~

Knez Janko

Efendija, ovako ti hvala!

(podiže kapu)

Lijepu ni iščita prediku:
što tražili, ono smo i našli!

Vuk Mićunović

Krst i topuz neka se udare,
kome prsne čelo, kuku njemu!
Jaje zdravo dobije slomljeno.
Što uzmognem, čućete hoću li!

Knez Janko

Ema neću, božija vi vjera,
više slušat odže u Ćekliće
đe guguće svrh one stugline
ka jejina svrh trule bukvine!
Koga zove uz one glavice
svako jutro kako zora sine?
Ja mnim ga je doista dozvao,-
jer mi nije lakši, što ću kriti,
nego da mi na vrh glave stoji.

Knez Rogan

Lijevo mi uho sad zapoja,
ja se nadam veselome glasu.

Vuk Mandušić

Danu, Bajko, puhni mi u oko,
jere mi se grdno natrunilo.

Serdar Janko

Ukrešite koji da pušimo!
To je duša vjeri prorokovoj,
neće biti žao efendiji.

Tomaš Martinović

Gavranovi graču i biju se,
cijene će brzo mesa biti!

Vukota Mrvaljević

Ne prelaz' mi preko puške, Bajko,
no se natrag preko nje povrati!

Vuk Mićunović (šapti na uho serdaru Janku)

Ovaj drži za rep adži-Adža,
i puštit ga zadovijek neće
dok pogine kučka ali žrvni.

Skender-Aga (Vidi Vuka đe šapti; nije mu milo)

Što je ovo braćo Crnogorci?
Ko je ovaj plamen raspalio?
Otkud dođe ta nesrećna misa
o prevjeri našoj da se zbori?
Nijesmo li braća i bez toga,
u bojeve jesmo li zajedno?
Zlo i dobro bratski dijelimo.
Kosa mlada na groblje junačko
siplje li se bulah ka Srpkinjah?

Serdar Vukota

O prokleta zemljo, propala se!
Ime ti je strašno i opako.
Ili imam mladoga viteza,
ugrabiš ga u prvoj mladosti;
ili imah čojka za čovjestvo,
svakoga mi uze priđe roka;
ili imah kitnoga vijenca
koji kruni čelo nevjestama,
požnješ mi ga u cv'jetu mladosti.
U krv si se meni pretvorila!
Istina je, ovo nije drugo
do gomile kostih i mramorah
na kojima mladež samovoljna
pokazuje toržestvo užasa.
O Kosovo grdno sudilište,
nasred tebe Sodom zapušio!

Vuk Mićunović

Pi, serdare, grdna razgovora!
Što su momci prsih vatrenijeh,
u kojima srca pretucaju
krv uždenu plamenom gordošću?
Što su oni? Žertve blagorodne
da prelaze s bojnijeh poljanah
u veselo carstvo poezije,
kako rosne svijetle kapljice
uz vesele zrake na nebesa.
Kud će više bruke od starosti?
Noge klonu, a oči izdaju,
uzbluti se mozak u tikvini,
pođetinji čelo namršteno;
grdne jame nagrdile lice,
mutne oči utekle u glavu,
smrt se gadno ispod čela smije
kako žaba ispod svoje kore.
Što spominješ Kosovo, Miloša?
Svi smo na njem sreću izgubili;
al' su mišca, ime crnogorsko
uskrsnuli s kosovske grobnice
nad oblakom, u viteško carstvo,
đe Obilić nad sjenama vlada.

Charmed · Malo ~ mače ~

Serdar Ivan Petrović

S Muhamedom i glupost u glavu!
Teško, Turci, vašijem dušama,
što obliste zemlju njenom krvlju!
Malene su jasli za dva hata.

Ferat Začir, kavazbaša

Jok, serdare, ne ugađeš putom!
Vjera turska podnijet ne može
da se haba dokle glava skoči.
Iako je zemlja pouzana,
dvije vjere mogu se složiti,
ka u sahan što se čorbe slažu.
Mi živimo kao dosad bratski,
pa ljubovi više ne trebuje.

Knez Janko

Bismo, Turci, ali se ne može!
Smiješna je ova naša ljubav.
Grdno nam se oči susretaju,
ne mogu se bratski pogledati,
no krvnički i nekako divlje:
oči zbore što im veli srce.

Vuk Mandušić

Glete, ljudi, lijepa saruka!
Đe ga kupi, aga, amanati?

Arslan-Aga Muhadinović

Nijesam ga, Vuče, kupovao,
no mi ga je vezir poklonio
kad sam ljetos u Travnik hodio.

Vuk Mandušić

Ljubovi ti, nabavi mi takvi!
Daću vola za njega iz jarma.

Arslan-Aga Muhadinović

Ja ću ti ga pokloniti, Vuče,
tek ako ćeš da se okumimo;
milo mi je s takvijem junakom.

Vuk Mandušić

Nema kumstva bez krštena kumstva,
ako hoćeš i četvorostruko.

Arslan-Aga Muhadinović

Šišano je isto ka kršćeno.

Vuk Mandušić

Kum ću biti, a prikumak nigda!

Velika graja i pravdanje među Turcima i Crnogorcima, nego mudriji razdvajaju da se ne pokolju, sve umuča, niko ništa

Kolo

Tri serdara i dva vojevode
sa njihovo trista sokolovah,
soko Bajo su tridest zmajevah
mrijet neće dok svijeta traje.
Dočekaše Šenđera vezira
uvrh ravne gore Vrtijeljke
i klaše se ljetnji dan do podne.
Ne kće Srbin izdati Srbina
da ga svijet mori prijekorom,
trag da mu se po prstu kažuje
ka nevjernoj kući Brankovića;
no svi pali jedan kod drugoga,
pjevajući i Turke bijući,
a trojica samo pretekoše
pod gomile mrtvijeh Turakah-
ranjene ih Turci pregazili.
Divne smrti, prosto im mlijeko!
Junacima Bog će učiniti
spomen duši a prekadu grobu!
Tri hiljade momka jednakoga
na Šenđera udriše vezira
priđe zore na polje krstačko.
Pregaocu Bog daje mahove!
Raskrhaše silu Šenđerovu.
Blago tome ko se tu nagnao,
već ga rane ne bole kosovske,
već Turčina ni za što ne krivi.
Vitezovi, Srbi vrtijeljski,
luča će se vazda prizirati
na grobnicu vašu osveštenu!

Dohode deset kavazah iz Podgorice od vezira novoga, koji oblazi carstvo, i daju vladici Danilu pismo, vladika ga čita, zamišljen

Vojvoda Batrić

Kaž', vladiko šta ti vezir piše.
Već nećemo da se krije ništa,
svi ako će okrilatit Turci!

Charmed · Malo ~ mače ~

Vladika (čita pismo od riječi do riječi):

Selim vezir, rob roba svečeva,
sluga brata sunca svijetskoga,
a poslanik od sve zemlje cara.
Na znanje vi, glavari s vladikom!
Car od carah mene je spremio
da oblazim zemlju svukoliku,
da uredbu vidim kako stoji:
da se vuci ne prejedu mesa;
da ovčica koja ne zanese
svoje runo u grm pokraj puta;
da podstrižem što je predugačko,
da odlijem đe je prepunano;
da pregledam u mladeži zube
da se ruža u trn ne izgubi,
da ne gine biser u bunište;
i da raji uzdu popritegnem,
e je raja ka ostala marva.
Pa sam čuo i za vaše gore.
Porodica sveta Prorokova
zna junaštvu pravednu cijenu.
Lažu ljudi što za lafa kažu
da se miša i najmanje boji.
Hajte meni pod mojim šatorom,
ti, vladiko, i glavni serdari,
samo da ste caru na bjeljegu,
za primiti od mene darove,
pa živite kao dosle što ste.
Jaki zubi i tvrd orah slome;
dobra sablja topuz iza vrata,
a kamoli glavu od kupusa.
Šta bi bilo odučiti trske
da ne čine poklon pred orkanom?
Ko potoke može ustaviti
da k sinjemu moru ne hitaju?
Ko izide ispod divne sjenke
Prorokova strašnoga barjaka,
sunce će ga spržit kao munja.
Pesnicom se nada ne rasteže!
Miš u tikvi - što je nego sužanj?
Uzdu glodat - da se lome zubi!
Nebo nema bez groma cijenu.
U fukare oči od splačine.
Pučina je stoka jedna grdna -
dobre duše, kad joj rebra puču.
Teško zemlji kuda prođe vojska!

Knez Janko

Trgovac ti laže sa smijehom,
žena laže suze prosipljući;
niko krupno ka Turčin ne laže!

Serdar Janko

Ne držimo ove poklisare,
nego da se brže otršaju
da im paša štogod ne dvoumi.
Nek zna prijed, pa čini što može!

Vuk Mićunović

Otpiši mu kako znaš, vladiko,
i čuvaj mu obraz ka on tebi!

Vladika Danilo (otpišuje):

Od vladike i svijeh glavarah
Selim-paši otpozdrav na pismo.
Tvrd je orah voćka čudnovata,
ne slomi ga, al' zube polomi!
Nije vino pošto priđe bješe,
nije svijet ono što mišljaste.
Barjaktaru darivat Evropu-
grehota je o tom i misliti!
Velja kruška u grlo zapadne.
Krv je ljudska rana naopaka,
na nos vam je počela skakati;
prepuniste mješinu grijeha!
Puče kolan svečevoj kobili.
Leopoldov hrabri vojevoda,
Sobijevski, vojvoda savojski
salomiše demonu rogove.
U ćitapu ne piše jednako
za dva brata jednoimenjaka.
Pred Bečom je Burak posrnuo,
obrnuše kola niza stranu.
Ne trebuje carstvo neljudima,
nako da se pred svijetom ruže.
Divlju pamet a ćud otrovanu
divlji vepar ima, a ne čovjek.
Kome zakon leži u topuzu,
tragovi mu smrde nečovjestvom.
Ja se sjećam što si reći htio.
Tragovi su mnogi do pećine-
za gorske se goste ne pripravlja!
U njih sada druge misli nema
do što ostre zube za susjede,
da čuvaju stado od zvjeradi.
Tijesna su vrata uljaniku,
za međeda skovana sjekira.
Jošt imate zemlje i ovacah,
pa harajte i kože gulite!
U vas stenje na svakoju stranu
zlo, pod gorim, kao dobro, pod zlom.
Spuštavah se ja na vaše uže,
umalo se uže ne pretrže;
otada smo viši prijatelji,
u glavu mi pamet ućeraste.

Svrši pismo i čita ga naglas pred svijema (Crnogorcima i Turcima)

Charmed · Malo ~ mače ~

Knez Rogan

Eto pismo, pa sad put za uši!
Dajte mu ga da se razgovori.

Poslanici vezirski, neveseli, odlaze

Vuk Mićunović

Drž, ridžale, uzmi ovaj fišek,
ponesi ga na poklon veziru
i kaži mu da je to cijena
koje drago glave crnogorske.

Ridžal Osman

Kakav fišek na poklon veziru,
samovoljni kavurski hajduče!
Ne zbori se tako s vezirima,
no đe dođu donose groznicu,
suze skaču same na očima
i zahuči zemlja od kukanja!

Vuk Mićunović

Da nijesi u kuću došao,
znao bih ti odgovorit divno;
ema hoću nešto svakojako.
Zar obadva nijesmo hajduci?
On je hajduk roblja svezanoga,
on je bolji e više ugrabi;
ja sam hajduk te gonim hajduke,
glasnija je moja hajdučina.
Ja ne pržim zemlje i narode,
ama mnogi grdni mučitelji
na nos su se preda mnom pobili;
mnoge bule vaše kukajući,
za mnom crna kluvka razmotale.

Odoše kavazi vezirski. - Biju se dva kokota kod skupštine.

Knez Rogan

Vidite li ova dva đavola!
Oko šta se oni dva poklaše,
jedan drugom oči iskopaše?
Za njima su tridest kokošakah,
mogu živjet kao dva sultana
da im dade nekakva nesreća.
I što mi je do njihove svađe-
a voli bih da nadjača manji;
a ti, aga, brade ti svečeve?

Skender-Aga

A ja voli da nadjača viši.
Rašta ga je Bog višega dao:
kad je viši, neka je i jači!

Noć je mjesečna, sjede oko ognjevah i kolo na velje guvno poje.

Kolo

Novi Grade, sjediš nakraj mora,
i valove brojiš niz pučinu
kako starac, na kamen sjedeći,
što nabraje svoje brojanice.
Divna sanka što si onda snio!
Mlečići te morem poduzeše,
Crnogorci gorom opasaše;
sastaše se u tvoje zidove,
okropiše krvlju i vodicom-
te od tada ne smrdiš nekršću.
Topal-paša su dvadest hiljadah
da pomože Novome hitaše;
sretoše ga mladi Crnogorci
na Kameno, polje pouzano.
Turskoj kapi tu ime poginu,
sva utonu u jednu grobnicu;
mož i danas viđet košturnicu.

Polijegaše

Vuk Mićunović (leži zajedno sa serdarom Jankom)

Kud, serdare, hoćeš s tom pasinom?

Serdar Janko

Da je metnem odzgor svrh haljinah.

Vuk Mićunović

Koje će ti jade svrh haljinah?

Serdar Janko

Pritiska me sve nesrećna mora;
kako zaspim, ne da mi krknuti.

Vuk Mićunović

Kakva mora i kakva zla sreća!
Tu niti je more ni vještice,
no si eto ka čabar debeo,
pa te salo kad ležeš zaduši.
Mene nikad još pritisla nije.

Serdar Janko

A meni je ona dodijala.
Svagda nosim rena uza sebe,
i trnovu draču u optoku;
ali od nje ništa bolje nije
no pas pružit odzgor svrh haljinah.

(Knez Janko leži s knezom Roganom)

Knez Janko

Kako smrde ove poturice!
Opažaš li ti štogod, Rogane?

Knez Rogan

Ka u zli čas, kneže, ne opažam!
Kad blizu njih sjedim u skupštinu,
ja nos držim svagda u rukama;
da ne držim, ja bih se izbljuvao.
Pa sam s toga na kraj i uteka,
e blizu njih ne bih osvanuo.
Evo vidiš kako smo daleko,
i opeta ona teška vonja
od nekrsti ovde zaudara.

Mrtvo doba noći, sve spava, neko zbori kroza san. Digni se knez Janko i knez Rogan da vide ko je, kad onamo al' Vuk Mandušić govori kao na javi.

Knez Rogan

Koji su ti jadi, Mandušiću,
te se svu noć s nekim razgovaraš?

Knez Janko

Ne, Rogane, nemoj ga buditi,
e on u san ka javi zbori;
e ćemo ga štogod raspitati,
da se barem dobro ismijemo.

Charmed · Malo ~ mače ~

Knez Janko

Danu, Vuče, što ono zboraše
za našega bana Milonjića?
Je li čegrst kakva među vama?

Vuk Mandušić

Nije, brate, ništa među nama,
no mu nešto oko snahe zborim.

Knez Janko

A što je to, kaži mi natajno!

Vuk Mandušić

Ljepša mu je od vile bijele!
Nema puno osamnaest ljetah,
živo mi je srce ponijela!

Knez Janko

Rašta ti je srce ponijela?

Vuk Mandušić

Ima rašta, rugaš li se zbilja?
Rašta druge nema na svijetu!
Da nijesam s Banom Milonjićem
devetorostruko kumovao,
bih mu mladu snahu ugrabio,
pa s njom bježa glavom po svijetu.

Knez Janko

Ne đetinji, kukala ti majka!
Zbilja ti je svu pamet popila.

Vuk Mandušić

Al' je đavo, ali su mađije,
ali nešto teže od oboje?
Kad je viđu da se smije mlada,
svijet mi se oko glave vrti.
Pa sve mogah s jadom pregoreti,
no me đavo jednu večer nagna,
u kolibu noćih Milonjića.
Kad pred zoru, i noć je mjesečna,
vatra gori nasred sjenokosa,
a ona ti od nekuda dođe;
ukraj vatre sjede da se grije.
Čuje da svak spava u kolibe.
Tada ona vijenac rasplete,
pade kosa do niže pojasa;
poče kosu niz prsa češljati,
a tankijem glasom naricati,
kako slavlja sa dubove grane.
Tuži mlada đevera Andriju,
mila sina Milonjića Bana,
koji mu je lanih poginuo
od Turakah u Dugu krvavu.
Pa se snahi ne dao ostrići:
žalije mu snahin v'jenac bilo
nego glavu svog sina Andrije.
Tuži mlada, za srce ujeda,
oči gore živje od plamena,
čelo joj je ljepše od mjeseca,-
i ja plačem ka malo dijete.
Blago Andri đe je poginuo-
divne ga li oči oplakaše,
divna li ga usta ožališe...

Knez Rogan (šapti knezu Janku)

Ne pitaj ga, amanati, za takve stvari, dok se nije što izbleja.

Zora je; bude se i dižu.

Charmed · Malo ~ mače ~

Obrad

Da vi pričam što mi se prisnilo.
Naroda se bješe mnogo diglo,
kao nekud da krste nosimo;
sunce peče da oči iskoče,
i tvrđa je kudijen idemo.
Dok sidemo ka na ovo polje,
počinemo pod jednu jabuku,
ispod koje i potočić vraše.
Svi se u hlad pod njom sabijemo,
uberemo zrelijeh jabukah,
kao cukar svaka bješe slatka;
pop očita pod njom evanđelje.
U to doba pet Martinovićah
digoše se jedan za drugijem
i za njima tri četiri druga.
Sav ih narod gleda kad odoše;
a oni ti stube, te uz crkvu:
na oltar se od crkve popeše
i na njemu krst zlatni metnuše.
Krst zasija ka na gori sunce,
i sav narod na noge ustade,
časnome se krstu pokloniše.
U tome se razbudih od straha.

Vuk Mićunović (leži zajedno sa serdarom Jankom)

Srećan bio, divno li si snio!
Na čudo sam i ja na san bio
braneći se od nekijeh pasah,
i pet šest sam mačem presjekao.
Da sam đegod u četu krenuo,
doista se bih pokla s Turcima.

Serdar Janko

Ja sam noćas bio u svatove
i sa bulom ženio Bogdana;
u crkvu je našu pokrstismo,
pokrstismo, pa ih privjenčasmo.

Turci jedan za drugijem svi odoše, ljuto sjetni.

Serdar Vukota

Ja sam Ozra noćas na san gleda.
Bjesmo pošli dvjesta Ozrinićah,
i toliko poćerali konjah,
da uzmemo punje aranđelsko.
I vrati se s pićem iz Kotora.
Poju ljudi, gađu iz pušakah.
Kad dođosmo navrh Potočinah,
ali sjede oko trista drugah;
na svakoga zelena dolama,
na svakome toke i oružje.
Pomislimo: ko će ono biti?
Kakvi gosti?-Nije im vrijeme.
Kad ali je ono stari Ozro
i birani za njim Ozrinići.
( nije od njih ni jednoga živa )
Puče na nas svake grdne jade
što u Čevu crkvu ne gradimo
Aranđelu, da ni svud pomaga.
Ondena se malo ne poklasmo,
i sad drhtim od njegova straha!

Vukota Mrvaljević

Ja po svu noć prtljam i snijevam;
dok se dignem, ja sve zaboravim.

Knez Bajko je sjetan, i Vuk Mandušić; oni dva ne hoće ništa da pričaju.

Knez Janko

Kneže Bajko, ti si nešto sjetan?
Što će biti, to ne može proći,
nego pričaj, da i nije milo.

Knez Bajko

Hoću, kneže, sve mi jedno biva.
Ja sam noćas grdan san vidio:
sve oružje svoje u komate.
Bez zla mi se obići ne može
i bez neke bratske pogibije,
jer kad god sam takvi san gledao,
pripravlja sam što mrcu trebuje.

Knez Rogan

Mandušiću, što si neveseo?
Što ne pričaš što si noćas snio?

Vuk Mandušić

Ni što snio ni pričat umijem,
no sam svu noć kao zaklan spava.

Knez Rogan

Ja ću pričat, kad svi ostaviste:
viđeh na san Draška Popovića!
A meni se ka u zarok stjeca,
i reka bih, eto ga niz polje.

Serdar Radonja

Gledaj čuda, što je jadni čovjek!
Mi se dosad ništa ne sjećasmo
najboljega našega vojvode.
A đe bio Draško Popoviću?

Serdar Vukota

Hodio je do u Mletke Draško.
Kada Šenđer na Kotor udara,
sta grad biti topom bukovijem.
Pop Šćepan se tad u Kotor nagna.
Godi jednom topom sa Kotora,
Šenđerovu pogodi lubardu,
u grlo joj zrnom ugodio-
slomi mu je u trista komatah.
Tad zadobi platu u principa,
na godinu stotinu cekinah.
Pop je pao ljuto od starosti,
pa je Draško u Mletke hodio
da donese od Mlečića platu.

Knez Rogan

Navrtite te pet šest ovnovah,
da ručamo, da doma idemo.

Dođe Draško vojvoda pa se sa svijema grli i celiva, pa sjede među njima.

Charmed · Malo ~ mače ~

Knez Rogan

Pričaj štogod, Draško, od Mletakah!
Kakav narod bješe na te strane?

Vojvoda Draško

Kakav narod, pitaš li, Rogane?
Ka ostali - ne bjehu rogati.

Knez Rogan

Znamo, čoče, nijesu rogati,
no bjehu li zgodni i bogati?

Vojvoda Draško

Bješe, brate, dosta lijepijeh,
a grdnijeh deset puta više;
od bruke se gledat ne mogahu.
Bogatijeh bješe pogolemo;
od bogatstva bjehu poluđeli,
đetinjahu isto kao bebe.
Svi nuglovi punani praznovah;
mučahu se, da im oči prsnu,
da oderu koru leba suha.
Gledao sam po dva među sobom
đe uprte kakvu ženetinu
tjelesine mrtve i lijene
(potegla bih po stotinu okah!)
pa je nose proz gradske ulice
usred podne tamo i ovamo.
Ne boje se česti i poštenju,
tek da steku da se kami rane.

Knez Janko

Bjehu li im kakve kuće, Draško?

Vojvoda Draško

Bjehu kuće na svijet divota!
Ama bješe muke i nevolje:
ćeskota ih nesretnja davljaše,
smrad veliki i teška zapara,
te nemahu krvi u obrazu.

Vuk Mićunović (leži zajedno sa serdarom Jankom)

A kako te zbilja, dočekaše?

Vojvoda Draško

Ko m' u zli čas dočekiva, Vuče?
Ja nijesam ni pozna nikoga,
a kamoli da me ko dočeka,
no mi ona ružna mješavina
ne davaše iz kuće izaći.
Svagda graja bješe oko mene
kada hoćah po gradu izaći,
kao u nas bijele neđelje
kad se krenu momčad u maškare.
Da jednoga ne bi prijatelja,
glavom sina Zana Grbičića,
svoga doma već ne ćah gledati,
nego kosti tamo ostaviti.
A on me je bratski dočekao,
vodio me svuda po Mletkama.

Vuk Mandušić

A bjehu li junaci, vojvoda?

Vojvoda Draško

Ne, božja ti vjera, Mandušiću!
O junaštvu tu ne bješe zbora.
Nego bjehu k sebi domamili,
domamili pa ih pohvatali,
jadnu našu braću sokolove,
Dalmatince i hrabre Hrvate;
pa brodove njima napunili
i tiska' ih u svijet bijeli,
te dovukuj blago iz svijeta
i pritiskaj zemlje i gradove.

Serdar Ivan

A sudovi bjehu li im pravi?

Vojvoda Draško

Bjehu, brate, da te Bog sačuva!
Malo bolji nego u Turčina.
Bješe jedna kuća prevelika
u kojoj se građahu brodovi;
tu hiljadu bjehu nevoljnikah,
svi u ljuta gvožđa poputani,
te građahu principu brodove;
tu od plača i ljute nevolje
ne mili se uljesti čovjeku.
Jedni sužnji bjehu prikovani
u putima na velje brodove,
te vozahu po moru brodove;
tu ih ljetnje gorijaše sunce
i davljahu kiše i vremena,
ne mogahu iz veze šenuti,
no, ka pašče kad ga za tor svežeš,
tu čamaju i dnevi i noći.
Najgore im pak bjehu tavnice
pod dvorove đe dužde stojaše;
u najdublju jamu koju znadeš
nije gore ko u njih stojati.
Konj hoćaše u njima crknuti,
čovjek pašče tu svezat ne šćaše,
a kamoli čojka nesretnjega;
oni ljude sve tamo vezahu
i davljahu u mračnim izbama.
Sav protrnem, da ih Bog ubije,
kad pomislim za ono strašilo.
Niko žalit ne smije nikoga,
a kamoli da mu šta pomože.
Kada viđeh vitešku nevolju,
zabolje me srce, progovorih:
Što, pogani, od ljudi činite?
Što junački ljude ne smaknete,
što im takve muke udarate?
Dok Grbičić meni poprišapta:
Nemoj takve govorit riječi,
ne smije se ovde pravo zborit.
Tvoja sreća - ne razumješe te
I čujte me što vam danas kažem:
poznao sam na one tavnice
da su božju grdno prestupili,
i da će im carstvo poginuti
i boljima u ruke uljesti.

Charmed · Malo ~ mače ~

Vuk Mićunović

Budili se ti tako proričeš,
mišljahu li u svijet za koga?

Vojvoda Draško

Nema toga ko s' ne boji čega,
da ničega ano svoga hlada.
Oni straha drugoga nemahu
do od žbirah i do od špijunah;
od njih svako u Mletke drktaše.
Kad dva zbore štogod na ulicu,
treći uho obrne te sluša,
pa onaj čas trci sudnicima,
kaži ono što oni zborahu
i popridaj štogod i pogladi.
Sud onaj čas ona dva uhvati,
pa na muke s njima u galiju.
Od toga ti bjehu poginuli,
među sobom vjeru izgubili.
Kolike su s kraja u kraj Mletke,
tu ne bješe ni jednoga čojka
jedan drugog koji ne držaše
za tajnoga žbira i špijuna.
Grbičić se meni kunijaše
da su jednom žbiri i špijuni
oblagali jednoga principa
pred senatom i svijem narodom,
i da su mu glavu otkinuli
baš na stube njegova palaca.
Kako ih se drugi bojat neće
kad mogaše oblagati dužda!

Knez Janko

A bješe li igre u Mletkama,
ka ovo te se mi igramo?

Vojvoda Draško

Bješe igre, ali drugojače.
U jednu se kuću sakupljahu
pošto mrkni i pošto večeraj.
Kuća bješe sila od svijeta,
uždi u njoj hiljadu svijećah;
po zidu joj svud bjehu panjege,
cijele se napuni naroda,
tako isto i kuća ostala;
svud mogaše iz zida viđeti
đe virahu ka miši iz gnj'jezda.
Dok se jedna podiže zavjesa,
treći dio od kuće otvori.
Bože dragi, tu da vidiš čuda.
Tu izmilje nekakvoga puka,
to ni u san nikad doć ne može,
svi šareni kao divlje mačke.
Dok ih stade po kući krivanja,
đe ko bješe zapljaska rukama;
imah mrtav padnut od smijeha!
Malo stade, oni otidoše,
a za njima drugi izidoše.
Takve bruke, takvijeh grdilah
nigđe niko jošt vidio nije!
Nosine im po od kvarta bjehu,
istreštili oči kao tenci,
a zinuli ka kurjaci gladni;
a drvene noge nasadili,
pa iđahu kao na ključeve;
oblačili prnje i jačine,-
usred podne da ga čovjek sretne,
sva bi mu se kosa naježila.
Dokle neko, da mu Bog pomože,
iz onijeh panjegah zavika:
"Bjež, narode, e izgore kuća!"
Bože dragi, da tu bruku vidiš.
Stade jeka, klepet i lomjava,
stade piska, kape popadaše,
stotina ih ispod nogah osta;
sve se nabi, da krknut ne može,
kao stoka kad je zvjerad gone.
Te mi opet sjutradan na igru,
kad u kuću nigđe niko nema,
no je pusta kuća zatvorena.
I jošt ću vi jednu sprdnju pričat
(a znam čisto vjerovat nećete):
vidio sam ljude u Mletkama
đe na konop skaču i igraju.

Knez Rogan

To ne može bit istina, Draško,
nego su ti oči zamaštali.

Vojvoda Draško

Ne znam ništa, no sam ih gledao;
i sam mislim da je maštanije.

Obrad

Ada što je nego maštanije!
Ja sam čuo od jednoga đeda,
u Boku su jedni dohodili
iz Talije, ili otkud drugo,
na naš pazar isti izlazili,
pa viknuli cijelu narodu:
"Pogledajte onoga kokota!"
Kad pogledaj onoga kokota,
ali šljeme za nogu poteže.
Kad onaj čas, nije nego slamka!
Drugom vikni: "Poslušaj narode,
svak će sada grozd u ruku imat,
grozdu će te britve prinijeti,
al' čuvajte, da vas jad ne nađe,
nemoj koji grozda otkinuti!"
Dokle svako za po grozd uhvati,
priniješe britve grozdovima;
kad viđeše čudo neviđeno:
svaki sebe za nos dohvatio,
dogna britvu do svojega nosa!
Dokle treći savrh zida viknu:
"Čuj, narode, ne potopite se!"
U to rikni niz pazar rijeka;
ili bilo muško ili žensko,
svak, da gazi, uzdigni haljine.
Kad ni vode ni od vode traga,
no svak diga u pazar haljine
i krenuo ka da vodu gazi!
Kad viđeli e ih pogrdiše,
skoči narod, i bi ih pobili,
no uteci u Kotor Latini.-
To igranje isto je ovakvo
što na konop igraju, vojvoda!

Vuk Mićunović

Pojahu li uz gusle lijepo?