Mesa Selimovic

Charmed · Malo ~ mače ~

Nisam se slagao s Mula Ibrahimom, bar ne sasvim, i dugo se nisam mirio sa smrcu drugova u hocinskim pistalinama. Izgledalo mi je to sasvim neprihvatljivo, gotovo suludo, kao da se neka nerazumna a strasna sila poigrava s ljudima. Nisam mogao da se oslobodim more sjecanja, suvise naglo sam iz miroljubive dosade ucenja upao u surovu zbilju ubijanja. A Mula Ibrahim je rekao da je dobro dok krivicu bacam na neku nerazumnu silu. Opasno bi bilo kad bih krivca potrazio na zemlji.

Ali ni ja ni Mula Ibrahim, koji je sve znao, nismo mogli da objasnimo slucaj koji hocu da ispricam. Doduse, ljudi su se izmijenili u dugim mjesecima ratovanja, postali su grublji, nemilosrdniji, mozda zbog beskrajnog prostora koji ih je odvajao od kuca, mozda zbog surovosti koju namecu rat i stalna blizina smrti, pa opet, zar se ljudi mogu toliko promijeniti, da u jednom casu ostanes zaprepasten, i pitas se u cudu: ko su ovi ljudi? Nemoguce je da su to oni isti koje sam dvije godine poznavao. Kao da ih je rat dugo kuzio, i zlo u njima, dotle skriveno, mozda i njima nepoznato, izbilo je odjednom, kao bolest.

Sa straze sam se predvece vratio konacistu, stopi cvrste zemlje medju barama, s kolibom u kojoj je zivjela jos mlada zena, s troje djece, i s mrsavom metiljavom kravom u staji od pruca. Brinula se o djeci i o kravi, sama, muz joj je sigurno s onu stranu mocvare, protiv nas. Nije govorila o njemu, nije govorila ni o cemu, a nismo je ni pitali. Sklanjala se od vojnika, a uvece se s djecom zatvarala u kolibu.

Licila je na lijepu mladu nevjestu u nekom nesem posavskom selu, i gledali smo za njom dok je zamicala za staju, za sasu, cvrsta, uspravna, ali nismo nista govorili. Mozda zbog djece. Ili zbog bajraktara Avdage, koji bi glavu otkinuo svakomu zbog ruzne rijeci o tudjoj zeni. Ili smo se jos stidjeli jedan pred drugim.

Toga dana, kad se sve desilo, nije bilo bajraktara, otisao je nekim vojnickim poslom, a ja sam bio na strazi. Sacekali su me namraceni, s nekakvom zluradom prijetnjom u ocima. - Idi u staju - rekli su mi. I samo su to ponavljali, kao naredjenje, pozurujuci me i ne odgovarajuci na moja pitanja. Djeca su cucala kraj vrata kolibe.

Obisao sam kucu i stog sase, usao u staju. Na zemlji je lezala zena. Ibrahim Paro se otresao od slame i paucine, i pritegavsi kais izasao, ne pogledavsi me.

Zena je lezala mirno, golih butina, nije ni pokusala da se pokrije, cekala je da sve prodje. Kleknuo sam pored nje. Lice joj je blijedo, oci zatvorene, okrvavljene usne stisnute. Uzas je presao preko nje. Povukao sam bijelu rubinu i pokrio je, maramom pokusao da joj obrisem krv s lica. Tada je ona otvorila oci i pogledala me zaprepasteno. Nasmijesio sam se, da je umirim: ne boj se, necu ti nista. Ali kao da se jos vise zaprepastila zbog toga, u ocima joj je sijevnula mrznja. Izvadio sam iz torbe peksimit, nisam ga pojeo na strazi, i pruzio zeni: uzmi, daj djeci. Odbacila je peksimit, jarosnom kretnjom, i pljunula mi u lice. A ja, nista nisam ucinio, nisam se ni pomaknuo, ni obrisao. Ukocila me njena muka. Jer, sve sam shvatio, u casu. Da sam ucinio nasilje nad njom savladanom, kao i ostali, podnijela bi stisnutih usana, i mrzila bi nas, pse, cijeloga zivota. A ljudski obzir i sazaljenje, nakon nasilja, sto joj je izgledao kao potres, kuga, kob koju bog salje i cemu lijeka nema, nenadno su probudili njeno dostojanstvo i pokazali joj mjeru ponizenja. Od zrtve nedohvatne sudbine postala je zrtva surovosti. Ja sam tu zenu najteze povrijedio, teze nego svi ostali. Ustala je i posla prema vratima, pa se predomislila, uzela peksimit i izasla, oborene glave.

Ujutro smo sjedili pred stajom, natmureni, ozlojedjeni jedan na drugoga, ozlojedjeni na sebe i na cio svijet, zadavljeni barskom maglom a jos teze maglom sto se vukla po nasim dusama. Zena je izvodila jedno po jedno dijete i umivala ih na pragu kolibe, a onda je usla u staju, ne gledajuci nas, dublje zabradjena, da sakrije krvave pecate, pomuzla kravu, i mlijeko odnijela u kucu.

Uzdisuci, Paro je pominjao boga.

Ostali su sjedili ukoceni, bez rijeci.

Ustao sam, samo da nesto radim, mucila me ova cutljiva napetost i zenina mirna mrznja, prisao sam trulom drvljaniku, i ostavljenom sjekirom poceo da sitnim siblje. Zena je izasla iz kuce, naglom kretnjom mi istrgnula sjekiru i usla, zamandalivsi vrata.

Odjednom se stijesnio prostor oko nas, opkolila nas je prijetnja. Sigurno je stajala iza vrata, sa sjekirom u ruci. Kako su je sinoc savladali? Na prevaru, silom, iznenada? I sve je, izgleda, podnijela cuteci, da ne uznemiri djecu. Cudio sam se, divio, zalio, ali o zeni i onome sto se sinoc desilo, nisam ni rijeci progovorio. Ni iko drugi. A stajalo nam je u grlu kao kost.

Zatvorena kuca i sklonjena djeca bili su cutljivi prijekor.

Stariji od dvojice sinova berbera Saliha s Alifakovca je ustao i posao prema sasi, poradi sebe, sigurno. Kako se dugo nije vracao, mladji brat je posao da ga potrazi, i nasao ga mrtvog iza sase. Zaklao se britvom. Dugo je morao da zasijeca po zilama od uha do uha, da reze grkljan i gumastu cijev dusnika, krv je lila kao iz cesme, natopivsi vlaznu zemlju pod njim. Bol je sigurno bio strasan, a on nije ni zastenjao. Bili smo petnaest koraka udaljeni, a nista nismo culi.

I dok smo cekali da dodje neko iz stale, da se sastavi zapisnik o smrti, jer nije umro ni od kursuma ni od neprijateljske sablje, gledali smo razjapljenu crvenu ranu na vratu, i sa strahom iscekivali sta ce uciniti mladji brat koji je neprestano, bez jauka i bez suza, buljio u preklani vrat, ne dozvoljavajuci da se mrtvac prekrije. Iz njega se culo samo muklo stenjanje.

Charmed · Malo ~ mače ~

Kad su Mula Ibrahim i njegov mladji pomocnik, sacinili zapisnik, potpuno nepotrebno, jer se nije znalo zasto se zaklao, a niko nije pominjao sinocnje nasilje, niti se moglo dovesti i u kakvu vezu, zena je bez rijeci pokazala gdje se nalazi lopata, i opet se s djecom zatvorila u kolibu.

Mladji brat je sam iskopao grob u mokroj zemlji, stavio snop sase na dno, u vodu, i sam polozio brata u jamu, uporno odbijajuci svaku pomoc. Drugi snop sase je rastro po mrtvacu, a lice mi pokrio svojom maramom. Kad je zatrpao grob, i kad smo svi bacili po grumen blata na mokru humku, mahnuo je rukom, zamolivsi da se udaljimo.

Ostao je nad grobom, sam dugo. Ko zna sta je mislio, sta je govorio sebi i mrtvom bratu koga je volio vise nego samoga sebe, mi nismo culi, niti ce ikad iko saznati. A onda se odvojio. Nije se sagnuo, nije poljubio grob, nije izgovorio molitvu, samo je digao pogled sa vlazne humke, i posao prema mocvari. Zvali smo ga, isli za njim, molili da se vrati. Nije se ni okrenuo, nijemozda ni cuo. Vidjeli smo kako je zagazio u vodu do clanaka, pa do koljena, i nestao iza sase. Kuda je krenuo, sta je htio, je li izgubio razum, tesko je reci. Vise ga niko nije vidio.

Mladi Mula Ibrahimov pomocnik, student Ramiz, prenocio je kod nas, da se ne bi vracao po mraku.

Pricao je sa svima nama, vise slusao nego govorio, a govorio je cudno, i kao da je vec znao sve sto mi znamo.

Ispricao sam mu cijeli slucaj, a on je rekao, smijeseci se umorno:

- Ubijaju ih, ubijaju sami sebe. Zivot naroda je glad, krv, bijeda, mucno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tudjoj. A velikasi ce se vratiti kuci, svi, da pricaju o slavi, i da prezivjelima piju krv.

Nikad ni od koga nisam cuo takve rijeci. Mi smo psovali i nebo i zemlju, i boga i ljude, ali ovako nismo govorili.

- Zasto si dosao ovamo? - upitao sam ga.
- Da vidim i ovo - odgovorio je, zamisljeno gledajuci u tamnu noc sto nas je opkoljavala.

Zaboravio sam druge dogadjaje, vaznije, teze, zesce, ili, ako i nisam zaboravio, ne vuku se po meni kao avetinjske slike. Gotovo i ne mislim vise na borbe, na surovost koja se zove junastvo, na gadjenje od klanja, od krvi, od bezdusnog zanosa, od zivotinjskog straha. Ne mislim na ogromni Dnjestar, nadosao od kisa, kada smo ostali odsjeceni od ostale vojske na drugoj obali, pa je hiljade vojnika izginulo ili zarobljeno a stotine se podavilo u strasnoj rijeci, a ja sam je preplivao vukuci u probusenom camcu vojnog pisara, Mula Ibrahima, koji se uneredio od straha pa me molio da to nikome ne pricam. Zaboravio sam i bezbroj drugih stvari koje bi se mogle pamtiti zbog blizine smrti, zbog straha, zbog srama, a eto, nosim u sjecanju samo ova dva dogadjaja koja su se mogla i zaboraviti. Mozda zato sto ih nisam mogao ni razumjeti ni objasniti, a tajna se duze pamti nego jasna istina.

Charmed · Malo ~ mače ~

2. Tuga i smijeh

Prvi put sam sve ovo ispricao jednoj djevojci, i prvi put ovako, u nekoj vezi, od pocetka do kraja. Tako sam i sam sebi slozio razloznu pricu, koja se dotle gubila u komesanju odvojenih dijelova, u magli zebnje, u nekom zbivanju van vremena, mozda i izvan nekog odredjenog smisla, kao tezak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim. A zasto bas njoj, i zasto o ovome, nisam mogao ni sam sebi objasniti. Ucinilo mi se da zna slusati, razumjeti svakako nece, a slusanje je vaznije od razumijevanja.

Iskustvo me naucilo da ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, tesko izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je negdje u tebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata. Slusalac je babica u teskom porodjaju rijeci. Ili nesto jos vaznije. Ako taj drugi zeli da razumije.

A ona je zeljela, i vise nego sto sam se nadao. Dok sam pricao, s njenog lica je nestalo vedrog izraza, koji me mozda i naveo na neocekivani razgovor, a zamijenilo ga nesto nenadno zrelo, i tuzno. Rekla je samo: - Boze, kako su ljudi nesrecni.

A ja se toga nisam sjetio, iako mi se cini da sam upravo o tome mislio. Misao nije narocito duboka, ni nova; to ljudi govore otkako su poceli da misle. I nije me toliko iznenadila misao, iako je nisam ocekivao, vec uvjerenost s kojom je izrecena. Kao da je otvorila svoj najtajniji pretinac, otkrivsi se preda mnom, otkrivsi se prvi put pred ma kim, tako, do kraja. I bio sam srecan sto sam makar na nesto u drugom covjeku naisao prvi put, i samo radi mene.

Ime joj je Tijana, kci je pokojnog Mice Bjelotrepica, hriscanina, ubijenog rukom nepoznatih i nepronadjenih ubica, prije dvije godine, kad je s curcijskom robom posao na vasar u Visegrad. Vlasti nisu ni dugo ni pazljivo trazile ubicu, po cemu se moglo zakljuciti da nisu ceznule za istinom, ili su je znale, pa su pustile da sve pokrije zaborav.

Sve neobicno, sve kako ne treba. Ali nisam ni ja birao prilike, nisu ni prilike mene: susreli smo se, kao ptica i oluja.

Kad sam dosao s vojne, docekale su me rdjave vijesti. Porodica mi je prosla gore nego da je bila na Hocinu: otac, majka, sestra i tetka, svi su pomrli od kuge. Ni grob im nisam znao; stotine su umirale u jednom danu, i zivi su zurili da ih zatrpaju gdje bilo. Trosna porodicna kuca je izgorjela, zapalili su je Cigani kad su se zimus sklonili od zime, zapalili nehotice, nepaznjom, zato sto nije njihova. Ponekad bih otisao da vidim pocrnjele zidove i mrtve oci mrtvog zdanja, u kojem nikako nisam mogao da zamislim bivse stanovnike: kao da je bilo pusto odvajkada. Ni sebe nisam mogao da zamislim u toj kuci, nekad. Nije me bilo u vlastitim uspomenama, kao da je to bio neko drugi. Basta je razvaljena, vocke otrnjavile, bijedno i zalosno. Trazili su mi da prodam, nisam htio. Kao da sam se nadao da ce se vratiti sjecanja, mozda ce mi biti potrebna. Ali sam se toga sjetio kasnije, tada mi je bilo svejedno. Svejedno na neki poseban nacin, bez duboke tuge i teskog zaljenja.

Obuzela me mirna ravnodusnost, ne tugujem, ne radujem se. Vidio sam toliko smrti, da mi je vlastito izbavljenje izgledalo kao neocekivani poklon, ne znam kako, ne znam od koga, ali nije daleko od cuda. Mozda je moja svijest jos bila zbunjena pred tom neobicnom istinom, ali je moje tijelo potpuno shvatilo njen znacaj. Zivio sam, u stvari, svoj drugi, tudji, poklonjeni zivot, sve ostalo nije vazno, za sad nije vazno. Ovo je visak, ovo je sreca, koju hiljade drugih nije moglo da razumije, jer nisu posli mojim putem. Malo je ljudi u gradu moglo da kaze, mozda samo ja, jedan jedini: srecan sam, ziv sam. Nisam to govorio, ali sam snazno osjecao, svakom zilicom. Drugi to nisu mogli, jer nisu visili nad ponorom.

Nista drugo me se nije ticalo, cak ni moguci sutrasnji bol. Niko me nikud nije pozivao, nista mi nije nudio, niti sam ja trazio. I nikome nista nisam zamjerao. Mogao sam ljudima izgledati cudan, kao da sam izgubio razum. Nisam imao zaposljenja, niti sam imao kuce, nisam imao nista, a bilo mi je svejedno.

Satima sam sjedio pred Begovom dzamijom, na kamenu, i gledao ljude kako prolaze, ili nebo, ili nista. Slusao sam vrapce i njihovo smijesno cavrljanje, kao u dobrodusnoj svadji, ili u vedrom pricanju o svemu i svacemu. Licili su mi na male, obicne ljude, pomalo svadljive, dobrodusne, vedre, povrsne, miroljubive, malim zadovoljne, izdrzljive u nevoljama, spremne na sitno zakidanje, bez velikog ponosa. Bili su pitomi i bezopasni, kao djeca. I djecu sam volio, njihove zvonke glasove, brzi topot bosih nogu, radostan smijeh, bezazlenu grubost njihovih rijeci. Samo, kad bi se potukli, zatvarao sam oci i usi, uznemiren.

Charmed · Malo ~ mače ~

Volio sam sve sto nije rat, volio sam mir.

A onda i mir uznemirio.

Pred dzamiju je dolazio i Salih Golub, siromasni serbedzija s Vratnika. Skinuo bi s ramena tesku posudu sa serbetom, i sjeo na kamen, tesko disuci. Kad bi se odmorio, poceo bi da pjevusi, poluglasno, za sebe, naslonjen na zid, zatvorenih ociju. Znao je svega nekoliko rijeci jedne jedine pjesme, o djevojkama sto tuguju za mladicima koji odlaze u rat, i samo to pjevao, neprestano, pocinjuci iznova cim dodje do ruba svog kratkog pamcenja. Blijed, mrsav, zutih ocnih kapaka, izgledao je kao samrtnik. Trideset godina izdrzava slijepu majku, zbog nje se nije ni zenio, zbog nje je od jutra do mraka vukao tesku kalaisanu posudu punu zasecerene vode. Kad zaspi, djeca prilaze, sipaju serbe i piju. Ja im se osmjehujem.

Salih Golub je imao brata u Gorazdu, ali su malo marili jedan za drugoga. Taj brat iz Gorazda posjedovao je sume i cifluke, uzimao vakufska imanja pod zakup, davao novac u zajam s lihvarskom kamatom, stekao veliki imetak o kojem se culo tek kad je umro. Na Glasincu, gdje je drzao ergelu konja, ubili su ga hajduci Becira Toske, a kako mu je zena umrla ranije, imanje je ostalo bratu Salihu i majci. Tako je Saliha Goluba preko noci snasla sreca kakva ni u snu ne dolazi.

Stigao je pred dzamiju sutradan, nimalo srecan, mirno ispricao sta mu se desilo, i ponudio mi novac, da pocnem neki posao, ili da podjem s njim u Gorazde, da mu pomognem u upravljanju tolikim imanjem. Kao da je zelio da s nekim podijeli nesrecu. Kad sam odbio, Salih se nije zacudio. Pogledao je svoje mjesto na kamenu, gdje se odmarao i pjevusio tolike godine, i otisao pognute glave. Umro je iste noci, od radosti, ili od tuge. Majka mu se uskoro udala za hodzu Sahinpasica, koji je licio na zenu vise nego Golubova majka. I on i ona imali su po sedamdeset godina. Niko nikog nije prevario: ona je bila bez vida, a on bez imatka. Zivot je prevario samo Saliha Goluba.

Nisam vise dolazio pred dzamiju.

Poceo sam da trazim vodu, tekucu, bistru, plitku. Mozda zbog hocinskih barustina, ili zbog mutnog Dnjestra, sirokog kao more. A mozda i s toga sto sam vodu mogao mirno gledati, ne misleci. Sve je otjecalo, tiho sa zuborom, spokojno, sve, i misao, i sjecanje, i zivot.

Bilo mi je lijepo, bio sam gotovo srecan. Zurio sam u blistavu vodu, satima, i pustao da mi preko ruke prelazi obli talasic, dragajuci me, kao da je ziv stvor. I to je bilo sve sto sam htio, sve sto sam zelio.

Iz tog sna me probudio Mula Ibrahim. Sjena njegova je pala na mene dok sam sjedio na obali potoka, ozaren.

- Gledas? - upitao je.

Zvucalo je sazaljivo, zvucalo je zabrinuto.
Nasmijesio sam se, ali nisam odgovorio.

- Jesi li svaki dan ovdje?
- Svaki dan.
- I sta radis?

Slegnuo sam ramenima.

- Zar ti ne dosadi gledati u vodu?

Pogledao sam ga zacudjeno: kako mi moze dosaditi!

- Dokle ces tako?
- Zasto?
- Od cega zivis?

Opet sam slegnuo ramenima. Nisam znao od cega zivim, niti je vazno.

- Poludjeces ovako sam.
- Necu.
- Doci ce zima, doci ce bolest, doci ce godine. Sta ces onda?
- Ne znam.
- Jesi li ljut na koga? Jesi li tuzan? Sanjas li teske snove?
- Ne sanjam teske snove, nisam ljut ni na koga, nisam ni tuzan.
- Pomogao si mi kad mi je bilo najteze. I ja hocu da pomognem tebi.
- Nista mi ne dugujes.
- Otvorio sam pisarsku radnju. Radices kod mene, koliko mozes i koliko hoces. Ruka ti je sigurno otvrdla, ali ce smeksati.
- Nista mi ne dugujes, Mula Ibrahime. Kad sam ugledao camac, uhvatio sam se nesvjesno. Mozda sam mislio da cu lakse isplivati.
- Ne vracam dug. Treba mi pomocnik. Radices, i platicu ti. Koliko mogu i koliko je posteno. Neces se obogatiti. A volim raditi s poznatim covjekom.
- Navikao sam na ovu vodu i na tisinu.
- Docices ovamo, kad ne radis, ili kad bude manje posla.
- Pa, ne znam. Kako hoces.
- Radnja je lijepa. Ko kutija.

Radnja je usred carsije, u Mudzelitima, pod sahat-kulom, malena i neugledna, vrela i zagusljiva ljeti, zindanski hladna zimi, uz javne nuznike sto su zaudarali nepodnosljivo, pa smo Mula Ibrahim i ja, na smjenu palili tamjan i mirisno korijenje anduza, kao u bogomolji, da umilostivimo neciste sile smrada. Ali je to kadjenje malo pomagalo, i nije nam ostalo nista drugo vec da se naviknemo.

I to mi je svejedno. Smijao sam se:

- Covjek se navikne na svaki smrad.

Charmed · Malo ~ mače ~

Mula Ibrahim je odgovarao dobrodusno, s lijepim smijeskom i bez pozivanja na bozije ime, jer smo bili sami:

- Ja uvijek kazem: neka nije gore.
- Sto rekao onaj pametni covjek kad su ga vodili na vjesala.
- S pravom! Mogli su ga odmah ubiti, i ne bi mu ostalo ni tih nekoliko casaka zivota. A do vjesala jos ima nade.
- Uzaludne.
- Kakve-takve. I to je bolje nego nista. A ovaj smrad, vidis, meni upravo odgovara.
- Kako moze da ti odgovara?
- Evo kako: zasto su javni nuznici ovdje? Zato sto je ovo srediste carsije. A meni bas takvo mjesto treba, pod nogom je svakome. A birajuci izmedju cistog vazduha sa sirotinjom, i smrada sa zaradom, pametan covjek nece mnogo razmisljati. Dvije lubenice pod jedno pazuho ne mozes staviti, dva dobra tesko mozes sastaviti. Neka nije gore.
- Amin.

Mula Ibrahim je toliko zadovoljan ovim poslom, da je pravo cudo kako ga nije ranije pronasao. U vojsku se prijavio bjezeci od jednolicne duznosti dzamijskog imama i djecijeg ucitelja, a jos vise od osamnaest grosa plate na godinu. Omamila ga je pomisao na pedeset grosa pisarskog ajluka, uz besplatnu hranu s vojnickog kazana, a potajno se nadao i nekoj sreci, necijoj podrsci, kad se vrati, nekom polozaju koji nece biti sirotinjski. A vratio se bez pare, bez novog odijela, bez zdravlja, i bez izgleda na ma kakvu sluzbu a ne gospodarsku. Kod kuce je nasao dvoje djece manje nego sto je ostavio, umrla su od kuge, i zahvalio bogu sto nije nasao vise, kao neki drugi, uz nesebicnu pomoc onih koji nisu isli u rat. Zena mu nije predbacivala zbog tog nekorisnog lutanja po svijetu, a imala bi pravo, samo je zahvaljivala bogu sto je ostao ziv, jer bi se s preostalo troje djece mucila do kraja zivota da je on poginuo. Rekla mu je samo:

- Sto da se u tim godinama lomis po svijetu? Zar ne mozes biti pisar i ovdje?

Kao da je od bijesa isao u rat! Sirotinja ne bira, vec cini sto mora, sastavljajuci kraj s krajem. A onda se poceo navikavati na tu misao. Zasto ne bih pokusao? Zasto bi za svojom srecom morao trcati na kraj svijeta? Otisao je bogatom Sehagi Soci i pozajmio novac da otvori pisarsku radnju. Dao mu je bez rijeci i bez priznanice, i sto je jos ljepse, bez kamata. Nasao je i ducan (knjigovezac Ibrahim Paro poginuo je na Hocinu), ocistio radnju od cirisa, misijih ogrizina, malo je uredio, kupio nesto namjestaja, hartije, pribor za pisanje, i sjeo da ceka musterije, moleci se bogu da mu pomogne. I pomogao je: musterije su pocele da dolaze u vecem broju nego sto se nadao, i on se uvjerio da zenina grdnja moze biti vrlo korisna, ako je primis kao savjet, i ako te sreca posluzi. A njega je dobro posluzila, kao da je htjela da ga bogato obesteti za sve ono vrijeme kad ga je uporno zaobilazila. A znao je (tako mi je rekao kad smo pred vece prvoga dana isli kuci), da ne bi bilo ni ove radnje, ni musterija, ni srece, da nije bilo bozije milosti, i mene, Ahmeta Sabe, koji su mu poklonili zivot. Zahvalio se bogu na milosti, a mene poceo da trazi cim se malo sredio. I nije ovo ucinio iz zahvalnosti, vec iz ljubavi: usnio me u srcu, srecan sto postoji takav covjek na svijetu, i sto je bas on na mene naisao. Jer, lakse je naici na rdjava, ima ih mnogo vise.

I ja sam to znao, zato me zbunila ova dobrota. Mozda je i on osjecao srecu sto je ziv, mozda nije mogao da zaboravi smrt koja ga je bila scepala. Sve vise, i nehotice, i ne znajuci, tonuo sam u ovaj cudni posao, za koji sam jedva i cuo da postoji. Otkrivao mi je nalicje zivota. Ili njegovu srz. Svi jadi svijeta slijevali su se u ovaj smrdljivi ducan, sve tuge i nevolje, sve pohlepe, sav prkos i ludilo. Pisali smo molbe za zaostale plate starim ratnicima, za ispravljanje stvarnih ili izmisljenih nepravdi, za pokretanje parnica oko imetka, za uvrede, za prevare, za novac, preotet, utajen, nevracen, za neki davni inat kojemu je vec i razlog zaboravljen, pa mi se ponekad cinilo da je cio svijet iscasen i da zaudara kao javni nuznici pored nase radnje. A Mula Ibrahim je mirno poslovao, razgovarao o strasti, slusao o pohlepi, budio nadu i pravima i krivima, zadovoljavao ljudsku potrebu za trazenjem zamisljene pravde, nicemu se ne cudeci, nista ne osudjujuci, sve primajuci kao obicno jer je ljudsko, pa se cinilo da je iznad ovog jada, iako je zivio od njega. - Zar nije lijep ovaj nas posao? - pitao me vedro, zadovoljan i sobom, i musterijama, i mladim pomocnikom, srecan sto me otrgao iz ravnodusnosti i opasne samoce. Otrgao me, zaista, i oslobodio cudne omamljenosti, pa sam se neprestano cudio zivotu koji nisam poznavao. A kad su vojnici opet pozvani u rat, jer su Rusi osvojili Bender, Brailu, Ismailiju, Kuliju i druge gradove sve do Dunava, nepismene zene su u jatima dolazile u nasu radnju, da im pisemo pisma muzevima i sinovima, pisma koja nece stici, jer ce se u ratnoj guzvi zagubiti, ili ce ih naci mrtve. Tada sam poceo da mislim, da li su i moji roditelji slali ovakva pisma, da se cuvam nazeba i da se sto prije vratim. Da li je berber Salih s Alifakovca pisao pisma dvojici svojih sinova, druge djece i nema, i da li i sad pise, saljuci ih na trecu cetu, od koje je ostalo samo ime, a niko vise tamo i ne zna da su pod Hocinom ikad vojevala dva brata s Alifakovca, pa se otac ljuti kako su mu sinovi nepazljivi i ne zure s odgovorom, a ja ne mogu da mu kazem istinu. Sta bi s istinom?

Mula Ibrahim mi je velika tajna. Zbunjeno ga posmatram, i ne znam gdje da ga smjestim izmedju plemenitosti i hladne poslovnosti. S paznjom je primao zene i starce, naviknuto ih slusao, neraznjezen i nerastuzen, ali nekako prisno siguran, ispunjavajuci ih povjerenjem koje je tesko objasniti. Ja sam pisao cekajuci da mi kazu sta zele da saopste, pa smo se saplitali i ja i onaj sto je govorio, covjek je trosio opste, nepotrebne rijeci, mrtve i neupotrebljive, ili bi se zacuo lelek od kojeg sam se zagrcavao, i zagusen uzbudjenjem, posrtao rukom po hartiji, pa su mislili da sam nevjest.

A Mula Ibrahim je dobro poznavao i njihove duse i njihove prilike, i citao je svaku neizgovorenu misao u njima, kao da im je srce otvarao. Nije cekao da mu ista kazu, oslobadjao ih je muke ispovijedanja i mucanja, i sam pisao, govoreci naglas: "Dragi moj sine, cedo moje rodjeno, pisala sam ti prije mjesec dana... (bijese li tako?)... a od tebe ni cusa ni glasa. Znam da ti nije lako u tom nesrecnom ratu, i da nemas vremena da se javis svojoj majci, al da mi je makar da cujem glas o tebi. Ne ljuti se sto ti cesto pisem, majka ko majka, nesrecnica i ojadjenica, cim je stotinu konaka daleko od svog djeteta. Po danu jos djene-djene, zabavim se poslovima, al po noci mislim samo na tebe i na oci tvoje lijepe, pa ne mogu da zaspim. Cekam, nece li zvekir udariti na avlijskim vratima, nadam se, luda, doci ces... (de, nemoj sad plakati, da ovo svrsimo)... ili ce neko donijeti glas o tebi. Za nas ne brini, dobro nam je... (znam da nije dobro, ali ti on ne moze pomoci, a njemu ce ovako biti lakse)... i zaduha mi je gotovo sasvim prosla. Mejra pita za tebe svaki dan... (zar ne pita vise? Udaje se?)... djevojke pitaju za tebe svaki dan..."

Zaustavljao sam ruku i slusao te lijepe rijeci sto su licile na starinske pjesme. Tuga, stara stotinama godina, osjecala se u tim rijecima, u tim pismima pisanim vise za one koji salju nego za vojnike, a slali su ih u vjetar, u nedodjin, i sagorjece na nekoj komordzijskoj vatri, u prvoj hladnoj noci.

I dok sam ja, rastuzen, jedva uzdrzavajuci suze, slusao to tugovanje i hrabrenje, suzbijajuci ozivljena sjecanja, Mula Ibrahim je bio potpuno miran. Cak je primjecivao da mi ruka stoji nad nezavrsenim retkom, i upozoravao me: Hajde, zavrsi to! A kad bi napisao pismo, prepuno ljubavi i ljepote, poslovno bi uzimao novac za trud i stavljao ga u cekmedze, ljubazno preporucujuci musteriji da opet dodje.

Od dva potpuno razlicita covjeka u njemu, koji je pravi?

Uvece je zapisivao svaku paru koju je primio, zahvaljujuci bogu na milosti. Tada sam ga mrzio. Ruzno je zaradjivati na tudjoj nevolji, mislio sam. I rekao sam mu to.

Ali mi platu nije povecavao.

- Plata ti je dobra - rekao je, ne saleci se. - U tvojim godinama ja sam dobijao upola manje. I bio sam zadovoljniji nego sad. Znas li sta je najljepse u zivotu? Zelja, prijatelju.

Zaista, nijednu zelju mi nije oduzeo, sve su bile na okupu, nezadovoljene, cak i neprobudjene. Nisam se brinuo nizasto. Kad bih nasao vremena, isao bih do Darive ili Kozje cuprije i, sjedeci na obali, slusao kako voda tece.

Mula Ibrahim me savjetovao:

- Zasto ne lovis ribu? Izgleda velika ludost, sto i jest, ali postane najveca strast. I brani covjeka od njegovih ludosti. Svijet se moze rusiti, a ti ces, nepomican, buljiti u vodu. Najveca mudrost u zivotu je da covjek pronadje pravu ludost. Da je vlast pametna, naredila bi svima: udicu u sake, pa na rijeku, lovi ribu! Ne bi bilo buna ni nereda. Kazem ti: lovi ribu, Ahmete Sabo!
- Ne mislim dizati bune, nije mi potrebna nikakva ludost. Miran sam, kao sto vidis.
- Isuvise. Toga se i bojim. Bojim se sta ce biti kad se probudis. Lovi ribu, Ahmete Sabo!

Smijao sam se, jer je izgledalo da se podsmijeva. A onda sam se sjetio da je on podozriv prema svemu sto nije pravilo i zakon, zato mu se nije dopadalo moje usamljivanje. Usamljenost radja misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.

Ja sam bio daleko od misli na pobunu; samo sam lijeno sanjario.

Charmed · Malo ~ mače ~

Jednog dana mi je rekao da ce u radnju doci rodjaci imama iz sela Zupce, sinoc je imam zadavljen u tvrdjavi sa jos dvojicom seljaka, zato sto Zupcani nisu htjeli da daju ratnu pomoc. Rodjaci su odmah dotrcali, da ih spasavaju, ali je pravda bila brza od rodjacke brige. Danas su culi sta se desilo, pa ce pisati molbu da im se izruce lesevi. Ja cu im napisati tu molbu.

- Zasto su ih zadavili?
- Zasto? Pitas me, zasto!

Prvi put otkako smo zajedno, vidio sam da je uznemiren. Glas mu je tih, ali ustreptao, i promuklo dubok, kao da ga gusi uzbudjenje.

- Sta hoces da ti kazem? Tolike ljude su pobili, a ti trazis razlog zasto su zadavili imama i dva seljaka iz Zupce! Lovi ribu, Ahmete Sabo!

Izasao je na sokak, a ja sam gledao za njim, zabrinut: mogao bi, u uzbudjenju, uciniti stogod sto se tesko popravlja.
Koliko li je razlicitih ljudi u tom covjeku?

Zupcani su dosli u gomili, zena imama i jednog seljaka (druga je na porodu, kako su mi rekli, kao da se pravdaju), braca, sinovi, rodjaci. Stajali su u malom ducanu, zbijeni, drzeci se jedni uz druge, u gomili, zbunjeni, ali se nisu tuzili, nisu plakali, na moju srecu i veliko cudjenje. Eto, culi su sta se dogodilo, rekao je brat imamov, pa mole da im se daju tijela, da ih sahrane u Zupci, tamo im je sva rodbina. Voljeli bi da to bude odmah, sutra, jer nema razloga za cekanje, hoce da kaze - vec su mrtvi, vise im u tvrdjavi nisu potrebni, a nije ni dobro mrtvace dugo drzati nepokopane, usmrde se. Nabavili su tri tabuta, a dosli su s kolima, pa bi ih sutra rano, ako je ikako moguce, odvukli u selo, zuri im se, imaju mnogo posla kod kuce, ljeto je, vazdan stvari ima da se posvrsava, a i ovako ce izgubiti dosta vremena.

Zastao sam, ukocen, zaprepasten njihovim mirnim pricanjem vise nego nesrecom.

- Zasto ne pises, efendija?

Jedva sam pokrenuo ruku da dovrsim molbu kadiji.

Dzaba, zivot je tezi nego sto sam mislio.

Mula Ibrahim se vratio s nekim zamotanim stvarima.

- Je li gotovo?

Rekao im je cijenu, naplatio, i Zupcani su izasli, zaglavivsi se u vratima.

Gledao sam za njima.

- Niko ni suzu nije pustio, ni rijec zalbe nije rekao. Kao da ih se ne tice.
- Najmanje se govori kad te se najvise tice. A i navikli su na muku. Na njih sve udara, i nebo, i zemlja, i ljudi. Hoces li mi pomoci da okitimo radnju?
- Zasto?
- Sutra je rodjendan sultanov. Drzi ovo!

Gledao sam ga u cudu: kakva je ovo sala?

Nije bila sala. Ozbiljno je radio neozbiljan posao, sav mu se predajuci, poduzetan, gotovo razdragan.

Makazama je rezao obojenu hartiju, isijecajuci polumjesec, zvijezde, trake, lijepili smo na staklo, na prozorske okvire, gradili smo nebeski svod pored gradskih nuznika, mnostvo sarenih zvijezda i siljatih rogova polumjeseca naselio je pisarski cumez, a u prozor smo stavili sliku Abdul Hamida, s natpisom: Neka nam te Bog pozivi jos dugo godina, i sliku jednog janicarskog odreda kako veselo odlazi u rat, a ispod nje smo napisali: Alah nam je darovao nepobjedivu vojsku.

Oturao sam od sebe misao sto me salijetala, da sam i ja bio u toj nepobjedivoj vojsci kad je bjezala preko Dnjestra. Ali, sta ce mi to sad? Ovo nije istina, ovo je proslava.

Stavili smo svijece u prozor i, kako je vec pao mrak, upalili ih, pa izasli na sokak, da se divimo.

Mula Ibrahim je odusevljen svojim djelom:

- Je li lijepo!
- Lijepo je.
- Niko se nece staviti da stavi sliku janicarskog odreda.
- Niko.
- A zvijezde? Kako izgledaju mjesec i zvijezde?
- Divno.

Bilo je bijedno, bilo je smijesno, bilo je ruzno. Ne bi bilo cudo da sam zaplakao ili zaskrgutao zubima, a ja sam se smijao i prijateljevom odusevljenju i svome gadjenju. Potpuno su me raskrojili cutljivi seljaci iz Zupce. Oni sad sjede u velikom tudjem gradu, cekaju svoje leseve, a ja gledam u ovo sareno cudo i smijem se, smijem, smijem. Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostace samo suze.

- Prestani! - saptao je Mula Ibrahim, prestravljeno se osvrcuci. - Cemu se smijes? Sta je toliko smijesno?

Ne znam, mislio sam, ne znajuci sta je smijesno, ni cemu se toliko smijem.

Jesmo li okitili ducan i upalili svijece ispod sarenih zvijezda i junackog sultana zato sto su ubijeni imam i dva seljaka iz Zupce, i to sad njihovi rodjaci cute u mraku, cekajuci jutro, da ih mrtve ponesu sa sobom? Ili zato sto su pod Hocinom izginuli svi moji drugovi? Ili sto berber Salih s Alifakovca jos ceka svoje sinove?

Ne znam zasto se smijem.

Charmed · Malo ~ mače ~

3. Sreca, ipak

Isao sam sokacima, bez cilja, nikud, a nasao se pred pocrnjelim zidovima svoje kuce, nigdje.

Zar kod nas svaki pojas pocinje sve iz pocetka?

Ta mrtva proslost i nikakva sadasnjost, te crne rusevine svega sto je bilo, na kojima ne mislim nista graditi, ipak su nekakva spona s necim. S cime? Prepoznajem staru mjesecinu, lici na onu iz djetinjstva, sad vara, srebrom prekrivajuci garez. Jesam li je gledao iz one svoje sobe, gore, sto je sad nema, ili pod hocinskom utvrdom, zamisljajuci da sam ovdje? Vec dugo se u meni mijesa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se desilo to sto mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjecanja mirno prelaze, smjestajuci se ondje gdje im je zgodnije. Lice na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, cak je ugodno: ne osjecam potrebu da ista razrjesavam.

Kad sam cuo njen glas, zacudio sam se. Zar ovdje ima ikog zivog? Poslije sam se pitao: kako me prepoznala? Je li znala da samo moja sjenka moze doci na ovo grobiste? Ili me vidjela kad sam ranije dolazio?

Prisao sam ogradi, samo da se pozdravim, bili smo komsije, a otisao sam kad je sahat na kuli odbio ponoc.

Tijana, izgovarao sam poluglasno, zacudjen. Tijana. Niz cijelo kameno stepeniste, sve do carsije. Tijana. I nista vise, samo to neobicno ime.

Kao da sam udaren. Sta je meni ta djevojka? Sta to ime, sto odzvanja u meni kao zaljuljano zvono? Ali sam se tjesio da nisam bio pametniji ni kad sam se penjao prema bivsoj kuci. Svijece pred sultanovim slikama su pogasene, ne vide se zvijezde od sarene hartije u prozorima, zaboravio sam seljake iz Zupce koji spavaju na nekoj pijaci, pod kolima, cekajuci jutro i svoje leseve, nisam znao zasto idem gore.

Stajao sam mrtvo prisutan, muklo je tutnjalo u meni, kao u pustoj pecini, kad me davni djetinji korak doveo do zgarista gdje nije bilo uspomena. A kakve su i mogle biti? Zestoka a neodredjena ceznja nadvijena nad dragim, neljubaznim gradom. Djecija soba, naseljena vrelim slikama maste bez cilja i uporista. Otac, dakle kao mjesec, koji je cijelog zivota lakomisleno gubio sve sto bi stekao; majka, koja nije mislila ni na djecu ni na boga, vec na njega, oca, i koja je sigurno umrla od zalosti za njim, a ne od kuge; sestra, s kojom nisam znao razgovarati, jer je iz nekog drugog svijeta; tetka, dosadna sa svojom placnom ljubavlju i siktavim pricama o muzu, sto je, nezahvalnik, pobjegao nekud u svijet, cemu se nisam cudio. Gore, iznad izrasle haluge, bila je oceva soba, u nju sam smio uci samo dvaput godisnje, na dva Bajrama, da se poklonim i poljubim mu ruku, divnu, bijelu, neradnicku. Sad i to izgleda kao san.

Nista im ne zamjeram, pa ni to sto mi nisu uspjeli ostaviti cak ni uspomene. Zivjeli su kako su mogli, i sigurno nisu zeljeli da na ovom grobistu stojim prazan poslije njihove smrti.

Nikad to nikome nisam rekao (ima pravo Mula Ibrahim, najteze se govori o onome sto te se najvise tice), a ispricao sam, vec druge veceri, djevojci iz svog bivseg komsiluka, o kojoj ni trenutak prije susreta nisam mislio da li je ziva ili mrtva. Prve veceri govorio sam o vojni, toboze ne o sebi, a ispalo je sve o meni. O meni je rekla i ono: boze, kako su ljudi nesrecni. O meni i o svim ljudima. Da li i o sebi?

I samo je to rekla. Cutala je i slusala.

Vracajuci se niz kamene stepenice (nasmijala se kad je sahat otkucao ponoc), nisam se cudio, iako sam znao da je cudno sto sam gotovo nepoznatoj djevojci ispricao ono sto nisam nikome, sto sam tek pred njom slozio u rijeci. Govorio sam zato sto je bila mjesecina, sto u tim izgorjelim zidinama nije bilo mojih uspomena, sto su se dvije tanke bijele ruke njezno savijale po truloj ogradi, sto su zamisljeno a blago gledale crne djetinje oci zrele djevojke, sto me slusala kako me nikad niko u zivotu nije slusao. Nisam to sebi objasnjavao, nije bilo potrebno. Znao sam samo da sam se zaustavio. Uspostavile su se granice.

Nismo se dogovorili, a sutra uvece smo se opet nasli na ogradi izmedju dvije baste. I trece vece, i cetvrto, i ljeto se ohladilo, a mi smo se krili mrakom, ne zeleci da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. A svi su znali.

Sve vise sam s njom, i kad sam sam. Odnosim sa sobom njeno ime, i blistavu sjenku ispod drveta. I pun sam njenog dubokog glasa, ljepsi je od zubora vode.

Zvijezde od hartije i sultanova slika ostale su na prozorima ducana za neku drugu svecanu priliku, i nisu vise smijesne. Ne vidim ih. Rastreseno pisem zalbe sudu, ili pisma vojnicima, i ponovo procitavam, da ne napisem: voljena moja. Bilo bi smijesno da to kadija procita na tuzbi zbog nekog duga.

U jesen sam joj predlozio da se vjencamo. Iskreno sam to zelio, nisam mogao zamisliti da ce biti nekako drukcije, ali sam posteno rekao da sam rdjava prilika, nemam nista niti ima izgleda da cu ikad imati, i ne dobija mnogo udajom za mene. Mozda nije ni pravo da joj to nudim, ali mi ljubav daje za pravo da budem nepravedan. Voljecu je, i necemo imati nista, je li joj to dovoljno?

Ali ona je jos ludja od mene. Voljecemo se, rekla je ozbiljno, a to je mnogo, to je sve. Nista mi drugo ne treba.

Nasalio sam se da ce nam u pocetku sigurno biti lijepo, a poslije, kad joj dosadim, snalazicemo se kako znamo, osvjezavacemo nasu ljubav, kao stari Dzezar, koji se tri puta rastajao i ponovo vjencavao sa svojom zenom.

- Bez potrebe je mucio i sebe i nju - pobunila se Tijana. - Trebalo je da nadje zenu s kojom se nece nikada rastati. Ili da zivi sam. Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otici.
- Ti bi otisla?
- Otisla bih.
- Zato sto me ne volis?
- Zato sto te volim.

Nije mi sasvim jasna ta zenska logika, ali sam znao da govori istinu. I bilo mi je drago sto to kaze, mada je zvucalo suvise ozbiljno i neopozivo. U tom trenutku nista drugo nisam ni zelio.

Uskoro smo se vjencali. Mula Ibrahim, i prvi ducanski komsija, stari Omer Tandar, berber, bili su nam svjedoci. Tijana Bjelotrepic, kci pokojnog Mice i pokojne Ljubinke, postala je Tijana Sabo.

Mula Ibrahim se nije iznenadio kad sam mu rekao, mada je sigurno mislio da je to prolazna ludost, i da se necu bas ozeniti (hriscankom, i jos siromanom!), ali nista nije rekao protiv moje odluke. Vidio sam mu cudjenje na licu, ili sam ga ocekivao pa mi se cinilo da ga vidim, ali ono sto je kazao i ucinio, bilo je posteno. Pohvalio je djevojku i njenu porodicu, pohvalio moju odluku, ponudio se za svjedoka, zamolio i veselog hadzi-Omera da ode s nama do kadije, a onda nas odveo svojoj kuci, gdje nas je cekala prava gozba. Tiha Mula Ibrahimova zena primila nas je srdacno, zbog neceg zaplakala kad je poljubila Tijanu, pokazala nam troje djece (dvoje je umrlo; hadzi Omer se smijao: smrt uzme, oni odmah namire), i gledala nas, gledala, neprestano, i tuzno i veselo, kao majka. Poslije sam se sjecao tog njenog saucesnog pogleda, i mislio kako nas je zalila zbog svega sto nas ocekuje u zivotu.

Charmed · Malo ~ mače ~

Poslije rucka kod Mula Ibrahima, otisli smo u moju ruznu sobu, i gledali se zbunjeno.

- Bilo je lijepo - rekao sam.
- Vrlo lijepo.
- Docekali su nas srdacno.
- Zato sto su dobri ljudi.
- Jesi li zadovoljna?
- Jesam.
- Ne bih rekao. Nesto te muci.
- Malo sam zbunjena.
- Zasto?
- Ne znam. Proci ce.
- Mozda ti je zao sto nikog od nasih nije bilo. Mojih nema, mrtvi su, a tvoji su ljuti. Sta mozemo.
- Sjedi kraj mene. Daj mi ruku.

Cutala je, pribijena uz mene, kao da trazi zastitu. Preboljevala je sto su je njeni napustili. Navikavala se na mene. Sad nikoga nemamo ni ona ni ja, hocemo li biti dovoljni jedno drugome? Kakvi su bili njeni djevojacki snovi, kakav je bio onaj zeljeni koga je zamisljala, da li je i u najruznijem snu vidjela ovu strasnu sobu, koja je i meni odjednom postala nepodnosljiva?

Da li da je upitam, ili da je pustim da se navikne na ono sto ce biti njen zivot?

Tada je neko pokucao na vratima.

Ko bi mogao da bude? Nikog nismo ocekivali.

Otvorio sam: nepoznat covjek je stajao preda mnom, cudno ozaren, ovlazenih ociju, sa srecno sjetnim smijeskom, kao da je pobjegao sa vlastitog pogreba. Nije izgledao narocito pametan, tako raznjezen, a sigurno ni ja: zacudjeno sam gledao njegovo lice obasjano srecom, koja mi je bila nepoznata kao i on.

Rekao je da trazi mene, i da zeli samo da me vidi. On je Ferhad, blizi rodjak moje majke, a nije cudo sto ga ne poznajem. Prije dvadeset godina, za vrijeme pobune brace Morica i Sari-Murata, pobjegao je u Valjevo, i sad se, eto, vratio.

Potpuno sam bio zaboravio za tog svog rodjaka, o njemu sam slusao u kuci, a zaboravio sam i zasto je pobjegao, i na cijoj je strani bio, na strani brace Morica, ili gradskih trgovaca. Ali mi je bilo drago sto je neko od mojih, a zaista kao da je ustao iz mrtvih, dosao da me posjeti upravo u casu kad smo mislili da nikog svog nemamo.

Ponudio sam da sjedne, on se pozdravio sa snahom, kako je lijepa, rekao je, dar nam nije kupio, jer je kasno saznao za vjencanje, i zurio je samo da nas vidi, a dar ce donijeti sutra. Pricao je, pricao, pa bi zacutao, obasjan nekom radoscu, uznemiren neznanom srecom, meni sasvim dalekom, a ja sam mislio kako je sve to cudno. Samo dvadeset godina je proslo, a sve se zaboravilo, i braca Morici, i Sari-Murat, i njihovo bezakonje, i ljudi koje su pobili. Izdalo je i narodno pamcenje, pa se pjevala tuzna pjesma o vjesanju dvojice brace, kao da su junaci a ne surove siledzije. I mozda bas ta pjesma, u kojoj je narod stvarao junake od onih koji to nisu, i taj zaborav, kao da je sve stoljecima daleko, doveli su moga rodjaka u Sarajevo. I ceznja za rodnim gradom. Govorio je o toj ceznji suznih ociju. Nije mogao da spava, nije mogao da jede, cinilo mu se da ce umrijeti od tuge, satima bi sjedio sam i zamisljao svoj grad, korak po korak, kucu po kucu, bojeci se da mu slika ne pobjegne, kao utvara. Stotinama, hiljadama puta prolazio bi poznatim sokacima, i mislio kako covjeku nista nije vaznije ni draze od zavicaja. A danas je hodao, hodao, po pravom gradu, obilazio poznata mjesta, ljepsa su nego kad ih je zamisljao, tamu, u dalekom Valjevu, i sutra ce opet, cini mu se da nikad nece utoliti tu glad ljubavi.

A ja sam se cudio toj ludosti. Da sam imao kud, i da mi nije svejedno, otisao bih na koju bilo stranu svijeta. I sad. Samo bih poveo voljenu zenu koju sam nenadno stekao.

Nije utolio glad svoje ljubavi. Nije mi donio obecani dar. Omeli su ga.

Sutradan ga je serdar Avdaga prepoznao, onako zanesenog i zablesavjelog zbog ponovo pronadjenog grada, uljepsanog dvadeset godina dugom zeljom, i prijavio ga kadiji. Odveden je u tvrdjavu i zadavljen. Zbog necega sto su svi zaboravili.

Tada sam na Tijani prvi put primjetio cudnu uznemirenost. Izgledala je uplasena, dugo je cutala, odsutna, zagledana u jednu tacku.

- Ako bismo otpatili svaciju nesrecu, sta bi bilo od nas? - umirivao sam je blagim dodirom i grubim rijecima. A nismo ga ni poznavali. Nismo mu se nadali, ni njemu ni ikome drugome.

Uskoro smo zaboravili nerazumnog Ferhada koji je stradao zbog ceznje za rodnim gradom. Da ga nije toliko volio, bio bi jos ziv. Ali, ko zna. Koliko je bio lud, mozda je vise volio da umre u svome gradu nego da zivi u tudjem.

Tako smo izgubili i tog jedinog rodjaka. Izasao je iz tame, dotle nepoznat, zivio samo tren, da vidi grad i nas, i opet otisao u tamu.

Poslije smo se pitali da li je i bio, ili smo ga izmislili, toliko je sve licilo na ruzan san.

Nekoliko dana poslije Ferhadove pogibije, pomenuo ga je Sehaga Soco. U pratnji svoga momka, Osmana Vuka, koji mu je vodio trgovacke poslove, svratio je u nasu radnju radi nekih darovnica skolama i bibliotekama. Znao je da mi je Ferhad rodjak, i pitao me o njemu, a ja sam mogao ispricati samo ono sto mi je Ferhad rekao. Budala, gundjao je Sehaga natmureno, budala! Eto mu rodni grad, eto mu zavicaj! povazdan gledao sokake, velis? Gledao smrad, gledao svoju i nasu nevolju. Rodio se ovdje, e pa cudna mi cuda! To je nesreca a ne ponos. To je razlog da covjek place a ne da se raznjezava. Za cime je ceznuo dvadeset godina, pobogu brate! Za ovom siromasnom zemljom, za pakoscu sto u nama zivi duze i jace i od materinske ljubavi, za neodoljivom potrebom da cinimo zlo kad god mozemo, za nasom divljom turobnoscu?

- Zemlja ko zemlja, ljudi ko ljudi, isti svugdje - rekao je Mula Ibrahim oprezno, plasljivo gledajuci u ozbiljnog Sehagu i nasmijanog Osmana Vuka.
- Niti je zemlja kao druge, niti su ljudi kao drugi! Zemlja je bijeda. Je i vam palo u oci kako se zovu nasa sela? Reci im, Osmane!
- Zloselo, Blatiste, Crni Vir, Paljevina, Glogovac, Gladus, Vukojebine, Vucjak, Vukovije, Vukovsko, Trnjak, Kukavica, Smrdljak, Zmijanje, Jadovica...
- Eto! Sve cemer, sirotinja, glad, nesreca. A ljudi? Gadno mi je da govorim. A zasto je tako? Ne znam. Mozda zato sto smo po prirodi zli, sto nas je bog obiljezio. Ili sto nas nesrece neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda cudo sto se uvijamo, krijemo, lazemo, mislimo samo na danasnji dan i samo na sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.

Mula Ibrahima je oblivao znoj, bojao se mocnog Sehage a jos vise onih kojima se njegove rijeci ne bi dopale, pa je pokusavao da bar sebe ogradi:

- Ne treba sve gledati crno, Sehaga.
- I ja tako kazem, Mula Ibrahime, lazem i sebi i drugima. Ali ponekad, ne tako cesto, kad mi se zgadi laz, onda progovorim istinu. Crno je, Mula Ibrahime, u teskom vremenu zivimo, a zivimo jadno i sramotno. Utjeha je samo sto ce oni koji budu poslije nas zivjeli, preturiti preko glave jos teza vremena, i pominjati nase dane kao srecne.

To su bile najcrnje rijeci koje sam ikada cuo, i padale su na dusu tesko, kao zagrobne pjesme. Mozda zato sto je govorio bez zestine, mirno i uvjereno, hrabro a opet mocno. Sigurno nije istina sve sto govori, ali je najveca istina njegova tuga.

Nisam mogao a da ga ne upitam, na veliko zaprepastenje Mula Ibrahimovo:

- Zar smo svi zli, Sehaga?
- Svi. Neko manje, neko vise. Ali svi.
- Seljaci iz Zupce, cuo si za njih, nisu zli. Vojnici sa Hocina nisu zli. Mi smo nesrecni, Sehaga, bez svoje krivice.

Ali se u njemu, izgleda, utulila vatra i iscilila potreba da govori. Sumorno me pogledao i izasao. Ispratio sam ga na ulicu, rekavsi da bih volio da nastavimo ovaj razgovor. Njegove rijeci su mi pale na dusu kao zeravica.

Ne, rekao je bezvoljno, nikakav razgovor necemo nastavljati. Ako me to zanima iz obicne radoznalosti, onda ne vrijedi ni govoriti. Ako me nesto boli, zasto mi je potrebno tudje misljenje? On ne drzi ni do svog, a kamoli do tudjeg, i cesto govori i ono sto ne misli, ili ono sto misli samo danas, a sutra, zaboravi. A sta ce meni to?

- Ili hoces da prijavis? - ljubazno se iscerio strasni Osman Vuk.

Izgrdio me i Mula Ibrahim, zbog uplitanja u nezgodan razgovor. Lako je Sehagi Soci, on je bogat i prebogat, sve visoke cinovnike drzi u dzepu pozajmicama i mitom, i svi se prave da ne znaju sta Sehaga govori. A sto sam ja? Siromasni pisar kod njega fukare. Neka samo kogod jace kihne, oduvace nas kao prasinu. Cak i mocniji ljudi stradaju, a mali se samo istope. I nije nase da pitamo zasto Sehaga tako govori. Njegove brige su drukcije, a nase je da ne potonemo u ovom zivotnom vrtlogu. Zato, pamet u glavu!

Znao sam to, odavno sam slusao, u radnji, na ulici, u carsiji: pamet u glavu! Kao posljednji zakon, ako najsigurnija zastita pred bezbrojnim opasnostima. Zbog svega sto mozes da ucinis, zbog rijeci, pogleda, misli, i zato: pamet u glavu!

Boj se svega, ne budi ono sto si!

Nisam mogao pristati na takvo beznadje, postoji valjda i neka druga mogucnost za ljude osim straha, ali sam zapamtio taj nauk, to zajednicko mucno iskustvo, koje je zagadjivalo zivot.

Charmed · Malo ~ mače ~

Pa dobro, poslusacu: pamet u glavu, Ahmete Sabo! Bas zato da mi ne zgade ovaj novi zivot.

Posao sam jednog popodneva da Tijani kupim poklon na carsiji. Mula Ibrahim me upozorio, bez ikakve potrebe, da ne navikavam zenu na skupe poklone. To je lijepa navika, ako je razumna, pricinjava radost i posrzava ljubav. Ali ako je nerazumna, stvorice u zeni pohlepu, a meni ce postati teret. Nista skupo! Vec nesto sitno a lijepo, struk cvijeta, ili nesto korisno, papuce, kad joj se stare poderu, samiju, ako nema u cemu izaci, i lijepu rijec, to je najvrednije.

- A bas sam mislio da joj kupim zlatnu ogrlicu!
- Niposto! To nije paznja, vec ludost.

Nasmijao sam se:

- Rado bih ucinio tu ludost, kad ne bih morao zivjeti sa svojih dvadeset pet grosa godisnje. Odakle mi toliki novac za ogrlicu!
- Sta ja znam. Tvojoj zeni je isplacen njen dio imanja.
- Dobila je takvu sitnicu da me sramota i pomenuti.
- Zasto si pristao?
- Bas me briga.
- Ej, tesko zeni s tobom, i tesko djeci koja ce ti se roditi.
- Svako se radja sa svojom srecom.
- Tako govore svi lakomisleni.

Ne znam jesam li lakomislen, ili zadovoljan neocekivano stecenom srecom, poslije pasijeg zivota u ratu, ali se nisam naljutio na Mula Ibrahimovu rijec, jer znam da mi ovaj cudni covjek zeli dobro, i veseo sam posao u Kujundziluk, da kupim stogod sitno, prsten od srebra, jevtine pafte, lancic, da pokazem dobru volju, a uz to cu dodati struk cvijeta i lijepu rijec.

Radovao sam se povratku kuci.

Zastao sam pred radnjom mahmuta Neretljaka: nesto privjesaka i sitnjurije visilo je iza prljavog stakla.

Nisam znao da je opet otvorio ducan. Dok sam jos isao u skolu, pravio je u ovoj radnji lazne pare bakrenjace, i proturao ih kao prave. Za kaznu je prebijen i protjeran iz Sarajeva. Deset godina je proveo u izgnanstvu, negdje na Istoku, pa se vratio proljetos i, eto, ponovo zasjeo u istom ducanu.

Nisam ga vidio kroz prozor. Ali sam cuo glasove u sobici iza radnje, krupan, kasljucav, Mahmutov, i sitne djecije. Poucavao ih je, cemu? Licilo je na nesto poznato. Gospode boze, pa to je arapski jezik, iskrivljen, unakazen, nadolmljen turskim, perzijskim i grckim rijecima, zacin socnim nasim psovkama. Sta on to radi? Slusao sam zabezeknut, tu nevjerovatnu papazjaniju, taj niciji skitnicki jezik, koji bi mogao da posvjedoci o dalekim putevima kojima je ovaj izgnanik prosao, i o bezbrojnim poslovima kojima se bavio, ali ovoj djeci nece mnogo pomoci. Napravice metez u njihovim malim nevinim tikvama.

I dok sam oklijevao da li da ga pozovem ili da odem, on je oslobodio muke i sebe i mene i djecu, pustivsi ih iz tamnice svoga neznanja i njihove nedoumice. Izasli su osamuceni, posrcuci pod tezinom besmisla koji im je uzburljao mozak.

- Oni sigurno misle da su glupi ili da je nauka nedohvatna - rekao sam veselo, gledajuci za njima.
- Tacno je i jedno i drugo - odgovorio je Mahmut razlozno.

Nasmijao sam se:

- Slusao sam kako ih ucis.
- A sta ti je smijesno?
- Pa ti ne znas arapski.
- Sigurno da ne znam. Odakle bih znao?
- A zasto ovo radis ?

Pruzio je ruke ispred sebe, prsti su mu drhtali.

- O zanatu vise ne mogu da radim, drugo nista ne znam. Preprodajem ove drangulije, i ucim djecu. Ja malo znam, oni malo placaju, pa niko nikome nije duzan. Sta gube? Nista. Naucice u medresi, ako im bude potrebno. A ja od toga zivim.
- A kad se cuje da ne znas ? To se ne moze dugo kriti.

Slegnuo je ramenima: bice nesto drugo. Kao lazne bakrenjace.

Gledao sam u njegovo izbrazdano lice skitaca, u lukave a opet nevine oci prestupnika s mastom, i nesvjesno se smijesio. U djetinjstvu su nas uzbudjivale njegove lazne bakrenjace, teske batine koje je dobio, izgnanstvo u daleke nepoznate zemlje, a sad preda mnom drhte njegove ruke koje su kovale srebrnu zicu i pravile lazni novac. Zivot ga je izlomio, bolest ispila, a zivjeti se mora.

- Ja cu ti pomoci - rekao sam, i ne razmislivsi. - Znam nesto arapski.

Mahmut se namrstio:

- Pronadji drugu djecu. Zasto otimas moju?
- Pomoci cu ti badava.

Zacudio se, nije znao da li da jos vise sumnja, ili da me zali:

- Slusaj mladicu, ako nista rdjavo ne smjeras, onda nisi bas pametan.
- Dobro, nisam pametan, ali nista ne skrivam. Koristice i meni. Obnovicu ono sto sam ucio.
- A ako ti lazem za bolest, ako to cinim da bih imao za pice?
- Svejedno. Nece biti stete nikome.

Jos se branio:

- A zasto si slusao?
- Slucajno. Htio sam da kupim neku sitnicu za zenu.
- Od ovih drangulija? Vidis, ja te ne pitam, odvikao sam. Hajde, pogledaj.

Drhtavim prstima vadio je i pokazivao jevtini nakit.

- Hoces li ovo?... A za ucenje, ako mislis ozbiljno, platicu ti, koliko da nije badava. Ako ovi djecaci ne dodju, a desi se da ne dodju, naci cu druge, sad ce biti lako, mogli bismo dovesti i prave djake, iz medrese, samo, ova soba je malena... Uzmi ove pafte, i ovaj lancic, ako joj se ne svidi, naci cemo nesto drugo... Hoces li sutra poceti, uostalom, kad hoces, i u koje doba hoces, meni je svejedno. A ako si se salio, neces doci, i gotovo... Ove stvarcice sad plati, ako se predomislis za ovo sto si govorio.

Bilo je smijesno ovo njegovo isprepleteno pricanje, ova opreznost, nevjerovanje, cudjenje zbog ponudjene pomoci, nade koje su se pred njim otvarale, sumnje, ako ludi covjek dodje sebi. Mogao je pomisliti i da sam lud, i da sam dobar, i da tjeram segu s njim, i da nesto potajno smjeram, ali je sve ostavio bozijoj pomoci, jer nista nije mogao da izgubi ako se i predomislim. Ostace na istom.

Sutradan sam poducavao djecu pravom arapskom jeziku, tjeseci ih da ce im se sadasnji mrak polako poceti da pretvara u vidjelo. Gledali su u me s nevjericom, a Mahmut je sjedio uz nas, klimao glavom, kao pravi muderis, povladjujuci mome znanju a mrsteci se djecijem neznanju, iako je njegovo nepoznavanje bilo slicno njihovom. I nije se cudio sto ovo radim, niti je vise pominjao placanje: moju ludost je prihvatio kao stvar koja se tice samo mene, a nije htio da mi nudi ono sto ja nisam trazio. Preuzeo je brigu o pozivanju djece, o zagrijavanju sobice mangalom, kad je bilo hladno, o naplacivanju casova, o hvaljenju moje velike ucenosti, svuda gdje je mogao da stigne, a meni je prepustio sporedni dio posla, poducavanje.

Pio je, zaista, pio je prilicno, nije bila laz, ali se to jedva primjecivalo. Bio je samo ugodno veseo i tako blazeno raspolozen, da sam najvise volio kad je pripit. Cak su mu se i ruke manje tresle, i tada sam vidio da je to od pica, a ne od bolesti. Poslije casova me vodio u Idrizovu kafanu, da za ulozeni trud mene casti kahvom a sebe rakijom.

- Evo moga ucenjaka - govorio je ponosno.

Ovaj cudni posao nije izmislio samo zato da bi dosao do kakve-takve zarade. Cini mi se da ga je vise privlacila zelja za neobicnim.

Pricao je, s ceznjom i zaviscu, o zeni iz neke palanke, rodjenoj bez ruku, koja je nogama plela i druge poslove obavljala, pa su je rodjaci pokazivali po vasarima i pare zaradili. Ili o trgovcu Hasanu, koji je iz Misira doveo dva cudnovata ovna, i stekao imetak na njima, jer je svak htio da ih vidi.

Sve drugo, obicno, bilo mu je dosadno, nedostojno covjekove paznje. Zato sto je sitno i nezanimljivo, zato sto dugo traje, zato sto ne ostavlja covjeku dovoljno vremena. A zasto mu je bilo potrebno to vrijeme, nisam mogao da saznam.

Da li sam mu i ja licio na zenu koja prede vunu nogama, ili na noja iz dalekih krajeva?

Rekao sam to, smijuci se.

On se uvrijedio.

- Kako mozes tako da govoris! A ko je koga molio, ja tebe ili ti mene? Rekao si: koristice mi, obnovicu ono sto sam ucio. I ucinio sam ti, pomogao, dao ti ducan, dao djecu. Sta je tu cudno, sta neobicno? Znam, reci ces, ti znas arapski, ja ne znam. E pa, cudna mi cudna! Ostace magarci i s tvojim znanjem i s mojim neznanjem. A za noja i za zenu bez ruku dobro sam razumio. Iskoriscavam te, je li? A jesam li htio da platim? Odbio si. Hocu i sad. Dacu ti sve ako hoces. Samo nepravdu ne podnosim. I da budemo nacisto: da li ti mozes bez mene, to ne znam, ali ja bez tebe mogu, sigurno.

Charmed · Malo ~ mače ~

A vec sutradan, u odredjeno vrijeme, polako je hodao ispred Mula Ibrahimove radnje.

Sacekao me ponizno:

- Bojao sam se da ne zakasnis. Zao mi je da djeca cekaju.

Zeni sam rekao da pomazem nesrecnom covjeku koji sve u zivotu cini pogresno, a drago mi je i da radim s djecom, pogotovo otkako mi je rekla da je trudna, i otkako ocekujemo nepoznato drago stvorenje, koje ce rasti izmedju nje i mene, kao izmedju dva duba, zasticeno, netkriljeno, i nece ici ni na kakav Hocin, niti ce uciti arapski jezik kod Mahmuta Neretljaka. Naucicu ga pjesnistvu, i naucicu ga da mrzi rat.

Slusala je ganuta, sa suzama u ocima sto su postajale sve ljepse i dublje. Zena vise voli njeznu rijec, makar bila i glupa, nego pametnu, ako je gruba.

Mula Ibrahimu sam rekao istinu, da i sam obnavljam ono sto sam nekad znao, moglo bi mi opet zatrebati.

- A zasto neces da naplatis?
- I on toliko malo uzima, da bi bilo smijesno dijeliti.
- Cinis dvije pogreske - poucio me ozbiljno. - Udruzio si se s covjekom koga niko ne postuje. Kako ce onda tebe postovati? I ne naplacujes za ono sto posteno radis. Kako ce onda ljudi cijeniti tvoje znanje? Mislice da nista ne znas. A sto osvjezavas zaboravljeno, to je dobro. Dok nesto ne postignes. Poslije ces opet zaboraviti. Nekome, doduse, nije potrebno znanje da bi postigao mnogo. Tebi je potrebno. Nema u tebi lukavstva.
- Zar lukavstvo moze zamijeniti znanje?
- Iskusan covjek bi upitao: zar znanje moze zamijeniti lukavstvo?
- Lukavstvo je neposteno.
- Nije uvijek ni neposteno. Zato sto je neophodno. Kao kaput zimi. Neko to zove i mudroscu.
- Sta bi prvo savjetovao covjeku kome zelis dobro?
- Da se svojim misljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. Zato sto ce se onemoguciti prije nego sto ista ucini.
- Ove slike u nasem izlogu nisu izdvajanje.
- Drugi moj savjet covjeku kome zelim dobro bio bi: ne govori uvijek ono sto mislis.
- Jesi li ti ucinio ono s cime se u sebi ne slazes? Lukavo je, sigurno i potrebno, ali te je valjda i malo stid?
- Nije, nimalo. Ima stvari koje su iznad nas, i ne mogu se mjeriti nasim obicnim mjerilima. Sultan je gotovo nadstvarni pojam koji povezuje nasa razlicita htijenja. On je visi razlog, koji nas drzi na okupu, kao sila teza. Razletjeli bismo se na sve strane, kao iz pracke izbaceni, kad njega ne bi bilo.
- To bi zaista bilo zabavno!

Pogledao me iznenadjeno, uplaseno: mislio je da sam se izlijecio od ludosti koje sam, kao jedini plijen, donio iz rata. I jesam. Oslobodio sam se cudne bezvoljnosti i tihe tuge, i namjeravao da podjem odavno utrtim putem kojim ide vecina ljudi.

Ali mi se odjednom ucinila nadasve zanimljiva mogucnost da nestane sila teza, i da sve pocne da lebdi i leti na sve strane, da se raskidaju stari spojevi, da nasilnik zaboravi zrtvu u svom nepovratnom letu, a osvetnik juri drugom stazom, iznad ili ispod onoga kome zeli da se osveti. Nestalo bi krivih i pravih, ostalo bi samo lebdenje. Letjele bi i dzamije, sokaci, groblja, drveta, kuce, uselio bih se u jednu sa svojom zenom, cvrsto bih je drzao u zagrljaju, da mi je vasionski vihor ne odnese, i bili bismo srecni, znajuci da nema zlocudne sile koja nas moze vratiti u ruzno zivotno puzanje. Uhvatio bih i jedno drvo, jabuku ili tresnju, da mi cvjeta, neprestano kruzeci i da daje plod nasem djetetu koje ce se roditi u tom kruzenju. Ni rat vise ne bi bio moguc, jedino ako bi uspio nekog da udaris, nogom ili sakom, u prolazu, a mozda bi vise pozelio da ga upitas za zdravlje. I poducavanje djece bilo bi nesto drukcije nego ovdje, i svakako manje dosadno. Taman bi jednom letecem djaku saopstio neko pravilo, i susreo bi a ponovo kroz godinu ili dvije, da ga upitas je li zapamtio, a mozda i nikad vise, na njegovu srecu. Samo bih svoje dijete naucio svemu lijepom sto znam, nizasto, iz cistog zadovoljstva, da mu bude ugodno.

Nasmijesio sam se toj sasavoj misli, kao izlijeceni pijanac mirisu rakije, pomalo setno, pomalo podsmjesljivo. Ne bih joj se zacudio, poslije rata. Danas mogu i bez nje.

Cistio sam od prasine sliku sultana Abdul Hamida, lijepio za staklo sasusene zvijezde, ispravljao uvrnute rogove polumjeseca, i nije mi bilo smijesno. Sigurno zbog zene, koja me docekivala kao da joj donosim srecu na poklon, i sigurno zbog djeteta, ciji sam rast osluskivao, s dlanom na nabreklom trbuhu, s uhom na tajanstvenom bilu kojim se novi zivot javljao iz nepostojanja. Nisam vise bio sam. Bilo nas je dvoje, i trece jos nerodjeno, jace od nas, spona koja me sve vise vezivala s izgorjelim roditeljskim domom. Zbog njih sam spokojno uredjivao nebeski svod pored javnih nuznika, sto se neprestano kvario i osipao. Nisam se vise smijao, zbog njih. Sjecao sam se, doduse, onog smijeha, i mislio na seljake iz Zupce, koji su trazili leseve svojih mrtvaca. Ne suvise cesto, mozda i sve rjedje, jer vrijeme uporno glodje covjekovu misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena, bez pravog sadrzaja. Prilagodjavao sam se, ne misleci o tome, i Mula Ibrahim je bio sve zadovoljniji blijedom obicnoscu mojih misli. Govorio je, nekad: lovi ribu! A mogao je i da kaze: ozeni se! Radjaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo, jer namece obaveze... Najcvrsce od svih: obaveze ljubavi.

Mula Ibrahim je dobro poznavao ljude. Ucinilo mu se da je upravo dosao trenutak koji je ocekivao. Posteno je htio da mi pomogne, mislio je da vrijedim vise nego da zivotarim u ovom cumezu.

- Spremi se, ici cemo na sijelo kod hadzi Duhotine - rekao mi je ponosno.

Znao sam sta to znaci. Taj poziv je isto sto i odlikovanje. I jos vise, mogucnost susreta s ljudima od uticaja. Hadzi Duhotina je nekad tucao so, a poslije se obogatio, i svakog mjeseca priredjivao gozbe za poznate junake. Nikad nije bio u ratu, nikad nije pusku opalio ni sablju pripasao, ali je zbog neceg volio ratnike i uzivao da ih saziva i casti u svojoj prostranoj kuci. Krug pozvanih bio je uzak, strogo odabran.

Nisam odbio, izlijecio sam se od ravnodusnosti kojom me obogaljio rat. Postao sam kao i ostali pametni ljudi. Cak sam pomislio kako imam srece, ili je Mula Ibrahim svemoguc.

Ali je gozba prosla, a mi nismo otisli. I mnogi mjeseci su prosli, a poziv nije stizao. Novi gosti ne ulaze, izgleda, lako u tu kucu.

- Strpljenja! tjesio me Mula Ibrahim. - Vrijedi pricekati.

A ja sam odgovarao, da me se ne ticu ni ti nekakvi ratnici, ni stari Duhotina, meni je sasvim dobro i bez njih. I sve vise sam se ukopavao u uvrijedjenost, postala mi je odbrana. Poceo sam iskreno da prezirem te ljude, neprelaznim zidom odvojene od onih kojima je mjesto na tom skupu. Starog Mehmed-agu, sto je na banjaluckoj vojni prvi navalio na neprijatelja i uskocio u sanac, cuvenog junaka i cuvenog pijanicu koji nije postovao niciji polozaj vec covjeka, nisu pozivali. Starog Dugonju, s Begovca, isjecenog austrijskim bajonetima i jedva sastavljenog, izresetanog kursumima kao da je bio meta na strelistu, pa je poslije sakatim prstima pravio oklagije i cibuke, nisu pozivali. Junackog bajraktara Muharema, posljednjeg od stotinu bajraktara banjalucke vojne, sto je bez rijeci prosio stojeci pred kamenim hanom, nisu pozivali. I nikog od starih junaka, ni jednog jedinog, jer novi nece da dijele slavu ni s kim, ali nisu zvali ni nove ako nisu imali polozaj i imetak. A pozivali su za svoju sofru ugladjene pisare, koji ni za rodjenu majku ne bi posli u rat, i otmene gizdavce, pederaste, vinopije, zabavljace, laskavce, njih su pozivali, ti junaci koji to vise nisu. Koliko zrtava donese jedan poraz, a koliko li tek pobjeda! Pa neka ih, neka uzivaju u toj mrtvoj slavi, prljajuci je. Zivio sam bez njih i dosad, mogu i od sad, i bolje nego s njima.

Gotovo cijela zima je prosla, i jednog cetvrtka Mula Ibrahim je usao u radnju zadihan, uzbudjen, veseo.

- Pozvao nas je!
- Ko nas je pozvao?
- Hadzi Duhotina! Sutra uvece, na sijelo!
- Ti idi, ja necu.

Stao je usred ducana, rasopcan, ugrijan, zaprepasten.

- Neces? Kako neces?
- Tako. Nemam volje.
- Cekaj, molim te. Sigurno nisi razumio. Pozvao nas je hadzi Duhotina. Na sijelo.
- Cuo sam, i razumio, ali necu. Sta cu ja tamo?
- Kako, sta ces tamo, ako boga znas!

Izgubio je svu svoju rjecitost, upornost, sve pametne razloge. Sjeo je, i gledao me zacudjeno.

- I tako, neces. A pozvani smo.
- Niko nece ni primijetiti da me nema.
- A znas li ti sta ljudi cine da bi tamo dosli?
- Ne znam, i ne tice me se. Ja ne bih ucinio nista.
- Grijesis, mnogo grijesis.
- Smetam li ti ovdje?
- Ne smetas, boze sacuvaj. Zelim da ti bude bolje. Neces valjda cijeloga zivota ostati sirotinja?
- Pravo da ti kazem, svejedno mi je.
- Ne znam sta da ti kazem. Nece nam se vise pruziti ovakva prilika. I naljuticemo ih.

Izgledao je tuzan i uplasen. Tuzan zbog mene, sto nisam prihvatio njegovu pomoc, uplasen zbog njih, sto ne prihvatam njihov poziv. Postidio sam se, pomislio: koliko je rijeci morao utrositi, koliko razloga izmisliti, koliko laskavih osmijeha uputiti, da bi mi otvorio tesko pristupacnu tvrdjavu. I koliko je vremena izgubio, trckarajuci od jednog do drugog, radi mene. A ja grubo i nezahvalno odbijam svu njegovu brigu i svu njegovu dobru volju.

Zato sam rekao mekse, pravdajuci se:

- Bice nam dosadno tamo. Nikoga ne poznajem, ne znam ni kako se razgovara s takvim ljudima.
- Cuti i slusaj. To je mozda najbolje. Onda, ides?

Ozivio je, radost mu se vratila. Nisam mogao da ga ponovo razocaram.

A onda me pogledao sumnjicavo :

- Uvrijedio si se sto te nisu pozvali ranije?
- Nisam se uvrijedio. Zao mi je sto si se toliko ponizavao radi mene. Ne vrijede toliko.
- Nisam se ponizavao. A ti si se uvrijedio, znam te ja. I zbog prazne sujete, propustio bi ovakvu priliku!

Zaista nisam vise imao volje da idem na to prokleto sijelo. Bio sam jos povratnik s Hocina, i porad zene, i pored djeteta koje smo ocekivali, i pored potrebe da se nadamo necemu sto nije uboga sirotinja, radi njih. Jos su mutne hocinske magle u meni, i ponekad teska tuga zbog ljudi. I sad treba da postanem lukav, odjednom, i da se priklonim ko zna pred kim, za neko mjesto koje ce mi omoguciti bolji zivot. A sta bih sa stidom poslije? Ostao bi mi smrad u dusi. Sirotinja sam, ali prosjak nisam. Prihvatio sam prvi poziv, ne smarajuci to ni cascu ni povlasticom. A kad su me odbili, ja sam ih otpisao. Osjetio sam to kao ponizenje i uvredu (Mula Ibrahim je dobro pogodio), i vratio im prezirom koji je spasavao moj ponos.

Sad, medjutim, pred sutrasnju izvjesnost, poceo sam da se nagadjam sa svojom savjescu. Ni pred kim se necu poniziti, ali ako se javi prilika, bilo bi ludo da je ne prihvatim. Nisam znao kako bi se ta prilika mogla javiti, ali sam ostavljao slucaju da se pobrine za moju srecu. Ako ga ne bude, ostacu na istom, i opet je dobro. Cak sam se nadao da me nece niko zapaziti, pa cu se opet vratiti u svoj naviknuti tok. I kako, i o cemu da razgovaram s tim ljudima? Poslije Hocina, umio sam samo gledati u vodu, slusati vrapce i pisati tuzbe i zalbe nesrecnom svijetu. Rijeci, narocito pametnih i ugodnih, nije bilo u meni, ni za koga. Osim za Tijanu, s kojom sam, u noci, razgovarao tiho i dugo, a ujutro to ne bih znao ponoviti, toliko je bilo plod noci, samo nase, i toliko je izviralo iz srastanja, da ga je i jutarnje svjetlo potiskivalo u prijatno ali nejasno sjecanje, pa se gubilo, cak do sljedece noci, a onda se opet javljalo, kao ponornica.

A kakve cu rijeci naci za njih?

Charmed · Malo ~ mače ~

Uvece sam sjedio s Tijanom u nasoj maloj sobi, jedinoj, osim hodnika i ostalih skrivenih prostorija, u koje necu moci uci ako odebljam, sto se sigurno nikad nece desiti. Ta nasa sobica ima nekoliko prednosti i bezbroj mana. Jevtina je, sami smo, i kako je iznad pekare, zimi je uvijek topla, a svako jutro budi nas svjezi miris hljeba. Doduse ljeti je tesko, grije nas sunce i vrela pekarska pec, a zohari hodaju slobodno, kao da nas nema. Prednostima smo se veselili, a vrelinu podnosili strpljivo, otvarajuci vrata i prozore. Zohare smo odgonili nekim travama koje je Tijana kupovala na Bascarsiji. Ili smo odmahivali rukom, ziveci s njima u miru. Briga bi me bilo za zohare, da se ona nije gadila, narocito nocu, kad pocnu da suskaju po podu i postelji. Budio sam se ponekad, i zaticao je kako sjedi u postelji, obuhvativsi koljena rukama.

- Sta ti je?
- Nista.
- Boli li te stogod?
- Ne boli. Spavaj.
- Cudna si veceras.
- Srecna sam veceras.

Prihvatio sam taj razlog, jer mi se spavalo, ali sam se sutradan pitao, zar se i od srece ne spava.

Meni je u ovoj nasoj vreloj sobi bilo bolje nego na Hocinu, njoj gore nego u njenoj kuci. Ona to nije priznavala, zbog mene. Nismo govorili pametno, ne bih to volio i da smo mogli, stalo mi je da budemo pazljivi jedno prema drugome, i bili smo, ne trudeci se. sve dok se ne bismo naljutili, zbog sitnice, zbog gluposti, zbog neceg sto nismo mogli ni zapamtiti.

Rekao sam joj da sutra idem na sijelo kod hadzi Duhotine, ispricao sam i kako sam bio odbio i ponovo pristao, zbog Mula Ibrahima.

- Zasto da ne odes? Naci ces se s ljudima, popricati. Sta je u tome rdjavo? Hoces li ostati dugo?

Nije znala lagati. U zivotu nisam sreo nikoga ko je bio toliko nesposoban da sakrije ono sto misli. Odavala se glasom, izrazom lica, ako ne i izravnom rijecju.

Suvise je lako pristala. Cak me i nagovara. Zasto?

Upitao sam:

- Ne volis sto idem?

Nasmijala se:

- Ne volim sto ides! Nikad ne volim kad ides od mene.
- Mozda bi voljela da ne idem ni na posao?
- Naravno da bih voljela.

Sad sam i ja poceo da se smijem. Sasvim je luda.

- Ko zivi tako?
- Ja bih zeljela da zivim tako.
- Dobro, hoces li da ne idem na to sijelo?
- Ne. Otici ces, svakako. Mislio bi poslije da si nesto propustio.
- Zasto se sad ljutis?
- Ne ljutim se.

A onda je dodala kao da se pravda:

- Malo sam uznemirena. Mozda zbog trudnoce.

To malo lukavstvo, kojim je ublazavala svoje nezadovoljstvo, otklanjajuci moje, skrenulo mi je misli prema onom trecem, prisutnom a nevidljivom, sto nas vec mjesecima drzi u napetosti, i prisiljava da ga uplicemo u svoj zivot, da svoj put i svoja htijenja odredjujemo prema njemu.

Zbog njega, i zbog nje, moram izaci iz ove sobe. Zbog njega, i zbog nje, otici cu na to vrazje sijelo. I bicu pametan, i bicu lukav.

Stavio sam ruku na njen trbuh, i osluskivao prstima. Cuteci.

Na sokaku su se stisavali glasovi, ispod nas su ubacivali cjepanice u veliku pekarsku pec, zohari su jos mirovali u svojim rupama cekajuci da ugasimo svijecu. A ja sam rzao dlan na zategnutoj okruglini trbuha, na zasticenom tijelu malog covjeka sto je vec zivio u najsigurnijem i najugodnijem od svih skrovista ovoga svijeta. Htio sam da kazem stogod lijepo ovoj zeni cije je krhko tijelo unakazio taj nepoznati punoglavac, htio sam da mislim stogod o tom dragom punoglavcu koji ce biti ono sto ja nisam bio. Htio sam, a nisam umio.

Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednaceni damar. Uhvaceni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije vazno sta se desava u svijetu, nije vazno sta ce biti sutra, vazan je ovaj cas blazenstva bez misli. Da li ce me istjerati iz kuce, ovaj treci, kao sto je sin istjerao bolesnog Mustafu Puhovca? Ili cemo se ponositi jedan drugim? Ili cemo se podnositi, kao vecina? U ovom trenutku to nema nikakva znacaja.

Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada vise. Hiljadu tudjih ljubavi bice kao ova, ali ova nikad vise. Nikada: jedina konacnost.

Prvi put znam sta je sreca, osjecam je, vidim, mirisem.

Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.

I ima sreca. Da li je mogu zadrzati?

Htio sam da joj kazem: mila moja, zbog njeznosti sto je vrelo zapljusnula moje unutarnje obale, ali ona je spavala, osmjehujuci se, u snu. - Spavaj i ti - rekao sam onom trecem, i ugasio svijecu. Zohari su sigurno nestrpljivo cekali da ih pustim u sobu. Mozda su zakasnili na neki svoj obred.

Napolju je proljetna noc, i mjesecina. A ja ne mogu da zaspim, od srece kojoj nisam trazio razlog. I nisam se cudio sto je tako.

Kako bi drukcije i moglo biti?

Charmed · Malo ~ mače ~

4. Neprijateljska zemlja

Niko nikome ne moze natovariti toliko muke na vrat koliko covjek sam sebi.

Sta mi je trebalo da idem na ovo sijelo, na kojem cu biti sve sto nisam ja, ili cu biti ja, kakvog ne bih zelio da me vide, glup, nespretan, dosadan, nikakav. A bolje bi bilo da se to ne zna, ili da se zna samo kod kuce.

Bio sam u nedoumici i kad treba da stignem. Ako dodjem kasno, poslije ostalih, smatrace da sam nepristojain. Ako dodjem rano, reci ce da se utrpavam prije svih ostalih. Kako god okrenes, muka.

- Da ne zakasnimo? - pitao sam Mula Ibrahima koji je isao pored mene, srecom ili po nesreci, jer bih se vratio, da sam bio sam. - Da ne zakasnimo? Ili da ne poranimo?
- Sacekacemo da ljudi izadju iz dzamije, pa cemo tada krenuti, s bozjom pomoci.
- Sad mi je krivo sto sam posao.
- Samo se drzi uz mene!

Na raskrscu, osvijetljenom fenjerom, pred ulicom u kojoj stanuje hadzi Duhotina, stajao je stari bajraktar Muharem, i prosio.

Dao sam mu nesto sitnisa, stideci se. Stidio sam se sto mu dajem milostinju, stidio sam se sto idem na sijelo. Njemu je mjesto tamo, a ne meni. Mjesto mu je prije svih koji dolaze.

- Strasno je sto ovakav covjek prosi - rekao sam neveselo.
- Prosi za inat, sto su ga zaboravili. Zato i stoji ovdje, da ga vide.
- Svejedno, opet me stid.
- Nisi ti kriv.

Nisam kriv, ali se stidim. Oprosti, stara prznico, mislio sam u sebi. Ti to cinis iz inata, ja ovo cinim iz nevolje. Ti hoces da ti bude gore, ja hocu da mi bude bolje. Ti ne mozes ovo moje, ja ne mogu to tvoje. A ne valja ni jedno ni drugo, cini mi se.

Stajali smo u mracnom sokaku, kao djeca, skrivajuci se, kao budale, cekajuci. Postalo je mucno, i smijesno. Zar ovako izgledaju casne uzvanice!

Pa sam poceo da psujem, i te nekakve stare ratnike, i sebe, ludu, izgledacu medju tim spomenicima kao majmun, lazno cu se osmjehivati i iskreno strahovati, a mogao sam lijepo sjediti sa zenom kod kuce, i biti sta hocu i kakav hocu. Nikad covjek ne moze tako upropastiti zivot kao kad zeli da ga popravi, a ne zna ni zasto ni kako da ga popravi, niti znam je li to popravljanje ili kvarenje, pogotovu ako izgubim svoj mir.

- Evo, izlaze s molitve - sapnuo je Mula Ibrahim, kao da oglasava pocetak bitke. - Hajdemo! A sto kazes za zenu, to je lako. Zena ce cekati. Ovi nece. A bez njihove pomoci neces daleko stici.

Dok smo ulazili u kucu starog hadzi-Duhotine, pored momaka sa svijecama i fenjerima, Mula Ibrahim je rekao tiho:

- Budi uza me!

Pogledao sam ga iznenadjeno: ja sam se nadao ohrabrenju od njega, a on od mene trazi pomoc.

- Bojis li se?
- Malo.
- Zasto onda idemo? Hajde da se vratimo!
- Ne mozemo vise da se vratimo.
- E kad ne mozemo, neka ih djavo nosi! Drzi se hrabro, kao da idemo u neprijateljsku zemlju!
- Ma kakvu neprijateljsku zemlju, kumim te bogom velikim! - zavapio je zaprepasten.

Nasmijao sam se veselo, oslobodjen straha i nelagodnosti, izlijecen njegovim strahom. A ustrasile su ga moje neozbiljne rijeci, kojima sam prkosio i sebi i njima, ne znajuci zapravo ni od cega se branim, pa je, smeten, udario nogama o stepenice, jedva savijajuci ukocena koljena. I gledao me kao palikucu, zacudjen i ogorcen zbog moje jadne pobune. Badava, s takvim strahom ne vrijedi zivjeti, i ne bih ni zivio, kad bi me jednom savladao. Jer, drugo je uplasiti se kad ima razloga, u nesreci, ili ratu, to mora svako, a drugo je plasiti se uvijek, od svega. Snazni Mehmed Pecitava, govorio je, nekad, u hocinskim mocvarama: - Boj se ovna, boj se BiiiiP', a kad cu zivjeti?

Kad cu zivjeti, Mula Ibrahime, ako se budem uvijek bojao? Kad cu onda zivjeti, gospodo iz neprijateljske zemlje?

Bilo je smijesno to moje kocoperenje, i znao sam da je smijesno, jer sam i ja maloprije osjecao strah, a sve je nastalo u mojoj uobrazilji, i strah i opasnost. Ali to je isto kao stvarno, i unaprijed sam se usancio u hladnoj odbojnosti.

Na prvom koraku u ovoj bogatoj kuci vidio sam da je moja odbojnost smijesna, a oklop nepotreban. Domacin, hadzi Duhotina, nizak, velikog trbuha, nabijen kao .nadjev, docekao nas je ozarena lica, toliko ponizno ljubazan, da nisam vjerovao svojim ocima. Sta li je to Mula Ibrahim ispricao o meni? Ili je ovaj divni covjek toliko plemenito gostoljubiv, da i svojim neuglednim gostima ukazuje ovoliko postovanje? Kako je moja predstava o svijetu i ljudima bila pogresna i nepravedno ruzna! - mislio sam ganuto zbunjen, spreman da svoju odbojnost preokrenem u njeznu ljubaznost, kao grbava djevojka kojoj govore lijepe rijeci.

Ali, avaj, nicemu neka se ne nada grbava djevojka!

Taj divni covjek je prosao pored nas, kao da smo sjenke. Njegovo ozareno domacinsko lice, siroko raskriljene ruke za zagrljaj, i ponizna ljubaznost, nisu bili namijenjeni nama, vec kadiji koji je dolazio iza nas.

Mula lbrahima i mene docekali su sinovi domacinovi, sluzbeno uctivo, da se ne mozemo ni pohvaliti ni pozaliti, i odmah nas razdvojili, razvrstavsi njega u srednju, mene u prednju sobu, do ulaza. Kadiju je domacin proveo u posljednju, nevidljivu i nepristupacnu sobu, za najuglednije goste. Ti, najugledniji dolazili su posljednji, i prolazili do svog izdvojenog skrovista, obavijeni nijemim postovanjem i poniznim cutanjem, kao mrtvaci.

A gdje su ratnici?

Bilo ih je svega nekoliko. Ostalo su ljudi iz carsije, iz ureda, iz esnafa: ovo je mjesto gdje se vrijedi pokazati. Mozda su mnogi slicni mome Mula Ibrahimu.

Nasmijao sam se, sjetivsi se njegovih ratnih zasluga.

Do mene je sjedio stariji covjek, prilicno neuredan, podbuo, vec pijan, cini mi se. I sad je pio, drzao je bardak pored sebe, i potezao, kad je mislio da ga niko ne vidi. A cesto je mislio da je nevidljiv.

- Zasto si dosao? - upitao me smrknut.
- Zasto? Nizasto!
- Bas nizasto? Sve ti je potaman? Nista ne trazis? Nista ne molis?
- Nista.
- Jesi li bogat? Imas li veliku platu?
- Bogat sam, i imam veliku platu.
- E, blago tebi! Ko ima s jedne strane, dobicc i s druge. Blago tebi!
- Radim kao pisar kod advokata. Primam dvadeset pet grosa na godinu, blago meni.
- Au, takav li si! Bogme si ti prilican jad. Uzmi malo rakije!
- Ne pijem.
- Neces od mene? Da ti nije ispod casti, slucajno?

Popio sam, da ga ne naljutim.

- Eto vidis da pijes! Hajde jos jednu! Sve, sve, tako!

Druga je otisla lakse nego prva.

- A ne pijes, velis! Vidim kako ne pijes? Veliki si saljivcina, izgleda. Zasto si se ono maloprije nasmijao? Volim kad se ljudi smiju.

Pohvala mi je prijala, osjecao sam se lijepo.

- Gledam, gdje su ratnici? Pa se sjetim kako sam jednog covjeka prenio preko nabujale rijeke, a on se uneredio od straha. Pa mozda su se, velim, mnogi od ovih isto tako uneredili od straha, i to im je sav rat i sva ratna nevolja.

Iz njega je odjednom prasnuo smijeh, kao pucanj, poprskao me rakijom kako je poceo da pije, zagrcnuo se, iskasljao, dosao sebi, i nastavio da se smije, iz glasa, grohotom, udarajuci se rukom po koljenu, klateci se cijelim tijelom, vristeci, pa sam se uplasio i za njega i za sebe.

- Pij! - pruzio sam mu bardak, da ga smirim.
- O, brate, sta kazes: uneredio se, i to mu je sav rat!

Smijeh mu je prekidao samo kasalj. Ljudi su poceli da se okrecu.