www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014

Mesa Selimovic
Strana prethodna  1, 2, 3, 4 ... 9, 10, 11  sledeća
Pređite na stranu broj:  
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Književnost ~
::  
Autor Poruka
foryou10
Iskusni član
Iskusni član



Godine: 63

Datum registracije: 13 Jan 2006
Poruke: 903

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Čet Maj 25, 2006 4:56 pm    Naslov poruke: Mesa o Bosnjacima Na vrh strane Na dno strane

"Mi nismo niciji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Stoljecima mi se trazimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ko smo. Zivimo na razmedju svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaceni. Ko rukavac sto ga je bujica odvojila od majke pa nema vise ni toka, ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja upije. Drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odsluzimo. Nesreca je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se placa pa i ova ljubav. Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je nasa nesreca. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamrseniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako posalila kao sa Bosnom. Juce smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjecajem stida zbog krivice i otpadnistva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Nesreca je sto smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se placa, pa i ta ljubav. Zar smo mi slucajno tako pretjerano meki i surovi, raznjezeni i tvrdi. Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti, zasto? Zato sto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A kad smo posteni, svaka cast nasoj ludosti."


_________________
Da sam ja neko,kako bi se zivjelo i kako bi se voljelo i kako bi sve dobro bilo.
 
foryou10
Iskusni član
Iskusni član



Godine: 63

Datum registracije: 13 Jan 2006
Poruke: 903

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Čet Maj 25, 2006 5:08 pm    Naslov poruke: Sjećanja Na vrh strane Na dno strane

Zašto radim ono u što ne vjerujem?

Oduvijek sam sumnjičavo prilasdo gotovo svim zapisima o vlastitom životu, dnevnicima, autobiografijama, samokazivanjima, jer u pisanju o sebi, kao namjera ili nesvjesno popravljanje, javlja se želja da se uljepša vlastiti život, da se prikrije neka svoja mana ili da joj se umanji težina, da se nađe opravdanje nekom ružnom postupku, da se istakne neka neuočena ili nepostojeća osobina: čovjek i nes-vjesno ispravlja svoje uspomene, idealizujući Ijude i događaje koji su mu dragi, potiskujući ili potpuno zaboravljajući one koji su mu neugodni.

Osim toga, moj život je prilično ravan, zanimljiv i značajan samo za mene, i sva moja sjećanja su samo moja, društveno prilično nevažna:

nikad nisam bio u položaju koji bi mogao znatnije 1 šire da utiče na istoriju, uvijek sam bio jedan od mnogih učesnika u istorijskim zbivanjima.

Zbunilo me i jedno tužno pismo i gotovo za-uvijek otrgnulo i od Uspomena i od pisanja uopšte. Pisala mi ga je djevojčica Sabiha učenica IV razre-da osnovne škole u jednom našem malom mjestu:

,;Druže Selimoviću, želim da se sa tobom dopisujem, jer sam čula da si dobio roman pohvalu.

Meni je bilo drago što si dobio taj roman. Pa Iti želim i u idučoj godini. 'Da te pitam kako ti je u školi. Meni je dobro pa i ja sam dobra učenica. Ja sam sada četvrti razred osnovne škole u G. Želim da mi napišeš šta sve učite u osnovnoj školi. Pitam te kako si mi i kako su tvoji ukućani. Ja imam tri brata i četiri sestre, a ja sam peta. Jednom mi je bratu ime E., drugom M., Jednoj mi je sestri ime M., ona je završila osnovnu školu i srednju školu sa od-ličnim. Ali se je ona udala. Drugoj mi je sestri ime A., trečoj mi je ime §., a četvrtoj E. Ona je najmlađa i ide u prvi razred osnovne škole. Dva su brata oženjena, a treći če sad u maju da završi zanat. Zelim ti dugo učenje,

drugarica Sabiha, IV b. razred osnovne škole u G. 2elim da mi odmah odgovoriš i hoću sa tobom da se dopisujem".

Na posljednjoj stranici pisma Sabiha je nacrtala svoju ruku.

_________________
Da sam ja neko,kako bi se zivjelo i kako bi se voljelo i kako bi sve dobro bilo.


Poslednja prepravka: foryou10 datum Čet Maj 25, 2006 5:16 pm; ukupno izmenjena 1 put
 
foryou10
Iskusni član
Iskusni član



Godine: 63

Datum registracije: 13 Jan 2006
Poruke: 903

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Čet Maj 25, 2006 5:10 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Dugo nisam mogao da zaspim te noći pošto sam dobio pismo.
Užasnulo me saznanje da moja draga Sabiha, učenica IV razreda osnovne škole, pojma nema ni šta je to književnik ni šta je roman ni šta je knji-ževna nagrada. Sabiha za mene misli da sam jo§ učenik osnovne škole, kao i ona, i da sam kao nagradu za dobro učenje dobio nekakav roman koji se zove ,,Derviš i smrt", a ona nije, iako je odlična učenica. Zeli mi dugo učenje, jer njeno neće biti dugo: poslije završenog četvrtog razreda osnovne škole zaposliće se ili u polju, ili oko stoke ili kao nekvalifikovani radnik u nekom preduzeću, ako bude imala sreće, kao i njena sestra, koja je završila s odličnim uspjehom, ,,ali se je ona udala":nije joj pomoglo što je bila odlična učenica, u višu školu nije mogla. Htjela bi da se dopisuje sa svojim kolegom, vjerovatno je pusto i tužno u njenoj kasabi, a ona je i nemimija i radoznalija od druge djece i, eto, pokušala je da se prokljuca iz tvrde provincijske opne. Nacrtala je i svoju dječiju ruku koja je izvršila i takvo čudo da zna napisati riječi i misli. Uskoro će možda i to zaboraviti, a ako ne zaboravi i ostane u njoj prazna želja da ne stanc lia tački do koje je doprla, znaće da je nesrećna.

Pa za koga ja to pišem? — upitao sam se zgranut. Sabiha nikad nije uzela niti je vidjela, a vjerovatno neće nikad ni vidjeti, ni moj ni neki drugi roman. Kao što neće vidjeti ni mnogi drugi, radnici, seljaci, nepismeni, zaposleni u inostranstvu,

_________________
Da sam ja neko,kako bi se zivjelo i kako bi se voljelo i kako bi sve dobro bilo.


Poslednja prepravka: foryou10 datum Čet Maj 25, 2006 5:14 pm; ukupno izmenjena 1 put
 
foryou10
Iskusni član
Iskusni član



Godine: 63

Datum registracije: 13 Jan 2006
Poruke: 903

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Čet Maj 25, 2006 5:12 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Djed

Začudo, njegova slika je prva oživjela kad sam uplovio u maglu sjećanja...

... Nerazbuđeno jutro, glava još ošamućena od sna, tijelo toplo i nejako od dubokog spavanja, tučana peć u ćošku sobe veselo bukti, naložena ne znam kada, bio sam u snu kad je neko založio bukova drva što sad veselo prašte, ne izlazi mi se iz sna, na silu otvaram oči, želim da se ponovo vratim u blaženstvo odsutnosti i paučinastih snova, ali kočijaši već lupaju vratima velikog hambara, udaraju o dovratak okovanim kištrama punim zobi, čuje se grub smijeh i glasne psovke, nervozan topot konjskih kopita u stajama, nestrpljivo mukanje krava, veseo razgovor u kuhinji,........................Djed sjedi u ćošku sobe, na dušeku, u bijelim pamučnim čarapama, smiješi se: moj svakodnevni raj je slobodan. Ni nena nije u sobi, iako mi ona ne smeta, osim kad klanja sabah, tada moram da ćutim i mirujem čitavu vječnost, dok ne svrši molitvu.

— Poranio! — kaže djed najljepšim glasom, od baršuna, od Ijubavi, od dobrote i širi svoj mekani čirak postavljen lisičinom, prebačen preko ramena:naglavce skačem u to drago okrilje, nježno od lisičje dlake, toplo od djeda, miriše na jag, na čisto tijelo, na svježinu tek preobučene košulje od svilenog beza, na provjetrenu sobu, na sigumost,na dobre ljude, na čist snijeg što neprestano pada lelujajući se pored prozorskih okana. Raznježen sam do suza i do smijeha, život je čudesno lijep, kao da neko priča divnu bajku.
A onda nahrupe ostala braća i sestre, ulijeću U djedov zagrljaj, ćućorimo, kao pilići, guramo se....

_________________
Da sam ja neko,kako bi se zivjelo i kako bi se voljelo i kako bi sve dobro bilo.
 
foryou10
Iskusni član
Iskusni član



Godine: 63

Datum registracije: 13 Jan 2006
Poruke: 903

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Čet Maj 25, 2006 5:29 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Obavezno pročitaje Sjećanja.Mešini romani Derviš i smrt i Tvrđava biti će vam još jasniji.

_________________
Da sam ja neko,kako bi se zivjelo i kako bi se voljelo i kako bi sve dobro bilo.
 
foryou10
Iskusni član
Iskusni član



Godine: 63

Datum registracije: 13 Jan 2006
Poruke: 903

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Čet Maj 25, 2006 5:34 pm    Naslov poruke: Mesa Selimovic, Ostrvo Na vrh strane Na dno strane

Kako su ljudi nesavrseni. U svemu. Ne mogu da zive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traze u zeni u drugom covjeku u lazi. Potrebna mi je ta druga polovina a o njoj nista ne znam. Drugi covjek je zatvorena kutija i nista iz njega nece izaci ako to on ne zeli. Mi mozemo da stojimo pred tajnom danima, nista nam se nece otkriti. Nepotpuni smo a zatvoreni. Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugom.
Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj cistoti. Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslusali.

_________________
Da sam ja neko,kako bi se zivjelo i kako bi se voljelo i kako bi sve dobro bilo.
 
aureliano
♣ El Capitán ♠
♣ El Capitán ♠





Datum registracije: 15 Mar 2005
Poruke: 9092
Mesto: U zraku, na vodi i ponekad na Zemlji

california.gif
PorukaPostavljena: Sub Maj 27, 2006 2:14 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

O da, stari dobri Selimovic, davno sam to citao i rijetko kad i rijetko gdje nesto tako drago i dobro moze se naci...

_________________
I tad su došli popovi... Pa topovi... Pa lopovi...
I čitav svet se izobličio...
Ispuzali su grabljivci... Pa lažljivci... Snalažljivci...


 
Ludica_S
~ Glowing heart ~
~ Glowing heart ~



Godine: 39

Datum registracije: 18 Nov 2005
Poruke: 1659
Mesto: Pod sjajem ruzicastih ( i zutih ) zvezda :-)

blank.gif
PorukaPostavljena: Sub Maj 27, 2006 12:27 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Knjige Mese Selimovica jednostavno nikoga ne ostavljaju ravnodusnim, pa tako i mene. Wink

_________________
Love isn't blind; it just only see what matters!
 
kika_sd
Dobro upućeni član
Dobro upućeni član



Godine: 38

Datum registracije: 04 Jun 2006
Poruke: 554
Mesto: ni tamo ni ovamo

djibouti.gif
PorukaPostavljena: Sre Sep 13, 2006 3:49 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Dervis i smrt mi je jedna od omiljenih knjiga,mislim da je to sasvim dovoljno!

_________________
"Ja jos kradem dane Bogu,ja jos umem,ja jos mogu da sam sebi stvorim neki mir.Jos sam sretan sto postojim,pisem pesme,zvezde brojim,jos sam onaj isti vetropir..."
 
slatka_sejtanka
Odomaćeni član
Odomaćeni član



Godine: 34

Datum registracije: 01 Okt 2006
Poruke: 1520

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Ned Okt 01, 2006 9:12 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Mesa Selimovic je izvrstan pisac..Dervis i smrt je stvarno fantasticna knjiga..jedna od najboljih koje sam citala

_________________
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Jan 21, 2007 9:18 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

TVRDJAVA


Poslije romana Dervis i smrt (1966), koji je izazvao knjizevnu senzaciju, Mesa Selimovic je dosta brzo, 1970, objavio novi roman slicna roda i oblika, sa srodnim crtama u sadrzaju, u sastavu: Tvrdjavu. Pisac to i sam naglasava u Napomeni Tvrdjave tumaceci joj smisao: "Tvrdjava je pandan Dervisu i smrti. Tvrdjava je svaki covjek, svaka zajednica, svaka drzava, svaka ideologija."

Citajuci brzo se uvjeravamo da je novi roman smjesten u isti prostorni i vremenski okvir kao i prvi, i to odredjeniji, jasniji, sa malo naglasenijom dozom hronicarskog realizma, kojega malo ima u Dervisu i smrti. Gotovo da bi se obavjesteniji citalac i bez pisceva upozorenja mogao lako prisjetiti da djelo ima srodstva sa sarajevskom hronikom Mula Mustafe Baleskije iz XVIII stoljeca.

U Napomeni nam pisac otkriva i vise od toga: "Ovo je trebalo da bude roman o Mula Mustafi Baseskiji. Odatle dosta imena i podataka iz njegove Hronike. Ali dok sam pisao, nametnule su mi se druge licnosti, narocito Ahmet Sabo, Mahmut Neretljak i Sehaga Soco. Prva glava je u pocetku napisana kao ispovijest Mula Ibrahimova, poslije sam sve prenio na Ahmeta Sabu."
Te se izjave vidljivo u tekstu ispoljavaju, i potvrdjuju, posebno u nekim glavama kao sto je sesta Cudno ljeto, vidno baseskijska sa podacima o nesrecama, posastima koje su pogadjale Sarajevo i okolicu. Hronicarski realizam potvrdjuje se i napomenom u dijelu o braci Moricima: "Samo dvadeset godina je proslo, a sve se zaboravilo, i braca Morici i Sari-Murat, i njihovo bezakonje, i ljudi koje su pobili."
Ovdje je za tu realisticku baseskijsku stranu djela izrazajno i vidjenje tog dogadjaja, koji je iz hronicarskih anala i ljudskog pamcenja presao i u legendu, naravno preoblicen: "Izdalo je", kaze pisac u produzetku gornjega teksta, i "narodno pamcenje, pa se pjevala tuzna pjesma o vjesanju dvojice brace, kao da su junaci a ne surove siledzije. I mozda bas ta pjesma, u kojoj je narod stvarao junake od onih koji to nisu, i taj zaborav, kao da je sve stoljecima daleko, doveli su moga rodjaka u Sarajevo."
Tako je na odredjeni, ne sasvim andricevski nacin, svakodnevica skopcana s istorijom i legendom, kao sto je bas verzija o Moricima karakteristicna i za Andricev Put Alije Djerzeleza, priblizno slicno vremenski smjestena.
Slicna je i demitizacija legendi, samo sto se to ovdje kod Selimovica uopsteno potvrdjuje, a u Andrica se pripovjedno razvija. Izmedju dva Selimoviceva romana lako se spoznaju i slicnosti i razlike te bi se reklo, kad se novi roman cita neposredno poslije prethodnoga, da se ovdje slika svijeta iz prvoga upotpunjuje. Slika je drukcija ali dopunska, sa istim polazistem iz pisceva svijeta, intimnog senzibilnog i intelektualnog. O tome je pisac sam govorio povodom Tvrdjave, odnosno Dervisa i smrti. Moglo bi se reci, narocito s obzirom na prvu glavu romana, da je Tvrdjava - sugerisuci nam to i kao naslov, kao rijec i kao pojava pojam - roman rata i mira u njihovoj unutrasnjoj vezi kao ljudsko pojedinacno i skupno iskustvo, moralni iskaz na ispitima medjuljudskog odnosa uz pritisak drustvenog, politickog, drzavnog regulativa gdje je tema vlasti preuzeta iz Dervisa, sa istim pretpostavkama. Ako je ratu posvecena samo jedna glava, prva, koja u pejzaznim slikama izdaleka podsjeca na novelu Magla i mjesecina, a izrazitim naslovom Dnjestarske mocvare, ipak se ratnicka tema sa ratnim tragovima proteze cijelim tekstom, bitno znacajna u postupcima glavne licnosti Ahmeta Sabe, kao i Mula Ibrahima, Ahmetova druga iz rata, i Sehage Soce, koji je u dalekom svijetu, na sasvim neobican nacin izgubio sina, cija mu je smrtna uspomena ostala i ljaga i teska unutarnja ozljeda.

I inace, u tekstu se stalno osjeca prijetnja novih ratova u toj epohi velikih pomjeranja granica turskog carstva, cime se ta proslost mnogo ne razlikuje od XX vijeka. U zakljucnoj glavi s naslovam Tvrdjava opet smo usred ratnih prijetnji i priprema sa svim pratilackim pojavama uskomesanosti, bunta i nereda. Slika starih ratnika koju je pisac naceo jos i u Dervisu ovdje je jace naglasena, olicena bajraktarom Muharemom, koji je u poslijehocinskom vremenu spao na prosjacki stap. Sjecanje na bivse ratne drugove iz hocinskih suma jedna je od stalnih pratilackih preokupacija Ahmeta Sabe, a njegov odnos prema Mula Ibrahimu sasvim odredjen uspomenom kako je iz Dnjestra izvukao tog ratom smrtno uplasenog covjeka.

Ako, dakle, i nema srazmjera izmedu polazne ratne slike i docnijeg mirnodopskog zivota, pocetna ratna slika bitna je za cio razvoj romana, radnje, atmosfere, vizije. Rat je stoga uzet kao spoznajna skola "zivotnog segrtovanja": - Naucio sam mnogo u ratu. Isuvise. - Ne za mir. Rat je surova, ali postena borba, kao medju zivotinjama. Zivot u miru je surova borba, ali nepostena, kao medju ljudima. Pricalac ratnih uspomena nije u pocetnoj glavi jos obiljezen, i tek u daljem tekstu mi doznajemo da je to Ahmet Sabo, koji se vec na pocetku te svoje ratnicke price baseskijski, hronicarski ispovijeda: "Ono sto nije zapisano, i ne postoji". To ozivotvorenje rijecju ima, u stvari, Selimovic je i ovim romanom kao i Dervisem potvrdio svoju romansijersku cistokrvnost, te ga je moguce uporedjivati i sa T. Wolfeom, i sa Dostojevskim, sa Japancem Abe Koubou, kako to cini sovjetski kriticar L. Anninskij, koji Selimovicevu misaonost iz romana dovodi u vezu i sa islamom, ali dodaje: "Citajuci Selimovica vi sve vrijeme osjecate muslimanstvo, ali vi takodje sve vrijeme osjecate da je stvarno roman Dervis i smrt siri od teme islama."

Tvrdjava to samo jos potpunije i izvanrednim knjizevnim sredstvima potvrdjuje, kao jedinstveno djelo modernog izvora i dalekoseznog misaonog i iskustvenog,modernog domasaja.

Midhat Begic

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Charmed
Malo ~ mače ~
Malo ~ mače ~





Datum registracije: 03 Avg 2004
Poruke: 14625
Mesto: Nije bitno ko je odakle bitno je ko je kakav covek

serbia.gif
PorukaPostavljena: Ned Jan 21, 2007 9:19 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

1. Dnjestarske mocvare

Ne mogu da pricam sta je bilo u Hocinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato sto ne pamtim, vec sto necu. Ne vrijedi pricati o strasnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni zaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjecanje na sve sto je ruzno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.

Reci cu samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono sto nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. Preplivao sam od kisa nabujali Dnjestar, i tako se spasao. Ostali su poklani. Sa mnom je dosao i Mula Ibrahim, vojni pisar, s kojim sam se sprijateljio u ta tri mjeseca putovanja prema kuci, prema dalekom zavicaju, dosao je zato sto sam, plivajuci, izvukao iz opasne rijeke njegov probuseni camac i sto sam ga, bolesnog, pola puta nosio, vukao, hrabrio, kad bi pao na koljena ili legao na ledja, i nepomicno zurio u mutno tudje nebo, zeleci da umre.

Nikome nisam pricao o tom Hocinu, kad smo se vratili. Mozda zato sto sam bio umoran, i zbunjen, sto mi je sve to hocinsko izgledalo cudno, kao da se desavalo u nekom drugom zivotu, pa i ja kao da sam bio drugi, ne ovaj sto je suznih ociju gledao svoj rodni grad, jedva ga prepoznavajuci. Nista nisam zalio, nisam bio pozlijedjen, nisam se osjecao prevaren, samo sam bio prazan i zbunjen. Kad sam ostavio mjesto ucitelja, i djecu koju sam poducavao, isao sam u neku slavu, u neko svjetlo, a upao sam u blato, u nepregledne dnjestarske ritove oko Hocina, medju vaske i bolesti, u rane i smrt, u neopisiv ljudski jad.

Iz tog cuda sto se zove rat, zapamtio sam bezbroj sitnica i samo dva dogadjaja, i pricam o njima ne zato sto su tezi od ostalih vec sto ih nikako ne zaboravljam.

Prvi se tice jedne bitke, medju mnogima. Otimali smo se o jedno utvrdjenje, pleter nabijen zemljom. Mnogo je ljudi poginulo u mocvarama oko utvrdjenja, i nasih i njihovih, crna voda ritova postala je zagasitosmedja od krvi, zaudaralo je na pradavno barsko korijenje, i na trule leseve, koje niko nije vadio. A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakav besmisao! Sta smo mi dobili, a sta su oni izgubili? I nas i njih okruzivao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodusne prema ljudskom jadu. Drzao sam glavu u rukama, te veceri, sjedeci na mokrom panju, pred jadnom vatrom koja nam je kopala oci, zaglusen kricima barskih ptica, uplasen gustom maglom dnjeparskih mocvara sto nas je uporno zavijala u zaborav. Ne znam kako sam te noci uspio da prezivim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvizducima, u ocajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noci nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, vec od necega iz mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.

Drugi dogadjaj je ruzan, i uzalud pokusavam da ga izbacim iz sebe. Cesto je u meni, i kad ne zelim. Sve ga ponovo vrati, cak i ono sto mu je suprotno, neciji veseo smijeh, golubije gukanje djeteta, njezna pjesma o ljubavi. A mje sjecanje uvijek potice od kraja, ne ovako kako sada pricam, zato je mozda ponesto netacno, ali drukcije ne biste razumjeli. U trecoj ceti, desetorica Sarajlija odmah su se izdvojila, od straha pred nepoznatim krajem, nepoznatim neprijateljem, nepoznatim drugim vojnicima. U svakome od nas, za drugoga je bilo nesto njegovo, prisno, bili smo posrednici jedan drugome za misao o zavicaju i porodici, nijemo gledanje i cudjenje, sta to trazimo u tudjoj zemlji, osim svoje i tudje nesrece. Vracao sam se medju njih, kao da sam dolazio kuci. Bili su obicni ljudi, dobri. Neko je na vojnu dosao zato sto je htio, neko zato sto je morao.

Ahmetaga Misira, krojac, a ne pamtim ga drukcije nego pijana, dugo je zelio da postane aga, a kad mu je to uspjelo, odmah su ga pozvali u rat, sto sigurno nije zelio. Ljutiti stari Hido, telal, pobjegao je od sirotinje. Snazni Mehmed Pecitava, uvijek golih prsa, najruznijim rijecima je psovao i rat i onoga ko ga je izmislio i sebe sto se prijavio, ali nikad nije htio da kaze sto se prijavio. Ibrahim Paro, knjigovezac, rasjecene gornje usne, sto je, kazu, biljeg srecna covjeka, imao je tri zene u Sarajevu, i salio se da je od njih utekao. Dvojica sinova berbera Saliha s Alifakovca htjeli su da pobjegnu od berberskog zanata, iako je jedan od njih, stariji, ponio britvu iz oceve radnje, ali je brijao samo sebe, ni za zivu glavu nikoga drugog. Hadzi Husein, zvani Pismis, zapao u dugove i sklonio se u vojsku. Smail-aga Sovo, kazandzija, posao s drugima, u picu i odusevljenju, pa je odusevljenje izvjetrilo ubrzo, kad i pice. Avdija Suprda, lihvar u miru, bajraktar u ratu, dobar i posten u oba posla, a ne zna se koji je gori.

I svi su izginuli. Ahmet Misira je kratko bio aga, i skupo je to platio. Ibrahim Paro se zauvijek oslobodio svojih zena, dotukla su ga tri Rusa, po jedan za svaku zenu. Husein Pismis je otplatio sve ovozemaljske dugove, glave pobodene u dnjestarsku mocvaru. Stariji od dvojice brace zaklao se britvom jednoga ranog jutra u ukrajinskom selu gdje smo zanocili.

Vratili su se, osim mene, samo Smail-aga Sovo i bajraktar Avdaga Suprda. Smail-aga je pobjegao kuci prije zavrsetka vojne, nestalo ga je jedne noci, i poslije nekoliko mjeseci, taman kad se rat zavrsio, dosao u sarajevo, izbezumljen od brige za zenom i troje djece, jedva su ga prepoznali, a kad su ga prepoznali, a to je bilo odmah, zadavili su ga kao vojnog bjegunca. Avdija Suprda, barjaktar, junak koji se nicega nije bojao, koji je ostao ziv u stotinu jurisa i iznio citavu kozu ispred hiljadu kursuma, poceo je da se bavi vocarstvom, kad se vratio, poslije rasula vojske, u svoje selo Lasicu. Pao je s kruske i umro.

Tako, eto, ja ziv, jedini, pricam o njima mrtvima. Pa, da posteno priznam, volim sto je tako nego da su oni zivi pa da pricaju o meni mrtvom, pogotovo sto ne znam sta bi o meni govorili, kao sto ni oni ne znaju sta cu ja o njima govoriti. Oni su svoje odradili, i ni sjenke vise od njih nema. Ostace samo ono sto ja, pravo ili krivo, kazem o njima.

I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je nesto sto im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleci da se ne tice ni njih carevina ni oni carevine, sto su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mucila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno sto su izginuli toliki dobri ljudi, za neku mastariju kojoj ni imena ne znas. Sta ce oni u dalekoj Rusiji, na dalekom Dnjestru? Sta ce tamo krojac Ahmed Misira, sta ce knjigovezac Paro, sta dva sina berbera Saliha s Alifakovca, sta ce kazandzija Sovo, ta telal Hido? Pa i da su odrzali taj nesrecni Hocin, da su osvojili tudju zemlju, sta bi se promjenilo? Da li bi bilo vise pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu akoje otet od tudje muke? I da li bi srecnije zivjeli? Ne bi, nimalo. Neki drugi krojac Misira bi krojio sukno, pogrbljen, i isao da pogine u nekim nepoznatim mocvarama. Dva sina nekog berbera s Alifakovca, vezana bratskom ljubavlju, jurila bi da nestanu na nekom drugom Hocinu i nekom drugom Dnjestru.

Pametni Mula Ibrahim kaze da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se medju sobom. Zato svaka pametna carevina potrazi neki Hocin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni stete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I nikad nece biti drugaciji.

_________________
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose, Gledaj sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Književnost ~ -> Mesa Selimovic Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana prethodna  1, 2, 3, 4 ... 9, 10, 11  sledeća
Strana 3 od 11

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2018. godine - Venčanja, svadbe - Proslave - TipoTravel - Kuda večeras - Anwalt - legal -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon