Epska narodna poezija

Charmed · Malo ~ mače ~

ŽENIDBA DUŠANOVA

Kad se ženi Srpski car Stjepane,
Na daleko zaprosi đevojku,
U Leđanu gradu Latinskome,
U Latinskog kralja Mijaila,
Po imenu Roksandu đevojku;
Car je prosi, i kralj mu je daje.
Car isprosi po knjigam' đevojku,
Pak doziva Todora vezira:
"Slugo moja, Todore vezire!
"Da mi ideš bijelu Leđanu
"Mome tastu, kralju Mijailu,
"Da mi s njime svadbu ugovoriš,
"Kada ćemo poći po đevojku,
"Koliko li povesti svatova;
"Da mi vidiš Roksandu đevojku,
"Može l' biti za cara carica,
"Može l' biti svoj zemlji gospođa;
"Da je vidiš, i da prstenuješ."
Veli njemu Todore vezire:
"Hoću, care, dragi gospodine."
Pak s' opremi, ode u Latine.
Kada dođe bijelu Leđanu,
Lijepo ga kralju dočekao;
Vino piše neđeljicu dana;
Tada reče Todore vezire:
"Prijatelju, Mijailo kralju!
"Nije mene care opravio,
"Da ja pijem po Leđanu vino,
"Već da s tobom svadbu ugovorim,
"Kad će care doći po đevojku
"U koje li doba od godine,
"Koliko l' će povesti svatova;
"I da vidim Roksandu đevojku,
"Da je vidim, i da prstenujem."
Tada reče Mijailo kralju:
"Prijatelju, Todore vezire!
"Što me care za svatove pita,
"Neka kupi, koliko mu drago;
"Po đevojku, kada njemu drago;
Nego ćeš mi cara pozdraviti,
"Nek ne vodi svoja dva sestrića,
"Dva sestrića, dva Voinovića,
"Vukašina i s njim Petrašina;
"U piću su teške pijanice,
"A u kavzi ljute kavgadžije;
Opiće se, zametnuće kavgu,
"Pak je teško dževap dati kavzi
"U našemu bijelu Leđanu.
"A đevojku sada ćeš viđeti,
"I prsten joj dati po zakonu."
A kada je tavna noćca došla,
Ne donose voštane svijeće,
Već po mraku izvode đevojku;
Kad to viđe Todore vezire,
On izvadi od zlata prstenje
Sa biserom i dragim kamenjem,
Razasja se soba od kamenja,
Taka mu se učini đevojka,
Da je ljepša od bijele vile;
Prstenova Roksandu đevojku
I dade joj hiljadu dukata,
I đevojku braća odvedoše.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Opremi se Todore vezire,
Pak otide bijelu Prizrenu.
Kada dođe bijelu Prizrenu,
Pita njega Srpski car Stjepane.
"Slugo moja, Todore vezire!
"Viđe li mi Roksandu đevojku?
"Viđe li je, i prstenova li?
"Što govori kralju Mijailo?"
Todor njemu sve po redu kaže:
Viđeh, care, i prstenovah je;
"Da kakva je Roksanda đevojka!
"Onakove u Srbina nema.
"Dobro zbori kralju Mijailo:
"Po đevojku, kada tebe drago,
"Svata kupi, koliko ti drago,
"Samo te je kralju pozdravio,
"Da ne vodiš dva sestrića tvoja,
"Dva sestrića, dva Voinovića;
"U piću su teške pijanice,
"A u kavzi ljute kavgadžije,
"Opiće se, zametnuće kavgu,
"Pak je teško dževap dati kavzi
"U Leđanu gradu Latinskome."
Kad to začu Srpski car Stjepane,
Udari se rukom po koljenu;
"Jao mene do Boga miloga!
"Dotle li se zulum oglasio
"Od sestrića od Voinovića!
"A tako mi moje vjere tvrde!
"Dokle mene to veselje prođe,
"Obojicu hoću objesiti
"O vratima grada Vučitrna,
"Po svijetu da me ne sramote."
Stade care kupiti svatove,
Skupi svata dvanaest hiljada,
Pak podiže niz Kosovo ravno.
Kad su bili ispod Vučitrna,
Gledala ih dva Voinovića,
Među sobom mladi govorili:
"Što l' se ujak na nas rasrdio,
"Te nas ne šće zvati u svatove?
"Netko nas je njemu opadnuo,
"S njega živa meso otpadalo!
"Car otide u zemlju Latinsku,
"A junaka sa sobom ne ima
"Ni jednoga od roda svojega,
"Koji bi mu bio u nevolji,
"Ako bi mu bilo za nevolju;
"Latini su stare varalice,
"Ujaka će našeg pogubiti,
"A nezvani ići ne smijemo."
Veli njima ostarjela majka:
"Đeco moja, dva Voinovića!
"Vi imate brata u planini :
"Kod ovaca, Miloš-čobanina,
"Najmlađi je, a najbolji junak,
"A za njega care i ne znade;
"Pošljite mu list knjige bijele,
"Neka dođe gradu Vučitrnu,
"Ne piš'te mu, što je i kako je,
"Već pišite: ""Majka je na smrti,
""Pak te zove, da te blagosovi,
""Da na tebe kletva ne ostane;
""Nego brže hodi b'jelu dvoru,
""Ne bi l' živu zastanuo majku.""
To su braća majku poslušala,
Brže pišu knjigu na koljenu,
Te je šalju u Šaru planinu,
Svome bratu Miloš-čobaninu:
"Oj Milošu, naš rođeni brate!
"Brže da si gradu Vučitrnu,
"Stara nam je majka na umoru,
"Pak me zove, da te blagosovi,
"Da na tebe kletva ne ostane."
Kada Miloš sitnu knjigu primi,
Knjigu gleda, a suze proljeva.
Pita njega trideset čobana:
"O Milošu, naša poglavice!
"I do sad su knjige dolazile,
"Al' se nisu sa suzam' učile;
"Otkud knjiga? ako Boga znadeš!"
Skoči Miloš na noge lagane,
Pa govori svojim čobanima:
"Oj čobani, moja braćo draga!
"Ova knjiga jest od dvora moga:
"Stara mi je na umoru majka,
"Pak me zove, da me blagosovi,
"Da na mene kletva ne ostane;
"Vi čuvajte po planini ovce,
"Dok ja odem i natrag se vratim"
Ode Miloš gradu Vučitrnu,
Kad je bio blizu b'jela dvora,
Dva su brata pred njeg' išetala,
A za njima ostarjela majka;
Veli njima Miloš čobanine:
"Za što, braćo, ako Boga znate!
"Bez nevolje jer gradit' nevolju?"
Vele njemu do dva mila brata:
"Hodi, brate, ima i nevolje."
U b'jela se lica izljubiše,
Miloš majku u bijelu ruku.
Stadoše mu redom kazivati,
Kako care ode po đevojku
Na daleko u zemlju Latinsku,
A ne zove svojijeh sestrića:
"Već, Milošu, naš rođeni brate!
"Hoćeš, brate, nezvan za ujakom
"U svatove poći nazorice?
"Ako njemu bude do nevolje,
"Da se njemu u nevolji nađeš;
"Ako li mu ne bude nevolje,
"Možeš doći, da se ne kazuješ."
To je Miloš jedva dočekao:
"Hoću, bogme, moja braćo draga!
"Kad ujaku ne ću, da kome ću?"
Tad' ga braća opremat' stadoše:
Ode Petar opremat' kulaša,
A Vukašin oprema Miloša:
Na njeg' meće tananu košulju,
Do pojasa od čistoga zlata,
Od pojasa od bijele svile;
Po košulji tri tanke đečerme,
Pak dolamu sa tridest putaca,
Po dolami toke sakovane,
Zlatne toke od četiri oke;
A na noge kovče i čakšire;
A svrh svega Bugar:kabanicu,
I na glavu Bugarsku šubaru:
Načini se crni Bugarine,
Ni braća ga poznati ne mogu;
Dadoše mu koplje ubojito
I mač zelen staroga Voina;
Petrašin mu izvede kulaša
Međedinom svega opšivena,
Da kulaša care ne poznade.
L'jepo su ga braća sjetovala:
"Kad, Milošu, dostigneš svatove,
"Pitaće te, tko si, i otkud si:
"Ti se kaži zemlje Karavlaške:
"Služio sam bega Radul-bega,
"Ne šće mene službu da isplati,
"Pak ja pođoh u svijet bijeli,
"Da đegođi bolje službe tražim;
"Pak sam čuo za svate careve,
"I prist'o sam nezvan za svatovi
"Rad' komada ljeba bijeloga
"I rad' čaše crvenoga vina.""
"Čuvaj dobro dizgen od kulaša,
"Jer se kulaš jeste naučio
"Putovati s konjma carevijem."
Tada Miloš okrenu kulaša,
Pak za carem ode u svatove,
Na Zagorju sustiže svatove.
Pitaju ga kićeni svatovi:
"Otkud ideš, mlađano Bugarče?"
Miloš im se iz daleka kaže,
K'o što su ga braća naučila.
Lijepo ga svati dočekaše:
"Dobro doš'o, mlađano Bugarče!
"Nek je jedan više u družini."
Kad su bili putem putujući:
Zlu nauku Miloš naučio
Kod ovaca u Šari planini,
Pospavati svagda oko podne;
On zadrema na konju kulašu;
Kako dizgen oslabi kulašu,
Diže glavu, ode kroz svatove,
Obaljuje konje i junake,
Dokle dođe konji ma carevijem,
Kako dođe, s njima u red stade
Lale šćahu biti Bugarina,
Al' ne dade Srpski car Stjepane:
"Ne udrite mlađano Bugarče,
"Bugarče se spavat' naučilo
"Po planini ovce čuvajući;
"Ne udrite, već ga probudite."
Bude njega lale i vojvode:
"Ustan' more, mlađano Bugarče!
"Bog ti staru ne ubio majku,
"Koja te je takoga rodila
"I u svate caru opremila!"
Kad se prenu Miloš Voinović,
Te sagleda caru oči čarne,
Kulaš ide s konjma carevijem,
On pokupi dizgene kulašu,
Pa išćera njega iz svatova,
Udara ga oštrom bakračlijom,
Po tri koplja u prijeko skače,
Po četiri nebu u visine,
U napredak ni broja se ne zna;
Iz usta mu živi oganj sipa,
A iz nosa modar plamen suče.
Stade svata dvanaest hiljada,
Te gledaju konja u Bugara;
Konja glede, a sami se čude:
"Bože mili! čuda velikoga!
"Dobra konja, a loša junaka!
"Još takoga ni viđeli nismo,
"Jedan bješe u zeta careva
"I sada je, u Voinovića."
Gledale ga još tri šićardžije:
Jedno jeste Đakovica Vuče,
A drugo je Nestopoljče Janko,
A treće je momče Prijepoljče;
Gledali ga, pak su govorili:
"Dobra konja mladog Bugarina!
"Baš ga ovđe u svatov'ma nema;
"Ta nema ga ni u cara našeg;
"Hajde malo da izostanemo,
"Ne bi li ga kako izmamili."
Kad su bili do Klisure blizu,
Izostaše do tri šićardžije,
Pa govore Miloš-čobaninu:
"Čuješ more, mlađano Bugarče!
"Hoćeš dati konja na razmjenu?
"Daćemo ti konja još boljega,
"I još prida stotinu dukata,
"I suviše ralo i volove,
"Pak ti ori, te se ljebom rani."
Veli njima Miloš Voinović:
"Prođ'te me se, do tri šićardžije!
"Boljeg konja od ovog ne tražim,
"Ni ovoga umirit' ne mogu;
"Što će mene stotina dukata?
"Na kantar ih mjeriti ne znadem,
"A brojem ih brojiti ne umjem;
"Što će mene ralo i volovi?
"Mene nije ni otac orao,
"Pak je mene ljebom odranio."
Tad' govore do tri šićardžije:
"Čuješ more, mlađano Bugarče,
"Ako ne daš konja na razmjenu,
"Mi ćemo ga na silu oteti."
Al' govori Miloš Voinović:
"Sila otme zemlju i gradove,
"Kamo l' mene konja otet' ne će!
"Volim dati konja na razmjenu,
"Jer ne mogu pješke putovati."
Pa ustavi svojega kulaša,
Pruži ruku ispod međedine,
Oni misle, bakračliju skida,
Al' on skida zlatna šestoperca,
Te udara Đakovicu Vuka,
Koliko ga lako udario,
Tri puta se Vuče premetnuo;
Veli njemu Miloš Voinović:
"Toliki ti rodili grozdovi
"U pitomoj tvojoj Đakovici!"
Pobježe mu Nestopoljče Janko,
Stiže njega Miloš na kulašu,
Udari ga među pleći žive,
Četiri se puta premetnuo:
"Drž' se dobro, Nestopoljče Janko!
"Tolike ti jabuke rodile
"U pitomu Nestopolju tvome!"
Bježi jadno momče Prijepoljče,
Dostiže ga Miloš na kulašu,
Te i njega kucnu šestopercem,
Sedam se je puta premetnulo:
"Drž' se dobro, momče Prijepoljče!
"Pa kad dođeš Prijepolju tvome,
"Povali se među đevojkama,
"Đe s' oteo konja od Bugara."
Pa okrenu konja za svatovi.
Kad dođoše bijelu Leđanu,
Razapeše po polju šatore.
Zob iziđe konjma carevijem,
Nema ništa konju Miloševu.
Kad to viđe Miloš Voinović,
Uze torbu na lijevu ruku
Od zobnice jedne te do druge,
Dok je svoju punu napunio.
Pa on ode tražit' mehandžiju:
"Mehandžija! daj da pijem vina."
Mehandžija njemu odgovara;
"Id' odatle, crni Bugarine!
"Da s' donio Bugarsku kopanju,
"Ako bih ti i usuo vina;
"Za te nisu čaše pozlaćene."
Pogleda ga Miloš poprijeko,
Udari ga rukom uz obraze,
Koliko ga lako udario,
Tri mu zuba u grlo sasuo;
Moli mu se mladi mehandžija:
"Ne udri me više, Bugarine!
"Biće tebe vina izobila,
"Ako caru ne će ni dostati."
Miloš više ne šće ni iskati,
Već sam uze, pak se napi vina.
Dok se Miloš malo ponačini,
U tom svanu i ogranu sunce.
Al' povika sa grada Latinče:
"Oj čuješ li, Srpski car-Stjepane!
"Eto dolje pod gradom Leđanom
"Iziš'o je kraljev zatočniče,
"Zove tebe na mejdan junački,
"Valja ići mejdan dijeliti,
"Ili ne ćeš odavde izići,
"Ni izvesti svata ni jednoga,
"A kamo li Roksandu đevojku!"
Kad to začu Srpski car Stjepane,
On telala pusti u svatove,
Telal viče i tamo i amo:
"Nije l' majka rodila junaka
"I u svate caru opremila,
"Da za cara na mejdan iziđe?
"Čestita bi njega učinio."
Al' se nitko naći ne mogaše;
Car s' udari rukom po koljenu:
"Jao mene do Boga miloga!
"Sad da su mi dva sestrića moja,
"Dva sestrića, dva Voinovića,
"Sad bi oni na mejdan izišli."
Istom care u besjedi bješe,
Miloš ide, a kulaša vodi
Do pred šator Srpskog car:Stjepana:
"Jel' slobodno, care gospodine,
"Da je idem na mejdan u polje?"
Veli njemu Srpski car Stjepane:
"Jest slobodno, mlađano Bugarče!
"Jest slobodno, al' nije prilike;
"Ako zgubiš mlada zatočnika,
"Čestita ću tebe učiniti."
Uzja Miloš pomamna kulaša,
Pa okrenu od b'jela šatora
Zametnuvši koplje naopako.
Govori mu Srpski car Stjepane:
"Ne nos', sinko, koplje naopako,
"Već okreni koplje u napredak;
"Jer će ti se smijati Latini."
Veli njemu Miloš Voinović:
"Čuvaj, care, ti gospodstva tvoga;
"Ako mene do nevolje bude,
"Ja ću lasno koplje okrenuti;
"Ako li mi ne bude nevolje,
"Doneti ga mogu i ovako."
Pa otide niz polje Leđansko;
Gledale ga Latinske đevojke,
Gledale ga, pak su govorile:
"Bože mili! čuda velikoga!
"Kakva je to careva zamjena?!
"Ta na njemu ni haljina nema.
"Veseli se, kraljev zatočniče!
"Nemaš na što sablje izvaditi,
"Nit' je imaš o što krvaviti."
U to doba dođe do šatora,
Đe zatočnik sjedi pod šatorom,
Za koplje je svezao dorata.
Veli njemu Miloš Voinović:
"Ustan' more, bijelo Latinče!
"Da junački mejdan dijelimo"
Al' govori bijelo Latinče:
"Id' odatle, crni Bugarine!
"Nemam o što sablje poganiti,
"Kad na tebe ni haljina nema."
Ražljuti se Miloš Voinović:
"Ustan' more, bijelo Latinče!
"Na tebe su pobolje haljine,
"S tebe ću ih na sebe obući."
Tad' Latinče na noge poskoči,
Pak posjede pomamna dorata,
Odmah ode poljem razigravat',
Miloš njemu stade na biljezi.
Baci koplje bijelo Latinče
Na Miloša u prsi junačke;
Miloš drži zlatna šestoperca,
Na njega je koplje dočekao,
Prebio ga na tri polovine.
Veli njemu bijelo Latinče;
"Čekaj malo, crni Bugarine!
"Loše su mi koplje podmetnuli,
"Dok otidem, da koplje prom'jenim."
Pak pobježe preko polja ravna.
Al' povika Miloš Voinović:
"Stani malo, bijelo Latinče!
"Milo bi ti bilo pobjegnuti."
Pak poćera po polju Latinče,
Doćera ga do Leđanskih vrata,
Al' Leđanska vrata zatvorena;
Pusti koplje Miloš Voinović,
Te prikova bijelo Latinče,
Prikova ga za Leđanska vrata,
Pak mu rusu odsiječe glavu,
Kulašu je baci u zobnicu;
Pa uvati njegova dorata,
Odvede ga caru čestitome:
"Eto, care, zatočnika glave."
Car mu dade blago nebrojeno:
"Idi, sinko, te se napij vina;
"Čestita ću tebe učiniti."
Tek što Miloš sjede piti vina,
Al' povika sa grada Latinče:
"Eto, care, pod Leđanom gradom
"Na livadi tri konja viteza,
"Pod sedlima i pod ratovima,
"I na njima tri plamena mača,
"Vrhovi im nebu okrenuti;
"Da preskočiš tri konja viteza:
"Ako li ih preskočiti ne ćeš,
"Ne ćeš izić', ni izvest' đevojke."
Opet viknu telal po svatov'ma:
"Nije l' majka rodila junaka
"I u svate caru opremila,
"Da preskoči tri konja viteza
"I na njima tri plamena mača?"
Taj se junak naći ne mogaše;
Al' eto ti mlada Bugarina
Pred šatora Srpskog car-Stjepana:
"Jel' slobodno, care gospodine!
"Da preskočim tri konja viteza?"-
"Jest slobodno, moje drago d'jete!
"Nego skini Bugar-kabanicu,
"Bog ubio onoga terziju,
"Koji ti je toliku srezao!"
Govori mu Miloš Voinović:
"Sjedi, care, pak pij rujno vino,
"Ne brini se mojom kabanicom;
"Ako bude srce u junaku,
"Kabanica ne će ništa smesti:
"Kojoj ovci svoje runo smeta,
"Onđe nije ni ovce ni runa."
Pa on ode u polje Leđansko;
Kada dođe do dobrijih konja,
On provodi svojega kulaša,
Pa kulašu svome progovara:
"Čekaj mene u sedlo, kulašu."
A on prođe s one druge strane,
Zaigra se preko polja ravna,
I preskoči tri konja viteza
I na njima tri plamena mača,
Ustavi se na svojem kulašu;
Pa on uze tri konja viteza,
Odvede ih Srpskom car-Stjepanu.
Malo vreme za tim postajalo,
Al' povika sa grada Latinče:
"Hajde sada, care Srbljanine!
"Pod najvišu kulu u Leđanu,
"Na kuli je koplje udareno,
"Na koplju je od zlata jabuka;
"Ti strijeljaj kroz prsten jabuku."
Miloš više ne šće ni čekati,
Već on pita cara čestitoga:
"Jel' slobodno, care gospodine!
"Da strijeljam kroz prsten jabuku?":
"Jest slobodno, moj rođeni sinko!"
Ode Miloš pod bijelu kulu,
Zape strjelu za zlatnu tetivu,
Ustrijeli kroz prsten jabuku,
Pak je uze u bijele ruke,
Odnese je caru čestitome.
Lijepo ga care obdario.
Malo vreme za tim postajalo,
Al' povika sa grada Latinče:
"Eto, care, pod bijelom kulom
"Izišla su dva kraljeva sina,
"Izveli su tri l'jepe đevojke,
"Tri đevojke, sve tri jednolike,
"I na njima ruho jednoliko;
"Idi poznaj, koje je Roksanda;
"Ako li se koje druge mašiš,
"Ne ćeš izić' ni iznijet' glave,
"A kamo li izvesti đevojke!"
Kad je care r'ječi razumijo,
On doziva Todora vezira;
"Idi, slugo, te poznaj đevojku."
Todor mu se pravo kunijaše:
"Nijesam je, care, ni viđeo,
"Jer su mi je po mraku izveli,
"Kada sam je ja prstenovao."
Car s' udari rukom po koljenu:
"Jao mene do Boga miloga!
"Nadmudrismo i nadjunačismo,
"Pak nam osta cura na sramotu!"
Kad to začu Miloš Voinović,
On otide caru čestitome:
"Jel' slobodno, care gospodine!
"Da ja poznam Roksandu đevojku?":
"Jest slobodno, moje drago d'jete!
"Al' je jadno u te pouzdanje;
"Kako ćeš ti poznati đevojku,
"Kad je nigda ni viđeo nisi?"
Al' govori Miloš Voinović:
"Ne brini se, care gospodine!
"Kad ja bijah u Šari planini
"Kod ovaca dvanaest hiljada,
"Za noć bude po trista janjaca,
"Ja sam svako po ovci poznav'o;
"Roksandu ću po braći poznati."
Veli njemu Srpski car Stjepane:
"Idi, idi, moje drago d'jete!
"Ako Bog da, te poznaš Roksandu
"Daću tebe zemlju Skenderiju
"U državu za života tvoga."
Ode Miloš niz polje široko,
Kada dođe, đe stoje đevojke,
Zbaci s glave Bugarsku šubaru,
Skide s leđa Bugar-kabanicu
(Zasija se skerlet i kadifa,
Zasjaše se toke na prsima
I zlaćene kovče na nogama:
Sinu Miloš u polju zelenu,
Kao jarko iza gore sunce),
Pak je prostre po zelenoj travi,
Prosu po njoj burme i prstenje,
Sitan biser i drago kamenje;
Tad' izvadi mača zelenoga,
Pa govori trima đevojkama:
"Koja je tu Roksanda đevojka?
"Nek savije skute i rukave,
Neka kupi burme i prstenje,
"Sitan biser i drago kamenje;
"Ako li se koja druga maši,
"Vjera moja tako mi pomogla!
"Osjeć' ću joj ruke do lakata."
Kad to čuše tri l'jepe đevojke,
Obje krajnje srednju pogledaše,
A Roksanda u zelenu travu;
Savi skute i svil'ne rukave,
Pak pokupi burme i prstenje,
Sitan biser i drago kamenje;
A đevojke dvije pobjegoše,
Ali Miloš uteć' im ne dade,
Veće obje uvati za ruke,
Sve tri vodi pred cara Stjepana,
Caru dade Roksandu đevojku,
I dade mu jednu uz Roksandu.
A treću je sebe ustavio.
Car Miloša među oči ljubi,
Al' još ne zna, tko je i otkud je.
Povikaše kićeni čauši:
"Spremajte se, kićeni svatovi!
"Vrijeme je dvoru putovati."
Spremiše se kita i svatovi,
Povedoše Roksandu đevojku.
Kad su bili malo iza grada,
Al' govori Miloš Voinović:
"Gospodine, Srpski car-Stjepane!
"Ovđe ima u Leđanu gradu,
"Ima jedan Balačko vojvoda,
"Ja ga znadem, i on me poznaje;
"Kralj ga rani sedam godin' dana,
"Da rašćera kićene svatove
"I da otme Roksandu đevojku;
"Sad će njega za nama poslati.
"Na Balačku jesu do tri glave:
"Iz jedne mu modar plamen bije,
"A iz druge ladan vjetar duva;
"Kad dva vjetra iz glava iziđu,
"Balačka je lasno pogubiti;
"Već vi id'te, vodite đevojku,
"Ja ću ovđe čekati Balačka,
"Ne bi li ga kako ustavio."
Otidoše kićeni svatovi,
Odvedoše lijepu đevojku,
Osta Miloš u gori zelenoj
I sa njime tri stotine druga.
Kad odoše svati iz Leđana,
Kralj doziva Balačka vojvodu;
"O Balačko, moja vjerna slugo!
"Možeš li se u se pouzdati,
"Da rašćeraš careve svatove
"I da otmeš Roksandu đevojku?"
Pita njega Balačko vojvoda:
"Gospodine, od Leđana kralju!
"Kakav bješe junak u svatov'ma,
"Što najveće otvori junaštvo?"
Veli njemu Leđanska kraljica:
"Slugo naša, Balačko vojvoda!
"Tu ne ima ni jednog junaka,
"Osim jednog crna Bugarina,
"I to mlado još golobradasto."
Al" govori Balačko vojvoda:
"Nije ono crni Bugarine,
"Već je ono Miloš Voinović,
"Ni car Stjepan njega ne poznaje,
"Al' ja njega odavna poznajem."
Veli njemu Leđanska kraljica.
"Idi slugo, Balačko vojvoda!
"Te mi otmi curu od Srbalja,
"A ja ću je tebe pokloniti."
Tad' Balačko spremi bedeviju,
Pa otrča drumom za svatovi
Sa šest stotin' Latinskih katana.
Kad su bili u gori zelenoj,
Kulaš stoji na drumu široku,
A za njime Miloš Voinović;
Viknu njega Balačko vojvoda:
"O Milošu! zar se mene nadaš?"
Pa on pusti jedan plamen modar,
Opali mu crnu međedinu;
A kad viđe, da mu ne naudi,
Onda pusti vjetra studenoga.
Tri puta se kulaš premetnuo,
Al' Milošu ništa ne dosadi;
Viknu Miloš iz grla bijela:
"Eto tebe, od šta se ne nadaš."
Pa on pusti zlatna šestoperca,
Koliko ga lako udario,
Iz bojna ga sedla izbacio,
Pak poteže koplje ubojito,
Pribode ga u zelenu travu,
Pak mu sve tri odsiječe glave,
Kulašu ih baci u zobnicu.
Tad' učini juriš u katane
Sa svojijeh tri stotine druga:
Odsjekoše tri stotine glava,
Pa odoše drumom za svatovi.
Kad stigoše cara i svatove,
Pred njeg' baci Balačkovu glavu,
Car mu dade hiljadu dukata.
Pa odoše bijelu Prizrenu:
Kad su bili kroz polje Kosovo,
Miloš hoće gradu Vučitrnu,
Pa govori Srpskom car-Stjepanu:
"Zbogom ostaj, moj mili ujače!
"Moj ujače, Srpski car-Stjepane!"
Tada se je care osjetio,
Da je ono Miloš Voinović,
Pa govori svojemu nećaku:
"Ta ti li si, dijete Milošu!
"Ta ti li si, moj mili nećače!
"Blago majci, koja te rodila,
"I ujaku, koji te imade!
"Za što mi se od prije ne kažeš?
"Nego sam te putem namučio
"I konakom, i gladi i žeđu."
Teško svuda svome bez svojega!

Charmed · Malo ~ mače ~

UROŠ I MRNJAVČEVIĆI

Sastala se četiri tabora
Na ubavu na polju Kosovu
Kod bijele Samodreže crkve:
Jedno tabor Vukašina kralja,
Drugo tabor despota Uglješe,
Treće tabor vojevode Gojka,
A četvrto carević:Uroša;
Carevi se otimlju o carstvo,
Među se se hoće da pomore,
Zlaćenima da pobodu noži,
A ne znadu, na kome je carstvo.
Kralj Vukašin veli: "Na mene je;"
Despot Uglješ: "Nije, neg' na mene;"
Vojvod' Gojko: "Nije, neg' na mene;"
Ćuti nejak carević Urošu,
Ćuti d'jete, ništa ne besjedi,
Jer ne smije od tri bratijenca,
Bratijenca, tri Mrnjavčevića.
Piše knjigu Vukašine kralju,
Piše knjigu, i šilje čauša
Do Prizrena grada bijeloga
Do onoga protopop-Nedeljka,
Neka dođe na Kosovo ravno,
Da on kaže, na kome je carstvo;
On je sv'jetla cara pričestio,
Pričestio i ispovjedio,
U njega su knjige starostavne.
Piše knjigu despote Uglješa,
Piše knjigu, i šilje čauša
Do Prizrena grada bijeloga,
Do onoga protopop-Nedeljka;
Treću piše vojevoda Gojko,
I on šilje ognjena čauša;
A četvrtu carević Urošu,
Piše knjigu, i šilje čauša.
Sva četiri sitne knjige pišu
I pošilju ognjene čauše
Sve potajno jedan od drugoga.
Sastaše se četiri čauša
U Prizrenu gradu bijelome
Kod dvorova protopop-Nedeljka,
Ali prota doma ne bijaše,
No u crkvi bješe na jutrenji,
Na jutrenji i na leturđiji.
Kol'ko s' silni ognjeni čauši,
Koliko su silni od silnijeh,
Te ne kćeše konje odjahati,
No u crkvu konje nagoniše,
Potegoše pletene kandžije,
Udaraju protopop:Nedeljka:
"Brže hajde, protopop:Nedeljko,
"Brže hajde na Kosovo ravno,
"Da ti kažeš, na kome je carstvo;
"Ti si sv'jetlog cara pričestio,
"Pričestio i ispovjedio,
"U tebe su knjige starostavne;
"Ja l' ćeš sada izgubiti glavu."
Suze roni protopop Nedeljko,
Suze roni, pa njima govori:
"Odbijte se, silni od silnijeh,
"Dok u crkvi zakon savršimo,
"Znati će se, na kome je carstvo."
Tako su se oni uzmaknuli.
A kad zakon Božji savršiše,
Izljegoše pred bijelu crkvu,
Tad' govori protopop Nedeljko:
"Đeco moja, četiri čauša!
"Ja sam sv'jetla cara pričestio,
"Pričestio i ispovjedio,
"Al' ga nisam pitao za carstvo,
"Već za grije, što je sagr'ješio;
"No idite u Prilipa grada
"Do dvorova Kraljevića Marka,
"A do Marka, do mojega đaka,
"Kod mene je knjigu naučio,
"Kod cara je Marko pisar bio,
"U njega su knjige starostavne,
"I on znade, na kome je carstvo;
"Vi zovite na Kosovo Marka,
"Hoće Marko pravo kazivati,
"Jer se Marko ne boji nikoga,
"Razma jednog Boga istinoga."
Otidoše četiri čauša,
Otidoše ka Prilipu gradu,
B'jelu dvoru Kraljevića Marka.
Kad su bili pred bijele dvore,
Udariše zvekirom na vrata,
To začula Jevrosima majka,
Pa doziva svoga sina Marka:
"Sine Marko, moje čedo drago!
"Tko udara zvekirom na vrata?
"Baš ka' da su babovi čauši."
Usta Marks, te otvori vrata,
Čauši se pokloniše Marku:
"Božja t' pomoć, gospodaru Marko!"
A Marko ih omilova rukom:
"Dobro došli, moja đeco draga!
"Jesu l' zdravo Srblji vitezovi,
"I čestiti carevi i kralji?"
Čauši se smjerno pokloniše:
"Gospodaru, Kraljeviću Marko!
"Sve je zdravo, ali nije mirno:
"Gospoda se teško zavadila
"Na Kosovu polju širokome
"Kod bijele Samodreže crkve,
"I oni se otimlju o carstvo,
"Među se se hoće da pomore,
"Zlaćenima da pobodu noži,
"A ne znadu, na kome je carstvo;
"Tebe zovu na Kosovo ravno,
"Da im kažeš na kome je carstvo."
Ode Marko u gospodske dvore,
Pak doziva Jevrosimu majku:
"Jevrosima, moja mila majko!
"Gospoda se jesu zavadila
"Na Kosovu polju širokome
"Kod bijele Samodreže crkve,
"I oni se otimlju o carstvo,
"Među se se hoće da pomore,
"Zlaćenima da pobodu noži,
"A ne znadu, na kome je carstvo;
"Mene zovu na polje Kosovo,
"Da im kažem, na kome je carstvo."
Kol'ko Marko težio na pravdu,
Tol'ko moli Jevrosima majka:
"Marko sine jedini u majke!
"Ne bila ti moja rana kleta,
"Nemoj, sine, govoriti krivo
"Ni po babu, ni po stričevima,
"Već po pravdi Boga istinoga;
"Nemoj, sine, izgubiti duše;
"Bolje ti je izgubiti glavu,
"Nego svoju ogr'ješiti dušu."
Uze Marko knjige starostavne,
Pa opremi sebe i Šarina,
Šarinu se na ramena baci
Otidoše u Kosovo ravno.
Kad su bili kraljevu šatoru,
Reče tade Vukašine kralje:
"Blago mene do Boga miloga!
"Eto mene moga sina Marka,
"On će kazat, na mene je carstvo,
"Od oca će ostanuti sinu."
Marko sluša, ništa ne govori,
Na šatora ne okreće glavu.
Kad ga viđe Uglješa vojvoda,
Tad' Uglješa riječ govorio:
"Blago mene! eto mi sinovca,
"On će kazat', na mene je carstvo;
"Kaži, Marko, na mene je carstvo,
"Oba ćemo bratski carovati."
Šuti Marko, ništa ne besjedi,
Na šatora ne okreće glavu.
Kad ga viđe vojevoda Gojko,
Tade Gojko riječ govorio:
"Blago mene! eto mi sinovca,
"On će kazat', na mene je carstvo;
"Kad je Marko još nejačak bio,
"Ja sam Marka vrlo milovao,
"U svilena njedra uvijao,
"Kano krasnu od zlata jabuku;
"Kud sam gođe na konju hodio,
"Sve sam Marka sa sobom vodio;
"Kaži, Marko, na mene je carstvo,
"Ti ćeš, Marko, prvi carovati,
"A ja ću ti biti do koljena."
Šuti Marko, ništa ne govori,
Na šatora ne okreće glavu,
Pravo ode bijelu šatoru,
Ka šatoru nejaka Uroša,
Dogna Šarca caru do šatora,
Onđe Marko Šarca odsjednuo.
Kad ga viđe nejaki Urošu,
Lako skoči sa svil'na dušeka,
Lako skoči, pake progovori:
"Blago mene! eto moga kuma,
"Eto kuma, Kraljevića Marka,
"On će kazat' na kome je carstvo."
Ruke šire, u grla se grle,
U bijelo cjelivaju lice,
Za junačko pitaju se zdravlje,
Pa sjedoše na svil'na dušeka.
Tako malo vreme postajalo,
Danak prođe, tavna noćca dođe;
Kad u jutru jutro osvanulo,
I pred crkvom zvona udariše,
Sva gospoda došla na jutrenje,
U crkvi su službu savršili,
Izljegoše iz bijele crkve,
U stolove pred crkvu sjednuli,
Šećer iju, a rakiju piju,
Marko uze knjige starostavne,
Knjige gleda, a govori Marko:
"A moj babo, Vukašine kralju!
"Malo l' ti je tvoje kraljevine?
"Malo l' ti je? Ostala ti pusta!
"Već s' o tuđe otimate carstvo.
"A ti striče, despote Uglješa!
"Malo l' ti je despotstva tvojega?
"Malo l' ti je? Ostalo ti pusto!
"Već s" o tuđe otimate carstvo.
"A ti striče, vojevoda Gojko!
"Malo l' ti je vojvodstva tvojega?
"Malo l' ti je? Ostalo ti pusto!
"Već s' o tuđe otimate carstvo.
"Vidite li, Bog vas ne vidio!
"Knjiga kaže, na Urošu carstvo,
"Od oca je ostanulo sinu,
"Đetetu je od koljena carstvo.
"Njemu carstvo care naručio
"Na samrti, kad je počinuo."
Kad to začu Vukašine kralju,
Skoči kralju od zemlje na noge,
Pa potrže zlaćena handžara,
Da ubode svoga sina Marka,
Bježi Marko ispred roditelja,
Jer se njemu, brate, ne pristoji
Sa svojim se biti roditeljem,
Bježi Marko oko b'jele crkve,
Oko b'jele crkve Samodreže,
Bježi Marko, a ćera ga kralju,
Dok su triput kolo sastavili
Oko b'jele Samodreže crkve,
Gotovo ga bješe sustigao,
Al' iz crkve nešto progovara:
"Bjež' u crkvu, Kraljeviću Marko!
"Vidiš, đe ćeš danas poginuti,
"Poginuti od svog roditelja,
"A za pravdu Boga istinoga."
Crkvena se otvoriše vrata,
Marko bježi u bijelu crkvu,
Za njime se vrata zatvorila.
Kralj dopade na crkvena vrata,
Po direku udari handžarom,
Iz direka krvca pokapala,
Tad' se kralje bio pokajao,
Te je riječ bio govorio:
"Lele mene do Boga jednoga!
"Đe pogubih svoga sina Marka."
Al' iz crkve nešto progovara:
"A čuješ li? Vukašine kralje!
"Ti nijesi posjekao Marka,
"Već pos'ječe Božjega anđela."
Na Marka je vrlo žao kralju,
Te ga ljuto kune i proklinje:
"Sine Marko, da te Bog ubije!
"Ti nemao groba ni poroda!
"I da bi ti duša ne ispala,
"Dok Turskoga cara ne dvorio!"
Kralj ga kune, car ga blagosilja:
"Kume Marko, Bog ti pomogao!
"Tvoje lice sv'jetlo na divanu!
"Tvoja sablja sjekla na mejdanu!
"Nada te se ne našlo junaka!
"Ime ti se svuda spominjalo,
"Dok je sunca i dok je mjeseca!"
Što su rekli, tako mu se steklo.

Charmed · Malo ~ mače ~

ZIDANJE SKADRA

Grad gradila tri brata rođena,
Do tri brata tri Mrljavčevića:
Jedno bješe Vukašine kralje,
Drugo bješe Uglješa vojvoda,
Treće bješe Mrljavčević Gojko;;
Grad gradili Skadar na Bojani,
Grad gradili tri godine dana,
Tri godine sa trista majstora,
Ne mogaše temelj podignuti,
A kamo li sagraditi grada:;
Što majstori za dan ga sagrade,
To sve vila za noć obaljuje.
Kad nastala godina četvrta,
Tada viče sa planine vila:
"Ne muči se, Vukašine kralje,;
"Ne muči se i ne harči blaga;
"Ne mo'š, kralje, temelj podignuti,
"A kamo li sagraditi grada,
"Dok ne nađeš dva slična imena,
"Dok ne nađeš Stoju i Stojana,;
"A oboje brata i sestricu
"Da zaziđeš kuli i temelje,
"Tako će se temelj održati,
"I tako ćeš sagraditi grada."
Kad to začu Vukašine kralje,;
On doziva slugu Desimira:
"Desimire, moje čedo drago!
"Do sada si mi bio vjerna sluga,
"A od sada moje čedo drago,
"Vataj, sine konje u intove,;
"I ponesi šest tovara blaga,
"Idi, sine, preko b'jela sv'jeta,
"Te ti traži dva slična imena,
"Traži, sine, Stoju i Stojana,
"A oboje brata i sestricu;;
"Ja li otmi, ja l' za blago kupi,
"Dovedi ih Skadru na Bojanu,
"Da ziđemo kuli u temelje,
"Ne bi l' nam se temelj održao,
"I ne bi li sagradili grada.";
Kad o začu sluga Desimire,
On uvati konje u intove,
I ponese šest tovara blaga,
Ode sluga preko b'jela sv'jeta,
Ode tražit' dva slična imena;;
Traži sluga Stoju i Stojana,
Traži sluga tri godine dana,
Al' ne nađe dva slična imena,
Al' ne nađe Stoje i Stojana,
Pa se vrnu Skadru na Bojanu,;
Dade kralju konje i intove,
I dade mu šest tovara blaga:
"Eto, kralje, konji i intovi,
"I eto ti šest tovara blaga,
"Ja ne nađoh dva slična imena,;
"Ja ne nađoh Stoje i Stojana."
Kad to začu Vukašine kralju,
On podviknu Rada neimara,
Rade viknu tri stotin' majstora,
Gradi kralje Skadar na Bojani,;
Kralje gradi, vila obaljuje,
Ne da vila temelj podignuti,
A kamo li sagraditi grada;
Pa dozivlje iz planine vila:
"More, ču li? Vukašine kralju!;
"Ne muči se i ne harči blaga,
"Ne mo'š, kralje, temelj podignuti,
"A kamo li sagraditi grada;
"No eto ste tri brata rođena,
"U svakoga ima vjerna ljuba,;
"Čija sjutra na bojanu dođe
"I donese majstorima ručak,
"Ziđite je kuli u temelje,
"Tako će se temelj održati,
"Tako ćete sagraditi grada.";
Kad to začu Vukašine kralju,
On doziva dva brata rođena:
"Čujete li, moja braćo draga!
"Eto vila sa planine viče,
"Nije vajde, što harčimo blago,;
"Ne da vila temelj podignuti,
"A kamo li sagraditi grada;
"Još govori sa planine vila:
"Ev' mi jesmo tri brata rođena,
"U svakoga ima vjerna ljuba,;
"Čija sjutra na Bojanu dođe
"I donese majstorima ručak,
"Da j' u temelj kuli uzidamo,
"Tako će se temelj održati,
"Tako ćemo sagraditi grada.;
"No jel', braćo, Božja vjera tvrda,
"Da ni jedan ljubi ne dokaže,
"Već na sreću da im ostavimo,
"Koja sjutra na Bojanu dođe?"
I tu Božju vjeru zadadoše,;
Da nijedan ljubi ne dokaže.
U tom ih je noćca zastanula,
Otidoše u bijele dvore,
Večeraše gospodsku večeru,
Ode svaki s ljubom u ložnicu.;
Al' da vidiš čuda velikoga!
Kralj Vukašin vjeru pogazio,
Te on prvi svojoj ljubi kaza:
"Da se čuvaš, moja vjerna ljubo!
"Nemoj sjutra na Bojanu doći;
"Ni donijet' ručak majstorima,
"Jer ćeš svoju izgubiti glavu,
"Zidaće te kuli u temelje."
I Uglješa vjeru pogazio,
I on kaza svojoj vjernoj ljubi:;
"Ne prevar' se, vjerna moja ljubo!
"Nemoj sjutra na Bojanu doći
"Ni donijet' majstorima ručak,
"Jera hoćeš mlada poginuti,
"Zidaće te kuli u temelja.";
Mladi Gojko vjeru ne pogazi,
I on svojoj ljubi ne dokaza.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Poraniše tri Mrljavčevića,
Otidoše na grad na Bojanu.
Zeman dođe da se nosi ručak,
A redak je gospođi kraljici,
Ona ode svojoj jetrvici,
Jetrvici, ljubi Uglješinoj:
"Ču li mene, moja jetrvice!;
"Nešto me je zaboljela glava,
"Tebe zdravlje! preboljet' ne mogu;
"No ponesi majstorima ručak."
Govorila ljuba Uglješina:
"O jetrvo, gospođo kraljice!;
"Nešto mene zaboljela ruka,
"Tebe zdravlje! preboljet ne mogu,
"Već ti zbori mlađoj jetrvici."
Ona ode mlađoj jetrvici:
"Jetrvice, mlada Gojkovice!;
"Nešto me je zaboljela glava,
"Tebe zdravlje! preboljet' ne mogu;
"No ponesi majstorima ručak."
Al' govori Gojkovcia mlada:
"Ču li, nano, gospođo kraljice!;
"Ja sam rada tebe poslušati,
"No mi ludo čedo nekupato,
"A bijelo platno neisprato."
Veli njojzi gospođa kraljica:
"Idi," kaže, "moja jetrvice,;
"Te odnesi majstorima ručak,
"Ja ću tvoje izaprati platno,
"A jetrva čedo okupati."
Nema šta će Gojkovica mlada,
Već ponese majstorima ručak,;
Kad je bila na vodu Bojanu,
Ugleda je Mrljavčević Gojko,
Junaku se srce ražalilo,.
Žao mu je ljube vijernice,
Žao mu je čeda u kol'jevci,;
Đe ostade od mjeseca dana,
Pa od lica suze prosipaše;
Ugleda ga tanana nevjesta,
Krotko hodi, dok do njega priđe,
Krotko hodi, tiho besjeđaše;;
"Što je tebe, dobri gospodaru!
"Te ti roniš suze od obraza?"
Al' govori Mrljavčević Gojko:
"Zlo je, moja vjerenice ljubo!
"Imao sam od zlata jabuku,;
"Pa mi danas pade u Bojanu,
"Te je žalim, pregoret' ne mogu."
Ne sjeća se tanana nevjesta,
No besjedi svome gospodaru:
"Moli Boga ti za tvoje zdravlje,;
"A salićeš i bolju jabuku."
Tad' junaku grđe žao bilo,
Pa na stranu odvratio glavu,
Ne šće više ni gledati ljubu;
A dođoše dva Mrljavčevića,;
Dva đevera Gojkovice mlade,
Uzeše je za bijele ruke,
Povedoše u grad da ugrade,
Podviknuše Rada neimara,
Rade viknu do trista majstora;;
Al' se smije tanana nevjesta,
Ona misli, da je šale radi.
Turiše je u grad ugrađivat',
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,;
Uzidaše dori do koljena,
Još se smije tanana nevjesta,
Još se nada, da je šale radi.
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,;
Uzidaše dori do pojasa,
Tad' oteža drvlje i kamenje,
Onda viđe, šta je jadnu nađe,
Ljuto pisnu, kao ljuta guja,
Pa zamoli dva mila đevera:;
"Ne dajte me, ako Boga znate!
"Uzidati mladu i zelenu."
To se moli, al' joj ne pomaže;
Jer đeveri u nju i ne glede.
Tad se prođe srama i zazora,;
Pake moli svoga gospodara:
"Ne daj mene, dobri gospodaru!
"Da me mladu u grad uzidaju,
"No ti prati mojoj staroj majci,
"Moja majka ima dosta blaga,;
"Nek ti kupi roba il' robinju,
"Te zidajte kuli u temelja."
To se moli, no joj ne pomaže.
A kad viđe tanana nevjesta,
Da joj više molba ne pomaže,
Tad' se moli Radu neimaru:
"Bogom brate, Rade neimare!
"Ostavi mi prozor na dojkama,
"Isturi mi moje b'jele dojke,
"Kade dođe moj nejaki Jovo,;
"Kada dođe, da podoji dojke."
To je Rade na bratstvo primio,
Ostavi joj prozor na dojkama,
Pa joj dojke u polje isturi,
Kada dođe nejaki Jovane,;
Kada dođe, da podoji dojke.
Opet kužna Rada dozivala:
"Bogom brate, Rade neimare!
"Ostavi mi prozor na očima,
"Da ja gledam ka bijelu dvoru,;
"Kad će mene Jova donositi
"I ka dvoru opet odnositi."
I to Rade za bratstvo primio,
Ostavi joj prozor na očima,
Te da gleda ka bijelu dvoru,;
Kada će joj Jova donositi
I ka dvoru opet odnositi.
I tako je u grad ugradiše,
Pa donose čedo u kol'jevci,
Te ga doji za neđelju dana,;
Po neđelji izgubila glasa;
Al' đetetu onđe ide rana,
Dojiše ga za godinu dana.
Kako tade, tako i ostade,
Da i danas onđe ide rana;
Zarad' čuda, i zarad' lijeka,
Koja žena ne ima mlijeka.

Charmed · Malo ~ mače ~

ZIDANJE RAVANICE

Službu služi slavni knez Lazare
U Kruševcu šancu šarenome,
Službu služi svetog Amosija;
Svu gospodu zove na svetoga
Sa knjigama i sa zdravicama.
Skupi mu se sva Srpska gospoda,
Pa je redom u sovri posadi
Po gospostvu i po starješinstvu,
Uvrh sovre slavni knez Lazare.
Tu sjedoše piti vino ladno.
Taman biše vina najvišega,
I o svakom dobru besjeđahu,
Al' pošeta gospođa Milica,
Lako šeta po carskom divanu,
Na njojzi je do devet ćemera,
Ispod grla do devet đerdana,
A na glavi devet perišana,
Povrh toga kruna pozlaćena
A u njojzi tri kamena draga,
Sjaje noćom, kako daljom sunce;
Pa besjedi slavnome Lazaru:
"Gospodine, slavni knez-Lazare!
"Zazor mene u te pogledati,
"A kamo li s tobom govoriti,
"Bit' ne može, govoriti hoću:
"Što bijahu Nemanjići stari,
"Carovaše, pa i preminuše,
"Ne trpaše na gomile blago,
"No gradiše s njime zadužbine,
"Sagradiše mloge namastire:
"Sagradiše visoke Dečane,
"Baš Dečane više Đakovice;
"Paćaršiju više Peći ravne;
"U Drenici bijela Deviča,
"I Petrovu crkvu pod Pazarom;
"Malo više Đurđeve Stupove,
"Sopoćane navrh Raške ladne,
"I Trojicu u Hercegovini,
"Crkvu Janju u Starome Vlahu;
"I Pavlicu ispod Jadovnika,
"Studenicu ispod Brvenika;
"Crkvu Žiču više Karanovca;
"U Prizrenu crkvu svetu Petku;
"Gračanicu u Kosovu ravnom;
"Sve to jesu njine zadužbine;
"Ti ostade u stolu njinome
"I potrpa na gomile blago,
"A ne gradi nigđe zadužbine;
"Eto nama ne će pristat' blago
"Ni za zdravlje ni za našu dušu,
"A ni nama, ni kome našemu."
Tad' govori slavni knez Lazare:
"Čujete li, sva Srpska gospodo!
"Šta govori gospođa Milica,
"Jer ne gradim nigđe zadužbine?
"Hoću gradit' crkvu Ravanicu
"U Resavi kraj vode Ravana;
"Imam blaga, koliko mi drago,
"Udariću temelj od olova,
"Pa ću crkvi sagraditi platna,
"Sagradiću od srebra bijela,
"Pokriću je žeženijem zlatom,
"Podnizati drobnijem biserom,
"Popunjati dragijem kamenjem."
Sva gospoda na noge ustala,
I časno se knezu poklonila:
"Gradi, kneže, biće ti za dušu,
"I za zdravlje Visokom Stevanu."
No tu sjedi Obilić Milošu,
Sjedi Miloš dolje udno sovre,
Miloš sjedi, ništa ne besjedi;
Al' to viđe slavni knez Lazare
Đe mu Miloš ništa ne besjedi,
Nazdravi mu zlatnu kupu vina:
"Zdrav da si mi, vojvoda Milošu!
"Pa mi i ti štogođ progovori,
"Jera hoću zadužbinu gradit'."
Skoči Miloš od zemlje na noge,
Skide s glave samur i čelenke,
Pa je časno kneza podvorio;
Dodaše mu zlatnu kupu vina,
Primi Miloš zlatnu kupu vina,
Ne pije je, počne besjediti:
"Vala kneže, na besjedi tvojoj!
"Što ti hoćeš zadužbinu gradit',
"Vreme nije, niti može biti;
"Uzmi, kneže, knjige carostavne,
"Te ti gledaj, što nam knjige kažu:
"Nastalo je pošljednje vrijeme,
"Hoće Turci carstvo preuzeti,
"Hoće Turci brzo carovati,
"Oboriće naše zadužbine,
"Oboriće naše namastire,
"Oboriće crkvu Ravanicu,
"Iskopaće temelj od olova,
"Slijevaće u tope đulove,
"Te će naše razbijat' gradove;
"I crkvi će rasturiti platna,
"Slijevaće na ate ratove;
"Hoće crkvi pokrov rasturiti,
"Kadunama kovati đerdane;
"Sa crkve će biser raznizati,
"Kadunama podnizat' đerdane;
"Povadiće to drago kamenje,
"Udarat' ga sabljom' u balčake
"I kadama u zlatno prstenje;
"Već me ču li, slavni knez-Lazare!
"Da kopamo mermera kamena,
"Da gradimo crkvu od kamena,
"I Turci će carstvo preuzeti
"I naše će zadužbine služit'
"Od vijeka do suda Božjega:
"Od kamena nikom ni kamena."
Kad to začu slavni knez Lazare,
Tad' Milošu bio govorio:
"Vala tebe, vojvoda Milošu!
"Vala tebe, na tvojoj besjedi,
"Istina je, kako što govoriš."

Charmed · Malo ~ mače ~

ŽENIDBA KNEZA LAZARA

Vino pije silan car Stjepane
U Prizrenu gradu bijelome,
Vino služi vjeran sluga Lazo,
Pa sve caru čašu preslužuje,
A na cara krivo pogleduje
Care pita vjerna slugu Laza:
"Oj Boga ti, vjeran slugo Lazo!
"Što te pitam, pravo da mi kažeš:
"Što ti mene čašu preslužuješ?
"Što l' na mene krivo pogleduješ?
"Ali ti je konjic ološao?
"Ali ti je ruho ostarilo?
"Al" t' je malo golijemna blaga?
"Šta t' je malo u dvoru mojemu?"
Njemu veli vjeran sluga Lazo:
"Voljan budi, care, na besjedi!
"Kad me pitaš, pravo da ti kažem:
"Nije mene konjic ološao,
"Niti mi je ruho ostarilo,
"Nit' je malo golijemna blaga;
"Svega dosta u dvoru tvojemu;
"Voljan budi, care, na besjedi!
"Kad me pitaš, pravo da ti kažem.
"Koje sluge poslije dođoše,
"Sve se tebe sluge udvoriše,
"Sve si sluge, care, iženio,
"A ja ti se udvorit' ne mogoh,
"Mene, care, ne kće oženiti
"Za mladosti i ljepote moje."
Besjedi mu silan car Stjepane:
"Oj Boga mi, vjeran slugo Lazo!
"Ja ne mogu tebe oženiti
"Svinjaricom ni govedaricom,
"Za te tražim gospođu đevojku,
"I za mene dobra prijatelja,
"Koji će mi sjesti uz koljeno,
"Sa kojim ću ladno piti vino.
"Po ču li me, vjeran slugo Lazo!
"Ja sam za te našao đevojku,
"I za mene dobra prijatelja,
"U onoga stara Jug-Bogdana,
"Milu seju devet Jugovića,
"Baš Milicu milu mljezinicu:
"No se Jugu pomenut' ne smije,
"Nije lasno njemu pomenuti,
"Jer je Bogdan roda gospodskoga,
"Ne će dati za slugu đevojku;
"No ču li me, vjeran slugo Lazo!
"Danas petak, a sjutra subota,
"Preko sjutra svijetla neđelja,
"Poći ćemo u lov u planinu,
"Pozvaćemo stara Jug-Bogdana,
"Šnjim će poći devet Jugovića,
"Ti ne idi u planinu, Lazo,
"No ostani kod bijela dvora,
"Te gotovi gospodsku večeru;
"Kad dođemo iz lova planine,
"Ja ću svraćat' Juga na večeru,
"A ti svraćaj devet Jugovića.
"Kad sjedemo za stolove zlatne,
"Ti navali šećer i rakiju,
"Pa donesi crveniku vino.
"Kad se ladna napijemo vina,
"O svačem će Juže besjediti,
"Kako koji dobar junak jeste,
"Iznijeće knjige staroslavne,
"Da kazuje pošljednje vrijeme;
"Ti kad čuješ, vjerna slugo Lazo,
"A ti trči na tananu kulu,
"Te donesi onu čašu zlatnu,
"Štono sam je skoro kupovao
"U bijelu Varadinu gradu
"Od đevojke mlade kujundžinke,
"Za nju dao tovar i po blaga;
"Nasluži je crvenijem vinom,
"Pokloni je staru Jug-Bogdanu,
"Tade će se Bogdan zamisliti,
"Čim će tebe, Lazo, darivati,
"Te ću njemu onda pomenuti
"Za Milicu ćercu mljezinicu."
Prođe petak i prođe subota;
Rano dođe svijetla neđelja,
Care pođe u lov u planinu,
I pozvaše stara Jug-Bogdana,
S Jugom pođe devet Jugovića,
Otidoše u lov u planinu.
Lov loviše po gori zelenoj,
Ni dobiše, ni šta izgubiše,
No se svome povratiše dvoru,
Preda njih je išetao Lazo;
Care svraća Juga na večeru,
Lazo svraća devet Jugovića.
Kad sjedoše za stolove zlatne:
Uvrh sovre silan car Stjepane,
A do njega stari Jug Bogdane,
A do Juga devet Jugovića,
Njima služi vjeran sluga Lazo;
On navali šećer i rakiju,
Pa donese crveniku vino.
Kad se ladna napojiše vina,
O svačemu staše besjediti,
Kako koji dobar junak jeste;
Jug izvadi knjige staroslavne,
Te kazuje pošljednje vrijeme:
"Vidite li, moja braćo krasna!
"Vidite li, kako knjiga kaže:
"Nastanuće pošljednje vrijeme,
"Nestanuće ovce i pšenice
"I u polju čele i cvijeta;
"Kum će kuma po sudu ćerati,
"A brat brata zvati po megdanu."
Kad to začu vjeran sluga Lazo,
On otrča na tananu kulu,
Te donese onu čašu zlatnu,
Nasluži je crvenijem vinom,
Pokloni je staru Jug-Bogdanu,
Bogdan primi zlatnu kupu vina,
Kupu primi a piti je ne će,
Misli Bogdan, šta je i kako je,
Čime li će darivati Laza.
Jugu veli devet Jugovića:
"O naš babo, stari Jug-Bogdane!
"Što ne piješ zlatnu kupu vina,
"Štono ti je poklonio Lazo?"
Veli njima stari Jug Bogdane:
"Đeco moja, devet Jugovića!
"Ja ću lasno piti kupu vina,
"Nego mislim, moja đeco draga,
"Čime ću ja darivati Laza."
Jugu veli devet Jugovića:
"Lasno ćeš ga darivati, babo:
"U nas dosta konja i sokola,
"U nas dosta pera i kalpaka."
Tad' govori silan car Stjepane:
"Ima Lazo konja i sokola,
Lazo ima pera i kalpaka;
"Lazo toga ne će ni jednoga,
"Lazo hoće Milicu đevojku,
"Baš Milicu milu mljezinicu,
"Milu seju devet Jugovića."
Kad začuše devet Jugovića,
Poskočiše na noge lagane,
Potegoše mače kovrdine,
Da pogube cara u stolici.
Moli im se stari Jug Bogdane:
"Nete, sinci, ako Boga znate!
"Ako danas cara pogubite,
"Na vama će ostanuti kletva;
"Dok izvadim knjige staroslavne,
"Da ja gledam, sinci, u knjigama,
,Jel' Milica Lazu suđenica."
Knjige uči stari Jug Bogdane,
Knjige uči, grozne suze roni:
"Nete,Š24Ć sinci, ako Boga znate!
"Milica je Lazu suđenica,
"Na njemu će ostanuti carstvo,
"Sa njome će carovati Lazo
"U Kruševcu kod vode Morave."
Kad to začu silan car Stjepane,
On se maši rukom u džepove,
Te izvadi hiljadu dukata,
I izvadi od zlata jabuku,
U jabuci tri kamena draga,
Obilježje Milici đevojci.

Charmed · Malo ~ mače ~

ŽENIDBA KRALJA VUKAŠINA

Knjigu piše Žura Vukašine,
U bijelu Skadru na Bojani,
Te je šalje na Hercegovinu
Bijelome gradu Pirlitoru,
Pirlitoru prema Durmitoru,
Vidosavi ljubi Momčilovoj;
Tajno piše, a tajno joj šalje,
U knjizi joj ovako besjedi:
"Vidosava, Momčilova ljubo!
"Šta ćeš u tom ledu i snijegu?
"Kad pogledaš s grada iznad sebe,
"Ništa nemaš lijepo viđeti,
"Već bijelo brdo Durmitora
"Okićeno ledom i snijegom
"Usred ljeta, kao usred zime;
"Kad pogledaš strmo ispod grada,
"Mutna teče Tara valovita,
"Ona valja drvlje i kamenje,
"Na njoj nema broda ni ćuprije,
"A oko lje borje i mramorje;
"Već ti otruj vojvodu Momčila,
"Il' ga otruj, ili mi ga izdaj,
"Hodi k meni u primorje ravno
"Bijelome Skadru na Bojanu,
"Uzeću te za vjernu ljubovcu,
"Pa ćeš biti gospođa kraljica,
"Presti svilu na zlatno vreteno,
"Svilu presti, na svili sjediti,
"A nositi Divu i kadivu
"I još ono sve žeženo zlato;
"A kakav je Skadar na Bojani!
"Kad pogledaš brdu iznad grada,
"Sve porasle smokve i masline
"I još oni grozni vinogradi;
"Kad pogledaš strmo ispod grada,
"Al' uzrasla šenica bjelica,
"A oko nje zelena livada,
"Kroz nju teče zelena Bojana,
"Po njoj pliva riba svakojaka,
"Kad gođ hoćeš, da je taze jedeš."
Dođe knjiga ljubi Momčilovoj,
Knjigu gleda ljuba Momčilova,
Onu gleda, drugu sitnu piše:
"Gospodine, kralju Vukašine!
"Nije lasno izdati Momčila,
"Ni izdati, nita otrovati:
"U Momčila sestra Jevrosima,
"Gotovi mu to gospodsko jelo,
"Prije njega jelo ogleduje;
"U Momčila devet mile braće
"I dvanaest prvo-bratučeda,
"Oni njemu rujno vino služe,
"Prije njega svaku čašu piju;
"Momčil' ima konja Jabučila,
"Jabučila konja krilatoga;
"Kud gođ hoće, prelećeti može;
"U Momčila sablja sa očima,
"Ne boji se nikoga do Boga.
"Već me ču li, kralju Vukašine!
"Ti podigni mlogu silnu vojsku,
"Izvedi je na Jezera ravna,
"Pak zasjedni u gori zelenoj;
"U Momčila čudan nauk ima,
"Svako jutro u svetu neđelju
"Rano rani u lov na Jezera
"S' sobom vodi devet mile braće
"I dvanaest prvo:bratučeda
"I četr'est od grada levera;
"Kada bude u oči neđelje,
"Ja ću spalit' krila Jabučilu,
"Britku ću mu sablju zatopiti,
"Zatopiti onom slanom krvlju,
"Da se ne da izvadit' iz kora;
"Tako ćeš ti pogubit' Momčila."
Kada kralju taka knjiga dođe,
Te on viđe, što mu knjiga kaže,
To je njemu vrlo milo bilo,
Pa on diže mlogu silnu vojsku,
Ode s vojskom na Hercegovinu,
Izvede je na Jezera ravna,
Pak zasjede u gori zelenoj.
Kad je bilo u oči neđelje,
Momčil' ode u svoju ložnicu,
Pa on leže u meke dušeke,
Malo prođe, i ljuba mu dođe;
Ali ne će u meke dušeke,
Već mu roni suze više glave;
A nju pita vojvoda Momčilo:
"Vidosava, moja vjerna ljubo!
"Kaka ti je golema nevolja,
"Te mi roniš suze više glave?"
Al' govori mlada Vidosava:
"Gospodaru, Momčilo vojvoda
"Meni nije nikake nevolje,
"Već sam čula jedno čudno čudo,
"Čula jesam, al' nisam viđela,
"Da ti imaš konja Jabučila,
"Jabučila, konja krilatoga,
"Ja ne viđeh tvome konju krila,
"Te ne mogu mlada vjerovati;
"Već se bojim, hoćeš poginuti."
Mudar bješe vojvoda Momčilo,
Mudar bješe, al' se prevario,
Svojoj ljubi tako besjedio:
"Vidosava, vjerna moja ljubo!
"Za to ću te lasno utješiti,
"Ti ćeš lasno viđet' čilu krila:
"Kada prvi zapjevaju p'jevci,
"Ti otidi u nove ahare,
"Tad' će čile popuštiti krila,
"Tad' mu možeš krila sagledati."
Pak on leže sanak boraviti.
Momčil' spava, ljuba mu ne spava,
Veće sluša mlada u dušeku,
Kad će prvi p'jevci zapjevati;
A kad prvi p'jevci zapjevaše,
Skoči mlada iz meka dušeka,
Zapalila fenjer i svijeću,
Pa uzima loja i katrana,
Ode pravo u nove ahare;
Al' istina, što Momčilo kaže,
Jabučilo krila popuštio,
Popuštio krila do kopita;
Tade ona krila namazala,
Namaza ih lojem i katranom,
Pa svijećom krila zapalila,
Te sapali krila Jabučilu,
Što ne mogla vatrom sagoreti,
To pod kolan pritegnula tvrdo;
Onda mlada ode u riznicu,
Dovatila sablju Momčilovu,
Te je slanom zatopila krvlju,
Pak se vrnu u meke dušeke.
Kad u jutru zora zab'jelila,
Poranio vojvoda Momčilo,
Pa govori ljubi Vidosavi:
"Vidosava, moja vjerna ljubo!
"Ja sam noćas čudan san usnio,
"Đe se povi jedan pramen magle
"Od proklete zemlje Vasojeve,
"Pak se savi oko Durmitora,
"Ja udarih kroz taj pramen magle
"Sa mojijeh devet mile braće
"I s dvanaest prvo-bratučeda
"I četr'est od grada levera,
"U magli se, ljubo, rastadosmo,
"Rastadosmo, pak se ne sastasmo;
"Neka Bog zna, dobra biti ne će."
Veli njemu ljuba Vidosava:
"Ne boj mi se, mili gospodaru!
"Dobar junak dobar san usnio;
"San je laža, a Bog je istina."
Opremi se vojvoda Momčilo,
Pa on siđe niz bijelu kulu,
Dočeka ga devet mile braće
I dvanaest prvo-bratučeda
I četr'est od grada levera,
A ljuba mu izvede čilaša,
Dobrijeh se konja dovatiše,
Otidoše u lov na Jezera.
Kad su bili nadomak Jezera,
Opteče ih ona silna vojska.
Kad Momčilo opazio vojsku,
On poteže sablju od bedrice,
Al' se pusta ne da izvaditi,
Kao da je za kore prirasla.
Onda reče vojvoda Momčilo:
"Čujete li, moja braćo draga!
"Izdade me kuja Vidosava,
"No dajte mi sablju ponajbolju."
Hitro su ga braća poslušala,
Dadoše mu sablju ponajbolju,
Pa je Momčil' braći besjedio:
"Čujete li, moja braćo draga!
"Vi udrite vojsci po krajima,
"Ja ć' udarit' vojsci po srijedi."
Mili Bože čuda velikoga!
Da je kome pogledati bilo,
Kako s'ječe vojvoda Momčilo,
Kako krči druma niz planinu;
Više tlači konjic Jabučilo,
Neg' što Momčil' britkom sabljom s'ječe;
Al' ga loša sreća susretnula:
Kad iziđe prema Pirlitoru,
Susrete ga devet vranih konja,
A na njima brata ni jednoga!
To kad viđe vojvoda Momčilo,
U junaku srce prepuknulo
Od žalosti za braćom rođenom,
Bijele mu malaksaše ruke,
Te ne može više da siječe,
Već udara konja Jabučila,
Udara ga čizmom i mamuzom,
Da poleti gradu Pirlitoru,
Al' mu konjic polećet' ne može;
Kune njega vojvoda Momčilo:
"Jabučilo, izjeli te vuci!
"Iz šale smo odavde lećeli,
"Bez nevolje, tek od obijesti,
"A danas mi polećeti ne ćeš!
Al' mu konjic njiskom odgovara:
"Gospodaru, vojvoda Momčilo!
"Nit' me kuni, niti me nagoni,
"Danas tebi polećet' ne mogu;
"Bog ubio tvoju Vidosavu!
"Ona mi je sapalila krila;
"Što ne mogla vatrom sagoreti,
"To pod kolan pritegnula tvrdo;
"Veće bježi, kuda tebi drago."
Kad to začu vojvoda Momčilo,
Proli suze niz junačko lice,
Pa odskoči od konja čilaša,
Triput skoči, do grada doskoči,
Ali gradu vrata zatvorena,
Zatvorena i zamandaljena!
Kad se Momčil' viđe na nevolji,
On dozivlje sestru Jevrosimu:
"Jevrosima, moja mila sejo!
"Pušti meni jednu krpu platna,
"Ne bih li ti u grad utekao."
Seja bratu kroz plač odgovara:
A moj brate, vojvoda Momčilo!
"Kako ću ti puštit' krpu platna,
"Kad je meni snaha Vidosava,
"Moja snaha, tvoja nevjernica,
"Savezala kose za direke?"
Al' je sestra srca žalostiva,
Žao joj je brata rođenoga,
Ona ciknu, kako ljuta guja,
Manu glavom i ostalom snagom,
Iz glave je kose iščupala,
Ostavila kose na direku,
Pa dovati jednu krpu platna,
Preturi je gradu niz bedene.
Momčil' vati onu krpu platna,
Pa se penje gradu uz bedene,
Gotov' bješe u grad uskočiti:
Al' doleće ljuba nevjernica,
Oštru sablju nosi u rukama,
Pres'ječe mu platno više ruku,
Momčil' pade gradu niz bedene,
Kraljeve ga dočekaše sluge
Na mačeve i na koplja bojna,
Na nadžake i na buzdovane;
A dopade kralju Vukašine,
Udari ga onim bojnim kopljem,
Udari ga posred srca živa,
Al' govori vojvoda Momčilo:
"Amanet ti, Vukašine kralju:
"Ti ne uzmi moju Vidosavu,
"Vidosavu, moju nevjernicu,
"Jer ć' i tvoju izgubiti glavu,
"Danas mene u tebe izdala,
"A sjutra će tebe u drugoga;
"Već ti uzmi moju milu seju,
"Seju moju milu, Jevrosimu,
"Ona će ti svagda vjerna biti,
"Rodiće ti, k'o i ja, junaka."
To govori vojvoda Momčilo,
To govori, a s dušom se bori,
To izusti, laku dušu pusti.
Kad pogibe Momčilo vojvoda,
A gradu se otvoriše vrata,
Pak iziđe kuja Vidosava,
Te dočeka kralja Vukašina,
Odvede ga na bijelu kulu,
Posadi ga u stolove zlatne,
Ugosti ga vinom i rakijom
I gospodskom svakom đakonijom,
Pa otide u riznicu mlada,
Iznese mu ruho Momčilovo,
Momčilovo ruho i oružje;
Al' da vidiš čuda velikoga:
Što Momčilu bilo do koljena,
Vukašinu po zemlji se vuče;
Što Momčilu taman kalpak bio,
Vukašinu na ramena pada;
Što Momčilu taman čizma bila.
Tu Vukašin obje noge meće;
Što Momčilu zlatan prsten bio,
Tu Vukašin tri prsta zavlači;
Što Momčilu taman sablja bila,
Vukašinu s' aršin zemljom vuče;
Što Momčilu taman džeba bila,
Kralj se pod njom ni dignut' ne može.
Tad' govori kralje Vukašine:
"Avaj meni, do Boga miloga!
"Nuto BiiiiP mlade Vidosave!
"Kad izdade ovakog junaka,
"Koga danas u svijetu nema,
"To li mene sjutra izdat' ne će!"
Pa poviknu svoje vjerne sluge,
Uvatiše kuju Vidosavu,
Svezaše je konjma za repove,
Odbiše ih ispod Pirlitora,
Te je konji živu rastrgoše.
Kralj pohara dvore Momčilove,
Pa on uze sestru Momčilovu,
Po imenu dilber-Jevrosimu,
Odvede je Skadru na Bojanu,
I vjenča je sebi za ljubovcu,
Šnjom lijepi porod izrodio,
Porodio Marka i Andriju,
A Marko se turi na ujaka,
Na ujaka vojvodu Momčila.

Charmed · Malo ~ mače ~

KOMENTARI

U pretkosovski ciklus epskih narodnih pesama spadaju pre svega pesme o Nemanjićima (Dušanu, Urošu, Savi) i Mrnjavčevićima (Vukašinu, Uglješi i Gojku). Iako se o njima zna dosta kao o istorijskim ličnostima narodne pesme donose posebno narodno viđenje srpskih srednjovekovnih velikaša.

Pesme koje pripadaju ovom ciklusu su među najstarijim uopšte zapisanim epskim pesmama pa je srodno tome i njihov broj relativno mali. Najznačajnije pesme ovoga ciklusa su: Ženidba Dušanova, Ženidba kralja Vukašina, Zidanje Skadra, Uroš i Mrnjavčevići i dr.

U ovim pesmama dominantan je motiv pojedinaca heroja, ”junaka� kao što su Miloš Vojinović, vojvoda Momčilo, pa i Marko Kraljević. Oni su junaci koji su hrabri u boju, mudri u miru. Lukavi s lažljivcima, dobri sa pravednicima, nepomirljivi sa tiranima a veličanstveni u pobedi i u porazu. Kao što to tradicija od njih traži oni su oličenje čojstva i junaštva, za njih je njihova reč svetinja i održaće je po cenu gubitka života. U njih je narod ugradio sve ono najbolje što je imao, moralno i fizički. Iako postoji mnogo zajedničkoh crta u likovima srpskih junaka svaki od njih je poseban i zaslužuje da se kaže nešto o njemu.

Miloš Vojinović je u pesmi sestrić cara Dušana a istorija ga zna kao velikaša na Dušanovom dvoru. On je u pesmi predstavljen ne kao plemić (iako je visokog roda) već kao obični čovek iz naroda, žobanin. Kroz niz situacija on pokazuje junaštvo i snagu ali i humor što će ostati karakteristika mnogih budućih junaka epskih pesama. Kao takav Miloš Vojinović predstavlja sina narodnih nadanja i željenu personifikaciju srpskog naroda. Hrabar, jak i spreman na šalu u svakoj pa i najtežoj situaciji. Upravo zbog toga Miloš Vojinović postao i ostao jedan od najomiljenijih junaka naših epskih pesama.

Vojvoda Momčilo je takođe oslikan kao vrlo pozitivna ličnost. Iako se pojavljuje u samo jednoj poznatoj pesmi (Ženidba kralja Vukašina) vojvoda Momčilo se zbog svog junaštva svrstava u red najvećih srpskih junaka, kao što su Marko Kraljević, Miloš Obilić, Banović Strahinja i drugi.

Charmed · Malo ~ mače ~

NAPOMENE:

ŽENIDBA DUŠANOVA

Leđan je nepoznat grad. Jedni nagađaju da je to Lješ, a po drugima je grad u poljskoj. ”Prvobitno Leđan� - kaže vodnik - ”znači poljački grad, a Leđanin Poljak, što je izvedeno od mađarske riječi Lengyel.

Mijailo (Mihailo) je stajaće ime za stranca kralja.

Roksanda je stajaće ime žene visoka roda. Neki misle da je ovo ime ušlo u naše narodne pesme iz srednjovekovnih pripovedaka o Aleksandru Velikom, čija se žena zvala Roksanda. Iz istorije je poznato da se Dušan oženio Jelenom, sestrom bugarskog cara Jovana Aleksandra.

Todor vezir je Dušanov doglavnik za koga ne zna istorija; pevač ga naziva vezirom zato što su taj naziv nosili doglavnici turskog cara.

Vojinovići Vukašin i Petrašin su ličnosti za koje ne zna istorija. Istorija zna za Vojinovog sina Vojislava, koji je bio rođak cara Uroša.

Vila se često pominje u narodnim pesmama. Vuk kaže da - po narodnom verovanju - ”vile žive po velikim planinama i po kamenjacima oko voda. Vila je svaka mlada, lepa, u belu tanku haljinu obučena i dugačke kose. Vile nikom neće zla učiniti dokle ih neko ne uvredi.

Miloš Vojinović bio je ”stavilac� kod cara Dušana.

Ti se kaži zemlje Karavlaške, tj. kaži da si iz Karavlaške.

Radul-beg je jedan od deset vlaških vojvoda koji su imali ime Radul.

Jest slobodno al� nije prilike, tj. ali nema mnogo izgleda da ćeš ti ubiti zatočenika.

Prebio ga na tri po,ovine tj. na tri dela.

I na njima tri plamena mača, tj. mačevi svetli kao plamen, i koji pale kad seku, ili koji su u obliku plamena.

Čestita ću tebe učiniti, tj. učiniću da budeš srećan i uvažen.

Balačko je ličnost nepoznata istoriji (po jednom mišljenju, pod tim imenom se krije poturica Balaban).

Charmed · Malo ~ mače ~

ŽENIDBA KRALJA VUKAŠINA

Skadar nije bio u Vukašinovoj državi.

Povodom stiha Momčil� ima konja Jabučila Vuk kaže; ”Pripovijeda se da je onamo negdje u nekakom jezeru bio krilat konj, izlazio noću te pasao Momčilove kobile, koje su pasle po livadi oko jezera; no kako bi koju kobilu opasao, on bi je udario nogama u trbuh, te se izjalovi. Kad to dozna Momčilo, a on uzme bubnjeve i talambase, i ostale kojekakve sprave što lupaju te otide danju te se sakrije. Kad noću izađe konj iz jezera te opase jednu kobilu. Onda on počne lupati u bubnjeve te se konj poplaši i ne uzima kad izjaloviti kobile, nego uteče u jezero, a kobila osta suždrijebna i oždrijebi krilata konja kojega jedni u ovoj pesmi nazivaju vrancem, jedni doratom, jedni đogatom, a ovde se pjeva Jabučilo�.

U Momčila sablja se očima, tj. sablja na kojoj su naslikane oči.
Imenica kralj u ovoj pesmi ima dvostruk vokativ: kralje i kralju.

Charmed · Malo ~ mače ~

ZIDANJE SKADRA

Skadar je podignut mnogo pre nego što su živeli Mrnjavčevići.

Imenica kralj u ovoj pesmi ima dvostruk vokativ: kralje i kralju.

Ne mož, kralje, temelj podignuti, tj. ne možeš.

Stoja i Stojan treba da se uzidaju u grad da bi on bio postojan.

Rade neimar, graditelj manastira Ljubostinje, živeo je u doba kneza Lazara i stojao na čelu jedne škole u oblasti arhitekture. ”Iz te su škole crkve u Ravanici, u novoj Pavlici, u Manasiji, Ljubostinji, Kaleniću, Rudenici, Veluću, Naupari, Kruševcu i dr.�

Tebe zdravlje! - bila zdrava, bog ti dao zdravlje!

Uz poslednji stih ove pesme Vuk je napisao sledeću primedbu: ”Kažu da i sad iz onijeh prozora, gdje su sise bile izmoljene, teče nekaka mokrina, koje se niza zid hvata, kao kreč, i žene koje nemaju mlijeka, ili ih sise bole, nose ono te piju u vodi. - U narodu se našemu i sad pripovijeda da se nikakva velika građevina ne može načiniti dok se u nju kakvo čeljade ne uzida; zato se takovijeh mjesta klone svi kojima je moguće, jer kažu da se i sen čeljadetu može uzidati, pa ono poslije umre�. - A kod Albanaca ”se priča o Rosi koji je gradio Skadar, a nije mogao da ga ogradi, pa uzidao svoju sestru Fa, i ona ga zamoli da joj ostavi rupu u zidu, da doji svoje čedo, i tako na zidu ostade jedno mjesto osobite bjeline, kao trag ovoga događaja�.

Charmed · Malo ~ mače ~

ŽENIDBA KNEZA LAZARA

Voljan budi, care, na besjedi, tj. budi dobre volje prema onome što ću reći.

Kad dođemo iz lova planine, tj. iz lova iz planine.

Staroslavne knjige su spisi koji su izlagali opštu istoriju i srpsku. Narod je mislio da se u tim spisima govori i o budućnosti.

Izraz pošljednje vrijeme znači: propast sveta, a i propast srpske države i odlazak Turaka.

Charmed · Malo ~ mače ~

UROŠ I MRNJAVČEVIĆI

Nedeljko je stajaće ime za starca.

Dok u crkvi zakon savršimo, tj. dok se odsluži služba.

Kol�ko Marko težio na pravdu, tj. kolikomje hteo da postupi po pravdi.

Ne bila ti moja rana kleta, tj. ne bilo ti kleto mleko kojim sam te dojila.

Đetetu je od koljena carstvo, tj. dete nasleđuje carstvo po rođenju.

Imenica kralj u ovoj pesmi ima dvostruk vokativ: kralje i kralju.

Anđeo koji zatvara vrata da bi spasao Marka ima istu ulogu kao i grčki bogovi i Ilijadi koji spasavaju pojedine junake na taj način što ih zatvaraju u oblak ili maglu. Takođe je veoma staro i spasavanje bekstvom u crkvu.