Omiljeni Delici iz knjiga...

anchi22 · **•• 20:01 ••**

"Dan je samo bijela hartija na kojoj se sve bilježi i ispisuje, a račun se plaća noću, na velikim, mračnim i velikim poljima nesanice. Ali tu se i sve rješava i briše, konačno i nepovratno. Svaka preboljena patnja nestaje tu kao rijeka ponornica ili sagori bez traga i spomena. "

Jelena, zena koje nema - Ivo Andric

Dostojevski · Dobro upućeni član

..nisam isao nasumce,ako sam i skretao s pravca,ako sam i lutao bespucima,uvek bih se vratio na put koji sam trazio.Putokaz mi je bila moja upornost,i necija rec,nagovestaj,uzivanje nad mojom nesrecom,cudjenje zbog moje promene,i koracao sam sve sigurnije u potrazi za tajnom,sve bogatiji i sve siromasniji od te milostinje tudjih reci i mrznje..

Mesa Selimovic - Dervis i smrt

nastasenjka · **~daydreaming~**

Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.

Meša Selimović "Tvrdjava"

Stelinger · Početnik Domaćeg.de

ali, zar se ovo moze nazvati ljudima? mi smo samo stvorenja. i sama smrt se umorila od nas. mogu da zamislim smrt kako dolazi pred boga i kaze: "sta da radim? vise nema nista uzviseno u mom pozivu. izbavi me, boze, iz tog ponizenja"
iz romana "hercog" - sol belou

gkukolj · **-tončica-palončica-**

"Kako ljudi pretrpavaju svoj bijedni brodić do vrha jarbola skupocjenom odjećom i velikim kućama, nepotrebnom poslugom i gomilom nazoviprijatelja, kojima nije nimalo stalo do njih a za koje ni sami ne mare naročito, skupim zabavama u kojima nitko ne uživa, konvencionalnostima i modom, pretjerivanjem i nadutošću i - oh, najtežim i najglupljim od svih tereta! - strahom što će o njima misliti susjedi, luksuzom koji samo zasićuje, uživanjima koja samo izazivaju dosadu, praznim šepurenjem koje, kao željezna kruna kojom su nekad krunisali zločince, oblijeva krvlju i prožima izmučenu glavu koja je nosi!
Sve je to nepotreban teret, čovječe, nepotreban teret. Baci ga preko ruba čamca u vodu! Od njega čamac postaje tako težak da ga jedva vučeš, padaš u nesvijest veslajući. Postaje nezgrapan, opasan i težak za upravljanje tako da ni na trenutak nisi slobodan od strijepnje i brige, nikad se ne možeš opustiti i ljenčareći sanjariti ... Nikad nemaš vremena da promatraš kako lešršave sjenke lako prelijeću preko plićina, kako se svjetlucave sunčane zrake ljeskaju na naborima vode, kako velika stabla kraj obale zure u svoju sliju ... Ne vidiš zlatnozelene šume, bijele i vodene žute ljiljane, trsku koja ti sjetno maše, kaćune ili plave spomenke.
Baci taj teret u vodu, čovječe! Neka tvoj čamac života bude lagan, ukrcaj samo ono što ti je zaista potrebno - skroman dom i jednostavna zadovoljstva, jednog ili dvojicu prijatelja koji to zaista jesu, nekog kog voliš i ko voli tebe, jednu mačku, jednog psa, jednu ili dvije lule, dovoljno hrane i dovoljno odjeće, i malo više nego dovoljno pića, jer žeđ je opasna stvar.
Vidjet ćeš tada, da je takvim čamcem lakše upravljati i da se neće tako lako prevrnuti, a kao se i prevrne šteta neće biti tako velika; jednostavna, solidna roba dobro podnosi vodu. Imat ćeš vremena i za razmišljanje i za rad. Imat ćeš vremena da upiješ sunčevu svjetlost života, da slušaš eolsku glazbu koju božji vjetar izvlači iz struna ljudskih srca oko nas, vremena da...
Oprostite mi, molim vas. Potpuno sam se zaboravio."

"Tri čovjeka u čamcu a o psu da se i ne govori" - Jerome K. Jerome

gkukolj · **-tončica-palončica-**

U cipele kad uđem svakog jutra mislim, sutra će biti bolje jer ima još jedno polje koje treba prijeći, pa vezem noge u crne uze, a one puze betonom grada mjere tišine slute daljine.

"Samoće" - Rade Šerbedžija

gkukolj · **-tončica-palončica-**

"Ta nije ustajala noću!"
"Ta nije držala u naručju!"
Tako o ženama koje nisu rodile i očuvale, govore druge žene. Kao da optužuju za težak zločin protiv čovečnosti. I kao da izriču presudu."

*****

"Ta nije držala u naručju!"
I stoga mora biti bezosećajna. Sebična. Zla.
Ko je utvrdio da sreća oplemenjuje više i češće nego nesreća? Da materinstvo smekšava ženu, otvara je za patnje drugih, čini je boljom?
Šta žena koja dete privija na grudi, koja svoju ruku greje u njegovoj, zna o praznim rukama bezdetnice? O njenim tugama i iskušenjima? O čežnjama koje razdiru kao najsurovije strasti?
Šta o patnji sa kojom beži iz parkova? Iz prodavnica u kojima su izložene stvari za decu? O praznini novogodišnje noći bez jelke i Dada - Mraza? Uskrsu bez Vrbice? O Osmom martu bez dara urađenog neveštom dečijom rukom?
O snazi i čistoti srca sa kojom kupuje poklon za decu prijatelja i kolega: za tuđu decu! Sa kojom bira odeću za svoje male rođake i oblači ih i izvodi u šetnju? Pred onima koji je ne poznaju glumi mamu. I uživa u tim ukradenim dragocenostima kao da su prave. A posle se pred sobom stidi zbog svoje lažne streće i pati zbog nje."

"Ženski rodoslov" - Ljiljana Habjanović Đurović

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Svemu ima vrijeme

1. Svemu ima vrijeme i svakom
poslu pod nebom ima vrijeme.
2. Ima vrijeme kad se rađa, i
vrijeme kad se umire; vrijeme kad se
sadi, i vrijeme kad se čupa posađeno;
3. Vrijeme kad se ubija, i vrijeme
kad se iscjeljuje; vrijeme kad se razvaljuje,
i vrijeme kad se gradi;
4. Vrijeme plaču i vrijeme smijehu;
vrijeme ridanju i vrijeme igranju;
5. Vrijeme kad se razmeće kamenje,
i vrijeme kad se skuplja kamenje;
vrijeme kad se grli, i vrijeme kad se
ostavlja grljenje;
6. Vrijeme kada se teče, i vrijeme
kad se gubi; vrijeme kad se čuva, i
vrijeme kad se baca;
7. Vrijeme kad se dere, i vrijeme kad
se sašiva; vrijeme kad se muči i vrijeme
kad se govori;
8. Vrijeme kad se ljubi, i vrijeme
kad se mrzi; vrijeme ratu i vrijeme
miru.

Knjiga Propovjednikova, gl.3

gagica.v · **♫ Samo Luda ♫**

"...Свет је рђав и опак. Чим нам се деси нека несрећа, одмах се нађе пријатељ да нам то каже, и да нам зарива у срце нож позивајући нас да се дивимо његовој дршци..."-"Чича Горио", Оноре де Балзак

"...Не спавати значи питати! Да има одговора, човек би спавао!"-Франц Кафка у писмима Милени Јесенској Полак

gkukolj · **-tončica-palončica-**

"Te čudne zvijezde, tako blistave i tako hladne, ispunjavaju nas dubokim strahopoštovanjem. Mi smo kao djeca čije su nožice zalutale u polumračni hram nekog boga koga ne poznaju, ali u koga su ih naučili da vjeruju i koja, stojeći pod prostranim svodom koji odzvanja, pod kupolom koja se negdje u daljini oslanja na mračni horizont, zure u visine ispunjene istovremeno i strahom i nadom da će iznad sebe ugledati neko čudesno priviđenje.
A noć je, ipak, puna neke neobične snage i sigurnosti. Kada je ona sa nama, naše sitne brige i tuge povlače se, posramljene. Dan je bio ispunjen jurnjavom i strahovanjem, srca su nam bila puna zla i gorčine, i činilo nam se da se svijet prema nama odnosi grubo i nepravedno. A onda Noć, kao neka divna, nježna majka, blago polaže ruku na naše grozničavo čelo i podiže sitno, od suza mokro lice prema sebi, osmjehujući se, i iako ništa ne govori, znamo šta nam želi reći. Naslanjamo vreli, rumeni obraz na njene grudi i bol nestaje.
Ponekad, naš je bol vrlo dubok i stvaran i stojimo pred njom posve tihi, jer nema riječi kojima bismo se mogli izraziti, postoji samo jecaj. Srce Noći puno je sažaljenja - ne može ublažiti naš jad. Zato nas uzima za ruku, i mali svijet, duboko ispod nas, postaje sasvim sitan dok, nošeni njenim tamnim krilima, na trenutak stižemo u blizinu Nekoga moćnijeg od nje. Pri čudesnoj svjetlosti tog velikog Nekog pred nama, kao knjiga, leži čitav ljudski rod, pa shvaćamo da su Bol i Tuga samo anđeli moćnog Boga.
Samo oni koji su na glavi nosili vijenac patnje mogu gledati tu čudnu svjetlost, ali oni, kad se vrate, ne smiju pričati o njoj niti odati tajnu koju znaju."

"Tri čovjeka u čamcu a o psu da se i ne govori" - Jerom K. Jerom

gkukolj · **-tončica-palončica-**

" Vukovi su već počeli zvati i nije važno što su još daleko. tek što se približe, shvaćam, poći ću za njima. Jesam li zaista patila tako duboko i tako dugo? Pitam se sa nevjericom. Nekoć sam pročitala u nekoj knjizi da se veličina i dubina podnijete boli zamijećuje tek kada je se oslobodimo, i tada, iznenađeni, uzvikujemo: kako se moglo trpjeti takav pakao? Vjerovatno je zaista tako i život je izvanredan. Zacjeljuje rane upravo luđačkom brzinom. Kada ne bi ostajale brazgotine, ne bismo se čak sjećali da je iz njih tekla krv. Uostalom, i brazgotine prolaze. Blijede i naposlijetku nestaju. To će se dogoditi i meni."

"Pismo nerođenom djetetu" - Orijana Falači

*Mayche* · **.:Lust Stained Despair:.**

"Nemam puno vrlina i plemenitih kvaliteta, ali kad volim - volim jako, ekskluzivno i postojano..."

Improvizacija - Žorž Sand