www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014

Vladimir Ćorović-Istorija srpskog naroda
Strana 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8  sledeća
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Istorija sveta ~
::  
Autor Poruka
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Apr 02, 2006 2:52 pm    Naslov poruke: Vladimir Ćorović-Istorija srpskog naroda Na vrh strane Na dno strane

Predgovor
Predgovor je napisao V. Ćorović pripremajući delo za štampu.



Istorija srpskog naroda dr Vladimira Ćorovića obuhvatiće celokupan prikaz prošlosti srpskog naroda od najstarijih vremena pa sve do danas. U knjizi se izlaže najpre politička sudbina Srba kroz sve mene, toliko mnogobrojne i tako raznovrsne, i dodir i veze Srba sa ostalim državama i narodima na Balkanu. Sudbina triju velikih sila, u tri perioda srpske prošlosti, vezana je za Srbe i srpski narod: Vizantije, Turske i Austrije; Mleci, Mađarska, Bugarska, Albanija imaju čitave vekove svoje istorije u dodiru sa nama. U knjizi su svi ti momenti prikazani genetički, da se od početka dobije tačna slika o karakteru tih odnosa i o njihovom uzajamnom uticaju. Shvaćena tako, knjiga je, prirodno, obuhvatila i kulturnu istoriju, hoteći da prikaže i kulturne veze i uticaje pojedinih naroda. Čitave glave govore o našoj književnosti i umetnosti.

Tendencija je knjige, da se istakne u dovoljnoj meri ulazak srpskog naroda u evropsku zajednicu, da se obeleže teškoće s kojima se borio i napori koje je uložio, i da se, ukazujući uvek na iniciative i uticaje koji su dolazili sa strane, nađe ono što je bitno i trajno srpsko, i što je bilo pozitivno i konstruktivno. Istorija treba da pokaže, koje su to unutrašnje vrednosti i kakve vrste bile, što su uspele da nas održe kroz tolike vekove i kroz neverovatno teške krize. U knjizi nema nacionalnog samohvalisanja, ali ima nacionalne vere. Narod, koji je preturio tolike nevolje, u najtežim prilikama, nema razloga da se sada, ma u kom času, predaje malodušnosti. Knjiga je rađena sa svom naučničkom opreznošću, i uvek je imala pred očima samo istinu. Ta istina je ponekad neprijatna za pojedince ili pojedine skupine, ali ona se morala reći: bez istine nema prave istorije, a sem toga za one, kojima istorija treba da bude "učiteljica života", ona gubi svoj pravi značaj čim hoće da izvesne činjenice bilo prikrije, bilo izvrne. U našoj prošlosti ima toliko svetlog, lepog i velikog, da nas slabo i rđavo nema šta da uzbuđuje i ono čak dolazi kao dopuna velikom, da ga jače istakne.

U našoj književnosti ova će Istorija biti novina. Knjige K. Jirečeka prikazuju samo staru srpsku državu, a Istorija g. St. Stanojevića izlaže samo političku sudbinu srpskog naroda. Ova nova Istorija g. Ćorovića biće kulturno-politička. U njoj je istorija svih srpskih oblasti i država, rađena sinhronistički i sa težnjom, da se što bolje vide i obrade njihove etničke osnove i razvoj zajednica. U dovoljnoj su meri istaknute i naše veze sa Hrvatima i Slovencima od najstarijih vremena, kad smo nesumnjivo utvrđeni kao jedna velika plemenska zajednica, pa sve do našeg toliko dugo očekivanog Ujedinjenja. Pokušalo se naglasiti, koliko su koje naše oblasti uticale na duh i stvaranje narodne celine i kakav im je značaj u zajedničkoj državi. To će pokazati dovoljno jasno, da nema dela u našem državnom organizmu, koji nema zasluga za nj i koji ne predstavlja jednu neizlučivu pozitivnu komponentu.

Ova knjiga, sem ovog svog nacionalnog interesa, pokazuje još i to, kako se u nas u poslednje vreme lepo razvija istoriska nauka. Videće se, koliko je novih ispitivanja i rezultata došlo posle 1911. god., kad je objavljena prva Jirečekova knjiga, i koliko se u izvesnim pitanjima otišlo dalje. Postavila su se nova pitanja i probudili stari problemi. Ovaj veliki Svetski Rat, sa svojim promenama svih vrsta, uneo je u istoriska shvatanja izvesnu očiglednost, kakva se ranije teško dala zamisliti. Pred našim očima rušile su se stare viševekovne države i obarali se prestoli; izbijale revolucije; pomerale se geografske karte iz osnove; pred svet se postavljala nebrojena, složena i dotle neslućena pitanja izukrštanih interesa svih kontinenata. To omogućava dublje ulaženje u shvatanja državnih problema i relacija i sud s nešto više pregleda. Srpska istorija u vezi je sa opštom, i ne može se ni shvatiti ni raditi bez nje. Srpsko pitanje u mnogom pogledu i nama samim postaje jasnije, kad je u reljefu velike svetske politike. Isto tako, postupci naših protivnika i veliki istoriski sukobi mogu biti pravilno cenjeni samo kad ih posmatramo u tom velikom okviru i sa celom pozadinom.



_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Apr 02, 2006 2:54 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

PRVI PERIOD

I. Prodiranje Slovena na Balkan
II. Sloveni sa Avarima
III. Sloveni naseljavaju Balkan
IV. Balkanska kultura u doba seobe Slovena
V. Slovenska plemena i njihova kultura
VI. Organizacija slovenskih plemena na Balkanu


Prodiranje Slovena na Balkan

Seoba ili veliko pomeranje naroda, koje je počelo uzimati sve većeg maha od drugog veka posle Hrista, beše jedan od najznačajnijih pokreta u historiji Evrope. On je, kako je to lepo primećeno, značio u isto vreme i raspadanje i obnovu. Stari svet, kome je politički bila glavni predstavnik moćna Rimska Imperija, uzmicao je i padao pod neodoljivom navalom svežih i aktivnih plemena, koja su, najpre sa severa a posle i sa istoka, stremila prema njegovim središtima. "Kako za našu državu nastaju već poslednja vremena", pisao je još Tacit u svojoj Germaniji, "najbolje što nam još sreća može da pokloni, jeste nesloga među neprijateljima." Uzroci i motivi za ta velika pomeranja čitavih plemena i naroda raznovrsni su i veoma složeni, ali je njihov proces gotovo iz pravila morao dovoditi do sukoba sa Rimljanima. Ovi su daleko istakli svoje državne granice: izazivali su na dosta strana svojim osvajačkim prohtevima reakcije ugroženih; i držali su pod svojom vlašću sve glavne prilaze za srednju i južnu Evropu i njena najplodnija i najpitomija područja. Već krajem drugog veka vode se borbe na dunavskoj liniji između Rimljana i germanskih plemena, koja su u pokretu; a ekspanzivni i mnogobrojni Goti dopiru sve do obala Crnoga Mora, da se u narednom veku, s pojedinim odredima, prebace pustošeći u Malu Aziju i podnožje Kavkaza. Od sredine trećeg veka počinje gotska ofanziva na Balkansko ostrvo, izvođena pretežno iz stare Dakije a današnje Rumunije. Osećajući teškoće održavanja suviše dalekih i rastegnutih granica, Rimljani se rešavaju, pred kraj trećeg veka, da napuste izvesne oblasti, kao na primer istaknutu Dakiju, pa da na prirodno povoljnijim granicama, sa više koncentracije snaga, izvrše bolju organizaciju odbrane. Ali Carevini nije bilo pomoći. Iako je opasnost od nasrtljivih varvara bila očigledna, u Imperiji se ipak, u nekoliko mahova i na nekoliko strana, vode ogorčene borbe raznih pretendenata za carski presto. Nekoliko takvih obračuna svršeno je i na balkanskom području, neki gotovo pred očima spoljašnjih neprijatelja. U mnogo prilika traži se saradnja tuđinaca, i za tu saradnju žrtvuju se krupni državni interesi.

U četvrtom veku jedan čitav niz "ilirskih" careva, čiju seriju malo ranije počinje Dioklecijan, koji su poticali iz raznih mesta Ilirikuma i koji su dolazili na vlast zahvaljujući u glavnom svojim vojničkim sposobnostima, uspeo je, donekle, da izvede izvesne reforme i razviju vojničko samopouzdanje, ali ni on nije mogao da spreči proces raspadanja. Carevina je postala preteška, da bi se mogla u celini održati. Svestan toga, a rukovođen i drugim razlozima, podigao je Konstantin Veliki Carigrad (330. god.) kao novu prestonicu, davši tom naročit značaj Balkanskom Poluostrvu. God. 395. izvedena je i stvarna podela Carstva u istočno i zapadno, iako to možda nije bila prava tendencija tvorca te podele, cara Teodosija.

Krajem četvrtog veka, oko 370. god. pojaviše se hunske gomile na području današnje Rusije. Pod njihovim pritiskom izvesna se plemena toga područja povlače prema zapadu, dok im druga, pokorena, priznaju vlast. Na udaru Hunima behu naročito Goti, vrlo moćni, koji su se još tu razvili u dve velike skupine, istočnu i zapadnu. Dok su istočni dobrim delom priznavali hunsku vlast, zapadni su počeli čitav niz neobičnih pustolovina. Jedan njihov deo spustio se na Balkan, potukao tu jednu carsku vojsku i u smelom zaletu dopro do samog Carigrada; posle tog prvog zaleta, koji je bio suzbijen, oni se pribiraju ponovo i nešto pregovorima i obećanjima a nešto silom i pretnjama postaju upola gospodari na Balkanu. S Balkana prelaze u Italiju, gde 410. god. uzimaju i pljačkaju Rim. Pokorivši i potisnuvši Gote, Huni su nesmetano prodrli do Dunava, povukavši sa sobom delove pregaženih naroda, germanskih i slovenskih. Pojave Slovena u području oko Dunava nesumnjivo su u vezi sa gotskim povlačenjem i hunskim nadiranjem. Mešanje Gota i Huna i sa ovima Bugara na tom području pomeranja ostavilo je traga u našim starim spomenicima; tim se da tumačiti, što neki naši stari pisci, sa Stevanom Prvovenčanim, nazivaju Bugare Gotima. Dosada je pravac pomeranja bio u glavnom od severa prema jugu i jugoistočno, a mnogo manje prema zapadu; s pojavom Huna počinje veliko kretanje masa od istoka prema zapadu i jugozapadu. Doline dunavske postaju poprišta dugih borbi; panonska kotlina je krajnji cilj mnogih seoba, a Vlaška služi za nekoliko stoleća kao neka vrsta područja za prelaz. Već germanskim nadiranjem poremećeni poredak na dunavskoj liniji pretvara se sad u potpun etnički i državni haos. Tu se sručuju i mešaju starinci i došljaci, gonjeni i gonioci, pobeđeni i pobedioci, rase Evrope i Azije, najraznovrsniji tipovi i jezici. Za vremena hunskog gospodara Atile (433-453. god.), "biča gospodnjeg", koji je zadao strah celoj Evropi i čije su ratničke gomile prelazile duboko u Francusku i u Italiju, stradale su mnogo i severne balkanske pokrajine, naročito područje od Dunava do južne Morave. Posle njegove nagle smrti raspala se hunska država za neobično kratko vreme. Njenim padom koristiše se u glavnom dva germanska Hunima podložna plemena: Goti u Panoniji i Getidi u Dakiji. Gotima je bio gospodar Teodorih, junak epske poezije germanske, čovek od veće vrednosti. On se brzo snašao u hunskom rasulu i postao je, za kratko vreme, jedno od glavnih lica u historiji Balkana i Srednje Evrope. On pokorava i ujedinjuje gotska plemena na području evropskog dela Istočnog Rimskog Carstva. Njegova je moć tolika, da ga car Zenon 484. god. imenuje konzulom, bojeći se da se od saveznika ne prometne u neprijatelja. Kad mu je gotski elemenat postao i suviše sumnjiv, car Teodoriha upućuje, kao svog mandatara, u Italiju, da tamo silom preuzme vlast od Odoakra, koji je 476. srušio Zapadno Rimsko Carstvo. Odazivajući se carevom pozivu Teodorih je 488. god. krenuo sa najvećim delom svojih ljudi na Italiju, ostavivši panonsko područje i dunavsku liniju bez pravog gospodara.

Na plodna područja, koja behu napustili Goti, krenulo je više varvarskih plemena. Severna granica Carevine imala je tu dosta nezaštićenih prelaza, jer car Zenon nije mogao da mesto Gota njihovu odbranu poveri svojoj vojsci. Kao vrlo aktivni javljaju se na toj strani, odmah posle odlaska Gota, hunski Bugari. Bugari su aziskog porekla, hunsko pleme s nešto mešavine, što im i ime kaže (u tursko-mongolskom bulgha znači "mešati"). Pripadaju južno-tatarskoj rasi (čagataj), a po jeziku su najsrodniji čuvaškoj grupi, očuvanoj u istočnoj Rusiji, u oblasti Povoložja. Njih su povukli sa sobom Huni; "stara Bugarska", kako se u VII veku zove njihova postojbina, bila je pretežno u kubanskoj oblasti. Već 482. god. zvao ih je car Zenon u pomoć protiv Gota. U borbi s Gotima Bugari nisu imali sreće; ali su zato sad, posle njihova odlaska, želeli da se bogato okoriste.

Prodiranju varvara u to doba pomagale su u Istočnom Carstvu i druge prilike. U Vizantiji je iza smrti cara Zenona, 491. nastala borba za presto. Carica njegova, Arijadna, uspela je da proturi za cara jednog od svojih nižih dvorskih činovnika, silencijara Anastasija, koji se četrdeset dana posle smrti muževljeve venčao s njom i postavio je ponovno za caricu. Protiv njih se, sa izvesnom sumnjom za bratovu smrt i sa mnogo ogorčenja, diže brat Zenonov Longin sa svojim zemljacima Izaurima. Longin ubrzo bi uhvaćen u Carigradu, prognan u Egipat i tamo rukopoložen za popa, ali se ustanak, koji je on potaknuo, razbuktao po Izauriji i uzo opasne razmere. Tri godine trebalo je vizantiskoj vojsci, dok je ugušila ustanak i dok joj je uspelo, da dobije glave zadnjih i najopasnijih protivnika. Da bi u nekoliko postao siguran od eventualnih novih pobuna car Anastasije naredi, te se velik deo Izaura raseli s njihovih ognjišta i naseli po Trakiji. Osim toga, bilo je tada velikih verskih borbi radi oštrine vaseljenskog halkedonskog sabora (od 451.) i radi intriga, koje su ga pratile kao i većinu vaseljenskih sabora. Jeretički nazori Nestora i Eutahija nisu bili bez svojih pristalica; sam je Car na užas opozicije simpatisao sa učenjem ovog drugog i dopuštao u Carigradu njegovo slobodno propovedanje. Carigradska patrijaršija, želeći da pojača svoj ugled kao patrijaršija prestonice i da izvede crkveno jedinstvo na istoku, beše rešila da se carigradskom patrijarhu priznaju iste povlastice kakve je imao papa u Rimu za zapad i da carigradski patrijarh bude položajem najstariji od svih istočnih. Nezadovoljstvo je usled toga bilo počelo da dobija antigrčko obeležje. Čitave pokrajine Male Azije i Afrike ustadoše protiv carigradskih odluka i postojala je ne mala opasnost, da pokret sa verskog pređe i na čisto političko polje. Između Rima i Carigrada dođe usled toga čak do stvarnog raskida. Najzad, 502. god., Vizantija se bez potrebe zaplela u rat sa perziskim vladarom Kabadom. Rat taj, koji je trajao tri godine, bez mnogo sreće za obe strane, istrošio je znatno državu i oslabio njenu vojnu snagu, a nije joj doneo nikakvih stvarnih uspeha.

Sve su te stvari bez sumnje pratili i varvarski narodi oko Dunava. Nije slučajno, da one iste godine, 493., kad u Carigradu besni buna protiv cara i carice u izauriskom pokretu, varvari prelaze Dunav i upadaju u Trakiju, gde s uspehom vojuju. Anastasije, nemoćan za borbu na više strana, šalje Teodorihu, pobedniku u Italiji, vladalačke znakove poslednjeg rimskog imperatora, da bi bio siguran bar od njega; a na dunavske varvare, među kojima su glavni Bugari, šalje jaku vojsku. Ali god. 499., kod reke Curte, bi ta vojska, koja je imala 15.000 vojnika i 529 ratnih kola, strahovito potučena, izgubivši četiri vođe i više od 4.000 vojnika. Ohrabreni tim uspehom Bugari nastaviše borbu, i 502., ne naišavši ni na kakav otpor vizantiske vojske, opleniše nemilice Trakiju. Nije nemoguće, da su Izauri, koje je Anastasije silom kolonizirao po tim krajevima, možda i namerno, da mu se osvete sudelovali s Bugarima ili im pomagali za razna obaveštavanja. Za to vreme Goti su iz Italije proširili granice svog poseda i na istočnu obalu Jadranskog Mora, zauzevši svu Dalmaciju u rimskom opsegu, sve do Kolubare, i čitav Srem sa Singidunumom (današnjim Beogradom). I područje moravske doline beše nesigurno. God. 505. tu je izveden jedan tako silan napad Bugara i njihovih pomagača na Vizantince kod reke Morave (Marga), da je po rečima savremenika, kod poražene vizantiske vojske sasvim skrhan vojnički duh otpora.

Te borbe i stalni unutrašnji nemiri, naročito u Carigradu, gde su stranke u popularnom cirkusu stvarale česte nerede, iscrpiše u velikoj meri vojne snage u državi. Car se ozbiljno zabrinu o sudbini nekih svojih oblasti, pa čak i samog Carigrada. I s toga se, iz straha prodiranja varvara i njihovih nenadnih prepada, odluči da prestonicu opaše jakim zaštitnim zidom, kako bi je zaštitio od iznenađenja i da bi je u slučaju potrebe mogao lakše da brani. Na tu misao čini se, da je bio došao i njegov prethodnik, car Zenon. "Dugi zid" njegov (το μακρον τειχος), koji je hvatao od Grčkog do Egejskog Mora, u liniji od Selimvrije do Herakleje, bio je dugačak nekih 40 rimskih milja, visok i debeo po 20 stopa i dopunjen kulama za vojnike. Imao je na 600.000 kubnih metara kamena. Osim toga, da bi pešak više bio siguran od napada varvara, car pomaže, po svršetku dugog zida (512.), i naseljavanje, u donjim krajevima oko Dunava, germanskog plemena Herula, koji su se potucali po ovim krajevima Evrope i jednim delom, u V veku, sačinjavali pratnju i pomagače Atilinih Huna u tim predelima, a u ovo doba bili prijatelji i saveznici Istočnih Gota. Kolonizacije tuđinaca za zaštitu državnih granica bila je mera kojom se Vizantija nije samo jednom poslužila, a koliko je ta mera stvarno bila podesna da zaštiti državu i koliko je otkrivala njenu slabost pokazuju najbolje događaji, koji su došli posle toga.

Kraj Anastasijeve vladavine bio je vrlo buran. Ušavši u strasne verske borbe kao eutihijanac on je izazvao protiv sebe gotovo svu hijerarhiju i ogroman deo naroda. Ovo neraspoloženje povećali su još i novi finansijski nameti. Posle jedne bune car pozatvara i poubija mnoge od buntovnika; svrgnu sva tri patrijarha: carigradskog, antiohiskog i jerusalimskog; rastera mnoge episkope i sveštenike i izazva pometenost u crkvenim odnošajima svog doba. Taj metež u državi upotrebi vojvoda Vitilijan, iz Zaldape s Dunava, latinskog porekla koji diže ustanak u Trakiji. Da bi skupio što više vojske, on pozva u pomoć i varvare. Među njima je bilo mnogo Huna i Bugara. S velikom masom on razbi nekolike careve vojske i pljačkajući prodre do samog Carigrada. Odbačen odatle, posle jedne neuspele pomorske bitke, on se povukao u unutrašnjost kao stvarni gospodar Trakije, ne ustručavajući se od akcije u susednim oblastima. Uspeh njegov dolazio je dobrim delom od tog, što se on nije istakao kao prost buntovnik, nego i kao verski protivnik carev. Protiv cara i eutihijanaca izjaviše se na svojim sastancima episkopi Ilirika i Grčke, i posle episkopi Epira pomagani i od trupa toga kraja. Pod utiscima raznih borba i zavera, dočekavši 517. jedan ogorčen upad varvara (do Termopila,) stalno u trzavicama, uporni Anastasije, presvisnuo je jedne olujne noći 518. godine.

Posle Anastasijeve smrti proglasi se za cara neočekivano poglavar njegove telesne garde Justin. Nepismen i prilično prost, ali poduzetan, taj je čovek ostavio svoje rodno selo i krenuo u svet za boljom srećom, pa je, zahvaljujući svojoj upornoj energiji, hrabrosti (u izauriskom ratu stekao je poverenje carevo) i seoskoj lukavosti, došao do najvećeg mesta u državi. Kao ispravan pravoslavac on bi od protivnika eutihijanskih i prošlog cara pozdravljen kao izbavilac i pomagan svim autoritetom crkve. On se izmiri i sa Vitilijanom, domami ga u dvor i imenova magistrom vojnika i konzulom, da ga malo posle smakne i tako kao jedinog opasnog takmaca za uvek skloni s puta.

Pred kraj života car se sve više oslanjao na svog sestrića Justinijana i učini ga najzad u aprilu 527. svojim savladarom, da mu iza smrti, u avgustu te godine, preda obezbeđen i nepreporan presto. Novi car, jedna od najkrupnijih ličnosti vizantiske historije, beše zanimljiva kombinacija nesumnjive bistrine i šireg duha sa upornošću tvrde pameti i neodmerenošću surovih instikata. Obrazovan pažljivo on je imao obimnog enciklopediskog znanja starih filozofa i živ interes za mnoga pitanja savremenog života. Bavio se pesništvom i bogoslovijom (njemu se pripisuje poznata crkvena pesma "Jedinorodni sine"); bio vrlo upućen pravnik i njegova kodifikacija rimskog prava i danas je na ceni (Corpus iuris civilis); a kao sjajan spomenik njegovih visokih ideja stoji slavna Aja Sofija, najveličanstvenija građevina imperatorskog Carigrada. Kao vladar on je, međutim državi doneo samo relativne koristi. Precenjujući i svoje snage i sredstva on je poduzimao poslove, koji su se izvodili sa mnogo napora i žrtava, a završavali često sa vrlo problematičnim vrednostima. Uvukavši Vizantiju u sukobe gotovo sa svim svetom, da bi obnovio stari sjaj i značaj carstva, on je iscrpao sve njene izvore i sokove i doveo je do potpune iznurenosti i finansiske nemoći, što je bilo porazno ne samo za njegove naslednike, nego i za kraj same njegove vladavine.

Iz nešto suviše opštih vesti znademo, da je već delimično tokom Justinove, a s početka Justinijanove vladavine nastalo opet živo kretanje u punoj meri varvarskih plemena u predelima oko Dunava. Svake godine, kazuje jedan savremeni grčki pisac, provaljuju Huni, Anti i Sloveni, Σκλαβηνοι, u vizantiske pokrajine i to kroz Ilirik i čitavu Trakiju, od Jonskog Mora do predgrađa Carigrada. Prve prelaze pokušali su Anti, i nisu dobro prošli; ali njihov prvi neuspeh nije obeshrabrio druge. Car je, zbog tih upada, bio ponekad u osetnoj neprilici. Ušavši u rat sa Perzijom, koji je izbio pred smrt Justinovu, Justinijan nije imao dovoljno vojske, da je baci prema dunavskim napadačima i da ih obuzdava u prohtevima.

Sloveni, koji su živeli, i ako mnogobrojni, nepoznati bliže Evropi i njezinim piscima, sve iza karpatskih gora i od Visle do Azovskog Mora, javljaju se u historiji sa svojim imenom tek u ovo doba, kad su došli na domak grčkih granica, potisnuti iz svoje postojbine od tih raznih naroda u opštem pomeranju tih vremena. Ime Slověninъ dolazi od korena wleu - κλυζω - cluere, i označava ljude, koji žive oko reka; čitav niz imena izvora i potoka očuvan je sve dosad s tim imenom: Slovac, Slovinje, Slovin, Slavnica i dr. Prvi put se spominje to ime u teološkim pitanjima i odgovorima Pseudo-Cezara Nazijanskog, οι Σκλαυηνοι και Φυδωνιτοι, οι και Δανουβιοι πζοδαγοζευομενοι.S gornje strane Dunava spominje ih u prvoj polovini VI veka savremeni vizantiski pisac Prokopije, koji navodi, da Sloveni zajedno sa jednokrvnim Antilima zauzimaju najveći deo prostora na drugoj obali reke. I svi drugi pisci VI veka poznaju Slovene u tim krajevima U Sedmogradskoj oni su ostavili mnogo toponomastičkog traga, a današnja se Vlaška jedno vreme tada zvala slovenskom zemljom. Znači, dakle, da su tu oni stigli tokom druge polovine V i na početku VI stoleća, zajedno sa hunskim i bugarskim četama, koje su nadirale iz istočnijih krajeva Evrope i potiskivale Slovene imajući ih više kao podložnike nego kao saveznike. Naročito behu na udarcu slovenska plemena iza karpatskih klanaca, od Dnjestra do mora, ona koja spominje savremeni Jordanes (Sclaveni, Sclavani), kuda su najviše i najlakše prolazili nadirači, da bi se spustili u obe dunavske kotline. Radi ovisnosti od tih zavojevačkih naroda slovensko je narodno ime kod mnogih zapadnih pisaca i plemena dovedeno u etimološku vezu sa latinskim nazivom robova: Slověninъ- Sclavanus- Sclavus.

Protiv tih novih dunavskih neprijatelja Justinijan, u oskudici dovoljne vojske, postavi dobre zapovednike: najpre svog sinovca Germana, vešta i srećna u borbama, pa posle Hilvuda (531. god.), poreklom Anta. Ovaj se hrabro borio protiv svojih saplemenika, ali je posle tri pobune i zaglavio od njih. Iza te dvojice ne dođe niko, da ih dostojno zameni i pritisak napadača poče da biva sve teži. U to vreme izbi u Carigradu opasna buna protiv cara, potekla od monofizita i pristalica Anastasijevih potomaka, i to još više omete organizaciju otpora na severnoj strani. Posle, tek što je slavni carev vojvoda Velizar krvavo ugušio bunu, poče novi rat sa Vandalima u Africi, a tri godine docnije, 535. i opasno i dugotrajno vojevanje u Italiji protiv Istočnih Gota. Zauzet na toliko strana car ne dospeva da obrati punu pažnju događajima oko Dunava, niti s početka tome neprijatelju pridaje onu važnost, koju ostalima. Radi toga Sloveni, Anti i Bugari postaju sve slobodniji i sve nasrtljiviji i sve se više učvršćuju na plodnom terenu, na kom su se našli. Jedna borba između Anta i Slovena 533. omela je za neko vreme njihove akcije protiv Carstva, ali za to Bugari iskorišćavaju talijanski rat, provaljuju duboko na Balkan i imaju vrlo ljute borbe sa vizantiskim proređenim posadama. Čak je poglavar Ilirika, Hun Askum, bio zarobljen od Bugara i odveden u njihovu zemlju.

U oskudici svoje vojske zauzete ratove u Italiji, Vizantinci su tražili pomoći i u tih plemena, koja su delomično prelazila Dunav i postajala njihovi podanici. Kad je Gepid Mundo, poglavar Sirmiuma, pristavši uz Vizantince, postao zapovednik Ilirika, on je tu našao "mnoštvo Bugara", koji sigurno nisu bili samo četnici. U borbama protiv Gota carevom vođi Velizaru, posle zauzeća Pontusa, dolazi pomoć od 1.600 konjanika sa vizantiskim zapovednicima, ali sa vojnicima sastavljenim "najviše" od Huna, Slovena i Anta, i onih, što stanuju s gornje strane Dunava. Njihov vizantiski vođa zna čak i neke navike slovenskog ratovanja. Oni su vešti, saopštava on, da se sakriju za grm ili za kamen i da, iskočivši iznenada, zarobe živa neprijatelja. "Oko Dunava, gde stanuju, tako su uvek napadali Grke i ostale varvare." U vizantiskoj vojsci protiv Terzije bilo je ne samo slovenskih i antskih vojnika, nego i zapovednika. To zajedničko vojevanje znatno je doprinosilo, da Sloveni poznaju iz bliže grčke vojne običaje i taktiku i da se njima posluže; a slabost romejska, koja je trebala njihove pomoći, davala im je uverenje, da nemaju odviše opasna protivnika.

To saznanje moglo je da se pojačava svaki dan. Dugotrajni rat u Italiji sa svakovrsnim obrtima očevidno je crpao snage carstva i izazivao svojim ekonomskim posledicama ne samo nezadovoljstvo, nego i nove neprijatelje. U skoro pokorenoj Africi izbijali su nemiri i zavere, radi kojih se morala tamo držati i stalno zanavljati jača posada. Oko 540. poče i perziski vladar Hozroje nove napadaje na vizantiske oblasti Male Azije, na ekonomski najrazvijenije i po carstvo najvažnije. Iskorišćavajući tu zaposlenost Vizantije na drugim stranama i Sloveni su, kao i drugi narodi njihova susedstva, prelazili Dunav i išli u pljačku. Hroničari beleže jedan strašan upad Bugara – Huna u to vreme. U Iliriku su bila uzeta 32 grada, a 120.000 zarobljenika odvedeno je preko Dunava. Justinijan je, da umiri bar neke, nudio Slovenima pogodbu. Pod uslovom da brane slična upadanja Hunima – Bugarima, on im je davao stari grad Turis, podignut nekad od cara Trajana, i zemlju oko njega, obećavajući im uz to svaku potporu i dosta novaca. Za Slovene je to bio dokaz više o oslabeloj snazi moćne carevine. Najzad, 542. godine, pošto se i pre javljala na mahove, obuhvati strahovita kuga evropski svet koseći ljudske živote. Naročito postrada od nje u ulice zbijeni, mnogo naseljeni i nekad mnogo higijenski Carigrad – sam Justinijan jedva je preboleo – ali ne beše pošteđena ni provinciska mesta, zajedno s vojničkim posadama.

Kad je rešavao da počne akciju protiv Gota u Italiji car Justinijan se požurio, da im što pre oduzme Dalmaciju, kako bi mu ova mogla poslužiti kao jedna od operacionih baza. Njegova vojska grupisala se, u glavnom, na obalama Dalmacije, suzbijajući gotske pokušaje, da se iskrcaju i povrate izgubljeno. Unutrašnjosti zapadnog Balkana nije se obraćala dovoljna pažnja; tamo su bile ogromne planine, teško prohodne, s velikim šumama i sa putevima nedovoljno pogodnim za veće ekspedicije. To su dobro pratila plemena sa dunavske linije i prema tom su udešavali svoje upade. Kad se vizantiska vojska prebacila u Italiju, nagrnuše Sloveni preko granice u većim gomilama.

Za vreme tog dugog rata u Italiji Sloveni gotovo svake godine upadaju u susedne oblasti Vizantije. Počeše se već pomalo i privikavati, da na desnoj obali reke, često duboko u unutrašnjosti carstva, i prezimljuju i da se poneki tu i nastanjuju. Kad je Velizar uspeo da preotme od Gota Rim, slovenske čete opleniše sav Ilirik, sve do Epidamna (Drača), ubijajući i robeći koga stignu i otimajući čak i same gradove, jer "nije bilo nikog da ih brani", kako beleži jedan savremenik. Vizantiska vojska od nekih 15.000 ljudi nije smela da se upusti u borbu s njima, što znači da su Sloveni brojem bili znatno jači i opasniji. Romejske stvari uopšte ne idu dobro. Rat u Italiji ne može da se vodi bez dovoljnih sredstava i vojske, i Velizar, nemajući toga moli, da bude opozvan. Gepidi, jedan gotski ogranak zauzeli su grad Sirmij 536. god. i gotovo svu Dakiju, a Langobardima je car ustupio grad Norikum i panonske tvrđave, da bi ih dobio kao saveznike protiv Gota. To ove nije smetalo da, spustivši se do Dunava, blizu Gepida, provaljuju u Dalmaciju i Ilirik i da tamo, tobože kao carevi saveznici, plene i robe. Druga dačka mesta, s nanovo utvrđenim Singidunom ustupio je car Herulima, koji nisu bili mnogo bolji od Langobarda, ali koji su bar išli u vojsku, u redove federata, u neku vrstu "stranih legija". Njima je car davao i poklone, upravo najam, po koji su dolazili naročiti poslanici, kao što ih je pre davao i Gepidima. Ubrzo su ta varvarska plemena počela međusobnu borbu, posebno Gepidi i Langobardi, i iskrvavila su se, podbadana od carigradske diplomatije, toliko, da nisu za duže vremena bila nikakva ozbiljna opasnost ni za Carigrad, ni za druge susede. Carigrad je i želeo, da ih vidi zavađene i upućene na pomoć i zavisnost od njega i onesposobljene za ma kakvu zajedničku akciju većeg stila.

Ta borba između Gota i Vizantije, između varvara s Dunava i carskih četa, između Gepida, Herula, Langobarda; to gušanje s puno krvi, stvorilo je u tim oblastima od Dunava do mora i na obe obale oko Dunava jedno stanje, u kome se mnogima činilo da je sve moguće. Autoritet vlasti nije se osećao mnogo bolje od zidina pojedinih tvrđava. Kad se Carevina kretala da pokaže svoju snagu, to je bivalo samo na mahove i uvek u lokalnim akcijama na samom Balkanu. U pauzama, posle napora, kuljale bi kroz mnoge prolaze nove čete varvara, uvek spremne za haranje, često sa svežim pridošlicama i vlasti su bile nemoćne da ih spreče. Carska vojska odnosila je ponekad pobede, gde se za njih dala prilika; ali protiv nenadnih upada i prepada i protiv plavljenja severnih granica tuđim elementima, nije moglo biti drugog leka nego da se tamo obrazuje jaka i neprobojna obrana.

Jedan strahovit pohod Slovena u unutrašnjost carstva zabeležen je 548. godine. Jedna njihova četa, ne veća od 3.000 ljudi, prešla je bez zapreke Dunav, pa bez ikakve muke i Maricu, i tu se podelila u dve grupe. Prolazeći u pustošenju Ilirik i Trakiju one su tukle vizantiske odele, s kojima bi se sukobile, iako su ponekad bile slabije brojem. Jedno jako odelenje konjice, koje je bilo u tračkoj tvrđavi Curulu pod zapovedništvom carskog dvorjanina Azbada, pokuša napadaj, ali bi razbijeno "bez ikakve muke" i "poubijano u najsramnijem begu", a sam Azbad zarobljen. Njemu su napadači najpre skidali remenje s kože na leđima, pa ga onda bacili u vatru. Sloveni su po tom, nesmetano, opsedali i udarali i na tvrđave, stekavši iskustva i ratne veštine; a pre, govori Prokopije, "niti se usuđivahu sići u ravnicu niti boriti se oko gradova". Tako zauzeše i primorski trački grad Toper, dvanaestak dana hoda od samog Carigrada. Muško stanovništvo u njemu, oko 15.000 poubijaše, a žene i decu sa svim blagom povedoše u roblje. Ovaj slovenski pohod opisan je kao jezovito delo klanja i mrcvarenja, ravno hunskim krvološtvima. Iza njih su kao svirep trag ostajale lešine poubijanih bez obzira na godine, i to posmicanih ne mačem ili strelom, nego pobijenih na kolje ili premlaćenih po glavi, pošto bi im ruke i noge sputali među četiri daske u procep. Druge su, ne mogavši ih sa sobom uz mnogu stoku povesti kućama, ugonili u njihove staje i tamo ih sve zajedno spaljivali. U svoju zemlju poveli su roblja na desetine hiljada.

Posle izvlačenja Velizareva u Italiji stvari pođoše sasvim rđavo po Vizantince i gotski kralj Totila imao je da savlada još samo izvesne slabe romejske posade, koje su se hrabro opirale, ali bez pomoći iz otadžbine bile osuđene da propanu. Kad je bila neposredno ugrožena čak i Sicilija i Mesana odluči se Justinijan, da još jednom napne snagu i pokuša sreću. Za vrhovnog vođu postavi svog sinovca Germana i dade mu dovoljno sredstava, da prikupi i organizuje vojsku. Geman je bio čovek jače vrednosti i uživao je dobar glas; naročito su ga se pribojavali Anti i Sloveni, protiv kojih je ranije s uspehom ratovao na Dunavu. Dok je on u Iliriku, u Sardici, opremao vojsku, pređoše Sloveni, u broju kao nikad dotle, u Vizantiju i utaboriše se pred Nišem. Neke od njih, koji su se rasuli po zemlji, da bi pljačkali, uhvate Vizantinci i ispitaju, pa čuvši da nameravaju napasti čak Solun i okolne gradove obaveste odmah o tome cara. Ovaj se zabrinu i naredi Germanu, da odustane od pohoda na Italiju, nego da svakako gleda suzbiti Slovene. Ovi, doznavši za to, i računajući sa Germanovom vojskom, ne usudiše se da prime borbu, nego prešavši ilirske gore spustiše se u Dalmaciju. Kad je minula ta opasnost German naredi da se vojska sprema za Italiju, ali mu, usled nagle smrti, ne bi suđeno da naum izvede. Njegovi zamenici dođoše u Solunu i odluče da tu prezime nalazeći, da bi zbog odmakla vremena bilo teško preduzeti suvim put za Italiju (550). U to vreme pređe preko Dunava nova grupa Slovena i spoji se sa onima, što su već bili na drugoj strani. Već je onda upadalo u oči to prelaženje i navaljivanje Slovena na Vizantiju, kadgod ova poduzima jače akcije protiv Totile i Gota. Nije čudo s toga, što se kod Grka javljalo podozrenje, da to ne biva slučajno i da između Totile i Slovena postoje neke veze. Oni su ih tumačili podmićivanjem od strane Totiline, u glavnom onim sredstvom, kojim su se Vizantinci služili izigravajući susedne narode u svoje svrhe. Karakteristično je, doista, da je Totilino ime ostalo zapamćeno kod Južnih Slovena i da najstarija naša hronika, Dukljanska, stavlja Totilu u slovenske vladare. Što su Sloveni upadali u vizantiske pokrajine obično onda, kad je romejska vojska prelazila u Italiju nije teško razumeti. Oni su imali prilike da se obaveštavaju o tim kretanjima od svojih ljudi, i inače, i znajući da im se, u oskudici vojske, neće moći staviti ozbiljan otpor išli su preko Save i Dunava više u pljačku nego u borbu. Protiv tih novih slovenskih četa car je ovog puta opremio znatnu vojsku. Sukobili su se čak kod Adrijanopolja. Pretovareni plenom, kad su ugledali Grke, Sloveni se povukoše na jednu glavicu čekajući napad; dok je careva vojska s početka oklevala, a kasnije, naterana neraspoloženjem vojnika zbog oskudice u hrani, počela je borbu sa pomešanim osećanjima. Vizantiski poraz bio je potpun; prvi put tom prilikom Sloveni su oteli i njihovu zastavu. Nesmetani, oni su iza tog nastavili plenjenje i opustošili su oblast Astiku, za koju se dotle nije pamtilo da je bila harana i koja je, prema tom, bila retko bogat plen. Ovako pljačkajući slovenske su čete stigle do samog Velikog Zida, nešto malo više nego dan hoda od samog Carigrada. Nova romejska vojska, u poteri, stigla je jednu slovensku četu tih pljačkaša i povratila jedan deo plena i zarobljenika, ali su drugi uspeli da se još uvek s bogatom pljačkom vrate kućama.

Poučeni iskustvom posle tih upada i željni da nesmetano priberu nove čete za definitivan napad protiv Gota, Vizantinci su postavili vrlo pažljive i dovoljne straže na dunavskoj liniji, da sprečavaju prepade s te strane. S toga novi slovenski napadaji, 552., ne idu više u Trakiju, nego znatno zapadnije, preko gepidskog područja, u Ilirik, u zapadnu Srbiju ili istočnu Bosnu. Tako su prošli gotovo nesmetano, pljačkajući i ubijajući. Vizantiska vojska, nesumnjivo brojem slabija, nije smela uopšte da se upusti u borbu s njima, nego je samo napadala pozadinu i hvatala pojedince. Nije čak mogla ni da zada teže udarce Slovenima pri povratku preko samog Dunava. Koliki je bio slovenski plen tog puta vidi se najbolje po tom, što su Gepidima, za prevoz preko Dunava, plaćali po dukat na glavu i uspeli, naravno, da odvuku i čitav plen. Da bi u budućnosti sprečili veze Slovena sa Gepidima, u Carigradu se već mislilo o tom, šta da se ponudi ovim drugima, pa da Slovene ostave osamljene i tim lakše dostupačne osveti. Ali borba, koja uskoro nasta između krvnih neprijatelja, Gepida i Langobarda, dade caru prilike, da jevtinije dođe do rešenja. Da bi kaznio slovenske pomagače on se stavi na stranu Langobarda i pomože im, bez posebnog vojničkog učešća, da dobiju pobedu. U tim borbama Gepide su pomagali Bugari, a za svoje usluge naplaćivali su se sem od njih još i od Vizantije, haranjem njenih pokrajina.

Posle Totilina poraza kod Tagina i njegove pogibije (552.) i posle tim prouzrokovane propasti gotske države, prestaju za neko vreme i upadi Slovena i drugih naroda s Dunava. Uplašila ih je tom prilikom pokazana upornost i energija Carevine i mogućnost, da se ta vojska pobednica obrati sad protiv njih. Prestale su, možda, u isto vreme i sve veze, koje su imali sa Gotima i Totilom. Po svoj prilici, posle pada Italije, mogao je Justinijan u prvi mah da odvoji i nešto više vojske za posade u gradovima unutrašnjosti i da pojača straže oko Dunava, ako nikim drugim a ono Tračanima i Ilirima, koje je u velikom broju bio pokupio za zadnji napad protiv Totile.

Kraj Justinijanove vladavine bio je inače vrlo sumoran. On je ostao pobednik na nekoliko strana, skršio je opasne države i Vandala i Gota, uspeo čak, da zakorači i u Španiju, mučenu unutrašnjim borbama, ali je to sve donelo vrlo male ili gotovo nikakve koristi snaženju matice carstva. Neprestano ratovanje tražilo je silne ljudske žrtve, varvarisalo naravi i rušilo opšta dobra i materijalne i duhovne kulture. Cvetna Italija postala je gomila zgarišta i poprište podivljalih ljudskih čopora. Severna Afrika, od rata i kuge, opustela je gotovo sasvim i stala sve naglije da propada. Finansije državne išle su sve više na gore, i kao posledica došao je s jedne strane pritisak na narod, da se stvore novi izvori prihoda, a s druge opšte padanje vrednosti i poskupljivanje života. Zloupotreba kod nedovoljno plaćene vojske i činovnika postaju javna sablazan. Prve carske uredbe, da se dođe do finansiske ravnoteže, tiču se smanjivanja vojske. Mesto 645.000 ljudi, koliko je trebalo biti u logorima, ostaje jedva 150.000 i to rasutih po svima pokrajinama prostranog carstva, od Male Azije do Španije. Pa i ta tako svedena vojska bila je bedno izdržavana, neuredno plaćana i slabo hranjena; dolazilo je čak dotle, da su vojnici ponekad morali i prositi ili bežati iz legija. Oko 558. napuštaju se mnoga utvrđenja u Meziji i oko Dunava; kod Laza u Aziji vizantiski zapovednici rušili su svojim rukama zidove utvrđenih mesta koja su napuštali, da ne bi poslužila posle neprijatelju. Zamoren i ostareo, car se bavi više crkvenim nego vojničkim poslovima i njegova klonulost osećala se i odražavala i u svim drugim državnim organima.

Pred kraj njegove vladavine opasnost od "varvara" zapretila je neposredno samom Carigradu i očevidno pokazivala zlo, koje, pored svih dalekih uspeha na zapadu, nije moglo da se spreči na kućnjem pragu. Godina 558. bila je vrlo teška. Silan zemljotres u Carigradu oštetio je mnoge zgrade u varoši, a Anastasijev zid, zanemaren i inače, razvalio se na nekoliko mesta. Usled oštre zime Dunav se bio toliko sledio, da su preko njega mogli prelaziti ne samo ljudi, nego i teška kola. Ovu priliku iskoristio je vođa kutrigurskih Bugara Zavergan (Zaver-han), da provali u Vizantiju. Na put mu nije stao niko. Čak se izrično navodi da je našao puste pogranične krajeve i da je bez muke dopro do Trakije. S jednom četom on je, kroz provaljeni Anastasijev zid, došao gotovo do pred samu prestonicu čineći nasilja svake vrste. U Carigradu nasta velik metež dobeglica i neopisan strah. Justinijan dade neke dragocenosti preneti u Malu Aziju, što još više pojača opšte zaprepašćenje. Što je najgore, u samoj prestonici ne beše dovoljno prave vojske za borbu. Carska garda, sholariji, behu više za paradu i nimalo svikli boju, a i oni su jedva dostizali da zaposednu najvažnije tačke na samim gradskim zidinama. U nevolji bi pozvan stari Velizar, da spasava grad. S nešto veterana i slobodnih trupa, s mnogo seljaka, koji su imali da u zgodan čas zahalaču sa svih strana, iskusni Velizar je uspeo da odbije neprijatelja, iskoristivši grabljivost Bugara, koji, raštrkani radi pljačke, behu izgubili sposobnost koncentrisane akcije. Klonulost careva ispoljila se, međutim, i tom prilikom. Zavergan, koji se posle uzmaka ispod Carigrada bio pribrao, jer nije bilo nikog da ga goni, tražio je od Justinijana novčane naknade i dobio ih je, pošto se car ustručavao da oteže pregovore.

U to vreme dolazi na vizantiske granice još jedno novo azisko pleme, koje će nekoliko vekova biti jedno od najvažnijih u historiji srednje Evrope. To su Avari ili Obri. Tursko-tatarskog porekla oni su ranije stanovali negde iza Kaspiskog Mora. Oblikom, bojom lica i običajima oni su toliko bliski Hunima, da ih mnogi od starijih pisaca ili potpuno mešaju ili svesno identifikuju s njima. Jedan vizantiski pisac, Teofilakt Simokata, koji ima najbolja obaveštenja o njima, tvrdi, da oni i jesu u stvari Huni, a da su avarsko ime uzeli od slavnog i čuvenog plemena Avara, da bi tim imenom stvorili sebi veći ugled. Nomadsko pleme, oni su menjali svoja sedišta, često od volje, a često i prisiljeni. U turskom avar uopšte označava begunca i skitača. Ovog puta (552.) njih su bili potisli Turci i u begu pred njima Avari su, inače kao i svi Huni dobri konjanici, doprli na zapadne obale Crnog Mora. Odatle, njih oko 20.000, bežeći i dalje ostaviše i crnomorske narode, koji su živeli onuda. Taj njihov beg zapamćen je dobro i Vizantinci su im ga docnije češće prebacivali, dok su Turci svakom prilikom naglašavali, da su Avari još uvek njihovi podanici, i da, ma gde bili, ne mogu izbeći maču njihova sultana.

To bežanje Avara i borbe, koje su nastale usled njihova nadiranja prema zapadu, kao i međusobna klanja hunskih plemena iznad Dunava, izazvaše opštu pometenost. Zaplašena plemena tih područja nisu znala šta sve može izići iz tog opšteg neprijateljstva i stoga se, u nevolji, obraćaju Carigradu i nudeći tobože svoje usluge u stvari traže, da otud budu podržani. Car ih sve, usvojivši jednom taktiku mićenja, prima usrdno i otpušta s poklonima. Kao ostali varvari postupaju i Avari. God. 558. oni preko Alana ulaze u veze s Grcima i to na ovaj način. U zemlji Laza bavio se tada Justin, sin Germanov, koga obavestiše Alani o varvarskim željama, a taj to saopšti dalje caru. Na Justinijanov zahtev dođe u prestonicu posebno avarsko poslanstvo. Ono se tu razmetalo snagom svoga plemena i njegovom nepobedivošću i korišću, koju bi moglo imati Carstvo od njihova savezništva, a tražilo je kao cenu za to dostojne darove, stalnu platu i rodnu zemlju za stanovanje. Dosledan svojoj politici Justinijan je pristao na to. Savez je bio sklopljen i nailazio je na odobravanje, jer se Vizantinima činilo, da je glavno da drugi za njih svršavaju poslove, pa svejedno, da li će Avari pobediti ili biti pobeđeni. I odista, oni naskoro počinju napadaje za račun Vizantije i bore se sa Utigurima, Zalima i Sabirima i ljuto nagrđuju Ante. Ali lukavi, oni se u brzo snalaze na novom području, razabiru odnose u susedstvu i već uskoro šire svoj opseg. Oko god. 562. šalju poslanika u Carigrad i traže, da im se odredi zemlja za naselja. Prema predlogu stratiga Justina car im ponudi bivšu postojbinu Herula, takozvanu drugu Panoniju, ali Avari ne primiše te ponude. Justin beše, međutim, poverljivo saznao, da je želja Avara u stvari bila sasvim druga: oni nisu tražili zemlju kao za stalno naselje, nego kao pogodan teren za pljačku i s toga su hteli da pređu na desnu obalu Dunava, i to, radi lakšeg uspeha, sa dozvolom Carevine. Saznavši za to Vizantija s podozrenjem prati rad avarskih ljudi, oduzima im oružje, koje su kupovali na njenom području, sprema odbranu reke i odbija da ispuni postavljene zahteve. To izazva proteste od avarske strane i ubrzo počnu spremanja za otvorena neprijateljstva. Što se nije moglo dobiti lukavstvom trebalo je osvojiti na sablji.

Sukob se zaoštrio još i tim, što je posle smrti Justinijanove (565.) njegov naslednik Justin II iz osnova promenio ujakovu politiku prema varvarima. Poremećene finansije državne i suvišna popustljivost doveli su vladu u vrlo težak položaj i u zemlji se javljala jaka struja protiv široke ruke Justinijanove. Justin smatra da je mićenje varvara bilo loše sredstvo za njihovo smirivanje; oni su to smatrali više znakom slabosti nego nekom državnom mudrošću i usled toga je osetno stradao sam ugled Carevine. Kad su Avari uputili svoje poslanstvo novom caru tražeći ne samo dotadašnje darove, nego i njihovo povećavanje, ukazujući pored svoje velike snage i na zasluge, koje su učinili Carevini prekrativši dotle uobičajena varvarska pljačkanja po Trakiji, Justin im dade odgovor koji je bio pun imperatorske samosvesti i nimalo sklon za pazar. Nisu oni ni potreba ni strah imperije i ovo sve, što se čini za njih više je milost nego obaveza. Odbivši, da im da ono, što su tražili on im je u jednoj rečenici izneo program svoje politike: mesto novca i otkupa, varvare će odbijati od Vizantije strah pred njenom snagom.

Avari, koji su međutim okupili oko sebe ostatke srodnih hunskih plemena, i u istočnoj Evropi i na desnoj obali Dunava, neke milom, a neke silom, kao u međusobnim borbama iskrvavljena bugarska plemena, počeli su bili da se šire prema zapadu i bez pristanka Justinijanova. Konjanici, u širokim poljanama ovih predela oni, kao i Huni Atilina vremena, imaju prostrano poprište za svoje ispade. Ratnici su po zanatu i od potrebe. Dosta brzo poznavaju Panoniju, prelaze u nju i u zaletima iskrsavaju čak na franačkim granicama. Uplašeni donekle odlučnošću novog cara oni ostavljaju na miru vizantijske granice, bar za jedno izvesno vreme, i sve se više obrću prema zapadu. Prva njihova nadiranja su u severozapadnom pravcu prema Tiringiji, gde prisiljavaju franačke vladare na odustajanje od ratova protiv njih. Avarsko probijanje prema jugozapadu došlo je nešto docnije i bilo je izazvano borbama između Gepida i Langobarda. Pomućeni odavno između sebe i krvno zavađeni, i jedno i drugo od tih plemena tražilo je saveznike za strašan i konačan obračun. Langobardi se obraćaju Avarima, nalazeći da su im Vizantici, saveznici Gepida, zajednički neprijatelji. Bajan, poglavica avarski, pristade na savez, ali uz cenu, da njemu pripane osvojena gepidska zemlja, uz druge neke delove. U borbi iza toga Gepidi su bili potučeni i u njihovu zemlju, u dolinu ušća Drave, sve do Fruške Gore, prodreše Avari. Vizantinci su jedva uspeli da za sebe spasu tvrdi grad Sirmij, kao krajnju tačku i kulu na savskoj granici. Ušavši u gepidsko područje Avari se još više pomeraju prema jugu i naročito prema zapadu, a kao Langobardi, osetivši neposredno nezgode avarskog susedstva, iskoristiše promenu uprave u Italiji i krenuše tamo 568. "sa ženama i decom i svim pokućstvom", zauzeše Avari i njihove zemlje. Zapadni izvori kazuju, da su ih Langobardi sami ustupili Avarima s pogodbom, da ih opet uzmu, ako im bude nužde da se vraćaju. Zanimljivo je, doista, da veze između ta dva plemena i iza toga ostaju dosta srdačne i ako je ovde tako lako pretpostaviti, da su Langobardi na svom terenu više uzmicali, nego što su ga darivali. Tako su se krajem šezdesetih godina VI veka Avari raširili po svoj Panoniji i postali na tom području glavni činilac. Dolazeći kao pobednici oni su tu zagospodarili i svim rasutim slovenskim naseljima, koja su se ovde zatekla od ranijih pohoda, ili su ih dovodili sa sobom, kad su prolazeći njihovim zemljama pomerali slovenska staništa sve od doline Dnjestra i Dnjepra, pa do dunavskog ušća.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Apr 02, 2006 2:57 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Sloveni sa Avarima

Avari su tako, izbegavši direktne veće sukobe s Vizantijom, postigli ipak donekle ono, što su tražili: ali su obuhvatili čitavu dunavsku dolinu i stali sad prema Carevini sa izvesnim pravom na dalju ekspanziju i sa izvesnom afirmacijom svoje snage. Sad se samo nije više radilo o tom, da pređu na desnu obalu Dunava u gornjem toku, nego da pređu sa severne strane na južnu u njegovom donjem toku, odnosno da iz osnova pomere stabilizovanu severnu granicu Carevine. Ta se želja kod njih javlja vrlo brzo i vrlo jasno. Oni glasno traže i hoće stari Sirmij, ne samo kao najvažniji emporij toga kraja, nego više kao opasno uporište vizantiske vojske na području, koje njima ima da bude ishodište. Ali vešti, i u strahu od još neokušane snage careve vojske, oni žele da se nagode i da to dobiju mirnim putem. Car ih uporno odbija u tom zahtevu, no vezan na drugoj strani, ipak pokušava pregovore, ali za veću sigurnost šalje tamo kao glavnog pregovarača vođu dvorske straže i svog docnijeg suvladara Tiberija. Ovaj dolazi do izvesnog sporazuma s njima, ali se caru taj čini suviše popustljiv i on stoga goni na rat kao na najbolje sredstvo da se smire i upamte ti svi uzbesneli došljaci. Ali rat nije ispunio nade careve. Vizantiska vojska, osećajući protivničku nadmoć, uzmicala je pred Avarima i držala se jedino u sirmiskoj tvrđavi. Izgleda čak, da su avarske čete prodrle do Trakije i da su tek, tu suzbijene, pristale na mir. Taj mir, čiji sadržaj nije potpuno poznat, morao je, međutim, svakako voditi računa o tom, da su Avari postali stvarni gospodari čitava područja od Fruške Gore do blizu ušća Dunava, izuzimajući jedino dve carske tvrđave, Sirmij i Singidunum.

Za čitavo to vreme o Slovenima nema bližih vesti. Vizantija je više zabavljena Avarima nego njima i ne obraća im pune pažnje. Sloveni, verovatno, sudeluju s Avarima zajedno, kao njihovi podanici na području današnje Vojvodine i s toga ih grčki pisci ne navode naročito. Tek oko 578. god. zabeležen je jedan opasan slovenski pohod protiv Carevine, ali ni taj ne beše izveden od Slovena s avarskog panonskog područja, nego sa donjeg Dunava. U ogromnom broju, sa nekih 100.000 ljudi, provalili su oni u Trakiju da je plene. Vizantiski car beše na nevolji. Zapleten od ranije u dug i vrlo promenljiv rat sa Terzijom, on sad nije imao dovoljno raspoloživih četa, da ih baci protiv Slovena. S toga šalje poslanstvo avarskom poglavaru Bajanu, da mu ovaj pomogne tim, što će napasti Slovene u njihovoj zemlji i tako ih odvući od Vizantije. Avari pristadoše i to, u glavnom, s toga, što su želeli da i nad tim delom slovenskih plemena utvrde svoju vlast. Još pre ovog poziva bio je Bajan pozvao slovenske poglavice i vođu im Davrentija, da ga priznaju kao vrhovnog gospodara i da mu plaćaju danak. Sloveni su dali kratak odgovor. "Kakav je to čovek što se greje sunčanim zracima, koji će učiniti da se pokorimo? Ta mi smo se naučili da vladamo tuđom, a ne drugi našom zemljom. A to drukčije ne može biti dok traje ratova i mačeva." Na to je došlo do svađe, u kojoj zaglavi avarsko poslanstvo. Bajan je sad našao pogodan čas, da kao mandatar Vizantije osveti uvredu, a i, prema rečima savremenog Menandra Protektora, što se nadao "da će naći zemlju punu bogatstva, pošto su pre Sloveni opljačkali romejsko područje, a njihovo nije niko drugi od ostalih naroda." Avari, s grčkim izaslanikom, i s vojskom od 60.000 oklopnika, pređoše na romejsko područje i preko današnje severne Srbije i Bugarske, zaobilaznim putem, stigoše na donji Dunav. Prešavši reku u lađama sa po dve krme napadoše odmah slovensko područje i razgrabiše sve, "a da se nigde niko od tamošnjih varvara nije usudio da se s njima upusti u borbu, nego se behu razbegli po šipražju i u gustež šume." Velik broj vizantiskih zarobljenika, koji se zatekao među Slovenima, bi oslobođen i vraćen kućama. Same Slovene poteraše Avari na obavezu plaćanja danka. Ali čim su se Avari odatle povukli u svoje područje, Sloveni brzo digoše glavu, pa nastaviše prema Grcima dalje upade u Trakiju, a prema Avarima prkosni stav nepokornosti.

Osetivši Bajan sa Avarima, da Vizantija treba njega i da je, prema tom, njena snaga drukčija nego što je on zamišljao, odluči se brzo, da sam, bez imalo obzira, uzme utvrđeni Sirmij. Poslao je, istina, svog čoveka u Carigrad da primi od cara ugovoreni godišnji poklon od 80.000 nomizmata, što je bila posledica zadnjeg mira, i sačekao njegov povratak, pa je onda, obavešten da rat s Perzijom još traje, digao svu vojsku i pao između Sirmija i Singidunuma. Tu se spremao da počne dizati most na Savi, ne samo da bi lakše delovao prema Sirmiju, nego i da bi imao povoljniji prelaz u vizantisko područje. Na grčke proteste odgovarao je, da to podizanje nije upereno protiv njih, nego protiv Slovena, koji ne ispunjavaju prema njemu uzetih obaveza; – ali da će svakog, ko bi pokušao da ga ometa u tom poslu, smatrati kao neprijatelja. Ne mogući mu se odupreti Grci su pasivno posmatrali rad. Kad je most bio gotov Avari su izašli s pravim zahtevom tražeći predaju grada. Svesni da je Sirmij vanredno važno strateško mesto za romejsku vojsku, koja se u njemu može pribrati i iz njega počinjati akcije bez opasnosti prelaza preko reke, oni žele, da to mesto dobiju u svoje ruke i s tim i stvarno jemstvo za svoju sigurnost. Oni znaju vizantisku nepouzdanost prema ranijim narodima na ovom području i, poučeni iskustvom, neće da dožive njihovu sudbinu. U Carigradu se, pored sve nezgode opšteg položaja, nije moglo na to pristati. Pad Sirmija značio bi mnogo više nego pad ma kog drugog grada u unutrašnjosti. Ne samo da se ruši jedna jaka brana carevine, nego, što je još gore, njene slabosti postaju očevidne, gubi se strah od njene snage i severna plemena na granici počeće da idu za avarskim primerom. "Voleo bih mu dati", kažu da je rekao car Tiberije, "jednu od dve moje kćeri, nego grad Sirmij." Nemajući vojske, a željan da spase grad, posla nekoliko viših i manjih zapovednika, da iz Ilirika i Dalmacije s tamošnjim posadama pokušaju pomoć. Obratio se i Langobardima. Avari su, međutim, podigli još jedan most s druge strane, i varoš tako potpuno otsekli. Taj drugi most bio je vrlo verovatno podignut na kanalu cara Proba, koji je bio sproveden od Jarka do Kupinova i koji je od Srema pravio neku vrstu ostrva. Grad se hrabro držao, sve dok mu nije počelo nedostajati hrane; a onda, ostavljen bez pomoći, teško namučen glađu, morade da se preda, 582. godine. Sa Sirmijem, "preslavnim gradom", kako vele savremeni Vizantinci, pala je prednja romejska kula na severnoj granici, najvažniji mostovni branik za prelaz Save, i tim padom stvorena je prva rupa na bedemu carevine.

Slovenska plemena, krenuvši u onako velikom broju u Vizantiju, nisu bila mnogo pometena avarskom akcijom protiv njih. Njihovi glavni odredi čak se ne htedoše ni vraćati dok ne svrše ono, što behu naumili. Ovog puta, u unutrašnjosti ni od kog nesmetani, oni pljačkaju široka vizantiska područja, i to, kako veli savremeni Jovan Efeski, jedan jermenski pisac, "čitavu Heladu, tesalske i tračke pokrajine" i "zauzeše mnoge varoši i gradove". Važno je, međutim, da oni ne napuštaju odmah zemlju, u koju provale, nego da tu počinju prezimljavati i ostajati "kao u svojoj zemlji". Isti pisac izrično kazuje, kako Sloveni u Vizantiji "stanuju sasvim slobodno i bez straha, kao na svom vlastitom području;" dalje, da "do današnjeg dana (to je godina 584.) stanuju, sede i počivaju u romejskim pokrajinama, bez brige i straha, pleneći, ubijajući i paleći; obogatili su se; imaju zlata i srebra, ergele konja i mnogo oružja i naučili su ratovati bolje od Romeja." I ako te reči ne treba uzeti doslovno, jer sam kazuje, da su Sloveni bili i isterivani i da, još uvek priprosti, ne izlaze van šumskih predela i da ne znaju za oružje osim kopalja, ipak one kazuju toliko, da se Sloveni počinju privikavati na vizantiske zemlje i da iza pljačkaških upada ostaju i poneki, koji se tu zadržavaju i delomično nastanjuju. Da je to nastanjivanja bilo u primetnoj meri krajem VI ili početkom VII veka vidi se iz jednog detalja vojničkog strateškog spisa, koji se pripisivao caru Mavrikiju. U opisu Slovena i Anta tamo se kaže, kako su ta plemena slobodoljubiva i nikako voljna da robuju ili da neko njima vlada, "a naročito u vlastitoj zemlji." U Taktici cara Lava to se mesto precizira: da je njihova zemlja s one strane Dunava. Znači, dakle, da je s njima bilo iskustva i na drugoj strani reke, gde su čuvali svoje osobine, i ako na tuđem tlu.

Kad je umro car Tiberije (582.) i nasledio ga njegov zet i uspešni vojskovođa u Aziji Mavrikije, severna je granica carevine bila veoma rovita. Sva bolja vojska bila je još uvek zauzeta u bogatim i za carstvo vrlo važnim pokrajinama Male Azije. Osećajući to, varvari postaju sve nasrtljiviji. Ne poznavajući još novog cara hagan beše poslao svoje ljude u Carigrad, da za svaki slučaj sklopi mir. Kod Mavrikija to poslanstvo s početka nailazi na lep prijem i on pristaje da prizna stvoreno stanje, ne želeći novih zapleta. Tu predusretljivost Avari shvatiše kao slabost i uviđajući da je mir preči carevini nego njima, hagan ga je naskoro počeo ucenjivati i spremao se, da svoj stečeni posed još bolje zaokruži. Pokloni, koji mu se šalju iz prestonice, nisu mu dovoljno lepi i on ih vraća natrag; traži povišenje godišnjeg dara sa 80.000 na 100.000 zlatnika. Kad mu Mavrikije to odbija, Bajan 584. prekida ugovor i odmah počinje rat. Njegov napadaj na pogranični Singidunum bio je toliko nenadan, da je zatekao građane van grada, pri poljskom radu. Po napred smišljenom planu Avari su napali sve romejske tvrđave na velikoj dunavskoj arteriji, Singidunum, Auguste i Viminacij. U toj navali oni prodreće sve do Anhijala, naišavši na otpor samo kod singidumskih gradskih vrata. Iznenađeni i donekle uplašeni tim naglim prodiranjem varvara, Vizantinci im poslaše dvojicu izaslanika, bivšeg poglavara Sicilije, Elpidija i careva dvorjanika iz telesne straže Komentiola, da pregovaraju o miru. Osećajući svoju snagu hagan je bio ohol i uzimao je preteći stav, i kad se jedan od vizantiskih poslanika, Komentiol, usudio da odgovori ravnom merom, bio je toliko besan, da ih umalo nije oba pogubio. Posle izvesnog vremena pregovori su ipak ponovo nastavljeni i 585. došlo je do mira popuštanjem Vizantije i primanjem poznatih avarskih zahteva.

Ali stvarnog mira nije bilo. Videći nemoć carevine ni Sloveni ne htedoše da ostanu bez udela u dobiti. Te iste godine, kad Avari sklapaju mir s Vizantijom, po svoj prilici samo za to da se pripreme za nove pohode, javljaju se i Sloveni sa svojim napadajima. Vizantiski ljudi su držali, da su te napadaje neposredno potakli Avari. Stvar nije nemoguća, i ako je malo neobična iza onih upada avarskih na njihovo područje za račun Vizantije. Objasniti se može ili tako, da su i Avari i Sloveni uvideli, da im je mnogo izdašnije zajednički napadati na oslabelo carstvo, nego se trošiti u uzajamnoj borbi; ili da su Sloveni, pritešnjeni i zaplašeni od avarske sile, primili na se dužnost njihovih prethodnica. Upad Slovena, posle mira sa Avarima, došao je neočekivano i imao je, usled toga, s početka uspeha. Prodrli su duboko čak do Dugog Zida, i u opasnosti za prestonicu sam je car organizovao obranu. Poznati Komentiol je, međutim, s tračke strane pripremao čete i onda, jednog dana kod reke Erginije iznenada izvršio napad i znatno potukao neke pljačkaške odrede. Sloveni su ipak ostali u zemlji i Komentiol ih je morao napasti po drugi put kod Adrijanopolja, blizu tvrđave Ansina, gde su bili pod vođstvom nekog Radogosta. Tek tom drugom pobedom bila je Astika oslobođena od Slovena.

U jesen iste godine, 585., krenu se protiv Vizantije i hagan Bajan sa Avarima, možda u pomoć Slovenima. Izgovor ili možda neposredan povod za napadaj bio je u povređenom ponosu Bajanovom. Jedan skitski sveštenik ("bokolabra") učinio je preljubu s jednom od haganovih žena i na begu u Tursku bio je uhvaćen od Vizantinaca i, mesto Avarima, poslat je u Carigrad. Razdražen tom nepažnjom prema njegovoj časti i ličnosti Bajan je odmah otpočeo neprijateljstva, toliko naglo, da njegov poslanik u prestonici, koji beše došao da primi godišnje poklone, nije imao kad da se vrati. Hagan je opustošio svu dunavsku okolinu i zauzeo s nešto otpora veći deo graničnih tvrđava. Car poveri vrhovno zapovedništvo vojske Komentiolu. Za teške prilike Vizantije na Balkanu nema možda rečitijeg svedočanstva od toga, da je cela ta vojska, pribrana u Anhijalu, iznosila tek 6.000 pravih boraca i da se sa tom šakom ljudi imala braniti čitava dunavska linija i svi balkanski klanci! Pa ipak, izvesni vizantiski odredi držahu se vrlo dobro i kod Tomija umalo ne zarobiše samog hagana. Samo, kad je razmer snaga bio i suviše očevidan i u vođe ušao strah, da pri borbi ne prođu vrlo rđavo, nastala je pometnja i zaređali porazi. Avari prodreše u Trakiju, uzeše mnoge gradove i zaustaviše se pred Adrijanopoljem. Uzbuđena prestonica bila je veoma nezadovoljna čitavom organizacijom obrane i u svojim prekorima i posprdnim pesmama nije štedela ni vojno vodstvo, ni samog cara. Pod utiskom neposredne opasnosti brzo je spremljena nova vojska, koja sa uspehom prima borbu i posle poraza Avara čisti Trakiju od provalnika.

Negde u to vreme pada i prvi slovenski pohod protiv Soluna, dugo zapamćen i u narodnoj i u crkvenoj tradiciji onoga kraja. U legendi o sv. Dimitriju priča se, da su jedne nedelje, 22. septembra 586., osvanuli pred solunskim gradom mnogobrojni Sloveni (i tu se ponavlja broj od 100.000), upućeni tamo od hagana. Zadržali su se najpre oko tvrđavice sv. Matrone, a onda su svom snagom jurnuli na grad noseći već spremljene lestvice, da bi mogli uskočiti na zidove. Gradska posada, i ako iznenađena, hrabro se opirala pomagana od građana. Sloveni su već bili vešti ratnoj veštini pri opsadi gradova; imali su sve opsadne sprave, ogromne baliste i čak takozvane kornjače, koje su radi zaštite bile prekrivene najpre suhim kožama, a posle, da se ne bi zapalile, prevučene ponovo svežim kožama volovskim i kamilskim. Bacali su kamenje na grad, kazuje jedan očevidac, koji su bili kao čitavi mali humčići. Ipak nisu uspeli. Hrabrost branilaca bila je velika, a otpor čvrst i sa mnogo dovitljivosti. Posle jednog ispada, čiju su sreću pripisivali zaštitniku grada sv. Dimitriju, Solunjani prilično potiskuju slovenske napadače. Ne nadajući se takvom otporu Sloveni brzo malaksavaju i sedmi dan napuštaju opsadu, da se od Soluna upute prema Grčkoj, gde su pljačkajući prodrli vrlo duboko i gde se zadržavaju sve do 589. godine.

Kad je 591., usled unutrašnjih kriza u Perziji, Vizantija mogla da uspešno završi poslove na toj strani za jedan duži period godina, car Mavrikije odmah prebacuje svoju vojsku u Evropu, jedva dočekavši, da sa dovoljnom snagom obezbedi severne granice i sa sredstvima dostojnim Carevine istupi pred varvare. Lično, kao nijedan vladalac pre njega, krenuo se Mavrikije na dunavsku liniju, da pregleda stanje zemlje i pograničnih gradova i da osmotri vojsku, koja se pribirala oko Anhijala. Iz tog vremena zabeležen je jedan vrlo zanimljiv podatak. Vizantiski vojnici behu uhvatili i doveli pred cara trojicu Slovena, koji uza se nisu imali ništa od oružja, nego samo svoje muzičke instrumente, neku vrstu kitara. Na carevo pitanje: ko su i šta rade u njegovoj zemlji, oni su odgovorili vrlo uopšteno i nimalo verovatno. Oni su kazivali, da su poreklom Sloveni sa nekog zapadnog okeana. Njima je hagan poslao ljude, s bogatim poklonima za poglavice, da bi i među njima mogli kupiti narod za vojsku. Oni su, vele, primili poklone, ali odbili ponudu, izgovarajući se na tegobe puta. Njih trojica su bili poslani, da to saopšte haganu, a on ih je, ljut radi odgovora, silom zadržavao, ne mareći za utvrđeno pravilo međunarodnih odnosa, da su poslanici nepovredivi. Radi toga su oni, čuvši za romejsku zemlju, dobegli u Trakiju. Nose kitare, jer su se u njihovoj zemlji ne zna za oružje; pevaju samo uz lire, a ne uz bojne trube. Caru su se svidele njihove pesme, a divio se razvijenosti njihovih telesa; pa ih lepo ugosti i uputi u unutrašnjost. To naivno kazivanje s pravom je već odavno tumačeno kao neka vrsta šeretluka; pre će biti, da su ova tri Slovena vršila službu uhoda i unapred bila spremna, da dadu, na oči bezopasni, takav odgovor. Iz saopštenja politički važno bilo bi samo to, da su Avari, spremajući se za borbe, tražili da pojačaju svoju vojsku i da se, u isto vreme, smire sa ostalim protivnicima. Sa Langobardima su se, doista, i nagodili 591. godine. Rat se, prema tome, tokom te godine, spremao na obe strane i moglo se misliti, da će biti i vrlo težak i vrlo krvav.

Neprijateljstva su počela 592. god. Car Mavrikije je odbio haganu povišenje godišnjih plaćanja, što je ovaj, verovatno namerno, udesio kao povod za rat. Sa Avarima ratuju i Sloveni, i to, kako po svemu izgleda, kao njihovi podložnici. U legendi sv. Dimitrija izrično se kaže, da je haganu podložan "ceo narod" Slovena (το ινοζ απον). Drugi jedan grčki pisac, Teofilakt Simokata, kazuje, da je hagan "naredio" Slovenima, da mu priprave mnogo lađa, kako bi na njima prešao Dunav. Ovi su počeli svoj posao blizu ušća Save u Dunav. U tom radu ih je, međutim, mnogo ometala singidumska posada, koja je često ispadala iz grada i palila donesenu i pripravljenu građu. Radi toga avarske i slovenske čete opsednu grad. Opsada je trajala kratko vreme; iznenada, sedmi dan, pozvao je hagan svoje ljude da napuste Singidunum. Ovi su naravno, to učinili odmah, ali su naplatili od grada kao cenu za odlazak: 2.000 zlatnika, i jedan zlatom okićen sto i jednu skupocenu haljinu. Pripreme za prelaz Haganove vojske počele su onda na drugom mestu, blizu grada Sirmija, odnosno ispod Mitrovice. Hagan veli, Simokata, "pripremi mnoštvo Slovena da tešu drvo". Kad su lađe bile gotove, on posla jedno odelenje vojske da ide napred i zadaje strah, a sam krenu dalje na istok, prema Bononiji. Vrhovnu komandu vizantiske vojske imao je vojvoda Prisk. Njegove se čete dobro drže, ali slabije brojem moraju ipak, da uzmiču. Hagan osvaja grad po grad, dok najposle ne stiže i pod Driziperu. Posle opsade od nekoliko dana, usled jednog nenadnog ispada gradske posade, njegova vojska naglo uzmače i umalo ne prsnu u beg. Lakoverni svet Srednjega Veka pripisivao je to nekom čudnom priviđenju. Kad su se, pričalo se, otvorila gradska vrata, učinilo se Avarima da bezbrojne grčke falange silaze iz grada i uplašeni tim varvarski vojnici naglo ustuknuše. Jaka volja haganova povratila je ubrzo potrebnu disciplinu i obezbedila mu nove pobede. Hagan potiskuje Priska sa čitave dunavske linije i progoni ga i u unutrašnjost; sve do dobro utvrđenog grada Curula. Da pomogne svom teško pritešnjenom vojvodi car Mavrikije šalje jedno pismo, upućeno tobože Prisku, ali udešeno da pane u ruke Avarima. Car je kao sokolio Priska da izdrži, dok vizantiska flota, koja je tobože već poslata, ne svrši svoj napadaj na avarsko područje, iza leđa haganove vojske. Dobivši to pismo, avarski vođa poveruje u nj, primi mali otkup od Priska, diže opsadu i krenu odmah natrag, da štiti ugroženi domaći kraj.

S proleća iduće godine (593.) posla car Priska ponovo na Dunav, da spreči slovenske upade u Trakiju. Car mu je tom prilikom naglasio, da se neprijatelj sigurno neće smiriti, dok se ne uveri da prema sebi ima opasna protivnika; odnosno, ako se solidnom obranom i utvrđivanjem dunavskih granica ne onemoguće njihovi nasrtaji. Vizantiska vojska dođe do Dorostola potpuno spremna za borbu. Tu stiže Prasku haganovo poslanstvo tražeći obaveštenja, čemu ima da služi taj novi vojni pohod, kad je lanjske godine između njih došlo do mira. Prisk je odgovorio, da se Vizantinci ne spremaju na Avare nego na Slovene i da, prema tome, nema ni govora o povredi mirovnog ugovora. Iza toga, jedne noći, sasvim iznenada, Prisk je prebacio svoje čete preko Dunava i napao slovensku vojsku, koju je vodio Radagost. Napad je bio tako neočekivan, da je sam Radagost jedva izneo živu glavu uskočivši na neosedlana konja. Došavši posle sebi, u sukobu s jednim vizantiskim odelenjem, on je pokušao da im suzbije nalet, ali je i po drugi put morao da se spasava jednim vratolomnim skokom u reku, koju je srećno preplivao. Slovenska zemlja bi poharana, a ljudi razjureni. Dobiveni plen je Prisk uputio u Carigrad, sa pratnjom od 300 vojnika. Na putu, čak na šestom konaku, dakle duboko u unutrašnjosti, napala je na taj karavan jedna jaka slovenska četa i bila bi sigurno ugrabila sav tovar, da nije slučajno došla jedna nova grčka četa prvima u pomoć i tako spasla stvar. Ovaj je slučaj veoma karakterističan za tadašnje prilike na Balkanu i nesigurnost, koja je vladala čak za leđima operativne vojske, u pokrajini najbližoj prestonici; isto kao što je dokaz o slobodi slovenskih četa na vizantiskom tlu i donekle možda o njihovu odomaćivanju.

Prisk je, posle prvog uspeha, nastavio ratovanje. Njegove čete polaze za Slovenima duboko u njihovu unutrašnjost u današnjoj Vlaškoj. Sloveni se povlače u okolne šume i ritove, gde su nameravali navući neprijateljsku vojsku, neveštu tom terenu, i sasvim je satrti. Vizantincima, koji su bili došli u dosta težak položaj, pomože izdaja jednog Gepida. On je doveo Vizantince do položaja jedne slovenske čete i učinio, da su iznenađeni Sloveni morali primiti i izgubiti borbu. Grčki vođa Aleksandar beše udario na teške muke tom prilikom zarobljene Slovene, da bi mu dali potrebne podatke i o ostalim slovenskim odelenjima, ali su mučenici uporno ostajali nemi i nesavitljivi. Gepid, vrlo dobro obavešten o Slovenima, ponudi ponovo svoje usluge. On ode jednom od slovenskih poglavica, nekom Mužoku, obavesti ga o porazu Radogostovom i zamoli ga, da mu dade ljudi i lađa da ih spase. Mužok mu dade 150 čamaca i 300 veslača. S njima Gepid dođe do reke Paspirija, pa ih tu izdade Vizantincima; a odmah za tim sprovede Priskovu vojsku i u Mužokov kraj. Grčka vojska upade tamo onaj dan, kad je Mužok davao daću svom bratu i kad sve zvanice behu izopijane. U samom metežu mnogi od Slovena biše poubijani, a sam Mužok zarobljen.

Car je želeo, da sva ta akcija ne ostane na polovnim merama i s toga neredi, da vojska prezimi na slovenskom području, kako bi odmah s proleća mogla početi ponovo pročišćavanje i leve obale Dunava. Ta naredba izazva pobunu u vojsci. Prisk je i sam mislio, da je mudrije povući se na svoje područje; jedno zbog solidnije ishrane a drugo radi nesigurnosti u tuđoj zemlji, gde su prepadi svaki čas mogući. Mavrikije ga je, radi tih obzira Priskovih prema raspoloženju vojske smenio sa položaja glavnog zapovednika, a na njegovo je mesto postavio svog brata Petra. Haganu je bilo neobično ovo povlačenje vizantiske vojske, pa posla svoje ljude Prisku, da izvide stvar. U isto vreme, on je stao činiti sve pripreme, da on sa svoje strane napane Vizantince; a izdade naredbu i Slovenima da prelaze Dunav. Prisk, obavešten o tom, šalje jednog svog pouzdana čoveka haganu, da ga na svaki način odvrati od te akcije. Hagan je, kao gospodar ovog "celog naroda", izjavljivao, da je Prisk "stupio na moju zemlju i napao na moje podanike", pa je – mesto da brani svoje podanike, zatražio udeo u plenu. Prisk je s mukom nagovorio svoje vojnike, da pristanu na to. Haganu je vraćeno 5.000 zarobljenih Slovena, a on je zadovoljan tim pristao, da vizantiska vojska pređe preko njegova područja. Jasno je, prema ovome, ma koliko inače vesti bile nejasne, da su slovenska naselja, i to ne samo ona na zapadu, oko Save, nego i ona u Dakiji, bila u ovisnosti od Avara; samo su ova istočna, zbog udaljenosti, bila u mnogom slobodnija. Primetili smo, u ostalom, već ranije, da je hagan baš tim dačkim Slovenima slao poslanstva sa zahtevom da mu plaćaju danak i da ih je, kad su oni odbijali, prisiljavao na to. Da su oni, kad god su mogli, izbegavali da mu čine po volji i da je hagan, sa svoje strane njih upotrebljavao kao monetu u svojim računima, nije nimalo neobična pojava ni u odnosima savremenih, a kamo li onovremenih naroda. Car je oštro prekorio Priska radi tog postupka. On je dobro video, da će ovo haganovo posredovanje samo pojačati avarski prestiž kod Slovena. U koliko su se Sloveni ranije i opirali Avarima, oni će sad da se drže s njima nešto iz straha od Vizantije, a nešto s toga, što neposredno osećaju stvarnu i respektovanu snagu Haganovu.

Novo ratovanje na dunavskoj liniji nastavljeno je s proleća 596. god. Vizantiska vojska beše prilično pokolebana u disciplini i nezadovoljna s nekim carevim reformama. Sloveni, oporavljeni od prošlih udaraca, postaju ponovo agresivni i njihove pljačke po Trakiji bivaju i opet česta pojava. Zanimljiv je iz tog vremena opis jednog sukoba između njih i vizantiske vojske. Jedna četa od 600 Slovena, opljačkavši neke gradove, gonila je bogat plen i vodila mnogo zarobljenika. Vizantiski zapovednik, onaj poznati Aleksandar, požuri sa 1000 konjanika, da ih stigne i otme plen. Kad opaziše vizantisku vojsku Sloveni počeše ubijati zarobljenike, ostavljajući samo žene i decu. U isti mah, brzo, od kola sa plenom napraviše svoje bedeme. Vizantinci su se ustručavali da ih napanu, jer su slovenske strele dobro gađale u njihove konje. Aleksandar s toga naredi, da vojnici sjašu i da ličnim junaštvom razbiju neprijatelja. Sloveni su, u jarosti, stali seći i ostale zarobljenike, što je veoma uzbudilo napadače i donelo im najposle pobedu. Međutim, ostala romejska vojska ostade dugo neaktivna. U jednom lovu, bežeći od vepra, vojvoda Petar beše se udario o jedno drvo i povredio nogu, pa je duže bolestan potpuno napustio vojne operacije. U prestonici se verovalo, da on namerno izbegava borbu i da njegova ličnost ne daje dovoljnih garancija za sigurnu obranu carevine. Kad je, direktno prekoren od cara, pokušao nešto življu akciju i prelaz preko Dunava imao je velikih gubitaka i više je štetio ugledu carske vojske tim nego svojom pasivnošću.

Jedna njegova izvidnica od dvaestak ljudi beše upućena preko Dunava, da pre Petrova prelaza reke uhodi slovenske položaje i kretanja. Izmorena i nedovoljno oprezna ta je izvidnica zaspala u jednoj šumi i pala u ruke Slovenima. Da bi spasli glave ti ljudi odadoše Slovenima sve što su znali o Petrovim namerama. Tad vođa Slovena, Pirigost, dođe sa svojim četama blizu reke i spremi zasede u šumama. Kad je vojvoda Petar naredio svojoj vojsci prelaz preko Dunava dočekali su Sloveni prvi odred od 1000 ljudi i potpuno ga uništili. Videvši to vojvoda Petar izdade naredbu, da sva vojska pređe odjednom i da, u punoj snazi, primi napadaj. Sloveni iziđoše da sprečavaju prelaz i iskrcavanje. Ali kiša vizantiskih strela obasu njihov tabor i kad pade Pirogost oni ostaviše bojno polje. Nemajući konja Vizantinci ih nisu progonili, nego se zadovoljiše tim, što su tom pobedom postali gospodari nad obe obale Dunava. Kad su, pribravši se, pošli napred u tuđu i nepoznatu zemlju, romejski vojnici naiđoše na teške neprilike. Naročito ih je mučila žeđ u nekom kraju Dobruče, gde na daleko nije bilo tekuće vode ili jačeg izvora. Jedan čovek, koga su našli da ih povede do kakve reke, sprovede ih do neke bliže nepoznate Helivakije. Kad je vojska polegla da se halapljivo napije vode osuše na njih svoje strele Sloveni, sakriveni u šumama protivne obale, verovatno već unapred spremljeni za taj slučaj. Vizantinci pokušaše da ih potisnu, ali videći se prema upornu neprijatelju u nepoznatom kraju, nesigurni za leđa, a u strahu od kakve nove izdaje, oni počeše brzo da se povlače i nisu se dali zaustaviti sve dok nisu pregradili Dunav. Čitavo Petrovo ratovanje završilo je, prema tom, neuspehom i car je s toga bio prisiljen, da mu oduzme vrhovno vođstvo.

S proleća 598. pribrao je novi vrhovni zapovednik, poznati Prisk iz ranijih ratovanja, izmorenu vojsku u Astici i začudio se kad je video koliko je proređena. Obnovivši je i podigavši joj duh, on pređe s njom Dunav i dođe do Nova. Hagan je i opet zatražio objašnjenje radi tog sukoba, a Prisk mu je odgovorio sa starim pretvaranjem, da je došao s toga, što je tu lov dobar i što je mesto s dobrim vodama i zgodno za jahanje. Hagan je primećivao, da je to avarska zemlja i da Romeji krše mir prelazeći u nju; Prisk je, opet, odgovarao, da je zemlja vizantiska i da on s pravom dolazi tu. Avari su, prema ovom, smatrali sebe kao gospodare područja na kom su stanovali Sloveni i ponašali su se, u ovaj mah, kao pozvani da uzmu na se dužnost njihovih zaštitnika. Radi toga na taj vizantiski upad odgovoriše osvajanjem Singidunuma, čije stanovništvo preseliše na svoje područje. Prisk na to požuri da vojsku približi osvojenom gradu i stiže s njom na dunavski otočić Sigu, oko 30 milja udaljen od varoši, a sam potraži hagana u Konstantioli, da govori s njim povodom toga. Hagan je sedeo na obali, a Prisk je sedeo na lađi i tako su nad Dunavom vodili oštar razgovor. Do sporazuma nije došlo; šta više, hagan je, naljućen vizantiskim prebacivanjem, prekinuo razgovor i besno doviknuo, da će tragom Singidunuma naskoro poći i mnogi drugi gradovi. Posle tog uzaludnog sastanka Prisk naredi svom zapovedniku Guduju, da povrati izgubljeni grad. Ovaj s flotom doplovi pod varoš i spremi napadaj. Avari, u obrani, mesto porušenih bedema postaviše niz bedema od kola, kao Sloveni u prošlogodišnjoj izvidničkoj bici, ali ne mogaše odoleti. Kad je Singidunum ponovo došao u vizantiske ruke, oni odmah počeše podizati zidove i utvrde želeći da grad obezbede od kakva novog prepada. To utvrđivanje dade tobože povod haganu, da u svoj formi objavi Vizantiji rat.

Avarska vojska ovog puta nije upala ni u Trakiju ni u Ilirik, nego mnogo zapadnije, u Istru i Dalmaciju. Ovamo je hagan imao više izgleda na plen, jer su krajevi bili ranije neiscrpeni; a možda se ustručavao i da primi borbu s Priskom oko teških balkanskih klanaca, gde su se Grci bili dobro pripremili. Nezaštićena Dalmacija stradala je mnogo; spominje se, da su Avari i Sloveni tom prilikom razorili na 40 gradova i mesta. Prisk nije mogao sa svojom malom vojskom da spreči tu provalu; poslao je samo oprobanog Guduja sa 2.000 vojnika, da izviđa i uznemirava avarske čete. Izbegavajući vojnički put, na kom bi se morao sukobiti sa glavnom vojskom neprijatelja, oprezan Guduj se sa svojim vojnicima verao kroz klance i s uspehom iznenađivao i robio avarske straže i komoru. Jedna takva pobeda nad ovećim jednim odelenjem Slovena i Avara silno je obeselila papu Grgura Velikog, kad ga je, zabrinuta, obavestio o njoj ekzarh Italije.

Pri borbama na zapadu hagan je hteo da ima i saveznika. Našao ih je u svojim starim prijateljima Langobardima, radi kojih je uputio jedno poslanstvo franačkom kralju upozoravajući ga, da bude u miru koliko sa njim lično, toliko i sa njima. Sa Langobardima zajedno slovenske i avarske čete prodiru u Istru, paleći i pustošeći sve. U julu 600. god. papa Grgur Veliki pišući solunskom episkopu Maksimu kaže mu, da se mnogo brine i žalosti povodom toga, što mu ovaj javlja o opasnostima od slovenskog plemena i to tim više, "jer kroz prolaz Istre počeše već ulaziti i u Italiju." A tešeći ga veli mu sa rezignacijom i sa proricanjem rđave budućnosti, da se ipak ne smućuje sasvim radi toga, "jer oni, koji će živeti posle nas, videće još gora vremena!"

Pred zimu 599., počeo je hagan akciju i na istok. Pošao je na grad Tomi, a Prisk se požurio odmah za njim da grad brani. Ali do veće borbe nije došlo cele te zime. Slabo opskrbljena, romejska je vojska počela da pati od gladi i s proleća, uz časni post, ta njihova nevolja je bila opštepoznata. Iznenađuje, u tom času, jedan retko čovekoljubiv postupak avarskog gospodara. Obavešten o toj junačkoj muci, Hagan je preko Vaskrsa ponudio Vizantincima primirje od pet dana i poslao je gladnoj vojsci dovoljno hrane, da se potkrepi. To je, naravno, znatno delovalo na slabljenje ratničkog raspoloženja. U to vreme poveo je Komentiol drugu vojsku protiv Avara idući prema Nikopolju. Kod grada Jatra dođe do borbe, nenadne po Vizantince i s toga katastrofalne. Komentiol je, izgubivši potpuno glavu u iznenađenju, davao smetene naredbe i znatno je doprineo, da se okrene u beg i ono četa, što je bilo spremno da vodi borbu. U vojsci s toga nasta opšte uverenje, da je on učinio izdaju i namerno upropastio vojsku. U Driziperi mu ne dadoše ući u grad, nego ga dočekaše pogrdama i kamenjem, i on posramljen pobeže u Carigrad. Njegove usplahirene vesti, i izgled begunaca, izazvaše tamo opšte zaprepašćenje. Mnogi, u panici, pomisliše da se spasavaju u Aziju. Car hitno opremi svoju gardu s nešto druge vojske i građana, da čuva Dugi Zid i prestonicu misleći, da će Avari, po staroj navici, dopreti dotle. Oni su doista i bili poterali Komentiola i progoneći ga zauzeli Driziperu, kad odjednom među njima nasta strašan pomor. Samom haganu za jedan dan umre sedmoro dece. To omete i potpuno zaustavi njegovu vojsku.

Carigradski senat odluči da traži mir. Carevo poslanstvo našlo je hagana u Driziperi još teško žalosna, ali sklona za pregovore. Postignut sporazum glasio je da Dunav postane međa između Vizantije i Avara. Hagan je žrtvovao istočne, dačke, Slovene dozvoljavajući Romejima, da u borbi protiv njih mogu prelaziti Dunav. Radi čega je on tako postupio nije danas poznato; ali je vrlo verovatno s toga, što ti Sloveni nisu pokazivali nimalo sklonosti da vrše prema njemu podaničke obaveze. Oni se, očevidno, nisu borili sa Vizantijom za to, da bi primili avarsko gospodstvo; njihova želja bila je uvek da ostanu, koliko mogu, slobodni na sve strane.

Pored svega njegova neuspeha u prošloj borbi i pored svega ogorčenja, koje je vladalo protiv njega i u vojsci i u građanstvu, car i opet imenova Komentiola za vođu na Dunavu. Učinio je to na svoju štetu, jer je sad mržnja sa pobeđenog vojskovođe prenošena i na sama cara. Car je, međutim, učinio to s nadom, da će Komentiol, poučen skupim iskustvom, biti u novim borbama mnogo obazriviji i da će upeti sve svoje sile, da spere ljagu s imena. Mir, koji beše sklopljen sa haganom, car nije hteo da poštuje. Njegova namera beše nepokolebiva, da snažnom ofanzivom odbije varvare što dalje od Carstva i da, osetno kažnjeni, ti narodi iz ruskih stepa zadugo ne pomisle približiti se međama moćne Carevine. U Singidunumu sjedinila se u leto 600. god. Komentiolova vojska sa Priskovom i iz tvrdog Viminacija počela, s ozbiljnim borbama, prelaz preko Dunava. Pod veštim vodstvom Priskovim oni u tri velike bitke ostaše pobedioci; u trećoj i definitivnoj zaglavilo je oko 15.000 varvara zajedno sa nekim od sinova haganovih. Avari uzmakoše u banatske doline prikupljajući nove snage. Prisk pođe i tamo za njima i razbi ih ponovo. Da ih dotuče što jače on posla jedno odelenje od 4.000 ljudi, da pređe čak i reku Tisu i da ih i tamo goni. Taj vizantiski odred naišao je na drugoj obali Tise tri gepidska naselja, u kojima je sve okrenuo pod nož. Uporan, hagan je skupio nove čete ne samo avarske, nego i od drugih podložnih i zastrašenih naroda i plemena, među kojima je bilo mnogo Slovena. I ta nova, na brzu ruku prikupljena, vojska bi razjurena, ostavivši velik broj ljudi kao zarobljenika u napadačevim rukama. U ropstvo pade 8.000 Slovena, 3.000 Avara i 6.200 drugih varvara. Tek tada hagan se reši, da počne moliti carigradskog gospodara za milost prema zarobljenicima i za obzire prema sebi lično. Car Mavrikije primi avarsko poslanstvo i pusti iz Tomija čitavo roblje, a Komentiol se te jeseni vrati s vojne starim i gotovo zaboravljenim Trajanovim putem. Granica je posle toga ostala potpuno mirna.

Za to vreme Carigrad se spremao na strašne krize. Car Mavrikije nije bio nikad mnogo voljen u svojoj prestonici. Već ranije, pri prvom Komentiolovom porazu od Avara, bilo je javnih pogrda protiv njega. Kad je, pred kraj 601. god. nastala u Carigradu glad, car je, pri jednom javnom ophodu, bio napanut ne samo pogrdama, nego i kamenjem. Rat sa Avarima nije bio nimalo popularan. Caru se oštro prebacivalo, da je pristrasan i tvrdica. Publika je protestovala, što on štiti Komentiola, kriva za dva teška romejska poraza, a suviše zapostavlja u stvari zaslužnog Priska. Kad je Mavrikije, posle pobede u Banatu, za glavnog zapovednika vojske mesto Priska postavio svog brata Petra, pod čijim je vodstvom onako ljuto stradala vojska u pohodu protiv Slovena, protesti počeše da uzimaju opasne razmere. Vojska se osećala uvređenom i njena disciplina poče osetno da popušta. Sem svega toga, o Mavrikiju se bio proneo glas, kako nije hteo otkupiti iz avarskog ropstva romejske četnike i kako je hagan, razjaren zbog toga, dao sve poklati.

Smenjivanje Priskovo beše donekle ohrabrilo i utučenog hagana. Čim mu je došao glas, da je opasni protivnik povučen, njegovi ljudi počinju da postaju življi i okupljaju se u području oko Đerdapa. Do Mavrikija dopre glas, kako hagan sprema osvetu i pomišlja čak na jedan pohod na Carigrad. Zabrinut, on naredi Petru, da preduhitri Avare i da ih napane odmah na levoj obali Dunava. Petar se ne usudi da krene ravno protiv Avara, nego uputi jednog svog podzapovednika na avarske podanike Slovene. Guduj, određeni podzapovednik, pređe Dunav i postiže izvesne uspehe. U svom pohodu on je bio pomagan i od Anta, koji se ovog puta javljaju kao saveznici Vizantinaca. I mnogi drugi avarski podanici beže od hagana, više od straha zbog prošle katastrofe, nego zbog novih podviga vizantiskih. Vizantiska vojska, puna nepoverenja prema novom vrhovnom zapovedniku, nije htela sad da prodire dublje u opasne slovenske krajeve i da uopšte ostaje na levoj strani Dunava. Caru se, međutim, činilo, da je preko potrebno iskoristiti prošle uspehe i metež avarskih podanika i naređivao je s toga, da se ofanziva nikako ne prekida i da se ne da daha protivniku. Njegova je naredba glasila, da vojska bezuvetno mora prezimiti na neprijateljskom području i da tim potvrdi uspehe i bude lakše spremna na konačne borbe s proleća. Ali, pokolebana u disciplini, vojska odbi, da se pokori toj naredbi. Na tu upornost vojsku je nagonilo još i to, što zbog gladi nije mogla da se šalje četama hrana iz prestonice, nego im je poručivano, da se snabdevaju plenom od neprijatelja. Na careve ponovne i ozbiljne pozive vojska odgovori tim, što poče otvorenu bunu. Za novog cara među četama bi izvikan jedan od buntovničkih vođa, prosti i surovi Fokas. Pobunu vojske pozdravi nezadovoljna prestonica i odmah se pridruži carevim protivnicima. 23. novembra 602. Fokas bi krunisan, a do malo dana pogibe Mavrikije i pet njegovih sinova. S padom Mavrikijevim napuštena je i njegova ofanzivna politika prema Avarima i Slovenima. On je bio poslednji car Istočne Imperije, koji je na dunavskoj liniji odbijao navale severnih i istočnih plemena, hoteći da državu spase od varvarske najezde.

Novi car, jedan od najobičnijih vojničkih skorojevića, nije imao svoje državne politike, a dobivši vlast putem jednog prevrata svu je svoju snagu trošio samo na to da svoj presto zaštiti od sudbine svog pretšasnika. Kad su se digli Perzijanci tobože da svete Mavrikija, a u stvari da iskoriste trzavice Carstva, nastale na sve strane, "kroz čitav istok, i Kilikiju i Aziju i Palestinu i sve okolne zemlje sve do same carice gradova," kako kaže Dimitrijeva legenda, Fokas napušta severnu granicu, povisuje danak haganu, a svu vojnu snagu prebacuje iz Evrope u Aziju. Tamo stvari idu sve gore i Perzijanci, u jedan mah, postaju gotovo gospodari severnog maloaziskog područja.

U pometenosti, koja je nastala u Vizantiji prilikom promene na prestolu i povlačenja vojske u Aziju, naročito gledaju da se osvete i okoriste susedna avarska i slovenska plemena. Prvih godina Fokasove vlade pominje se jedan veći upad Avara u Trakiju; a do malo učestaše i pohodi Slovena. Slovenske čete prelaze bez napora preko nezaštićenih granica; silaze u pojedina mesta, zajedno sa ženama i decom; i negde vrše pljačke i palež, a negde se i zadržavaju. Avari, za to vreme, šire svoju moć prema zapadu i od 603-610. god. ratuju i osvajaju po furlanskom i mletačkom području ne nailazeći nigde na otpor, koji bi im slomio zalet. Ovo prodiranje varvara, uspesi Perzijanaca, glad, zaraze i lične opačine Fokasove izazvaše nove bune u Vizantiji, koje, istina, skršiše novog cara, ali ne mogoše popraviti sve one zle posledice, koje beše izazvao protekli metež. Početkom oktobra 610. god. Fokas bi srušen i izmrcvaren, a vlast ugrabi glavni vođa opozicije, zapovednik Afrike i jedan od boljih vojvoda u borbama protiv Perzijanaca, čuveni i posle mnogo hvaljeni Hiraklije.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Apr 02, 2006 2:57 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Sloveni naseljavaju Balkan

Glavna državna briga cara Hiraklija, za čitavo vreme njegove vladavine beše usredsređena u bitnosti na aziska pitanja. Na to su ga nagonile, s jedne strane, teške prilike Carevine u tom kraju, a s druge i lični interesi. On je bio poreklom s istoka, iz Kapadokije; svu je mladost proveo u Maloj Aziji, gde je za vlade Mavrikijeve vojevao s Perzijancima; svoj uspeh protiv Fokasa imao je u glavnom da zahvali afričkim četama i aziskim prijateljima. Sem toga, za Vizantisku Imperiju posed bogatih oblasti Male Azije i Egipta beše jedno od životnih pitanja, naročito radi snabdevanja s hranom pasivnih evropskih oblasti. Najposle, pritisak Perzijanaca i njihovo bezobzirno nadiranje, kao i osvajanje glavnih mesta Male Azije i čak egipatske Aleksandrije (619.), tražili su neodoljivo, da Carevina preduzme energična sredstva za svoju obranu. Radi svega toga car Hiraklije je svoj glavni interes obratio na istok i odmah, od prve godine svoje vlade, počeo tamo vojničke akcije. Zapadni deo Carevine prepustio je, međutim, ako ne njegovoj sudbini, a ono svakako daleko sporednijoj svojoj brizi.

Sloveni su vrlo dobro osećali, da Vizantiska Imperija nema dovoljno vojske, koja bi mogla da spreči njihovo nadiranje na Balkan. Videći, da su granice nedovoljno štićene, Sloveni sa Avarima zajedno prelaze tamo praćeni porodicama; a kako je sve manje bilo vojničkih vizantiskih pokušaja, da se oni silom odbiju, to je tip ovih prelaza postepeno gubio karakter vojničke borbe. S početka, Sloveni idu da pljačkaju; a kasnije, kad je posle čestih pljačkanja plena ostajalo sve manje, oni se počinju zadovoljavati tim, da prosto otimaju i zauzimaju tuđa napuštena polja i njive i da mesto pokretnih uzimaju nepokretna imanja. Kod Slovena bilo je verovatno prebegavanja i prelaženja na vizantisko područje još i s toga, da bi se izbeglo surovostima avarske vlasti, koja je bila vrlo teška. Nesumnjivo stoji, da su prvih godina VII veka njihovi pohodi neobično česti; da najveći deo starih gradova propada tih godina i da se otad o njima gube tragovi. Vesti iz sredine VII veka već jasno govore o jakim i već stalnim slovenskim kolonijama na Balkanu. Proces preotimanja i kolonizacija izvršen je, dakle, u tom vremenu, kad je Vizantija bila sva zauzeta svojim teškim i napornim krizama i borbama na istoku.

Sloveni su bili vrlo ekspanzivni. Njihova naselja hvataju u VII veku od Crnog Mora pa sve do bavarske granice, a sudeći po jačini njihovih četa ne izgleda da su bila retka. God. 611. Sloveni provaljuju u Istru i silno je pljačkaju, a u isto vreme tuku se i po Bavarskoj. Druge slovenske čete haraju po Vizantiji. U Solun se zbeglo mnoštvo porodica iz dunavskih, panonskih i dačkih oblasti, a poimence se spominje stanovništvo iz Niša i Sofije. Solunska legenda sv. Dimitrija kazuje, kako se digao ogroman slovenski narod raznih plemena, Drugovića, Sagudata, Velegezita, Vajunita, Brzita i drugih (od kojih mnoga, sudeći po nazivu, nisu bila slovenska) i kako je opljačkao ne samo unutrašnjost, nego kako je, na čunovima, stigao i oplenio i svu Tesaliju, okolna ostrva, grčke otoke zajedno sa Cikladima, svu Ahaju, Epir, velik deo Ilirika i čak jedan deo Azije, opustošio mnoge gradove i pokrajine i napao najzad i sam Solun. Napad je bio i sa mora i sa suva. Da to nije imao biti prost pljačkaški napad zaključivalo se u Solunu po tom, što su s napadačima bile i njihove žene sa prtljagom, spremne da se nastane tu odmah posle pada grada. Znači, očevidno, da je naseljavanje Slovena već vršeno na taj način i da su, pre te opsade Soluna, sasvim dole na jugu Carevine, drugi neki gradovi, severniji i bliži neprijatelju, već tako prešli u slovenske ruke. Slovenski napadaj na Solun i ovog puta nije uspeo. Slovenski brodari, suviše zbijeni na čunovima, tako su loše manevrisali prilikom opšteg juriša na grad, da se velik deo lađa sopstvenom krivicom izvrtao i izazvao opštu zabunu kod flote. Sam slovenski vođa, Hacon, bio je zarobljen i posle kamenovan. Sloveni ipak ne napuštaju plana da se nekako dočepaju Soluna i pozivaju hogana, da im dođe u pomoć. Hogan se odazvao pozivu, ali tek posle dve godine. On je, priča legenda, pokupio "sva plemena varvarska" sa Slovenima i Bugarima i onda poslao konjicu, da posvršava prethodne poslove i izvrši prepad. Sam je došao pod grad malo kasnije, sa ogromnom vojskom i sa potrebnim spravama za opsadu. Ali je grad i ovog puta uspeo da se spase uporno branjen od svih slojeva stanovništva, a pomognut i od carigradskih vlasti.

U ovo vreme pada i osvajanje Dalmacije. Nesigurnost u njoj već i ranije pokazuje ponajbolje sakrivanje i zakopavanje novca i nakita domaćeg stanovništva. U Naroni nađen je zakopan zlatni nakit jedne hrišćanke s novcima careva od Justina I do Tiberija II, sklonjenim sigurno u strahu od neprijatelja; a u Grabovniku, kod Ljubuškog, bio je u jednoj gomili sakriven gvozdeni lonac sa zlatnim novcem cara Justinijana i Justina II. Dalmatinski gradovi, s puno starog bogastva, bili su od varvara gotovo po pravilu osvajani, pa rušeni. Stara i ugledna Salona bila je uzeta, po pričanju Konstantina Porfirogenita, prevarom (Sloveni i Avari presvukli su se u odela romejskih vojnika), a po gradskoj tradiciji, zabeleženoj kod Tome Arhiđakona, posle duže opsade (oko 614. god.). Gradsko stanovništvo spasavalo se na susedne otoke kako tu, tako i pri zauzeću Epidaura. Sem Salone i Epidaura stradali su tom prilikom i mnogi drugi gradovi kao Duklja, Narona i Damavijum (u Bosni), a neoštećeni ostadoše jedino Zadar i Trogir. Mesto stare Salone podignut je posle u blizini Spljet; mesto Epidaura Dubrovnik; a mesto Duklje Bar. Čuvena dunavska tvrđava Singidunum stradala je vrlo mnogo tih vremena i potpuno je za uvek izgubila svoje ime. Isto tako i važni Viminacijum i Cibale u Slavoniji i druga mesta. Ovo stradanje gradova upada u oči. Ono je, istina, obična pojava kod svih varvarskih najezda, ali je na našem području bilo i suviše veliko. Sigurno je, da je gradsko stanovništvo pokušavalo samo da brani svoj imetak i da je zbog toga, i radi pljačke, kod napadača pojačan bes razaranja.

Vizantija je upravo u to doba bila najteža pritešnjena od Perzijanaca. God. 614. beše pao u njihove ruke Jerusalim, a 619. i daleka Aleksandrija. Posed Egipta, žitnice carevine, beše ozbiljno ugrožen. Car Hiraklija odluči s toga, da napregne svu snagu protiv toliko ojačanog neprijatelja i da lično vodi vojsku. Da bi se koliko-toliko obezbedio s leđa on nudi Avarima vrlo povoljne uvete, ako pristanu na to, da budu lojalni susedi. Preko poslanika bi ugovoreno, da se Hiraklije i hogan lično sastanu u Hirakleji, na domak same prestonice. U svoj svojoj carskoj slavi, s bogatim darovima, sa bleštećom spremom, car je stigao na zakazani sastanak. Hogan, međutim, beše pripravio zasedu da ga uhvati i Hirakliju je jedva uspelo, da se, prerušen, spase u poslednji čas. Sav njegov bogati carski prtljag ugrabiše Avari. U isti mah haganovi ljudi, iskorišćavaju opštu zabunu, pojuriše prema Carigradu, da ga uzmu prepadom. Sama varoš obranila se bez mnogo žrtava, ali su za to stradala predgrađa sve do takozvanih Zlatnih Vrata. Pustošeći Trakiju vratili su se Avari kućama vodeći mnoštvo roblja (619. god.). Pored svega toga, Hiraklije nije mogao da prekine veze s njima. Opasnost na istoku bila je još veća; a da vodi rat na dve strane Vizantija niti je smela, niti bi mogla. Na muci, Hiraklije obnavlja pregovore s haganom i prima uvete mira, kao da je teško pobeđen. Car je imao da plaća podvostručen prvašnji danak, po 200.000 zlatnika, i još da dade taoce kao jemstvo za mir. Koliko je caru bilo stalo do tog da dođe do sporazuma vidi se još vrlo dobro i po tom, što je među taocima bio i jedan njegov vanbračni sin i jedan sestrić.

Sklopivši mir s haganom Hiraklije se svom snagom baca na Perziju. Osetivši njegovu novu snagu u borbama perziski vladar Kozroje poče da traži saveznike. Našao ih je, prirodno, u Avarima, koji su bili lako gotovi na pogodbu, znajući da Perzijanci nemaju šta tražiti u Evropi. U leto 626. god. imao je biti izveden zajednički napadaj na Carigrad. Perzijanci su trebali napasti prestonicu sa aziske strane, a Avari sa evropske. Sa Avarima su išli i Sloveni sačinjavajući najveći deo njihove flote. Na Petrov-dan te godine stigoše prve avarske čete pred Dugi Zid. Hagan je krenuo sva sebi podložna plemena, Bugare, Gepide i Slovene i sa ogromnom vojskom opsede Carigrad. Sloveni, koji su dolazili Crnim Morem, behu poveli sobom i žene, koje su bile vešti brodari. Jedan deo Slovena pridružio se Avarima, po pozivu, kao neka vrsta saveznika, lakome na bogat carigradski plen. "I zemlja i more napuni se divljih naroda", kaže jedan savremenik; a drugi veli da stiže "besni vihor neprijatelja, bljujući, kao neizmerna pučina, varvarski mulj." 31. jula počeo je opšti juriš. Na jednoj strani napadali su Avari, a na drugoj Sloveni, koji su imali prve redove "golih pešaka", a druge u oklopima. Oni su dovukli i opsadne sprave. Na jednom delu fronta podigli su dvanaest kula, koje su po visini bile ravne gradskim bedemima. Sloveni su još bili dobili zadatak, da na svojim lađama prevoze Perzijance sa aziske obale. Ali slovenski mali čamci nisu se mogli meriti sa vizantiskim bojnim lađama. Sem toga, nastale su za njih velike nezgode, što su Vizantinci primetili da se oni sporazumevaju s Avarima pomoću davanja znakova vatrom, pa su ih varali. Takva jedna prevara odlučila je čak ishod celog preduzeća. Vizantiski Jermeni zapalili su vatre u luci kod Sv. Nikole, a Sloveni, misleći da su to Avari, krenuli su tamo, zapali u zasedu i teško nastradali. Hagan, besan što je zbog toga onemogućen kombinovani napadaj s kopna i mora, pripisujući poraz ne prevari, nego neveštini slovenskoj, dade poubijati i one koji su bili spašeni. Slovenska je pogibija bila strahovita; "usled mnoge krvi zacrvene se morska voda", kaže jedan savremenik. Čitav zaliv Zlatnog Roga, gde je napanuta slovenska flota, bio je pun mrtvih telesa i praznih čamaca. Sloveni posle toga uzmakoše, a zbog njih morade se povući i hogan, porušivši pre kule i zatrpavši rovove. Sloveni su prsli na sve strane, "iako ih," veli jedan izvor, "niko nije gonio". Bilo je svakako više iz straha od Avara, nego od Vizantinaca. Poraz je bio završen 8. avgusta 626. god.

Avarsko-slovenski poraz pred Carigradom stvorio je novu fazu u odnosima između njih. Postupanje haganovo sa Slovenima, na očigled neprijatelju, delovalo je silno na sve koji su sudelovali u borbi. Ogorčenje je, prirodno, pojačavalo i to, što se osetilo da snaga gospodara nije tolika, kolika se njima činila; i što je vizantiska pobeda obustavila sva bogata finansiska sredstva, koja su dotad jačala Avare i osiguravala im prevlast nad ostalim narodima s leve obale Dunava. A svoju prevlast oni su iskorišćavali svirepo. Stare hronike govore o tom sa strašnim primerima. Kad su Huni-Avari polazili protiv koga, piše hroničar Fredegar, oni su napred slali Slovene, a sami bi ostajali pred taborom. Ako Sloveni pobede Avari istrče da uzmu plen; a ako podlegnu oni su im davali pomoć. Zimi bi dolazili među Slovene, da se hrane, da im uzmu plen i da spavaju s njihovim ženama i kćerima. Uz to su im Sloveni davali i drugi danak. Ruska, takozvana Nestorova hronika izrično naglašava, da su Avari "nasilje činili" ženama slovenskoga plemena Duljeba. Čak su slovenske žene zaprezali mesto konja. S toga je razumljivo da sad, kad se javila prilika da se počne raskrštavanje s Avarima, Sloveni ustaju protiv njih. Na području današnje Južne Češke, Austrije i severne Slovenije pobunjeni Sloveni, pod vodstvom jednog franačkog trgovca, Sama, uspeše čak da stvore svoju državu, koja je trajala dve-tri desetine godina. Samu se negde iza 632. pridružio i Drvan, knez Lužičkih Srba, dux gente Surbiorum, que ex genere Sclavinorum erant, koji je dotle bio pod franačkom vlašću. To je najstariji historiski spomen srpskog imena uopšte, koje će se posle javiti i kod slovenskih plemena na jugu.

Protiv Avara ne ustaše samo Sloveni. Posle haganove smrti nastaše među Avarima i Bugarima borbe oko nasledstva. Nije potpuno jasno na osnovu čega su Bugari tražili svoj deo vlasti, ali je to svakako karakteristično za opadanje avarskog ugleda. U tim borbama stradali su Bugari i jedan njihov deo došao je Slovenima tražeći skloništa; pa se posle, ne zna se zašto, uputio u Italiju, u Benevent. Mnogo ozbiljniji bio je pokret istočnih Bugara, Unogundura, koji stanovahu na području od Dnjestra i Azovskog Mora na istok. Odmetnuvši se od Avara, bugarski poglavica Kuvrat ili Kurt uđe u bliže veze sa Vizantijom i sklopi s njom savez. Car Hiraklije napravi čak Kuvrata vizantiskim patricijem. Carevini je dobro došao taj sukob između Avara i Bugara, i ona je novog saveznika zerdno pomagala, da bi mogao istrajati i biti po nju od koristi.

Iako je Hiraklije, malo posle avarsko-slovenskog poraza pred Carigradom, uspeo da strahovito potuče i Perzijance u bici kod Ninive (627.) i da izazove građanski rat kod njih, on ipak nije mogao da na istoku dobije željeni mir. Perzija je bila skršena, i nikad više nije postala ozbiljan protivnik Vizantije. Ali mesto nje javlja se novi i isto tako opasan protivnik; čak, po svom svežem zamahu i velikom verskom oduševljenju, gotovo i opasniji. To su Arapi, zvani Saraceni, sa novim prorokom Muhamedom. Od 630. god. Muhamed postaje neosporan vođ Arapa. Te godine on je u triumfu ušao u Meku, koju je ranije morao napuštati, i njegova vera Islam osvaja naglo sve veće krugove arapskih plemena. Čitav pokret ima koliko verski, toliko isto i politički karakter. Naslednici Muhamedovi sa islamskom verom vrše u stvari i ujedinjavanje arapskih plemena. Arapi osvajaju Siriju, Palestinu, Irak, Zapadnu Perziju, Mezopotamiju posle Egipat i Tripolis, i Islam postaje vera ogromne većine naroda Male Azije. Već pre sredine VII veka nova arapska država, iznikla naglo kao tropski cvet, postade jedan od najvažnijih činilaca u Sredozemnom Bazenu. Zabrinut za sudbinu svojih pokrajina na istoku car je spremao nove vojske. Ali, bolestan, on nema više pređašnje aktivnosti. Kraj velikih borbi, koje su počele između Vizantije i Arapa, Hiraklije nije doživeo; on je umro 641. god., ostavljajući državu pred krupnim zapletima.

Ovo vreme, od Mavrikija do Hiraklija, predstavlja period slovenskog učvršćivanja na Balkanu. Istočna pitanja behu postavljena s više snage, nego zapadna. Na istoku su prema Carevini bile organizovane snage jedne države i jednog pokreta s vođstvom retkih sposobnosti; na zapadu i severu Balkana javljale su se, međutim, čete, koje nisu bile novost i koje s toga ne izgledahu neposredno opasne, i koje svoje ulaženje u zemlje Vizantije ne izvođahu pod jednim vođstvom, s jasnim planom. Borbe između Avara i Slovena činjahu se u Carigradu kao pogodan znak, da ni jedna ni druga strana neće biti posle njih sposobna za veće akcije, i s toga ih puštahu da se krve čak i na svom području pomažući jedne protiv drugih, i to Slovene protiv Avara. Upadi tih četa trajali su već čitav jedan vek, i mada neprijatni, nisu ipak doveli Vizantiju pred nesavladive teškoće; u Carigradu se računalo, da se s njima može, ako i kad zatreba, s nešto napora snage relativno lako i brzo izaći na kraj. Međutim, zahvaljujući svojim velikim masama, Sloveni su uspeli, da se rasprostru duboko po celom Balkanu, a da se na njegovom severu i zapadu duboko ukorene. Na tom području oni su brzo postali brojem nadmoćniji od urođenika i potiskivali su ove, ili ih vremenom apsorbovali, na svima linijama.

Docniji vizantiski car Konstantin Porfirogenit pripoveda, s nešto legendarnih elemenata, da su za vreme vlade cara Hiraklija počele prve seobe Srba i Hrvata na Balkansko Poluostrvo. Napomenuvši, da su Hrvati došli na jug pre Srba sa severa, gde su im bili najbliži susedi, na granicama franačke države, on kazuje, da su oni bili "dobegli" caru Hirakliju u vreme, kad su Avari zauzeli Dalmaciju i opusteli je. S carevim odobravanjem, i verovatno s nešto njegove pomoći, Hrvati su potisli Avare i nastanili se u toj oblasti. U tom pričanju ima koliko se da proveriti, najviše istine. Pokret Slovena protiv Avara uzeo je vrlo široke razmere i borbe Hrvata s njima čine sastavni elemenat opšte akcije. Nije slučajno ni ono, što se navodi, da su jedna plemena dolazila pre drugih. Očevidno, ništa ne bi bilo manje stvarno, nego verovati, da su slovenske mase u ovo sto godina, što smo im kretanja mogli pratiti, dolazile samo s jedne strane, u jednom pravcu i u isto doba. Mi nemamo nikakvih pozitivnih dokaza, da su Hrvati došli na jug pre Srba, ali da je to moglo biti, o tom nema nikakve sumnje.

I za Srbe je slično pričanje. Dva su brata, kazuje isti vizantiski car, nasledila u vlasti oca; pa je jedan s pola naroda krenuo u Vizantiju i došao sve do Soluna. Otud je i ostalo ime jednog tamošnjeg naselja Srbljija, τα Σερβλια. Posle nekog vremena ti se Sloveni uputiše natrag, ali, prešavši Dunav, predomisle se i zamole cara, preko beogradskog zapovednika, da im ustupi drugu zemlju za nastanjivanje. Car im dade ove od Avara opustošene zemlje: Rašku, Zetu, Neretljansku Krajinu, Zahumlje, Travuniju i Konavlje. Slovenski pohodi do Soluna doista su postojali, kao i njihovo povlačenje na Dunav i preko Dunava. Za Srbe se ne veli, da su se borili protiv Avara, nego da su došli posle njihova pustošenja. Da li su ti Srbi bili ranije u vezi sa Avarima, možda kao njihovi podanici, nema podataka, u pisanim izvorima, ali se to sa mnogo verovatnosti može zaključivati na osnovu njihova geografskog smeštaja. Srpska naselja u Vizantiji neposredno graniče sa oblastima, gde je bila avarska vlast i gde su se u glavnom održavali svi ovi događaji, koje smo napred pominjali.

Sam car Konstantin Porfirogenit naveo je jedno pričanje, koje je nesumnjivo srpskohrvatskog porekla, a sastoji se u ovom: da su Hrvati došli na jug iz Bele Hrvatske, a Srbi iz Bele Srbije, Bojke, odnosno neka njihova plemena sa Visle. Na osnovu arapskih pisaca putnika X veka došlo se do zaključka, da je Bela ili Velika Hrvatska obuhvatala dobrim delom istočni deo današnje Čehoslovačke; a Bela Srbija Galiciju i područje oko izvora Dnjestra i Visle. Vrlo je verovatno, da su i plemena iz tih krajeva, u vezi sa ostalim slovenskim naseljima srednje Evrope, postala aktivnija posle ustanka protiv Avara; i da su stupila i u dogovore sa Vizantijom. Da li je i koliko je bilo Srba i Hrvata na Balkanu i u panonskoj dolini i pre tih borbi ne može se sigurno tvrditi, ali je verovatno. Verovatno tim više, što se i srpsko i hrvatsko ime sreće duboko u Grčkoj, u Tesaliji i Peloponezu, kud ih je bacao talas ranijih pohoda, svejedno da li u manjim ili većim grupama. Po našem mišljenju, slovenske migracije (u koliko ih tako možemo nazvati) išle su tokom čitavog jednog stoleća kroz celo područje tamošnje Rumunije i Mađarske, i sva slovenska plemena iz susednih oblasti, a među njima i Srbi i Hrvati, učestvovali su u njima, prema prilikama, sa većim ili manjim masama. U borbi s Avarima i posle njihove propasti dobili su samo aktivni Srbi i Hrvati veći zamah. Među slovenskim plemenima na jugu ta su dva ubrzo uzela vodeću ulogu.

Na istoku, između Dunava i Balkana, Sloveni, u prvoj polovini VII veka, stanuju u tolikom broju, da se čitava ta oblast naziva Slovenskom, Σκλαβινγα. Vizantiski pisci vele, da je tamo bilo sedam slovenskih plemena. Isto je tako u VII veku bila u slovenskim rukama i Dalmacija. Sredinom VII veka ta je oblast u nekoliko već bila smirena; to izlazi bar donekle po činjenici, što je papa Ivan IV oko 642. god. slao svog opata Martina, da po Istri i Dalmaciji otkupljuje roblje i svetačke mošti. Da su Sloveni u to doba imali sigurna uporišta na dalmatinskoj obali, sledi odatle, što su 642. s velikom flotom napali u Italiji beneventsko kneževstvo i usudili se iskrcati blizu Seponta. Taj im podvig nije uspeo, ali je svakako karakterističan i za sigurnost njihove zaleđine i za njihov napadački duh.

Od balkanskih pokrajina Carevine beše prilično slobodna od Slovena dolina Morave, glavna prometna arterija, koja je spajala prestonicu s Dunavom i Evropom. Slovenska naselja tuda, u koliko ih je bilo, nisu dolazila do većeg izraza. U vizantiskoj vlasti ostadoše Niš i Sofija sve do IX veka. Ostali delovi Balkanskog Poluostrva na istoku i zapadu, od Bara s jedne i Balkana s druge strane, izuzimajući primorske gradove, behu već pretežno slovenska zemlja. Tokom prve polovine VII veka kolonizacija Slovena na Balkanu bila je već u glavnom svršena stvar.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Apr 02, 2006 2:58 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Balkanska kultura u doba seobe Slovena

Moćna Rimska Imperija, koja je još 229. god. pre Hrista počela svoja osvajanja Ilirika i koja je već od cara Avgusta gospodar Balkanskog Poluostrva, ostavila je ovde, kao i na drugim stranama u toku od nekoliko vekova, duboke tragove svoje državne kulture.

Rimsko-latinska kultura pomerila je, pre svega, dotadašnji uticaj grčkog jezika. Tačnije, taj se uticaj osećao i na najzapadnijim tačkama Balkanskog Poluostrva. Grčku kulturu održavale su stare njihove kolonije: Apolonija (Pojani kod Valone), Epidamnos – Dirahijum (Drač) Lisos (Lješ), Korkira Crna (Korčula), Isa (Vis), Faros (Hvar), Tragurijon (Trogir), Epetijon (Stobreč). U Sisku je čak ostalo grčkih natpisa, i mnogo pomena o kultu Heraklovom. Novac u našim krajevima bio je ponajviše grčki; drahme i hemidrahme iz Apolonije i Dirahija išle su ne samo duboko u unutrašnjost, u središnju Bosnu, nego čak i preko Dunava u Erdelj. Ilirski kraljevi kuju novce s grčkim natpisima. U religiji prodire kult Hermesa, Pana, Artemide i Nimfe. Posle rimskog osvajanja grčki je jezik potisnut i u vekovima posle Hrista bilo ga je u tim krajevima gotovo sasvim nestalo.

Osvojivši ove oblasti Rimljani su se odmah dali na to, da ih što bolje obezbede za sebe. Uvode se naskoro na svim strateški važnijim mestima gradovi i garnizoni i stvaraju se dobre komunikacije. S rimskim garnizonima ide upotreba i kolonizacija zemlje, koja biva trajnija, kad vojnička služba u ovim krajevima postaje nasledna. Prvi niz tvrđava počinje s dalmatinske strane, odakle je nastalo i prvo prodiranje. S druge strane, u kasnije vreme, širio se rimski elemenat i duž Dunava, stigavši tamo delomično iz Jadranskog Primorja, a delomično iz Maćedonije. Uz aktivne vojnike u tim logorima i oko njih bilo je mnogo veterana, koji su, otsluživši vojsku, ostajali u zemlji, kao trgovci, zanatlije, posrednici itd. i koji su, naročito, širili rimski uticaj.

Vrlo su brzo, još za prvih careva, izgrađeni vojnički putevi. Jedna cesta, nastavljajući se na talijanske, išla je od Istre sve do Skadra, odvajajući jedan krak za Sisak, drugi od Salone na Savu i treći od Narone na Drinu. Pored Save išao je veliki put od Ljubljane i Siska na Sirmij i dalje do mora, hvatajući sporednim putevima glavna mesta pojedinih oblasti. Pored tih glavnijih linija bilo je mnogo kraćih i sporednih, koje su služile lokalnim interesima, kao linija Narona – Nevesinje ili Epidaur – Travunija. Posebno važan put beše čuveni Ignjatijev put (,via Egnatia’), koji je spajao Ilirik s Maćedonijom i Trakijom. Počinjući iz Drača, taj je put vodio preko Ohrida i Bitolja na Solun i služio korisno sve do Novog Veka. Glavni vojnički put, "prastara arterija" od Dunava do Carigrada, bio je izrađen već 69. god. Vodio je moravskom dolinom i Nišavom na Sofiju, a odatle, preko takozvanih Trajanovih vrata, dolinom Marice. Taj put, (širok oko šest metara), popločan velikim poligonima kamenjem ili nabijen peskom (otud naziv kaldrma – καλοζ δρομοζ), išao je obično u pravoj liniji. Oznake su obeležavale milje (mille passuum), s dužinom od 1482 metra. Uz put su bile stanice za prenoćišta (mansio) i za izmenu konja (mutatio), kakve se još uvek spominju po Rusiji. Za čuvanje puteva i javnu bezbednost podizana su mala utvrđenja (castella, praesidia) ili kule (turres). Od Beograda do Carigrada bila je 31 stanica, 43 mesta za izmenu konja, i oko 670 milja. Na takozvanim Trajanovim vratima, na tom putu, bila je administrativna podela Istoka i Zapada. Trakija je potpadala pod prefekturu Istoka, a čitav ostali Balkanski Poluotok pod prefekturu Ilirika.

Glavno mesto na zapadnom delu Poluostrva bila je Salona (Solin). Za vreme cara Dioklecijana, koji je počeo tu u blizini da podiže svoj veličanstveni dvor, grad postaje jedno od prvih mesta čitave države. Porfirogenit kaže, da je velik gotovo kao pola Carigrada. Spomen na Dioklecijana (cara Dukljana), koji je i umro tu (313.) i bio sahranjen u svom mauzoleju, pretvorenom posle u stonu crkvu, očuvan je u narodu ovog kraja sve do danas. Salona je bila administrativno središte cele prostrane Dalmacije, koja je hvatala do Kolubare, i jedno od glavnih trgovačkih mesta. Čitava obala Jadranskog Primorja beše gusto zasijana manjim i većim kolonijama i gradovima, od kojih su mnogi, iako nastali pre Rimljana, dobili postepeno latinski karakter. Počinjući od granice provincije Dalmacije, od Albone (Labina) i Flanone, i od Tarsatika (Trsata), na raskršću puteva za Dalmaciju i Sisak, veća naselja se u glavnom drže; tako: Senia (Senj), Enona (Nin), Jader, Jadera (Zadar), Tragurijum (Trogir), Narona (Vid kod Metkovića), koja je bila na plovnoj Neretvi kao i Oneum (Omiš) na Cetini. U unutrašnjosti, na reci Krki, razvio se glavni grad Liburnije Skardona (Skradin), u kome je bilo sedište jednog od tri dalmatinska okruga i u kom se održavao sabor (concilium) severne Dalmacije. Sem toga važna mesta u unutrašnjosti behu: Aserija (Podgrađe kod Benkovca), Nedinum (Nadin), Burnum (Šupljaja Crkva), Varvaria Ekvum (Čitluk kod Sinja), Promona (Teplju), Nove (Runović), Municipium Magnum (Baljina Glavica) Sikuli (Bihać, kod Kaštel Novog), Pons Tiluri (Trilj), Municipium Salvium (Grkovci kod Livna), Bistue vetus (Varvara kod Prozora), Bistue nova (Zenica). Stari grad Dalmata, Strabonov "veliki grad" Delmijon, Delminijum, sačuvao je svoje ime do danas, Dlьmьno – Dumno, Duvno. Na jugu od Narone stajao je Epidaur (Cavtat), srediљte južnog dalmatinskog okruga. U istočnoj Hercegovini postojao je neki stari grad u Potocima kod Mostara i značajan grad kod Stoca. Veliko rimsko utvrđenje beše Mogorjelo kod Čapljine. U istočnoj Bosni zna se da je neka kolonija – colonia Ris... – identična sa Rogaticom i da je bila jedna još bliže neodređena kolonija u Sarajevskom Polju. Domavija, Domavijum kod Srebrenice beše jedno od najvažnijih rudarskih mesta cele rimske države u ovim stranama. U Boki Kotorskoj najvažniji grad i ponekad sedište ilirskih kraljeva beše Rizon, Risinium (Risan); a onda Agruvijum – Grbalj, Batua, Budua (Budva). U Dukljanskom Primorju važan je Ulcinium (Ulcinj) i najjužnija tačka provincije Dalmacije Elisos, Lisos, Lisum (Lješ). Otuda je jedan put vodio do unutrašnjosti prema Nišu.

U Pokrajini Prevalitani beše glavno središte stare Ilirske države, Skodra, do koje se dolazilo vodenim putem uz Bojanu. Prema Liviju, to je bila "arx munitissima" i vanredno cenjena po svom strateškom značaju. Drugo važno mesto bila je Doklea kod Podgorice, po kojoj je čitava oblast dobila naziv Duklja. Tu je živelo ilirsko pleme Dokleata, "Princeps civitatis Doclatium". Neki Kajo Epikadijes sahranjen je u Saltui, u današnjim Vilusama na Grahovu. Stari ilirski grad je i Meteon, Medeon (Medun). Na jugu je sve vreme bio od velikog značaja Epidamnos-Dirahijum (Drač).

Lika i Krbava imaju isto tako mnogo starih naselja. I samo ime Like starog je porekla. Grad ’Αλονψοι biće verovatno primorska Lopsika, a ’Ορτοπελγτωι - Ortoplinia, Ortopula biće identična sa Stinicom. Druga važnija mesta su ova: Vegia (Karlobag), Monetium (Brinje), Arupium (Prozor kod Otočca). Preko područja Japoda u ovoj oblasti rimska naselja nisu bila jače razvijena. Glavni grad Japoda Metulum (Munjava kod Ogulina) propao je prilikom rimskog osvajanja. Na izvoru Privilice kod Bihaća bilo je narodno svetilište Japoda. Od svih mesta unutrašnjosti najznačajnija je bila Siscia (Sisak), središte pokrajine Savije. Tu je bilo stecište mnogih puteva i važna tačka brodarstva na Savi. Tip starih savskih čamaca očuvan je u jedinstvenom prehistoriskom primerku sarajevskog muzeja. Radi velikog trgovačkog značaja Sisak je imao i svoju kovnicu novca. Ostala su važnija mesta ova: Andautonija (Ščitarjevo), Servicium (kod Gradiške), Aqua Viva (Varaždin), Aquas Jasac (Varaždinske Toplice), Marsonija (Brod), Cibale (Vinkovci), iz koga behu rodom dva cara, Valentijan I (364-375.) i njegov brat i suvladar Valens (364-378.), zatim Mursa (Osek). Od drugih manjih mesta na Dunavu i oko njega važnija su: Kornakum (Sotin), Kuknum (Ilok), Titoburgum (Dalj), Boninia (Banoštor), Ricium (Surduk), Akuminkum (Stari Slankamen), Basiane (Petrovci kod Rume), koje je dobilo ime po Basijanu, sinu Septimija Severa.

Glavno mesto istočne Panonije beše Sirmium, Sirmij (Mitrovica), po kom je čitava susedna oblast dobila svoje ime Srem. Postavši kolonija već od vremena Flavijevaca on se tokom III-VI veka razvio u svetovnu i crkvenu metropolu. Tu se nalazio lep carski dvor, amfiteatar, kovnica novca i fabrika oružja. U Sirmiju je 282. zaglavio u vojničkoj pobuni car Prob, koji je, da bi zaposlio vojnike, naredio da se sade vinogradi po Fruškoj Gori i dalje niže oko Smedereva. Prema Singidunumu, na utoku Save u Dunav, beše Taurunum (Zemun).

Odavno, u svoj historiji Balkana, mesto današnjeg Beograda beše od velikog značaja, radi svog strateškog i privredno važnog položaja. Njegovi prvi osnivači, keltski Skordisci, stvarali su od njega tvrđavu, a Rimljani su ga posle razvili udesivši tu glavni logor jedne legije. U Singidunumu se rodio car Jovijan (+364.); ovde je bilo sedište arijanskog episkopa i jednog arijanskog sabora (366.). Kod Ritopeka beše Trikornium, grad plemena istog imena; dalje na istok Vinceja (Smederevo), prema kom se nalazila Konstantiola, Konstanciola (Kovin). Vrlo važan beše Viminacium (Kostolac), sa svojom kovnicom novca i pristaništem za rečnu flotu. Tu je 196. god. Karakala bio proglašen za cezara. Odatle je skretao dunavski put za Carigrad. Ostala mesta oko Dunava behu: Lederata (kod Rama), Pinkum (Veliko Gradište), bogati rudnik, Egeta (Brza Palanka), Akve (Prahovo), u vizantisko doba vladičansko središte s većim opsegom, Margum (Orašje kod Dubravice). Horreum Margi (Ćuprija) bio je najveći grad u unutrašnjosti Mezije, uprav na granici Dardanije. Arsena je Ražanj, a Praesidium Pompei Nerićev Han kod Aleksinca. Naisus (Niš), rodno mesto cara Kostantina Velikog, stecište šest raznih važnih puteva, imao je odavno vrlo velik prometni značaj, i s toga je oduvek, sve do naših dana, bio tražen i napadan. Od Ratiarije (Arčera) prema Nišu, i od Prahova prema Ćupriji vodili su putevi s Dunava u unutrašnjost i njih su Sloveni pri svojim upadima često upotrebljavali. S toga je tamo car Justinijan podigao i obnovio 27 gradova i tvrđava, braneći liniju Timoka. U zapadnom delu Srbije rimskih mesta od većeg značaja nije bilo. Dalmatinsko-meziska pogranična oblast beše u glavnom oko Guberevca i Rudnika; izvesni rudnici (Majdan i Parlozi, Rudnik, Stojnik) pripadali su Dalmaciji. Spominje se neki rimski municipij Mal... (Malavicus?) u Visibabi kod Požege. Rimsko naselje bilo je, čini se, i u Plevljima.

Od Niša prema jugoistoku i jugu behu Skupi (Zlokućani kod Skoplja). Car Justinijan, koji se rodio u blizini te varoši, u selu Taurisiju, podigao je Skupi na rang maćedonske metropole, davši joj latinski naziv Justiniana Prima. Justinijan je podelio Istočni Ilirik u dve crkvene oblasti, Dakiju i Maćedoniju. Ovoj drugoj određeno je središte, zajedno s političkim, u Skupima (535. godine), a u oblast su joj spadale: gornja i donja Mezija, obe Dakije, Prevalitana, Dardanija najsevernija pokrajina Makedonije takozvana Macedonia salutaris i jedan deo Panonije. Posle 602. god. nema više nikakvih vesti o toj arhiepiskopiji, a "političko težište iz Justinijane Prime ponovo se premešta u Solun". Očevidno je, da je to bilo u vezi sa nadiranjem Slovena. Prokopije je kazivao za taj grad, da je bio vanredno ukrašen hramovima, dvorovima, tržištima, I staru varoš Ulpijanu (Lipljan) Justinijan je udostojio svoje pažnje, obnovio je i dao joj ime Justiniana Secunda. Oba su ta imena ostala samo u zvaničnoj crkvenoj literaturi, a u narodu samom ostala su starija imena do naših dana: Skopine , arnautski Škup, turski Uskup i Ušćup. Od Skupi prema jugu nema naročito velikih rimskih naselja. Već je Momzen primetio da "nikad nije svuda kroz maćedonsku unutrašnjost krenuo energičan pokret gradskog razvoja; udaljeniji predeli jedva su, bar stvarno, izišli iz seoskog reda." Od interesa je važno granično mesto Stobi (kod Grackog), gde se sad vrše sistematska iskopavanja, Herakleja Linkestis (Bitolj), zvani ponekad i Pelagonija, i Lihnis, prozvan posle Ahris (Ohrid). Ohrid je bio porušen u borbama za seobe naroda i do većeg značaja došao je tek u slovensko doba. Južnije behu Edesa (Voden), nekad prestonica maćedonskih vladalaca i Beroja (Verija, Karaferija, Ber), jedna od prvih hrišćanskih episkopija Balkana, gde je propovedao sam apostol Pavle. Jedno vreme taj je grad bio takmac Solunu, najvažnijem gradu vizantske države posle prestonice. Na putu između Skoplja i Gradskog bila je i granica između latinske i grčke domene.

Nemajući uvek dovoljno vojske na raspoloženju, da bi sprečavao sve navale varvara preko Dunava, Justinijan je bio počeo da podiže i obnavlja stare rimske gradove i tvrđave, da mesto žive ljudske snage postavi tvrđavne branike i da razređenim posadama da bolju zaštitu i više mogućnosti za otpor. Rimska naselja išla su, u glavnom, ponajviše uz morsku obalu i duž velikih plovnih reka, a naselja u unutrašnjosti ili su se razvijala na glavnim stecištima puteva ili su poticala od starog domaćeg stanovništva. Središte Balkana nema ni u pola onoliko naselja koliko periferija; sistem gradskog razvoja bio je, vojnički shvaćen, kao povezani limes, koji je s periferije s mora, i prirodnih komunikacija prodirao prema Dunavu i u unutrašnjost. Taj sistem je dobrim delom zadržao i Justinijan, samo je mesto ofanzivnog imao kod njega defanzivni karakter. Iza rimske linije dunavskih tvrđava Justinijan podiže još jedan niz utvrđenja, slabijih, ali korisnih i osigurava pažljivo i bokove, da protivniku učini što težim prodiranje prema prestonici.

Prokopije, savremenik i historičar Justinijanov, u svom delu O građevinama podrobno navodi to podizanje gradova. Ono je početo već prvih godina Justinijanove vlade, ali se oseća tek sredinom VI veka, kad Huni i Sloveni ne mogu da prodiru s tračke strane, nego iz Panonije. Uz svoj rodni kraj Justinijan je naročito utvrdio glavna mesta unutrašnjosti, Niš i Sofiju, gde su se sticali mnogi putevi. Uz dunavsku liniju podigoše se stražare i utvrde; sva su mesta imala biti ograđena rovovima i nasipima, u koliko se ne bi dospela obnoviti stara utvrđenja s kulama i zidovima. Te građevine nisu bile uvek solidne; podizane su žurno, s materijalom koji je bio pri ruci, i bez ikakvih drugih sem strateških obzira. "Manji zamkovi imaju na uglovima četiri okrugle kule, veće varoši četvoro-šestoro- ili osmougaone kule od tri boja. Taj se tip lako raspoznaje u hemskim zemljama. Severni zid Serdike (Sofije) sa okruglim kulama skrpljen je od staroga materijala, sa grčkim natpisima iz ranijega doba carstva, oltarima tračkih božanstava i nadgrobnim kamenovima. Zamak (Kulina) Ravna u dolini Timoka sa okruglim kulama popravljen je od temelja iz materijala rimskih kamenitih građevina i natpisa. Isto tako i velika većina spomenika iz Viminacija nije nađena u prvobitnom položaju, nego su uzidani u stenama velikog zamka, koji je podignut od kamenja stare varoši". Od Singidunuma (Beograd), koji je bio prilično zapusteo, Justinijan ponovo napravi grad "slavnim i dostojnim pričanja". U blizini Beograda podigao je i grad Oktavon, a uz Dunav podiže i obnovi čitav niz gradova, među kojima Lederatu kod Rama i Pinkum (Veliko Gradište). Broj manjih gradova i stražara peo se na stotine, a služili su koliko za obranu, toliko i za zbegove seoskog i nezaštićenog sveta. U samom timočkom kraju, u području tvrđave Akve (Prahova) bilo je 37 takvih gradova i stražara; sam čuveni Gamzigrad izgleda da je iz tog vremena; od Singidunuma do ilirske granice bilo ih je 39, a do ušća Dunava 80. Čak u Maćedoniji i Dardaniji bilo ih je 127. Strah od provale širio se po svoj carevini, a radi rđavog iskustva i potrebe da se ne veže operativna vojska utvrđivao se ne samo sever, nego i sredina Carstva, pa čak i jug sa Epirom i Tesalijom sve do klasičnih Termopila.

Prema Slovenima služile su za odbranu naročito utvrde oko Silistrije. Sloveni, koji se "stalno prikradaju i potajno napadaju one što tuda idu, učinili su tamošnja mesta nesigurnim" kazuje za njih Prokopije, opisujući gradnje u tim predelima. Zbog slovenskih provala i pljačkanja sasvim je bila zapustela tvrđava Ulmita, koju Justinijan podiže iz temelja, da bi, kako se veli, onaj kraj "bio slobodan od slovenskog nasrtanja i zasede." Taj sistem Justinijanovih tvrđava u Dobruči hvatao je do Tulče i Dunaveca (Halmirisa).

Ali te tvrđave nisu bile od veće koristi. Njihov veliki broj išao je na štetu solidnosti. Pri navalama Slovena, Bugara i Avara videlo se, da su padale bez mnogo otporne snage. Ni izgled im nije bio od jačeg utiska i vrlo je dobro primećeno, da se nijedan od tih gradova nije održao u narodnoj uspomeni s Justinijanovim imenom onako, kako je slučaj s građevinama cara Trajana, Filipa ili Konstantina. "U ruševinama gradova i tvrđava nije još nađen ni jedan jedini natpis, koji bi ovekovečio slavu velikog graditelja Justinijana". Pri podizanju tih gradova učestvovali su svi oni narodi, što su živeli oko Dunava; njihovih tragova ima dosta u toponomastici VI veka, gde se inače u to doba ne bi mogli očekivati. Takav je, na primer, naziv Dolebin (Δολεβιν), koji je očevidno u vezi sa slovenskim plemenom Duljeba, Doleba. U Bugarskoj bi možda mogle biti slovenskog porekla Stene (Στενεζ). Čisto slovenski karakter ima Skapljica, Skopljice (Σκαπλιζω), za koje se izrično kaže, da je "novo". Isto je tako našeg tipa u području Niša naziv Vračišta (Βρατζιδτα), "nov grad". Ti nazivi mogli su poticati bilo od vojničkih najamnika u vizantiskoj vojsci, bilo od slovenskih doseljenika, koji su tu ostali sa pristankom vizantiskih vlasti.

Mnoga od starih mesta stradala su za vreme svih ovih najezda tokom VI-VII veka. Najveći je deo, ipak, propao u VI i početkom VII veka, kad su Sloveni sami, ili u zajednici s drugim narodima, upadali u Vizantiju, da se koriste pljačkom iz tih starih i bogatih mesta. Doklena, Epidaur, Narona, Sarona, Agruvijum, Mursa, Singidunum, Viminacium i drugi znatni gradovi propali su za uvek baš pri upadima Slovena. Njihovo razbeglo stanovništvo nije se više vraćalo na stara ognjišta, sem u strategiski važni Singidunum, nego su izbeglice, posle, u blizini starih mesta podizali nova: Podgoricu, Dubrovnik, Kotor, Split, Osek. Ipak bilo je dosta starih gradova, koji su se i održali; naročito to behu oni, koji su se nalazili na manje izloženim mestima. Značajna je činjenica, da je dobra polovina ovih naselja zadržala svoje staro ime. Upada, dalje, u oči da glavne reke na našem području nisu slavizirane: Dunav, Sava, Drina, Neretva, Lim, Sana, Bosna, Tara, Vardar, Timok i dr. zadržavaju svoja stara neslovenska imena. Predslovenska su imena Promina, Dinara, Mosor, Lapad, Brgat, Klisura, Durmitor, Velež, Rodopa, Balkan, Komovi, Čakor i dr. Međutim, dosta planina ima ipak slovenske nazive, kao Prokletije, Hum, Rudnik, Bjelašica, Bukovica, Vučja Planina, Mokra Gora, Medvednik i dr. Nazivi otoka u Jadranskom Moru gotovo su svi nasleđe starine: od Kurikom – Krk, Faros – Hvar, Bratia – Brač, Pag, Postumiana – Pašman, Arba – Rab, Melita – Mljet i sl. U zemljama Balkanskog Poluostrva, čak i daleko na zapadu, očuvano je sve do danas romansko ime. Čuvena planina Romanija u Bosni najbolji je primer za to. Imamo i sela Romane, Romanovce i sl. Čak i ime manastira Rinja derivat je od Romana.

Najviše neposredno primljenih imena mesta ima u Primorju, i oko Dunava, gde je romanska kultura bila najintenzivnija; ponegde su stari oblici slavizirani nastavcima ili analogijom na neku sličnu narodnu reč, i to obično iz vulgarizovanih i dijalektskih oblika. Od plemena Jadesina postali su i Jaderi i Jader, i imena Jadran i Zadar na zapadu i Jadar na istoku; od plemena Delmata i Dalmata nastala je s čistim vokalom Dalmacija i s vokalnim Dlьmno-Dumno, Duvno, a s neљto složenijim procesom Glamoč od Dlamoč. Ima izvesnih metateza u primanju imena mesta, kao Skardona – Skradin, Sirmium – Srem ili Tilur – Trilur – Trilj. Inače je preuzimanje bilo dosta neposredno: od Senia – Senj, Tragurium – Trogir, Doklea – Duklja, Medeon – Medun, Skodra – Skadar, i sl. Ponekad se ime starih mesta očuvalo u nekom malom sporednom lokalitetu, kao od Narone – Norin ili od Marsonije bara Mrsunj. Ima i primera, da su imena izvesnih mesta uzimana ne po nominativu, nego po drugim padežima. Celje je došlo ne od Celeja, nego od Celeje; Ad musculum, dalo je Omišalj. Od vulgarnog Σιο Παλατι došlo je verovatno Ασπαλαυον = Aspalato = S-plětь, Split. Tako je od vulgarno-grčkog τιρ την ποηιν došlo Istanpol i Stambol. Od same oznake stare gradske opštine civitas, očuvano je cьvьtatь – Cavtat. Od Castra romana imamo u Sremu ime Kostroman.

Stara romanska kultura očuvala se najsvesnije u Primorju, gde je čitavo vreme održavan neposredan dodir sa Italijom kao maticom te civilizacije. Unutrašnje romanske kolonije, ma koliko da su imale uticaja na opštu kulturu okolnog stanovništva, nisu mogle da čitavoj zemlji dadu potpuno svoje obeležje, kao one primorske i kao donekle dunavske. U unutrašnjosti je, sem toga, bilo i više uticaja istočne grčke kulture i grčkog jezika, koji su sprečavali apsolutnu prevlast latinskog. Granica između ta dva jezika išla je, od prilike, od Lješa, ispod puta Skadar – Prizren na Lipljan i Skoplje, pa odatle prema Sofiji. Linija oko ovih mesta bila je sa pomešanim uticajima. Latinski je ponegde išao i preko te zone, ali nije bio jače intenzivnosti. Inače, uticaj latinskog bio je vrlo veliki. To je bio zvanični jezik države i kao takav uveden pogotovo u svu administraciju. Sami carevi vizantiski podržavali su ga u svečanim aktima svojim autoritetom. Osnivajući Skupi Justinijan ga naziva "Justinijana prima" i Prokopije mora da tumači svojoj publici, kako to ima da znači "prva". Latinski je, isto tako, bio i jezik vojske, u kojoj su služili razni narodi Carstva i na njemu se sporazumevali, kao nedavno nemačkim u Austriji. Preko vojske i logora prodirao je latinski jezik u narod. Latinska komanda ostala je prvih vekova čak i u vizantiskoj vojsci. U Dalmaciji se u latinskoj kulturi bio razvio čist romanski jezik, s mnogo arkaičkih elemenata, očuvan gotovo do naših vremena. Rumunski, u istočnom delu, s nešto mlađim tipom, isto je tako produkat latinske kulture. Čak i arnautski, jedna vrsta lingvističkih petrefakata, gotovo je u dobroj polovini romanskog porekla. Za ljude, koji su govorili latinski, upotrebljavan je u čitavoj Srednjoj Evropi naziv Vlaha, dobro poznat svim slovenskim narodima. Potekao od keltskog plemena Volcae, to ime su primili Germani kao Walhaz, Walh, i označavali su njim svoje poromanjene susede. Od Germana su preuzeli to ime i Sloveni. Kod nas su tako sebe zvali stari Dubrovčani još u XIII veku, svesni svoje romanske kulture, i ime Vlaha isticali su kao razlikujući se od svojih srpskih suseda. U unutrašnjosti, romanski elemenat nije uvek predstavnik više kulture kao na Primorju. Njegovi pripadnici povlače se ispred Slovena u planine ali se ovde-onde grupišu u veće celine, kao u Južnoj Maćedoniji ili u karpatskim predelima. U planinama oni se pretežno bave stočarstvom, tako da su kod nas vremenom pojmovi Vlah i stočar postali gotovo sinonimi. Njihove stočarske organizacije sa katunima, i njihova stočarska terminologija osvajaju izvesna područja naših dinarskih krajeva. U istočnoj Bosni i zapadnoj Srbiji cela se jedna oblast zove Stari Vlah, u Hercegovini se Stolac i njegovo područje zvalo ranije Donji Vlasi; izvesna naša plemena zovu se Vlasi Drobnjaci, Vlasi Mirilovići, Vlasi Banjani. U Crnoj Gori čitav se jedan kraj naziva Katunska Nahija. U staroj srpskoj državi Vlaha je bilo dosta i pominju se često. Za razliku od primorskih Vlaha ove brđanske, po odelu i mrkom licu, zovu "crnogunjcima", "Crnima Vlasima" – "Mauro-Vlasima", "Mor-Vlasima", "Morlacima". Zanimljivo je, da jedan dobar deo naših planina, gde je stočarstvo i mlekarstvo naročito razvijeno, nosi naziv Vlašić, Vlahovići, Vlahinja, Vlaška, Vlaškovci i sl.

Što romanski elemenat Balkanskog Poluostrva nije mogao da asimiluje slovenske doseljenike, kao što je ranije činio sa Ilirima i Tračanima, sa Germanima u Italiji, ili sa Galima u Francuskoj, ima više razloga. U ono ranije doba rimska je snaga bila u naponu; sad, posle IV i V veka, državni organizam bio je istrošen. U državi se sve više oseća uticaj tuđih naroda, koji je Imperiji opasan i onda kad je u njegovoj službi, a ne samo kad je u borbi s njim. Meteži seobe naroda znatno su pomerili i oslabili romansko stanovništvo, Sloveni su došli na Balkan u većim masama i imali su za sobom bogate rezerve; za njihove upade ima nekoliko puta vesti, da se vrše s gomilama od više desetina hiljada. Romani su, prema njima, sve više gubili teren; ostavljeni sami sebi, sa slabom ili nedovoljnom državnom pomoću, oni su gubili i duh i staru aktivnost. Romani su nekad dolazili kao osvajači, svesni svoje snage, bili gospodari; dok su sad bili potiskivani, pobeđeni, predmet pljačke.

Pre dolaska Slovena, na Balkanu se već bila prilično razvila hrišćanska vera. U IV veku bilo je u balkanskim oblastima nekoliko aktivnih episkopija. Jedan episkop u Sirmiju s ponosom je hvalio svoje mesto, "glavu Ilirika", u kom je hrišćanstvo za vreme Dioklecijanovih progona dalo dovoljno dokaza o čvrstini svojih vernika. Po crkvi sv. Dimitrija, koju je u tom gradu podigao prefekt Leontije (oko 412.), Sirmij se prozvao ,civitas s. Demetrii’, odnosno Mitrovica (Dimitrovica). U ovom kraju bilo se naročito raširilo Arijevo tumačenje Hristove prirode i s toga su u Sirmiju držana četiri crkvena sinoda (348., 351., 357-8., i 378.). Na području današnje Srbije bilo je nekoliko episkopija (Viminacium, Singidunum, Horeum Margi, Akve, Niš, Rameziana, Pautalija, Ulpijana, Stobi), od kojih je ona u Viminaciju od V veka postala mitropolija. U Skupi Justinijan je 14. aprila 535. ustanovio arhiepiskopiju, kao središte nove samostalne crkvene oblasti, koja je obuhvatala pet pokrajina (današnju Bugarsku, većim delom; Srbiju, severnu i južnu, sa Sremom; i severnu Albaniju s Crnom Gorom). Osnivanje ove arhiepiskopije, koja je obuhvatala najveći deo balkanske unutrašnjosti, gde se dotle priznavala kompetencija papina, izazvalo je proteste u Rimu. Car je iz političkih razloga morao da popusti i 545. izdao je novelu, kojom je arhiepiskopiji oduzeo samostalnost i priznao papino pravo na njenu oblast. Poslednji podatak o ovoj arhiepiskopiji datira iz 602. god.; verovatno je napuštena u vezi sa provalama Slovena na početku VII veka. U rimskoj pokrajini Meziji, negde u Bugarskoj, delovao je u IV veku gotski episkop, arijevac Ulfila (Vulfila), koji je za svoju pastvu spremio prevod Novog Zaveta i prvi gotski alfabet. Još u IX veku, oko Tomija, održavala se gotska liturgija. U Dalmaciji Salona beše kako svetovna tako i crkvena metropola, po osnivanju ranija od svih severnih i istočnih. U njoj je u V veku podignuta jedna bazilika, čije razmere nema gotovo nijedan drugi crkveni spomenik starog i slovenskog veka (58.20 h 28.50 m). Tu su, po jednom ne sasvim sigurnom izvoru, bila držana dva pokrajinska crkvena sabora, 530. i 533. godine. Kao područne Saloni navode se ove dalmatinske i bosanske episkopije: Arba, Jadar, Skradona, Narona, Epidaur, Bistue; pa Martaritana i Baroe, čija je lokalizacija nesigurna. Na drugom saboru od 533. bilo je zaključeno, da se osnuju još tri episkopije, ali papa je, nezadovoljan, osudio postupke i s toga ne izgleda verovatno, da su one ostvarene. Kad se obrazovala pokrajina Prevalitana, onda je crkvena metropola za tu oblast postala Skadra (Skadar). Oko te i dračke mitropolije pominju se kao episkopije Duklja, Sarda, Lješ i verovatno Ulcinj.

Surevnjivost između verskih poglavica u Rimu i Carigradu starog je datuma. Iako je administrativna vlast između Rima i Carigrada deljena u dvoje, Rim nije bio sklon da to do kraja primi i u crkvenom pogledu. Papa Inoćentije I ovlastio je 412. god. solunskog episkopa da vodi brigu o crkvi i rešava sve sporove u oblastima Ahaje, Epira, Krita, Dakije, Mezije, Dardanije, Prevalitane i Maćedonije, dakle gotovo celog Balkanskog Poluostrva sem Trakije. Solunski episkop postao je papin vikar. Da to nije bilo rado gledano u Carigradu razume se samo po sebi; isto kao i to, da je zbog toga dolazilo do sukoba, javnih i tajnih. Nesumnjivo je, međutim, da je do VII veka rimski uticaj na području zapadnog i središnjeg Balkana bio pretežniji od carigradskog. Crkvena organizacija dopunjavala je, dakle, uticaj organizacije administrativne i vojničke. U našim zemljama episkopi su bili u ogromnoj većini romanskog porekla. Od 98 očuvanih imena iz istočnih i središnjih oblasti, 59 je nesumnjivo latinskih kao Amantius, Saturninus, Sekundianus, Gajus, Gojce, Bonozus, Feliks, Benenatus, Korualius i sl. Romanskog je porekla u ostalom, bila i porodica cara Justina I, čiji članovi nose latinska imena.

Tek od VII veka, dolaskom istočnjaka Hiraklija, ulazi u vojsku i državne službe više grčkog i istočnjačkog elementa; i tek od njegova vremena Vizantija sa svojim balkanskim pokrajinama postaje više nosilac grčke kulture. Ali, mesto da potiskuje latinski, ona je imala da sa užasom oseti kako sve više Balkansko Poluostrvo plavi slovenski elemenat i slovenski jezik. Mesto latinskog koji je izumirao dolazio je slovenski elemenat, svež, neodoljiv, mnogobrojan, koji je hteo da živi.

Kad smo došli na Balkansko Poluostrvo mi smo Srbi dospeli potpuno u sferu uticaja latinske kulture. Preko nje smo dobili sva prva obaveštenja i u njoj našli osnove prvog hrišćanskog vaspitanja. Naziv Grka, gospodara Balkana, došao nam je ne od njih samih, kao Turcima i Arapima, koji ih po službenom imenu Ρωματοι nazivaju Rum i Urum, nego po latinskom Graecus, Grъkъ – Grk. Vladara Vizantije nismo, isto tako, zvali po službenom imenu βαδιλευζ, već po latinskom caesar – cěsarь, cesar, car. U naљem starom jeziku romanskog porekla su reči: altare – oltar, arca – raka, cerrus – cer, compater – kmotr – kum, maturus – mator, oleum – olaj, sanctus – sant, vesica – bešika, missa – misa, crux-crusi-krus – krst. Neke romanske reči ostale su i u srednjegrčkom i slovenskom, tako calendae – koleda, cominus – kamina, komin, castellum – kastel, Kostolac, castrum – kostur, cisterna – cisterna, clausura – klisura, commercium – kumer, cursus-cursarius – kursar, husar, gusar, magister – majstor, palatium – palata, porta – porta itd. Primeri su, kao što se vidi, raznovrsni i potiču ne samo od uticaja crkve i administracije nego i od materijalne kulture, koju su Sloveni našli i primali na Balkanu.

Veze između Romana i Slovena na Balkanu postojale su vremenom sve tešnje. Mnogobrojniji, Sloveni su najveći deo romanskog stanovništva na zapadnom delu Balkana pretopili u svojim redovima. Vlasi stočari, izmešali su se potpuno sa Srbima. To je došlo ponajviše s toga, što su se oboji bavili pretežno stočarstvom i što ih nije delila vera. Kad su Turci počeli podvlašćivati srpske države oni više nisu mogli da prave velike etničke razlike između Srba i Vlaha, nego su brđansko pravoslavno stočarsko stanovništvo zvali uopšte Vlasima; a kasnije su oni, i mnogi drugi narodi, čisto u pogrdnom smislu, zvali sve pravoslavne uopšte Vlasima. Romani su se dugo držali odvojeno u svojim zatvorenim gradskim opštinama na Primorju, ali je i tamo od X veka počeo sve jači priliv Slovena, koji su, posle, tim gradovima dali manje-više pretežan slovenski karakter; Dubrovnik i Spljet, koji su još XII veka bili romanski, u XV i XVI veku postaju nosioci nove slovenske kulture i književnosti.

"Ne može biti sumnje" piše J. Erdeljanović jednom prilikom, "da su starosedeoci, koji su mnogo vekova pre dolaska Srba živeli na ovom zemljištu i prilagodili se njegovim prilikama, imali i takvih kulturnih tekovina, koje su Srbi morali od njih primiti, jer su im bile najpodesnije za život u novoj postojbini ili su obeležavale pojmove i predmete, koji su Srbima dotle bili nepoznati. U takve tekovine spada npr. kamena kuća i koliba, po koji deo odela, neki stočarski termini i verovatno po koja praksa u stočarenju... Ja sam, prilikom svojih proučavanja u plemenima Brda i stare Crne Gore mogao zapaziti neke interesantne pojave kao posledicu etničkog stapanja Srba sa starim Vlasima i s Arbanasima... Zapazio sam npr. interesantne kombinacije od srpske i vlaške topografske nomenklature i mogao sam utvrditi, da su Srbi poprimali od Vlaha one geografske termine specijalnog karaktera, koji su podešeni osobitoj prirodi karsnog terena... Ovaj proces primanja i stapanja između našeg naroda i balkanskih starinaca vršio se naravno samo u visokim planinskim predelima, u kojima su bili zaostali Vlasi i Arbanasi u nešto većem broju. I primljene osobine bi ostale ograničene samo na te predele, da nije bilo poznatih migracija iz dinarskih krajeva u Posavinu, Podrinje i Pomoravlje sa Šumadijom. Ali su tim migracijama dinarski naseljenici preplavili ove oblasti na severu i severoistoku i predali starijem stanovništvu gotovo sve svoje osobine, tako da su i one od njih što su bile pozajmljene od balkanskih starosedelaca postale manje ili više opštim osobinama svih ili velikih delova Srba i Hrvata od Jadranskog Mora pa daleko na istok do u sliv reke Timoka".

Unutrašnjost Balkanskog Poluostrva, naročito istočna Bosna i Hercegovina, Raška i zapadna Srbija behu vrlo malo i nejednako zasijane rimskim kolonijama. Od starih rimskih mesta najmanje ih je do VII veka očuvanih na tom području. Tome nije isti razlog, koji je i za iščezavanje starih kolonija u Sremu. U Sremu se to zbilo usled silnog mešanja naroda od IV-VII veka i teških borbi i perturbacija na tom području. U ovoj oblasti to je došlo s toga, što je rimska penetracija bila manje intenzivna zbog udaljenosti od ishodišnih središta i zbog geografske odvojenosti i teže pristupačnosti. Ova oblast opasana je na celom zapadu i jugu čitavim planinskim nizovima dinarskog sistema, preko kojih se prelazilo teško i samo u dužim etapama; s istoka je zaklanjao masiv Šare; dok su rudničke planine i moravske šume štitile tu oblast sa severa. I iz Salone i iz Carigrada u ove se krajeve stizalo teško, s mnogo napora, a bez prave koristi. Prirodno je s toga, da je taj kraj ostao kao jedan od najkonzervativnijih na celom Balkanu; čudnim sticajem prilika i, možda, naklonosti, dogodilo se, da smo se u taj najkonzervativniji predeo naselili baš mi Srbi.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Apr 02, 2006 2:59 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Slovenska plemena i njihova kultura

Sloveni, čija su najstarija sedišta bila u području današnje istočne i južne Poljske i jugozapadne Rusije, pripadaju indoevropskoj zajednici. Oni predstavljaju krajnju severoistočnu grupu naroda te pripadnosti. Njihova istočna granica prelazi u područje tatarsko-mongolskih naroda. S toga u staroj slovenskoj kulturi, pored indoevropskih nasleđa i veza nailazimo na jak uticaj i tih istočnih suseda. Da to slovensku kulturu čini neobičnijom i više složenom razume se samo po sebi; ali to je ono, što je čini zanimljivom i važnom i za opštu evropsku zajednicu.

Slovenski jezik pismeno je utvrđen na jednom dijalektu tek u IX veku posle Hrista, a sve sigurne vesti, koje imamo o njemu kao i o Slovenima uopšte, nisu starije od VI stoleća. Sa jezicima Istoka i Jugoistoka, jermenskim, albanskim i baltiskim, slovenski pripada grupi satem – jezika. Po srodnosti s tim grupama da se odrediti i njegovo teritorijalno rasprostiranje. Slovenski se na istoku dodirivao sa ariskim ili tačnije iranskim, jer s njim zajedno ima proces prvobitnog s posle i – i u – vokala i glasova k, r. Leksikalno je iransko baga sigurno u vezi sa našim bogъ. S druge strane, slovenski ima vrlo mnogo srodnih crta sa baltiskim jezicima, litvanskim, letskim i izumrlim pruskim. Iz praslovenskog jezika razvile su se u glavnom tri velike slovenske jezičke skupine, prema geografskom širenju pojedinih plemena, prema glasovno-fiziološkim osobinama svojih nosilaca, i prema kulturnom uticaju susednih plemena. Zapadna je grupa češko-poljska, sa kašupskim, lužičko-srpskim i gotovo izumrlim polapskim; istočna je ruska; treća je grupa jugoslovenska.

U samim južnoslovenskim dijalektima ni danas, ni u prošlosti, nije bilo oštrih granica između pojedinih dijalekata, između slovenskih, srpskohrvatskih i bugarskih, nego su svi prelazili jedni u druge. Što se naročito tiče slovenačkih i srpskohrvatskih govora, za njihovu starinu A. Belić daje ovakvo tumačenje: "Pre dolaska njihovih pretstavnika na Balkansko Poluostrvo – oni su govorili jednim, zajedničkim jezikom. U granicama tadašnje njihove društvene zajednice dobivane su tri dialekatske nianse: kajkavska, čakavska i štokavska, od kojih su i posle toga čakavski i kajkavski dijalekat razvijali zajedničke crte. Kada su njihovi pretstavnici došli na Balkansko Poluostrvo, odnos se među njima promenio u toliko što su sada čakavski i štokavski dialekti počeli da žive opštim životom, a jedan je deo kajkavskog dialekta – hrvatski kajkavski počeo da potpada pod sve jače uticaje štokavskog i čakavskog dialekta, i da se razvija zasebno od slovenačkog kajkavskog."

Srodnost i sličnost slovenskih jezika vrlo je velika; mnogo veća nego srodnost između romanskih i germanskih. Razloga za to ima više. Prvi je i najodlučniji, što su Sloveni dugo živeli u jednoj neprekinutoj masi, grupisani na terenu nedeljenom velikim morima i sve do X veka neuklinčenom od drugih, tuđih naroda. Drugi, vrlo važan je razlog taj, što slovenski elemenat nije ušao u onakve "amalgamirajuće procese" sa tuđim elementima, u kakve su ulazili na jugu Iliri-Arbanasi, ili Dako-Romani, ili Anglo-Sasi-Normani, nego je, izuzevši donekle Bugare, održao u glavnom svoj etničko-lingvistički karakter čist, u koliko nije sasvim podlegao fizički moćnijem stranom uticaju. Najzad, treći je razlog, što je svest o slovenskoj zajednici bila dosta živa i što su veza između pojedinih plemena i naroda trajale dugo sa uverenjem o etničkoj pripadnosti. "Svi slovenski jezici ili narečja održali su verno i čisto dosada stari zajedničko-slovenski jezički tip, istina sa različnim gubicima ili modifikacijama", naglašavao je V. Jagić.

Dolaskom Mađara i stvaranjem njihove države rastrgnuta je neposredna veza između severnih i južnih Slovena, a nadiranjem Nemaca putem niz Dunav gubila se veza između Čeha i zapadnih Južnih Slovena. Ali tragovi pređašnje zajednice još su očevidni. Čakavska akcentacija, koja je kod nas najizrazitiji predstavnik starog tipa, ima dosta dodirnih tačaka sa najzapadnijim ruskim dialektima, kao i slovenačka sa istočnim češkim. Podudaranja ima, isto tako, i u fonetici. Posrednici su bili ponajviše slovački i maloruski dialekti, koji su dugo bili u neposrednom dodiru s južnoslovenskim.

Jezička zajednica i neposredno srodstvo pretpostavlja, prirodno, i jednu zajedničku jezičku i opštu kulturu. Ona se mogla razviti samo na jednom zajedničkom području, na kom su slovenska plemena živela u neposrednom uzajamnom dodiru.

Spomena o starim Slovenima nema ni u jednog pisca do VI veka. Krajevi Istočne Evrope, daleko od državnih ambicija rimskih i od grčkih kolonija na Crnom Moru, bili su za stare pisce neka polumitska naselja i sve vesti o njima bile su ili vrlo opšte, kad su došle po neposrednijem saznanju, ili vrlo legendarne, kad su se prepričavale. Od nekih opštih imena naroda, koja se tamo pominju, kao Skita i Sarmata, ne može se pouzdano utvrditi, da li se i u koliko se odnose na Slovene. S nešto više sigurnosti možemo pratiti, kako se za Slovene javlja ponekad ime Veneta (Veneti, Venedi, Winden, Wender); još u XIX veku neka slovenska plemena nazivaju se Vendima i Vindima. Ali i pri tom treba biti vrlo oprezan, jer je venetsko ime rašireno po svoj Evropi i jer je postojalo vrlo staro italsko pleme Veneta, koje je imalo svoje područje Venetiju, posle Veneciju. Pod venetskim imenom izrično podrazumeva Slovene latinski pisac VI veka, Got Jordanis. On kazuje: "Mnogobrojni narod Veneta stanuje od izvora reka Vistule preko ogromnih područja... Makar što im se imena sad menjaju prema različitim porodicama i mestima, oni se u glavnom ipak nazivaju Sklaveni i Anti." Njihovo se područje, veli taj pisac, prostire "od grada Novijetunenskog i jezera koje se zove Murzijansko sve do Dnjestra i na sever sve do Visle; oni imaju za naselja močvare i šume. A Anti, koji su od njih najhrabriji, tamo gde se savije Pontisko More, protežu se od Dnjestra sve do Dnjepra. Na tom području, pod istim imenom, postoje i raniji spomeni može biti baš naših plemena, ali se ni kod jednog pisca ne da ovako utvrditi, na koga se neposredno misli. Već Plinije navodi među plemenima što dopiru do Visle, uz Sarmate i Scire, i Venece; a Tacit, nešto opredeljenije, odbija da dovede u zajednicu Venete sa Germanima i Sarmatima, iako su, drži, bliži prvima. Na Pajtingerovoj karti smešteni su Vendi među Dunavom i Dnjestrom. Od Visle do Dnjestra ceo prostor pripada, u glavnom, Slovenima; na tom području oni ostaju kroz čitavo doba historije, šireći se odatle na jug, istok, i na zapad. Kod većine pisaca oni su prikazani kao "vrlo velik narod" ili "kao bezbrojna plemena".

Karakter i tip jednog naselja najbolje obeležavaju njegovi narodni topografski nazivi. Arapi i Perzijanci, upozorava dobro K. Jireček, imaju bezbroj imena za sve vrste stepa i ravnica; Španjolci za planine, a kod Slovena "pada u oči bogastvo naziva za tekuće i stajaće vode, za izvore i studence, jezera i brlje, baruštine i močvari, za šume, žbunje i gajeve. Protivno tome retki su zajednički slovenski nazivi za oblik planina, te je lokalna terminologija u Karpatima, istočnim Alpima, u Karstu na Adriji i na Balkanu vrlo različita." Znači, dakle, da su Sloveni živeli u nekom kraju punom šuma i voda. I samo ime Sloven, videli smo napred, u vezi je s tim i dolazi od korena kleu- cluere. Poznata narodna fraza "oslavilo je proleće" označava pokret dotle zamrzlih voda i buđenje novog života pod suncem. Arapski stari pisci navode, da je "zemlja Slovena ravnica pokrivena šumom", a Sloveni da "žive u šumama". Put za Kijev "vodi kroz stepe, besputicom, kroz potoke i velike šume". Poljski naučenjak Rostafinski upozorio je na činjenicu, da su Sloveni reč bukva dobili od Germana; iz tog izlazi, da u prvoj postojbini Slovena nije bilo toga drveta. Takvo područje postoji, doista, oko srednjeg Dnjepra, u današnjem Polesju; on je s toga sklon verovati, da je baš na tom području i bila prvobitna otadžbina slovenskih plemena.

Sloveni su, doista, bili vrlo vešti u životu na vodi. Oni majstorski grade lađe; sami su odlični brodari, i to i muški i ženske. U jednom strateškom spisu, koji se pripisivao caru Mavrikiju, kazuje se, da naselja Slovena i Anta "leže uz reke... oko njih su ponajobičnije neposredno šume, ili bare, ili ritovi." "U prelaženju reka veštiji su od svih ljudi. Odlično izdržavaju u vodi, pa često neki od njih iznenađeni kakvom opasnošću u svojim naseljima zagnjure se u dubinu, drže u ustima trske udešene za takvu priliku, duge i potpuno izvrćene, koje dopiru do površine vode, pa ležeći nauznačke u dubini dišu kroz njih i izdržavaju mnogo sati tako." Na svojim lađama Sloveni se otiskuju vrlo daleko i dopiru čak do Kikladskih Ostrva.

Za staru postojbinu Srba kazuje Konstantin Porfirogenit u svom važnom spisu O upravljanju državom, da Srbi "potiču od nekrštenih Srba, prozvanih i belih, što stanuju s one strane Turske (tj. Mađarske) na području, koje oni zovu Bojki (Βοϊκι), gde graniči Franačka kao i velika nekrštena Hrvatska, prozvana i Bela". Beli Hrvati stanuju "uz Franačku", a "podložni su Otonu, velikom kralju franačkom i saskom, i nekršteni su, a s Turcima se orođavaju i prijateljuju". Balkanski Hrvati potiču od tih belih Hrvata, koji behu "susedi Slovenima, nepokrštenim Srbima". Ovde se očevidno misli na Lužičke Srbe, čija lokalizacija tačno odgovara danim granicama. Jedan istočni pisac pominje Srbe kao stanovnike "koji se pružaju prema istoku, a daleko su od zapada". Jedan anonimni geograf bavarski IX veka navodi opet, da su "Serviani tolika država, da su iz nje nastala sva slovenska plemena i da, kao što tvrde, otud vode poreklo".

Da li od tih Srba u stvari potiču i naši južni preci? Jezična veza između Srba na jugu i Lužičkih Srba nije takva, da pokazuje neposrednu bližu srodnost, naročito ne srodnost za ovako dosta kasno doba rastanka. Po prirodi svog mesta lužički govor je prelaz od poljskih do čeških osobina i daleko je od karakteristika srpskohrvatskog jezika. Srpsko pleme od Češke (Bojka – terra Boiorum, Bohemia) do "istoka", ili hrvatsko od Polabja do Dnjepra, u tolikoj rasprostranjenosti, teško da je bilo jedinstvenog tipa. Isto je tako malo verovatno, da su ceo taj široki prostor naseljavali samo pripadnici jednog plemena. Pre će biti istina, da su na tom prostoru živela i druga slovenska plemena, izmešana, usled pomeranja s istoka prema zapadu. Plemenska imena toga vremena veoma su pomerena. Ima Duljeba, na primer, javlja se na Bugu i u Češkoj; ime Anta nalazi se od Kavkaza do Alpa. Ime Hrvata nije uopšte slovenskog nego iransko-sarmatskog porekla, a javlja se kao lično ime u natpisima II i III veka u Tanaisu, i nije izvesno da je s početka imalo etničku oznaku. F. Ramouš ga izvodi od reči haurvatar "čuvar stoke" ili huurvatha "prijatelj". Ime Franaka, na primer, koje dolazi od francus označavalo je najpre "samo činjenicu političke slobode kretanja za vladajuće klase". Srpsko i hrvatsko pleme bilo je, po svoj prilici gospodareće pleme, odnosno to su organizovanije plemenske skupine, koje su kao takve došle do jačeg izraza. Ima jedna vest kod Konstantina Porfirogenita, u kojoj se kaže, da su za jedan napadaj u Italiju Dubrovčani na svojim lađama preveli: τουζ  ρωβατουζ και τουζ lolmoυζ Σκλαβαρhονταζ, t.j. "Hrvate i ostale slovenske gospodare". Na području Slovenaca, zapadno od Celovca, oko Mosburga, bilo je središte jedne starije župe, gde su kroz Srednji Vek postojali "kasazi" kao jedna vrsta plemena i slobodnih ljudi, čije se ime još uvek čuva u mnogim mesnim nazivima. Na tom istom području, nešto proširenom, očuvano je u monografiji i hrvatsko ime na više mesta i Lj. Hauptman je sa razlogom mogao izvesti zaključak, "da je kasaz i Hrvat isto". Važno je utvrditi, da se grad srpskog kralja Čimislava zvao Kesigesburg, t. j. grad Kesiga, odnosno Kasaga. Porfiregenit priča, da se jedan od petoro braće, koji je Hrvate doveo na jug, zvao Kosencis, a drugi Hrvat. Hrvatin je i kod nas u Srednjem Veku često upotrebljavano kao lično ime. Srpsko ime, međutim, nije bilo mnogo u običaju kao lično ime. Narodski, ono je u najstarije vreme glasilo Srьblinь; oblik Srbin docnijeg je porekla. U tuđim spomenicima zovu nas Surbi, Sorabi, Σερβlοι. Etimologija imena još nije utvrđena; ali je, čini se, sličnog kulturnog porekla kao i naziv Slovena (srъbati, sorbere), po našem životu blizu vode.

Zanimljivo je i vrlo važno, da je Porfirogenit zabeležio humsko predanje, po kom rod njihovih vladara Vuševića ili Viševića potiče "od nekrštenih stanovnika oko reke Visle". Po tom bi veza jednog srpskog plemena sa severnim Slovenima današnjeg poljskog područja bila utvrđena na način, kojim se i sada služe ispitivači naselja. Mi ne vidimo nikakva opravdanog razloga zašto se tim predanjima ne bi moglo potpuno verovati. Jezičke razlike, u dialektu, ne mogu biti dovoljan razlog protiv toga. U neposrednom dodiru s drugim, vrlo srodnim slovenskim elementima, razlike su se postepeno gubile; a mešavine je bilo i kod naših saplemenika na jugu, kao i kod onih na severu. Radi oskudice dokumenata sve do X veka nama je danas gotovo nemoguće apsolutno utvrditi sve mene tih procesa, a da su postojala nesumnjiva pretapanja i izjednačavanja da se zaključiti iz pojave, da je mnogo slovenskih plemena, s raznih strana, učestvovalo u kolonizaciji Balkana i pretrpelo, nesumnjivo, mnogo izmena svog prvobitnog tipa. Šta je ostalo u današnjem našem jeziku od dialekta Abodrata, Duljeba ili Smoljana?

Za poreklo naših starih naselja dosta govore i toponomastičke paralele. Poznata je pojava, da se kod odseljenika često javljaju imena njihovih pređašnjih oblasti. S toga, po svoj prilici, nije slučajno što imamo Mlavu kod nas i u Poljskoj; Dunajec u Hercegovini i Dunajec u Galiciji; Odru i kod nas i u Šleskoj; Svitavu u Bosni i Moravskoj, Pšinju u Južnoj Srbiji i Šleskoj; Moravu po celom našem području od severa do juga i sl. U krakovskoj oblasti, pored drugih primera, vredi sravniti: Bronovice i hrvatski Branovec, Njegosavice – Negoslavce, Przibislavice – Pribislavec i sl. Karakteristično je i ime Galič u Galiciji i naš Galič u južnoj Srbiji. U Karpatima, među Slovacima, sretamo nazive: Sitnica, Slivnik, Brusnica, Teplica, Ljubotinja, Plavnica, Strojna, Tvrdošin i dr.; a u Zvoleškom Lesu, u Slovačkoj: Slatina, Kamenica, Štavnice, Krupinica, Strahora i sl. Na nekoliko se samo slovenskih strana sreta naziv Kijev!

Slovenska plemena, koja dolažahu na Balkan, nisu bila uvek istog užeg roda. To se vidi odmah već po tom, što ona nisu silazila na Dunav jednim putem i iz jedne oblasti. Seljenja Slovena imala su, u glavnom, dva pravca. Jedni su silazili uz obale Crnoga Mora, preko Dnjestra i Sereta, u današnju Rumuniju, a odatle na Dunav. To su istočna plemena, kojih je bilo više; po rečima grčkog hroničara Teofana, sedam-osam. Mojsoj Horenski, jermenski geograf VII veka, kazuje da je u Dakiji živelo čak dvadeset i pet slovenskih plemena i da su ona otud, potisnuta Gotima, prešla Dunav i posela ne samo Trakiju i Maćedoniju, nego i Ahaju i Dalmaciju. Drugi su silazili u panonsku dolinu preko Karpata, verovatno krenuti najpre od Huna i usled toga dugo vremena tuđi podložnici. Jedan njihov deo prelazio je Dunav i Savu ponekad iz vlastite inicijative, a ponekad u službi Avara. Prva, ne znamo kad i u kom obimu vršena kretanja izazvala su, posle, nova, ili iz nevolje, radi potiskivanja; ili iz želje za pljačkom; ili po primeru prvih; ili na poziv u savezništvo.

Neka od tih plemena poznata su nam po imenu. Teofan izrično pominje Severce (Σεβερειζ), koje su Bugari premestili iz naselja oko Varne. U takozvanoj Nestorovoj Hronici ima pomena o plemenu Severjana "po Desni, po Sami i po Suli", daleko na severu, koje je 883. pokorio knez Oleg. Jedan deo ovog plemena dopro je do Grčke, gde u Epiru još uvek postoji uspomena na njih u imenu Sevrani (Σεβρανη) – Severjani. Postoji mišljenje, da su oni stanovali i između Tamiša i Čarne i da je po njima dobio ime Severinski Banat, dok mi držimo da je ovo ime došlo od grada Severina i imena cara Septimija Severa. Sedam drugih plemena, koja su bila u njihovoj okolici, pomeriše Bugari prema jugu i prema zapadu do granica avarskih. Teofan ne pominje njihova imena, nego za neka od njih doznajemo s druge strane. Jedni su se, izgleda, zvali Moravci, po reci Moravi, kojoj su dali nov slovenski oblik, mesto starog Margusa. Ime Moravaca (Μωραβων) javlja se tek oko IX veka, a Porfirogenit pominje oblast Morave (Μωραβιαζ). Pleme Timočana, za koje franački hroničar Ajnhard beleži da se 818. god. odvojilo od Bugarske, dobilo je taj naziv po Timoku, u "čijem se području beše naselilo. Sa severa su i Abodriti, naseljeni u Daciji, po kojima je ostao naziv "bodroške županije". U Češkoj je postojalo pleme Dečana. Možda se u našem nazivu Dečani očuvao trag jednog plemenskog naziva. Za Srbe (Sorabi) kažu Ajnhardovi Anali 822., da zauzimaju "velik deo Dalmacije". Njih Porfirogenit, jedan vek docnije, opisuje kao gospodare i stanovnike područja od Rasa sve do Plive i Cetine. Kad je car Konstantin III 649. god. napao vardarske Slovene i jedan deo njihov silom preselio u Malu Aziju, oni su tamo, po svom imenu, osnovali grad Gordoservon. Srpskih kolonista bilo je i po grčkim oblastima, sudeći po imenima Surpi i Serbohija u Tesaliji, Serbijanika u Korinau, Serbon u Arkadiji i dr. U Maćedoniji je očuvano poviše imena slovenskih plemena. Pleme Drugovića, u južnom delu Maćedonije i oko Pologa, imalo je svoju posebnu episkopiju. Ono se, kao i neka druga plemena pominje u solunskoj legendi Sv. Dimitrija, VII i VIII veka. Pleme "Dregovića" navodi, međutim, Kijevska Hronika i u Rusiji među Pripjatom i Dvinom, a ime "Dragovića" pominje se X-XII veka i u Altmarku. Ovde je možda ime ne samo plemenski naziv, nego i oznaka zajednice. Sagudati su stanovali između Soluna i Verije, verovatno istočno od Vardara, i nisu, u suštini, čisti Sloveni. Njihovo ime potseća na mađarsko-hunske Sakule, Sakulate, Szekoly. Naziv mesta Sakulevo (u lerinskoj oblasti), čiji starosedeoci imaju predanje da su tu "od vetko vreme" i rečica Sakuleva mogu biti ostaci njihovih naselja. Velegeziti su se naselili u Tesaliji, gde se oko zaliva Vola stvorila, provincia Belegezitiae. Vajuniti su se iz Maćedonije pomerili prema Epiru, gde od XIV veka postoji oblast Vagenecija. Da su Vajuni – Babuni, kako neki misle, nije sigurno. Brziti, Brsjaci stanovali su oko Ohridskog i Prespanskog Jezera, dopirući sve do Velesa; i od svih slovenskih plemena na jugu pokazivali su najviše aktivnosti. Bez bliže oznake naziva u Dimitrijevoj legendi navode se slovenska plemena s Righina i sa Strume. Ovi s Righina, pomešani s vlaškim elementima, prodrli su u VIII veku i u Svetu Goru i širili se po tim krajevima. Pored njih izvori od VIII-XIII veka spominju i jedno pleme Smoljana i "smoljansku temu", zajedno s njihovom episkopijom. Bili su se naselili na srednjoj i gornjoj Mesti i dopirali su do Arde. Kijevska Hronika kazuje, da je veliko pleme Krivića podiglo grad Smolensk; a zna i za rusko pleme Smoljane. U Hercegovini, na desnoj obali Neretve, postoji vrlo jako brastvo Smoljana. Okolina Soluna bila je puna slovenskih naselja. Sami Grci nazivaju taj kraj jedno vreme "Slovenskom" (Σκλαβινια). Domalo u tom važnom trgovačkom gradu slovenski jezik dolazi znatno do izraza. U starom Žitiju Sv. Metodija čak se priča, kako je vizantiski car Mihajlo nagovarao Sv. Ćirila da se primi teške dužnosti pokrštavanja Slovena, pošto zna njihov jezik. "Vi ste Solunjani", veli se da je on govorio, "a Solunjani svi čisto slovenski govore".

Na jugu Balkanskoga Poluostrva doprli su Sloveni sa svojim većim naseljima čak do Peloponeza. Porfirogenit s uzdahom beleži da je sva zemlja izgubila grčki karakter i postala varvarska. U IX veku oni su tu čak osnovali slobodnu svoju oblast. Od tih slovenskih plemena izrično se pominju na jugu, u Lakademoniji i na Helosu, Milinci i Jezerci. U oblasti Cakona slovenski je elemenat bio toliko jak, da se u jednom spomeniku iz 1485. govori o "krajevima Cakonije ili Slavonije". U tim slovenskim grupama, koje su silazile tako daleko na jug, bilo je mnogo Srba i Hrvata i u toponomastici cele Grčke očuvano je dosta tragova njihovih sve do danas. Srpska imena spomenusmo malo ranije, a ime Horvata nalazi se u Atici, Tesaliji i Argolidi. Na Balkanu se nalazi i nešto tragova velikog plemena Duljeba, koje je imalo svojih saplemenika oko reke Buga. Njih su Huni i Avari razvejali na više strana, a velik deo njihov doveli su kao roblje u Panoniju, gde su ih strašno mučili. Na Balkanu, u Epiru, pomenuli smo Justinijanovu tvrđavu Dolebin. Ime Duljebi srećemo u Sopoćanskom Pomeniku, Dulibi u Bosni, a Dulibiće u Dalmaciji.

Veliko slovensko pleme behu i Hrvati. Oni su naselili zapadni deo Balkanskog Poluostrva do Plive i Livna i postepeno do Neretve, a na severu su daleko premašili Savu i preko njenog izvora. Vrlo bliski Srbima, oni su kod starih pisaca zamenjivani u više mahova; kod grčkih pisaca XI i XII veka nalaze se izrično ovakve rečenice: "Narod Srba, koje zovu i Hrvatima" (Skilica) ili "Narod Hrvata, koje neki zovu i Srbima" (Zonara). Stara hrvatska naselja nalaze se u toponomastici po Kranjskoj, Štajerskoj i u južnoj Austriji.

Slovensku rasutost tumači dovoljno njihov način života. Bez čvrste, povezane unutrašnje organizacije oni su živeli plemenski podeljeni, ne priznavajući vlast jedne vrhovne uprave. Ova su plemena, iako zahvaćena jednom opštom bujicom, ipak nastavljala da žive svojim zasebnim životom, vezujući se za srodne susede po nuždi. "Ovim plemenima, Sklavinima i Antima", veli Prokopije, "ne vlada jedan čovek, nego od starine žive u demokratiji." "Žive bez vlasti", govori Pseudo-Mavrikije, "u međusobnoj mržnji, i ne poznaju reda... Kod njih vlada razlika shvatanja, pa ili se ne slože ili ako se i slože ipak drugi prekoračuju brzo ono, što se odredi, pošto su svi strasno jedni protiv drugih i pošto niko nije voljan da ustupi drugom". Takva plemenska podvojenost i otsustvo vrhovne vlasti i discipline imali su kao posledicu nemoć inače mnogobrojnih Slovena da za dugo ne stvore prave organizovane države i njihovu oskudicu sposobnosti za organizovan otpor. Ustanak i borbu protiv Avara sprema tek franački trgovac Samo. Malo naivno, ali verovatno tačno kazuje Kijevska Hronika, kako su Sloveni, posle međusobnih borbi, sami pristali da u Rusiji od Varega prime gospodara. "Zemlja je naša velika i obimna, a nema u njoj naroda, nego dođite da knezujete i vladate nama". Tako je, vele, glasila njihova poruka. Samo oskudicom sposobnosti za organizaciju da se tumačiti i pojava, da su i Huni, i Avari, i Bugari, brojem nesumnjivo slabiji od njih, mogli da im se nature kao gospodari, i to ne samo u prvim godinama prepada, nego za čitava deset stoleća.

S druge strane, takav način života i uprave, sa ličnim izražajem pojedinaca i brastava u svakoj akciji, izazivao je ljubav za ličnom i narodnom slobodom. Tu crtu Slovena zapažaju mnogi stari pisci, nesumnjivo po primerima ličnog pregalaštva, a što ona nije dala uvek željene rezultate bio je ponajglavniji razlog u tom, u čem je bio i uzrok te ljubavi. Poznat je ponosni slovenski odgovor haganovim poslanicima: "Kakav je to čovek koga greju sunčani zraci, koji će učiniti da se mi pokorimo?" Pseudo-Mavrikijev spis izrično navodi kako se Sloveni "nikako ne daju u ropstvo ili podaništvo, a naročito u svojoj zemlji".

Demokratske osobine uređenja primitivnih organizacija pretežno su karakteristika zemljoradničkih elemenata, dok se kod stočara lakše razvija razlika poseda i po tom lični uticaj u njihovoj sredini. Kako je to tačno istakao H. Hirt, nema staleža koji je toliko upućen na uzajamnu pomoć kao zemljoradnik. Stočari, međutim, nisu u toj meri zavisni jedni od drugih; oni do svog blagostanja ne dolaze isključivo svojim trudom i otud kod njih psihološke sklonosti da prisvoje tuđe bolje. Kod zemljoradnika je razumljiva i ljubav za zemlju hraniteljku. Zemljoradnik je vezan za zemlju koju obrađuje i godinama priprema za bolji rod; dok stočar, radi potreba paše, koja se menja po vremenima godine, ima više nomadskih sklonosti. Otud je lakše pokretan i manje spreman da za odbranu zemlje, odnosno njenog slobodnog poseda i s tim u vezi pojma slobode uopšte, žrtvuje život.

Antropološki tip starih Slovena nije sasvim pouzdano utvrđen. Sigurno je samo, da smo u većini ranije bili dolihokefali i da smo imali pretežne osobine nordiske rase. Za tačnije podatke nedostaje pouzdan materijal starih slovenskih grobova i iskopavanja uopšte. Dunavske Slovene opisuju vizantiski pisci kao visoke i jake ljude; sam car Mavrikije čudio se jednom prilikom veličini njihovih telesa i razvijenosti udova. Prokopije veli za njih, da im je boja kose bila riđa. To potvrđuju i neki arapski pisci, koji Slovene uopšte prikazuju kao rumene i sa rusom kosom. Jedan arapski pisac bio je čak i sam prozvan Slovenom, što je bio izrastao, svetle kose i modrih očiju. Plavi tip ljudi, međutim, nije samo karakteristika Slovena, nego severnih naroda uopšte. Zanimljivo je, da Ilijada izvesne grčke junake, kao Ahila i Menelaja, prikazuje isto kao plave ljude. Mešanja s drugim narodima, koji su prelazili kao manje ili više stalni elemenat preko Balkana, izmenila su znatno antropološka obeležja starijih rasa i učinila i njih , kao i u ostalom i sve druge narode u Evropi, zanimljivom smesom njihova fizičkog prometa. Naši krajevi nisu dovoljno i sistematski ispitivani u pogledu antropoloških osobina, ali se na osnovu dosadašnjih proučavanja dade nesumnjivo utvrditi, da je danas u mnogim oblastima kod nas plavi, odnosno svetli, tip manje zastupljen od tamnog. Za Hercegovinu, na primer, dolazi samo 6.11% sa svetlom bojom lica, a 42.22% sa svetlom bojom očiju; u Boki 5.99% sa svetlom bojom kose, a 32.71% sa očima ugasite boje. Međutim, na osnovu proučavanja u Antropološkoj sekciji zagrebačkog Sociološkog Društva (istina, na malom broju lica) nalazi B. Zarnik, da među decom slovenačkog porekla "sasvim tamne pigmentacije uopće nema, a svjetlokosih i modrookih ima 48% (Hrvati 33.7%). Lokalni uticaji i veze sa stanovništvom neposrednih susednih oblasti učinili su da se raniji naš tip asimilovao novim na Balkanu specijalno dinarsko-jablanskim. Slovenačke lobanje, opet, s obzirom na njihov potiljak, bliže su tirolskim alpsko-germanskim nego češkim, isto kao i s obzirom na njihovu brahikefaliju (53.4% kod Slovenaca, 53.5% kod Tirolaca). Po proučavanjima V. Lebceltera svetle oči među Slovencima uopšte prevlađuju; procenat njihov iznosi 52-58%. U Srbiji je procenat 48.5%, u Hrvatskoj 49.2%. Tamna kompleksija prevlađuje u zapadnoj Bosni i Hercegovini sa 52-55%, a u dalmatinskom Zagorju iznosi čak 63%. K. Drončilov tvrdi za maćedonske Slovene, da su 54.8% tamnih očiju, 55.6% tamno-kestenjave boje, a da je ljudi riđe kose samo 0.6%. J. Erdeljanović nalazi, da je kod Južnih Slovena najmnogobrojnije zastupljena istočno-evropska rasa, sa plavom kompleksijom, danas brahikefalnim oblikom glave, okruglim licem, podebelim (često malo ugnutim) nosom i sa osrednjim rastom. "Ima kod Južnih Slovena celih oaza, u kojima je stanovništvo još većinom održalo plavu i otvoreno-smeđu kompleksiju i pripada najviše istočno-evropskoj a manjim delom nordoidnoj i nordiskoj rasi. Takve sam oaze nalazio u severoistočnoj Srbiji, u Povardarju i kod Hrvata u Zagorju i u Turopolju." Druga, veoma mnogobrojna rasa kod Južnih Slovena jeste dinarska ili jadranska. Njeni pripadnici imaju crnomanjastu boju, visoku lubanju "sa gotovo strmim potiljkom", brahikefali su; karakteriše ih još dugo, usko ili ovalno, lice, povijen, orlovski nos, okoštost i visok stas. "Pomenuti jako izduženi oblici glave i tela čisto nam nehotično izazivaju utisak, da je ova rasa postala u nekim vrlo visokim planinskim predelima, gde je vekovno naporno penjanje i silaženje po strmim stranama primoravalo mišiće na jake pokrete. Ona je zaista i danas u Evropi rasprostranjena poglavito po planinskim predelima. Smatra se da je najčistija u Bosni sa Hercegovinom, u Crnoj Gori, u Dalmaciji i u Hrvatskoj, i da je ima i među Slovencima." Mongoloidni elementi uneseni su u naš narod preko mnogih hunsko-mongolskih plemena, koja su živela među Slovenima, kao što behu Huni, Obri, Bugari, Mađari, Kumani, Pečenjezi, Tatari i Turci.

U svojim privremenim staništima oko Dunava, u ona nesigurna vremena, pri čestim pomeranjima i ugrožavanjima, Sloveni su ponekad davali utisak kao da su nomadska plemena. Prokopije kazuje za njih da "stanuju u bednim kolibama, udaljeni znatno jedni od drugih, a menjajući svi često mesto naselja". Ali, čim se malo smire, Sloveni se dobrim delom odaju zemljoradnji, kojom su se bavili i u staroj postojbini. Strategikon ističe bogatstvo njihovih ambara, naročito u žitu i prosu, u Dunavskoj dolini. Ibrahim ibn Jakub je govorio za proso da je glavni produkt slovenskog žitarstva. Menander, u VI veku, spominje vizantijsko paljenje slovenskih polja, nesumnjivo obrađenih ili sa žetvom. Uostalom, da su stari Sloveni, kao dobri zemljoradnici, poznavali više vrsta žita svedoče njihovi zajednički nazivi: žito, vlat, klas, zrno, pšenica, ovas, ječam, proso, raž i naziv gumno. Njihovo ralo preuzeli su Nemci (u nemačkom Arl), a možda i reč plug. "Izuzevši opće riječi, kao orati itd.", naglašava P. Skok, "čitava poljoprivredna terminologija rumunska slovenskoga je porijekla. Isto tako i arbanaska. Arbanasi kao gorštaci nemaju, na primjer, svoga izraza za kositi. Oni govore za ovaj pojam slovenski izraz (me kosit). U oblasti grčkoga jezika konstatovani su slovenski poljoprivredni izrazi čak u Peloponezu. Kozja vuna zove se tu, na primjer, slovenskim adjektivom kozna".

Slovenska spoljašnjost nije uvek bila mnogo pohvalna. Kazuje se, verovatno za one koji stanuju oko vode, da na sebi od odela nemaju ništa sem gaća. Gaće su zaista opšta slovenska reč. Inače je oblačenje u slovenskim jezicima i kulturi poznata stvar, (oděti, obъlěti). Istina, za glavne delove odela imaju tuđe nazive: košulja dolazi od latinskog casula, gunj od gunna i kapa od cappa. Saj, saja, šajak, dolazi od latinskog sagum. Slovenske reči su, međutim, za odela od koža, kao kožuh i šuba (šubara), šapka. Krzno se na zapadu uopšte zvalo "sclavina", francuski "esclavine".

"Žive teško i ubogo kao Masageti", piše Prokopije, "i kao i oni puni su uvek nečistoće." Ovaj njegov podatak izgleda malo čudnovat i, po svoj prilici, tiče se nekog planinskog slovenskog plemena, jer znamo sigurno da su Sloveni rado i često išli u vodu i da su, pri jednoj opsadi Soluna, neki od njih bili iznenađeni pri kupanju. Da su se brijali vidi se po tome, što je glagol briti opšteslovenski; ne zna se samo da li su brijali glavu ili samo bradu.

Naročito se hvali njihova izdržljivost. Nesvikli na neko naročito blagostanje oni, po Strategikonu, "lako podnose i vrućinu i studen i mokrinu i golotinju tela i oskudicu namirnica". Kao svi varvari, naročito kao njihovi trački susedi, vole da piju i pijući bez mere često se opijaju i stradaju zbog toga. Svima Slovenima dobro je poznata reč pir.

Moralne njihove osobine pokazuju, da je kod njih bilo, pored surovosti primitivaca, dosta često i osobina višeg stepena. Prokopije s toga i kazuje za njih, da nisu, "rđavi ni zlikovci ni najmanje", nego samo da su prosti. I Menander ih opisuje, isto tako, kao varvarski proste i naprasite, koji u srdžbi ubijaju čak i inače nepovredive tuđe poslanike. Jovan Efeski piše, kako su "prosti ljudi, koji se ne usuđuju izići van šuma u predele bez drveta; ne znaju šta je oružje, osim dve tri lonkadije, t.j. koplja." Pseudo Mavrikije naročito podvlači njihovu pažnju prema strancima "Čuvajući provode ih iz mesta u mesto gde im ustreba, pa, ako se nebrižljivošću ugostitelja dogodi da stranac nastrada, napane na ugostitelja onaj što mu ga je predao, po dužnom običaju da osveti stranca". Pradeda historičara Pavla Zakona, negde u VI veku, na begu u otadžbinu spasla je milostiva jedna starica Slovenka sakrivši ga od potere, a hraneći ga, potpuno izgladnelog, postepenim povećavanjem obroka, "da ne bi, kad bi mu dala hrane da se zasiti, odmah i umro". Ni zarobljenike ne drže celo vreme kao roblje. Posle izvesnog vremena, kazuje jedan vojni grčki pisac, oni ostavljaju na volju tim zarobljenicima da se odluče "da li se hoće vratiti u svoju zemlju, uz neki otkup, ili ostati onde slobodni i kao prijatelji".

Kao varvari, nisu mnogo pouzdani i ne cene uvek ugovore, ali je zanimljivo, da im se taj nedostatak pripisuje više strahu nego gramžljivosti. To je došlo možda delimično i iz iskustva, jer su, iz lakovernosti, ponekad puno stradali. Bilo je, naravno, i pohlepe. Kao svi primitivni ljudi, vole da prisvoje tuđe i s toga, piše Strategikon "svoje nužne stvari potajno zatrpavaju ne posedujući javno ničeg preko mere". U društvu i ropstvu aziskih naroda, a i sami još sirovi, oni su ponekad bili vrlo svirepi; nabijanje na kolac, bacanje živih ljudi u vatru, i deranje kože s leđa nisu retki slučajevi, koji se pripisuju pljačkaškim slovenskim četama.

I u porodičnom životu njihovom bilo je dosta primitivnosti. Kao stare galske poglavice i kao Germani, koji imaju po više žena, tako se i za stare slovenske knezove zna, da su živeli u poligamiji. Vladar Samo imao je dvanaest žena "vinidskog porekla"; u poligamiji je živeo i ruski knez Vladimir. Kijevska Hronika naročito ističe nevaljalstvo ruskih plemena Radimiraca, Vjatiča i Severa, koji se razlikuju od ostalih čineći javno blud pred očevima i snahama i držeći po dve i po tri žene. Pravog braka nije bilo, i mi znamo da je Sv. Sava još u XIII veku među Srbima naročito delovao, da ih privede "zakonitom blagoslovu". Za vreme Ćirila i Metodija bilo je po Moravskoj mnogo "ženidaba beščasnih". U Rusiji prost svet za dugo je izbegavao crkveni brak, a sve do XVII veka nalazi se osuda onih, koji imaju po nekoliko žena. Muž je bio onaj, koji je imao više prava; on je žene kupovao, otimao, uzimao i puštao; žene su bile pasivne i gotovo bespravne. "Žena je bila nešto, što se je malo razlikovalo od jednog predmeta muževlje svojine". Za slovenske žene kazuje Pseudo Mavrikije, da su čestite "preko svakog ljudskog načina" i da često puta idu dobrovoljno u smrt za svojim mužem, "ne hoteći provoditi život "kao udovice". K. Kadlec lepo primećava, da je za to bilo i drugih razloga. "Sloveni su verovali u život posle smrti i zbog toga su pokojnicima polagali u grob sve, što im je trebalo za život. Kao takvu stvar su smatrali i ženu".

Unutrašnje uređenje Slovena bilo je plemensko; i to, kako smo videli, bez jače organizacije. "Žive bez vlasti, u međusobnoj mržnji, i ne poznaju reda, kazuje za njih Strategikon. "Sloveni su neustrašivi i ratoborni", piše Ibrahim Ibn Jakub, "i kad međusobno ne bi bili nesložni radi mnogostrukog razgranjivanja njihovih plemena i rascepkanosti njihovih brastava, ne bi se nijedan narod na zemlji mogao s njima meriti po snazi". U opisu Pseudo-Cezarija kaže se za Slovene oko Dunava, da su "drski, samovlasni i bez vođa". Međutim, nije tačno da su Sloveni bili bez ikakvih vođa i vlasti. Oni nisu imali jednog zajedničkog vođe ili poglavara nad više plemena, a da su pojedina manja plemena imala svoje poglavice o tom nema sumnje. Isti vojni spis izrično beleži: "kako je među Slovenima mnogo poglavara, pa su nesložni među sobom, nije neumesno neke od njih premamiti ili rečima ili poklonima". I Menander spominje jednog slovenskog poglavara Davrentija i narodne vođe s njim. Kod Teofilakta Simokate uhvaćeni Sloveni izjavljuju, da je hagan poslao ljude s bogatim darovima da časte njihove poglavice. U tog pisca navodi se, s one strane Dunava, neki slovenski poglavar Mužok čak s nekom većom vlašću. Zanimljivo je, da arapski pisac X veka, Masudi, pominje veliki ugled slovenskog plemena Volinjana i njihova poglavara, koji se zove Mažak, a koji beše ujedno i vrhovni poglavar ostalih vladara. Narodno ime za te poglavice nije poznato u to doba, ali se dosta rano javlja reč župan, kao poglavar župe. Reč je po svoj prilici hunskog porekla, jer se javlja oko IV veka u napisima u Nađi Sent Muklošu, po tragu Atilinom. Reč je rano ušla u opšti slovenski promet; od nje je češko i poljsko hpan i pan i posle mađarsko ispan. I drugi nazivi za poglavice stranog su porekla; ban je došlo od avarskog hagana Bajana, a knez (kъnÓ zь) je od germanske reči Kuningiaz. Reč kralj postala je metatezom od Karl, po Karlu Velikom.

Sloveni nisu bili naročita ratnička rasa. Inicijativa za borbe i napade u većem stilu dolazila je stalno od drugih, Huna, Gota, Bugara i Avara; oni sami imali su stalno nečeg pasivnog. Njihovo oružje bilo je oskudno, a način ratovanja vrlo primitivan. Nisu bili konjanici kao Huni i Avari, nego u glavnom pešaci i pomorci. Tek u zajednici s Hunima oni su se svikli na konje. Kao pešaci nisu imali oklopa, nego su išli u borbu sa kopljima i malim štitovima. Kao takve poznaju ih Prokopije i Jovan Efeski, koji posle dodaje, da su se Sloveni u borbama po Vizantiji znatno izveštili. "Obogatili su se", veli ovaj drugi, "i imaju zlata i srebra, ergele konja i mnogo oružja i naučili su se ratovati više nego Romeji". Vojni spisi grčki dosta podrobno opisuju bojnu taktiku Slovena. Nesvikli na borbe s dobro uvežbanom redovnom vojskom, oni u glavnom nastoje da iskoriste pogodnosti svog terena, koji odlično poznaju. Obično kušaju da navuku protivnika u gustež svojih šuma, u klance i opasna mesta, gde ovi ne znaju da se snađu i gde ne mogu da se razviju. "Služe se vešto zasedama, prepadima i podvalama, po danu i po noći, udešavajući mnogostruke načine". Nemaju noževa, nego nose "po dva mala koplja", a "poneki od njih" idu "i sa štitovima dobrim ali teškim". Služe se uz to drvenim lukovima i vrlo opasnim malim strelicama, natopljenim jakim otrovom. "Kad se dogodi da se usude upustiti u pravu bitku, zajedno vičući krenu se malo napred, pa ako se protivnici poplaše od njihove vike napadaju svom žestinom. A ako ne, beže natrag, ne žureći da se iz bliza sukobe sa snagom svog neprijatelja". Vizantiski taktičar preporučuje radi svega toga, da pohodi protiv Slovena bivaju u zimsko doba, kad se zamrznu reke i postanu zgodne za prelaz, kad ogoli šuma i kad nastanu tegobe za ishranu i snabdevanje kod slovenskih porodica. Te svoje osobine vešta prepada Sloveni su izvodili i u vizantiskoj vojsci, u koju, zajedno sa Antima, počinju da stupaju već u prvoj polovini VI veka. U pohodima na Balkan ponajviše su se držali gorskih kosa, namerno izbegavajući doline i opasnosti, koje im je tamo mogla stvoriti redovna vojska. Zanimljivo je, da su u pljačkaškim četama i na većim ekspedicijama sa Slovenima išle i njihove žene, negde radi plena, negde da odmah prisvoje tuđe kuće, a negde i sa planom, da pomažu muške u borbi, kao, na primer, pri napadu na Carigrad 626. god.

Slovenski upadi u Vizantiju bili su raznoga tipa. Ponekad, kad su išli u većem broju i kad su bili s vođama od pouzdanja, ili možda u zajednici s iskusnijima u borbi, oni su upotrebljavali stare rimske puteve s Dunava na Niš, ili niz Vardar do Soluna. Držeći se u zajednici, oni su tad imali i neke svoje "tabore". Ali, grčki pisci ističu i to, kako su oni ponekad zazirali od puteva i dolina i držali se gora i klanaca. No i tamo su imali neke tabore, u kojima su se zbirali. Njihovi odredi nemaju dovoljno izdržljivosti, veštine i discipline da se bore s pravom vojskom; u gorama oni su slobodniji, jer tamo redovne čete, naročito konjaničke, teže manevrišu, a i inicijativa za borbu uslovljena je više od prisebnosti pojedinaca.

U bojnoj veštini Sloveni su se tokom borbi znatno uvežbali. Već u drugoj polovini VI veka oni znaju za ubojne sprave, pri opsadi gradova, nose "kornjače" i sprave za bacanje kamena i služe se lestvicama da se ispnu na gradske bedeme. U Dimitrijevoj legendi ističe se čak i njihova dovitljivost posle izvesnog ratnog iskustva. Da bi sačuvali svoje veslače od kamenja i strela, koje na njih bacaju branioci sa zidova, Sloveni su svoje lađe pokrivali daskama i oguljenim svežim kožama, štiteći u isti mah svoje ljude od vatre, koja je bacana na njih. U borbe nisu išli sasvim rastureni, nego su imali svoje vojvode.

Glavne vrste oružja primili su Sloveni od svojih germanskih suseda. Mač, meč (mьčь) dolazi od gotskog mekja, šlem od staronemačkog helma; čak je i strěla u vezi sa staronemačkim Strala. Iz nemačkog je i reč vitez (vitÓ zь) od Vithungi. Iz iranskog je, međutim, topor – sekira, a samo ime sekira je u vezi sa skitskim sagaris. Tesla, treći naziv za isto oružje, jeste nemačka dehsala. Oklop brьnih, brnja, brnje, za koji se znalo da kod Slovena dugo nije bio u upotrebi, uzet je od gotskog brunjo. Slovensko je koyih – koplje i štit. Nož je posle došao u vojničku upotrebu.

I inače su bile vrlo tesne veze između Germana i Slovena na čitavoj zapadnoj granici starih i novih naselja. Germanskog su porekla kod Slovena mnoge reči Zapadne kulture. Izba – istъba doљla je od latinske reči stuba germanskim posredovanjem; hiža, hьіzъ potiče od gotskog hus; kuhinja od staronemačkog kuchina. Čak i reč crьkьі – crkva dolazi od staronemačkog chirihha, odnosno kyrko, a krьstь od staronemačkog krist. Naročito je velik uticaj nordiskih elemenata u pogledu kućne kulture kod Rusa. Reči kao , trpeza, banja i sl., kao izraz visoke kulture, potiču iz grčkog (παιατιον, παιατα, τροπεζπ, βανεια). I druge neke reči materijalnog prometa došle su Slovenima preko Germana i u vezi sa njima. Reč kupiti, na primer, germanskog je porekla (kaupian); Sloveni su dotle vršili trgovinu obično zamenom. Germans ke su oznake i za novac: pěnÓ zъ – penjez od phenningos i stяlazь od skillings. Reč mяto, plata, carina u vezi je sa staronemačkim mьta. Od Slovena primali su opet Nemci naročito mnoge reči za oznaku krzna, kojima su Sloveni bili bogati. Od Slovena oni doznaju i za azisku, odnosno vizantisku svilu: selecho – silcho – šelkъ. Ime velikog slovenskog plemena Rusa došlo je od nordiskog Rus, koje je uzeto iz finske oznake Šveda. Za oznaku tih germanskih stranaca, tuđina, uzeli su stari Sloveni čak njihov naziv Izinda kao čouždv i touždv. Čak i pojam pismenosti došao je delimično otud. Reč boukьі potiče od bcka, bcv, odakle je došla reč bouch i Buch.

Neke od stranih naroda poznali su Sloveni još za vreme svoje zajednice. Tako Hune, za koje je najstariji oblik Hяnъ, pa Gote (Gъginъ). Sasь, Sasinь označava Sakse u svima slovenskim jezicima. Narod Spala, koji je živeo negde oko Visle, ostao je u slovenskom predanju kao neko silnije ljudsko biće u pojmu Spolin, Ispolin. Isto je tako kao neko silnije stvorenje zapamćen i Obrun, koji je izvesnim slovenskim jezicima označava diva (češ. obr, poljski obrzym). Kod nas ostao je pomen Obara (Abara, Avara) dosta živ u toponomastici, naročito u zapadnom delu našeg područja. Od Blatnog Jezera do bečke šume celo područje zvalo se u VII-VIII veku ,Avaria’ i ,terra Avarorum’; jedno vreme, njihova odelenja behu se grupisala u današnjoj Lici. Između Vrbasa i Nina, Zrmanje i Kapele ima sedam mesta s nazivom Obrovac i Obarska. Reč obarski označava tačno nešto plahovito i surovo (n. pr. "vikati obarski"). Po toj življoj uspomeni na Avare i po izvesnim njihovim tradicijama (n. pr. naziv bana od Bajana) može se reći, da je uticaj Avara bio pretežniji na zapadu, među Slovencima i Hrvatima, nego na istoku. Tek posle primanja hrišćanstva postao je za stare Slovene naziv Jelini identičan sa ,pagani’ i nevernici. Ime Šeremet, često kod Rusa i kod nas, označava verovatno Sarmate.

U staroj postojbini Sloveni su imali svoja sela zvana vьsь, očuvana u toponomastičkim nazivima po svim slovenskim zemljama kao ves i vas. Opšte je poznat i naziv selo, istina prvobitno samo u pojmu nestalnog ili pojedinačnog naselja. Kuća je bila u upotrebi kod svih Slovena, a posebno je u njoj nazvano ognjište. Reč dom je isto tako opštepoznata. Grad je bilo prvobitno samo ograđeno mesto za sklonište; posle se razvio u središte župe. Ima dosta u Slovena Višegrada, tj. gradova na brežuljcima; zatim Beograda i Biograda sa beljenim gradskim platnima; neki gradovi se zovu Zemljen (Zemun) i Crni Grad, jer su pravljeni od zemlje. Zanimljivi su gradovi u močvarnim predelima kao Blatograd, Blatno na Blatnom Jezeru i Mozaburg u Koruškoj. Sastavni delovi kuće, tj. krov, streha, sleme, klet, stena, prag, dveri, vrata, pa čak i okno, opšte su slovenske oznake, iako neke od njih (n. pr. krov prema staronor. hrof i stěna got. stains) nisu domaćeg porekla. Svi su Sloveni znali i za peć. Jedan, nešto docniji, izvor kazuje zašto su stare slovenske kuće bile uboge, podizane prostim lepom na pleter ili obične svima poznate zemunice. Kad dođe neprijatelj, objašnjava se tamo, gubitak takvih kućica mogao se laka srca prežaliti, a sem toga takve kuće nisu mogle biti ni mamac za plen.

Da je među njima bilo i drugih zanimanja osim stočarstva i zemljoradnje svedoče pojmovi za zanatliju remeslo. Žene su radile kućne poslove, a znale su sve: plesti, presti (s tim u vezi opšte su slovenske reči vreteno, nit, povesmo, kudelja) i tkati. Opšte su slovenske reči platno, sukno, tkanica. Znali su i za lan. Od obuće, Konstantin Porfirogenit spominje kod Srba njihove crevlje, po svoj prilici jednu vrstu opanaka, napominjući da su "bedne i jeftine". Živeći u šumama, oni su znali ne samo za prostu seču drveta, nego i za tesanje. Videli smo, da su oni služili Avarima kao glavni majstori za pravljenje lađa i mostova. Upadljiv je kod nas velik broj oznaka za razne vrste lađa, kao brod, plav, lađa, pram, čun, i iz grčkog rano pozajmljeni korablj (καραβοζ).

Od domaćih životinja stari Sloveni znali su goveda, čak i bika i bivola; ovcu, barana, brava (koji je najpre označavao uškopljenu životinju), kozu, svinju, konja, orla, psa. Franački hroničar Fredegar priča, da su Sloveni bili "bifulci" Avarima. K. Kadlec lepo tumači, da je ,bifulcus’ "modifikacija klasične reči bubulcus, koja je prvobitno značila: volar, tj. čovek, koji čuva i pase volove, dakle pastir, uopšte momak u gazdinstvu; docnije je dobila svoj značaj: ratar, zemljoradnik". Pojam skotъ označavao je stoku, ali u isto vreme i novac kao njenu vrednost. Pod aziskim uticajem izvesni slovenski i estonski knezovi pili su kobilje mleko, odnosno kumis. Pseudo-Cezar spominje čak, kako Sloveni rado jedu ne samo ženske dojke "jer su pune mleka", nego, šta više, i lisice i divlje mačke i svinje. Ovaj navod ne potvrđuje nijedno drugo vrelo; on je, pored tolikog obilja domaće stoke i bogastva riba u njihovim vodama, i inače malo verovatan. Kao dokaz za ribarsko zanimanje može poslužiti reč mreža, zajednička svim Slovenima.

Hrana slovenska bila je dosta raznovrsna. Žito su mleli na kamene ručne žrvnje ili na vodeni mlin, da dobiju brašno, muku. Hleb (u vezi s gotskim hlaiba) je bio poznat svim slovenskim plemenima. Od povrća znali su svi za repu, sočivo, grah, leću, bob, luk, pa čak i za mak. Služili su se i solju. Mleko i od njega sir opšte su poznata stvar. Od voća su poznavali jabuku, krušku, višnju, trešnju (črěšьnh), slivu, prasku i orah. Znali su, sem toga, i za dinju i tikvu. Čela je bila pažena kod svih naših plemena i njen med cenjen je i kod stranaca. Starim bavarskim manastirima dodeljivani su uvek slovenski čelari kao najveštiji. Od meda se pravilo kao opojno piće i danas voljena medovina. Vino je rano ušlo u običaj kod svih Slovena, a biće i da se proizvodilo u južnim delovima stare postojbine. U novoj ga je otadžbini, na Balkanu, bilo dosta.

Kod Slovena se dosta puta spominje ljubav za muziku. Znamo od Simokate za onu trojicu Slovena, što su bili uhvaćeni sa samim kitarama, a bez ikakva oružja, i za njihove reči, da im je "rat bio nepoznat i da su im, prirodno, milija vežbanja u muzici". Jednom prilikom, kad je poopijane Slovene imao da prevari, u nekoj zasedi, jedan Gepid im se približavao na prijateljsku "pevajući avarske pesme", njima sigurno poznate. Arapski pisci spominju, kako Sloveni poznaju više vrsta instrumenata i sa strunama i za duvanje. Zajednički je izraz svima pěti i odatle pěsnь, a opšte je poznata svirala. Grčka reč κιθαρα prevodi se u nas sa gusle, pa posle i ψαλτβριον, a glagol κιθαριζειν sa gÓ sti – gusti. Ta vrsta instrumenta i sva tradicija uz nj postali su najbitniji elemenat duhovne kulture našeg naroda.

U religioznom pogledu život starih Slovena bio je dosta jednostavan i daleko od bogatstva mita i živopisnosti ne samo grčke, nego i polumračne germanske mitologije. I tu, kao i u opštim obaveštenjima o nama, nedostaju epovi teogoniskih osobina, kakve imaju Indi, Grci ili Germani. Narod je bio u osnovi monoteističan; dve vrlo važne vesti prikazuju ga apsolutno u tim shvatanjima. "Veruju da postoji samo jedan bog, tvorac munje", kazuje Prokopije, "i da je on jedini gospodar svega i žrtvuju mu goveda i sve žrtve. Usuda niti poznaju niti inače priznaju da ima kakva uticaja na ljude, ali kad im je već smrt na domak, ili ih svlada bolest ili su u ratu, zavetuju se, ako izbegnu, da će odmah za dušu žrtvovati bogu i spasavši se žrtvuju, kao što su obećali, i misle da su otkupili svoj spas tom žrtvom. Štuju uz to i reke i nimfe i druga neka božanstva i žrtvuju im svima i vračaju po tim žrtvama". Helmold, jedan hroničar severnih Slovena, kazuje, da i oni veruju u jednog boga, koji je na nebu, gospodar i Tvorac svega. To shvatanje, nastalo prema patriarhalnoj porodično-plemenskoj organizaciji, nije potpuno monoteističko kao u Starom Zavetu, ali mu je u mnogom vrlo blisko; bliže nego shvatanje starih Grka, kod kojih je Zevs, stanujući na nebu, "otac ljudi i bogova", ali ponekad i zavisan od njih.

Božanstva, koja se pominju kod severnih Slovena, nisu uvek utvrđena i kod južnih. Nesumnjivo je opštepoznat Perun, bog silnog udara i groma. Njega su smatrali stari da odgovara Zevsu i u jednom prevodu XII-XIII veka preveli ga tako. Zakletve u staroj ruskoj državi činjene su u ime Boga i Peruna. Kod Južnih Slovena ime Perunovo očuvano je naročito u toponomastici, i to ponajčešće za imena visova i brda, i možda u vatrenom cvetu perunici, koji u Dubrovniku zovu još i bogiša. Bog Svarog, za koga jedan izvor polapskih Slovena kaže da se "časti i štuje mimo druge" i da je prvi među bogovima, poznat i pod imenom Svarožić, zamenio je u jednom starom prevodu, nastalom možda kod bugarskih Slovena, grčkog boga Hefaista. On je, prema tom, bog ognja, a njegov sin Dažbog bog je sunca. Ovo božanstvo inače nije poznato kod Južnih Slovena po drugim izvorima. Dabog se spominje samo u dve narodne pripovetke kod Srba, i to kao protivnik hrišćanskog boga.

Od nižih božanstava održale su se u narodnom verovanju sve do danas vile. Narodne pesme znaju za vile brodarice, neku vrstu rusaljki, i za vile nagorkinje. Prve se nalaze uz vode i jezera i vrlo su opake; druge su vile gorske, neobično lepe i vanredne pevačice. One potsećaju na muze na Helikonu, koje po vedroj slici u Heziodovoj Teogoniji, igraju i pevaju u planini oko izvora. One su vidovite, imaju proročki dar; znaju sva gorska vrela i sve trave. Često pomažu dobrim junacima i sestrime se s njima; ponekad se i udaju za junake, ali na silu. Međutim, surovnjive su, ćudljive, i vrlo opasne, kad čovek nagazi na njihovo kolo, ili kad je suviše indiskretan. Izrično je zabeleženo narodno verovanje, da "nije svakom dato da ih mora videti. Ponekad je vila zamišljana i uopšteno kao neka demonska sila, koju treba ublažiti posebnim žrtvama (n. pr. u narodnoj pesmi Zidanje Skadra). Brodarice su još gore, one kod voda traže brodarinu:



Od junaka oba oka crna

A od konja dvije noge prve,

A od tice iz ramena krila.



U južnoj Srbiji i u Bugarskoj čest je spomen samovila, i to i u jednoj i u drugoj vezi. Pored tih vila narod još veruje u rođenice i suđaje, suđenice, koje određuju ljudsku sudbinu.

Kao ovi stariji narodi, i Sloveni su bili puni praznoverica. Već Herodot, u opisu Skitije, priča za jedno, verovatno slovensko, pleme Nure-Neure, kako se kod njih "svake godine jedan put svako za nekoliko dana pretvori u vuka, pa se opet vraćaju u staro obličje". Odatle je došlo i čudno ime vukodlak. Kod Grka to je λυκανξωηοζ , u Rimljana versipellis, kod Germana Werewolf. Danas se kod nas vukodlak izjednačio s pojmom vampira, a zamena je došla usled toga, što se, kao u starim germanskim skaskama, verovalo, da umrli ljudi uzimaju vučji oblik. Isto je tako opšte verovanje svih starijih naroda i u veštice. U narodu se ponekad i vukodlak i veštica nazivaju lepir. To dolazi iz opšteg narodnog verovanja, da se duša često pojavljuje u obliku lepira (u grčkom, na primer Ψυγη označava i dušu i lepira). Protiv veštica i tuđih zlih demona zaštitnik svoje oblasti je vedogonja ili zduhać. To je, po narodnom verovanju, čovek čiji duh, ostavivši telo, luta u obliku tice, pa ili sam ili u društvu s drugima vodi borbu "o carstvo nad morem i nad zemljom". Verovanje to vrlo je živo u Albaniji i Crnoj Gori, gde su borbe prirodnih elemenata strahovito potencirane, i gde je glavna briga, da li će prevladati primorska nepogoda sa planinskima, ili njihova dobra sreća. Borbe se između tih zduhaća vode svačim; kamenjem, gredama, lišćem, mlinskim kolima, vodenijem kapima, drvljem, kladama, korijenjem i Bog te pita čim li ne još". Isto je tako veoma rašireno verovanje u domaće zaštitnike duhove, sjene ili sjenovike, koji mogu biti i ljudi i životinje, a naročito zmije kućnice. Kod Litavaca, Poljaka, Čeha, Srba i Hrvata to štovanje kućne zmije bila je gotovo opšta pojava; ubiti nju značilo je ne samo nesreću za čitavu porodicu, nego i samu smrt domaćinovu. Moj ded, Sima Milutinović u Mostaru, umro je, kažu, na prečac s toga, što je ubio domaću zmiju. Svoje zaštitne duhove imaju i jezera, planine i šume i stoga se ponekad događa, da izvesni ljudi, od straha pred njima, ne smeju da diraju i njihova područja.

Kao prirodni narodi Sloveni su štovali naročito nebeska tela. Još iz XV veka postoje crkvena zabrana protiv onih, koji bi se klanjali suncu i mesecu. Tragove obožavanja ognja ostalo je još i sad; i preskakanje preko ivanjdanskih vatara, što treba da ponese zdravlje, neposredan je dokaz za to.

Žrtvovanja radi pomoći izvesnog božanstva ili iz zahvalnosti zbog spasa i danas su u običaju kod svega našeg naroda, pored nesvesnih žrtava održavanih iz predanja. Isto su tako u običaju "zavetovanja" za žrtve, odnosno za neko pregaranje, kad se ljudi nalaze u nevolji ili opasnosti. Videli smo iz napred navedenih Prokopijevih reči, da je ta crta kod Slovena vrlo stara; hrišćanstvo je docnije pojačalo, ali je zadržalo kod njih verovanja osnovne paganske osobine. Narod bira pojedine svece kao svoje zaštitnike, kao nekad bogove, i obraća se njima kao pravom božanstvu. Primorske crkve pune su raznovrsnih priloga, koje spašeni mornari prinose svecima, naročito Sv. Nikoli, koje su zazvali u nevolji i kod kojih su se kao obavezali. Poznati su u Hercegovini i Crnoj Gori zavetovanja Sv. Vasiliju Ostroškom, u istočnoj Bosni Čajničkoj Krasnici, a u Hrvatskoj Mariji Bistričkoj. Neposredni primer starih prazničnih žrtvovanja kod nas očuvan je u običaju badnjaka i božićne veselice ili pečenice. S. Trojanović, koji je opisivao srpske žrtvene običaje, naglašava, da se za ljudske i stočne bolesti "uvek žrtvuje životinja, a nikad biljka ili što od nje". Dok se za Severne Slovene kazuje, da su jedno vreme prinosili i ljudske žrtve, za Južne Slovene nema o tom nigde pravog spomena. U narodnim pesmama samo pričaju se slučajevi, da se ne može podići neki grad ili most bez ljudske žrtve. U narodu postoji i verovanje, da se u neku veću građevinu mora uzidati bar nečija senka, ako građevina treba da se održi, kad već nije moguće uzidati čoveka. Na temenima građevina gotovo je obavezna još uvek životinjska žrtva.

Jedan izvor za Severne Slovene, episkop Titmar, navodi, da oni nisu verovali u zagrobni život. "Sloveni drže da se sa vremenskom smrću sve završava". Tvrdnja ta izgleda, međutim, preterana, bar s obzirom na običaj da se mrtvima nosi hrana i da se oni javljaju ma i u nakaznom obliku vampira ili tenaca. Mrtvaci su kod Slovena ponekad spaljivani, naročito se taj običaj održavao kod Rusa i Litavaca. Spaljeni su bili, možda zbog žurbe, i izginuli Sloveni pod Carigradom 626. godine. Sahranjivanje je ušlo u običaj naročito uticajem hrišćanstva, ali ga je bilo i ranije, sudeći po ostacima starih grobljišta. Reč grob poznata je svima Slovenima. Šta je bivalo s dušom posle smrti nije jasno, ali je njeno postojanje bilo van sumnje, sudeći po izvesnim čaranjima s njom u vezi.

Mrtvima su se davale daće. Teofilakt Simokata navodi, kako je slovenski knez Mužok davao daću svom pokojnom bratu i kako su se svi tom prilikom poopijali. U starom jeziku poznate su te posmrtne gozbe pod imenom trizna. Jedan istočni pisac spominje, da se tom prilikom deli sve imanje umrlog na tri dela; jedan od njih ide na to, da se za nj pije za dušu umrlog. To potseća na narodnu tradiciju o smrti Kraljevića Marka, koji isto tako, svoje imanje deli na troje, a jedan deo daje "kljastu i slijepu", "da pjevaju i spominju Marka". Uz mrtvaca se često sahranjivalo i njegovo oružje. Trizni slična je i strava, koja se pominje kod Huna u V veku, a koja je gotskog porekla. Reč je danas poznata kod svih severnih Slovena, a zanimljivo je, da je nema kod južnih, gde bi se mogla očekivati najprirodnije.

Najvažnije svetkovine kod našeg naroda, krsno ime ili slava, Božić i hrišćanske zadušnice u vezi su sa kultom mrtvih. Na te praznike sprema se koljivo ili pšenica i pale se sveće. Na slavi se upotrebljava vino, koje se zove punje (romansko-umbrisko: pune, pone) a označava samo sakralno piće. Primanje ubogih, božjaka i prokaženih tih dana u svoj dom i njihovo gošćenje u vezi je s narodnim verovanjem, da su ta lica u stvari njihovi preci. "Poljska reč uboze znači isto što i manes". "S obzirom na visok značaj koji kult predaka ima u religiji svih Slovena", kaže V. Čajkanović, "ni najmanje nas ne čudi što oni pretke smatraju za božanstva par excellence, i što u prosjaku, koji treba da bude prerušeno božanstvo, gledaju baš olicetvorenog pretka".

Izvestan niz narodnih običaja doneli su naši preci verovatno iz stare postojbine, kao n. pr. svetkovanje proleća o Đurđev-danu, ali su dobar deo primili i razvili i ovde na Balkanu. Rusalje su romanske svetkovine Rosaria, odn. Rosalia, kao i koledanje što odgovara rimskim Calendae. Običaj dodola poznat je i Arnautima pod imenom dordoletse; i H. Barić tvrdi, da je reč iz arbanaškog ušla u srpski. Isto tako svi balkanski narodi znadu i za prporuše. Međutim, ekonomski običaji, kao moba, molba, zamanica, sprega, pozajmica i sl. čisto su narodnog imena i narodnog porekla. Starija reč bedba za mobu izgleda da je u vezi sa nemačkom Bede.

U boljevačkom srezu u Srbiji i u jednom delu Bugarske postoji običaj, da se na dan Sv. Jovana ili Bogojavljenje ikone i krstovi nose na reku ili kladenac i da se tu peru. V. Čajkanović sa razlogom vidi u tom ostatak starog običaja kupanja idola, poznat pod latinskim nazivom lavatio, pošto se to vrši određenog dana i na određenom mestu. Rok kupanja je vrlo karakterističan. O Bogojavljenju se završava niz "nekrštenih dana", posle koga je potrebno ritualsko čišćenje. Takav običaj, očevidno, Srbi nisu mogli primiti iz hrišćanstva; on rečito govori za to, da su ikone zamenile ranije idole, koji su se zvali balvani, pošto to značenje ova reč ima i danas u ruskom i u nekim srpskim krajevima. Dobro poznati običaj "nošenja krsta" nije hrišćanskog porekla; neko je, iz svešteničkih krugova uradio, da sa krstovima zameni stari običaj nošenja idola – balvana.

Jezička kultura i opšti stepen slovenske civilizacije u doba oko VIII veka behu već prilično razvijeni. Postojale su reči i izrazi za dosta suptilne pojmove. Najbolji dokaz je za to taj, da je prevod Svetog Pisma u IX veku bio potpuno moguć na tom jeziku i da se, izuzimajući izvesne tananosti kojima je obilovao najkulturniji jezik toga vremena, dao gotovo sav grčki leksikalni, pa čak i frazeološki, izraziti slovenski. Slovenski došljaci bili su kulturno aktivniji i individualniji od izvesnih plemena koja su zatekli na Balkanu, na primer Albaneza, i pokazali već tim da su elemenat koji će novoj sredini i hteti i moći dati izvesna obeležja svojih osobina.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Apr 02, 2006 3:00 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Organizacija slovenskih plemena na Balkanu

Za plemensku organizaciju, koja se danas očuvala samo u nekim brdskim dinarskim oblastima (istočna Hercegovina, Crna Gora, Boka, i u Arbanasa), ima nekoliko značajnih arhaističnih karakteristika. Svako pleme ima svoju određenu teritoriju. "Svud je sedište plemena sa njegovim stalnim naseljima u sredini plemenske teritorije", kazuje J. Erdeljanović, koji je ta pitanja posebno proučavao, "a odasvuda unaokolo je širok pojas ili zona nenaseljenog, delom neutralnog zemljišta. Negde je ta zona tako široka, da se po njoj može ići po ceo dan i više, a da se ne naiđe ni na kakvo stalno naselje. U njoj su samo planine sa šumama i pasištima, oko kojih su se susedna plemena redovno borila i otimala". Taj pojas zemljišta svojina je celog plemena i zove se plemenska zajednica.

Plemena su sastavljena iz brastava, a brastva iz rodova. Brastva su "uvek nastanjena u grupi, u zasebnim selima ili u grupama od sela". Veza između njih je: isto krsno ime i tradicija o zajedničkom poreklu. Tih pojava, bez krsnog imena naravno, ima i kod muslimana, i to čak i u oblastima daljim od ovih brdskih predela. U opštini Brezi, na primer, u visočkom srezu, u sred Bosne, imaju nekolika naselja muslimana starinaca, gde jedno ili dva brastva sačinjavaju čitava sela. Vuk Karadžić zabeležio je 1837. za Crnogorce, da i nemaju pravih sela. "Tamo se zna samo za plemena, pa i ako pojedina brastva ili porodice, koje čine pleme i grade (ponajviše od kamena) kuće na jednom mjestu, to se takva gomila kuća ne može nazvati selom, jer nema ni svoga imena ni atara". Sva veća brastva hrišćanska imaju obično i svoju crkvu. Ta pojava lepo se da pratiti još i sada u trebinjskoj oblasti. Brastvenici se, naravno, uzajamno pomažu u svakom pogledu; uvreda, nevolja ili pogibija jednog člana prenosi se odmah na čitavo brastvo. To se naročito manifestuje u krvnoj osveti, koje još i danas ima po Crnoj Gori, Boki i među Arnautima. Na čelu brastava stoji glavar ili knez, u zadnje doba gotovo s naslednim pravom za izvesne porodice, isto kao i vojvoda, koji je bio najpre vojnički predstavnik plemena. U Semberiji porodica Ive Kneževića (ime kazuje tradiciju) bila je dugo na čelu knežine, glavar je od starine bio nasledan. U Drobnjaku, međutim, vojvode su se birale. Kao u staro vreme, plemena su živela čisto demokratski. Imala su svoje osveštano običajno pravo (n. pr. Grbaljski Zakonik, ili Poljički Statut, ili Vasojevički Zakon). Skupljali su se brastvenici ili predstavnici rodova na svoje redovne ili vanredne zborove za rešavanje raznih pitanja; a zadržavali su za se, ponekad čisto formalno, pravo izbora svojih starešina.

Neka od naših plemena došla su u veze sa starosedelačkim i možda se, sudeći po njihovim nazivima, kao Kuči, Mataruge, Bukumiri, Cuce itd., i stopila s njima. Tom stapanju nesumnjivo je mnogo doprineo i njihov geografski položaj u planinama dinarskog sistema, gde posebna konfiguracija zemljišta uvetuju izvesnu podvojenost i ograničenost prema drugima, a užu uzajamnu vezu. S tim su u vezi i jake konzervativne sklonosti kod njih.

Plemenske teritorije bile su, u glavnom, pojedine relativno male župe, formirane u malim prirodnim jedinicama oko pojedinih reka (Toplica, Vrhbosna, Rama, Komorica, Morača i dr.) u njihovim dolinama i na obalama, ili u karsnim poljima (Fatnica, Ljubomir, Čevo i dr.) ili na zgodnim kombinacijama dolina i pasišta (Rudine, Dračevica, Podlužje i dr.). Zanimljivo je, da danas župa ili "župno mesto" označava, po V. Bogišiću, samo "predio gdje je pitomo, t.j. gdje snijega nema i gdje rađa vinograd." Ime Župe za izvesne oblasti očuvalo se sve dosad (kod Kruševca, Dubrovnika, u Grblju). Rodovi i brastva živeli su u tim župama u nesumnjivoj koheziji, ali da su imali naročito razvijen život u zadruzi, sa vrlo razgranatim porodicama u jednom užem krugu, nije sigurna stvar. Ma koliko da je individualno osećanje bilo podvrgnuto plemenskom, ipak nije verovatno, da bi se raščlanjavanje porodice u nešto slobodnije jedinice sprečavalo nekom opštom disciplinom. I narodna tradicija i izvesna historijska kazivanja donose često puta vesti o tom, kako su neka braća ili čak i sinovi za živa oca kretali svojim putevima, da nađu povoljnije uvete za život. Jedino, što se gledalo da očuva bila su imanja u zemlji i s tim u vezi položaj i ugled, koji dolazi iz njenog poseda. S plemenskim životom uvetovan je kult tradicionalizma i u ličnim i u duhovnim stvarima. Kod prvih on se izražava posebno u poštovanju kolenovića i u nezgodnom položaju onih koji su inokosni ili došljaci; a u drugim u opštem razvijanju plemenskih predanja. Reč plemenit i plemić, kao oznaka nečeg boljeg, došle su kao izraz tog patrijarhalnog morala i kulta plemena. U sredini župe bio je obično grad, utočište u slučaju napada. Kao u Francuskoj i u nas je vremenom ime grad postalo isto i za ville i chateau, jer se u toj prvobitnoj utvrdi vremenom razvilo i gradsko naselje. U našem jeziku gradovi za odbranu, odnosno, u slučaju potrebe i kao bojni objekti, imaju i svoje posebne nazive, kao Doboj, Samobor, Kotor i Kotorac. "Po ovome značenju i grad Podzvizd u Bosanskoj Krajini sadrži u imenu neku fortifikatirnu karakteristiku. Ima je, nešto iskvaren, stari apelativ podzvizdъ , koji znači podzemni hodnik, vodeni rov, zidani kanal." Ispod grada obično se razvijalo Podgrađe kao naselje; tako, na primer, kod Blagaja. V. Skarić upozorio je na dosta često ime Samograd. On je primetio, da na mestima s tim imenom "nema solidnije građe i konstrukcije, što upućuje na neko davno vrijeme, kada naši pretci, valjda, još nijesu bili dosta vješti podizanju većih i solidnijih gradova".

Na čelu župe bili su župani, i to kao nasledna gospoda. Porfirogenit navodi za trebinjsku oblast četiri roda naslednih župana, a u jednom natpisu iz vremena oko 1180. god. iza trebinjskog župana Grda, valjda do punoletstva njegovih sinova, spominje se kao župan njegov brat Radomir. Nad županima bio je vladar, ο αρχων , čija vlast obuhvata nekoliko susednih župa, ali čiji narodni naziv čina nije poznat. Tih vladara u srpskim zemljama u IX veku beše više. Pored Vlastimira spominje se trebinjski župan Krajina kome Vlastimir daje kćer za ženu i titulu vladara, "hoteći ga odlikovati" i dajući mu tom prilikom samostalnost. Centralizacija vlasti ne postoji; u tom Vlastimirovom aktu ima nečeg što potseća na postupke naših zadružnih običaja. U Zahumlju je nasledna dinastija Viševića vodila svoju državnu politiku. Župan koji je uspeo da savlada većinu susednih i da se istakne iznad njih postao je veliki župan. Ta titula održala se u Srbiji sve do 1217. godine, odnosno do proglasa Kraljevstva. Granične župe zvale su se kraj i krajina, i to ime održalo se u mnogim oblastima sve do danas, iako su se u nekima granice već odavno izmenile. Zbog nesigurnosti u njima i čestih sukoba njihov naziv postao je sinonim za četničko ratovanje ("zakrajiniti", "Kočina Krajina"). Jačanjem centralne vlasti opadala je vlast župana, ali se održavala sve do pred kraj XIV veka, istina toliko ograničena, da se kod Dubrovčana javljala zamena župana i sudije.

I župan i vladari bili su u svojoj vlasti ograničavani donekle starom ustanovom narodnih sabora. Od župskih skupština, proširivanjem teritorija, razvijali su se državni sabori, jedna ustanova koja je bila potpuno tuđa savremenoj Vizantiji. Vlast tih sabora i njihov ugled bili su dosta veliki. Nemanja je na saboru, posle duge diskusije i otpora sabranih, donosio odluke o gonjenju jeretika; na saboru se odrekao prestola i utvrdio nasleđe; Dušanov zakonik objavljivan je na saboru. Na Nemanjin sabor bili su pozvati: pristavnici, knezovi, vojvode i vojini. Na saboru pred smrt kralja Dragutina bili su prisutni svi episkopi i igumani i sva vlastela njegove države. U slično sastavljenim saborima vršeni su i izbori arhiepiskopa. Seljacima saborisanje bez učešća vlasti nije bilo dozvoljeno od vremena Dušanova Zakonika; s učešćem vlasti, da saslušaju izvesne naredbe ili da pomognu pri razgraničavanjima ili u drugim lokalnim pitanjima, seoski se zborovi javljaju i docnije. Oblik i izgled malih plemenskih sabora poznat nam je iz opisa poljičkih skupština kod Spljeta. Poljičani su poreklom iz Bosne. Njihove skupštine, održavane pod vedrim nebom, pod Gracom kod Gate, sačinjavala su samo plemenita gospoda toga kraja, koja su se skupljala na određeno mesto, "zborišće", gde su raspravljala o uređenju i zakonima svoje oblasti i vršila sudsku vlast. U naročitim slučajevima i tu se docnije sazivao "zbor podimski", t. j. sa prestavnicima svake kuće, u kojoj ima živih ljudi ("po dimu"). Pomen o takvim plemenskim skupštinama u Paštrovićima ima i Ljubiša u svom Kanjošu Macedonoviću: "Na sred primorja opštine paštrovske ima jedna mala luka, pusto žalo, koju ljudi i dan današnji zovu Drobnijem Pijeskom. To je zemanom bivalo mjesto gdje se narod kupio na zbor i na odluke... Četiri suđe i dvanaest vlastela, od svakog plemena po jedan čovjek, slobodno i na porođe izabrani, sjedili bi pod jednom međom vrh pijeska, a ostali domaćini jedan do drugoga po pijesku, i tu vijećali i sudili o najvažnijema poslima". Bez bliže oznake ko u njima učestvuje navode se česti zborovi u staroj trebinjskoj oblasti. Kako se jednom prilikom, u jednoj poruci (1463. god., porte nobilium et sbori de Trebigne), rastavljaju plemići od zbora izgleda da je ovaj bio sastavljen od prostog puka. Skupština u Kučima bivala je obično na Markov Dan, na visoravni Rogama. Na nju su dolazili svi vojnici iz plemena, naoružani. Od XVI veka, posle turskih osvajanja, takvih zborova biva sve manje. U starom opsegu i značaju javljaju se samo pred neke velike akcije ili od nevolje. Ali se ustanova pamti. U Drobnjacima još se i sad zna "Zborna Glavica". Kod Gacka postoji "Zborna Gomila", "na koju se sastajao narodni sabor u prastaro vreme". Kroz sve vreme robovanja pod Turcima saborom se stalno zvao narodni skup kod crkve u izvesne praznike. Narodni sabor obeležio je 1804. u Orašcu i početak Prvog Ustanka i datum stvaranja obnovljene Srbije.

Već za stare Slovene zabeležio je Jordanis u VI veku, da im se "imena menjaju prema različitim porodicama i mestima". Ta osobina plemenskog uređenja javlja se još uvek kod Južnih Slovena. Već je K. Jiriček istakao, kako su izvesna plemena potisnula svojim nazivima imena ranijih oblasti; tako se mesto župa Vrsinje, Onogošt ili Papratna javljaju Zupci, Nikšići, Mrkojevići. I među samim brastvima dosta su česte izmene naziva pojedinih rodova. Narodno predanje pamti donekle te veze, ali ih dosta često meša i pretvara u legendu. Ipak, dadu se na više strana pratiti čitavi nizovi rodova iz jedne stare porodice. U neretvanskoj Krajini živelo je čuveno pleme Kačića – Grci ga zovu čak "narod" (ευνοζ ), – čije pleme ide vrlo daleko. Od njega potiču mnoga brastva, historijski potpuno autentična: Miošići, Žarkovići, Andrijaševići, Stipići, Petkovići, Bartulovići i dr. U trebinjskoj oblasti moćno beše brastvo Ljubibratića, koje se pod tim imenom pominje od XIV veka. Već 1432. navodi se pet linija toga roda: Ljubišići kao najvažniji, zatim Medvjedovići, Dabiživovići, Dobruškovići. U Popovu se od 1342. pominju Nikolići, čija prezimena posle nalazimo kao Vukosaliće, Bogišiće, Grgureviće. Crnogorska dinastija Petrovića izvodila je svoje poreklo od neke bosanske loze, koja da je preko Nikšića i Banjana stigla pod Lovćen. Kao rodonačelnici njihova brastva označavana su dva brata: Rajič, od koga su Radonići, Žutkovići i dr., i Heraka, od koga su sami Petrovići, Popovići, Kustudije i još neki.

Plemenske organizacije slične našima imaju još i danas od balkanskih naroda samo Arnauti sa svojim fisovima. Nema sumnje, da je u obe organizacije, na tako bliskom i geografski istovetnom terenu, bilo dosta uzajamnih uticaja. Kuči se, u ostalom, i smatraju kao neki prelaz od Srba Arnautima, kao i Klimente prelaz od Arnauta Srbima.

Od naših pokrajina nikakva traga razvijenijoj plemenskoj organizaciji nema u istočnoj Srbiji i Maćedoniji, kao ni u Slavoniji i savskoj dolini. Glavni uslov za to biće najpre i ponajviše u samom terenu, gde je, u bogatim i širokim dolinama, prosto nemoguće provesti onako prirodno razgraničenje plemena i župa, kakvo su davali klanci i uvale dinarskog sistema. Drugi je, isto tako važan, razlog i taj, što je pomeranje stanovništva u tim dolinama, kao glavnim prometnim putevima i kao zbog bogastva naročito privlačnim tačkama, bilo mnogo intenzivnije, nego u sporednim i teže pristupačnim zapadnim gorama. Razbijeni tip tamošnje grupacije slovenske dokumentuje se, među ostalim, naročito i tim, što su postali apsolutno pasivna podloga bugarskih osvajača i što ne mogoše da stvore nigde nacionalne državne organizacije sa svojim naturenim plemenskim karakterom. Države Srba i Hrvata nastale su u području dinarske i plemenske sisteme.

Čitavo balkansko područje koje su naselili Sloveni zvalo se, prema našem opštem nazivu, "slovenska zemlja", "Slovenska", Σκλαβινια, Sclavenia i Sclavonia, u arbanaškom Šk’enija, ili Šk’inikea. U mletačkim, dubrovačkim i kotorskim latinskim dokumentima čitavo slovensko područje od Primorja do Vardara, čak i za vreme kad su se u unutrašnjosti jasno razaznavale državne diferencijacije Srba i Hrvata, zvalo se Sclavonia. To je područje slovenskog naselja za razliku od romanskog. U Kotoru i Dubrovniku od kraja XIII veka oznaka Sclavonia sužava se često na oznaku Srbije. Inače, trag tog starog naziva očuvan je i danas u imenu pokrajine Slavonije.

Na osnovu vesti kod cara Konstantina Porfirogenita iza sredine X i vesti Dukljanske Hronike iz XII veka može se dati dosta siguran pregled o geografskoj podeli naših oblasti X-XII veka. Granica između srpskog i hrvatskog područja u sredini X veka bila je na rekama Cetini i Plivi; Hrvatskoj pripadale su oblasti od Livna do Jajca. Od Cetine počinjalo je područje Neretljana, čuvenih gusara, koje Porfirogenit pominje kao potomke nepokrštenih Srba. Njihovo područje obuhvatalo je tri županije: makarsku, rastočku (od Imotskog do Ljubuškog) i "dalensku" (možda "dalmensku" = Dalmisium, Dalmesium – Omiš). U njihovoj vlasti behu ostrva Mljet, Korčula, Brač i Hvar. Glavni neretljanski gradovi bili su: Vrulja (danas Gornja Brela), Makarska, Ostrog i Lavćen vrg Graca; ali od svih je najznatniji tvrdi Omiš. Na Neretvi, dokle je dopirala neretljanska granica, počinjala je arhontija zahumska. Ime je dobila po Humu iznad Boke (Blagaja), ispod koga je izvirala reka Buna. Na tom Humu postojala su dva grada: Bona i Hum, od kojih su ostali tragovi sve do danas. U toj oblasti vladao je rod Viševića, koji svoje poreklo izvode iz stare postojbine oko Visle. Glavna mesta ove oblasti behu: Ston, Ošlje, Dobar; gradovi Mokriski (možda Mokro kod Mostara) i Glumainik (možda Glumine) nisu još sigurno utvrđeni. Istočna granica Zahumlja išla je verovatno do planina oko Kalinovika (možda je i to naziv za grčko Galumanik) ili Gatačkog Polja, gde se dodirivala s granicom Travunije.

Tačne granice između Travunije i Zahumlja ne mogu se danas povući; sigurno je, da su Popovo, Ljubinje i Dabar pripadali Zahumlju i da se trebinjsko-zahumska granica račvala kod samog Dubrovnika. Dukljanin navodi devet zahumskih županija: stonsku, popovsku, Dubrave, Luku, Dabar, Veljake, Žapsku, goričku i nepoznate Večenike, Večenik negde oko Neretve. To su granice Zahumlja iz druge polovine XII veka, kada se ono počelo širiti na račun neretljanskog poseda. Trebinjska arhontija, koja je počinjala od Kotora, imala je celu levu obalu Boke i Konavlje; dopirala je do pred sam Dubrovnik, a na sever do Gacka, a na istoku joj je granica išla Trebišnjicom i planinama banjanskim. Od uvek su, kazuje vizantinski car, trebinjski upravljači bili vazali arhontu Srbije, odnosno Raške. Na ovom području spominju se gradovi: Trebinje, Risan, Vrm, Lukovac i možda Slivje (staro Zetlivi- Setlivi, Stilivi). Dukljanin zna za devet trebinjskih županija: Ljubomir, Fatnica, Rudine, Kruševice, Vrm, Risan, Dračevica, Konavlje i Žrnovica. Dubrovnik, stešnjen u svojim zidinama, širio se u glavnom na račun trebinjskih i zahumskih suseda; njegova poljska dobra, posebno vinogradi, ležali su u glavnom na njihovom zemljištu i radi toga su Dubrovčani plaćali susednim vladarima po 36 zlatnika godišnje kirije, zvane mogoriš. Duklja, koja se od XII veka sve češće zove Zeta, hvatala je od vizantiskog dračkog temata, od Bara do Travunije. Na zapadu je, od Skadarskog Jezera i samog Skadra išla Zetom do Pive. U njoj se spominju samo tri stara mesta: Gradac (Stari Grad – Budva), Novi Grad (možda Prevlaka) i još neutvrđena Lontodokla (L8 ta – ljuta, u vezi s Duklja). Najvažniji grad bila je svakako stara Dioklea, Doklea, po kojoj je cela oblast dobila ime; ali je taj grad u X veku već bio u ruševinama. I ovde se kod Dukljanina javlja karakteristični broj od devet županija i gradova: Luska – lješka, Podlužje, Kučevo – Kčevo – Čevo s Budvom, Koplik, Oblik, Papratna (između Bara i Ulcinja), Crmnica, Grbalj. Dukljanin spominje i oblast podgorje sa županijama: Onogošt, Morača, Komarnica, Piva, Jezero, Tušina, Gusinje, Kom, Dabar, Neretva, i Rama. Ova poslednja župa susedna hrvatskom području, ušla je od 1138. god u službenu titulu mađarskih kraljeva. Ova oblast Podgorja obuhvatala je takozvanu staru, severnu Hercegovinu od Rame do Morače. Bosna, koja je u X veku bila mala oblast oko izvora reke istog imena, imala je svega dva grada: Kotorac i nepoznati Desnik (možda Suteska). Ona je bila u vezi sa Srbijom i smatrana kao srpsko područje. Kraj Soli (severoistočna Bosna oko Tuzle) Porfirogenit izrično navodi kao srpski. Uz Sol, Soli pominje se posle i Usora sa oblašću oko te reke; od XIV veka So sa Usorom idu obično zajedno i oblast im dopire sve do Drine. Donji Kraji behu severozapadno od Usore, s gradovima Ključem i vrbanjskim Kotorom. U jednoj povelji mađarskog kralja Bele iz 1244. god. pominju se obe župe bosanske: Vrhbosna, oko izvora reke Bosne, u sarajevskom polju, Lepenica u fojničkom, Vidoši s Ljubinčićem, Mile (kod Zenice), Lašva, Uskoplje – Skoplje, a na istoku Borač s gradom Pračom i župa Bored (možda Birač). Župe zapadne, od Uskoplja do Livna, javljaju se i pod opštim imenom Završja. Tu su se granice Bosne mešale s hrvatskim i vrlo su često te župe bile i u sastavu hrvatske države. U samoj Srbiji, koju od Bosne deli Drina, nastanjeni su ovi gradovi: Destinik ili Dostinik, koji nije identifikovan, isto kao ni grad crnobuški ili crnovrški, zatim Međurečje, po svoj prilici čitava oblast s gradom (možda Samobor kod Goražda ili Soko nad spojem Pive i Tare), Drežnik (možda današnji užički Drežnik ili, manje verovatno, stari Breznik, Breznica – Plevlje), Lesnik – Lešnica i Soli. Stare oblasti srpske iz sredine XII veka, podeljene među Nemanjinu braću, behu Bijelo Polje na donjem Limu, Budimlje na gornjem Limu, Gradac na Moravi (sad Čačak) i Ras s ibarskom i rasinskom dolinom, koja se vezala uz Toplicu. Istočna granica Srbije sredinom IX veka beše kod Novog Pazara, a u XI veku oko Zvečana. Do Nemanjine akcije Srbija nije prelazila Moravu; na sever nije išla preko Rudnika, a na jugoistok ne dalje od Peći i Đakovice. Glavna snaga srpskog naroda beše, prema tom, u planinskom području istočne Hercegovine, središnje i istočne Bosne, Novog Pazara, jugozapadne Srbije i Zete. Nijedna od bogatih dolina, ni Kosovo, ni Morava, ni Metohija, ni Mačva ne behu tada potpuno u srpskoj vlasti. Srpska plemena, nedovoljno povezana međusobno, i bez pouzdanja u uspeh, ponešto i zaplašena sudbinom svojih slovenskih saplemenika na istoku, koji behu postali plen Bugara i Vizantinaca, ostaju u svojim planinama čitavih pet vekova; a kad se krajem XII veka javi nabujala snaga za ekspanziju njen put je bio unapred određen. Kao planinske lavine spustiće se tad ta plemena u susedne doline i već za dva veka ona će postati gospodari njihovi u najvećem delu i održaće se na tom području kroz sve vekove svoje historije.

Dobar deo tih župa i oblasti ima, kao što se vidi, nova imena. Čak je i staru Duklju zamenila Zeta, a jedan deo Dalmacije dobio je nazive Neretljanska Oblast i Crvena Hrvatska. U Boki i u Primorju župe imaju nazive Dračevica i Žrnovnica. Očuvani nazivi u vezi su ponajviše sa starim imenima reka, ali i ti su znatno slavizirani (Vrh-bosna, Podrinje). Znači, dakle, da se nova podela župa nije mnogo oslanjala na stare tradicije te vrste. Ali je ipak nesumnjivo, da je podržavana i delom razvijana u vezi sa starim romanskim katunima. Mnoga plemena označavana su prosto tim imenom (Katun Drobnjaci, Katun Mirilovići). U jednoj turskoj kanunami, koja je određivala po starom načinu uređaj Vlaha oko Timoka, veli se, da jedan katun čini pedeset kuća; to je, dakle, postao neki tehnički izraz za vrstu i obim jedne uže organizacije. U XIV veku, u Krbavi, za "Vlahe" se izrično kaže, da se uzajamno bore "sa svojim katunom". Verovatno je naziv katuna, pre samo jedne pastirske zajednice, ušao u narod kao oznaka uže organizacije jednog kraja i jedne plemenske grupe.

Posed zemlje, koji je dugo bivao u zajednici, dobio je po plemenu naziv plemenšćina i plemenita zemlja. Individualnije oznake, nastale nesumnjivo po ličnoj svojini, zovu se dedina, očina ili očevina i najobičnije baština (od bašta – otac; otud baštiniti – naslediti od oca). Dedina u češkom pravu označava "nepokretna dobra, koja su sačinjavala kolektivnu svojinu cele porodice i prelazila su od predaka (dedova) na potomke". Vladari su docnije ograničili pravo nasleđa, naročito u posedu šuma. U Dečanskoj Povelji, na primer, izrično se kaže: "u planinama nema niko baštine osim kralja i crkava kojima su kraljevi dali". Kad je vladarska moć ojačala, oni često poklanjaju ne samo pojedina dobra, nego i čitave župe, i to sa naslednim pravom, isto kao što im ih i oduzimlju u slučaju nemilosti. Kasnije se javlja i pronija, kao razvijena ustanova rimskog graničarskog prava (limitanei). To su posedi, koje je vladar davao pojedincima za izvesne usluge uz pravo ličnog uživanja, ali ne kao stalne baštine. K. Kadlec misli, da se "paše i šume nisu uopšte delile, nego su ostajale u zajedničkom uživanju sviju porodica. Učešće u uživanju te opštinske zemlje sačinjavalo je prinadležnost pojedinih gospodarskih imanja i u češkom se pravu nazivalo vola, docnije zvole, u ruskom pravu ugodьe, kod Hrvata – pristojanje, kod Srba i Bugara pravini... Njive i livade su određivale samo na izvesni rok. Kad je on istekao, zemlja se je opet ponovo određivala pojedinim porodicama, eventualno u drugim razmerama, jer u toku vremena neke su se porodice usled umiranja smanjivale, a druge su se naprotiv zbog obilnog rađanja povećavale. Takvo periodično određivanje zemlje još danas dolazi pod nazivom "peredělь" u ruskim selima, gde se je održao t.z. "mirъ", t.j. zemljiљna opština". U nas je ovo ponovo određivanje zemljišnog poseda vršila Dubrovačka Republika; u unutrašnjosti nemamo za to dovoljnih primera.

U starim našim spomenicima, u rano vreme, ima dosta spomena o izvesnoj diferencijaciji među pojedinim ljudima, do koje je došlo usled njihova izuzetnog položaja u plemenu. Ma koliko da je narod bio sav jednak i demokratskih shvatanja, u njemu se vrlo rano javljaju razne starešine i poglavice. Ima više primera o tom da se u ranom Srednjem Veku spominju slovenske poglavice, svakako u prvom redu plemenske. U našim zemljama, u najranijim vremenima, gospodari ili vladari pojedinih oblasti pominju se kao nasledna gospoda. A čim se do vlasti dolazi po pravu nasledstva – a u nas su, s početka, svi sinovi nasleđivali oca i delili oblast na svoje delove – odmah se izdvaja i jedno povlašćeno brastvo, koje, posle, svojim sporednim linijama ženidbama i udadbama, stvara svoj viši krug. Plemenske organizacije uvetuju i same sobom izvesno poštovanje svoje snage i tradicija i vrlo su kočoperne prema skorojevićima i priselicama. Reč bojar, bojarin, u nas boljar dolazi od tursko-mongolsko bajar, što je najpre značilo "bogat", pa onda "odličan"; ona pokazuje i kod nas, kao svuda na svetu, da se uticaj i ugled sticao i bogatstvom. Sv. Sava navodi u biografiji svoga oca srpske boljare, koji s njegovom braćom i sveštenstvom idu u susret moštima Nemanjinim, a Prvovenčani, opisujući Nemanjin zbor protiv jeretika, pominje starce i velmože. Etimologija ove reči je jasna veli moužь je moćni, ,ugledni gospodin’. Opšti običniji naziv za te istaknutije ljude bio je vlastelin, vlastela; ime kazuje i njihovu prvu funkciju (Stevan Prvovenčani izrično pominje "kneze zemli svoje iže nad vlast’mi"). Vojnici "vojini", behu manje plemstvo, posle zvano i vlasteličići. Ostali svet, seoski i građanski, bili su sebri; tek docnije postao je "sebar" sinonim za seljački, prostački. Reč je poznata i Rusima i Litavcima i označavala je zajedničara i sudeonika. Zakupci ili najamnici zvali su se meropsi (naziv je došao od rodopske provincije Merope). Kmet od comes-comitis-comet i nije imao svoje današnje značenje u našim zapadnim oblastima. To su najpre, u Bosni, bili plemići, a u Zeti seoski starci i sudije. Tek od XV veka javlja se reč u smislu ,zakupnika’. U Dubrovniku je kmet odavno označavao seljaka. U Srbiji, međutim, od novijeg vremena reč se upotrebljava za predstavnike opštinske vlasti. Robovi su otroci i idu kao "večna baština" gospodara, dok ih ne oslobodi.

Građanski stalež postojao je samo u Primorju i upravljao se, sa plemićskim vodstvom, po svojim propisanim zakonima ili statutima. Svi važniji gradovi, Dubrovnik, Kotor, Bar, Drivast, Ulcinj i dr. imali su svoje statute, od kojih su nam neki do danas očuvani. U unutrašnjosti građana je bilo vrlo malo. Još u XIV veku pisao je jedan zapadni putnik, kako Srbija gotovo i nema tvrdih gradova, a i što ih ima oni su bez rovova i zidova. "Zgrade i dvorovi kako kraljevski tako i ostalih plemića sagrađeni su od brvana i od drveta; niti ja tamo gde videh dvora ili kuće od kamena ili od zemlje, manj u latinskim gradovima na primorju". Naše gradske kolonije u unutrašnjosti razvile su se uz rudarska mesta, kao Brskovo, Srebrenica, Fojnica, Rudnik, Novo Brdo, Janjevo, Kratovo itd., gde su bila naselja saskih rudara i primorskih trgovaca. To su s početka bili trgovi i tek su se vremenom razvili u gradove. Od kraja XII veka pod srpsku vlast počinju dolaziti stari gradovi Maćedonije Skoplje, Prilep, Ohrid, Ser i dr., a na severu odavno izgrađeni Beograd. Dobar deo starih rimskih naselja ostao je napušten i neiskorišćen, u ruševinama.

Narod se u glavnom vratio svom starom zanimanju: stočarstvu i zemljoradnji. Stočarstvom se bavio, istina posredno, i sam kralj, kao u XIX veku knez Miloš. Njegova stoka imala je na trgu prednost pred svakom drugom. Bosanski kraljevi su u masama izvozili svoj sir preko Dubrovnika. Kao u staroj domovini, gajila se u glavnom ovca i svinja, a u manjoj meri goveda, koze i konji. Hranili su ih na livadama i senom, koje je poznato svima Slovenima. Da je između naših doseljenika i starih balkanskih stočara bilo živa dodira i tesnih uzajamnih veza vidi se najbolje po tom, što je sve do danas za stočarske predmete i proizvode ostalo u našem jeziku vrlo mnogo romansko-vlaških i arnautskih naziva. Vuna se zove: kaba, reja i ruda; pastiri se kupe u katune; sir se naziva: urda, kačkavalj, kunuzdra, bučalina, šulina; suho meso zove se pršut; sir se donosi u bronzinu. Povici i usklici za životinje gotovo su istovetni kod nas i kod Arnauta, a isto tako i nazivi za pojedine životinje. Iz tih starih vremena je i običaj bačija i naziv balija za jednu vrstu muslimanskih stočara. Stočari su se kretali po celom Balkanu, leti u planine, a zimi u humnine; zbog njihovih ispaša, solila i planina dolazilo je od pamtiveka do teških sukoba. Pastirskih zajednica, koje slučaj tako zanese, ima ponekad i u mestima gde se ne bi očekivale. U stolačkom kraju, u sred Hercegovine, nalazimo u XIV veku Burmaze, očevidno pastire albanskog porekla. U arbanaskom zot znači ,gospodin’, a u Hercegovini postoji ugledno brastvo Zotovića. Tokom Drine, sve do iza Srebrenice, prodrlo je nekoliko arbanaskih reči i održalo se tamo u takozvanom "banalačkom" tajnom govoru. Od stočarskih arbanaskog su porekla: kaljac, kaljče – konj (kal’, rum. cal < caballus), miš – meso, ćem – pas; a od drugih: buke – hleb, ruša – vino, vajza – devojka, viza – voda. Vrlo je važna pojava, koju je zabeležio J. Cvijić, da sve stočare pri njihovim važnijim kretanjima "zovu Arnautima, pa i kad su srpskoga porekla". U Solunsko Polje, pitomo i pogodno za zimovnik, silazili su stočari ne samo iz mađedonskih i albanskih strana, nego čak i iz Pešteri. "Škrijelji iz sela Borovštice", kazuje Bor. Milojević, "spuštali su se sa svojim stadima preko Novog Pazara, Mitrovice i Skoplja niz Vardar i početkom zime stizali u okolinu Lugadinskog Jezera". Bogastvo u stoci bilo je u našim stranama vrlo veliko; broj se, naravno, ne zna, ali od stoke su živeli čitavi krajevi i oblasti.

Sem stočarstvom, primorski naši krajevi i ljudi oko velikih maćedonskih jezera bavili su se još i ribolovom. U narodne pesme ušla je "riba od Ohrida". Neretljani su tom zanimanju pridodali još i gusarstvo, koje je dugo ugrožavalo trgovinu na Jadranskom Moru.

Rano se pominje i lov na mnogobrojnu divljač u velikim i teško prohodnim šumama. Sinovi župana Vlastimira poslali su bugarskom knezu Borisu dva psa i dva sokola kao "gostinsko uzdarje", a za lov sa sokolovima priča se već u biografiji Sv. Ćirila Solunskog, da je to "običaj bogatima". Mladi Nemanjin Rasko izgovorio se ocu, pred beg u Svetu Goru, da ide u lov na jelene. Kao u staroj postojbini, kože zbijenih životinja služile su ne samo za domaću upotrebu i zimsko odelo, nego i za izvoz i za plaćanje dažbina. U Hrvatskoj je za to najviše služila kuna i otud je došla ne samo na banski novac, nego i u zemaljski grb.

Gonjen i goneći, u borbi i pljački, spustio se slovenski elemenat sa raznih strana istoka i severa u dunavsku dolinu i odatle u unutrašnjost Balkana. Još primitivan i usplahiren čitavim vrtlogom Seobe Naroda on je zapao u balkanske šume i klance, s početka vrlo malo siguran da će tu i ostati. S nepoverenjem su pratili novi došljaci ne samo svaki pokret vizantiskih vlasti, nego i kretanje svojih saplemenika i brzo su, u grabljivosti primitivaca, stali srtati jedni na druge, da bi, uzajamno istrti, bili sigurniji za plen. Historija balkanskih Slovena, u prvim vekovima njihova života na Balkanu, to je niz sukoba sa susedima i vlastima, koji ih potiskuju ili pokušavaju podjarmiti, uzajamno vrebanje i nepoverenje, i postepeno privikavanje na novo zemljište i kulturu nove sredine.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Apr 02, 2006 3:03 pm    Naslov poruke: Vladimir Ćorović-Istorija srpskog naroda(drugi deo) Na vrh strane Na dno strane

DRUGI PERIOD

I. Bugari i balkanski Sloveni
II. Prvi zajednički pokret Srba, Hrvata i Slovenaca
III. Prva srpska država
IV. Pokrštavanje Južnih Slovena
V. Srbi između Vizantije, Hrvatske i Bugarske
VI. Država maćedonskih Slovena
VII. Zetska država
VIII. Srbija za vreme borbi Vizantije i Ugarske


Bugari i balkanski Sloveni

Posle smrti cara Hiraklija i njegova sina i naslednika Konstantina (oba su umrla 641. god.), Vizantija je imala da preturi jednu poveću dvorsku krizu u vreme, kad je, i bez toga, imala dovoljno briga i opasnosti. Arapski pokret uzimao je sve više maha i lišavao Vizantiju jedne po jedne oblasti. U isto vreme, posle smrti bugarskog hana Kuvrata (642. god.), nastaje i pomeranje bugarskih plemena iz područja oko Meotskog Jezera prema zapadu i jugu. Jedan od petorice Kuvratovih sinova, priča stara legenda, Isperih ili Asparuh prešao je sa svojim ljudima Dnjepar i Dnjestar i došao u Dobruču, u kraj zvani Ugao (Ογκοζ), koji stvara dunavska delta. Na tom području, oko današnjeg Nikolicela, spominje Asparuha i jedan jermenski geograf VII veka. Tu su se Bugari odmah utvrdili, i to u glavnom, na sve strane, u širim i užim otkopima. Nešto tragova tih opkopa, koji su iskorišćavali i stare rimske utvrde, održalo se delimično sve do naših dana. U jednom domaćem letopisu, očuvanom u viziji proroka Isaije, nastalom u drugoj polovini XI veka, kazuje se, kako je "treći deo Kumana ili Bugara naselio "zemlju Karvunsku", "od Dunava do mora". Ta "zemlja Karvunska" jeste današnje područje Balčika i zove se tako do XIII veka. Jasno je, da na tako ograničenom području broj doseljenih ljudi nije mogao biti veliki i da je jedva iznosio koju desetinu hiljada. Pomeranje Bugara iz njihove ranije oblasti došlo je, kao i sva druga pomeranja naroda tih vremena na tom području, pod pritiskom turskih Hazara. Bugari su, opet, ustupajući prema zapadu, delom pomerali, a delom podjarmljivali slovenska i avarska plemena, na koja su putem nailazili.

Arapska ofanziva protiv Vizantije beše uzela, u drugoj polovini VII veka, široke razmere. Arapi dopiru do Kalkedona; osvajaju Krit; iskrcavaju se na Siciliji. Usuđuju se najzad da s flotom dođu i pod sam Carigrad, pošto su uzeli Kizik u Mramornom Moru. Sedam godina uzastopce pokušavaju oni da zagospodare vizantiskom prestonicom, dok 677. nisu definitivno prinuđeni na uzmak. Ove napadaje Arapa iskoristili su Bugari, da se prebacuju na desnu stranu Dunava, nešto željni pljačke, a nešto i iz potrebe da prošire svoje područje. Vizantiski pokušaj, izveden 679. god., da se Bugarima na Dunavu spreči dalje prodiranje, završio se s teškim porazom. Odmah posle tog poraza, kao pobednici, Bugari prelaze Dunav i oko Varne zauzimaju svoja nova, stalna sedišta. Odatle se, dosta naglo, šire prema zapadu i jugu. Prestonica nove države stvorena je u Pliski, na dosta velikom, utvrđenom prostoru od 23 km2, u blizini današnjeg sela Abobe.

Slovenska plemena, koja se behu smestila u tom kraju, nisu mogla da odole novim osvajačima. Ona priznadoše vrhovnu vlast bugarsku. Bugari ih, kazuje jedan grčki izvor, krenuše sa dotadašnjih naselja i pomeriše znatno prema zapadu i jugu kao neku vrstu svojih predstraža. Vojnički bolje spremni, naišavši kao organizovana celina, poneseni postignutim uspehom, Bugari su, iako malobrojni, lako savladali razasuta slovenska plemena i naturili im svoju vlast. Isti slučaj bio je sa Varezima u Rusiji. Ipak, izgleda, da postupak Bugara sa pokorenim Slovenima nije imao one ranije avarske svireposti. Oboje je, i Slovene i Bugare, združivala zajednička borba protiv Vizantije. Kako malobrojni Bugari nisu smeli da prime borbu i sa Grcima i sa Slovenima, oni su se, najverovatnije, držali donekle sa ovim drugima kao manje opasnim i pomagali ih u borbama i u odbrani. Sloveni su u Bugarima, makar i preko volje, dobili saveznika, s kojim su i ranije imali nešto veza, i s kojim su, kao i sa Bugarima srodnim Avarima, bili spojeni izvesnom tradicijom. Po svojoj dosta pasivnoj prirodi nisu Sloveni reagovali na to, što je vrhovna vlast dopala Bugarima i što su ovi svojom organizacijom i imenom dali karakter novoj državi. Za Slovene je uopšte karakteristična ova pojava: prvu njihovu slobodnu državu organizuje tuđinac Samo; prvu državnu organizaciju stvaraju među njima na jugu Bugari, a na istoku Varezi. Slovenske inicijative za stvaranje svoje države još nije bilo; bar im se nijedan pokušaj u tom smislu nije mogao ispuniti i biti vidnije primećen.

Nije nam dovoljno jasno, šta je sve nagnalo Vizantiju, da posle prvog neuspeha ne samo ostane pasivna prema Bugarima, kao što je, donekle, bila prema Slovenima, nego da im, šta više, prizna i njihovu državnu tvorevinu. Romejska vojska imala je i težih poraza, nego što je bio onaj na Dunavu, pa je ipak nastavljala borbe i nije upuštala neprijatelja bez novog otpora na svoje područje i naročito nije uzimala tu obaveza prema njemu. Sada, o novim borbama nema ni pomena. Naprotiv. Vizantiski pisci pominju, da su Bugari, utvrdivši se na novom području, počeli da vrše napadaje na vizantiska sela i gradove, i to ne toliko da ih pljačkaju, koliko da ih pokore. Car je bio prisiljen njihovim ugrožavanjem, da uđe s njima u pregovore, da im prizna državu i da se čak obaveže na plaćanje izvesnog godišnjeg prinosa za njih. Tako je brzo i u stvari bez mnogo napora počela bugarska država svoju žilavu i istrajnu aktivnost na Balkanu.

Sloveni su živeli u svojim masama odvojeno od Bugara i razlikovali se od njih toliko, da to primećuju i tuđinci. Sve im je različito: i spoljašnji oblik lica, i odelo, i jezik kojim govore i dobar deo kulture. Mongolskog tipa, s ispupčenim jagodicama i krivim očima, delimično održanim sve do danas, sa turbanima i šaravarama, okićeni konjskim repovima u vojnoj formaciji, pretežno konjanici, Bugari su već na prvi pogled odudarali od slovenskih žitelja. Ista je stvar i u državnoj organizaciji. Na jednoj strani je kagan, kan, han, kao vrhovni poglavar države, sa svojim kafkanom kao prvim savetnikom i tarkanom kao namesnikom u pokrajinama, sa višim i nižim plemstvom, boljarima i bagainima, a na drugoj strani slovenska plemena sa svojim poglavicama. Trebaće više od dva veka, da se ta relativno mala grupa došljaka krvnim mešanjem sa Slovenima, zajedničkim životom, i uticajem civilizacije, a posebno hrišćanstva, toliko izjednači sa masom svog stanovništva, da koliko-toliko počne predstavljati jednu zajednicu. Rezultat je poznat: Bugari su primili jezik svojih mnogobrojnih slovenskih podanika, a Sloveni su dobili bugarsko ime i bugarsku državnu organizaciju. Nesumnjivo, da taj proces ne bi išao ni u dva-tri veka s primetnijim rezultatima, da od ranije nije bilo izvesnih mešanja između Slovena i tih aziskih plemena, naročito u zajedničkom ropstvu pod Avarima, i da ti etnički melezi nisu vršili svoj uticaj u obe grupe.

Za vlade cara Justinijana II (685-711., s prekidom) Vizantija beše postala poprište ogorčenih građanskih ratova. Plahovit i neobuzdan, car je napustio miroljubivu politiku svog oca, i počeo je niz ratovanja na više strana; najpre na Balkanu, pa posle u Aziji, oba puta kršeći sam postojeće ugovore. Opažajući razvitak nove bugarske države i verovatno njen uticaj na slovenska plemena, on odlučuje da ih razdvoji i oslabi. I s toga, na početku svoje vlade, 688. godine, kreće s vojskom prema Solunu, koji je često, i baš nedavno, bio ugrožavan od Slovena i čija je okolica bila preplavljena slovenskim naseljima. Car se bojao da Sloveni ne uzmu taj grad, za se ili u društvu s Bugarima, i da odseku zapadni Balkan od neposredne veze s Carigradom. Car se, iz svih tih razloga, odlučuje, da međusobno nesložne Slovene ne samo potuče, nego i da bezuvetno oslabi njihov tamošnji broj. Bez obzira, neka silom, a neka milom, on mnoga slovenska naselja raseli sa tih mesta i stanovnike im prevede u Malu Aziju, u Opsikij, gde su bili manje opasni. Broj tih preseljenika bio je veliki, jer grčki izvori navode da je car od njih sastavio vojsku od 30.000 ljudi i postavio joj na čelo nekog Isbula (Nebula), verovatno čoveka bugarskog porekla. Na povratku s te ekspedicije car je u tračkim klancima bio napadnut od Bugara, koji su ponovo pošli u pomoć Slovenima, kao i na početku pohoda, kad su bili suzbijeni. Ovog puta behu s više sreće i nanesoše Grcima znatne gubitke. Ogorčenje Slovena protiv cara bilo je veliko. Za vreme njegova rata s Arapima u Maloj Aziji, Sloveni su prišli na stranu njegovih protivnika. U bitci kod kilikiskog Sevastopolja, 692. god., slovenska vojska od 20.000 ljudi ostavi Grke, pređe Arapima i donese im pobedu. Besan radi toga Justinijan neke Slovene ponovo raseli, a neke pobi. Ovaj poraz ubrza carev pad, 695. godine.

Iza njegova pada u Vizantiji nastaju vojničke terevenke. Carevi se smenjuju, vojska se plete u politiku, a neprijatelji napreduju na sve strane. Svrgnuti car, da bi se ponovo dočepao prestola, traži saveznike na sve strane. Kad ne uspeva kod Hazara on dolazi Bugarima. Sa njihovom i slovenskom pomoću osvaja Carigrad, 705. god. Prirodno, za takvu uslugu dao je i nagradu – bugarski han Tervel bi ne samo bogato obdaren, nego čak i ogrnut carskom hlamidom i proglašen ćesarom, dobivši najveću titulu pored carske. Posle toga ugled Bugarske silno jača, naročito među Slovenima. Justinijan je to ubrzo uvideo i sam, i želeći da popravi što je pokvario preduzima 708. god. jedan pohod protiv Bugarske. Ali taj je pohod postigao obrnut uspeh. Vizantiska vojska bila je potpuno poražena, sam car se iz Anhijala jedva spasao; i prestiž Bugara, mesto da bude umanjen, porastao je još više.

Justinijanova vladavina zatrovala je odnose u Vizantiji toliko, da njegova pogibija nije mogla da ih smiri. Prevrati i krize doteraše dotle, da je bilo kandidata, koji su, bukvalno, bežali od oskrvnavljene carske krune. Preko dvadeset godina trajali su ti meteži; od 695-716. god. Vizantija je promenila sedam careva; dok najzad nije na vladu došao energični Lav III Izaurski. Njega je iznela maloaziska vojska, kao nekad Hiraklija, jer je jasno uviđala opasnost s te strane od arapskog zamaha. Od 716-8. god. Vizantija je bila u najozbiljnijoj opasnosti od Arapa; sam Carigrad bio je preko godinu dana u opsadi. U nevolji, Carevina je morala da traži čak i bugarsku pomoć, iako se moglo unapred misliti, da ta ne može biti nesebična. Kad je uspeo da spase prestonicu i suzbije Arape, car Lav se sav predao reformisanju već dotrajalog starog državnog organizma. U tim reformama, koje imaju vojnički karakter, on ponekad i preteruje; njegova borba protiv ikona svakako nije bila neophodna državna potreba. U toj borbi, koja će trajati preko sto godina i obuhvatiti sav hrišćanski svet, Lav III dolazi u sukob i sa papskom kurijom i donosi tim povodom jednu krupnu odluku. Da se osveti papi, koji se stavio na stranu njegovih protivnika, car rešava 732. god., da se od papske jurisdikcije oduzme, pored Sicilije i donje Italije, još i čitavo zapadno područje Balkana, ceo Ilirik, i da se podvrgne vlasti carigradskog patrijarha. Ovo je bila jedna od najvažnijih odluka u historiji Balkana. Romanski uticaj, koji je do VII veka u tim oblastima bio toliko vidan i značajan, počeo je da slabi usled dolaska na vlast istočnjačkih elemenata, kao što behu Hiraklije i sad Lav, koji su pojačavali grčki karakter zemlje i s njim u vezi istočnjačke osobine, ali se do ove odluke zapadni uticaj uporno držao, čak i u Solunu i u Korintu, radi toga što su te dijeceze spadale pod vlast Rima.

Od ove odluke taj se uticaj gubi i na Balkanu se zadržava samo uz Primorje, radi trgovačkih i neposrednih drugih veza, i u oblastima koje otpadaju iz vizantiske državne zajednice. Južni Sloveni tako dolaze jednim delom pod jedan a drugim pod drugi uticaj; usled toga se kod njih razvijaju pored političkih, i izvesne kulturne razlike. Iz ovog sukoba između Rima i Carigrada, koji će se vremenom, i pored svih pokušaja izmirenja, sve većma produbljivati, nastaje sudbonosna suparnička borba o prvenstvo. Carigrad veruje, da je on naslednik starog Rima kao "novi Rim"; u njemu je car i gospodar države i u njemu je, prema tom, središte svega i političkog i duhovnog života. Rim ne napušta svoje stare tradicije i da postane ravan Carigradu i bolji od njega on misli na svetovnu državu, u kojoj je crkveni poglavar ujedno i politički. Što se Ilirika tiče, njega Rim nije nikad prežalio. On ga stalno smatra kao deo na koji ima prava, traži veza i načina da ga dobije natrag i pomaže u njemu svaki pokret koji je uperen protiv Carigrada.

Za vreme vlade cara Lava ima jedna jedina, i to kasnija vest o držanju balkanskih Slovena. Knez slovenskog plemena oko Righina, Prebud, beše oko 735. god. osumnjičen da sprema navalu na Solun, i s toga bi vezan i odveden u Carigrad. Čuvši za to Sloveni i s Righina i oko Strume zauzeše se za nj, zajedno s nekim Soluncima, i izradiše kod cara ne oslobođenje, nego samo skidanje okova. Prebud, postavši polu slobodan, uluči priliku i pobegne, ali bi uhvaćen i posle novog pokušaja begstva ubijen. Na glas o njegovoj smrti slovenska plemena Strumljana, Righina i Sagudata, posle i Drugovića, opsedoše Solun i držahu ga tako opsednuta gotovo dve godine, prekinuvši mu sve veze na suhu i sav dovoz hrane morem. Iako je grad mnogo patio od gladi, on se uporno i hrabro branio, dok nije stigla careva pomoć i potisnula napadače. Velegeziti su tom prilikom ostali verni uz Grke, snabdevajući ih hranom. Vest je ova veoma karakteristična za snagu i samopouzdanje Slovena u neposrednoj blizini Soluna i tako daleko na jugu Maćedonije, kao i za njihove međusobne odnose.

Usled strahovite kuge i pomora behu opusteli ne samo gusto naseljeni i prljavi glavni grad, nego i mnoge oblasti u unutrašnjosti Vizantije. Da popuni praznine pouzdanim elementom car Konstantin V Kopronim, naslednik Lavov, dade preseljavati u prestonicu grčko stanovništvo iz unutrašnjosti i sa otoka, a u opustela i ispražnjena područja po Trakiji dade dovesti svoje saplemenike Sirce i Jermene kao bedem protiv Bugara i Slovena. To dovede do sukoba i rata s Bugarima, koji je s prekidima trajao oko dvadeset godina. Za vreme tih borbi, vođenih s promenljivom srećom, Bugari su bunili i maćedonske Slovene, da bi s njima zajedno imali više izgleda na uspeh, i ovi su im se pridruživali. Jedna kratka vizantiska vest beleži, da je Kostantin oko 758. zaratio i na njih, pa neke zarobio, a neke pokorio. Bugarski han Telec (od 761. god.) imao je, u ratu, "kao saveznike ne malu množinu Slovena." Ali, i on i njegovi saveznici pretrpiše strašan poraz kod Anhijala, 763. god. Telec bi u Bugarskoj radi tog poraza ubijen. S ovim nesrećnim ratovanjem u vezi je i jedna velika seoba slovenskih plemena, koja "bežeći iz svoje zemlje" pređoše Crno More, pa se s carevom doznakom naseliše u Maloj Aziji oko reke Artanasa. Broj slovenskih izbeglica cenio se tom prilikom na 208.000 glava. Za Slovene ovoga vremena, verovatno za one oko Soluna, znamo još da mnogo gusare Arhipelagom. 768. god. car je morao da otkupljuje od njih stanovnike otoka Imbra, Teneda i Samotrake, davši za 2.500 tih robova – svilene haljine!

Bugarski vladar Telerig (od 768/9. god.) koji je uspeo da sredi prilike u zemlji posle poraza od 763. videvši zemlju nastradalu od pustošenja, poraza i građanskih ratova, i usled odlaska one velike mase Slovena, dođe na misao da počne novu kolonizaciju Bugarske. Pomišljao je u prvom redu na susedna slovenska plemena Brsjaka. Počeo je slati ljude, da pregovaraju s njima o tome, a spremao se, ako ne mogne drukčije, i da ih i silom preseli. U Carigrad je u jesen 773. došla vest, da Bugari za taj pohod opremaju 12.000 ljudi. Da ih predupredi, car napade i pobedi Bugare u njihovoj zemlji. Od daljih težih udaraca spasla ih je samo careva smrt (775.).

Avarska država, sa kojom su Sloveni za više od dva veka imali toliko veza, preživljavala je u ovo doba svoje poslednje dane. Avari su se umešali u germanska plemenska razračunavanja i pomagali su bavarskog vojvodu Tasila protiv Karla Velikog. To izazva njegovu osvetu. Od 791. god. počinje njegova široko organizovana ofanziva protiv Avara i u alpskim predelima i u panonskoj dolini. Uplašeni njegovom snagom, Avari se među sobom bore ne znajući kako da mu se odupru; jedni su za pokornost, drugi za rat, treći za traženje veza sa susedima. Sve to nije pomoglo. Franačka vojska, u kojoj je bilo i Slovena, prodrla je duboko u avarsku zemlju, između Dunava i Tise, i osvojila njihovu prestonicu sa "hringovima", ograđenu sa devet otkopa od kamena ili ilovače, i tu ugrabila bogati, vekovima sabirani, plen bivših kagana. Avarski otpor bio je neznatan. Oni su se, uplašeni, predavali ili begali daleko preko Tise, bez traga. Kod Slovena, u Ruskoj Hronici, ostalo je predanje o tom njihovom bednom završetku. Ovaj pohod završen je 796. god. Tek posle tog pohoda javlja se pokušaj jednog većeg ustanka, ali i tad ne kreću sami Avari, nego udruženi sa nekim slovenskim plemenima. Ova su stradala prilikom prolaska franačkih četa preko njihova područja, a imala su razloga i inače da budu nezadovoljna franačkom upravom. Ustanak je izbio 797. god., i, s prekidima, tinjao do 799., kada je definitivno ugušen. Koliko je tu bilo klanja – ubijanja, veli franački hroničar Ajnhard, svedoče najbolje pusta panonska polja, u kojima se čak izgubio i trag ljudskog naselja. "U ovom ratu izgibe sve plemstvo hunsko, propade sva slava". Avari se rasuše, a izvesni im delovi pretopiše se u srodne Bugare ili posle u Mađare, koji će docnije doći na njihova stara sedišta i obnoviti opet hunske uspomene. Poslednje vesti o pokoravanju panonskih Huna – Slovena Francima potiču iz 803. god., tada se oni "predadoše carevoj vlasti sa svim što imađahu".

U Vizantiji je ponovo započeo niz dvorskih spletaka i kriza. U unutrašnjosti, nezadovoljnici dižu ustanke. Među ostalima zabeležen je i jedan ustanak Slovena iz 783. god., koji je uhvatio široke razmere, od Maćedonije sve do Peloponeza. Ustanak je ugušio patricije Stavrikije. "On ih sve pokori i učini obveznicima carstva", piše hroničar Teofan, pošto je među njima ugrabio silan plen. Iz tih reči vidi se dovoljno: dotadašnji odnošaj tih Slovena prema Carevini i obim njihove ekspanzije i na tom delu Balkanskog Poluostrva.

Negde od prilike u isto doba, oko 802. godine, javljaju se na Balkanu dva nova vladara i dve nove dinastije: u Vizantiji car Nićifor, dotadašnji glavni blagajnik, a u Bugarskoj njegov krvnik, kan Krum. Oni primaju vlast u času, kad Karlo Veliki, skršivši avarsku državu, prelazi u sveru Istočnog Carstva. Karlu je najopasniji protivnik mogla biti samo Vizantija; s toga on i traži saveznike protiv nje. Njegove veze s popularnim bagdadskim kalifom Harun-al-Rašidom potiču, po svoj prilici, poglavito iz tih motiva. Važno je, da i han Krum upada u Avarsku i dovršava Karlovo delo njihova potpunog poraza, a da pobednički kralj "povuče ruku od Bugara", kako veli jedan zapadni izvor, "pošto nisu izgledali da će ma u čem škoditi franačkoj državi"

Bugarska tada kod Beograda i kod ušća Tise neposredno graniči sa Francima, da se postepeno počne pomicati na njihov račun prema zapadu.

Balkanski Sloveni, odnosno Sloveni u Peloponezu, ponoviše ustanak i početkom IX veka. Ova činjenica: da se ustanak javlja dva puta u istoj oblasti, tako daleko na jugu Grčke, najbolji je dokaz o tom, kako je bila intenzivna slovenska kolonizacija VI-VII veka i koliko je naš elemenat tamo imao svoje životne energije. Sloveni Maćedonije, da bi bili jači prema Vizantiji, ulaze u veze s Bugarima; a Bugari i sami, iskorišćavajući krize Carevine silaze u slovenske oblasti, posebno u Strumu i vrše tamo napadaje na vizantiske vlasti. 809. god. zauzeli su Bugari Sofiju, važno stecište puteva s Istoka i Zapada. Car Nićifor, kao i carevi pre njega, želeći da oslabi snagu slovenskog elementa, preduzima mere da u slovenska naselja uvede novo grčko stanovništvo. Za tu kolonizaciju on je u prvom redu određivao vojnike, koji su ranije, u rimsko doba, bili najpouzdaniji instrumenat romanizacije i najlakše pokretan u slučaju potrebe. Naredba nije bila dobro primljena ni kod samih Grka, ali je provođena 809-810. godine. Tu celu akciju, kao i sve dalje pokušaje da se suzbiju bugarska širenja prema jugu, presekla je strahovita pogibija cara Nićifora, 811. god. To je bio najteži udar, koji je dosad, u borbama od VI veka, zadesio Vizantiju na Balkanu i u velikoj joj meri unizio ugled. Da su Bugari iskoristili pobedu i jurnuli u osvajanja razume se samo po sebi. Ove godine posle te pobede, 813., oni su odneli još jednu, nad novim carem Mihailom I, i tim još više istakli rđav položaj Carevine. Bugarske čete stižu pod sam Carigrad, a Krum se spremao da se 814. god. sa Avarima i "svim Slovenima" konačno obračuna sa grčkom prestonicom. Usled tih priprema zatekla ga je smrt, i to nasilna.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Apr 02, 2006 3:03 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Prvi zajednički pokret Srba,
Hrvata i Slovenaca

Franačka država Karla Velikog dopirala je do Beograda i u Fruškoj Gori ostavila trag svoga imena (Frug = Franak); Slovence je pokorila krajem VIII, a Hrvate početkom IX veka. Uprava njenih činovnika nije bila dobra; i odmah prvih godina javljaju se tužbe i nezadovoljstva. Naročito su bile česte tužbe na furlanskog vojvodu Kadolaka; 818. one su bile podnesene čak Karlovom nasledniku Ludvigu. Kao tužilac javio se poglavar donje Panonije, Ljudevid Posavski. Na državnom saboru u Heristalu 818. god. cara Ludviga su pozdravili neki hrvatski izaslanici i predstavnici Timočana, koji su se "nedavno" odmetnuli od Bugara i zatražili vrhovnu vlast franačku. Šta je opredelilo Timočane da se otcepe od Bugarske, ne znamo pouzdano, ali je najverovatnije da su stradali prilikom meteža i reakcije iza Krumove smrti i da su hteli život s manje potresa. Ljudevid je stupio s Timočanima u vezu i uspeo je, da ih kao saplemenike privoli, da se pridruže neposredno njemu. Uza nj je pristao i jedan deo Slovenaca. Da je pokret bio popularan u slovenskom elementu vidi se po tom, što se hrvatsko pleme Gadačana odmetnulo od svog kneza Borne, kad je taj počeo borbu protiv Ljudevida na franačkoj strani. Zanimljivo je geografsko prostiranje ovog pokreta. Ono je bilo vrlo ekstenzivno, od Save do blizu Timoka, dakle duž glavne horizontalne arterije Balkana, koju čine Sava i Dunav. U širinu, dalje od tih reka, pokret nije mnogo išao. S obzirom na teške komunikacije ovog vremena ovaj je put bio i najprirodniji; tim je, od najstarijih vremena, išao glavni promet od Crnog Mora prema Jadranskom i obratno. Za etničku saradnju slovenskih plemena na severnom delu Balkanskog Poluostrva ovo grupisanje oko Ljudevida Posavskog od velikog je značaja.

Kada je video da tužbe na franačkom dvoru ostaju bez uspeha, Ljudevid 819. god. podiže ustanak. Car posla protiv njega samog Kadolaha, ali taj ne svrši ništa i na povratku s neuspelog pohoda umre od groznice. Jula 819., na saboru u Ingulenhajmu, pojavili su se ponovo Ljudevidovi poslanici, nudeći mir, ali samo pod izvesnim uvetima. Ti uslovi nam nisu očuvani, ali je najverovatnije, da su izaslanici slovenski tražili ograničenje franačke samovolje i veću vlast domaćih vođa. Car je odbio slovenske uvete i postavio druge. Ti su bili za pobunjenike neprihvatljivi, – tražila se sigurno potpuna pokornost, – i Ljudevid s toga razvija svoju dalju akciju na pribiranju slovenskih snaga. Franci još iste godine šalju novu vojsku, koja nalazi Ljudevida dosta daleko, uz Dravu, upućena da odmeće tamošnja i dalja slovenska plemena. Potisnut, Ljudevid se povukao u unutrašnjost svog područja, nepoznato gde. Dok je franačka vojska napadala sa severozapada, kretala je sa jugozapada vojska hrvatskog kneza Borne protiv Ljudevida, na koga se, sa Bornom, digao i Ljudevidov tast Dragomuž. U borbi kod Kupe Gadačani napustiše svog vođu Bornu; Dragomuž pogibe, a Borna se jedva spasao begstvom. Ljudevid je, naravno, iskoristio taj poraz i prodro u Dalmaciju, decembra meseca, da ne da Borni prilike da se pribere i želeći da podrži usplamtelu mržnju na Franke. Ali mu taj pohod nije završio s uspehom. Iduće godine, 820., u sporazumu s Bornom, krenule su na Ljudevida tri franačke vojske. One su skršile otpor Slovenaca i išle pravo u središte Ljudevidove oblasti. Pred tolikom silom Ljudevid se povukao u jedan svoj tvrdi grad, održavši se u njemu dok se franačke vojske, posle haranja, nisu povratile, proređene bolešću. Jedini uspeh bio im je taj, da su pokorili Slovene u Kranjskoj oko Save i jedan deo odmetnutih Karantanaca, koji su se bili pridružili Ljudevidu. Franački pohod ponovljen je i naredne godine, u glavnom sa sličnim rezultatom. Tek 822. godina bila je sudbonosna za Ljudevida. Pred velikom franačkom vojskom, koja je dolazila bolje opremljena, on se ovog puta uplašio i sklonio; a verovatno ga je uplašio i beg patrijarha iz Grada, Fortunata, koji ga je pomagao protiv Franaka i koji je pritešnjen od njih, morao da se sklanja u Zadar, na vizantisko područje. Iz ove veze dalo bi se, možda, zaključivati, da je u ovom Ljudevidovom otporu bilo možda i nešto vizantiskih sugestija.

Bežeći ispred Franaka, Ljudevid je, priča franački analist, pobegao Srbima, "za koji se narod kazuje da zauzima velik deo Dalmacije". To je 822. godine prvi sasvim nesumnjiv pomen srpskog imena u ovim krajevima Balkana. "Dalmacija", u koju je Ljudevid pobegao, bila je današnja Bosna, koja je, gotovo cela, pripadala toj staroj geografskoj oblasti. Iz svog središta, iz Siska, Ljudevid je najlakše i najsigurnije mogao doći u tu zemlju. Tu je Ljudevid bio usrdno primljen. Međutim, on tu ubija srpskog župana koji ga je primio i podvrgava sebi njegovu oblast. Jedni su historičari pokušavali da brane taj postupak pretpostavkom da ga je, moža, dotični župan hteo izdati Francima. Verovatnije je svakako, da je Ljudevid bio čovek malih moralnih skrupula; pored ovog postupka, koji ne opravdava ubistvo i potom grabež, u gostima, čak ni za izdaju, za to bi govorila i činjenica, što se protiv njega dizao njegov tast. U isto vreme, Ljudevid šalje i poslanstvo franačkom caru izjavljujući spremnost da ga ponovo prizna kao gospodara. Ali car se neće da upušta u pregovore. Omražen i nesiguran u Bosni, Ljudevid beži u Borninu državu, jednom njegovom srodniku, koji ga posle malo vremena, 823. god., daje ubiti. Sva njegova država potpala je ponovo pod franačku vlast; a pokret koji je prvi put u našoj historiji za oslobođenje od tuđinaca ujedinio dobre delove Hrvata, Srba i Slovenaca, propao je zbog nedostatka snage i od male vrednosti čoveka, koji ga je nosio.

Bugari su odmah po tom poveli pregovore s Francima, da povrate Timočane pod svoju vlast. Ali ovi, u zajednici s Bodrićima oko Dunava, opiru se tome. Bodrići se obraćaju franačkom caru da ih pomogne i zaštiti. Ovaj je izvesno vreme bio u nedoumici, kako da se drži, jer mu stvari, tamo daleko, negde na kraju Evrope, nisu bile jasne; s toga je tražio vremena, da prouči pitanje i da se obavesti. Nestrpljivi, Bugari su požurivali rešenje, a kad ono nije stiglo, i kad se sem tog pitanja javiše i druga, oni upotrebiše silu. U leto 827. god. krenuše Bugari, pošto su se dobro pripremili, lađama uz Dunav, pa, prešavši u Dravu, izbiše u Panoniju. Tu su, vršeći pljačku, izagnali sve dotadašnje slovenske i franačke zapovednike, a postavili bugarske. Franci su brzo preduzeli mere, da povrate svoju vlast, i imali su uspeha. Novi bugarski napadaj, 829. god., i opet uz Dravu, nije doneo štete čitavoj zemlji, nego samo nekim pograničnim naseljima. Ali obnovljena franačka vlast nije bila duga veka. Borbe u dinastiji dadoše prilike Bugarima, da se učvrste u istočnoj Panoniji; oni dobiše Srem i Singidunum, koji od IX veka nosi slovenski naziv Beograd, i sve ranije odmetnute oblasti. Zapadna granica išla im je po svoj prilici do Kolubare i blizu do zapadne Morave. Tim bugarskim zavojevanjem presečena je dalja franačka ofanziva u jugoistočnoj Evropi.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Apr 02, 2006 3:03 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Prva srpska država

U čitavoj prvoj polovini IX veka Vizantija je patila od unutrašnjih nereda. Borbe oko prestola, borbe oko ikona i teške finansiske krize podelile su građane u ljuto zavađene tabore, koji su, u slepoj mržnji, često zaboravljali velike državne interese. Na račun Vizantije jačahu se Bugari i Arapi. Ovi drugi dobijaju 825. ostrvo Krit; 831. uzimaju Palermo; 839. Tarent. Od 840. god., pošto su razbili mletačku flotu, njima je slobodan put u Jadransko More. I doista, bez 841., arapske lađe napadaju jadranske gradove i dopiru do jednog utoka reke Pada; a manja njihova odelelja napadaju Budvu, Rozu i donji Kotor. 842. osvajaju oni Bari, a 846., na užas svega hrišćanskog zapada, prodiru do samog Rima.

Mletačka flota, kojoj pada u dužnost da brani te delove Carevine, zauzeta je gotovo sva borbama s Arapima. Carska flota se pojavljuje retko i sa malim brojem brodovlja. To, i arapski zaleti, daju maha slovenskim gusarima oko Neretve, da i oni razviju svoje brodarske sposobnosti; naravno, samo u svom interesu. Oživela je stara ilirska tradicija piraterije, radi koje je nekad izazvan rat s Rimljanima. Stari Sloveni, videli smo, imali su isto tako brodarske veštine i smelosti. Već sredinom VII veka krenuli su oni, baš sa dalmatinske obale, prema Italiji i napali Sepont. Posle su svoje napadaje po Jadranskom Moru ponavljali češće i postajali, postepeno, najveća opasnost za slobodnu plovidbu. Kad je mletačko brodovlje 827/8. god. bilo u sicilijanskim vodama kao straža, Neretljani uzimaju više maha; a kad se flota vratila, oni se smiruju. Čak im se, vele mletački spomenici, kao za veću sigurnost, jedan od vođa i krstio u Mlecima. Međutim, oni su nestalni i varljivi kao i njihovo more. Čim se prilike u Mlecima ili u Jadranskom Moru pogoršaju, oni nastavljaju stari zanat. Jedan njihov napadaj iz 834/5. god., kad su opljačkali i pobili neke mletačke trgovce na povratku iz Beneventa, izazvao je protiv njih veliko ogorčenje u Mlecima. Da prekrate to napadanje preduzeli su Mlečani 839. veliku ekspediciju protiv slovenskih gusara. O borbama njihovim te godine nema pomena, ali se zna, da je došlo do izmirenja i sa Hrvatima i sa jednim delom Neretljana. Samo taj mir nije dugo trajao; ne zna se, da li s toga, što su ga naši ljudi sklopili možda za to, da bi izbegli opasnosti; ili, verovatnije, s toga, što nije bio sklopljen sa svima, nego samo sa jednim plemenom ili brastvom njihovim. Mletački napadaj ponovljen je 840. god. protiv neretljanskog vođe Ljudislava, i završio je njihovim neuspehom. Posle dva poraza mletačke flote, koje su im odmah iza toga naneli Arapi, Mlečani se nisu mogli upuštati u nove borbe s dalmatinskim Slovenima. Ali su ovi zato nasrtljivi. 846. god. prodiru oni do blizu samih Mletaka i pljačkaju lagunski grad Kaorle. U tim smelim pohodima jača njihova samosvest i privikavanje na slobodu lične i plemenske akcije. Od srpskih plemena Neretljani su prvi uzeli inicijativu za borbe, ali ne kao akciju u Ljudevida Posavskoga sa ciljem narodne samoodbrane i plemenske grupacije, nego za slobodu sebičnih prohteva i obezbeđenje pljačke.

Na istoku, Bugari su se bili potpuno učvrstili i jačali sve više. Njihove granice na zapadu, videli smo, išle su vrlo daleko; a na jugu su dopirale do Rodope, zahvaljujući vizantiskoj nesposobnosti da ih suzbije. Jedino prema zapadu i jugozapadu njihova granica nije bliže određena. Dosta rano Bugari su počeli da pokazuju težnje prema Solunu i Egejskom Moru, a u ovo vreme već i prema Jadranskom. Iskorišćavajući borbe Vizantije s Arapima, oni nastoje da se probiju u oba pravca. 837. god. zabeležen je, bez bližih pojedinosti, jedan bugarski pohod prema Solunu. S njim je možda u vezi jedan ustanak Slovena u Peloponezu, koji izbija u to doba. Posle su Bugari počeli akciju i prema zapadu i pokorili su maćedonska slovenska plemena gotovo do solunskog i bračkog primorja, uzevši Ohrid i svu oblast na reci Devolu.

Srbi su za ovo vreme u Raškoj, u svojim klancima, na budući nikom nikom na udarcu, živeli dosta povučeno, u svojoj staroj plemenskoj organizaciji. Priznavana je po imenu vrhovna vlast Vizantiji, koja se u tom zaturenom i od prestonice gotovo odvojenom kraju jedva osećala. Zemljom su upravljali domaći vladari veliki župani, po pravu nasleđa. Kad je među županima izbio jedan, koji se naturio za "velikog", ne da se utvrditi; ali njegova vlast nije još uvek bila tolika, da je isključivala uticaj i saradnju drugih župana. Zemlja je bila deljena među braću vladarevu; najstariji, kao vladar, imao je izvesnu domaćinsku vlast u zadruzi. Neki od tih vladara poznati su, ali samo po imenu: Višeslav, pa njegov sin Radoslav, pa sin ovoga Prosigoj. Tek sa Višeslavovim praunukom Vlastimirom dolazi više vesti. Do njegova vremena, piše Kostantin Porfirogenit, "življahu Bugari sa Srbljima mirno kao susedi i komšije, pazeći jedni druge". Bugarski vladar Presjam (836.-852.) prekinuo je tu idilu. Bugarskim osvajanjima stala su na put srpska plemena, koja su se počela zbog opasnosti, čvršće zbijati oko Raške. Na Kolubari, na Moravi i na Kosovu Bugarima je bila udarena brana. Presjam s toga odluči da pokori Srbe. Napao ih je, ali nije uspeo. Srbi se hrabro odupreše u svojim teško pristupačnim klancima i šumama i posle tri godine uzaludnog naprezanja Bugari su morali da odustanu od svoje namere. Datum tih borbi nije siguran, ali je verovatno da pada negde između 840-850. god. Nesumnjivo je, da je Vlastimirov ugled usled toga znatno porastao. Da je on bio gospodar ne samo Raške, nego i daljih oblasti vidi se jasno odatle, što udajući kćer za trebinjskog župana, a hoteći da ga odlikuje, "imenova ga vladarem i učini samostalnim", kako veli Porfirogenit, što sigurno ne bi mogao činiti da na to nije imao stvarnog prava.

Ovim Presjamovim napadajem počinju prve borbe između Srba i Bugara. Izazvali su ih ovi drugi u svojoj zavojevačkoj politici. U prvo vreme Srbi su u defanzivi i u teškoj situaciji jedva uspevaju da se održe, ali doskora, kroz dva-tri veka, oni prelaze u napadaj, i rasno čistiji, brđanski srčaniji, sa jačim i bolje održanim nacionalnim tradicijama, ostaju pobednici i uspevaju da dobiju prevlast nad slovenskim elementom Balkanskog Poluostrva.

Presjamov sin Boris obnovio je prema Srbima ofanzivnu politiku svoga oca. Posle Vlastimirove smrti vladala su nad Srbijom tri njegova sina Mutimir, Strojimir i Gojnik, razdelivši među sobom očevu zemlju. Boris, verujući da Bugari sad neće naići na raniji otpor, krenu na Srbiju svoju vojsku. Srbi i ovog puta ostadoše pobednici. Oni ne samo što potukoše Bugare, nego i zarobiše Borisova sina Vladimira i dvanaest bugarskih boljara. Posle sklopljenog mira, bojeći se za sebe, Boris je zamolio sigurnu pratnju do granice i dobio je u licu dvojice sinova Mutimirovih, Brana i Stevana. Oni ga, priča Porfirogenit, "ispratiše zdrava čitava do granica sve do Rasa". Tu, kod Rasa, tj. kod današnjeg Novog Pazara, bila je, dakle, sredinom IX veka, granica raške države. Tu su, na granici, izmenjena gostinska uzdarja. Boris je dao Mutimirovićima "velike darove", a oni njemu dva roba, dva sokola, dva psa i 90 koža. Bugari su tvrdili, da je ovo davanje sa srpske strane bilo obavezno, dakle kao neka vrsta danka. Pohod Borisov, prema tome, oni nisu smatrali da je završen porazom, nego nekom vrstom dogovora. Srbi nisu bili mnogo sigurni za dalje borbe i s toga su rado prihvatili ponuđenu pogodbu; tim pre, što ih Bugari nisu dirali u posedu niti menjali njihovo unutrašnje uređenje.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Apr 02, 2006 3:04 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Pokrštavanje Južnih Slovena

Došavši na Balkan Južni Sloveni su tu već zatekli potpuno razvijenu hrišćansku kulturu. Postepenim vezama sa starosedelačkim elementom oni primaju ponešto od nje, pa joj posle prilaze s više poverenja, najpre kao pojedinci, a kasnije kao celina. Vest Konstantina Porfirogenita, da su bili kršteni već u VII veku, za vlade cara Hiraklija i njegovom inicijativom, i to preko sveštenika iz Rima, koje je on nabavio, ne izgleda nimalo verovatna. Teško je primiti, da bi on za hristijanizaciju, koja je imala biti prvo približavanje vladajućem elementu i jedan pogodan izgled za asimilaciju, uzimao sveštenike sa zapada, a ne svoj grčki, njemu pouzdaniji elemenat. Stvar je pre u ovom: zahvaljujući solunskom vikarijatu, koji je stajao pod papinom vrhovnom vlašću, zapadni uticaj bio je gotovo apsolutan među Srbima i sve do preloma s carem Lavom, odnosno do 732. god., latinsko sveštenstvo bilo je pretežnije i upravo glavni činilac u hrišćanskoj misiji. U Carigradu se znalo o tom i u tradiciji X veka, u Porfirogenitovo doba, stvar je dobila pomalo pomućen legendarni oblik i ambiciju da inicijativu zadrži za se.

Isto je tako malo pouzdan i drugi deo careva pričanja, da je već tada uspelo hrišćanskom sveštenstvu stvarnije delovati u pravcu hristijanizacije. Koliko se danas zna, čitav sedmi vek nije doneo velikih promena u načinu života i u kulturi Južnih Slovena i primanje hrišćanstva, u koliko ga je bilo, vršilo se samo pojedinačno. U viziji Sv. Kolumbana, na početku VII veka, izrično se kaže, da Sloveni, kojima je on mislio ići da propoveda, nisu još zreli za to; a Sv. Amand, koji se uputio među njih i propovedao u mestima oko Dunava, vratio se natrag kad je video "da mu tu neće biti dovoljno ploda i mučeništva."

Slabom napredovanju hrišćanstva kod Južnih Slovena inicijativom od vizantiske strane krivi su ne samo slovenski konzervatizam i nepoverenje, nego u istoj meri i politička protivnost prema Vizantiji i ustručavanje da se s njim uđe u tešnje veze, kao i zatrovane verske prilike među samim Grcima. Od VII-IX veka tamo ne prestaju jeretičke sekte, verska gonjenja i krvave borbe u ime vere. Naročito se behu raspalile strasti za vreme borbe oko ikona, koja je ispunila ceo jedan vek. Na zapadu je hrišćanstvo bilo sumnjivo radi toga, što je dolazilo iz Bavarske ili Furlanske, odnosno iz Nemačke i Italije, sa onih strana, odakle je pretilo i političko zavojevanje.

Padom avarske države i afirmacijom franačke snage akcija hristijanizacije pošla je znatno brže. Naročito su se mirili sa stvorenim stanjem neki od knezova i velikaša, koji su tim hteli da pokažu svoju lojalnost prema novoj državi. Primanje hrišćanstva postalo je gotovo identično s priznavanjem franačke vrhovne vlasti. Među Slovencima taj je proces uzeo toliko maha, da je već u prvoj polovini IX veka najveći deo uglednijeg sveta pripadao Hristovoj veri. I među Hrvatima hrišćanstvo se širilo u većoj meri najpre franačkim uticajem. Ninska crkva, u kojoj je stvoreno sedište za hrvatskog biskupa, posvećena je galskom svecu Aselu. Za Sv. Urza se izrično kaže, da je u Dalmaciji pokrstio mnoge pagane baš u vreme Karla Velikog. Zapadni uticaj pokazuje i crkvena arhitektura toga vremena, čiji se spomenici nalaze ne samo u Dalmaciji, nego idu dublje u unutrašnjost (u Bosnu, na primer; crkve u Zenici, Dabravini, Brezi), sa karakterističnim tipovima u vratima spljetske stolne crkve Sv. Dujma; u Kapeli Sv. Križa, u Ninu; u mramornoj grobnici Ivana Ravenjanina i sl. Poreklo tog vrlo kitnjastog stila s razlogom se smešta u severnu Italiju, a Franci su mu samo bili posrednici.

Kod Srba je hrišćanski uticaj u to vreme bio najslabiji. Vizantiska kultura jedva je prelazila granice Šare i Kosova; sa severa Franci nisu prekoračivali Save i Dunava, a sa zapada delila ih je od primorja, osim u južnom delu od Neretve do Bojane, hrvatska država. U najvećem delu do njih je hrišćanstvo moglo doći samo posrednim putem, preko Bugarske i Dalmacije. Tako je u stvari i bilo. Hrišćanski spomenici bosanskog područja iz IX-XI veka potpuno su u vezi sa dalmatinskim i imaju apsolutno iste tipove i analogije. Čak je i jezik latinski. U dva fragmenta, jedan iz Breze blizu Sarajeva, a drugi iz Drenova kod Prijepolja, oba s latinskim natpisima hrišćanskog porekla, očuvani su neposredni dokumenti tog uticaja, a lokaliteti nalaza pokazuju ne samo mesto dopiranja, nego i pravac puta. Na jugu, u zetskom i humskom primorju, romanski uticaj je još vidniji. Ali je ostalo, sve do danas, vrlo mnogo tragova i vizantiskih veza i uticaja, i to ne samo u lokalnim oznakama (n. pr. u Dubrovniku Pile - πυλαι, obeležavanje, a parte pelagi, igalo - αιγλοζ , bazilika, starea - δτερεα i sl.), nego i u religioznoj kulturi. "Velikomučenik Stefan, koji je zbog sličnosti svoga imena sa grčkom reči kruna (δτεφανοζ) važio kao zaštitnik Carigradskog Carstva, javlja se i u Dalmaciji među crkvenim imenima; njemu beše posvećena saborna crkva u Skadru i najstarija stolna crkva u Dubrovniku. Kult mučenika Sergija i Vakha, koji je osobito cvetao u Justinijanovo doba, zastupljen je bio jednom opcijom kod Skadra na Bojani, crkvama u Baru, Kotoru i na brdu iznad Dubrovnika (sada Srđ)" i to po nekim drugim mestima dubrovačke okolice (Koločepu, Korčuli i dr.). Pored njih štuju se i još neki sveci s istočnih strana, kao Kuzma i Damjan, solunski Sv. Dimitrije, Sv. Atanasije, Sv. Teodor. Sam zaštitnik Dubrovnika, Sv. Vlaho, bio je mučenik s istočne strane, isto kao i zaštitnik Kotora Sv. Trifun. Otud, kao vidna karakteristika tog dvostrukog uticaja, pojava, da "Dubrovčani postaviše na svoje zidine parca Sv. Vlaha sad u istočnom sad u zapadnom ornatu; imamo uspomena u Dubrovniku i Kotoru, kako biskupi, i ako upotrebljavahu latinski jezik pri službi božjoj, obavljajući je po rimskome obredu, za čitav jedan vek oblače pri oltaru vizantijske crkvene haljine" ili "kako se pod istim svodom diže rimsko-latinski oltar uz vizantijski ikonostazij".

Slovenske kolonije u blizini većih grčkih mesta, kao na primer Soluna, ili u oblastima daljim od gustih saplemeničkih naselja, gde su bile više izložene uticaju svoje neslovenske okolice, primale su hrišćanstvo po prirodnom procesu asimilacije. Upozoreno je na izvesne nove grčke episkopije, koje su bile osnovane očevidno s namerom da deluju među Slovenima; to su Velikaja i Smolenska episkopija pod Filipskom mitropolijom; Srbija i Drugovićska pod Solunskom, i Jezerska i Radoviška pod Lariskom. Da je hrišćanska misija među tim Slovenima imala uspeha vidi se najbolje po tom, što je iz slovenskih redova izišao carigradski patrijarh Nikita (766.-780. god.). Među tim Slovenima stvoreni su prvi osnovi za hristijanizaciju ostalih saplemenika; tu se izradila polagano, slovenska crkvena terminologija, i slovenski se jezik počeo upotrebljavati za prevođenje grčkih crkvenih tekstova. Slovenski apostoli iz Soluna, Ćirilo i Metodije, tu su našli oslonca za svoje spremanje slovenske liturgije i propovedi. Bez tih prethodnih radova njihovo bi delo bilo jedva moguće. Nijedan se jezik ne osposobljava za dve-tri godine za književnu upotrebu; takvog slučaja nije bilo nigde na svetu, ni u kom veku.

Glavna aktivnost u pokrštavanju Južnih Slovena počinje ipak od sredine IX veka, i to pod pritiskom izvesnih političkih događaja. Moravski knez Rastislav, u sukobu s Francima, morao je da traži saveznika, na koga bi se mogao osloniti. Našao ga je u Vizantiji. Hristijanizacija njegovih podanika od vizantiskih poverenika bila je samo jedno sredstvo za čvršće veze i jedna garancija Vizantiji za produženje njenog uticaja. S toga je njegova ponuda u Carigradu primljena rado i ostvarena brzo. Kao carevi poverenici i hrišćanski propovednici upućena su u Moravsku, 863. god dva brata Solunjanina, Ćiril i Metodije. Izbor je pao na njih iz dva razloga. Prvi je taj, što je Konstantin (Ćiril u kaluđerstvu) bio drug carev, njemu lično odan, a sem toga vrlo učen i ugledan. On je bio bibliotekar u carigradskoj Sv. Sofiji i učitelj filozofije. Već dotle Konstantin se istakao svojim zalaganjem za ikone i svojim misijama među Saracenima i Hazarima. Metodije, njegov brat, bio je ranije upravnik jedne slovenske oblasti, pa se posle odrekao svetovnog života i povukao se u manastir, odakle je pošao s Konstantinom na Krim, među Hazare. Svojim ranijim administrativnim iskustvom sa Slovenima on je, pored brata, dobro došao za novu akciju u istom elementu. Drugi je razlog bio u tom, što su obojica poznavala dobro slovenski jezik, i što su, kao Solunjani, dolazili s njima i u bliži dodir, i kao takvi najbolje mogli znati, šta se ponajpre ima preduzeti za novu misiju i koliko se mogu koristiti prethodnim radom.

S njihovim radom u vezi su i počeci slovenske pismenosti. Legende o Ćirilu i Metodiju kazuju, da su njih dvojica, shvativši svoj poziv vrlo savesno, pregli da za Slovene prevedu potrebne bogoslužbene knjige i da za izražavanje slovenske reči udese pogodna slova. Dotle kod Slovena ili uopšte nije bilo pismenosti (nego se pomagahu rabošima, pomoću crta i rezova), ili su se, prema području, upotrebljavala latinska i grčka pismena, podjednako nepogodna da izraze mnoge osobenosti slovenske fonetike. Konstantin s toga podešava za Slovene novu azbuku. U glavnom uzima i on grčko kurzivno pismo s nekoliko znakova iz njemu dobro poznatih istočnjačkih alfabeta, i stvara tako novo slovensko pismo zvano glagolicu. Jezik u Konstantinovim prevodima je slovenski južnomaćedonski dialekat, koji je i u docnijim prepisima X i XI veka zadržao svoje glavne crte.

U Moravskoj je carevo izaslanstvo, s Ćirilom i Metodijem, bilo vrlo usrdno primljeno i počelo je odmah s uspehom, da deluje, ali ne za dugo. Franci nisu mogli dozvoliti, da se jedan slovenski knez na njihovoj granici tako lako odmetne od njih i veže s Vizantijom, i s toga su protiv Rastislava upotrebili silu i nagnali ga na pokornost. Isto tako su uzeli energičan stav protiv novih propovednika i nemački sveštenici, koji su Moravsku smatrali svojim verskim područjem. Ćiril i Metodije morali su ići u Rim, da tamo objasne svoje delovanje. Ćiril (koji se tek u Rimu, pred samu smrt, zakaluđerio i dobio to ime) napravio je tamo lep utisak i dobio je odobrenje svog rada, ali ga lično nije mogao iskoristiti. Umro je 869. god. i sahranjen je s mnogo počasti u crkvi Sv. Klimenta, čije je mošti našao na Herzonu i preneo ih u Rim. Metodije, koji je u Rimu primio sveštenički čin, vratio se natrag, ali ne više u Moravsku, koja je bila u ratu s Nemcima, nego u Panoniju, knezu Kocelju. Papa je dozvolio slovensku službu; tražio je samo da se na misi apostol i evanđelje čitaju najpre latinski, pa onda slovenski. U Panoniji je Metodije razvio veliku aktivnost; radi nje je i postavljen za vrhovnog verskog poglavara panonske crkve. Ali radi nje je imao i neprilika. Nemačko sveštenstvo nerado je gledalo njegov rad u svojoj domeni i nije prezalo ni od vrlo oštrih mera da Metodija onemogući. On je bio zatvoren, odveden negde u Švabenland i fizički mučen. Spašen posredovanjem papinim, Metodije je morao ponovo preći u Moravsku, da tu i opet ne bude pošteđen od novih nezgoda. Šireći veru, prevodeći crkvi potrebne knjige, Metodije je ipak izdržao na svom opasnom mestu sve do svoje smrti, 885. god. Prema njemu su, u poslednje vreme, možda radi papinih zauzimanja, Nemci imali bar nekih obzira; ali kad je on umro protiv njegovih učenika diže se prava hajka. Gonjeni bez ikakve poštede, čak prodavani kao roblje, slovenski pratioci Metodijevi, kao i njegovi aktivniji učenici, moradoše za kratko vreme da napuste moravsko područje i da se spasavaju kako znaju.

Kao što su Moravci hteli, da se pomoću vizantiskih sveštenika zaštite od nemačkog uticaja u duhovnom životu, tako su isto hteli i Bugari da se pomoću germanskih sveštenika zaštite od suviše bliske Vizantije. U postupku jednih i drugih kao da ima veze. Možda je Vizantija svoju misiju u Moravsku i uputila onako rado, što je htela da na taj način odgovori Francuzima za veze s Bugarima. Same Bugare prisilila je Vizantija 864/4. god., jednim vojnim pohodom, da prekine počete veze. Sam bugarski vladar, Boris, primi hrišćanstvo i po kumu caru Mihajlu uze njegovo ime. Širenjem hrišćanstva Bugarska gubi svoj azijatski karakter, a širenjem slovenske pismenosti dobija postepeno slovensko obeležje. Pokušaji veza sa zapadom, sa Nemcima i papom Nikolom I, postavljeni su u Bugarskoj i posle pokrštavanja, ali ih je Vizantija uvek znala preseći na vreme.

Dolazak na vladu Vasilija I Maćedonca (867-886) doneo je znatne promene u Vizantiji. Ovaj energični čovek uspeo je, da tešnje veže uz Vizantiju ne samo bliske Bugare, nego i udaljene Hrvate. On dobro čuva područje Carevine. Kad je od Saracena ugroženi Dubrovnik zatražio carevu pomoć, ovaj je brzo ispunio molbu i u Jadransko More poslao jaku flotu. Carev admiral, Nikita Orifas, ulazi u bliže veze sa srpskim plemenima oko Dubrovnika, sa Zahumcima, Trebinjcima i Konavljanima, i poziva ih na zajedničku borbu protiv Saracena, i to ne na kopnu, nego i na lađama (869. god.). Upada u oči, da su pozvana na saradnju samo plemena iz južne Dalmacije. Severnija, Hrvati i Dalmatinci, behu ušla u veze sa italskim kraljem Ludvikom I, i izazvala protiv sebe gnev Vizantije. Kad su neki "Sloveni" iz tih plemena napali i opljačkali papine legate na putu iz Carigrada u Jakin, upotrebiše to Grci kao dobar povod da ih napanu i prisile na pokornost (871. god.). Neretljani su dugo vremena bili vrlo uporni, da promene svoje gusarske navike i uopšte svoj način života. Naročito su bili protivni hrišćanstvu, u kom su gledali samo sredstvo za svoje potčinjavanje. Porfirogenit je ostavio pomen, da su Neretljani čak bili prozvati "paganima", "s toga što nisu pristali da se pokrste u ono vreme, kad su se krstili svi Srblji". Car Vasilije je, najzad, savladao i njih. Pritešnjeni, oni su poslali jedno poslanstvo caru i zatražili krštenje, a on im je poslao sveštenike i primio ih pod zaštitu. Oko 878. god. gotovo sva Dalmacija vraća se ponovo pod vlast carigradskog gospodara, a dobrim delom i pod vlast carigradske crkve. To, istina, ne traje dugo, ali je značajno za veliki zamah Vasilijev.

Za vlade cara Vasilija i kneza Borisa-Mihaila pada glavna aktivnost u hristijanizaciji Južnih Slovena. Najveći deo učenika Ćirila i Metodija sklonio se na Balkan. Jedne, koji su bili prodani kao roblje, otkupio je jedan vizantiski legat u Mlecima i uputio u Carigrad. Car ih je tamo lepo primio i jedne zadržao, a druge uputio u narod. Drugi su se neposredno spasavali preko Panonije u Bugarsku, prošavši kroz Beograd, koji je tada bio u Borisovoj vlasti. Boris ih je, kao i Vasilije, primio lepo. On je s njima dobio čitav kadar učenih i iskusnih ljudi, zgodnih da nastave početo delo hrišćanske misije. Vrlo je karakteristično, da ih je vrlo mali broj zadržao u samoj Bugarskoj, nego ih u većini šalje u najzapadniji kraj svoje države, tamo na put prema Draču i Jadranskom Moru. Da li je to bilo s toga, što im ipak nije mnogo verovao, pa ih je hteo imati dalje od same Bugarske? Ili obratno, da ih je slao tamo, na periferiju, da deluju među Slovenima i da ih pridobiaju za njegovu državu? Od učenika Metodijevih neke znamo po imenu i njihovoj velikoj aktivnosti. Kliment je delao u kraju Kutmičevice, oko Ohrida i Devola, koji posle njega preuzima Naum. Ovi učenici Metodijevi, naročito Kliment, koji je imao sedište u Devolu, razviše neobičnu delatnost – legenda govori o 3.500 đaka! – i ne samo što utvrdiše hrišćanstvo, nego i stvoriše osnove književnosti Južnih Slovena, a posebno Srba i Bugara. Kliment je delao u tom zapadnom kraju i od 893. god., kad je postao episkop bliže neutvrđene dremičko-beličke eparhije. Njegov naslednik Naum, koji je 900. god. podigao svoj manastir na Ohridskom Jezeru, istakao se pre toga svojom književnom inicijativom. U Devolu, Klimentovom i njegovom zaslugom, stvorila se prava škola slovenske pismenosti i hrišćanskog obrazovanja. Kliment (+916.) preživeo je Nauma, koji se pred kraj života povukao u svoj manastir, gde je i umro, 910. god. I Kliment je umro u Ohridu i sahranjen je u crkvi Sv. Pantelejmona.

Kod Srba su za to vreme počele međusobne borbe. Sinovi Vlastimirovi ne ostaše u slozi. Najstariji, Mutimir, hteo je da kao takav ima vrhovnu vlast i kako su se braća njegova, Strojimir i Gojnik, tome opirala, on ih obojicu uhvati i posla u Bugarsku, nalazeći u njenom vladaru pomagača za svoje ciljeve. U stvari, Boris je hteo da dobije uticaja na prilike u Srbiji i da pomaže tamo one, koji bi se u svojoj politici oslanjali na Bugare mesto na Vizantiju. On s toga prognate srpske knezove prima ljubazno, držeći ih kao oruđe za svoje potrebe, i tamo Klonimira, Strojimirova sina, oženi s jednom uglednom Bugarkom. Jednog od srodnika, svog sinovca Petra Gojnikovića, Mutimir je zadržao kod sebe, ali se taj, uplašen očevim udesom, skloni u Hrvatsku. U verskom pogledu Mutimir se držao istočne crkve, iako ga je papa Ivan VIII pozvao, da se, po tradiciji prethodnika, vrati panonskoj dijecezi, naročito valjda s obzirom na to, što je u Metodiju dobila slovenskog episkopa.

U Porfirogenita je saopštena i činjenica o odnošaju dalmatinskog romanskog gradskog i ostrvskog stanovništva prema Slovenima njihova zaleđa. I Neretljani i Hrvati uznemiravali su to stanovništvo, kad je iz svojih zidina izlazilo da obrađuje zemlju. U nevolji, Romani se obratiše u Carigrad s molbom za pomoć ili za upustva šta da rade. Car im odobri, da se nagode i da daju Slovenima izvesne novčane otštete, a carevini da plaćaju tek toliko, "da se pokaže pokornost i podložnost romejskim carevima". Dubrovnik, čiji tesni grad morađaše da proširuje svoje posede i da za nasade i vinograde zahvata susedna trebinjska i humska zemljišta, plaćao je po 36 zlatica zakupnine ("mogoriš") dotičnim vladarima. Uzajamni, sređeniji odnošaj između tih gradova i njihovih slovenskih suseda doprineo je znatno, da se i s te strane postepeno širi hrišćanska kultura među njih. Zapadni uticaj, naročito u Zeti, gde je bilo dosta romanskog elementa po gradovima, i uz Neretvu, i po celom Primorju, širio se od ranog Srednjeg Veka sve do ovih dana. Duboko u Bosni, u VIII ili IX veku, postojala je u Brezi jedna stara bazilika s jednim natpisom – (irgini) genetrici, a u Drenovu kod Prijepolja druga, sa natpisom iz istog vremena: Te Christe auctore pontifex. U Budimlju imamo do danas očuvana imena brda Misa i Koludra; a u Kolašinu i Pešteru čuju se i danas zapadni oblici za manastir "mojstir" i "molstir". Breg Srđ kod Breze dobio je ime, kao i dubrovački, po nekoj crkvi Sv. Srđa, kao i brdo Ivan po Sv. Ivanu.

U srpskim zemljama, kao što se vidi, ukrštao se i istočni i zapadni uticaj. U Zeti i Primorju zapadni je bio veoma jak i radi uticaja romanskog stanovništva i radi veza s Italijom. U Raškoj dvor se držao Vizantije i Bugarske, a puk se kolebao. Slovenski crkveni uticaj iz Maćedonije teško da je dopirao u Rašku pre početka X veka, a kad je dopro nema sumnje, da je imao znatne privlačne snage radi narodnog jezika u bogosluženju. Maćedonski slovenski element delovao je toliko na Rašane, da je, sredinom XII veka, prema pretežno katoličkoj Zeti Raška bila u glavnom čisto pravoslavna domena.

Od kraja IX veka nastaje nova epoha u historiji Južnih Slovena. Od tada, primivši hrišćanstvo, oni postepeno ulaze u hrišćansku kulturu i dobivaju nove elemente za izgrađivanje svoje civilizacije. S hrišćanstvom su u vezi: i stvaranje slovenske pismenosti i začeci slovenske književnosti. Sem toga, od X veka je vidna i promena dosadašnjeg kulturnog uticaja. Dotada su, izuzevši tračke i maćedonske Slovene, svi drugi bili u romanskoj sferi kulture, a odsada se, uticajem ne samo političkih, nego i religiozno-civilizatorskih činilaca, obrću postepeno prema Carigradu i Vizantiji ne samo Srbi, nego čak i jedan deo panonskih Slovena i dobar deo Hrvata. Ovo obrtanje fronta nije se održalo za duže vreme na periferiskim delovima zapadnog Balkana, ali je njegov najveći deo, od Bosne do Crnog Mora, ostao u novoj orijentaciji za nekoliko vekova. Srbi su pretežno, sem Zete i Primorja, do XIII veka, ušli u sferu istočne vizantiske kulture. Prvi i najbolji posrednici bili su njihovi saplemenici iz Maćedonije.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Apr 02, 2006 3:04 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Srbi između Vizantije,
Hrvatske i Bugarske

Neretljani se nisu dali odvići od svojih gusarskih navika. Da ih silom urazume, poslali su Mlečani u avgustu 887. god. jednu kaznenu ekspediciju protiv njih. Ali je taj pohod rđavo prošao. S toga se, septembra iste godine, krenu sam dužde, Petar Kandijan, sa 12 lađa, da on izvede napadaj. S početka je postigao izvesne uspehe, ali kad se iskrcao na kopno, kod Makarske, i ušao dublje u zemlju, goneći protivnika, Neretljani ga skleptaše i potpuno poraziše (18. septembra). Sam dužde pade u boju. Taj poraz ostavio je u Mlecima težak utisak. Zbog njega, dobrim delom, Republika 7. maja 888. obnavlja savez s talijanskim vladarem Berengarom protiv Slovena "neprijatelja naših i vaših".

Oko 890. god. prodro je iz Hrvatske u Srbiju, posle Mutimirove smrti, izbegli Petar Gojniković. On je svrgnuo Mutimirova sina i naslednika Pribislava, učvrstio se u zemlji, i održao na prestolu više od četvrt veka. Mutimirovi sinovi, trojica, beže Hrvatima i traže tamo sklonište i pomoć. Pokušaj srednjeg brata Brana da sa hrvatskom pomoću sruši Petra nije imao uspeha (oko 894.). Bran sam bi uhvaćen i oslepljen. Isto je tako propao i pokušaj Klonimirov, koji je provalivši iz Bugarske, bio zauzeo grad Dostinicu (oko 896.). Petar, jači čovek, odupro se svima. Sa Hrvatima je, izgleda, prekinuo veze, iako su ga oni s početka podržavali, verovatno s toga, što su najpre tražili nagradu za usluge, a posle pomagali njegove protivnike. U prvo vreme Petar se, valjda preko oca ili strica ili rođaka tamo, približio Bugarima i okumio se s njihovim novim vladarom Simeonom (od 893. god.). Siguran na toj strani, on je počeo da se širi prema zapadu, na račun humskih i neretljanskih vladara.

Simeon, bugarski gospodar, najveći koga je dala njihova historija, vaspitan u Carigradu, izvrgao se u najljućeg protivnika Vizantije. U njemu se, vremenom, razvila ambicija, da on, svojom svežom snagom, zameni to carstvo, koje se, po njegovom uverenju, održavalo više veštinom nego snagom. Da bi imao slobodne ruke on se sprijateljio sa Petrom Gojnikovićem i podržavao ga je, verovatno, u Raškoj. Vizantiski car, Lav VI Mudri, protiv opasnog bugarskog napadača pozva u pomoć jedan nov finsko-hunski narod, Mađare, koji se do tada iz Ugrije, istočno od srednjeg Urala, behu spustili do u Besarabiju. Mali, tamne puti, sa izbrijanim glavama, na kojima su ostajali samo perčini, ogrnuti zverinjim kožama, u glavnom konjanici, Mađari su bili potpuno azisko-turskog tipa i Vizantinci ih s toga češće zovu Turcima. Nomadski narod, živeći od lova i stočarstva, oni su bili vrlo svirepi; bukvalno su pili krv i jeli živo ili poluživo meso. Prvi put se javljaju na Dunavu 838. god. kao pomoćnici Bugara, sa kojima imaju izvesne rasne srodnosti, u borbama protiv Grka. Pred kraj IX veka poznaju ih svi narodi srednje i istočne Evrope. Od 892. oni ulaze u dunavsku dolinu služeći kao neka vrsta ratnih pomoćnika najpre Francima, a onda Vizantiji. Simeon je našao protiv njih novog saveznika u Pečenezima, u jednom isto tako aziskom plemenu sa područja južne Rusije. Potisnuti od njih, Mađari napuštaju svoja ranija sedišta i 895/6. god. nastanjuju se definitivno na području između Dunava i Tise. Njihovim dolaskom u te krajeve suzbijeno je bugarsko širenje na levoj obali Dunava i bugarska vlast u Panoniji. Mađarskim dolaskom i njihovim nastanjivanjem u panonskoj dolini prekinuta je i neposredna veza između Južnih i Severnih i Severoistočnih Slovena, Poljaka, Slovaka i Ukrajinaca.

Simeon je pojačao napade protiv Vizantije naročito posle smrti cara Lava, (+912. god.), iskorišćavajući u Carigradu gotovo uobičajene krize oko nasledstva. Vizantija je, osećajući veliku opasnost, napregla sve svoje snage da odoli Bugarima. Carigradska diplomatija postala je veoma aktivna tražeći na sve strane saveznike. U nevolji obratila se i Srbima. Drački zapovednik Lav Rabduh došao je lično u neretvanski kraj, koji je tad bio pod vlašću Petrovom, s misijom da pridobije Srbe protiv Bugara, u vezi s Mađarima. Zahumski župan Mikajlo Višević, koga je Petar potisnuo iz Zahumlja na susedna ostrva, obavesti o tim pregovorima Bugare. On je uopšte bio prišao bugarskoj politici, nadajući se da će njihovom pomoću suzbiti Petra, koji je pokazivao težnje da se oslobodi bugarskog pritiska. Mihajlo je još 912. god. uhvatio sina mletačkog dužda i docnijeg dužda Petra Badoarija, kad se iz Carigrada vraćao u Mletke, i poslao ga je Simeonu.

Simeonova politika bila je jasna: on je, da preseče sve te opasne veze protiv sebe, pogodio najpre najačeg protivnika. U bitki kod Ahelosa, 917. god., on je strahovito potukao Grke. Odmah za tim, dok je jednu vojsku uputio na Carigrad, krenuo je drugu na Srbe, da sruši Petra i dovede na vladu Pavla Branovića, unuka Mutimirova. Ali je Petar bio jak; održao se s uspehom protiv svih dotadašnjih napadaja; i nije bilo neverovatno da će i sada njegov otpor biti vrlo snažan. S toga Bugari smisliše prevaru. Oni ga, pod zakletvom, pozvaše na dogovor. Kad je on poverovao zakletvi i došao, oni ga uhvatiše i vezana odvedoše u Bugarsku. Tamo je i umro u Simeonovoj tamnici. Vladu u Srbiji preuze bugarski štićenik Pavle Branović, priznavši Simeonovu vrhovnu vlast. Posle tih svojih pobeda Simeon se 918. god. krunisao za cara, stvorivši u isto vreme i bugarsku patrijaršiju.

Neuspesi vizantiski dovedoše u Carigradu do velikih promena. Na čelo države dođe zapovednik flote Roman Lakapen, 919. god. kao savladar i posle tast maloletnog cara Konstantina Porfirogenita. Ta promena uvredi Simeona, koji je imao ugovor s Vizantijom da njegova kći postane njihova carica i da tako on sam dođe do uticaja u Carigradu. Novi rat bio je neizbežan, i počeo je vrlo brzo. U to vreme nalazio se u Carigradu srpski knežević Zaharija, sin Pribislava, prvenca Mutimirova, koji se pred Petrom bio sklonio u Hrvatsku. Vizantiska diplomatija ponudi Zahariji, da s njihovom pomoću izvede prevrat u Srbiji i sruši bugarskog štićenika Pavla. Grci su očevidno hteli da Bugare zaposle na toj strani i odvrate od Carigrada. Zaharijin pokušaj nije uspeo. Sam Zaharija bi uhvaćen i poslat u Bugarsku, gde je čuvan u okovima (920/21. god.). Ali malo iza toga uloge se potpuno menjaju. Sigurno potaknut grčkim obećanjima, a možda i izazvan kakvom surovošću Bugara, sam Pavle se digao protiv Simeona. Ali, kao i drugi pre njega, nemade uspeha. Simeon posla sa svojom vojskom protiv njega Zahariju, za koga je držao da ga je bavljenje u Bugarskoj naučilo pameti. Pavle bi zbačen, a Zaharija dođe na vlast, 922. god. Ali Zaharija nije bio prijatelj Bugara. Njihov pritisak opredelio ga je brzo, da nastavi svoje ranije veze s Vizantijom. Kao povod za novi stav njemu je dobro došao jedan ustanak u samoj Bugarskoj, koji je izbio 923. god. Da li je on dao kakve pomoći ustanicima i da li je imao uopšte kakvih veza s njima ne zna se pouzdano, ali je sigurno da se sam opredelio protiv Simeona. S toga Simeon uputi u Srbiju jednu kaznenu ekspediciju, kojoj behu na čelu Teodor Sigrica i Marmaj, one iste vođe koje su s Pavlom Branovićem i ranije dolazile tamo protiv Petra. Srbi suzbiše tu vojsku s velikim bugarskim gubicima; u borbi im padoše obe vođe. Kao dokaz svoje pobede Zaharija posla u Carigrad njihove glave i oružje. Kivan radi tog poraza, Simeon posla u Srbiju novu, znatno jaču vojsku, i uza nju, tobože kao novog kandidata za presto, Klonimirova sina Časlava. Zaharija se prepade od te nove sile i, ne smejući da je sačeka u zemlji, pobeže u Hrvatsku. Srbija je, ipak, mogla da dade otpora; Bugari su bili dobro obavešteni o svom prošlom porazu. S toga ponovo pribegavaju lukavstvu. Pozivajući srpske župane da dođu na jedno određeno mesto i prihvate svog novog vladara Časlava, oni su se kleli, da ne misle ništa rđavo. Zaboravivši sličnu lakovernost Petrovu, Srbi poverovaše i dođoše na to mesto. Tu vođe biše odmah pohvatane, a obezglavljen narod posta lak plen bugarskog napadaja. Bugari uđoše u Srbiju, pohvataše tamo velik deo stanovništva "od malog do velikog" i odvedoše ga u Bugarsku. Jedan samo deo, zapadni svakako, uspeo je da se spase u Hrvatsku. Ovo zaštićivanje Srba i veze Hrvata s Vizantijom izazvaše Simeona da krene vojsku i na Hrvatsku, ali je u tom pothvatu bio zle sreće. Hrvatski kralj Tomislav s uspehom je odbio bugarske napadaje, preduzimane, istina, na toj daljini, s nevelikim snagama. Srbija je međutim postala obična bugarska pokrajina.

Mihajlo Višević, protivnik Petra Gojnikovića, a saveznik cara Simeona, kao da se u poslednje vreme bio povukao od Bugara. Posle pada Petrova on je sigurno dobio natrag svoju zahumsku oblast i pratio, bez življeg učešća, borbe u Raškoj. O njegovu držanju za vreme ovog teškog ratovanja između Srba i Hrvata s jedne i Bugara s druge strane nema nikakva pomena. Tek 925. spominje se on, uz kralja Tomislava, kao učesnik na spljetskom crkvenom saboru, na kom se raspravljalo o slovenskom bogosluženju u Hrvatskoj i susedstvu. Po svemu se čini, da Mihajlo nije bio tada potpuno samostalan, nego da je zavisio od Tomislava. Po zaključku tog sabora Spljet je postao crkvena metropola ne samo hrvatske, nego i zahumske srpske države. Mihajlo se, posle toga, javlja kao izvestan vojnički činilac. 10. jula 926. uzeo je on talijanski grad Sipont, koji je nominalno bio vizantiski, ali lako mogao postati plen pljačkaških Arapa ili Langobarda. Očevidno je, da Mihajlo nije morao uzimati taj udaljeni talijanski grad za svoj račun, jer ga ne bi mogao trajno održati. Nije, međutim, sigurno, da li je to činio radi plena, iz gusarske sklonosti; ili po želji Tomislavljevoj; ili, možda, po poruci iz Carigrada. Jer ne dugo iza toga on je ušao u veze s Vizantijom i dobio je otud plemstvo i titulu "antipata", tj . namesnika.

Posle smrti cara Simeona (27. maja 927.) Bugarska poče naglo opadati. Svađe nastaše u samoj dinastiji između carevih sinova; u boljarskim redovima, dugo pritiskivanim silnim carevim autoritetom, javiše se veliki prohtevi; ratom zamorena zemlja tražila je oduške. Bogumilski pokret, koji uze naglo da se širi, bio je čista reakcija osvajačkom duhu Simeonove politike: ljudi su tražili ugušivanje strasti, vraćanja odricanju i sporila su vlasti. Postanak te sekte veže se uz ime nekog popa Bogumila, koji se javio za vreme Simeonova naslednika, cara Petra; u stvari, to je niz učenja koja potiču iz starih gnostika, a imaju dubljih veza sa pavlikijancima i manihejima. U osnovi dualistička, kao sve vere Istoka, bogumilska sekta je taj dualizam naglašavala do kraja u svima pojavama: boga i đavola, odnosno duše i tela, vere i države. Glavni propovednici te vere bili su pavlikanski Sirci i Jermeni, koji su bili kolonizovani na Balkanu od VII-X veka; ali se pokret razvio naročito posle smrti cara Simeona, kad je nezadovoljstvo u zemlji moglo da se slobodnije izrazi. Bogumili su imali izvesnih racionalističkih crta; bili su protivnici verskih simbolizacija, apstraktnih teorija i dogmatičarstva; tražili su, da se Hristova vera razume onako kako je propovedana, bez naslanjanja na Stari Zavet, prosta i jednostavna, ali duboka po svojoj suštini. Odbacuju krst i krštenje dece, pričest, vaskrs mrtvih. Ne veruju u čistilište i zagrobni život. Ljuti su protivnici hijerarhije i nekrišćanskog sjaja crkve. Ovaj svet sujete nije delo božje nego đavolsko; s toga treba duhovnim savladati telesno; vratiti se izvoru pravog apostolskog hrišćanskog života. Protivnici bogumila, kao čuveni Kozma Prezviter, napadaju ih prekorima, da su protivnici vlasti, da osuđuju bogatstva, da bune sluge protiv gospodara, da daju ženama mnogo prava. Da je ta socijalna kritika imala svoje opravdanosti vidi se iz reči, koje govori sam Kozma: sveštenici stranstvuju po tuđim zemljama, pa i u rođenoj; ne brinu se o pastvi nego samo o sebi i svojima; učestvuju u metežima, ili pijanče "budući sluge utrobi, a ne bogu", ili se zanose pohotom; ili se bave trgovačkim poslovima; kad odu u manastire, ne mogući podnositi askezu i disciplinu, vraćaju se starom životu "kao psi na svoje bljuvotine". Učenje bogumila imalo je velikog uspeha, naročito među Slovenima. S izvesnim demokratskim osobinama, s nešto nacionalnih crta vidnih u samom imenu sekte, u nazivima braće (ded, strojnik), bogumilizam im je postao blizak i drag. Bilo je možda i izvesnog socijalno-političkog opredeljenja. Vlasti su u Bugarskoj bile još uvek stari bugarski boljari, sa još neistrtim plemenskim osećanjima; ili pod Petrom, na dvoru, grčke. Sloveni, široki puk, bili su nosioci glavnih tereta. Nije slučajno, da se u jednoj-dve od poznatih bogumilskih organizacija, među Brsjacima i Drugovićima, na donjem Vardaru i oko Babune, organizuje doskora nova, od Bugara nezavisna, država. Možda je čak i ime babuna, koje se navodi kao druga oznaka za bogumile, naročito u srpskim oblastima, u vezi s tom organizacijom. Iz Bugarske i Maćedonije ta je sekta prešla posle i u Srbiju, a odatle u Bosnu.

Prva se otcepila od Bugarske Srbija. Za vreme uzajamnih borbi i meteža u Ugarskoj rešio se Časlav Klonimirović da obnovi svoju otadžbinu. Sa četvoricom drugova on 931. god. pobeže iz Preslava u Rašku. O pustoši, koja je tada vladala u Srbiji, pričale su se na zainteresovanom carigradskom dvoru neobične stvari. Časlav je, govorilo se, zatekao u zemlji svega pedeset ljudi, koji su lutali planinama i hranili se lovom, a ne imali ni žena ni dece. Pričanje je nesumnjivo preterano, ali je verovatno da je zemlja ličila na kakvo zgarište i da su prometni putevi bili napušteni. Takvu zemlju Časlavu nije bilo teško "zauzeti". On se odmah obratio vizantiskom dvoru tražeći pomoći i zaštite. Car Roman, kome je svako slabljenje Bugarske bilo dobro došlo, iako se s njom smirio, a imajući i ranije Srbiju u svojim kombinacijama, prihvatio je odmah ponudu Časlavljevu. Vizantija je dala za obnovu Srbije materijalna sredstva, koja su donosile one izbeglice što su se iz Bugarske, preko Carigrada, ili iz Vizantije same, vraćale u otadžbinu. Vratiće se i begunci iz Hrvatske i drugih susednih zemalja. Srbija se, zajedničkom saradnjom, brzo oporavljala. Bugarska nije, koliko se zna, zauzeta domaćim zlom, preduzimala ništa protiv Časlava; verovatno je tome doprinelo i držanje Vizantije, koja je odmah pokazala živ interes za srpsko pitanje.

Za vlade cara Konstantina Porfirogenita, stalno pomagan od Vizantije kao njen štićenik, Časlav je uspeo da znatno utvrdi svoju vlast i ojača Srbiju. On je bio još živ, kad je car pisao svoj važni spis O državnoj upravi, u kom je naveo granice tadašnje srpske države. Srbija je tada obuhvatala današnju Bosnu do Plive, Cetine i Lijevna na zapadu; Travunija i Konavlje priznavali su srpsku vlast, a Zahumlje i Neretljanska oblast označavani su kao područje srpskog stanovništva i države. Na istoku je srpska granica dopirala do Rasa, a prema severu išla je do Rudnika i možda do Save. Na jugu se Časlav naslanjao na srpska plemena u Duklji. Časlav je imao širu državu nego Vlastimir, ali je središte i njegove države bilo u današnjoj istočnoj Bosni i severoistočnoj Hercegovini i zapadnoj Srbiji; od izvora Neretve do zapadne Morave. Taj kraj, za više od dva veka, predstavlja središte srpskog plemena i zametak srpske države. Uži naziv Srbija Porfirogenit daje za severoistočnu Bosnu sa Solima i za kraj od izvora Lima, Rasa pa do Rudnika, nazivajući to "pokrštenom Srbijom". Ali u cara se nalazi i širi obim tog imena. Prvi put se kod njega, dakle sredinom X veka, za ovu čitavu Časlavovu tvorevinu, upotrebljava ime Srbija, ι Σερβλια. Pod srpskim imenom Porfirogenit obuhvata sva plemena, koja su ušla u obim Časlavove države, Bosance, Rašane, Trebinjce, Konavljane, Dukljane, Zahumce i Neretljane. Pod Časlavom se, dakle, vrši prvo srpsko plemensko grupisanje u našoj prošlosti, i to kao reakcija na bugarsku osvajačku politiku Simeonova vremena. Dinastija Viševića gubi svoj značaj iako se Mihajlo u drugom delu svoje vladavine, pred kraj Simeonova života, približio Vizantiji i bio primljen od nje.

Od tih srpskih plemena Neretljani su bili najratoborniji Njihova gusarenja po Jadranskom Moru ne malaksavaju. Mlečani su s toga s njima na živoj muci. Ekspedicija, koju je protiv njih poveo sa 33 lađe dužde Petar Kandijan, 948. god., ne postiže nikakve uspehe. Posle još jednog neuspelog pohoda Mlečani su bili prisiljeni na pregovaranje i, kako se čini, na plaćanje izvesnih "darova", da bi mogli nesmetano ploviti. Neretljani su se koristili i unutrašnjim neredima u Hrvatskoj posle smrti kralja Krešimira (oko 945. god.) i zauzeli su otoke Kazu, Vis i Lastovo, a držali su pored njih i četiri svoja ostrva Mljet, Korčulu, Brač i Hvar.

Jedan arapski pisac, koji je upotrebljavao savremene izvore, piše za ovo vreme o Slovenima Balkanskog Poluostrva, koji su prekrivali čitavo njegovo područje, da su njihova zapadna plemena, Srbi i Hrvati, najhrabrija i da stanovnici onih krajeva zaziru od njih i traže njihovu zaštitu. Da nije njihove plemenske rascepkanosti i surevnjivosti, kako su smeli i odvažni, "ne bi se s njima mogao meriti po sili nijedan narod na svetu". Oni stanuju, kaže, u teško pristupačnim gorama, bave se zemljoradnjom i trgovinom, i njihovi tovari idu kopnom i vodom sve do Rusije i Carigrada.

Srbe i Hrvate od početka X veka često i surovo napadaju Mađari, bilo da na njih udaraju neposredno, bilo da preko njihova područja prodiru u tuđe oblasti. Poslednje godine vlade cara Konstantina, 959., o Vaskrsu, oni prodiru duboko u Vizantiju, do blizu same prestonice. U tim napadajima nije, verovatno, bila pošteđena ni Srbija. U Dukljanskoj Hronici ima poduža priča o tom, kako je Časlav došao u sukob s Mađarima i poginuo od njih. Neki vođa mađarski, Kiš, upao je s vojskom u Bosnu i plenio je. Časlav požuri sa svojim četama proti njega. Stiže ga negde kod Drine i potpuno ga potuče; sam Kiš pogibe u toj borbi. Njegova udovica pođe poglavici mađarskom s molbom, da joj da novu vojsku, da bi osvetila muža. Sa "nebrojenom vojskom", priča hronika, pošla je ona protiv Časlava. Zatekla ga je negde u Sremu. Po noći, iznenada, napali su Mađari na Srbe, potukli ih i uhvatili i samog Časlava i svu njegovu mušku rodbinu. Po naredbi Kišove udovice, vezali su im noge i ruke i pobacali ih sve u Savu. To je bilo negde oko 960. god.

S Časlavom je pala i njegova državna tvorevina. Jedini historiski izvor za to vreme, vrlo mutan i nepouzdan, Dukljanska Hronika, zabeležila je samo činjenicu, da se Srbija iza Časlavljeve pogibije raspala u manje jedinice i da je takvo stanje trajalo duže vremena. Raška se odvojila od Bosne, koju je osvojio hrvatski kralj Krešimir II. Bosanski ban, videvši da mu ne može odoleti, pobeže Mađarima. U ostalim srpskim pokrajinama uzeše vlast lokalni gospodari. Tako se priča za trebinjsku oblast, da je u njoj obrazovana posebna kneževina.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Istorija sveta ~ -> Vladimir Ćorović-Istorija srpskog naroda Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8  sledeća
Strana 1 od 8

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2018. godine - Venčanja, svadbe - Proslave - TipoTravel - Kuda večeras - Anwalt - legal -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon