www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014
.:: ONLINE - RADIO ::: www.Domaći.de ::.

Bosna i Hercegovina
Strana 1, 2  sledeća
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Istorija sveta ~
::  
Autor Poruka
crnibiser
samotvoja24
samotvoja24



Godine: 37

Datum registracije: 22 Maj 2005
Poruke: 11006
Mesto: Sarajevo

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Sub Jun 24, 2006 12:14 pm    Naslov poruke: Bosna i Hercegovina Na vrh strane Na dno strane

Bosna i Hercegovina (BiH) je država u jugoistočnom dijelu Evrope, smještena na zapadu Balkanskog poluotoka. Sa sjevera, zapada i jugo-zapada graniči sa Hrvatskom, a sa istoka sa Srbijom. Na jugo-istoku graniči sa Crnom Gorom. Glavni grad zemlje je Sarajevo. Nezavisnost je stekla 1. marta 1992. godine nakon odluke građana u glasanju. Prema međunarodnim procjenama, broj stanovništva iznosi 4,498,976 (2006, podaci CIA).

Zastava Bosne i Hercegovine

Zastava Bosne i HercegovineDanašnja zastava Bosne i Hercegovine je nametnuta političkim putem 4. februara 1998. godine i nema nikakvo kulturno-historijsko utemeljenje. Zamijenila je staru zastavu koja je bila korištena od nezavisnosti do tada.

Prvobitna svijetlo plava boja na zastavi bila je plava boja Ujedinjenih nacija. Međutim, izabrana je tamno plava, koja korespondira sa plavom bojom zastave Evropske unije.

Tri strane trokuta predstavljaju tri naroda Bosne i Hercegovine (Bošnjake, Hrvate, i Srbe). Zvjezde predstavljaju Evropu. Tamno plava boja je namjerno ista boja kao zastava Evropske unije.

Pitanje zastave Bosne i Hercegovine nije rješavano Pariškim mirovnim ugovorom 1995., kojim je konstituisana sadašnja Bosna i Hercegovina. Dugo vremena su politički predstavnici konstitutivnih naroda iznosili radikalno različite prijedoge zajedničke zastave, oko kojih se nisu mogli dogovoriti. Bilo je prijedloga za zastavu sa podjeljenim poljima za Federaciju i Republiku Srpsku ili za tri konstitutivna naroda, pa čak i jedan za zastavu sa dva različita lica.

Početkom 1998. godine, Visoki predstavnik za BiH Karlos Vestendorp odbacio je sve autohtone i izašao sa nekoliko neutralnih prijedloga, oko kojih poslanici Parlamentarne skupštine ponovo nisu uspjeli sakupiti potrebnu većinu, uz uzdržavanje svih poslanika SDS i HDZ. 3. februara 1998. godine Vestendorp je onda sam donio Odluku o nametanju Zakona o zastavi BiH, kojim je proglasio sadašnju zastavu


Historijske zastave
Zastava Bosne i Hercegovine 1991. - 1998.

Prva zastava nezavisne BiH, usvojena po proglašenju nezavisnosti 1992., je bijela zastava sa štitom sa ljiljanima koji je preuzet od prvog bosanskog kralja iz 14. vijeka Tvrtka Kotromanića. Zastava je zamjenjena jer se smatrala previše bosanski orjentisana. Republika Bosna i Hercegovina nastavila je sa korišćenjem zastave sa ljiljanima i nakon Pariškog mirovnog ugovora sve do februara 1998, kada je Visoki predstavnik proglasio sadašnju zastavu.



Zastava Bosne i Hercegovine 1943. - 1991.

Za vrijeme bivše Jugoslavije do 1991 godine BiH zastava je bila crvena što je predstavljalo socijalistiške i komunistiške ideale BiH i Jugoslavije u cjelini. U gornjem lijevom uglu zastave je bila umanjena zastava Jugoslavije sa crvenom petokrakom.

Zastava Bosne i Hercegovine 1908. - 1918.

Poslije Austro-Ugarske aneksacije Bosne i Hercegovine u 1908. godini korištena je zastava podjeljena horizontalno u dva jednaka dijela. Gornji dio zastave je bio crvene boje a donji dio žute boje. Ako se izuzme odsustvo bosanskog grba sa zastave, ova zastava je identična sa zastavom iz 1878. godine.


Zastava Bosne i Hercegovine 1878. - 1908.


Poslije Austro-Ugarskog preuzimanja Bosne i Hercegovine u 1878. godini adaptirana je nova zastava za Bosnu i Hercegovinu. Zastave zemalja unutar Austro-Ugarske monarhije su imale standariziran izgled. Sve zastave su bile horizontalno podijeljene na dva dijela u različitim bojama. Boje izabrane za Bosnu i Hercegovinu su crvena za gornje polje i žuta za donje polje. Za razliku od ostalih zastava bosanska zastava je imala i grb na njoj. Grb se sastojao od ruke sa sabljom. Ruka sa sabljom je klasični motiv iz evropske historije i korišten je u grbovima mnogih evropskih zemalja. Sam bosanski grb je modifikacija grba Stjepan Vukčića iz 14. stoljeća. Također postoji miskoncepcija da se zastava Hercegovine razlikovala od zastave Bosne. Prema ovom mitu zastava Hercegovini je bila obrnuta u odnosu na bosansku zastavu. To jeste gornje polje je bilo žuto dok je donje bilo crvene. Pošto Hercegovina nije imala status zemlje (landesfarben) unutar Austro-Ugarske također nije mogla niti imati svoju zastavu.


Zastava Bosne i Hercegovine 1878.


Ubrzo nakon pristanka sultana da Bosna pređe u Austro-Ugarske ruke osmanske trupe su povućene iz Bosne i Hercegovine. U isto vrijeme u Bosni su izbile bune protiv Austro-Ugarskog okupatora. Pobunjenici su proglasili nezavisnost i Bosna je jedno vrijeme de facto bila nezavisna. Zastava korištena od pubunjenika u 1878. godini je zelena sa žutim mjesecom i zvijezdom u sredini zastave. Također postoje indicije da je korištena i zastava horizontalno podijeljena na dva dijela, gornji bijeli i donji crveni. U gornjem dijelu zastave se nalazio crveni mjesec i šestokraka zvijezda.

Zastava Bosne i Hercegovine 1831.


U 1831. godini umiječem i hrabrošću Husein-kapetana Gradašćevića Bosna i Hercegovina je na na kratko bila oslobođena osmanske vladavine. Zastava korištena u 1831. godini je bila zelena sa žutim mjesecom i zvijezdom u sredini.



_________________
Ljubav je uvijek put prema sreći , ali život ponekada ima drugačije namjere.....
 
crnibiser
samotvoja24
samotvoja24



Godine: 37

Datum registracije: 22 Maj 2005
Poruke: 11006
Mesto: Sarajevo

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Sub Jun 24, 2006 12:17 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

.....

_________________
Ljubav je uvijek put prema sreći , ali život ponekada ima drugačije namjere.....
 
crnibiser
samotvoja24
samotvoja24



Godine: 37

Datum registracije: 22 Maj 2005
Poruke: 11006
Mesto: Sarajevo

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Sub Jun 24, 2006 12:19 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

....

_________________
Ljubav je uvijek put prema sreći , ali život ponekada ima drugačije namjere.....
 
crnibiser
samotvoja24
samotvoja24



Godine: 37

Datum registracije: 22 Maj 2005
Poruke: 11006
Mesto: Sarajevo

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Sub Jun 24, 2006 12:23 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Narodi

Bošnjaci
Srbi
Hrvati

Službeni jezici

bosanski
srpski
hrvatski

Glavni Grad

Sarajevo

Površina

- Ukupno
- % vode 124. na svijetu
51.129 km²
~0
Stanovništvo
- Ukupno
- Gustoća 119. na svijetu
3.922.205
78/km²

Nezavisnost

5. aprila, 1992.

Valuta

Konvertibilna marka

Vremenska zona

UTC +1

Državna himna

"Intermeco"

Internetski nastavak

.ba

Pozivni broj

387

_________________
Ljubav je uvijek put prema sreći , ali život ponekada ima drugačije namjere.....
 
crnibiser
samotvoja24
samotvoja24



Godine: 37

Datum registracije: 22 Maj 2005
Poruke: 11006
Mesto: Sarajevo

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Sub Jun 24, 2006 12:28 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Historija Bosne i Hercegovine (do 958)
From Wikipedia
(Preusmjereno sa Bosna i Hercegovina za vrijeme Ilira)

Ilirska plemena, kao što su Desidijati, Japodi i Scordisci, su opisana u raznim izvorima. Brojne arheološke iskopine širom Bosne govore da su se ilirska plemena po Bosni bavila stočarstvom i to posebno uzgojem ovaca i koza, a rimski pisani izvori spominju da su ova ilirska plemena bila veoma ratoborna. Već 171. p.n.e. Japodi vode rat protiv Rima. Prema mnogim izvorima, i sam naziv Bosna potiče od ilirske riječi "Bosona".

Pored Ilira u Bosni u vrijeme najezde Rimljana, žive i Kelti, koji se vremenom potpuno mješaju sa Ilirima. U drugom i prvom vijeku p.n.e. Rimljani prodiru duboko u centralnu Bosnu, gdje konstantno ratuju protiv veoma ratobornih Ilira. Najveća pobuna Ilira protiv Rimljana se dogodila 6. godine p.n.e. i trajala je četiri godine. Centar pobune je bio oko Vareša i Vranduka, a vođe ove pobune su se zvali Boton i Pinez. Ova pobuna je prerasla u sveopšti ilirski bunt protiv Rimljana, te je zabilježena uspaničena izjava, koju je rimski car Oktavijan izrekao u rimskom Senatu, kada je rekao: "Pobunjenici kreću na Rim!".

Da bi ugušili pobunu, Rimljani su bili primorani angažirati čak 15 legija vojske, od ukupno 25 koliko su ih tada imali. Naposljetku i sam vođa pobune Boton biva zarobljen, te je zabilježeno da je, kada je upitan zašto je podigao pobunu, odgovorio: "Vi ste nam umjesto pastira poslali vukove..." Zadivljen njegovom mudrošču i hrabrošču, rimski car ga nije dao pogubiti, kako je to bilo uobičajeno, nego ga je zadržao u Rimu. Još jedan detalj iz ove pobune je vrijedno naznačiti. Naime, dio pobunjenika kraj Vranduka, svjestan da će izgubiti bitku protiv Rimljana, odlučuje da se ne preda, već žene i djeca skaču u vatru zapaljenog grada, a muškarci su se međusobno izboli mačevima, naočigled zapanjenih i zadivljenih rimskih vojnika. Poslije ove pobune i dalje su postojali sukobi između Ilira i Rimljana širom Bosne, a zadnja je pobuna protiv rimskih osvajača bila skršena 9. godine nove ere. Od tada cijelo područje Bosne biva čvrsto pod kontrolom Rimljana, koji potom uspostavljaju svoja naselja i mrežu puteva širom Bosne. Ovi putevi su bili potrebni Rimljanima za njihovo daljnje vojno napredovanje, a i za prijevoz zlata, srebra i olova koji se eksploatišu iz rudnika koje Rimljani otvaraju po cijeloj Bosni.

Bosna je, kako je to u novijoj historijskoj literaturi nedvojbeno dokazano, najstarija južnoslovenska ranofeudalna država. Začetak stvaranja državne jezgre iz koje će izrasti moćna bosanska država otpočeo je tokom 6. stoljeća u vrijeme prvih nadiranja Slavena i Avara i njihovim dodirom sa starosjedilačkim stanovništvom Ilirima, koji su se već prije na području Bosne izmiješali sa Gotima i Keltima.

Kroz čitav period od 6. do 10. stoljeća, područje Bosne je bilo izloženo doseljavanjima starih Slavena što je imalo i srazmjeran utjecaj na dugotrajan proces formiranja Bošnjaka kao naroda i Bosne kao države. U mnogim raspoloživim historijskim izvorima u periodu između 6. i 10 stoljeća područje Bosne se vrlo često naziva "Slavensko kraljevstvo" ili "Sklavinija" ("slavenska zemlja").Ti se uopćeni nazivi za Bosnu pojavljuju i mnogo kasnije usporedo sa nazivom Bosna. Sklavinijama se uopćeno nazivaju i druge južnoslavenske zemlje, i to je dakle, tek jedan uopćeni naziv, ali ono što je bitno jeste da se upravo na području Bosne formira prva Sklavinija, prva "Slavenska zemlja". Franjo Barišić, razmatrajući hronologiju prvih avarsko-slavenskih naseljavanja, pozivajući se na Prokopijeve podatke naseljavanja Balkana, je zaključio da su se prva plemena starih Slavena doselila na područje današnje Bosne još sredinom 6. stoljeća, što potvrđuju i neki arheološki nalazi, kao npr. nalazi u Mušićima kod Višegrada, kao i nalazi na lokaciji Dvorovi kod Bijeljine. Prema Prokopijevim podacima se da zaključiti da su se tada Stari Slaveni naselili na širem prostoru današnje Bosne, uključujući i jezgru iz koje je izrasla bosanska država, odnosno sarajevsko-visočku dolinu.

U isto to vrijeme, polovinom 6.stoljeća, tačnije 567., 597 i 605-615. godine dolazi i do prodora Avara na područje Bosne, i iako su arheološke potvrde avarske prisutnosti na području Bosne dosta oskudne, toponomastičke su mnogo obilnije. Prema nekim historičarima područje Bosne je od tada, te u 7. i 8. stoljeću u sastavu Avarskog Kaganata. Historijski je nepobitno utvrđeno da ratnička plemena Avari nisu bili brojni, ali su bili vještiji ratnici od Slavena i starosjedilačkog stanovništva i jedino što ih je zanimalo je bilo nametnuti svoju vlast, odnosno ubirati porez, što je vrlo bitno pri razmatranju činjenica koje se tiču opstanka starosjedilačkog stanovništva Ilira, koji nisu bili odstranjeni sa područja Bosne, nego su se vremenom stopili sa došljacima, o čemu prvenstveno svjedoči činjenica da su podlogu prvim teritorijalnim organizovanjima, iz kojih će izrasti bosanska država, davale "župe", koje su obuhvatale jednu ili više porodica i ujedno činile i vojnu jedinicu. I, iako sami naziv Župa potječe od avarske titule "župan", njihov nastanak je nedvojbeno imao svoj korijen upravo u teritorijalnoj organizaciji bosanskog starosjedilačkog stanovništva Ilira. Mnogi ilirski gradovi i tvrđave širom Bosne nastavljaju postojati i funkcionisati i poslije prvog avarsko-slavenskog prodora na područje današnje Bosne. Arheološki dokazi tome sasvim jasno svjedoče. Kontinuitet kulta i izgradnje grobalja i dalje postoji. Došljaci preuzimaju od bosanskih starosjedilaca Ilira i tehniku obrade metala, čemu su dokazi i više nego jasni: brojne metalne alatke i kućni predmeti izrađeni na isti način kao i kod Ilira. Također i pri izradi kuća koje su pravili došljaci mogu se zapaziti jaki utjecaji starosjedilaškog stanovništva, smatra se da je i samo ime Bosna ilirskog porijekla. Brojna su i bosanska srednjovjekovna imena ilirskog i keltskog porijekla što su se očuvala u Bosni i u doba razvijenog feudalizma, npr.ime jedne od najvažnijih bosanskih vladarskih porodica Kotromanić, kao i brojni toponimi širom Bosne. Svi ovi starosjedilački politički, kulturološki i tehnološki utjecaji nepobitno ukazuju na blizak i prijateljski kontakt koji je uspostavljen između starosjedilačkog i doseljeničkog stanovništva širom Bosne.

Župe su se postepeno jače povezivale i stvarale političku jedinicu (zemlju) koja se u historijskim izvorima vrlo često uopćeno nazivala "Sklavinija". U samom početku se na prostoru Bosne formira ne jedna nego više "Sklavinija" i to na području sarajevsko-visočke doline (prvobitna Bosna), te na području koje su zauzimali Usora i Donji Kraji. Najranije se formirala "Sklavinija" koja se djelimično podudara sa područjem ilirskog plemena Desidijata (prvobitna Bosna), kojoj se kasnije pridružuju i "Sklavinije" (zemlje) nastale na području koje su zauzimali Usora i Donji Kraji.

Anto Babić o uspostavljanju bosanske države kaže da je tok uspostave srednjovjekovne bosanske države započeo sa raspadanjem rodovske organizacije i društvenom diferencijacijom već u prvim stoljećima poslije doseljenja Slavena. (Anto Babić, O pitanju, 57-79). Jedan od najcjenjenijih historičara po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Nada Klaić, o tom istom pitanju kaže sljedeće: "Nema razloga miješati bilo hrvatsku bilo srpsku jezgru u proces nastajanja bosanske države samo zato što je povremeno dolazilo do osvajanja Bosne s jedne ili druge strane... Babić je uvjerljivo pokazao da Bosna u spomenuto doba ima ustaljeni i organizirani teritorij, što znaći da ima atribute državne organizacije." (N. Klaić, Iz problematike, 17-79).

Početkom 9. pa do sredine 10. stoljeća područjem Bosne vrlo organizovano vladaju domaći vladari, dok su u istom periodu zabilježene još dva velika doseljavanja Slavena: jedna selidbena struja dolazila je sa krajnjeg ruskog sjevera i dogodila se tokom trećeg desetljeća 9. stoljeća, a druga je uslijedila na samom početku 10.stoljeća iz Velike Moravske. U "Ljetopisu popa Dukljanina", koji je u stvari kompilacija različitih starih hronika u poglavljima 4. do 10., latinske i hrvatske redakcije, koji su nastali na bazi hronike koja je po mišljenju nekih historičara nastala puno ranije, negdje na prostoru Bosne, detaljno su opisane prilike na području Bosne tokom 9. i 10 stoljeća. Prostor Bosne se u ovoj hronici naziva uopćeno "Slavenskim kraljevstvom" "Sklavinija", što nije ništa neuobičajeno jer se taj naziv zadržava za Bosnu dugo vremena, čak i u vremenu kada je ime za zemlju Bosna, doživjelo svoju punu afirmaciju. Od 4. do 10. poglavlja tog ljetopisa navode se opširni podaci o političkim i vjerskim prilikama na području Bosne tokom 9. i 10. stoljeca. Po tome ljetopisu, područjem Bosne je početkom 9. stoljeća vladao vladar po imenu Silimir i nije bio kršćanin, bio je paganin. Prilike u kojima je vladao su bile dosta teške, posebno za kršćane koji su u to doba bili progonjeni. Međutim, Silimir je bio dosta tolerantan prema njima. Silimirova vladavina je svakako važna etapa u začecima bosanske države. Zato su u pravu neki stari pisci, kao npr. Ivan Frano Jukić, koji Silimira naziva prvim bosanskim vladarom. (Ivan Frano Jukić, Zemljopis i poviestnica Bosne, Zagreb 1851).

Početkom trećeg desetljeća 9. stoljeća, Silimira je naslijedio njegov sin Bladin za koga se kaže u Ljetopisu da je vladao na sličan način kao i njegov otac, doslovno "gospodovao redom i putom otca svoga Silimira". Za vrijeme Bladinove vladavine, koja je trajala od početka do približno krajem trećeg desetljeća 9. stoljeća, Ljetopis navodi podatke o velikom doseljenju Slavena na područje Bosne koji su se ubrzo pokorili Bladinovoj vlasti. Zanimljivo je da se pri opisu Bladinove vladavine spominje i njegov sin Knez Ratimir kao neka vrsta suvlastodršca.

Ratimir vlada krajem trećeg desetljeća 9. stoljeća do 838. godine. Ljetopis ga prikazuje kao nemilosrdnog zatirača kršćanstva, što je bio veliki zaokret u odnosu na politiku mira i tolerancije koju su provodili njegovi prethodnici Silimir i Bladin. Ratimir se kao vladar "Kraljevstva južno od Save" spominje 838. godine u franačkim spisima, kao i u drugim izvorima. Neki historičari su ga proglasavali "hrvatskim vladarom" bez ikakvog uporišta. Svi raspoloživi historijski izvori govore da je Ratimir bio vladar nezavisnog "Slavenskog Kraljevstva" koje je zauzimalo prostor Bosne, a ne Hrvatske. O tome čuveni historičar Marko Vego kaže: "Čini mi se da je Hadžijahić na čvršćim temeljima kada je poredio franačke analiste iz 838. godine koji su spomenuli nekog Ratimira čija je regija smještena između Franačke i Bugarske, južno od rijeke Save. To je upravo Bosna. Ovo ga je navelo da zaključi da je vjerovatno Dukljaninov Ratimir istovjetno lice sa ovim Ratimirom u Bosni... Mislim da će nauka ovu posljednju tvrdnju usvojiti i prihvatiti kao činjenicu." (Oslobođenje od 29. 8. 1972., Muhamed Hadzijahić, "Povijest Bosne u IX i X stoljeću", Sarajevo, 2004). Ratimir nije ostavio sina, a u vlasti ga je naslijedio neki njegov srodnik ""jedan od njegova kolina".

Ljetopis ne navodi imena četiri sljedeća vladara, koji su slijedili Ratimira i vladali na području Bosne od 838. do 860. godine nego ih naziva skupno Četiri Nepravedna Kralja, opisujući ih kao izrazito neprijateljskim prema kršćanima. Da su kršćani u ovom periodu na prostoru Bosne zaista napuštali kršćanstvo i vraćali se paganstvu govore i drugi historijski izvori. O tome govori i Teofanov Nastavljać koji govori o odbacivanju kršćanstva i vraćanju paganstvu mnogih u južnoslavenskim zemljama upravo u to doba, u periodu od 820. do 867. godine. (Theophanes Continuatus, 288-289). Jedna od primjera vladavine ova "Četiri Nepravedna Kralja" sastoji se u tome da se za njihovog vremena na području Bosne prekida kontinuitet vladavine prijenosom vlasti sa oca na sina.

Poslije "Četiri Nepravedna Kralja" na vlast 860. godine dolazi Satimir koji je vladao do 877. godine, koji se spominje i pod imenom "Svetimir". Spominje ga i dubrovački hroničar Resti "re di Bossina padre di Svetopelek o sia Svetopilo" (J. Resti, Chronica Ragusina,21). U mnogim srednjovjekovnim dubrovačkim spisima, koji su nastali kasnije, a odnose se na područje Bosne u periodu 9. i 10. stoljeća, područje Bosne se izričito naziva bosanskim imenom. Period Satimirove vladavine karakterišu njegovi izrazito prijateljski odnosi sa Dubrovnikom i tolerancija prema kršćanima. Satimir sklapa trgovački ugovor između Bosne i Dubrovnika koji dubrovački hroničar Resti stavlja u 831. godinu. Datiranje tog ugovora, koje navodi Resti, je utvrđeno kao kasniji i netačan podatak. Satimir se obavezao davati Dubrovniku 500 ovnova, 50 volova i 200 tovara žita i osigurati Dubrovčanima potpunu slobodu trgovine u Bosni. Dubrovčani su mu zauzvrat poklonili 14 lakata skrleta i jedan plašt "alla bosnese" (J. Resti, Chronica Ragusina,21). O ovom ugovoru govore i druge, starije hronike, tj. Anonimova i Ragninina, ali ne spominju ime bosanskog vladara.

Satimira je naslijedio njegov sin Budimir koji je vladao od decembra 877. do marta 917. godine. Postoje određene indicije da je Budimir vladao vrlo velikim prostorom, i to prostorom uže Bosne, Podgorja, Neretve i Duklje. Postoji više lokaliteta u Bosni koja nose njegovo ime. Tako npr. u sarajevskom polju postoji naselje "Butmir", poznatom po predhistorijskom nalazištu ("butmirska kultura"). Zahvaljujući turskim defterima iz 15. stoljeća znamo da je se to naselje tada zvalo "Budimir". Godine 1455. to naselje je zabilježeno kao "Budmir", a 1485. kao "Budimire" (V. Klaić, Narodni sabor, 8, O selu Butmir vidi: H. Sabanović, Bosansko krajište, 1448-1463). Nema, dakle, ništa slučajnog u činjenici da se Budimirovo ime javlja upravo na području gdje se nalazila jezgra najstarije bosanske države. (A. Benac, Sarajevo kroz arheološke spomenike). Budimirova vladavina je bila dosta duga, trajala je punih četrdeset godina i tri mjeseca i karakteriše je tolerantnost prema kršćanima. Za njegove vladavine mnogi stanovnici Bosne prelaze sa paganstva na kršćanstvo, što je predstavljalo veliki zaokret u vjerskim prilikama na prostoru Bosne. Također, to podvlači i činjenicu da se kršćanstvo na prostoru Bosne najkasnije proširilo na široke slojeve naroda, te su zbog toga u Bosni najmanje zastupljena kršćanska imena naselja od svih južnoslavenskih zemalja. Tome je naravno kasnije značajno pridonijelo i širenje bogumilstva, kao i islama.

Poslije Budimira na vlast dolazi Svetolik-Stjepan koji je vladao od marta 917. do 932. ili 934. godine. Ragnina se, pripovjedajući o Svetoliku-Stjepanu, oslanja na starije, anonimne anale i spominje samo ime Svetolik, dok Anonim govori samo o "bosanskom kralju Stjepanu". Obje hronike govore o tome kako je bosanski kralj Stjepan pozvao i svečano primio u Bosni dubrovačkog župnika "Dum Srdja" ("Don Sergio") i bogato nagradio velikom svotom zlata i srebra i naložio da se u Dubrovniku podigne crkva sv. Stjepana, koja je zaista podignuta dvije godine kasnije. Ragnina dopušta mogućnost da je tu crkvu Svetolik-Stjepan samo obnovio, a ne sagradio. Obje hronike opširno pišu i o kraljevoj ženi Margariti, koja je Dubrovnik obdarila srebrom za izradu relikvijara. Potom se pripovijeda o tome kako je kralj sa kraljicom i svojim velikašima posjetio Dubrovnik, gdje je najsvečanije dočekan. Tom prilikom obdario je milostinjom svećenike i sirotinju sa više od 2.000 dukata (po Ragnini - perpera). Po selima je izgradio crkvice u čast sv. Stjepana. Kada je oko 934. godine umro kralj Stjepan, Dubrovčani su ga uz najveće počasti ožalili, kao da je bio gospodar Dubrovnika. Svetolik Stjepan nije ostavio potomstvo, a po njegovoj smrti njegova žena Margarita se stalno nastanila u Dubrovniku, gdje se zaredila. Darovala je Dubrovniku 200 libara srebra i podigla crkvicu posvećenu sv. Margareti. Umrla je u Dubrovniku. U njenu čast su Dubrovčanini 1571. godine postavili natpis u kojem se kaže: "Bosanska kraljica Margareta podigla hram djevici Margareti u nekoć blaženom vremenu." Neki historičari su formirali i mišljenje da su Dubrovčani podigli taj natpis više na osnovu legende, a ne na osnovu stvarnih činjenica, zbog određenih kontradikcija koje se javljaju po ovom pitanju u historijskim izvorima, tako da to pitanje još uvijek nije u potpunosti rasvijetljeno.

Dubrovački izvori izričito govore da Svetolik-Stjepan nije ostavio nasljednika, što je najvjerovatnije izazvalo političku krizu u zemlji, i upravo u to vrijeme, polovinom 10.stoljeća, Bosna je prvi put u historiji došla pod vlast jedne strane zemlje - Hrvatske. U Ljetopisu popa Dukljanina se opisuje kako je hrvatski vladar Krešimir opustošio Uskoplje, Luku i Plevu i da je se bosanski ban tom prilikom sklonio u zaštitu kod ugarskog kralja. Tu se, najvjerovatnije, misli na hrvatskog kralja Krešimira II koji je vladao od 949. do 969.godine. Njega je naslijedio njegov sin Stjepan (969-997), koji se poistovjećuje sa Stjepanom Držislavom, za koga se kaže da je vladao Hrvatskom i Bosnom, dok su njegovi nasljednici, prema istom izvoru, vladali Hrvatskom, ali ne i Bosnom. Smrću bosanskog vladara Svetolika-Stjepana, oko 934. godine, dolazi dakle do izvjesne krize domaće vlasti u Bosni, koja će potrajati praktično do 1180. godine i bana Kulina, koji napokon uspijeva ponovo uspostaviti nezavisnost Bosne.



Bosanska banovina
From Wikipedia

Bosanska banovina je bila srednjovjekovna drzava tog doba, na razmedju izmedju istoka i zapada ostala je neovisna i u kulturno politickom pogledu posebna. Mudri banovi, a kasnije i kraljice i kraljevi bili su jako uporiste knjizevnosti i Crkve Bosanske.



Bosansko kraljevstvo
From Wikipedia

Bosansko kraljevstvo je država koja je postojala na Balkanu od druge polovine 14. vijeka do druge polovine 15. vijeka, obuhvaćajući pretežno prostore današnje Bosne i Hercegovine, ali u nekim periodima i dijelove susjednih država. Za vrijeme kralja Tvrtka I, Bosansko kraljevstvo je bila najmoćnija balkanska država.

Preuzeto sa: "http://bs.wikipedia.org/wiki/Bosansko_kraljevstvo"



Historija Bosne i Hercegovine (1463–1878)
From Wikipedia
(Preusmjereno sa Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu)
Osmansko razdoblje Bosne i Hercegovine traje od 1463. godine i uspostavljenja Bosanskog sandžaka do 1878. i početka Austro-Ugarske okupacije. Dolazak Osmanlija je vjerovatno najvažniji događaj u historiji Bosne i Hercegovine, i imao je ogromne vjerske, jezičke, kulturne, političke, i vojne posljedice za naše područje. Za vrijeme Osmanske vladavine Islam i Judaizam se po prvi put značajno pojavljuju u Bosni dok se Pravoslavlje širi na čitav prostor današnje države. Političari i mislioci bosanskog porijekla imaju uticaj na tok historije daleko van granica njihove domovine, dok u samoj Bosni su utemeljeni gradovi poput Sarajeva i Mostara, a sa njima i izgrađeni impresivni arhitektski objekti poput Starog Mosta i Ferhadije džamije. Savremene granice Bosne i Hercegovine također potiću iz ovog doba.



Preuzeto sa: "http://bs.wikipedia.org/wiki/Bosanska_banovina"

_________________
Ljubav je uvijek put prema sreći , ali život ponekada ima drugačije namjere.....
 
crnibiser
samotvoja24
samotvoja24



Godine: 37

Datum registracije: 22 Maj 2005
Poruke: 11006
Mesto: Sarajevo

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Sub Jun 24, 2006 12:35 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Ilirsko doba
Glavni članak: Bosna i Hercegovina za vrijeme Ilira

Područje današnje Bosne i Hercegovine je naseljeno od doba Neolita. U bronzano doba, neolitsko stanovništvo su zamijenili Iliri, narod koji je govorio zajednički indoevropski jezik. Treba napomenuti nekoliko ilirskih plemena na području današnje Bosne i Hercegovine. Glavni od njih, Dalmati, od kojih je vjerovatno nastala riječ Dalmacija, su živjeli širom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Desitijati.

Liburni su vjerovatno povijesno najpoznatije ilirsko pleme na ovim prostorima. Oni su živjeli u sjeverozapadnoj Bosni i bili su čuveni pljačkaši. Ardani su živjeli južno od Liburna, a Antiari su živjeli još dalje prema jugu. Druga ilirska plemena koje treba pomenuti su Labodi i Daorsi. Migracije Kelta u četvrtom i trećem stoljeću prije naše ere su izbacile mnoga ilirska plemena sa bivših teritorija. Ipak, neka keltska i ilirska plemena su se miješali, kao što su Skordisci, mješovito ilirsko-keltsko pleme iz sjevernoistočne Bosne.

Najpoznatija sjedišta ilirske kulture su bili u okolini Sarajeva, na Zlatištu i Soukbunaru, te kod Bihaća i Stoca. Prvih tri stotine godina boravka Ilira na području Bosne ovijeno je tajnom, a tek negdje u 7. vijeku p.n.e., dospijevaju pod utjecaj snažnijih Helena, koji pacificiraju manja plemena, što se zaključuje po odsustvu oružja u grobovima. Ipak, druga ilirska plemena opstaju kao snažne vojne družine, koje su ratovale protiv Filipa i Aleksandra Makedonskog.

Prvi sukobi Ilira i Rimskog carstva su se dogodili 229. godine prije naše ere. U Ilirskim ratovima koji su trajali od tada do 219 p.n.e., Iliri su izgubili dolinu Neretve. U narednih 200 godina, brojne su bune i ustanci Ilira koji su pod rimskom upravom, i jedan takav ustanak je podignut i 6. godine n.e., u okolini Vareša i Vranduka (pod vodstvom Botona i Pineza) ali je žestokom akcijom Rimljana ugušen 9. godine n.e. u tako da za vrijeme cara Tiberija (9. n.e.), sve ilirske teritorije konačno prelaze pod rimsku upravu.

Teško je ocijeniti utjecaj Ilira na kulturu današnjih Bosanaca, uglavnom zbog nedostatka izvora o staroj ilirskoj kulturi. Pisci iz Grčke, u to doba najnaprednija civilizacija Evrope, su o Ilirima govorili da su nehelenski barbari. Ipak izgleda da su neki aspekti ilirske kulture preživjeli puna dva milenija. Najčuvenije je tetoviranje, koje iako neslavensko je bilo popularno među Bosancima čak i u dvadesetom vijeku.


Rimsko doba


Bosanska banovina


Sa utjecajem vanjskih političkih situacija (najčešće Bizantije), i u Bosni se počelo raspadati rodovsko-plemensko društvo. Tako je do kraja 9. vijeka tadašnja Bosna postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od početka 12. vijeka javlja se bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starješina. Prema ekonomskoj moći, vladajući stalež se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani od ratnih zasluga, po uvjetu da po potrebi vrše vojnu službu. U slučaju izdaje, tj. neodazivanja na nju, vladar bi mu imao pravo oduzeti feud (posjed).

Bosanski posjedi razlikovali su se od posjeda susjednih zemalja jer su oni bili porodična nedjeljiva svojina. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su i ovisni ljudi u koje su spadali zemljoradnici (kmetovi) i stočari (vlasi). Sve do 14. vijeka u Bosni je postojalo ropstvo. U razvijenoj feudalnoj Bosni vladar se zvao banom (od avarske riječi što znači bajan - bogat). Od krunisanja bana Tvrtka za kralja (1377.) bosanski vladari će ovu titulu nositi sve do gubitka državne samostalnosti, tj. do prodora Osmanlija na ove prostore.

Značajnu ulogu u političkom životu Bosne odigrale su susjedne zemlje, a najviše Bizantija i Ugarsko carstvo. Te dvije državne sile tog doba na našim prostorima međusobno su se borile za prevlast na Balkanskom poluotoku. Prvi poznati bosanski ban bio je Ban Borić (1154.- 1164.). Živio je do kraja 12. stoljeća, pa se može zaključiti da je u vrijeme upravljanja Bosnom bio jako mlad. Za vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se veliki rat izmedju ugarskog kralja Stjepana IV. i bizantijskog cara Komnena oko prevlasti na Balkanu. Ban Borić je bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom i sudjelovao u navedenom ratu te opsadi Braničeva. Pri povratku u Bosnu, ban Borić pretrpjeo je poraz od bizantijske vojske. Nakon poraza bana Borića na vlast u Bosni dolazi ban Kulin (1180. - 1204.) Ban Kulin na vlast dolazi možda i prije 1180. godine, ali zbog smrti bizantijskog cara Komnena te godine, ista se i uzima kao početak banovanja Kulinovog Bosnom. U tom periodu nastaje i vojno, te i ekonomsko slabljenje Bizantije. Takvo stanje koristi ban Kulin koji sve više i više priznaje vlast ugarskog kralja.

Bosna je naime u tom periodu uvijek bila vezana za Ugarsku, međutim to nije imalo nikakvih opasnosti za Bosnu po gubitak svoje samostalnosti. Ban Kulin svoju vlast proširuje na prostore župa Soli i Usore, tako da je Bosanska vlast bila uspostavljna na cijelom prostoru rijeke Bosne. što je napredovalao proširenje državne teritorije, to je napredovala i privreda. Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, kako i međusobno pripomaganje u ratovima, ban Kulin 1189. godine sa Dubrovačkom republikom na čelu sa knezom Krvašem, sklapa trgovački ugovor. Za vrijeme bana Kulina, širom Bosne je vladao red i mir pa je nastala poslovica od naroda koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana". Krajem 12. stoljeća počinju optužbe da ban Kulin štiti heretike (tj. nevjernike). Naravno, to nije odgovaralo papi Inocentiju III. koji je želio uništiti Crkvu bosansku i njene vjernike, te poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod protiv nevjernika. Uviđajući opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske pred papinim izaslanikom na Bilinom polju kod Zenice 1203. godine javno prihvata učenje crkve kakvo nameće Rim. Tako je prevaziđen veliki rat koji je mogao zadesiti Bosnu. O nasljedniku bana Kulina nema sigurnijih podataka, tako da godine 1230. spominje se ime Mateja Ninoslava. On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču. Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I. (1290). Novi bosanski ban imao je vlast samo uz obale Drine, tako da je navedeno stanje iskoristio hrvatski feudalac Pavle Šubić, te svoju vlast proširio i u Bosni. Sin Pavla Šubića, Mladen II. Šubić starao se o budućem bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniću koji 1322. godine napušta staratelja te ratuje na strani ugarskog kralja Karla. Uz njegovu pomoć je protjerao porodicu Šubića, te uspostavlja vlast nad cijelim teritorijom Bosne. Svoj najveći uspon, Bosna je doživjela za vrijeme svoga zadnjeg bana, Tvrtka I.' (1353. - 1391.). Nakon krunisanja Tvrtka I. u Milama kod Visokog, 1377. godine, Bosnom vladaju kraljevi.

Bosansko kraljevstvo

Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice Šubić se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, kojima vlada ban Kotroman, 1314. godine preuzima njegov sin ban Stjepan II Kotromanić. Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojati titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih i u tome ubrzo definitivno sprječava ban Stjepan II. Kotromanić i već 1322. godine izbaciva plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni. Poslije sloma Šubića Bosna ponovno počinje "disati punim plućima" i vremenom prerasta u najmoćniju državu na Balkanu. Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (danas Hercegovina), te cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja također i Donje krajeve (Krajina),Usoru i Soli. Ban Stjepan II. Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s Ugarskom, te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju raznih pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II. Kotromanić sklapa zatim trgovački ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. U svojoj Povelji Dubrovčanima 1332. godine on piše: "....Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu,da ga pozove pred gospodina bana...". Ovo je vrlo značajan dokument, jer govori da u Bosni žive jedino Bošnjani i niko drugi (naziv "Bošnjani"je starinski naziv za Bošnjake), a to se očituje i na svim zvaničnim dokumentima bosanske države, te na mnogim nezvaničnim, kao što su glose na krstjanskim vjerskim knjigama i natpisima na stećcima, gdje bosanski krstjani sebe nazivaju Bošnjanima kao sto su radili i Bosnjani pravoslavci i Bosnjani katolici a kasnije i Bosnjani muslimani. Ban Stjepan II. Kotromanić podržava Crkvu Bosansku, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. godine da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji trebaju biti : "...obučeni u podučavanju u vjeri i da znaju pričati našim jezikom...". Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat, koji se vrlo brzo širi i uključuje u sebi mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunjske, tako da već 1385. godine Bosanski franjevački vikarijat uključuje u sebi 35 franjevačkih samostana, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne. To su franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. godine, još se 12 franjevačkih samostana gradi širom Bosne. Godine 1350. Srbija napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom Dušanom bilo je osvajanje dijela južne Bosne, tačnije područje Huma (današnja Hercegovina). Međutim, bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II. Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva da na koncu u potpunosti protjera srpsku vojsku iz bosanske zemlje. Cijelo vrijeme vladavine bana Stjepana II. Kotromanića, Bosna se privredno razvija, naročito u izvozu srebra, bakra i olova, a kuje se i bosanski dinar - Denarius. Udajom svoje kćerke Elizabete 1353. godine za ugarskog kralja Ludovika I., tada jednog od najutjecajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanića približio svijetu više europske politike...

Te iste 1353. godine, Ban Stjepan II. Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. On iza sebe ostavlja bosansku državu, koja je nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna, dok je njena snaga ipak zavisila od kooperacije između moćnih bosanskih plemićkih obitelji, koje su imale veoma jak utjecaj u raznim dijelovima Bosne. Po njegovoj smrti na vlast dolazi Tvrtko I Kotromanić, koji u tome trenutku ima samo 15 godina, te ima u početku velikih problema sa sređivanjem odnosa izmedju bosanskog plemstva, a vanjske sile pokušavaju iskoristiti njegovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu, u čemu se najviše ističe Ugarska, na čelu s kraljem Ludovikom I. Poslije učvršćivanja svoje pozicije u Ugarskoj, kralj Ludovik pokušava da to isto učini i nad Bosnom... Počinje da zahtijeva razne Bosanske oblasti, miješa se u dubrovačko-bosansku trgovinu i otvara ponovno pitanje Crkve Bosanske, nakon gotovo stogodišnjeg zatišja, tako da već 1363. godine izbija sukob izmedju Tvrtka i Ludovika, u kojem Tvrtko pobjeđuje. Nakon što je potvrdio svoje mjesto u Bosni Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije, uključujući područje današnjeg Sandžaka, zatim Zetu i južnu Dalmaciju, uključujući jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske.

U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Bosne 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Potom, kralj Tvrtko se proglašava, poslije osvajanja novih teritorija, i kraljem Srbije, a malo kasnije i kraljem Hrvatske. Kralj Tvrtko osniva zatim bosansku trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i naziva je "Novi", što se danas zove "Herceg Novi". To je izazvalo ljutnju Dubrovčana, jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju "nagovoriti" kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt "Novi". Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom Balkanu. Bosna je bila prva država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu, dakle, izvršila je upravo bosanska vojska i to 13. avgusta 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na primorski bosanski grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno obranila grad. Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa otocima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te otoke Brač, Korčulu i Hvar. Izuzetak ostaje Zadar, koji se nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu. U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, te u ljeto 1388. godine kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Nedugo potom, bosanska vojska ponovno pod zapovjedništvom kneza Vlatka Vukovića, sudjeluje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, pored Bošnjana i od Ugara, Srba, Albanaca, Grka i Bugara, koja se na Kosovu polju 1389. godine suprotstavlja Osmanskom carstvu. Iz bitke na Kosovu Bošnjani se vraćaju bez dramatičnih gubitaka. U toj bitci najgore prolaze Srbi, jer Srbija poslije te bitke praktično prestaje da postoji. Poslije Tvrtkove smrti 1391. godine nastupa poprilično nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana rivalstvom unutar bosanskog plemstva, što rezultira veoma čestom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska također pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu. Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391. godine, novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša. 1394. godine, nakon što u Ugarskoj dolazi na vlast kralj Sigismund Luksemburški, te bosanski kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustoličeni ugarski kralj. Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da za novoga kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju,koji je bio veoma prougarski orijentiran. 1404. godine bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog kralja Bosne Stjepana Ostoju, te na njegovo mjesto postavlja Tvrtka II., inače izvanbračnog sina kralja Tvrtka I. Ovo izaziva bijes ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog, koji bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć te on ponovo uspostavlja svoju vlast 1409. godine. 1414. godine na geopolitičkoj se sceni pojavljuje novi vojni element - Osmansko carstvo. Osmansko carstvo podržava bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II. kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske, s jedne strane i Tvrtka II. i Osmanskog carstva sa druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači bivaju totalno poraženi u srednjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako održava na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojić , postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. godine kralj Tvrtko II. ponovno preuzeo bosansko prijestolje. Nedugo potom i sam kralj Tvrtko II. postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao ugarsku pomoć protiv pobune bosanskih plemića Sandalja i Radivoja Ostojića, sina bivseg kralja Ostoje, koji uz osmansku pomoć ovladavaju većim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. godine. Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti, 1443. godine bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji Huma, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okončava 1446. godine učvršćivanjem pozicije kralja Tomaša, mada bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak utjecaj na jugu Bosne, tj. na području Huma, što se oslikava u činjenici da 1448. godine daje sebi titulu "Herceg" i po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao "Hercegovina". Osmanska ekspanzija tjera kralja Tomaša da 1450. godine zatraži vanjsku pomoć, te se obraća papi po tome pitanju, koristeći činjenicu da je papa pokazivao veoma veliko zanimanje za Bosnu u to vrijeme, prvenstveno zbog franjevaca, koji u to vrijeme, na čelu s "Vikarom od Bosne" po imenu Jacob de Marchia, nastoje uspostaviti katoličku dominaciju u Bosni, uz napomenu da je kralj Tomaš 1445. godine prešao sa krstjanstva na katoličanstvo, što je papa želio u potpunosti iskoristiti. Također, papa je bio opsjednut i pitanjem Crkve Bosanske, optužujući je, po ko zna koji put, za herezu, tako da 1459. godine kralj Tomaš pristaje na papin zahtjev da započne progoniti heretike u Bosni. On saziva starješine Crkve Bosanske i nudi im veoma skučen izbor : ili da prihvate katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2000 pristaje da pređe na katoličanstvo, a od ostalih, koji ne prihvatiše, oko četrdeset hiljada njih se sklanja na prostoru južne Bosne, na prostoru Huma i nalaze zaštitu u okrilju bosanskoga vojvode Stjepana Vukčića Kosače, koji je i sam bio krstjanske vjere, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio, tadašnji papa, Pio II. koji kasnije, u svojim "Commentarima", piše: "Kralj Bosne, da opere ljagu što je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz svoje kršćanske vjere, ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce(bosanske krsthjane), kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se, a oko četrdeset hiljada ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobjegli su Stjepanu (Vukčiću Kosači), vojvodi bosanskome, svome drugu u nevjeri."(Mehmedalija Bojić,"Historija Bosne i Bošnjaka",str.32,Sahinpasic,Sarajevo,2001.). Dakle, nije išlo tako glatko sa "običnim" Bošnjanima, koji se potpuno oglušuju na poziv kralja Tomaša da pređu s krstjanstva na katoličanstvo mada mnogi bijahu i porobljeni i poslani u Rim, gdje su bili preobraćeni na katoličanstvo na miran način. Te iste, 1461. godine, Stjepan Tomašević, sin kralja Tomaša biva postavljen za novoga kralja Bosne. On se suočava s jakom prijetnjom od osmanskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upućuje svoj apel za pomoć u obrani od Osmanskog carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462. godine, poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanskom carstvu, čime je uvjetovala mir u Bosni. Godinu dana poslije, 1463. godine velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II. napada Bosnu.

Prva bosanska tvrđava koja je pala, bila je stara bosanska kraljevska tvrđava Bobovac, koja je pala 20.juna 1463. godine, te kralj Stjepan Tomašević prelazi u tvrđavu u Ključu... Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen. Poslije toga Bošnjani sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma sa Osmanlijama i u samo sedam dana predaju ključeve od još 20 tvrđava širom Bosne, koja od te 1463. godine, postaje dijelom Osmanskog carstva, a većina Bošnjana, prvenstveno bosanskih krstjana, prihvata Islam kao svoju vjeru.


Osmanlijsko doba
Poslije zauzimanja Bosanskog kraljevstva, Osmanlijsko carstvo pokazuje veliki respekt prema Bošnjacima i Bosni i ne želi se previše uplitati u svakodnevni život Bošnjaka, nego se čak tada, a i kasnije dešavaju mnoge stvari u Bosni koje su bile veoma nekarakteristične za ostale zemlje koje ulaze u sastav Osmanlijskog carstva. Već na samom početku, uz obostrani dogovor, godine 1465. se ponovo uspostavlja Bosansko kraljevstvo, na čije čelo se postavlja jedan od potomaka Bosanske kraljevske porodice Kotromanić, Matija Kotromanić, koga Turska priznaje izvjesno vrijeme kao legitimnog kralja Bosne. Međutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrđava koje su se još uvijek opirale vojnoj okupaciji, Osmanlije preuzimaju postepeno potpunu vojnu kontrolu nad zemljom. Do 1465. godine bosanski plemić Herceg Stjepan Vukčić Kosača čak uspostavlja apsolutnu dominaciju bosanske vojske na prostoru južne Bosne, ali biva potisnut i povlači se u svoju tvrđavu u bosanskoj luci Novi, osnovanu još od strane kralja Tvrtka, gdje i umire 1466. godine, a Novi se od tada, po njemu, zove Herceg Novi. Čovjek, pod čijom komandom je zauzeta Bosna, Mehmed II. je bio jedan od najuspješnijih vojskovođa Osmanlijskog carstva u njenoj historiji. Pod njegovom komandom je 1453. godine osvojen Carigrad, a potom stavlja pod kontrolu cijelu Anatoliju, te daje sebi titulu "Fatih", što znači "Osvajač". Potpuno je uništio Venecijansku armiju u Grčkoj, zauzeo Bosnu, te osvojio Moldaviju i Mađarsku, a bio je u procesu pripreme velike invazije na Italiju, kada je umro 1481. godine. Osmanlijsko carstvo je bila u svojoj suštini vojna organizacija, koju su interesirala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu vidjeti, što se Bosne tiče, dvije stvari: proces prelaženja Bošnjaka na Islam, jer su ovi porezni registri razvrstavali Bošnjake po vjeroispovjesti, a također se iz njih može vidjeti i to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Osmanlija ili bilo koga drugog, koje bi značajno promjenilo etničku sliku Bošnjaka. Prvi porezni registar Osmanlijskog carstva uspostavlja u Bosni već 1468. godine i iz njega se može vidjeti da u prvih pet godina ne baš veliki broj Bošnjaka prelazi na Islam, da bi već, po poreznom registru iz 1520. godine broj muslimana prešao 45% ukupnog broja Bošnjaka, dok nam porezni registar iz 1624. godine govori da u Bosni zivi oko 150.000 Bošnjaka katolika, oko 75.000 Bošnjaka pravoslavaca i čak 450.000 Bošnjaka muslimana. Dakle, glavni proces prelaženja Bošnjaka na islam je trajao oko 100 godina i nije se dogodio preko noći. Bosna je za cijelo vrijeme Osmanlijskog carstva imala povlašteni status u odnosu na sve druge zemlje koje ulaze u njen sastav. Bošnjaci muslimani su sa islamom prihvatili orijentalni način života i preko njih su ga prihvatili i Bošnjaci pravoslavci i Bošnjaci katolici ali ostali svoj narod. Bošnjačka feudalna gospoda je ne samo zadržavala svoje posjede nego je imala pravo i na nasljeđivanja istih, unutar svojih obitelji, a kako ćemo kasnije vidjeti Bošnjani u Bosni, tokom vremena, potpuno preuzimaju lokalnu vlast u svoje ruke, što apsolutno nije bio slučaj u ostalim zemljama koje ulaze u sastav Osmanlijskog carstva. Iz, već pomenutih, poreznih registara se može vrlo jasno pratiti i jedan drugi proces, a to je širenje pravoslavlja u Bosni. Tokom srednjovjekovne Bosne pravoslavlje je šireno među Bošnjanima bogumilima, s gotovo nikakvim rezultatom, izuzev u Hercegovini gdje je dio Bošnjaka prihvatio pravoslavlje mirnim putem dok je kod Drine šireno nasilno. Međutim, po ulaženju Bosne u sastav Osmanlijskog carstva u Bosnu se doseljavaju Vlasi (pravoslavni stočari) i preko njih je još jedan dio Bošnjaka prihvatio pravoslavlje. Oni kao i Bošnjani koji su ranije prihvatili pravoslavlje su bili Bošnjaci pravoslavci isto tako je i jedan dio Vlaha postao bošnjački. Godine 1580. uspostavlja se Bosanski ejalet. Unutar Osmanlijskog carstva, ejalet (pašaluk) je bio najveća društveno politička jedinica, koja je bila sadržana iz više sandžaka. Do 1580. godine Bosna je bila u statusu sandžaka, a od 1580. godine stiče status ejaleta. Bosanski ejalet je bio pod upravom paše ili beglerbega, a uključivao je u sebi cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, plus dijelove koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Vrlo je važno uočiti ovu cjelovitost Bosne i poseban status koji ona uživa do samog kraja njene okupacije od strane strane Osmanlijskog carstva, dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava svoj teritorijalni integritet, kroz cijelo vrijeme osmanlijske okupacije. Prvo sjedište Bosanskog ejaleta je bilo u Banjoj Luci,koje se 1639. godine seli u Sarajevo, zatim u Travnik 1697. godine i opet u Sarajevo 1850. godine. Državna politika se sastojala uglavnom u tome da se zemlja drži pod kontrolom i da se porez redovito isplaćuje Osmanlijskom carstvu. U zemljama pod vlašću Osmanlijskog carstva bilo je više vrsta civilnih zakona, a generalno je vođen na lokalnom nivou od strane kadije. Kadija je bio najvažniji administrator na lokalnom nivou i oblast nad kojom je on administrirao se zvala kadiluk. Određeni broj kadiluka je činio sandžak, nad kojim je administracija bila od strane vojske. Više Sandžaka su činili ejalet, odnosno pašaluk. Na vojnom planu u ovome periodu Bošnjaci bivaju regrutirani i sudjeluju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmanlijsko carstvo; od rata protiv Austrije od 1593. do 1603., rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima) od 1640. do 1669. godine, te ponovo protiv Austrije 1663. godine, poslije čega dolazi do primirja, koje traje sve do 1683. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od 1684. do 1687. godine Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom bosanskih spahija, što je prouzročilo veliku migraciju Bošnjaka iz Mađarske u Bosnu. Također, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu 1685. godine, koji je bio uspješno odbijen. Potom se, 1697. godine, događa jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske, pod komandom princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6000 austrijskih vojnika dopire čak do Sarajeva i njegove branitelje zatiče potpuno nespremne za borbu, te 23. oktobra 1697. godine gotovo potpuno spaljuju Sarajevo, koje je tada bilo sjedište Bosanskog ejaleta i poprilično veliki grad sa preko 120 džamija. Austrijska vojska se povlači, a sam rat sa Austrijancima se završava tako što dolazi do sklapanja "Karlovačkog mira", koji je sklopljen u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanlijskog carstva, jer Mađarska i Transilvanija bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grčka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Osmanlijskom carstvu, koje je "jedva dočekalo" prvu priliku da ponovo započne rat sa Venecijom, što se i dogodi 1714. godine, poslije kršenja određenih odredaba "Karlovačkog mira" od strane Venecije. Austrija ponovno postaje saveznik Veneciji te bilježe veliku pobjedu kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu 1718. godine, poslije čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja današnja jugozapadna granica Bosne. Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema Bošnjacima, te se događaju velike pobune protiv Osmanlijskog carstva 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Sljedeća veoma bitna godina jeste 1736., kada Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poražena u bitci kod Banja Luke, te dolazi do novog primirja 1739. godine, kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih pobuna Bošnjaka protiv Osmanlijskog carstva, koje se događaju 1745. i 1747. godine, a poslije velike pobune u Mostaru 1748. godine, sultan šalje pismo "upravitelju" Bosne, Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu: Bosna mora biti ponovo osvojena!

Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja pobunjenicima, poslije te naredbe, i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je područje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Istanbulu, tako da je Mehmed-paša bio prisiljen da šalje veliku vojsku na Mostar 1768. godine, da suzbije pobunu. Godine 1788. je razvijen plan o osvajanju Balkana od strane ruske carice Katarine Velike i austrijskog cara Josipa II., te ubrzo vrše veliki napad na Bosnu. Na početku rata obećavaju da će poštivati slobodu vjeroispovijesti svim Bošnjacima muslimanima, ukoliko polože oružje i predaju se, a također su se nadali velikoj potpori Bošnjaka katolika i Bošnjaka pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada, 1788. godine, ulaze u Bosnu, jedan mali dio Bošnjaka, zaista, i pristupa austrijskoj vojsci, ali velika većina Bošnjaka svih vjera, pruža žestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajući njihov daljni prodor. Bošnjacima je išla na ruku činjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku, te, konačno, odustaju od te agresije 1791. godine, a zauzvrat sultan odobrava austrijskom caru zvanični status "zaštitnika kršćana", koji žive unutar Osmanlijskog carstva. Na samome početku ovog perioda događaju se vrlo značajne promjene granica u zemljama susjedima Bosni. Rusija i Austrija ulaze u rat s Napoleonom, koji, poslije niza pobjeda nad Austrijom, uzima Veneciju, Istru i Dalmaciju, uključujući i Dubrovačku republiku 1805. godine. Napoleon postaje saveznik sultanu i pomaže mu u suzbijanju jedne pobune na teritoriji Srbije, a Francuzi su također prisutni i na teritoriji Bosne, u nekim manjim sukobima, kao npr., pomažući suzbijanje jedne manje pobune u jugoistočnoj Bosni, kada pomažu Hadži-begu Rizvanbegoviću, koji je bio pod opsadom u tvrđavi u Hutovu, blizu Neuma. Sve ove pobune dovele su do značajnih društvenih i političkih promjena unutar Bosne. Najvažnija promjena je, prije svega, bila uspostava kapetanija u Bosni.

Kapetan je bio vojni administrator u pograničnim pojasevima i njegov zadatak je bio da uspostavlja vojsku, provjerava putnike koji su prelazili granicu, održava putove sigurnim od razbojnika i da izvršava razne druge policijske i administrativne dužnosti. Teritorija kojom je upravljao se zvala "kapetanija", koja je mogla biti manja ili veća od kadiluka. Tokom 17. vijeka ovaj sistem je bio znatno proširen na unutrašnjost zemlje, a također su bile proširene ingerencije samih kapetana, tako da su neke porodice počele da tretiraju kapetanije kao nasljednu instituciju. U vrijeme sklapanja "Karlovačkog mira" 1699. godine, u Bosni je bilo 12 kapetanija, da bi krajem 18. vijeka njihov broj porastao na 32, pokrivajući praktično cijelu Bosnu. Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj suštini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, što se tiče lokalne uprave, dok se još uvijek morao plaćati porez Osmanlijskom carstvu, ali nisu više stranci direktno vladali, nego sami Bosanci, što je predstavljalo značajan pomak ka nezavisnosti Bosne i činilo je veoma privilegiranom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod osmanlijskom okupacijom.

1813. godine sultan pokušava da umanji ovu nezavisnost, te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu, koji je imao zadatak da započne proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku, sačinjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a također 1820. godine izvršeni su napadi na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva kapetana: iz Banja Luke i Dervente. Novi sultan Mahmut II.,1826. godine vrši veliku reformu vojske, što nailazi na veliki otpor u Bosni, te sultan šalje Abdurahman-pašu iz Beograda da izvrši ove reforme u Bosni, ali on postiže veoma malo uspjeha u tome. Godine 1831. diže se velika pobuna Bošnjaka na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem za autonomiju Bosne. Te iste godine bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradaščevićem na čelu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava, tjerajući ga da skine novu "reformsku" odjeću i obuče tradicionalnu nošnju. Zatim, bosanska vojska od preko 25.000 vojnika nanosi veliki poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine, u Sarajevu, i zvanično proglašava autonomiju Bosne, što je praktično značilo puna nezavisnost Bosne, iako je diplomatski poručeno sultanu da će se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne. Sultan, potom, uspijeva da unese neslogu među Bošnjake, i pridobija na svoju stranu Ali-agu Rizvanbegovića i Smail-agu čengića, te šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, te bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaščević se povlači u Austriju i pokret za autonomiju Bosne, odnosno za punu nezavisnost Bosne, biva ugušen tek 1850. godine. Godine 1836. nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže pobunu, koja je bila krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeća velika pobuna se desila 1840. godine, kada je ponovo Vezir bio istjeran iz Travnika, ali i ta pobuna biva uskoro ugašena od strane regularnih osmanlijskih trupa. 1850. godine sultan salje u Bosnu Omer-pašu Latasa, koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti, koji je dijelio zemlju u 9 oblasti, od kojih je svaka bila pod vlašću kajmakama. Godine 1875 izbija Hercegovačka buna i veoma brzo se razvija u pravi ustanak, koji ima zapažene rezultate. Godine 1877. Rusija, zajedno s Austrijom, proglašava rat Osmanlijskom carstvu i već početkom 1878. godine Rusi dolaze skoro do Istanbula, poslije čega dolazi do primirja, gdje su Rusi bili ti koji su diktirali uvjete, koji su,naravno, išli puno više njima u prilog, nego njihovim saveznicima Austrijancima. Po ovome sporazumu Rusija osigurava Bugarskoj da se znatno proširi i dobije gotovo punu autonomiju od Osmanlijskog carstva. Bosna, pak, je po tome dogovoru ostala dijelom Osmanlijskog carstva, uz velike reforme, i po članku 14. toga sporazuma bosanski prihodi se od tada, pa u naredne tri godine, moraju trošiti isključivo u bosanske svrhe. Ova situacija je bila prilika za Bošnjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne, što je u međunarodnim krugovima shvaćeno kao opasnost od novih sukoba, tako da ovaj mirovni sporazum biva korigiranu julu 1878. godine u Berlinu, na čuvenom "Berlinskom kongresu", gdje je odlučeno da Bosna, iako teoretski i dalje pod osmanlijskoj vlasti, bude okupirana i administrirana od strane Austro-Ugarske.


Austro-Ugarsko doba
Devetnaesto stoljeće je bilo prijelomnim za dalji oblik jezika u upotrebi u Bosni i Hercegovini. Istina, ništa se revolucionarno nije dogodilo na jezičkodijalektskom planu, niti je došlo do važnijih promjena na području oblika govornog jezika. Ono što se pokazalo trajnim i dalekosežnim su prije svega društveni potresi i promjene: kolaps turske vlasti u BiH, formalna standardizacija jezika Hrvata i Srba s centrima u Hrvatskoj i Srbiji, kao i ponovno uključivanje Bosne i Hercegovine u evropski poredak nakon okupacije od strane Austro-Ugarske 1878. Jezik se može posmatrati na više načina, od kojih su za ovaj prikaz najvažniji genetskolingvistički i sociolingvistički. Po prvom pristupu, jezik se opisuje kao sistem dijalekata (u slučaju BiH, to su najviše novoštokavski ikavski i jekavski, te staroštokavski ijekavski, kao i niz subdijalekata). Drugi, sociolingvistički kriterij, između ostalog prikazuje nastanak i oblikovanje standardnog jezika (često se koristi i naziv književni jezik). Standardni jezik je po svojoj naravi umjetna tvorevina, nastala na temelju nekog dijalekta (npr. talijanski jezik je nastao na temelju toskanskog dijalekta, a ne, recimo, venecijanskog ili romanjskog), ali u svom daljnjem razvoju ne ovisi o dijalektskim promjenama osnovnog dijalekta (talijanski standardni jezik ne reflektira promjene u toskanskom dijalektu u zadnjih 500-600 godina), niti je vjerna slika dijalekta na kojem je temeljen. Ukratko, standardni jezik je nosilac društvenog života zemlje i naroda, polifunkcionalan je (pokriva sva područja života, od prava do nauke, od filozofije do vojske), i ima karakter prisile: u njemu su propisani načini ispravne komunikacije, i ta dimenzija preskripcije koja odlučuje šta je ispravno, a šta ne predstavlja bitnu karakteristiku standardnog jezika, kodificiranog u gramatikama i rječnicima. U sociolingvističkim krugovima ne postoji jedinstveno stajalište o tome je li književni jezik identičan standardnom (ili mu je samo faza), te kada počinje proces standardizacije za pojedini jezik. Za standardne jezike Bošnjaka, Hrvata i Srba postoje često oprečna stajališta, pa se mogu navesti samo dominantna među lingvistima za vlastiti nacionalni standardni jezik, kao i stavovi stranih slavista. Stajalište je većine srpskih lingvista da je srpski jezik utemeljio Vuk Karadžić svojim izborom novoštokavskog idioma, reformom grafije i ortografije i prekidom s dotadašnjom viševjekovnom tradicijom književnosti i pismenosti. Taj je proces počeo 1818., a dovršen je oko 1850. Kasnije se srpski jezik razvijao bez većih diskontinuiteta. Većina srpskih lingvista se drži teze Vuka Karadžića po kojoj je štokavski dijalekt etnički srpski (a ne višenacionalan od samog početka), i ustraje na jednakosti narodnog govora i standardnog jezika (uz manja odstupanja). Po toj vizuri, za hrvatski jezik se smatra da je varijanta jednog, srpskohrvatskog jezika (jedna, manjinska škola), dok je drugo, većinsko mišljenje da se radi samo o hrvatskoj varijanti srpskog jezika. Za bosanski jezik se drži da je samo preimenovani srpskohrvatski jezik kakav je bio u službenoj upotrebi u BiH, a za sam srpskohrvatski da je standardni jezik formalno nastao Bečkim dogovorom hrvatskih i srpskih književnika i filologa 1850. Opet, za jednu školu, taj je dogovor početak nastanka srpskohrvatskog jezika u kojemu su se hrvatski i srpski jednostavno «spojili», dok je za druge to značilo hrvatsko prihvaćanje, ili «preuzimanje» Karadžićevog, etnički srpskog jezika. Također, stav je da se jezik Bošnjaka treba zvati (nezavisno o njegovoj supstanciji i strukturi) bošnjačkim, a ne bosanskim jezikom, jer drugi naziv pokazuje političke pretenzije i ne odgovara činjenici da se jezik zove po narodu (talijanski, francuski, srpski, ukrajinski...), a ne po zemlji (nepostojanje švicarskog, belgijskog, jugoslavenskog, indijskog, pakistanskog, britanskog...). Dominantne moderne stavove o jezičkoj historiji srpskog su oblikovali Pavle Ivić, Milorad Radovanović, Slobodan Remetić i Branislav Brborić.

Hrvatski lingvisti se slažu u nekoliko glavnih stavova, no razilaze u drugima, isto tako značajnima. Mjesta slaganja su sljedeća: hrvatski jezik je nastao kao standardni jezik najkasnije sredinom 18. stoljeća, a proces dovršetka standardizacije se protegao do sredine, pa i konca 19. vijeka. Istodobnost konačne faze standardizacije hrvatskog i srpskog (druga polovica 19. stoljeća) ne znači ništa, jer se dva toka jezičke historije oba jezika, veoma različita u prošlosti, nisu slila u jedan jezik, nego dotaknula u međusobnim utjecajima, i to takvima u kojima je hrvatski, zbog svoje bogate prošlosti (književne i filološke), bio jezik-davalac. Srpskohrvatski standardni jezik nije se raspao propašću SFRJ, nego nikada i nije postojao, usprkos svim međunarodnim klasifikacijama koje su samo politička potvrda političkih dogovora i pregovora, a ne relevantna lingvistička kategorizacija. Ono što se označavalo zapadnom i istočnom varijantom, ili zagrebačkom i beogradskom verzijom srpskohrvatskog ili hrvatskog ili srpskog, zasebni su standardni jezici, što se nije smjelo javni priznati zbog političkih pritisaka. Hrvatski lingvisti se razilaze u pitanju kada je nastao hrvatski standardni jezik: jedna škola tvrdi da je to bilo oko 1750., s presudnom ulogom novoštokavske književnosti Kačića Miošića i Relkovića; druga, da je to pojavom hrvatske književnosti na štokavsko-ijekavskom narodnom idiomu u Dubrovniku (Šiško Menčetić, Džore Držić) (1480-1500), ili, najkasnije, ostvarenjima razvijenoga jezika u prvoj polovici 17. stoljeća, s umjetničkim djelom Gundulića i gramatikama i rječnicima Bartola Kašića i Jakova Mikalje (1600-1650).

Za srpski jezik se drži da je nastao reformama Vuka Karadžića, no, da su te reforme, u onome dijelu koji se tiče hrvatskog jezika, već ionako bile u svim elementima prisutne u korpusu hrvatske pisane riječi desetljećima i stoljećima prije Karadžića. Većina hrvatskih lingvista ne smatra da je srpski dio hrvatskog, nego, kao standardni jezik, njegov «mlađi brat». Katkad se provlači paralela Urdua i Hindija, od kojih je stariji, Urdu (muslimanska varijanta temeljena na dijalektu Hindustani, jezik sjeverne Indije nastao u 17-18. vijeku), stavljen u razinu hrvatskog, a Hindi (hinduska varijanta iz 19. stoljeća) bi, u toj vizuri, odgovarao srpskom. Za bosanski je stav prema imenu jezika identičan onom srpskih lingvista (tj. da bi ime jezika trebalo biti bošnjački), a razlikuje se u tome da se ne misli da je bosanski dio hrvatskog (ili srpskog) jezika, nego da je još nedovoljno standardiziran nacionalni jezik čija dijalektska sličnost ili istost s različitim dijalektima kojima govore Hrvati i Srbi nema nikakve posljedice po samostalnost jezika. Ili, štokavski dijalekt i poddijalekti nisu nacionalno vlasništvo ni jedne nacije, dok je standardni jezik nešto što nastaje svjesnim oblikovanjem pisaca i lingvista pojedinog naroda, i već se time ne može podvesti pod hrvatski i srpski jezički kišobran. Dominantne stavove o hrvatskoj jezičkoj historiji su oblikovali Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Stjepan Babić i Milan Moguš.

Mišljenje je bošnjačkih lingvista podijeljeno: aktivni sudionici u oblikovanju bosanskog standarda smatraju da bosanski jezik postoji stoljećima u nizu zapisanih djela, no da zbog historijsko-političkih okolnosti nije standardiziran kao poseban jezik sve do novijeg doba, što ne umanjuje činjenicu njegovog postojanja, nego samo pokazuje kašnjenje u preskripciji fizionomije službenog jezika u praksi. Dio lingvista drži da hrvatsko-srpski dogovor u Beču 1850. ne znači ništa za Bošnjake jer tamo nije bio prisutan nijedan bošnjački kulturni radnik. Također, zbog historijskih referencija na bosanski ili bošnjački jezik, jedan dio lingvista misli da su hrvatski i srpski zapravo izvedeni jezici iz bosanskog, koji je, iz te vizure, dijalektska osnovica za oba jezika, pa je štokavsko narječje esencijalno etnički bosansko (ovdje dolazi do konfuzije pojmova bosanski i bošnjački). Većina bošnjačkih lingvista ističe veću homogenost narodnih govora Bošnjaka u odnosu na srpsku, a pogotovo na hrvatsku situaciju, te bliskost novoštokavskog dijalekta i jezika kakav je bio na snazi kao službeni u BiH u doba Jugoslavije (1945-1991). U naglasku na identičnosti ili velikoj bliskosti narodnog i književnog idioma, kao i na kontinuitetu sa srpskohrvatskim jezikom na vlasti u socijalističkoj BiH, većina je bošnjačkih lingvista bliža srpskom shvaćanju jezičke kulture. Razlika je u tome što srpski lingvisti tvrde da je službeni jezik u socijalističkoj BiH bio esencijalno srpski, dok bošnjački lingvisti smatraju da je bio esencijalno bosanski. Sličnost je u tome što obje strane smatraju da je «s-h» u BiH nastao bez većih nasilja, i da ga treba zadržati više-manje onakvog kakav je bio (uz manje izmjene). Mišljenje je većine bošnjačkih lingvista da su hrvatski, srpski i bosanski zapravo jedan standardni jezik koji se prije zvao srpsko-hrvatski, a da je prirodno da taj jezik, uz manje promjene koje bi unijela svaka nacionalna zajednica u BiH, trebao biti jedinim službenim jezikom u Bosni i Hercegovini. Manjina bošnjačkih lingvista smatra da bosanski jezik tek treba oblikovati, i to na tradicijama potiskivane bosansko muslimanske pismenosti i književnosti, prvenstveno usmene i one nastale do 19. vijeka. Glavni je spor među bošnjačkim lingvistima o samoj namjeni bosanskog jezika: je li to nacionalni jezik Bošnjaka ili svih stanovnika BiH? Koliko je bivši «s-h» u BiH nametnut strani idiom, a koliko je prirodan jezički izraz? U ovisnosti o odgovoru slijede i praktični potezi koji se tiču svih razina službenog jezika. Dominantne stavove o bosanskoj jezičkoj historiji su oblikovali Alija Isaković, Dževad Jahić, Senahid Halilović i Naila Valjevac. Strani su slavisti oko tih pitanja podijeljeni. Većina pripadnika starije generacije, školovane u doba SFRJ, smatra da srpskohrvatski postoji kao jedan standardni jezik s dvije (ili tri) varijante. Drugi, mlađih naraštaja, misle da je srpskohrvatski postojao, ali da se raspao zajedno sa SFRJ. Neki su mišljenja da srpskohrvatski standardni jezik nikada nije postojao, nego da je njegova kategorizacija danak političkoj situaciji. Uz ovo valja napomenuti da je propašću komunizma u dobroj mjeri opao interes za učenje jezika bivše SFRJ (usprkos ratu koji je bio dimenzija svjetske krize), kao i općenito slavenskih jezika, pa je broj inostranih stručnjaka za bivši srpskohrvatski malen, a još je problematičnija njihova sprema, često ovisna o sredini u kojoj su usavršavali studije i čije stavove nerijetko prenose.

Sada prelazimo na pregled jezičkih promjena u BiH u 19. i 20. stoljeću. Jezička standardizacija je, kao što je već rečeno, izvršena izvan BiH: za Hrvate to su učinili Ilirski pokret, Zagrebačka škola i mladogramatičari (od Gaja i Šuleka do Maretića i Broza), a za Srbe Vuk Karadžić i Đuro Daničić. Proces rastakanja Osmanlijske imperije, neredi, ustanci, vojne operacije i bune su dovele do Austro-Ugarske okupacije 1878., koja je potrajala do 1918. i stvaranja države Srba, Hrvata i Slovenaca. Tri vjersko-narodnosna elementa u BiH su proživjela te događaje na sljedeći način (govorimo o jeziku, politiku spominjemo u mjeri u kojoj se dodiruje jezične situacije):

Hrvati su se preko istaknutijih franjevaca uključili u općehrvatski Ilirski pokret, te su sudjelovali u posljednjim pokušajima reforme Osmanlijskog carstva u 60-tim godinama. Nakon okupacije, koju je pozdravila većina katoličkog življa, franjevačka književna produkcija stagnira, a dolazak većeg broja činovnika i drugih radnika iz Hrvatske utječe na oblik jezika Hrvata u BiH. Zanimljivo je da zbog snage prošlog utjecaja franjevačke komponente i sporije nacionalno-kulturne emancipacije, bosanski Hrvati ne pokazuju veće aktivnosti na književnom i jezičkom polju, pa je najveći dio vrijednih tekstova nastalih na tlu BiH do Prvog svjetskog rata uglavnom djelo Hrvata pristiglih iz Hrvatske. Iako i dalje postoje značajne konfesionalne škole, došlo je i do svjetovnog školstva. Uzmemo li u obzir visok stepen nepismenosti (što vrijedi za sva tri naroda), kao i druge otežavajuće faktore, moglo bi se zaključiti da su Hrvati u BiH prihvatili utemeljeni hrvatski standardni jezik, temeljen na novoštokavsko-ijekavskom narječju i pisan Gajevom latinicom. Reformiranu vukovsku srpsku ćirilicu su mnogi poznavali, no to nije bio dio njihove baštine. Hrvati razvijaju intenzivnu spisateljsku djelatnost na više polja (historiografija, etnologija, beletristika, paleografija...), ali to je skoro isključivo djelo pridošlica iz Hrvatske (Truhelka, Prelog, Pilar, Hoermann i Skok). Ime jezika je različito: hrvatski, srpsko-hrvatski, hrvatski ili srpski, dok je pokušaj guvernera Kallaya da uspostavi bosansko ime za jezik propao zbog općeg otpora. Možda najbolji primjer jezika književnosti stvorene na tlu BiH koncem 19. stoljeća je djelo Silvija Strahimira Kranjčevića, a proze nešto kasniji tekst Ive Pilara, također došljaka. Veću kreativnost i angažman će bosanskohercegovački Hrvati pokazati tek od 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća.
Srbi su dočekali austrijsku okupaciju s nezadovoljstvom, smatrajući cijelu BiH srpskom zemljom. No, nakon borbi za crkveno-školsku autonomiju, našli su modus vivendi s austrijskom vlasti. Veoma brzo prihvativši reformiranu ćirilicu i Karadžićev model jezika, Srbi su brzo razvili književnu aktivnost centrima koje bijahu Mostar i Banja Luka. Pojavljuje se veći broj istaknutih pisaca na više polja (Aleksa Šantić, Jovan Dučić, Ćorović..), otvorenih za ekavsku normu iz Srbije i Vojvodine. Ime jezika je srpski i srpsko-hrvatski.
Za Bošnjake je austrijska okupacija značila radikalni prijelom. Mnogi su ju doživjeli kao katastrofu (prvenstveno inteligencija) i trajno odselili u Tursku (od 100 do 200.000 ljudi). Time je slomljena kičma staležu obrazovanom na orijentalnim jezicima, pa je konac stoljeća svjedočio i brzo smanjenje turske leksike u pisanoj riječi, kao i opću dezorijentaciju. Nakon početnih lutanja, koncem stoljeća dolazi do stabilizacije stanja. Nije uspio projekt imenovanja bosanskog jezika (koji je veći dio muslimanske inteligencije, na čelu s Kapetanovićem Ljubušakom, podupirao), a na prijelazu stoljeća se formirao sloj inteligencije školovane na zapadu, koja je uglavnom prihvaćala hrvatsku nacionalnu orijentaciju (Bašagić, Mulabdić, Kreševljaković, Musa Ćazim Ćatić...). Ovdje valja napomenuti nekoliko stvari: relativno malen broj pojedinaca je uspio povezati niti starije pismenosti na turskom i arapskom (najbolji je primjer Bašagić); dio inteligencije je bio prosrpski orijentiran i pisao na ćirilici, dok je manji dio nastavio pismenost na orijentalnim jezicima. Jezik je nazivan različito: kod bošnjački nacionalno orijentirane inteligencije bosanski i bošnjački, kod hrvatske (najbrojniji dio) hrvatski, te hrvatski ili srpski, a kod prosrpske inteligencije srpski ili srpskohrvatski.
Ako se pogledaju navedena djela, vidi se da je osnovna razlika u opreci ćirilica-latinica, te da su standardnojezički izrazi vrlo slični, skoro istovjetni. Naravno, budući da se radi o umjetničkim djelima, sama umjetnička sloboda ne daje pravu sliku o stanju službenog jezika, no tekstovi ipak pokazuju sljedeće stanje: jezik u Kočića, kao srpskog pisca, uza svu sličnost, otvoren je na ekavizme i koristi karakterističnu srpsku i pravoslavnu terminologiju, dok je kod Pilara, a i Kranjčevića (koji zbog umjetničke slobode upotrebljava i neke srpske jezičke oblike) riječ o hrvatskom jeziku onoga doba, a kod Bašagića slično, ali uz naklon prema arhaičnijim izrazima i bošnjačkoj leksici. Moglo bi se reći da su srpski, hrvatski i bosanski toga doba (oko 1900-1920) bili praktički jedan jezik na razini političko-publicističke proze, iako uz vidljivu razliku u leksici, stilu i, dijelom, sintaksi (dakanje). Vremenom, kako se jezici, posebno hrvatski i srpski, budu dalje kristalizirali na svim poljima, te će razlike rasti. Kraljevina Jugoslavija (prvobitno SHS) je za BiH u jezičkom pogledu značila snažno posrbljavanja: najviše u širenju srpske ćirilice, srpskog ekavskog govora, te karakteristične leksike (kotarski predstojnik je postao sreski načelnik). Tome valja dodati i to da je dio Hrvata i Bošnjaka sudjelovao u tom "poduhvatu", vođen politikom jezičkog unitarizma koji je preferirao srpsku ekavicu. Nakon sloma stare Jugoslavije, na području BiH je uspostavljena NDH (1941-1945), koja je, na onim dijelovima koje je kontrolirala, provodila jezičku politiku ekstremnog purizma kojem su se protivili i vodeći hrvatski lingvisti toga doba (Stjepan Ivšić, Petar Guberina, Kruno Krstić), ali bez uspjeha. Taj bi eksperiment ostao bez posljedica da nije kasnije bio zloupotrebljavan u druge političke svrhe, vrlo sistematsku jezičku srbizaciju BiH. Naime, jedna od odlika hrvatskog jezika je i tvorbenost, ili purizam koji strane riječi zamjenjuje hrvatskim kovanicama (stroj mjesto mašine, glazba mjesto muzike (i uz nju), povijest mjesto historije itd.). Tu je odliku Pavelićev režim u NDH nasilnim sredstvima doveo do grotesknog ekstrema, a što se, nakon sloma NDH, vratilo kao bumerang i bilo je izvrsnim argumentom u posrbljivanju jezika u Bosni i Hercegovini, u kojoj su inače do 70-ih godina demografski i praktički na svim poljima dominirali Srbi.


Kraljevina Jugoslavija

Drugi svjetski rat


Agresija na Bosnu i Hercegovinu
Pozadina Mnogobrojni osvajači, koji su gotovo neprestano nasrtali na Bosnu, tokom njene duge historije, od Rimljana, Bizantinaca, Mađara, Hrvata, Srba, Turaka, Austrijanaca, pa do Papinskih pohoda odnosno krstaških ratova u cilju istrebljenja bosanskih krstjana nisu birali sredstva ni načine da prisvoje Bosnu i Hercegovinu. Od svih zemalja agresora na Bosnu, najviše izmišljotina na račun Bosne su proizveli Hrvatska i Srbija, izmišljajući "historijsko pravo" na Bosnu. Od velikih osvajača Bosne, mora se spomenuti zbog dugotrajne okupacije, a i po svom vojnom, osvajačkom karakteru Osmansko Carstvo. Vladavina Osmanlija, koja je trajala četiri stoljeća, potpuno je promjenila granice država na Balkanu, te demografsku sliku ne samo područja Bosne i Hercegovine, nego većeg dijela Srednje Evrope, pogotovo Hrvatske i u tom dijelu se može povući paralela sa srpskim osvajanjem iz 1992. godine. Sigurno, najagresivniju politiku modernog doba prema Bosni i Hercegovini vodila je Srbija.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu Nakon održanog referenduma, dana 29. februara 1992. godine,koga bosanski Srbi bojkotuju,Bosna i Hercegovina proglašava nezavisnost, nako čega Srbija preko JNA i paravojnih trupa uz svesrdnu pomoć bosanskih Srba kreće u otvorenu agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Nešto ranije JNA je totalno uništila selo Ravno u trebinjskoj općini. Kao zvaničan datum agresije uzima se 5. aprila 1992. godine, kad je ubijena Suada Dilberović od strane srpskih snajperista na Vrbanja mostu zajedno sa Olgom Sučić, za vrijeme mirnih protesta na ulicama Sarajeva, iako je faktički agresija mnogo ranije započela. Već u junu 1992. Republika Hrvatska se uključuje u agresiju na Bosnu i Hercegovinu i ubija i zlostavlja Bošnjake a i Srbe, o čemu nedvosmisleno svjedoče stenogrami Franje Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine, koji su dokazni materijal Haškog tužilaštva.

Jugoslovenska Narodna Armija, zajedno sa bosansko-srpskim paravojnim vlastima, opkoljava glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo, i drži ga u opsadi preko 1300 dana, što je najduža opsada u historiji ratovanja. Mnogi bosanski gradovi su okupiranu na samom početku agresije: Foča, Višegrad, Bijeljina, Banja Luka, Prijedor, Doboj, a u njima srpske vojne formacije masovno ubijaju i zlostavljaju Bošnjake i Hrvate. Istovremeno na teritoriju pod kontrolom HVO-a dolazi do terora hrvatskih snaga nad Bošnjacima, pogotovo u Mostaru, Travniku, Livnu, Ljubuškom, Čapljini, Gornjem Vakufu. U jesen 1993. godine Fikret Abdić vrši secesiju prostora općine Velika Kladuša, uspostavlja autonomiju i vrši teror nad neistomišljenicima. Ipak pred kraj rata bosanska vojska uspijeva nadmašiti autonomaške snage i vratiti teritorij zauzetih područja kladuške autonomije.

Pred kraj agresije na Bosnu i Hercegovinu, srpska vojska je uz direktnu pomoć Beograda i specijalne jedinice MUP-a Srbije pod nazivom "Škorpioni", kao i drugih formacija DB-a Srbije, u Srebrenici počinila genocid nad nevinim civilnim bošnjačkim stanovništvom. 12.000 ljudi se vodi kao nestalo, a spisak ubijenih koji nije konačan danas broji 8.106 imena.

Rat je okončan 21. novembra 1995. godine, potpisivanjem Dajtonskog mirovnog sporazuma.

_________________
Ljubav je uvijek put prema sreći , ali život ponekada ima drugačije namjere.....
 
crnibiser
samotvoja24
samotvoja24



Godine: 37

Datum registracije: 22 Maj 2005
Poruke: 11006
Mesto: Sarajevo

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Sub Jun 24, 2006 12:44 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

U prvim stoljećima nove ere, područje današnje Bosne bilo je sastavni dio Rimskog Carstva. Većinom su ga naseljavali Iliri. Nakon pada carstva, Bosnu su svojatali kako Bizantsko Carstvo, tako i zapadni nasljednici Rima. Slaveni se ovdje naseljavaju u 7. stoljećuzatičući na ovim prostorima dijelove ilirskih i tračkih plemena koja su bila romanizirana a prilikom dolaska Slovena se povlače uglavnom u planine. Slaveni ih nazivaju Vlasima po starogermanskoj riječi Wallach, što znači Roman, ili Rimljanin. U svojoj etnogenezi bosanski Slaveni, kasnije Bošnjaci ili Bosanski Muslimani, kao središnji južnoslovenski narod, vrlo su se malo miješali sa drugim narodima, što nije slučaj sa okolnim Južnim SLovenima, u čijoj je etnogenezi udio neslavenskog elementa prilično značajan - na istoku Grka, Albanaca, Cincara, Rumuna i drugih, a na zapadu Njemaca, Italijana, Mađara, Čeha i dr. Kraljevine Srbija i Hrvatska vladaju dijelovima Bosne tokom 9. stoljeća. U 11. i 12. stoljeću nad Bosnom gospodari kraljevina Mađarska. Srednjovjekovna bosanska država stiče svoju nezavisnost oko 1200. godine, te se u ovom periodu razvija njen autohtoni bošnjanski narod. U početku vladari Bosne su banovi kao poznati Kulin Ban a poslije krunidbe Bana Tvrtka I Kotromanića 1377. godine vladari Bosne postaju kraljevi. Nezavisnost Bosna zadržava sve do dolaska Osmanlija 1463. godine, kad zvanično postaje dio Osmanskog carstva.

Tokom osmanske vladavine u Bosni, mnogi Bošnjani odbacuju kršćanstvo i dobrovoljno prelaze na Islam. Istovremeno, Vlasi, odnosno kasniji Srbi se po prvi put pojavljuju u nekim djelovima Bosanskog ejaleta, dok se mnogi Bošnjani katolici iseljavaju u pravcu zapada. Ovaj razvitak demografije, je korijen današnjih naroda Bosne i Hercegovine. Mnogi od Bošnjaka(Bošnjaci su ušli u orijentalni civilizacijski krug) pripadali su bošnjačkom plemstvu, tako da su već u prvoj polovini 16. stoljeća mnogi begovi i vojskovođe u osmanskoj Evropi upravo porijeklom iz Bosne (npr. Mehmed-paša Sokolović ili Gazi Husrev-beg).

U 16. i 17. stoljeću, Bošnjaci su bili sastavni dio osmanske vojske, dok su najvažnije uloge vlade Bosanskog ejaleta najčešće pripadali Bošnjacima.Mnoge od bošnjačkih porodica koje su rano prešle na Islam su bile vrlo moćne, što u Bosni dugo vremena zadržava i feudalne odnose između Bošnjaka i drugih naroda. Osmanski neuspjesi protiv druge regionalne velesile u ovom dijelu Evrope, Austrije pomiču granicu između Osmanskog carstva i ostale Evrope, koja sad ponovo stiže pred same kapije Bosne, čime se opća situacija u zemlji pogoršava. Sa konstantnim napadima i ekonomskom krizom širi se nezadovoljstvo, tako da u prvoj polovini 19. stoljeća, sultan nekoliko puta pokušava izvršiti reforme, ali ovome kapetani u Bosni odgovoraju pobunama. Najčuvenija od njih je pobuna Huseina kapetana Gradaščevića 1831. godine. Nakon što su poraženi od strane Osmanlija, vojni otpor Bošnjaka se završava, dok carstvo i dalje slabi. Istovremeno srpski odnosno hrvatski nacionalni pokreti vrše jak pritisak na Bošnjake tako da mnogi Bošnjaci se na osnovi vjere ili nečeg drugog odvaja u srpski odnosno hrvatski nacionalni korpus te broj Srba i Hrvata u Bosni raste.

1878. godine Bosna, odlukom Berlinskog kongresa, postaje sastavni dio Dvojnog kraljevstva Austro-Ugarske. Paralelno se u susjednim državama razvijaju slavenski nacionalni pokreti, koji su radili na ujedinjenju svih Južnih Slavena na jugoistoku Evrope. Povod za Prvi svjetski rat bio je atentat u Sarajevu ljeta 1914. godine, kojeg je izveo Gavrilo Princip, pripadnik revolucionarnog omladinskog pokreta "Mlada Bosna". On je pucao na austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu noseću suprugu, koji su tom prilikom i ubijeni. Povod za prvi veliki sukob svjetskih razmjera bio je time pronađen.

Krajem Prvog svjetskog rata i propašću Austro-Ugarske Bosna i Hercegovina ulazi u novonastalu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se od 1929. zove Kraljevina Jugoslavija. Time Bosna i Hercegovina, nakon orijentalizacije i okcidentalizacije, doživljava pojačanu kulturnu i političku dominaciju Beograda, koja se ogledala u raznim segmentima društvenog života. Nakon pojačane europeizacije, industrijalizacije i opće ekspanzije bosanskog društva za vrijeme austrougarske epohe, Bosna i Hercegovina tokom prve Jugoslavije ekonomski nazadaju, što stvara osnovu za socijalno nezadovoljstvo i nemire, koji će kasnije uslijediti.

Nakon sloma parlamentarne demokracije i zavođenja kraljevske diktature 1929. došlo je do novih administrativno-političkih promjena u zemlji. Jugoslavija je dobila devet banovina, čime je Bosna prvi put nakon više od 400 godina formalno podijeljena. Površina Bosne i Hercegovine pripala je u svom historijskom obliku četirima različitim banovinama, koje su nazvane po velikim rijekama. Vrbaska, Drinska, Zetska i Primorska banovina trebale su prema prvotnoj ideji tadašnjeg jugoslavenskog kralja Aleksandra I potisnuti regionalne i nacionalne identitete, a u prvi plan staviti jedinstveni jugoslavenski identitet.

1939. ugovorom Cvetković-Maček dolazi do stvaranja Banovine Hrvatske, u koju ulaze i dijelovi Bosne i Hercegovine, i to uglavnom oni koji su već pripadali Primorskoj banovini i dijelovi zemlje na sjeveru, uz rijeku Savu. Početkom Drugog svjetskog rata pod vodstvom Ante Pavelića osniva se 14.aprila 1941. godine NDH, u čiji sastav ulazi cijela Bosna i Hercegovina. Znatan dio bosanskih Hrvata sudjeluju kao pripadnici fašističke vojske tzv. NDH, ustaše,domobrani, dok nekolicina Bošnjaka zauzima vodeće pozicije u vlasti kao ministri u vladi NDH. kao npr.Osman Kulenović i Džafer beg Kulenović. Dio Srba bori se na strani četnika. Ustaše progone i ubijaju Srbe, Rome, Jevreje i komuniste na zvjerske načine.

Ipak najveći dio Bošnjaka, bosanskih Srba i djelovi bosanskog hrvatskog korpusa aktivno učestvuju u antifašističkom pokretu Josipa Broza Tita, dajući znatan doprinos Narodno-oslobodilačkoj borbi i konačnom oslobođenju cijele zemlje od stranih okupatora. Time se Bosna i Hercegovina može pohvaliti, da je jedna od prvih zemalja antifašističke koalicije u porobljenoj Evropi 1941-1945. Na teritoriji Bosne i Hercegovine vode se neke od najžešćih bitaka (Neretva, Kozara, Sutjeska, Drvar) Drugog svjetskog rata na području jugoistočne Evrope. U Mrkonjić Gradu su 25. novembra 1943. godine postavljeni temelji savremene Bosne i Hercegovine, a u Jajcu 29. novembra iste godine na zasjedanju AVNOJ-a i osnove nove, socijalističke Jugoslavije, u sklopu koje je Bosna i Hercegovina bila jedna od šest ravnopravnih republika.

U vremenu od 1945. do početka 1990-ih, Bosna i Hercegovina doživljava ubrzanu industrijalizaciju, modernizaciju i urbanizaciju, a paralelno s tim osnivaju se i institucije zemlje, koje naglašavaju njenu državnost i institucionalnu nezavisnost. U ovo vrijeme spadaju osnivanje Akademije nauka i umjetnosti BiH, univerziteta u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru i Tuzli, Radiotelevizije Sarajevo, te brojnih drugih nacionalnih i kulturnih institucija. Tokom kasnih šezdesetih godina dolazi do priznavanja Bošnjaka pod vjerskim imenom kao posebne nacionalne jedinice u tadašnjoj zemlji, koji uz Srbe i Hrvate, čine jedan od konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine.

1984. godine glavni je grad Republike, Sarajevo, domaćin 14. Zimskih olimpijskih igara, sportske manifestacije mira i prijateljstva, koja podiže ugled grada i zemlje u inostranstvu. Tokom 1980-ih, godina Sarajevo je, a napose i Bosna i Hercegovina, centar svojevrsne pop kulture u Jugoslaviji. Ovdje stvaraju neki od najpopularnijih domaćih filmskih autora (Kusturica, Kenović), a pop i rock-grupe spadaju u najznačajnije u zemlji. Bogata književna tradicija nastavlja se i tokom sedamdesetih i osamdesetih godina u remek-djelima, koja nastavljaju tamo, gdje su nekad stali naši najznačajniji autori kao Ivo Andrić dobitnik Nobelove nagrade za književnost i Meša Selimović.

U oktobru 1991. godine Bosna i Hercegovina izglasava suverenost, da bi potom uslijedio i referendum za nezavisnost u februaru 1992. godine. Veliki dio srpskog stanovništva bojkotirao je referendum. Odmah po proglašavanju nezavisnosti i međunarodnog priznanja zemlje od strane Ujedinjenih nacija u aprilu 1992. godine, izbija agresija Srbije i Crne Gore, a nedugo nakon toga u junu 1992. godine i agresija Republike Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Već 1991. hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, sklapa dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine sa srbijanskim predsjednikom Miloševićem. O podjeli Bosne i Hercegovine danas postoji mnogobrojna dokumentacija, među kojom su najznačajniji stenogrami Franje Tuđmana, ali i svjedočenja predsjednika Stjepana Mesića, nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ, Ante Markovića, nekadašnjeg premijera SFRJ i mnogih drugih svjedoka vremena.

Rat traje do 1995. godine, u kojem najviše stradaju bošnjaci, nad kojima je počinjen genocid i etničko čišćenje, a manje trpe i Hrvati i Srbi. Sva tri naroda u zemlji rat doživljavaju na različite načine, vidjevši u njemu ugrožavanje vlastitih nacionalnih interesa iako istina jeste da je rat vođen između fašista i oslobodilaca. Početkom 1992. vraća se i historijsko ime Bošnjak kao ime nacije, koje zamjenjuje dotadašnju vjersku oznaku "Musliman".

U američkom gradu Daytonu 21. novembra 1995. sve zaraćene strane u agresiji na BiH potpisuju mirovni sporazum, čime je neslužbeno završen rat. Konačni sporazum potpisan je u u Parizu 14. decembra 1995. Dejtonski sporazum potvrdio je Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu i suverenu državu u evropskoj porodici država. Prema ugovoru Bosna i Hercegovina sastoji se iz dvije administrativne jedinice: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te Brčko distrikta, koji ima poseban status i ne pripada nijednom entitetu.


Politika


Bosna i Hercegovina je po svom državnom uređenju federalna republika. Nezavisnost je stekla 5. aprila 1992., nakon što se referendumom o nezavisnosti odvojila od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, iz koje su prethodno istupile Slovenija, Hrvatska i Makedonija. Vlada se po trenutnom ustavu počela sastavljati od 14. decembra 1995. godine nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je zaustavio rat. Glavni grad zemlje je Sarajevo.

Evropski parlament bira visokog predstavnika. Trenutni visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini je Christian Schwarz-Schilling iz Austrije. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji se od tri člana, iz svakog konstituivnog naroda po jedan, koji se izmjenjuju na mjestu predsjednika predsjedništva svake 8 mjeseci. Njih izravno bira narod: Federacija bira predstavnika Bošnjaka i predstavnika Hrvata, a Republika Srpska bira predstavnika Srbina. Član predsjedništva sa najviše glasova obično postaje prvi predsjednik. Mandat traje 4 godine. Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje predsjedništvo, a odobrava Parlamentarna skupština. Predsjedavajući zatim imenuje ministre.

Parlamentarna skupština je zakonodavno tijelo Bosne i Hercegovine. Ona se sastoji od dva doma: Dom naroda i Predstavnicki dom. Dom naroda se sastoji od 58 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (17 Hrvata i 17 Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (17 Srba) i 7 iz reda ostalih. Predstavnički dom se sastoji od 98 poslanika, od kojih se dvije trećine biraju u Federaciji, a jedna trećina u Republici Srpskoj. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je najviša i konačna instanca u pravnim pitanjima i broji devet članova: četiri se biraju iz Predstavničkog doma Federacije, dva se biraju iz Narodne skupštine Republike Srpske, a tri člana bira predsjednik Europskog suda za ljudska prava nakon konzultacija sa Predsjedništvom zemlje. Državni sud Bosne i Hercegovine ima 9 članova, a sastoji se od administrativnog djela, kriminalističkog djela i suda za obraćanje javnosti.

Zaposlene osobe sa najmanje 16 godina starosti imaju pravo glasa, dok nezaposleni pravo glasa dobiju sa 18 godina starosti. Neke od političkih stranaka u Bosni i Hercegovini su: Socijaldemokratska Partija BiH, Stranka demokratske akcije, Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, SNSD, Liberalna stranka Bosne i Hercegovine, Stranka za Bosnu i Hercegovinu, Nova hrvatska inicijativa, Srpska demokratska stranka i Srpska radikalna stranka Republike Srpske. U zemlji djeluje i veliki broj nevladinih organizacija, koji stvaraju samo lažni dojam, da se nešto radi na demokratizaciji društva, koje je i deset godina nakon svršetka rata duboko podijeljeno po nacionalnoj, ali i socijalnoj osnovi. Kao i u dobrom dijelu zemalja u tranziciji, i Bosnu i Hercegovinu su zahvatili procesi takozvanih privatizacija i dokapitalizacija, koji za cilj imaju opću pljačku i generalno osiromašenje društva. Kao rezultat svega u današnjem se društvu u Bosni i Hercegovini može uoiti mali, odabarni sloj novovjekih pseudobogataša i velika masa osiromašenih građana, koja se bori za goli život i opstanak.


Politička struktura zemlje


Bosna i Hercegovina ima nekoliko nivoa političkih struktura nakon federalne vlade. Najvažnija od ovih podjela je organizacija države po entitetima (Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine. Federacija Bosne i Hercegovine raspolaže sa 51% površine Bosne i Hercegovine, a Republika Srpska sa 49%. Entiteti su nastali u Dejtonskom sporazumu 1995. godine, zbog ogromnih promjena u etničkoj slici zemlje. U Republici Srpskoj ovo je većinom bilo zbog nasilnog etničkog čišćenja lokalnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, a u dijelovima Federacije lokalnog srpskog stanovništva.

Od 1996. godine ovlasti vlada oba entiteta se u odnosu prema federalnoj vladi značajno smanjio. Ipak, iako je zemlja na putu ka svom drvavnom ujedinjena, entiteti još uvijek imaju brojna, individualna prava. Model Brčko distrikta i decentralizacija na lokalne organe vlasti put su budućnosti za Bosnu i Hercegovinu. Treći nivo političke podjele, nakon entiteta i federalne vlade, su kantoni. Federacija Bosne i Hercegovine se sastoji od deset kantona. Svi oni imaju svoju kantonalnu vladu, koja se nalazi pod zakonom Federacije. Neki kantoni su etnički mješoviti i imaju specijalne sisteme, kako bi se očuvala prava svih naroda.

Zadnji nivo političke podjele Bosne i Hercegovine su općine. Zemlja se sastoji od 137 općina a, od kojih su 74 u Federaciji Bosne i Hercegovine, a 63 u Republici Srpskoj. I općine također imaju svoju vladu i službe, i uglavnom su obrazovane oko najznačajnijeg grada ili mjesta u području. Svaki kanton sastoji se od nekoliko općina. Općine se dijele na mjesne zajednice. Osim entiteta, kantona, i općina, Bosna i Hercegovina također ima i svoja četiri tzv. službena grada. To su: Banja Luka, Mostar, Sarajevo, i Istocno Sarajevo. Grad Banja Luka i grad Mostar se nalaze u općinama istog imena, dok se Sarajevo i Sarajevo Republike Srpske sastoje od nekoliko općina. Gradovi također imaju svoju vladu, čija moć je između vlade općina i vlade kantona (Ili vlade entiteta u Republici Srpskoj).

Geografija

Glavni članak: Geografija Bosne i Hercegovine Bosna i Hercegovina je smještena na jugoistoku Evrope, u zapadnom dijelu Balkana. Ukupna površina zemlje je 51.129 km². Graniči sa Hrvatskom na sjeveru, sjeverozapadu i jugu (ukupna dužina granice: 932 km), te sa Srbijom i Crnom Gorom na istoku (ukupna dužina granice sa SCG:527 km, od toga 312 km sa Srbijom, 215 sa Crnom Gorom). Na krajnem jugu Bosna i Hercegovina izlazi na Jadransko more, u dužini od 20 km, koji se nalaze na teritoriji općine Neum. Granice Bosne i Hercegovine su uglavnom prirodnog porijekla i uglavnom je čine rijeke Drina, Sava, i Una, te planine kao Dinara na jugozapadu zemlje.

Bosna i Hercegovina se sastoji od dvije geografske i historijske cjeline: većeg bosanskog dijela na sjeveru (oko 42.000 km²) i manjeg hecegovačkog na jugu. Bosna je mahom planinska zemlja, a isto se odnosi i na Hercegovinu, s tom razlikom da je riječ o različitim karakterima tla.

Na sjeveru se planinsko područje spušta u lagano-brežuljkasto područje Posavine, odnosne dalje pretvara u Panonsku nizinu. Dinarski dijelovi Bosne prostiru se od zapada ka istoku. Hercegovinu čine planinska (visoka) i jadranska (niska) Hercegovina, koja užim pojasom između Neuma i poluotoka Klek izbija i na Jadransko more. Značajna su i polja, odnosno zaravni, koje se pružaju duž najvećih bosanskih rijeka (Una, Vrbas, Bosna, Drina), od juga ka sjeveru, odnosno u slučaju Neretve od sjevera ka jugu, a posebni oblik u krajoliku čine prostrana kraška polja na jugozapadu, jugu i jugoistoku zemlje (Livanjsko polje, Duvanjsko polje, Popovo polje).

13.60% površine Bosne i Hercegovine čini plodna zemlja, a samo 2.96% zemlje se upotrebljava za poljoprivredu, dok je 83.44% zemlje poljoprivredno gotovo neiskorišteno. U prirodne resurse Bosne i Hercegovine ubrajaju se: ugljen, željezo, boksit, mangan, bakar, krom, cink, te svakako drvo i znatne vodene mase. Najviši vrh Bosne i Hercegovine je planina Maglić (2.386 m), dok je najniži dio zemlje na razini mora. Rijetki zemljotresi i poplave čine jedinu ozbiljnu prirodnu opasnost u Bosni i Hercegovini. Među najvažnije probleme prirode spadaju onečišćenost zraka iz industijskih postrojenja, opća zagađenost prostora zbog nedostatka opće kulture i ekološke svijesti i veliko krčenje šuma.

Klima Bosne i Hercegovine je umjereno kontinentalna sa toplim ljetima i hladnim zimama. Područja sa velikom nadmorskom visinom imaju kratka hladna ljeta i duge žestoke zime. Primorje i jug zemlje mogu se pohvaliti blagim kišovitim zimama. Glavni grad zemlje je Sarajevo (ca. 500.000 stanovnika), a od većih gradova valja izdvojiti: Banja Luku, Tuzlu, Mostar, Zenicu, Bihać, Prijedor, Brčko, Bijeljinu, Travnik, Trebinje, Doboj, Gračanicu i Livno.


Privreda


Glavni članak: Privreda Bosne i Hercegovine Uz Makedoniju, Bosna i Hercegovina je bila najsiromašnija republika u SFRJ. Poljoprivreda je uglavnom bila u privatnim rukama, ali posjedi su bili mali i neprofitabilni, dok se hrana uglavnom uvozila. I danas se vide posljedice centralnog planiranja privrede, a glavna je nevolja prevelik broj radnika u industriji. Za vrijeme socijalizma u BiH je forsirana teška i vojna industrija, pa je republika imala velik dio jugoslavenskih vojnih postrojenja. Tri godine ratovanja uništile su bosansku privredu i infrastrukturu, pa je proizvodnja pala za 80%. Nakon 1995., proizvodnja se malo oporavila 1996-98., ali rast se znatno usporio 1999. godine. BDP je i dalje duboko ispod razine 1990. godine. Nezaposlenost je 2002. godine iznosila 40%. Teško je tačno ocijeniti stanje privrede, jer iako oba entita obavljavaju svoje statistike, statistike za cijelu državu su ograničene. Osim toga, službene statistike se ne bave sivom ekonomijom, koja je vrlo prisutna u cijeloj zemlji i u svim segmentima društva. Prema procjenama iz 2003. godine BDP iznosi otprilike $24.31 milijardi, a raste 3,5% godišnje. BDP po glavi je $6.100. Po sektoru, 13% BDPa otpada na poljoprivredu, 40.9% na industriju, te 46.1% na servisne djelatnosti. 40% radnika je nezaposleno. Glavni poljoprivredni proizvodi Bosne i Hercegovine su: žito, kukuruz, te razne vrste voća i povrća. Glavne industrijske grane su: proizvodnja čelika, ugljena, željeza, automobilska industrija, tekstilna industrija, proizvodnja duhana, namještaja i prerada nafte. Glavni partneri za izvoz su Italija (29%), Hrvatska (18.5%), Njemačka (17.3%), Austrija (9.3%) i Slovenija (6.7%). Glavni partneri za uvoz su Hrvatska (24.3%), Slovenija (15.5%), Njemačka (13.6%), Italija (12%), Mađarska (7.6%), i Austrija (6.6%).

Stanovništvo


Prema popisu iz 1991. godine, BiH je imala 44% Bošnjaka, 31% Srba i 17% Hrvata, dok se 6% ljudi deklariralo kao Jugoslaveni, a 2% kao Ostali. Religijska podjela je slična nacionalnoj: 99% Hrvata su katolici, 90% Bošnjaka su muslimani. Podaci su se otad znatno promijenili, jer je u ratu poginulo između do 250.000 ljudi, a gotovo polovina stanovništva zemlje promijenila je mjesto boravka. Prema podacima američke agencije CIA iz 2000. godine, u BiH je živjelo 52% Bošnjaka, 35.1% Srba, 14.3% Hrvata i 0.6% Ostalih. Prema procjenama iste agencije iz 2004. godine, Bosna i Hercegovina ima otprilike 4.007.608 stanovnika. Prema domaćim procjenama u Federaciji Bosne i Hercegovine živi 2.318.972 ljudi, a u RS 1.490.993.

Službeni jezici Bosne i Hercegovine su bosanski, hrvatski i srpski. Prema vjesrkoj pripadnsoti stanovnici Bosne i Hercegovine se dijele na: muslimane 40%, pravoslavne 31%, katolike 15%, te 14% na pripadnike ostalih vjeroispovjesti. 18.9% stanovništva je mlađe od 14 godina starosti, 70.6 je između 15 i 64 godina starosti, te 10.5% je starije od 65 godina starosti. Prosječna starost stanovika zemlje iznosi 35,9 godina. Za muškarce je ona 35,5 a za žene 36,2 godina. Stanovništvo raste otprilike 0.45% godišnje. Ipak bez zvaničnog popisa ne može se pouzdano reći, koliko Bosna i Hercegovina ima stanovnika. Projekt Evropske unije za regionalni ekonomski razvoj u Bosni i Hercegovini je napravio socioekonomsku analizu[1] za sjeverozapadnu Bosnu, koja se po definicijama analize sastojala od: Livanjskog, Srednjobosanskog, Unsko-sanskog, te područja Republike Srpske zapadno od Brčko distrikta. Prema procjenama analize, u cijelom tom području živi samo 1.101.704 ljudi, što bi značilo da je broj stanovnika Republike Srpske vjerovatno značajno manji od 1,5 miliona, kako to rado tvrdi službena Banja Luka.


Kultura


Iako relativno mala zemlja, Bosna i Hercegovina ima bogatu kulturu koja je imala veliki utjecaj na ostale zemlje Balkana, a kadkad i na cijeli svijet, dabome. Ona se ispoljavala na raznim područjima ljudske djelatnosti, a uključivala je muziku, književnost, film, likovnu i primijenjenu umjetnost, te design i suvremene medije. Bosna i Hercegovina je uz Mađarsku, jedina zemlja u regiji, koja je dala više od jednog dobitnika prestižne Nobelove nagrade: Vladimir Prelog dobio ju je za hemiju, a i Ivo Andrić za književnost. Glavni grad Sarajevo je bio domaćin 14. Zimskih olimpijskih igara, koje su bile ne samo druženje mladih sportista iz cijeloga svijeta, nego i igre kulture, mira i prijateljstva.

Muzika Bosne i Hercegovine ima dugu i slavnu historiju. Tradicionalna muzika Bosne je mješavina raznih balkanskih utjecaja, u kojoj se susreću najrazličitiji motivi i žanrovi. Najčuvenija je ipak sevdalinka, ljubavna pjesma karakterističnog izraza, koja u Bosni ima veoma dugu tradiciju, a odlikuje je sentimentalna muzikalnost i poetski, romantični tekst melankoličnog ugođaja. To ni ne čudi, jer je u osnovi turske riječi "sevdah" - ljubav. U bivšoj Jugoslaviji Bosna i Hercegovina se izdavajala čitavim nizom veoma uspješnih pop i rock formacija, među kojima su: "Indexi", "Bijelo dugme", "Ambasadori", "Teška industrija", "Plavi orkestar", "Crvena jabuka", "Zabranjeno Pušenje", "Merlin", "Hari Mata Hari" bile najpopularnije. Osim vokalno-instrumentalnih sastava treba spomenuti i pjevače zabavne muzike, koji i danas pripadaju samom vrhu domaće zabavne muzike kod nas. Tu se ubrajaju: Kemal Monteno, Zdravko Čolić, Davorin Popović, Seid Memić Vajta, Neda Ukraden, Jadranka Stojaković, Mahir Paloš, Jasna Gospić, Alma Čardžić, a među novim zvijezdama ističu se: Fuad Backović Deen, Mija Martina, Selma Bajrami, Igor Vukojević, Boris Režak, Al Dino, Tinka Milinović i drugi. Iz Bosne i Hercegovine porijeklo vuku i: Dragan Stojnić, Ibrica Jusić, Krunoslav Slabinac, Bisera Veletanlić, Senka Veletanlić, Ivo Fabijan, Boris Novković, Ivan Mikulić, Romana, "Feminem", Ružica Čavić. Bosna i Hercegovina je i jedna od prvih zemalja alternativne i urbane kulture u regiji, koja se može pohvaliti veoma kreativnom i mladom scenom. Ovdje u prvom redu valja spomenuti našeg najpoznatijeg hip-hop pjevača Edina Osmića, poznatijeg kao Edo Maajka, čija slava prelazi i područje Balkana.

Narodna i tradicionalna muzika, te folklor obojen raznim etno-motivima balkanske i orjentalne muzike čine bosansku muzičku scenu još raznovrsnijom i unikatnijom. Prvu ligu pjevača narodne i tzv. novokomponovane muzike kod nas čine: Halid Bešlić, Halid Muslimović, Haris Džinović, Hanka Paldum, Šemsa Suljaković, Fahreta Jahić alias Lepa Brena, Ferid Avdić i drugi, koji uživaju u velikoj popularnosti, ne samo kod nas, nego i u svim zemljama regije. Bosna i Hercegovina ipak je najviše ponosna na svoje interpretatore tradicionalne gradske ljubavne pjesme sevdalinke, koji su rasli u okrilju nekadašnjeg ansambla muzičkog programa Radiotelevizije Sarajevo. Sa valova radija svoje su velike karijere u bivšoj Jugoslaviji počeli šampioni sevdalinke, kao što su: Zaim Imamović, Safet Isović, Nada Mamula, Beba Selimović, Zehra Deović, Nedžad Salković, a danas zvuke sevdalinke svijetom pronose veoma uspješni ansambli poput mostarkog "Mostar Sevdah Reuniona".

Bosansko-hercegovačku književnost čine mnoga poznata djela, pisana perima napoznatijih književnika kod nas. Ivo Andrić je najznačajniji predstavnik domaće književnosti i dobitnik Nobelove nagrade za književnosti 1961. godine za "kompletan književni opus o historiji jednog naroda". Vrhunac tog rada je bio roman "Na Drini Ćuprija". U sam vrh literarnog stvaralaštva kod nas spadaju i autori: Meša Selimović (Derviš i smrt, Tvrđava), Ivan Franjo Jukić, Isak Samokovlija, Petar Kočić, Hamza Humo, Svetozar Ćorović, Hasan Kikić,Branko Ćopić, Nedžad Ibrišimović, Ibrahim Kajan, Miljenko Jergović, Aleksandar Hemon i mnogi drugi velikani. Od pjesnika bosanskog porijekla najpoznatiji je Aleksa Šantić, ali i Musa Ćazim Ćatić, Antun Branko Šimić, Jovan Dučić, Mehmedalija Mak Dizdar, Skender Kulenović, Abdulah Sidran, Izet Sarajlić i drugi. Tokom osmanskog doba, mnogi pisci iz Bosne i Hercegovine su bili poznati u orijentalnom svijetu, a u samoj Bosni razvija se Alhamijado književnost.

Važno je spomenuti da je prisutnost triju vjera u Bosni i Hercegovini imala ogroman uticaj na kulturni razvoj zemlje. Sarajevo je jedini grad pored Jerusalima, koji ima pravoslavnu crkvu, džamiju i katoličku crkvu kao i sinagogu udaljene 100 metara jedne od drugih. Najznačajniji eksponat Zemaljskog muzeja u Sarajevu je sarajevska Hagada, tradicionalna jevrejska knjiga koju su Sefardi donijeli u Sarajevo po svome izgonu iz Španije. Orijentalno nasljeđe Bosne i Hercegovine vidi se također i u brojnim impresivnim primjerima orjentalne, sakralne i svjetovne arhitekture, iako je dio objekata srušen ili uništen tokom vremena, posljednji put tokom agresije na BiH 1992-1995. Među najznačajnije objekte iz osmanskog perioda valja izdvojiti Begovu džamiju i Carevu džamiju u Sarajevu, Aladža džamiju u Foči, Ferhadija džamiju u Banja Luci, džamije u Mostaru, Travniku i Livnu, te brojne druge sakarlne objekte islamske kulture po cijeloj zemlji. Bosna i Hercegovina posebno je poznata i prema svojim mostovima iz osmanskog perioda, gdje posebno treba izdvojiti: Stari most u Mostaru, Most Mehmeda paše Sokolovića u Višegradu, Arslanagić most u Trebinju, te repliku Starog mosta u Mostaru u umanjenoj verziji na rijeci Bistrici u Livnu.

Crkvena arhitektura Bosne i Hercegovine sastoji se od nekoliko stilova, ovisno od vremena u kojem je građena, odnosno kojem crkvenom krugu pripada. Tako bosanske katoličke crkve u gotovo cijeloj zemlji njeguju neki posebni "bosanski" stil vitkih zvonika sa visokim, kosim krovovima i tako se harmonično uklapaju u gradski ili seoski krajolik. Najpoznatije rimokatoličke crkve u Bosni stoje u Sarajevu, Travniku, Bugojnu, Livnu, Jajcu i Bihaću, dok su najznačajniji samostani franjevačke provincije Bosna srebrena u Fojnici, Visokom, Kreševu, Kaknju i Livnu. Sakralni objekti rimokatoličke crkve u Hercegovini imaju uglavnom primorsko-mediteranski karakter (baš kao i pravoslavne crkve i objekti), građeni su od bijelog kamena, a odlikuje ih gotovo minimalistički stil, koji se u novijoj arhitekturi dijelom naslanja i na kubizam i savremene tokove crkvene arhitekture u svijetu. Ovdje su poznate Duvanjska bazilika u Tomislavgradu, te crkve i samostani u Širokom Brijegu, Čapljini i Mostaru.

Pravoslavne crkve, manastiri i objekti u sjevernijim dijelovima zemlje, pogotovo uz rijeku Drinu ne razlikuju se previše od sličnih crkvenih objekata u Srbiji, što upućuje na činjenicu da su ih gradili isti majstori. Ovi su se pak u dijelu srpske-crkvene arhitekture vodili principima crkvene gradnje na zapadnom Mediteranu, tako da pravoslavne crkve u Bosni imaju uvijek iznova slične motive, koji podsjećaju na gradnju u Italiji, Francuskoj i Dalmaciji. Najpoznatije pravoslavne crkve stoje u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru, Tuzli, Trebinju, Livnu i Bosanskoj Krupi. Novovjeki crkveni objekti po gradovima manjeg bh. entiteta danas nalikuju kopijama Sopoćana, Mileševa ili Gračanice, te bosanskoj urbanoj arhitekturi daju novi pečat.

Posebno značajan dio kulturnog stvaralaštva Bosne i Hercegovine otpada na bosansko-hercegovački film. Filmovi iz Bosne i Hercegovine su prva dva desetljeća nakon Drugog svjetskog rata obrađivala mahom teme iz narodne Revolucije i rata, filmski su obrađivale najznačajnije teme iz NOB-a, uključujući tu i poznate i slavne bitke partizana protiv stranih okupatora i domaćih izdajnika (Filmovi "Kozara", "Sutjeska", "Bitka na Neretvi", "Valter brani Sarajevo"). Ipak, prvi pravi uspjesi domaćeg filma mogli su se osjetiti tokom kasnih 1970-ih i 1980-ih godina, kad je stvoren i poseban bosanski filmski izričaj. Filmovi su mahom obrađivali socijane teme, ne rijetko i kao socijanu kritiku na račun socijalističkog društva, a povremeno bi se našlo mjesto i za savremene, urbane teme, na koje su ipak uglavnom bili pretplaćeni autori iz drugih centara.

Nakon zatišja tokom ratnih i prvih poratnih godina, filmsko stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini se pojačano budi i otprve donosi fantastične rezultate. Filmski režiser Danis Tanović je 2002. godine dobio popularnog Oskara, prestižnu nagradu Američke filmske akademije za film "Ničija zemlja" u kategoriji najbolji strani film. Veliku popularnost imao je i film Pjera Žalice "Gori vatra", kao i njegov sljedeći projekt, film "Kod amidže Idriza". Slično je i sa filmom "Ljeto u Zlatnoj Dolini" Srđana Vuletića, koji na internacionalnim filmskim festivalima odnosi nekoliko nagrada. U kategoriji kratkog filma valja izdvojiti film "10 minuta" režisera Ahmeda Imamovića, koji je dobitnik nagrade "Najbolji kratki film Evrope" 2002. godine.

U Bosni i Hercegovini izlaze tri dnevna lista: dva u Sarajevu i jedan u Banja Luci. Dnevni avaz je najtiražniji list u zemlji i mješavina dnevnika i tabloida, Oslobođenje baštini bogatu tradiciju političkog novinarstva kod nas, dok su banajlučke Nezavisne novine jedinstven glas angažiranog i objektivnog novinarstva. Uz ova tri dnevna lista u Bosni i Hercegovini izlaze i vrijedni primjerci sedmičnih političkih magazina, među kojima su BH Dani svakako na prvom mjestu, a slijede ih Slobodna Bosna i Ljiljan, koji su zbog niza afera i niskih političkih igara zadnjih godina izgubili na kredibilitetu kod ozbiljnih čitatelja. Veoma su popularni i tabloidi, koji donose aktualne priče o aferama i ljubavima iz života slavnih, među kojima je sarajevski As već desetljećima prvi, a u stopu ga prate i Express i Max. Magazini namijenjeni isključivo ženskoj čitateljskoj publici su: Azra i Gracija, a rado se čita i zagrebačka Glorija, koja ne rijetko donosi i priče iz bosanskog visokog društva.

Bosna i Hercegovina ima javni radiotelevizijski sistem [2], koji se sastoji od tri jedinice: glavne nacionalne radijske i televizijske kuće Radiotelevizije Bosne i Hercegovine (BHTV 1 i BH Radio 1), te po jednog entitetskog emitera: Federalne televizije FTV u Federaciji i Televizije Republike Srpske RTRS u manjem entitetu. Medijsku sliku u zemlji upotpunjuje i nekoliko privatnih televizija, od kojih valja izdvojiti OBN, NTV Hayat i TV Pink, koje se mogu pratiti u cijeloj zemlji, a ne treba zaboraviti ni regionalne televizijske programe u većim gradovima Bosne i Hercegovine (Sarajevo, Banja Luka, Tuzla, Bihać, Travnik, Mostar). Kablovska televizija odnosno satelitska televizija u Bosni i Hercegovin imaju također veliki broj poklonika, a najradije se prate televizijski programi susjednih zemalja, zabavni programi iz Njemačke i Italije, informativni programi engleskog govornog područja, kao i gotovo sve vrste muzičkih programa, uključujući i novu multinacionalnu televiziju MTV Adria, u kojoj Bosna i Hercegovina također učestvuje.

Radio u Bosni i Hercegovini i dalje ima veliki broj poklonika, što ni ne čudi, ako se zna, da je BiH jedna od zemalja sa najgušćom mrežom državnih, entitetskih, kantonalnih, regionalnih i gradskih radio-stanica, koje zadovoljavaju najširi sloj slušateljstva u zemlji. Ipak specijalizirani radijski programi sa posebnim sadržajima (npr. isključivo informativni program, program klasične muzike, jazza ili filmske muzike) u potpunosti nedostaju zemlji, zbog čega se radijski program u BiH još uvijek može nazvati konvencionalnim i tradicionalnim, a to se odnosi i na njegove sadržaje, sastavljene po principu: red domaće muzike, red vijesti i priče iz studija.


Sport


Banjalučki RK Borac je 1976. godine postao evropski šampion u rukometu. Sarajevski Košarkaški klub Bosna je 1979. godine pobijedio Evropsko klupsko košarkaško prvenstvo, a tuzlansko Jedinstvo-Aida je 1989. postalo evropski šampion. Fubalski klub Sarajevo i Nogometni klub Željezničar su među najpoznatijim iz ovog dijela Evrope. Neki čuveni bosanski sportaši su, Asim Ferhatović, Ivica Osim, Mirza Delibašić, Safet Sušić, Svetlana Kitić i Razija Mujanović.

http://bs.wikipedia.org/wiki/Bosna_i_Hercegovina#Historija

_________________
Ljubav je uvijek put prema sreći , ali život ponekada ima drugačije namjere.....
 
crnibiser
samotvoja24
samotvoja24



Godine: 37

Datum registracije: 22 Maj 2005
Poruke: 11006
Mesto: Sarajevo

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Sub Jun 24, 2006 12:46 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

VLADARI SREDNJOVJEKOVNE DRŽAVE BOSNE


http://www.zemljabosna.com

PERIOD OD 1154 DO 1322 GODINE

1154-1167....................Ban Borić
1167-1180.................... (Bizantijska okupacija)
1180-1204....................Ban Kulin
1204-1232....................Ban Stjepan
1232-1253....................Ban Ninoslav
1254-1267....................Ban Prijezda I
1267-1287....................Ban Prijezda I i Ban Stjepan Kotroman - DVOVLASCE
1287-1290....................Ban Prijezda II i Ban Stjepan Kotroman - DVOVLASCE
1290-1299....................Ban Stjepan Kotroman
1299-1304....................Ban Stjepan Kotroman i "Ban" Mladen I Šubić - DVOVLAŠĆE
1304-1313....................Ban Stjepan Kotroman i "Ban" Mladen II Šubić - DVOVLAŠĆE
1314-1322....................Ban Stjepan II Kotromanić i "Ban" Mladen II Šubić - DVOVLAŠĆE


PERIOD OD 1322 DO 1463 GODINE

1322-1353....................Ban Stjepan II Kotromanić
1353-1391....................Kralj Tvrtko I Kotromanić (krunisan 1377 god.)
1391-1395....................Kralj Stjepan Dabiša
1395-1398....................Kraljica Jelena Gruba
1398-1404....................Kralj Stjepan Ostoja
1404-1409....................Kralj Tvrtko II
1409-1418....................Kralj Stjepan Ostoja (vraća se na prijestol)
1418-1420....................Kralj Stjepan Ostojić
1420-1433....................Kralj Tvrtko II (vraća prijestol)
1433-1435....................Kralj Radivoj Ostojić
1435-1443....................Kralj Tvrtko II (ponovo se vraća na prijestol)
1443-1461....................Kralj Tomaš
1461-1463....................Kralj Stjepan Tomašević

_________________
Ljubav je uvijek put prema sreći , ali život ponekada ima drugačije namjere.....
 
crnibiser
samotvoja24
samotvoja24



Godine: 37

Datum registracije: 22 Maj 2005
Poruke: 11006
Mesto: Sarajevo

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Sub Jun 24, 2006 12:47 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

NAJSTARIJI BOSANSKI DRZAVNI DOKUMENT , DOSAD PRONADJEN


Povelja Bosanskoga Bana Kulina je napisana 29.avgusta 1189. godine na starobosanskom jeziku i Bosanskim pismom Bosancicom.Ovaj dokument je ne samo najstariji ,dosad pronadjeni, Bosanski drzavni dokument,nego je Povelja Bosanskoga Bana Kulina i najstariji drzavni dokument,od svih juznoslovenskih drzava!!

Ban Kulin,u glavnom dijelu te Povelje,kaze:

....Ja,Ban Bosanski Kulin,obecavam Tebi kneze Krvasu i svim gradjanima Dubrovcanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka.

I pravicu drzati sa Vama i pravo povjerenje,dokle budem ziv.

Svi Dubrovcani koji hode kuda ja vladam,trgujuci,gdje god se zele kretati,gdje god koji hoce,s` pravim povjerenjem i pravim srcem,bez ikakve zlobe,a sta mi ko da svojom voljom kao poklon.

Nece im biti od mojih casnika sile,i dokle u mene budu,davati cu im pomoc kao i sebi,koliko se moze,bez ikakve zle primisli.Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evandjelje.



--------------------------------------------------------------------------------

Prijepis glavnog dijela teksta Povelje Bosanskoga Bana Kulina na originalnom starobosanskom jeziku sa Bosancice na Latinicu,glasi:

....Ja,Ban Bosanski Kulin prisezaju Tebi,kneze Krvasu i vsim gradjam Dubrovcam,pravi prijatelj biti Vam,od sele i do vijeka,i prav goj drzati s vami i pravu vjeru do kole sam ziv.

Vsi Dubrovcane kire hode po moemu vladaniju,trgujuce,gdje si kto hoce kretati,gdje si kto mine,pravov vjerov i pravim srcem drzati je,bez vsake zledi,razvje sto mi kto da po svojov voljov poklon,i da im ne bude od mojih castnikov sile,i do kole u mene budu,dati im svijet i pomoc kakore i sebi,kolikore moze,bez vsega zloga primisla.Tako mi Bog pomagaj i sije Sveto Evandjelje.

_________________
Ljubav je uvijek put prema sreći , ali život ponekada ima drugačije namjere.....
 
crnibiser
samotvoja24
samotvoja24



Godine: 37

Datum registracije: 22 Maj 2005
Poruke: 11006
Mesto: Sarajevo

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Sub Jun 24, 2006 12:49 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

BOSANCICA

STARO BOSANSKO PISMO

_________________
Ljubav je uvijek put prema sreći , ali život ponekada ima drugačije namjere.....
 
crnibiser
samotvoja24
samotvoja24



Godine: 37

Datum registracije: 22 Maj 2005
Poruke: 11006
Mesto: Sarajevo

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Sub Jun 24, 2006 12:51 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

STARI BOSANSKI NOVAC

_________________
Ljubav je uvijek put prema sreći , ali život ponekada ima drugačije namjere.....
 
crnibiser
samotvoja24
samotvoja24



Godine: 37

Datum registracije: 22 Maj 2005
Poruke: 11006
Mesto: Sarajevo

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Sub Jun 24, 2006 12:56 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

BOSANSKI LJILJANI NA BOSANSKOJ ZASTAVI

Stari Bosanski Kraljevski Simbol - Ljiljani,simbol su historijskog kontinuiteta Bosanske drzavnosti,a kao simbol su prisutni na tlu Bosne vise od dvije hiljade godina.U razlicitim znacenjima prisutan je i u nekim drugim starim civilizacijama.U II milenijumu stare ere moze se naci u umjetnosti Krete u Grckoj,gdje se susrece kao motiv na slikama Knososke palače,zatim u Egipatskoj umjetnosti,i u mnogim drugim zemljama,na vrlo sirokom geografskom podrucju,i to u razdoblju od nekoliko hiljada godina.Najstariji nalaz simbola ljiljana u Bosni pronadjen je u Ilidzi kod Sarajeva,u rusevinama jedne zgrade iz doba Rimljana,gdje je iskopan jedan ulomak zemljane posude star oko 2000 godina na kojoj je utisnut simbol ljiljana.Bošnjački historičar Prof.Dr Enver Imamović,u svom radu pod nazivom "Bošnjaci i ljiljan",o ovom vrijednom arheoloskom nalazu kaze,da je to,do sada najstariji nalaz ljiljana u ovom dijelu Evrope.

Zanimljivo je da su botanicari pokazali da u Bosni rastu ORIGINALNI Bosanski Ljiljani.Nose naucno ime "Lilium Bosniacum" i nasli su svoje mjesto i na postanskim markama Bosanske Drzave (vidi sliku) JEDINO U BOSNI RASTU...ZLATNI LJILJANI

O upotrebi simbola ljiljana kao Bosanskog kraljevskog simbola i o Bosanskom drzavnom kontinuitetu Prof.Dr Enver Imamović kaze sljedece:"Bosna je u srednjem vijeku bila sasmostalna država, imala je svoje vladare (banove i kraljeve), svoju zastavu i grb (sa ljiljanima), vojsku, strogo odredene i čuvane granice, svoj dvor i diplomatsku službu, vlastiti jezik (bosanski), vlastito pismo (bosančicu), svoju vjeru (bogumilsku), svoj narod (Bošnjani), svoju monetu, i sve drugo što karakterizira jednu državu, pa i više od toga, jer mnoge zemlje nisu imale ono što je imala i što je bila Bosna.

_________________
Ljubav je uvijek put prema sreći , ali život ponekada ima drugačije namjere.....
 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Istorija sveta ~ -> Bosna i Hercegovina Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana 1, 2  sledeća
Strana 1 od 2

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2014. godine -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon