Mesa Selimovic

Charmed · Malo ~ mače ~

- Ispricaj to, molim te. Ispricaj svima! Pocrkace od smijeha!
- Taman posla! To nije za pricanje. A mozda sam izmislio.
- Ako si izmislio, dobro si izmislio.
- A ti, zasto si ti dosao? Nije me cuo.
- Velis: sav rat i sva ratna zasluga!
- Cekaj, ne volis da pricas o sebi, izgleda. Pitam te: zasto si ti dosao?

Zelio sam da se zabavi sobom, da me oslobodi svog neugodnog smijeha. Pitao sam ga, i gurao mu bardak u ruke.

I zaista, pomoglo je. Jos je smijeh provaljivao iz njega, ali sve tise i rjedje. I pili smo ponovo, nisam se vise pazio, samo da zaboravi ono sto sam rekao.

- Moje je sasvim obicno, nista.
- Svejedno, pricaj.
- Bio sam u ratu, zarobise me Austrijanci, tesko ranjenog. Izlijecili me, pa zaboravili na mene. Sjekao sam drva u Tirolu. Tri puta sam pokusavao da bjezim, pa su me zatvarali u sve dublju tamnicu. Pustise me poslije punih devet godina. Hajde, vele, i ne pamti nas po zlu. Necu, velim ja, nisam bio u svatovima vec u zarobljenistvu.

Dosao je kuci i zeni, ali u kuci i na zeni drugi, i na njegovom imanju. Petoro su djece izrodili, s njim nije imala nijedno. Razumio je, i nije se ljutio: cekala, cekala, pa se udala. Al sad neka mu vrate njegovo, to jest kucu i imanje, a zenu poklanja. Prosto i lako. Al jest, tu sad pocinje petljarija, a nizasto. Kako se dugo nije javljao, a neki su vidjeli kad je pao tesko ranjen, kadija je izdao potvrdu o njegovoj smrti, i zena je sve naslijedila i donijela drugom muzu. Sta sad da se radi? On trazi svoje, nije prodao ni prokockao, vec sve ostavio u najboljem. redu, a da nije mrtav, eto, svi vide. Kakav tu dokaz treba? Al muz njegove zene, njegov zamjenik, koji je svoj muski posao dobro obavio, kaze ovako: da je covjek ziv, ziv je; da je imanje bilo njegovo, bilo je. Samo, da nije bilo kadijine potvrde o njegovoj smrti, a on je bogme nije pisao, ne bi se zenio njegovom, to jest svojom zenom, niti bi je uzeo da nije imala imetka, jer on svoga nema. A i da je poludio, pa i to ucinio, ne bi navaljao toliko djece.

I je li on kriv sto je covjek ostao u zivotu, i sto ga je kadija proglasio mrtvim? Pristaje da se nagode, ako vec ne moze drukcije, da mu vrati zenu i dvoje-troje djece, i da mu ostavi pola imanja. Ili da zivi s njima, nece im biti tijesno. A covjek nece, ni zene, ni djece, trazi svoje, ili makar polovinu, jer ni on nije kriv sto je ostao u zivotu i sto ga je kadija proglasio mrtvim. I vise voli sto je tako nego da ga je kadija proglasio zivim a on da je mrtav. Sad, eto, gleda da bude stalno na ocima ovima sto rjesavaju dja se ova nepotrebna zavrzlama raspetlja nekako.

Sad sam ja poceo da se smijesim. Pocela je da me hvata rakija.

- Pa ti rece da je to sasvim obicno!
- I jest! Imanje moje, djeca njegova. Sta tu nije jasno?

Tada je, ne zureci, iz srednje sobe izasao Dzemal Zafranija, s naocarima, koje mu nisu mnogo koristile, ali je gledao sluhom, koji ga je odlicno sluzio.

Poslije, iz blizine, provjeravao je slabim ocima. Privukao ga je nas glasni smijeh, to je ovdje sasvim rijetko.

- Kod vas je veselo - nasmijesio nam se ljubazno.

On se uvijek smijesi, uvijek govori lijepe rijeci.

- Izgleda da je uvijek smijesno kad se prica o pravom zivotu - rekao je moj novi poznanik, zacudivsi me tom primjedbom. Bila je pametnija nego sto sam od njega mogao ocekivati.

Pa se okrenuo meni:

- Poznajes li Dzemal-efendiju? Pisar kod kadije. Dobar covjek.
- Isli smo zajedno u medresu. Samo je Dzemal-efendija mladji. Usi sam mu izvukao zbog logike. Dobro se poznajemo.
- Mislim da sam sad u logici bolji od tebe.
- Sigurno. Moja plata je dvadeset pet grosa A samo jedan tvoj osmijeh vrijedi toliko.

Vedro se nasmijesio, kao da je cuo lijepu salu.

- Zasto ne svratis do mene?
- Da ti ne oduzimam dragocjeno vrijeme.
- Sjedi, Dzemal-efendija, popij s nama - navaljivao je bivsi zarobljenik. - Nisam ni znao da ste prijatelji.
- Ne pijem, hvala.
- On ne pije, ne pusi, nema poroka. Osim onih koje krije.

Ne volim ga, uvijek me odbijao svojim laznim smijeskom, svojom opasnom ljubaznoscu, svojim njuskanjem, cak i kad sam bio jaci od njega. Sad pogotovu. Ne volim ljude koji rade kod kadije. Da mu je kicma od zeljeza, pukla bi za dva mjeseca. A on vec dvije godine pisar, i nece dugo ostati na tom mjestu, popece se. Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Slican je vodi, nema svoga oblika, prilagodjava se sudu u koji ga naspu. Nista mu nije gadno ako mu je korisno, jer je imao jedan jedini cilj u zivotu: da uspije, da pobjegne od uspomene na sirotinjsko djetinjstvo i na oca zatvorskog strazara, pijanicu i svacijeg spijuna, koji je umro prezren, a sin mu je i tu porodicnu Nesrecu pretvorio u svoju korist, igrajuci zrtvu, dok nije stao na noge, i moleci pomoc mocnih pred nenaklonjenom sudbinom. A kad su svi zaboravili, on nije. Sve je pamtio. Otac je bio kriv zato sto je bio jad i sirotinja, kriv sto je bio svaciji sluga, kriv sto nije znao da iskoristi zlo koje je cinilo. Da je bio mocan, niko ga ne bi prezirao, bar ne javno. Klanjali bi mu se, makar ga i mrzili. Zlo i nevolje koje je ucinio ljudima, mogao je dobro unovciti, mogao je od njih napravnti stepenice po kojima ce se popeti, mozda i visoko. Mnogi tako rade. Ali otac je bio slabic, za sitne pare je prodavao svoje sposobnosti. On nece biti slabic. Ucinice sve, ali ce ispraviti ocevu gresku. Bio je miran, odmjeren, opasan, znao je koliko ga se ljudi plase i, smijeseci se; uzivao u tome.

Ne mislim o njemu, ne tice me se, kao ni tolike ruzne stvari u zivotu. Ali veceras sam osjetljiviji, malo pijan, malo uznemiren, malo krut zbog oklopa kojim sam se stitio. Zato mi je smetao. Sjetio sam se kako o njemu govore, sa smijeskom i gotovo s priznanjem, da je vec godinu dana ljubavnik bogatog haznadara Fejze, nesto zato da bi imao mocnog zastitnika, a najvise za to sto je htio da se ozeni njegovom kcerkom mirazusom. Da li zeli prvo da ga odobrovolji pa ce onda za uzdarje zatrazit' kcerku, ili ce i dalje tkati na dva razboja, sto je vjerovatnije, to ne znam.

Ali znam da mi je gadan, mucno mi je od njegova osmijeha, zelio sam da ode, zato sam ga vrijedjao. Nije pokazivao da se ljuti, iako je dobro mirisao tudje rijeci, i znao je na sto mislim govoreci o njegovom skrivenom poroku.

Zanimalo me sta ce uciniti, bio sam pjanski musicav. Da l'i cu ga istjerati iz zaklona njegova toboznjega mira, hoce li poceti da crveni, da se ljuti, da praska, hoce li me udariti prezrivom rijecju? Ili ce poceti da mi se suprotstavlja, da se prepire, ma o cemu, da bi pokazao nadmoc? Samo neka izvoli! Ne bojim se ni njegove pameti ni njegova polozaja: moji razlozi su jaci, jer su slobodniji; moja rijec je hrabrija, jer nista ne trazim. Zadovoljan sam svojom sirotinjom.

Uporan je u svojoj ljubaznoj nadmocnosti.

- A koje to poroke krijem? - upitao je veselo.
- One za koje ne znamo. Zar postoji covjek bez poroka?
- Izgleda da postoji. Nemam poroka, nijednog. Mirno gleda, mirno govori, bezobzirno laze.
- Nisam znao da i takav covjek postoji.
- Zasto bi to bilo cudno? Bog nas stvara, i njegova je volja da budem ovakav kakav sam.
- Bezgresan?
- Bez grijesnih poroka.
- Ne kazes to valjda ozbiljno?
- Sasvim ozbiljno. Zar ti ne vjerujes u bozju volju?
- Odgovornost i za zlo i za dobro prebaciti na bozju volju, znaci zakloniti sebe za nacelo. To je vrlo mudro. Vidis, u ratu, jedan komordzija je izgubio duhan za vojsku. Ispitivali su ga, a on je neprestano govorio da ga je izgubio, i da je to bozja volja. A prodao ga je, tvrdili su svjedoci, volio je da pije. Onda je bozja volja i sto je volio da pije.
- A zar nije?

Miran je, vedar, pomalo podsmjesljiv, ne drzi ni do cega sto bih mogao reci. Bijes me hvata.

- Gluposti! Sto ima vise svetih sklonista iza kojih se ljudi kriju, sve je vise prostora za ljudsko zlo. Covjek uvijek izmisli razlog izvan sebe, da bi se oslobodio odgovornosti i krivice. To je podsticaj za zajednicku neodgovornost. Tesko covjecanstvu dok je tako.
- Hoces da kazes da svako odredjuje sta je dobro, sta zlo?
- Svako! I nijedno zlo ne moze postati dobro, zato sto ga prihvata vecina.
- Da li je i odbrana zlo? Odbrana vjere, na primjer?
- Odbrana je cesto napad. Zafranija ni tada nije prestao da se smijesi. Od kakve je gradje? Je li to snaga ili neosjetljivost?
- Netacno, ali zanimljivo - rekao je bez ljutnje.

Uhvatio me pod ruku, odvojivsi me. Izgledali smo kao najbolji prijatelji.

Charmed · Malo ~ mače ~

- Dobro da te ljudi nisu culi.
- Mislis da se bojim? Ono sto mislim, ne krijem ni od koga.
- Nemas zasto da se bojis. Ali nije lijepo. Ni korisno. Mogla bi te pogresno shvatiti.
- Briga mene kako ce me shvatiti.
- Trebalo bi da te je briga. Ovo su nasi najbolji ljudi.
- Najbolji? Jesi li vidio bajraktara Muharema kad si dolazio ovamo? Najbolji mozda gladuju, ili umiru po tamnicama.

Tada sam primijetio, po njegovom likovanju koje je skrivao toboznjom nelagodnoscu, i po grobnoj tisini sto je nastala odjednom, da on nista drugo nije ni zelio nego da ja ovo kazem! Zato me doveo u srednju sobu, a ja to nisam ni primijetio, zato me podsticao, racunajuci na moj pijani ponos, da se istrtljam kao budala.

Slusali su uvrijedjeni, smrknuti, zloslutni, Mula Ibrahim je uvijao mrsavim vratom, kao da je progutao zivu jegulju.

Ali moju ludost nista vise nije moglo zaustaviti. Coravi lupez se prevario ako je mislio da cu se uplaseno povuci. Nista rdjavo nisam rekao. I oni to znaju.

Nastavio sam da govorim, sad vec moram. Ne bojim se, ali cu objasniti sta mislim. Potrebno je da neko kaze. Ne mozemo svi cutati, uvijek.

Ne zelim nikoga da vrijedjam (rekao sam blaze), ali me potresla prilika i sudbina starog bajraktara. (A onda mi se ucinilo da se pravdam, iz straha. Ponos mi je dosapnuo ostrije rijeci.) Je li bajraktar gori od nas ovdje? (I to je ustupak! Htio sam da kazem: od ovih ovdje! Ah, bijedo!) A koliko ima takvih? Ne vodimo racuna ni o zivima ni o mrtvima. (Eto, to je, to je! Istinu treba reci!) Zivot ovog naroda je glad, krv, muka, bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tudjoj. Svi moji drugovi na Hocinu su izginuli, kao psi, ni sami ne znajuci zasto, i hiljade drugih jadnika isto tako. A da su se vratili, mozda bi prosili, kao Muharem bajraktar. Nije dobro ako mislimo samo na svoje dobro.

Mula Ibrahim je progutao svoju jegulju, i sad je stucao, potpuno modar u licu.

A ja sam znao, cim sam to rekao, da sam izgovorio bezbroj gluposti, bez razloga i bez potrebe.

Dzemal Zafranija se nije nadao da ce njegova lukava osveta zbog uvrede biti toliko savrsena. Ali nisam imao kud, niti bi mi pomoglo kajanje. Neka ih djavo nosi, ispao sam budala, ali sam rekao sto odavno nisu culi.

Lijepo je ispao moj pokusaj da postignem nesto bolje u zivotu!

Neki su skocili prema meni, da me biju, neki mladji i nizi po polozaju, uvrijedjeni i za sebe i za one mocnije.

Dzemal Zafranija ih je umirio, i izveo me iz kuce.

- Sta ti je ovo trebalo? - upitao me prijekorno.
- Nije trebalo meni, vec tebi. A sad se skloni, da te ne izbijem.

Moj razlog mu je izgledao ubjedljiv, i vratio se u kucu, bez zastajkivanja.

Docekala me noc bez mjeseca, jos nije izasao. Moje sijelo se zavrsilo rano.

I tako, desilo se.

Cije li sam to rijeci govorio tamo, pred smrknutim ljudima? Mozda su bile i moje, ali ih nikad nisam izrekao tako ostro, cak ni u sebi. Bile su u meni, sigurno, i rijeci i misli, odakle bih ih izvukao nego iz sebe? Ne smijem piti, mislio sam, lako me hvata, i ne vladam sobom. Ali nije bilo samo radi pica. Govorio sam iz prkosa, da naljutim Zafraniju, a onda nisam htio da se povucem. A on je od mene napravio majmuna, vukao me kao lutku na koncu, usmjerio me tacno kako je smislio, i pustio me da igram ludiju! A bio sam uvjeren da sam pametniji od poluslijepog kepeca! Badava, uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.

I odjednom sam se sjetio! Iz magle uspavanih uspomena doplivao je ozbiljni lik studenta Ramiza, i ono sto je rekao u tmurnim hocinskim sumama. Zapamtio sam to, i ne znajuci, i ponovio, istim rijecima, u najnezgodniji cas.

E pa, neka mi je na zdravlje!

Jos sam osjecao lako pijanstvo, od kojeg se ne tetura, ali mi se misli tesko sabiru. Odlucio sam da prosetam pored Miljacke, da rakija izvjetri iz mene. Zbog zene. Rekla bi: - Ih, pobogu, zar je za tebe pice! Kao da govori djetetu. A moram i da smislim kako cu joj reci sta sam sve istrtljao. Nista od nje ne krijem, grize me nesto kad ne kazem, a uzalud je i da krijem. Ona osjeti svaku promjenu u meni, i najmanju. Osjeti i kad slazem, makar sitno. Zato cu joj sve ispricati, iako se osjecam nelagodno. Pa, proslavio si se, reci ce kad joj kazem. Sta da kazem? Da je Zafranija napravio od mene budalu? Da sam namjerno sve rekao, jer me to mucilo? Da sam bio pijan i da nisam znao sta govorim? Sta je istina? Ili je sve istina, sve pomalo?

Tacno je ono sto sam izgovorio, i zaista tako mislim, ali nije trebalo da kazem. Sebe nisam zadovoljio, jer se stidim, a niko zbog mojih rijeci nece poceti drukcije da misli nego sto je dosad mislio.

Glupo, nepotrebno, nekorisno. A sve zbog Zafranije!

Dusu mu njegovu pedersku, bas me kurvinski namagarci. Cuvaj se pederasta, govorio je Smail Sovo, ili mozda neko drugi, sve pocinjem da pripisujem poginulim drugovima. I jos je govorio, taj neko: Oni, sto se ne kriju, jos i nekako, al oni sto se kriju, to je najgori skot.

Pa kud bas na sebi da se uvjerim!

Uostalom, bas me briga. Ko zna za sto je ovo dobro. Sa svojim skrtim, plasljivim, dobrim Mula Ibrahimom pisacu i dalje zalbe i molbe nezadovoljnim ljudima, i pisma vojnicima, uvijek ce ih biti, kao i ratova. Cak je i bolje nego da dobijem neki vazniji polozaj. Ovako od mene niko ne zavisi, ja sam samo posrednik, da tudje molbe dodju do tudjih ociju, i mogu da zalim i tjesim ljude zbog pravih ili zamisljenih nesreca. Tako sam uvijek na njihovoj strani. A ne bi bilo vece muke nego da presudjujem ma u cemu. Ko ce presuditi izmedju bivseg austrijskog zarobljenika i njegovog nasljednika? Sve je medju ljudima zapetljano, i ni za koga se ne moze reci da je sasvim prav ili sasvim kriv. (Ocita je samo nepravda koja ponizava i ubija ljude, ali nju niko ne dira.) E pa, u redu, pomislio sam vedro, veceras sam presudio sebi: nikad necu presudjivati nikome. I hvala bogu. A ono sto sam rekao, istina je. Doduse, istina gledana odozdo, ali kako bih drukcije mogao da gledam? Oni odozgo, vide je drukcije. I tako, vrag je odnio, Svako ima svoju istinu i to je bas dobro, samo ne znam zasto se zove istinom, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tudja istina neistina, zabavnije se zivi.

Zaplevsi tako svoju ludoriju u kucine povrsnog razmisljanja, i olaksavsi sebi muku, jer sam se opravdao kakvim-takvim stavom, a stav daje pravo i hrabrost, krenuo sam uskim, sokacina, prema svojoj kuci. Nasmijacu se jos s vrata, reci cu Tijani...

Nisam stigao da smislim sta cu reci. Osjetio sam da mi se glava rasprsnula od udarca i, padajuci, cuo sam nejasno kako. oko mene klopara mnogo nogu, kao maljice o bubanj. Onda sam se onesvijestio.

Ne znam koliko sam lezao, ni koliko je trajao taj san bez snova, poklonjen udarcem, a kad sam poceo da se osvjescujem, nejasno sam vidio mjesecinu nad sobom. I opet sam zatvorio oci, teske i snene.

Neko je isao sokakom, posao je prema meni, osjetio sam po koracima, ali je naglo zastao, i zurno se udaljio. Sta se to desilo sa mnom? pitao sam se s naporom, jedva pokrecuci umrtvljeni mozak. Boljela me glava, boljela me kicma, boljele su me ruke i noge, u ustima je gorjela vatra. I opet mi je nesvijest otjerala muke.

Probudio me neciji glas i necije ruke po meni.

- Hvala bogu, nije mrtav - suskao je glas. - Mozes li ustati?
- Sta se to desilo?

To pitanje je zaspalo i probudilo se sa mnom. Cuo sam kako negdje tece voda iz cesme. Da mi je samo kap!

- Otkud ja znam sta se desilo. Nailazim slucajno, i vidim, neko lezi, napio se, mislim. Pridjem, kad - ti. I nisi pao od pica, prijatelju. Neko te dobro premlatio.

Prepoznao sam ga: Mahmut Neretljak.

Nesto je cistio po meni.

- I usrali su te, nesretnice, od tjemena do koljena. Usrali i upisali. Pih, sto zaudara, ubio ga bog. Skidam BiiiiP ovim drvcetom, ali bogami, ne moze, evo sam i ruke ukaljao. Jesi li se s kim tukao?
- Htio bih kuci.
- Pa, kuci, sigurno. Neka te zena dobro opere, a za uboje ces vidjeti poslije. Hajde, mozes li ustati? Pljuvao sam, izbacujuci iz usta krv i BiiiiP.
- Da se malo operem.
- Mozes malo. Al ono glavno neka ti opere zena, u luksiji. A ti obuci drugo odijelo.

Drugo odijelo nemam, Tijana je ovo, jedino, krpila i uredjivala za sijelo, a sad ce me vidjeti ovakvog. Uplasice se.

Doveo me do cesme, stavio sam glavu pod mlaz, uhvatio gutljaj hladne vode i isprao usta, mrtvim rukama presao preko odijela, da skinem prljavstinu. Da me Tijana ne vidi ovakvog.

- Ne diraj to, samo ces razmazati. Opet sam stavio glavu pod cesmu, da ublazim bol na tjemenu. Mahmut me pridrzavao.
- E vidis ti srece! Ja hocu kuci, a drustvo ne da. Sta si, vele, navalio, sjedi jos malo. Te malo popij malo popricaj, taman da naidjem na tebe.
- Neko je prolazio ovuda. Udaljio se kad me vidio.
- Niko ne voli petljaniju, moj Ahmete. Lakse je pobjeci nego pomoci. A i sta ce mu da ide po sudu, da svjedoci, da gubi vrijeme? Ako ces ljudski, nije ni pravo. Hajde, nasloni se na mene. Vidis, i to bi mogao biti posao: voditi kuci one koje nadjes na ulici.

Nije me pitao sta mi se desilo ni ko me premlatio, ni zasto, nije se ni cudio. Rekao sam da me neko udario iznenada, iz mraka. Ni to ga nije iznenadilo.

- Svasta se desava - rekao je mirno. - Mozda su razbojnici, ima ih danas vise nego postenih ljudi. A mozda je i greska. Cekali drugog, pa udari tebe, pogrijesili. Imao si srece, nije tesko kad biju, tesko je kad cekas. Gledas i cekas, pa boli unaprijed. Boli i poslije, kao tebe sad, ali to je lakse.

Znam, njega su tukli, namrtvo, za lazne bakrenjake. Mene za istinite rijeci.

- Nista ne govori mojoj zeni - rekao sam.
- A sta joj imam govoriti, vidjece i sama. Tijana me docekala budna, cekala bi, cijelu noc, sigurno, i zaprepastila se kad me vidjela. Ukocila se u vratima, prenerazena od straha, Rekao sam, osmjehnuvsi se s naporom, da ne treba po ovom gradu hodati nocu, neko me udario, i pobjegao, ali, srecom, nije opasno.
- Bogme je svasta uradio po njemu, pa onda pobjegao - objasnio je Mahmut. - Nego, da ga svucemo. Pa ti operi. odijelo, a ja cu mu priviti hladne obloge.

Skinuli su me, oprali kao dijete, kao mrtvaca, Mahmut mi je stavio krpu na cvorugu. - Pogolema - rekao je. - Steta sto nemas rakije, izvukla bi uboj. A i nama bi dobro dosla.

A kad je Tijana pocela da kupi isprljano odijelo s poda, sagnuvsi se s nabreklim trbuhom, on se nasmijao:

- Ostavi to, snaho, ja cu oprati. Ti samo ugrij malo vode.
- Zasto? Nije mi tesko.
- Znam da nije. Ali, bolje ti, blago meni, stavi svoju rucicu na ovu cvorugu, evo je, masala, ko jabuka, bice mu lakse. A ja cu to zacas, navikao sam na svasta. Naviknuces i ti, ali ne treba zuriti. A i trudna si, vidim. Sjedni ti uz njega. Ako pocne groznica da ga trese, malo od straha, malo od udarca, ne brini nista, mlad je, proci ce, uskoro.
Groznica me zaista tresla, i kao kroz san, kroz ljuljanje, osjecao sam u tom gubljenju njenu ruku na sebi, kao lijek, kao olaksicu, i naprezuci se, lovio je teturavo, da je prinesem rasjecenim usnama, da poljubim jedino sigurno uporiste. Zelio sam da me odrzi na povrsini, da me odbrani od mucne omaglice sto me vukla u prozivljeno, te noci. Vracalo se, unakazeno, izobliceno. Davili su me kepeci ogromnih glava i gorostasi s glavama kao ciode. Isplivavao sam iz zagusljivih dubina, i zaticao je nagnutu nad sobom.

- Vrelo je - kazem. - Nocas mnogo loze u pekari.
- Je li ti lakse?
- Ne odlazi od mene.

Ali sam ja odlazio od nje, u mrak, medju utvare. I opet je nalazio kraj uzglavlja, kad god bih otvorio oci. Bila je tiha luka, u ciji sam mir ulazio slomljen olujom, ali srecan sto se vracam.

Zalio sam je sto bdije, a plasio sam se da ne zaspi. Ko bi me prihvatio kad isplovim iz bunila?

- Premorices se. Lezi, lakse mi je. Legla je, ali sam neprestano osjecao njenu ruku na sehi, na srcu, na celu: siljbocila je nad mojom mukom.
- Ne das mi da spavam - rekao sam, toboze prijekorno, a nista drugo nisam zelio, ni ljepse, ni draze, nikad, u zivotu.
- Je li ti zaista lakse?
- Jest. Spavaj.

Zatvarao sam oci, pokusavajuci d'a se potpuno opustim, da bi se i ona uspavala mojim mirom. Uskoro je pocela duboko da dise, savladana umorom.

Nadnio sam se nad njeno lice i gledao duge sjenke trepavica na oblim, mekim jagodicama. Njen dragi lik je odgonio utvare iz sna, i prijetece oci iz jave. Imam nju, oni me se ne ticu.

Legao sam, ruka me nije drzala.

Charmed · Malo ~ mače ~

Probudila se uplasena:

- Sta je?
- Gledam te.

Velike oci su joj zaledjene od straha, usta otvorena, kao da ce kriknuti.

Kako je lijepa!

Poljubio sam je u obraz, i odmah se smirila, izraz straha se preobrazio u snen osmijeh.

I dok zohari puze i suskaju po sobi, grickajuci stvari, pod, zidove, a onda ce poceti i nas, dok se mjesecina povlaci, ostavljajuci joj lice u sjenci, pa mi je zao, htio bih da srebrno svjetlo nagrnem na nju, da je ne izgubim, slusam korake ranih prolaznika na sokaku, pred zoru, i mislim o njoj i o sebi. Zasluzila je bolju srecu, ali sta bih ja bez nje? Otrgao sam je iz njenog svijeta, moji je ne vole, njeni je ne priznaju, i sve sam joj sto ima, sve sto je sanjala da ce imati, ljubav, njeznost, sigurnost, stit. To mi je pomoc, ti njeni djevojacki snovi, jos me sniva, zeljenog. Ali sta ce biti kad zivotna oluja pokida tu krhku predju, tanju od paucine, i kad covjek iz snova postane ono sto sam ja ove noci, jadan i unizen? Svi ljudski snovi tako pocinju i tako propadaju. Zastace, prenerazena. Vise nema nista, cak ni varke.

Ne znam kako sam se sjetio hocinskih mocvara i starijeg sina berbera Saliha s Alifakovca, ni u kakvu vezu ga nisam mogao dovesti s nama, nikakve slicnosti, bar vanjske, nije bilo. A eto, sjetio sam se. I iznenada mi je postalo jasno zasto se zaklao. Mladji brat je gledao u njega kao u bozanstvo, podesavao svoje drzanje prema njegovom, bio hrabar, uz njega, jer je vjerovao u njegovu snagu, divio se.njegovoj ozbiljnosti i cistoti. A onda je taj brat iz snova, jedne noci, postao jadan i zalostan, kao i svi ostali.

I taj uprljani covjek se osjecao unizen pred samim sobom, prekoravao je i sebe, i ljude sto su ga naveli na ruzno djelo, ali mu je sigurno bilo najteze zbog brata. Sto je sebe uprljao, prezivio bi i odbolovao, jednom bi se svakako desilo, ali je brata utistio, oduzevsi mu sve, u jednom casu, oduzevsi mu i proslost i nadu.

Taj mladji brat je plakao na strazi, poslali su ga da ne vidi ruzan cin, ali je sve vidio, a onda je usamljen cutao cijelu noc, ostavsi odjednoim bez oslonca, potpuno sam u svijetu, oak i bez svoje naivne vjere.

Ljudi su nasa misao i slika o njima. Mi sanjamo zivot i svijet. A kako mozemo sacuvati svoje i tudje snove? Drugi vide nas, mi vidimo druge, i sve se otkriva, kao u saljivoj igri s maskama, samo sto ovo nije saljivo. Jednom se probudimo, i pogledamo se zaprepasteno: sta se to desilo s nasim snovima?

I Tijana ce se upitati: sta se ovo desava s mojim snovima?

Nisam joj obecavao zvijezdu nebesku, mada se i to cini, cak se i vjeruje, ponekad dugo, nikad do kraja. Poslusno sam palio svijece o svakom prazniku ispod sultanove slike, upljuvane od muha, pisao sam pisma i zalbe, uvijek jednake, ne tuzeci se cak ni njoj na taj dosadni posao, do posljednje pare donosio kuci malu zaradu, koja nikako nije mogla da poraste, i nisam mogao obecati ni njoj ni sebi da ce uskoro biti drukcije. A opet sam bio srecan: necemo biti bogati u novcu, ali cemo biti najbogatiji u ljubavi; ne bojim se zivota ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti; bio sam sam, sad imam svoj svijet, kao da sam osvojio svoju planetu; sprijecicu svakoga ko htjedne da prodre u nase carstvo, da ne bi ugrozio nas mir.

A eto, nocas su gospodara tog carstva nad mahalskom pekarom, punom zohara, pacova, kaslja i cegrtanja, te osvojene vlastite planete od tri metra sirine, nocas su tog gospodara usrali i upisali. Ni Rusi mi to ne bi ucinili, da su me uhvatili u svojoj zemlji; ubili bi me, i to bi bilo posteno. A nasi su ucinili; svoji to uvijek i ucine. I to tako da ostane trag za cio zivot. Uzalud su me prali sinoc, uzalud cu se prati sutra, i godinama, ponizenje necu moci da sperem.

Okrenuo sam glavu, i lice zagnjurio u vreli jastuk: sta su ucinili od mene?

I zasto?

Zar zato sto sam bio glup, sto sam bio pijan, sto sam bio izazvan? Zar zato sto sam rekao sto i ne mislim? Zar zato sto sam rekao ono sto mislim? Kad se tako svete vrapcima, sta ce uciniti kopcima? Sta su oni? Osioni ludaci? maloumne siledzije? zvijeri?

Ja, crv, sitan i nevazan, sta sam mogao uciniti njima, slonovima? Kakvu sam im stetu mogao nanijeti?

Ja sam pesnica koja je udarila u zid.

Ja sam udarac koji boli onog koji udara.

Ja sam pijesak pod njihovim nogama, ptica sto zanijemi kad kobac nadleti sumu, glista, koju kokos kljucne, kad izadje iz svojih podzemnih hodnika.

Ja sam mali covjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih sto se usudjujem da mislim.

Zasto im je bila potrebna ta osveta? Da me uplase? Da mojom kaznom uplase druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane rijec?

Nikakva odgovora nisam mogao da nadjem. Javio se u meni uzas zbog te besmislene surovosti. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu zivimo?

Ili je mozda i ovo san, jer je nemoguce da potpuni besmisao bude stvarnost?

Ali, ne! San je ono sto se zeli, a zivot je budjenje.

Jeste li to i vi znali, deset mojih mrtvih drugova iz dnjestarskih ritova? Kada ste dozivjeli budjenje, i tugu? - Sve ce proci, gospodine - govorio je tihi Ibrahim Paro. Ali, kakva je to utjeha? Proci ce i radost, proci ce i ljubav, proci ce i zivot. Zar je nada u tome da sve prodje? Pa ipak, proci ce i ovo, gospodine, i ovaj sram, i ova zaprepastenost, i ova muka zbog koje bih pristao da umrem bez uzdaha.

Pribio sam se uz Tijanu, da bi me drago stvorenje zaklonilo od straha pred novim danom. Podesila se prema meni, osjecajuci me i u snu. Udisao sam miris njene kose, i saptao bez glasa, gutajuci gorke suze bijesa: proci ce i ovo, mila moja. Zaboravi sto si vidjela. Ne budi se iz sna, ni sutra, ni ikad. Bice nam opet lijepo, zaboravi ono sto znas. Zaboravicu i ja, ako mognem.

A mozda cu nastojati da ne zaboravim. Necu unistiti svoj zivot zato sto postoje divlje zvijeri. Ponizili su me, tudjom rukom, oni za sve imaju izvrsioce, vjecne sluge, bez savjesti i bez razuma, kakvi su i sami, drukciji samo po tome sto imaju moc presudjivanja i vlast nad ljudima, mada nikad necu shvatiti kako i odakle. Svi im se podsmijevaju, svi ih preziru, a svi ih se boje.

I ja ih prezirem, i ja ih se bojim.

Ponizili su me, ispljuvali, uprljali, ali me nece oboriti. Oni su iz tudje, neprijateljske zemlje, i sam sam kriv sto smo se sreli. Jezika medju nama zajednickog nema, misli zajednicke nema, zivota zajednickog nema.

Ja, ludi vrabac, posao sam jastrebu u pohode. Jedva sam izvukao zivu glavu.

Bilo, i nece vise. Greska je suvise velika da bih je ponovio.

A ako u meni ostane mrznja, zbog ove sadasnje muke u dusi, oni ce biti krivi.

Charmed · Malo ~ mače ~

5. Prazan prostor

Dan je proljetni, pun sunca, osjecam ga na licu kao blag dodir, kao talasanje. A necu da otvorim oci, necu da izadjem iz toboznje noci. Dok misle da spavam, nisam prisutan, za njih.

Cujem ih kako sapucu, Tijana i Mahmut. Donio je trave, za jacanje, i masti, za uboj. Trave su dobre, kaze, tu varke nema, i sam se bavio travarstvom, i od toga zivio, u Turskoj, doduse njihove trave nisu iste kao nase, ali opet, covjek se izvjesta pa ocas sazna sta je za sta. On travama vjeruje, uvjerio se na sebi i na drugima kako su ljekovite, a nije ni cudo, to je sunce, i voda, i svakakve soli, i sve se to mucka i pretace u cjevcicama biljaka, i ispadne nesto kao rakija, jaca ili slabija, a sve cisto kao suza. Za masti ne zna tacno, pravio je travar Fehim, nije mu rekao za koga je, ne treba pricati ono sto se ne mora, a ne zna tacno zato sto sam Fehim boluje od rana na nogama, pa ne moze da se izlijeci, a lijeci druge. Samo, ona, Tijana, neka to ne govori meni, bolje da vjerujem, mozda ce i pomoci. Ako ne pomogne, za uboj je najbolja medvjedja mast, samo, gdje ces je naci, a dobro je i zecije salo, on ce nabaviti.

Kad je otisao, Tijana je nesto trazila po sobi, otvarala vrata, zavirivala pod sanduk.

- Sta to trazis?
- Tvoje cipele. Bile su kraj vrata.
- Mozda si ih negdje sklonila.
- Nisam.

I gdje bi ih sklonila u ovoj tjeskobi? U sobu niko nije ulazio. Osim Mahmuta Neretljaka. Onda...

- Da nije uzeo Mahmut?
- Kako bi on uzeo?
- Pa gdje su, ako nije on? Stajala je kraj vrata, zbunjena i postidjena. Uvijek se osjeca nelagodno kad neko uciini ruzno djelo.
- Svejedno - kazem, da je smirim. - Nosicu zimske, dok ne kupim nove.
- Nije mi toliko za cipele.
- Ne misli vise na to.
- Kako si jutros?
- Boli me ruka. I ledja.

Ona se toliko zabrinula, da sam se zasitidio zbog lazi.

- Ne brini, nije strasno.

Skuhala mi je trave, mazala me melemom, pustio sam da se brine oko mene, kao oko djeteta, godilo je i meni, da budem nemocan, i njoj, da bude od pomoci, a bavili smo se neciim, da ne govorimo o onome sto se desilo. A ciijelo vrijeme sam cekao da upita. Ocutao bih, a mozda bih se mucenicki pozalio: zar ne moze cekati, da makar malo prezdravim? Nije upitala, srecom, a ipak mi se cinilo da sam ostecen. Kao da bi to bila prilika da popusti moja napregnutost.

Poslao sam je do Mula Ibrahima, da zatrazi nesto novca, i da mu kaze sta je sa mnom, da me neko napao sinoc, pa cu nekoliko dana ostati kod kuce. A ona neka kupi stogod, da ga mozemo pocastiti, sigurno ce doci da me posjeti.

Kad je izasla, osjetio sam olaksanje. Zbog nje sam, znaci, uznemiren. Ne mogu da lazem i da se pravim zrtvom nekog svog uvjerenja. Ako i postoji, onda je to nekakvo trunje sto leti iznad pustinje, vjetrom nabaceno sjeme dolutalo odnekud, skriveno i bezoblicno rastinje pod maglom. A opet, stidim se da priznam kako sam posljednja fukara na ovom svijetu, koga biju na ulici kao prezrenog kokosara. Nizasto. Bez straha da ce ikome odgovarati, bez straha da ce bilo ko upitati: sta to uradise od covjeka? Ne mogu cak ni da tuzim. Koga? Mrak, vjestice? I zasto? Svijet bi mislio, kao i Mahmut kad me nasao, da sam bio pijan. Ne tice ih se ni sto bih mogao da se okrenem protiv njih, samo bi se nasmijali. Mogu da misliim sto god hocu, uciniti ne mogu nista. U danasnjem svijetu ostaju nam sarno dvije mogucnosti, prilagodjavanje ili vlastita zrtva. Boriti se ne mozes, kad bi i htio, onemogucice te na prvom koraku, pri prvoj rijeci, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomene. Nemas mogucnosti da kazes ono sto ti je na srcu, pa da poslije i stradas. Premlatice te da ne progovoris, da iza tebe ostane sramota ili cutanje.

O jadno vrijeme, koje ne dozvoljavas ni smisao ni junastvo.

Tako sam, bespomocno, velikim rijecima spirao sa sebe stid.

Ustao sam i prohodao po sobi, kvrgavih nogu oblivenih suncem, rastreseno brojeci modre pecate po tijelu.

Mucenik, budala. Ne zelim da budem ni jedno ni drugo. Oni misle da sam obicna vaska.

A mozda i jesam. Od svega sto bih mogao da mislim i osjecam, ja se, evo, stidim sam sebe. I nejasno me tisti ponizenje. Ne znam krivicu, ne znam krivce. Ne mislim na osvetu, nema u meni ljekovite mrznje, vuce se po mojim zilama nekakva zlovolja, kao gorusica.

Tijana me zatekla na postelji, donijela je novac, kupila je pomorandze, za Mula Ibrahima, kad dodje, pozdravio me i zazelio mi svaku srecu.

- Ne ljuti se sto cu ostati kod kuce dan-dva?
- Najvaznije je da ozdravis, kaze.
- Jesam li ti rekao da je to dobar covjek!
- I ti si bio dobar prema njemu.
- To je drugo. U ratu, ili velikim nesrecama, covjek ucini i dobro i zlo, podjednako, jedno iza drugoga. Zato sto je nesiguran. A u miru se prozli, misli samo na sebe. On je, eto, drukciji.

Pogledala me usredsredjeno svojim velikim, pametnim, plasljivim, prodornim ocima, sve u isti mah, pa se okrenula i pocela nesto da radi.

Zasto tako gleda? Da li je pomislila kako govorim kojesta? Ili kako govorim o necemu sto je, za nju, sasvim obicno? Ili sto ne govorim o onome sto se desilo? Ili sto uopste govorim, poslije svega sto se desilo?

Postao sam osjetljiv. A juce me ne bi zacudio ni najzacudjeniji njen pogled.

Upitao sam, a znao sam da bi bilo bolje precutati, osmjehnuti se, napraviti salu, ali napregnutost je bila jaca od pametne misli:

- Sta sam to maloprije rekao tako neobicno? Htjela si nesto da kazes, pa si se uzdrzala.
- Zasto bih se uzdrzala? Znas da ti kazem sve sto mislim.
- Jesam li rekao nesto glupo? Ili nedolicno? Jesi li htjela nesto da upitas? Ili da nesto prigovoris?
- Nisam htjela ni da upitam ni da prigovorim.
- Mozda se ljutis sto ti nisam sve ispricao? U redu. Evo, ispricacu. Sinoc, na sijelu, govorio sam gluposti pred glupacima.
- Sve znam, molim te prestani.
- Ne mozes sve znati. Ni Mula Ibrahim ne zna sve. I zasto da prestanem?
- Samo se mucis, nista drugo. Govoricemo poslije.
- Zasto bih se mucio? Govorim ono sto treba reci, i upravo sad, da ne cutimo o onome sto se desilo. Nisam znao u kakvom zvjerinjaku zivimo.

Poslije sam primijetio kako vise bjesnim i psujem nego sto pricam, i kako sve vise psujem njih umjesto sebe. Branio sam se pred njom, napadajuci druge. Rekao sam da su se sinoc udruzili jedan coravi lupez i, jedna pijana budala, i da su pred najgorim olosem ovoga svijeta napravili cirkus, koji ce budala pamtiti dok je ziv. Ne zato sto je govorio gluposti, to im ne smeta, vec sto je govorio ono sto misli. Zato i jest budala. Osvetili su se surovo. Istukli su me. Usrali. Upisali. Pa ni to nisu htjeli da ucine saimi, nego su poslali sluge.

- Moga oca su ubili.
- Tvog oca su ubili, mene su unizili. Pa neka, hvala im. Zapamticu to. Necu zaboraviti skupu pouku. Ali ce zapamtiti jos neko. Prevarili su se ako misle da je Ahmet Sabo stene koje mogu slobodno udarati nogom. Jednom sam bio budala, i dosta! Za cio zivot dosta. A neko ce platiti i za to jednom.

Spasavao sam ponos pred njom i pred sobom, uzbudjen i ogorcen. Moglo je biti smijesno (sta im ja mogu uciniti?), ali nije bila laz. Bila je pozlijedjenost.

Njoj nije bilo smijesno. Slusala me s vecom paznjom nego sto su zasluzivale moje maglovite prijetnje, bezopasne i za koga. Odjednom je postala vedra, otvorena, cak i ponosna zbog ovog sto sam rekao. Zato sto je vise voljela moju pobunu, makar i bezizglednu, makar i laznu, nego osjecanje ponizenja i bespomocnosti. Cuvala me, i pored svega, onakvog kakav sam bio u njenim snovima. Carobnjacki me sastavljala od razbijenih komada, mozda i ne primjecujuci pukotine.

Dodirnula mi je ruku mekim jagodicama, ganuta, puna povjerenja.

- Drago mi je sto si mi sve ovo rekao. Vidjela sam koliko se mucis, ali sam mislila da je nesto gore nego sto jest. A zbog ovog, nemoj da zalis. Nemoj ni da prigovaras sebi. Rekao si ono sto mislis, pa sta onda? Nisi. ukrao, nikome zlo nisi ucinio, nisi se ponizio, posteno si kazao ono sto svi posteni ljudi misle. Istukli su te, prezdravices. Mrzice te, mrzicemo i mi njih. Nista nam od njih ne treba. Zivjecemo sirotinjski kao i dosad, ali dignute glave. Ti si od njih najbolji i najhrabriji, svi oni, koliko ih ima, nisu ti ni do koljena. Jaci su samo u zlu. A opet, ma koliko mi bila draga tvoja hrabrost, bojim se zbog nje. Ti si prituljena vatra, jedva se li vidi, a kad plane, tesko se gasi. Obecaj mi da ces se cuvati, radi mene.
- Nije to hrabrost, vec ogorcenje.
- Svejedno. Obecaj mi.

Ne znam odakle je nasla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao, niti sam zelio da ih imam. Ali zasto bih kvario njenu naivnu sliku? Zasto joj ne bih izgledao kako me ona vidi? Bicu njen ponos i zastita, ovakav nikakav, podrzacu njenu vjeru u mene, jer joj je potrebna. Bicu toboze snazni hrast nad njenom krhkom stabljikom.

Izgleda da zaista sanjamo zivot.

Ali, eto cuda., i sam sam povjerovao u njene rijeci. Ne znam kakav sam bio prije, od sinoc sam sazrio, kao da je proslo mnogo godina. Stekao sam dragocjeno iskustvo, i necu vise uletjeti u klopku. A drugi neka se cuvaju mene.

Ne rekavsi joj nista, ni koliko su njene rijeci ljekovite, ni koliko me ohrabrila svojim povjerenjem bez razloga, zagrlio sam je njezno, kao nekad, prije sinocnjeg dogadjaja, bez strepnje i ustrucavanja, potpuno opran, oslobodjen, hrabro vedar.

Dani su prolazili, a ja nisam izlazio iz sobe, niti sam cesto ustajao iz postelje. Osjecao sam se lose.

Vec dva dana Mahmut ne dolazi. Ni Mula Ibrahim.

Kad sam cuo Mahmutov kasalj u dvoristu, rekao sam Tijani da stavi nesto na sanduk pored vrata, nesto sto joj ne treba.

Charmed · Malo ~ mače ~

- Sve mi treba.
- Stavi casu.
- Imamo samo dvije.
- Picemo iz jedne.

Stavila je okrnjenu, za svaki slucaj. Mahmut je usao s osmijehom na licu, kao i uvijek, ali mu vedrina nije uvjerljiva, osmijeh je radi nas. Mrsav je, ruke mu drscu, kaslje.

- Jos lezis? - pita veselo, ne zeleci da ikome smeta svojim brigama.
- Ne osjecam se dobro.
- Sta te boli?
- Pa, sve.
- Kad sve boli, nije opasno. Evo, donio sam zeciju mast. Da stavimo na ruku.

Pregledao je ruku, pregledao noge, glavu, krsta, i stao nada mnom, gledajuci me vedro.

- Hoces posteno da se odmoris? Dobro. Zecju mast cu vratiti, tebi ne treba, hvala bogu, sve zacjeljuje. Krv ti je zdrava.
- Povraca mi se kad pomislim da ustanem.
- Zato sto se ne kreces. I sto se bojis da ce svi gledati u tebe kad izadjes. Ma, jok, covjece.

Svako svoju brigu brine. I ja sam tako mislio, u pocetku. Kad sam se vratio u grad, ljudi me gledaju kao mrtvo tele, neko veli: nisam te vidio danima, cini mi se. Neko ni to. A deset godina me nije bilo! Malo sam i zalio: zar bas tako, kao da je kuce proslo ulicom! A onda se nasmijem u sebi: a zar bi ti pamtio za drugoga? I zasto da pamtis? Bolje je ovako, svako svojom stazom.

Da je ovako govorio neko drugi, zvucalo bi ozbiljno, i tuzno, a njegovo je nekako lakrdijasko. Zbog njegova smijesnog kreveljenja, i zbog svega sto sam znao o njemu. Sve je nekako obezvredjivao i upropastavao, svoju rijec, svoje djelo, sebe samog. Smijao sam se ovome sto je rekao, a neko drugi, drukciji od Mahmuta, od njegovog gorkog iskustva stvorio bi dostojanstvenu mudrost.

A kad je izasao, okrnjene case nije vise bilo na sanduku.

Tijana se smijala, ali joj nije do smijeha. Izgledala je zacudjena.

- Kad cujem njegov kasalj, zakljucacemo vrata i ucutati se. Ovaj hrcak ce sve odnijeti - rekao sam veselo.

Ali nismo tako ucinili, nijednom, pustali smo ga u sobu, po neku sitnicu je uzeo, neke sitnurije smo sklonili, i navikli se na taj cudan odnos opreza i povjerenja, pa niti smo se mi ljutili sto on uzima, niti se on ljutio sto mi sklanjamo. Ali nas je zaprepastio kad je Tijaini donio na poklon pozlacenu casu i gotovo nove papuce. Bogzna gdje je to uzeo.

- Poslala ti je moja zena - rekao je jednostavno. - I htjela bi da te vidi.

Vise me nije nagovarao da ustanem. Pustao je svakoga da cini ono sto hoce.

A ja bih ponekad ustao samo da prohodam po sobi, i opet legao. Bio sam zaista slab.

Poslije deset dana Tijana je rekla: - E pa, je li vrijeme da izadjes?

Mula Ibrahim nas nije posjetio, sigurno zbog posla. Narandze smo pojeli, polutrule.

- Jos sam bolestan - pobunio sam se. Ali ona me docekala neocekivano odlucno, na svoj zenski nacin, koji ne vrijedja ali ne popusta:
- Nisi bolestan, samo cuvas svoju ogorcenost. Ali ces se razboljeti u ovoj vrelini. Izadji malo medju svijet, prohodaj, porazgovaraj.

Obukao sam se, ljutit, i izasao uvrijedjen, kao da sam istjeran iz bolesnicke postelje. Kako zna biti neugodna! Cuvam svoju ogorcenost! A sigumo misli da strahujem od ovog izlaska.

Na zalost, u pravu je. Zato sam i kivan na nju.

Opio me vazduh, ljepljiiv od sokova, proljetni, glava mi se zanosi, kao da sam pijan, kao da sam u onoj ruznoj noci. I noge tesko vucem, pretoplo mi je u zimskim cipelama, a dugo nisam hodao.

Bolestan sam, pa neka, pascu na sokaku, odnijece me kuci, u postelju, lezacu zatvorenih ociju, blijed, iscrpen, bez rijeci prijekora, bez rijeci zalbe.

Ali, ne padam, noge su sve cvrsce, dah sve sigurniji. Dan je lijep, nisam ni, znao da je proljece ovako ojacalo. Ljudi me ne gledaju, ne cude se, ne pitaju.

Zasto me Tijana nije natjerala da izadjem ranije?

Jato golubova zauzelo je sokak, po cijeloj sirini, ljudi ih se ne ticu, ne plase se, ne bjeze, pazim da ne nagazim na te pernate napasnike. - Bjezite, mangupi - prekoravam ih bez ljutnje. - Zar cete nas otjerati s nasih sokaka?

I djeca su na sokaku. Opkolila su starog Mehmed-agu Caluka, on je, kao i uvijek, u curku od zute lisice. Baca sitne pare oko sebe, a djeca se smiju, vriste, guraju se glavama i ramenima, kao vrapci oko zrnevlja zita, pa opet pristaju za starcem, a on se smijesi i sije bijelom rukom bezvrijedne novcice, pretvarajuci ih u svoju i djeciju radost. On je jedini vladar koji daje, a oni jedini podanici koji primaju. Ali on nista nije gubio zbog svoje rasipnosti, a oni nisu nista dobijali zbog svoga koristoljublja. I ta sarena, sasava, neozbiljna svita svaki dan je sebi i drugima poklanjala. jevtino veselje, koje je postalo miris i svjetlost grada, njegova divna djetinjarija.

Zasto sarn se ranije ljutio na djecu i starca? Sad ih gledam i smijesim se.

Pred nasim ducanom zastanem. U prozoru je sultanova slika, veca, ljepsa, u pozlacenom okviru. I natpis je ozbiljniji, ispisan svecanim kaligrafskim pismom: Alahov miljenik, nas gospodar.

Smijesim se, i kazem mu: - Dobro jutro, gospodaru. Odsad cemo se sretati svaki dan.

I on se smijesi, cini mi se, nije strog ni smijesan, kao raniji.

Sad tek vidim koliko mi je drag ovaj ducan, i koliko mi je potreban. Ovakav nikakav, uzak, nizak, tijesan, jadan, ali moj. Pomirisem: zaudara, Sve je isto, i sve ce ostati nepromijenjeno. Ovdje je moja sigurnost.

Mula Ibrahim me docekao ljubazno, prijateljski, iako je sjetno ozbiljan, kao na pogrebu bliskog rodjaka do koga mu nije stalo. Drago mu je, veli, sto sam ozdravio i sto sam svratio do njega, raspitivao se o meni, nada se da su mi rekli.

Jesu, hvala mu. A za ono sto se desilo na sijelu kod hadzi-Duhotine, nisam kriv. Malo sam bio pijan, malo ljut, i eto, izgovorio sto nije trebalo. Zao mi je i zbog njega, i zbog sebe, i zbog nekih cestitih ljudi.

Sta mozerno., desi se, kaze Mula Ibrahim sjetno.

A ovdje je nekako svecano kao da je praznik. Pokusavam da se acim: ozbiljnost je minula tromim korakom, i ostavila tesku tisinu za sobom.

On ne prihvata salu. Malo smo izmijenili, veli, popravili, dogradili. Koliko se moglo.

Druga polovina ducana je pregradjena daskama. Zavirim: dva cosava mladica pretvaraju se da su zbunjena i uplasena.

- Morao sam da ih uzmem - kaze Mula Ibrahim. - Zbog posla.
- Zar toliko posla ima?
- Ima, hvala bogu.

Smijem se, podsjecam ga na njegove rijeci:

- Mnogo nevolja, pa velika zarada.
- Tako nekako.
- A ja? Gdje cu ja sjediti?

Zatreptao je sitnim ocima, progutao pljuvacku, obuhvatio je rukama uska prsa, kao da, ga je nesto zaboljelo.

- Ti? Bogami, neces imati gdje.
- Kako to? Ne razumijem.
- Pa, vidis, dugo nisi dolazio, i ja sam zaposlio ovu dvojicu, Mislio sam da si nasao neki drugi posao.
- Kakav drugi posao? Znas da sam lezao.
- Odakle bih znao? Ne dolazis, nista ne javljas, a musterije navalile, kao za inat.

Postade mi jasno odjednom, sjetim se sta me snaslo. Kao onaj pametni covjek, kad mu skidose gace, obalise na zemlju i uzese sibe, njemu odmah pade na um da ce ga tuci!

A mogao sam znati i ranije: nije me posjetio, nije pitao za mene, nije me zvao. Sve je svrseno davno, mozda iste veceri kad se ono desilo. I kazem, bez ikakve potrebe:

- I tako, otpustas me?
- Nisam mislio da te otpustim. Vidis i sam da je tako ispalo.
- Ispalo je kako su drugi htjeli.
- Ne dolazis, nista ne javljas, musterije navalile.
- Kao za inat. To si vec rekao. Sve mi je jasno.
- Dacu ti jednu, dobro, dvije plate, dok nesto ne nadjes.
- Hvala, ne primam milostinju.
- Dajem zbog prijateljstva.
- Ne pominji prijateljstvo!

Pruzio mi je novac, pripremio ga je ranije.

- Molim te, uzmi. Zasluzio si.

Glas mu je tih, prigusen, gnjecav, namreskano lice se grci od napora da ostane mirno, pogled gubi sigurnost. Tanke usne su se opustile, kao pred plac.

Primio sam novac, i sad sam mogao da odem. A jos stojim. Gledam ga i stojim. On strepi od mog pogleda, i od moje kivne rijeci. A ja je nemam. Ja znam da strepi i od neke druge rijeci, vaznije od moje. I mislim: boze rnoj, sta li se sad desava u ovom covjeku, i sta li se desava vec danima? Naredjeno mu je da me otpusti, nije smio da ne poslusa. Drugi bi smio, on ne smije. Njegov strah pred jacim ljudima, bilo u cemu jacim, gotovo je nerazuman. Kao strah od groma, od potresa, od kobi, strah koji se ne moze ni objasniti ni otkloniti. Kad je do njega dospjela ta zloslutna rijec necija zelja i zapovijest, u tudjim ustima, naravno, manje znacajnim ali neospornim, sigurno je odmah pristao da poslusa i da me zrtvuje. Grom je zagrmio s visoka, i nije bilo mogucnosti za daleka sjecanja. A onda je dosla noc, i nesanica, ili je to bilo sutradan, ili kroz dva dana, i odnekle iz sipraga misli izbio sam i ja. Bogzna kako, bogzna gdje. Mozda me vidio ovdje, u ovom tijesnom ducanu, nagnutog nad molbama i zalbama. Mozda nad vodom, nadnesenog, zanesenog, razbijenog u hiljadu komada. Mozda u talasima gnjevnog Dnjestra, kako izbezumljeno vucem ljusku camca i ljusku covjeka, ne misleci da li cu i sebe izvuci.

Bio sam svakakav, lud, pust, bespomocan, podsmjesljiv, neugodan, ali nikad mu neprijatelj. I eto, znao je da me mora pustiti niz vodu, ni ruku ne smije pruziti da bi me pokusao zadrzati. I znao je da mi se cini nepravda. O on izvrsava nepravdu. Pa, nije mu lako. Sigurno nije plakao zbog toga; ali se dugo prevrtao po postelji, uzalud se muceci, jer je sve presudjeno, i on ne moze nista izmijeniti, niti je to pomislio ijednog trenutka, makar radi svoje savjesti. A na nesrecu, nije mogao da me zaboravi, ni da me nacrta crnjim nego sto sam. Ostala su mu za opravdanje i utjehu samo tri razloga: sudbina koja je jaca od nas, njegovo pravovremeno upozorenje da se cuvam djavola u sebi, i nada da cu mu na kraju reci grubu rijec. Sacuvace je u srcu kao hamajliju, u sjecanju kao lijek, u savjesti kao opravdanje. Ako naidje kajanje, jer covjek nije gospodar svojih postupaka. A mozda bi mu posluzila kao razlog za pozlijedjenost. Zlata bi mu vrijedila ta gruba rijec, ta tvrdinja u koju bi se mogao ukopati.

Charmed · Malo ~ mače ~

Ostavicu mu opravdanje sudbinom, mada ta sudbina ima ime i prezime, i mada u tu sudbinu ulazi i njegov kukavicluk. Ostavicu mu i utjehu sto me unaprijed upozorio da se cuvam, a ja ga nisam poslusao, tu je zaista u pravu. Ali mu ne dam zadovoljstvo da se opere mojom grubom rijeci, toliko nije zasluzio.

Izgleda da sam ga tesko razocarao. Rekao sam:

- Ne vjerujem da si to ti smislio, Mula Ibrahime.

Gledao je cas u mene, cas u pregradu, iza koje su slusale tudje radoznale usi, zbunjen, istinski nesrecan, ne usudjujuci se da mi kaze rijec zaljenja, a sabravsi toliko hrabrosti da mi ne kaze rijec pouke. lako bi rnu prijekor mojoj gluposti, ili savjet da je vise nikad ne ponovim, mogao donijeti znacajno priznanje od ljudi do kojih mu je stalo. Odao sam mu u sebi priznanje zbog te hrabrosti i zbog te zrtve.

- Hvala ti na svemu - rekao sam na kraju. Zvucalo je prilicno pakosno.

A on je to prihvatio sasvim ozbiljno, zahvaljujuci bogu sto je bio u mogucnosti. da mi pomogne koliko je u njegovoj moci. Onda je naglo zastao, sjetivsi se valjda koliko je smijesno to sto govori, i prosaptao zbunjeno:

- Oprosti.

Bila je to najljepsa rijec koju je moglo pronaci njegovo kukavicko postenje.

Tako me srecno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u proslost.

A za mene je to bio prvi korak u buducnost, nepoznatu i dotad nezamisljanu.

Zamisljao sarn je u ovom mracnom ducanu pored javnih nuznika, a evo, sad sarn prognan iz tog svog sirotinjskog raja, u kojem me zestoki zadah nuznika podsjecao da smo u sredistu grada, na dobrom mjestu, i da cu tu naci svojih dvadeset pet jadnih grosa svake godine. Sad mi izgledaju zlatni.

Moracu da potrazim nesto drugo, ne znam sta, ali cu potraziti. Svijet je sirok, mogucnosti bezbroj, a u meni ima dovoljno snage da neuspjeh ne primim sa suvise zalosti. Prozivjecemo nekako. I zasto bi se moja buducnost morala vezati bas za smrdljivi ducan pisara Mula Ibrahima? 0n bi pustio da me talas odnese i kad bi mi bilo teze nego sad, zato je mozda bolje sto smo se razvezali u casu kad ne visim nad ponorom.

Srecan ti ostanak, dobri covjece, koga strah cini tako nesigurnim prijateljem. Tesko tvojim cosavim pomocnicima, bices nemilosrdan prema njima: oni te nisu izvlacili iz nabujale rijeke. A mozda cete zivjeti i dobro, nista vas ne spaja, ne ticete se jedni drugih, nece te muciti sjecanje na tudje pozrtvovanje, i neces strepjeti od njihove nerazumnosti. Dobro, de, naredili su ti da me istjeras. I mirno ces me grditi, zbog svega sto ucinim, a sve ce biti ludo, drukcije ne moze ni da bude, sad to vidis, mada si se nadao da ce me tvoji pametni savjeti odvratiti od pogresnog puta.

A kad budes dobro raspolozen, kad pazar bude obilan, kad ne bude straha u tebi, mozda ces nesigurno sapnuti sam sebi, da su za sve krivi sejtan, rat, i moja prekinuta mladost. I dobro je sto tada necu biti blizu, jer bih ti odgovorio stogod ruzno, pa bi to bilo naknadno opravdanje za nepravdu koju si mi nanio.

Vidis, jos mislim dobro o tebi, i zelim da se ponekad probudis usred noci, i da dugo sjedis prekrstenih nogu na postelji, muceci se kajanjem i stidom, zbog mene.

Ali, neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dusu, dali su ti je, ne pitajuci, dosao si na red kad drugih, boljih, nije vise bilo. Alahemanet, covjece kao i svi ostali, koji cine zlo ali ga ne smisljaju. Od onih drugih, koji zlo smiisljaju i obredjuju, neka bog sacuva i tebe i mene.

Kod cesme sam zazelio da stavim ruke pod mlaz hladne vode. Kod dzamije sam osjetio zavist prema djacima medrese koji su, u nanulama, isli na molitveno pranje, veseli, zeljni svega, glupi od neiskustva, laki od zelje o divnom zivotu sto ih toboze ceka. Kod Morica hana sam izasao iz sjenke zidova i visokih stabala, i okupao se u proljetnom suncu.

Proljece, sunce. vedrina, misao bez tezine.
Vedra misao srce obasja,
vedra ni zbog cega,
misao niocemu...

Sapucem besmislene stihove, cujem mazenje gugutke u granju visoke topole, ispunjava me radoscu djecji smijeh, zao mi je ptice sto je izbezumljeno sunula preko krova, uplasena. Dio sam svega sto vidiim, i znam to, i srecan sairn, i lako mi je, kao da sam od vazduha.

Lakomisleno, ili lukavo, moje srce se branilo od trpljenja.

Smijeseci se, usao sam u bezistan, razmetljiv kao mlad bogatas, i zatrazio da mu pokazu zensku maramu.

Za kakvu zenu, mladu ili staru? - pitaju me.

Mladu i lijepu, najljepsu zenu u gradu.

Da li asikujemo?

Da, jos asikujemo, iako je udata za mene.

Sredovjecni bazrdjan me gleda sazaljivo, kaze:

- Dodji mi kroz godinu-dvije, da te upiitam za asikovanje.
- Doci cu - velim i smijem se veselo.

I on se smije, bogzna zasto, zbog moje naivnosti, ili zbog svoga iskustva.

Maramu sam odnio Tijani, da uzivam u njenoj radosti.

- Zar nisi na poslu? Zasto si se vratio tako brzo?
- Prvo da vidis poklon, poslije cemo i o tome.

Vjecna je steta sto ne mogu da kupujem poklone, svaki dan, svakakve, zbog njenih ociju obasjanih odusevljenjem, kao u djeteta.

Najprije nije imala rijeci, onda ih je bilo isuvise, rekla je da sam divan, rekla je da sam lud, a mozda sam i divan zato sto sam lud, odakle nam novac za ovakve skupe poklone, sigurno ce joj lijepo stajati, nije smijela ni da mi kaze da je zeljela upravo ovakvu maramu, kako je moguce da sam pogodio njenu misao, ali zaista nisam razuman, moram kupiti sebi cipele, bez cipela se ne moze a bez marame moze, iako mora priznati da sam joj pricinio veliku radost.

I tako se neprestano vrtjela u krugu, od radosti do razuma, i natrag.

Smijao sam se.

- A sad da ti kazem zasto sam se vratio tako brzo. Zato sto sam te pozelio, zato sto nije brzo, zato sto nije vazno da li je brzo, a ako ti je brzo i ako ti je vazno da li je brzo, onda mi se nisi obradovala.

Smijala se i ona.

- Dobro, znam da si sasav, a sad mi kazi sta je bilo.

Rekao sam da nista nije bilo danas, sve se zbilo ranije, samo mi nista nismo znali, i zasto da se sad zalostimo, kad se nije sada desilo.

Oponasajuci Mula Ibrahima, njegov izduzeni vrat i skupljena ramena, treptanje njegovih sitnih ociju, i plasljivo izvlacenje mrsavih ruku iz dugih rukava, kao da dvije lasice vire u svijet, pazljivo njuskaju i povlace se na prvi znak opasnosti, govorio sam tihim Mula Ibrahimovim glasom:

- Nema te toliko vremena, pa sam pomislio da si otvorio trgovinu, ili si nasao bolje mjesto.

A ja mu odgovaram da se jos nisam odlucio, nude mi nekoliko mjesta, ali nigdje toliko ne zaudara kao kod njega, a toliko sam navikao, da cu svaki dan proci tuda, da se malo nakadim.

- Pa, dobro, to znaci... - kaze ona, smijuci se, ne bas veselo.
- Nije dobro, ali znaci - smijem se i ja. Ona se vise ne igra, gleda me, nesigumo, i kaze ozbiljno:
- A od cega cemo zivjeti?
- Ako ovo sto znam nije dovoljno, nosicu vodu u Ciifuthanu! Zasto se plasis od cega cemo zivjeti!

Na zalost, njen odsutni smijesak, kojirn prikriva strah, govori mi da je nimalo ne zavarava moja vedrina. A ja je ne dam, tu svoju vedrinu: zivjecemo! Zar je i to neka vjestina?

I podignem je, kao dijete, pazljivo je okujem objema rukama, osjecam je toplu i zaobljenu uza se. Dodirujem bradom i obrazima: mlada. Mirisem je kao cvijet: miris cist i drag. Najljepsa zena u gradu, rekao sam. I jeste, zaista, i ne samo u ovom gradu. I znam da mogu sve u zivotu, zar je tesko zivjeti, s njom. I sapcem joj nesuvisle rijeci dragosti.

A ona se pribila uz mene, kao uplaseno kuce uz kujine sise, i krije lice od zivota, od straha, sitna kao igracka, necujna, kao san.

Da li misli na ubijenog oca?

Drzim je na rukama, nju i ono trece sto se naliva njenom krvlju, kao mali vukodlak, i njisem je polako, polako, da je odvojim od svijeta, od straha, od ruznog sjecanja, da ostanem samo ja, svuda oko nje, u nedogled, kao nebo, kao more, da je prelijem njeznoscu sto vri u meni kao vrutak.

Ne boj se, kazem.

Volim te, kazem.

Ko nam sta moze, kazem.

I osjecam se kao gospodar svijeta dok drzim na rukama trudnu zenu u vreloj sobi iznad mahalske pekare.

Ostalo je to odusevljenje u meni danima, ne tako sigurno, doduse, kao onoga dana kad sam se smijao nevolji koja me snasla, jer nisam znao sta bih drugo, a ipak dovoljno da hrabro trazim neko rjesenje, neki izlaz, medju tolikim mogucnostima koje u svijetu postoje. A da postoje, dokaz su ljudi koji zive. Nekako zive. Ni ja ne trazim vise.

Znao sam:

Od covjeka se nije nista otelo. Koja tuga razgovara nema? Posljednja se broji. Svako cudo za tri dana.

Svasta sam znao, i vjerovao. Sve od mene zavisi.

U pocetku sam jos i uspijevao da dodjem do ponekog ko bi mi mogao pomoci. Ali je sve ispadalo smijesno.

Mula Ismail, narodni prvak, koji je predstavljao ljude iz naseg dzemata, primio me ljubazno, pa sam pomislio da me zamijenio s nekim. A onda sam vidio da me nije zamijenio ni s kim, niti je znao ko sam, a nije ni mogao saznati, ma koliko da sam se trudio. Ljubazan je po navici, takav mu je posao, i to prema svakome, jer ne moze sve ljude poznavati, niti mu je potrebno, a ljubaznost se pamti, cak i kad se posao ne svrsi uspjesno. Zacudilo me jos nesto: nije me upitao zasto sam dosao, ni sta zelim. Rekao je da mu je drago sto me vidi, i da ce mu uvijek biti drago da me vidi, mada nikako nisam mogao da odgonetnem zasto bi mu to bilo drago. Onda je, ne zaustavljajuci se, ne dajuci meni da dodjem do rijeci, nastavio da govori o raznim pitanjima, o pitanju rata, koji se ne moze voditi bez sloge. I ovo sto gubimo u Rumuniji i Rusiji, to nije zbog slabosti muslimanske vojske, vec zbog nesloge vojskovodja i zbog odsustva bozije pomoci. Zatim o pitanjima nepostovanja vjere, nepostovanja vlasti, nepostovanja ljudi od ugleda. Eto, ne postuju se ni pase, ni ajani, ni ulema, cak ni kadije. A takva raspusnost sluti na kugu. Doduse, kako kaze Knjiga, na kugu i na ratove sluti i veliko crvenilo, kad se pojavi sa sjevera. I snijeg, kad padne u nevrijeme, kao lanjske godine sto je pao 24. agistosa, i to sluti na kugu. I kad psi mnogo zavijaju dok mujezin uci na munari. I kad djeca vrijedjaju Zidove i hriscane. I kad se narod pretjerano mnozi. I kad su ljudi suvise pohlepni. I tako, sve sluti na kugu, na ratove, na nesrece, sto mu nije ni tako glupo, jer se nevolje neprestano desavaju, pa ako se ne mogu otkloniti, mogu se bar objasniti, i time je pola posla obavljeno. A druga polovina svakako ne zavisi od nas.

Mene nisu zanimali ni ratovi, ni nesloga medju vojskovodjama, ni. uzroci kuge, i poceo sam da gubim glavu: dokle bi trajalo ovo bezumno kloparanje, dan, mjesec, godinu, vjecnost? Da li bi klepetao golim vilicama i kao kostur, pred drugim kosturom mojim? Da li bi, ako ga ne zaustavim?

Mozda on i ne zna da sam ovdje, mozda misli da sam neko, svejedno ko, sto ga je slusao juce, lani, uvijek, oduvijek isti samo s drukcijim imenom, nevazan, bezlican, kao zrno u brojanici. Vazno je sarno ono sto on govori, a svejedno je ko slusa.

- Oprosti sto te prekidam - rekao sam, prikupivsi hrabrost koja je pocela da me napusta. - Dosao sam da te nesto zamolim.
- Svakako - odgovorio je ljubazno. - I neposlusnost je predznak kuge.

Znam vec, i ljubav, i. mrznja, i zivot sve je predznak kuge.

Muka me hvata.

- Doci cu sutra, ako imas vremena. Da mi pomognes, savjetom, preporukom, misljenjem.
- Da, ima stvari koje su ljudskom umu tesko dostupne. Kad su zadavljeni braca Morici, dogodio se u Sarajevu zemljotres, a kad je umro veliki vezir Sirhan-pasa, iznad grada je preletjela velika repatica.

Boze milosni, ovaj narodni zastupnik zivi u goroj pustinji nego beduin. Oko njega i u njemu je pustos.

- Mula Ismaile, izgleda da ja ne govorim jasno. Molim te da me saslusas, u nevolji sam.
- I vazdan takvih znakova sam upamtio. Desavaju se po bozijoj volji, a mi ih ne razumijemo.

Ah, majko moja, pa Mula Ismail je potpuno gluh!

Ali nije nevolja u torne, vec sto on to ne zna. Ili nece da zna. Dovoljno je da on sam govori. Sta bi mogao cuti od drugih? Nevolje, zalbe, prijekore. Sta ce mu to!

Htio sam da zametnem salu, da ja govorim svoje, sta mi padne na um, a on bi svoje, i lijepo bismo se izrazgovarali niocemu, kao ljudi. Ali sam se pobojao da bi rni mogao doci u san, kao mora. jednom, kad ne bih bio spreman za salu, pa bih izludio od strave. Smijesno i strasno mogu biti rod.

Ucutao je cim sam se okrenuo. Govor mu se zaustavlja, izgleda, cirn ne vidi cudjenje na tudjem licu.

Onda mi se ukazala prilika o kakvoj ni u najludjem snu nisam mogao sanjati. Tajanstven i vazan, Mahmut Neretljak mi je saopstio da ce me primiti glavom bosanski defderdar Bekir-aga Djugum! Mislio sam da tjera segu sa mnom, ili izmislja, da bi se pohvalio svojim nepostojecim vezama. Izgledalo mi je toliko nevjerovatno, kao da me pozvao sam veliki vezir.

Da bi me uvjerio, rekao je, sapcuci, da to nije nikakvo, cudo. Njegova zena je ranije bila udata za papudziju Ticu, pa je Tica umro, i ona se udala za njega, Mahmuta. Dok je on bio u izgnanstvu, njoj je pomagao bivsi djever, Salko, isto papudzija, dobar covjek. Taj Salko papudzija ima tetku Almasu Meckar, a njen sin, zvani Mali Husein, radi kao kalfa kod berbera Ahmetage Core, a Ahmetaga Coro brije defderdara Bekir-agu Djuguma. Tako je, od jednog do drugog, moje ime doslo do defderdara, i on je rekao da ce me primiti. Zar nije jednostavno?

Poslije te zapletene price, koju ne bih mogao dvaput ponoviti jednako, a i sad sam je sigurno krivo zapisao, sve mi je izgledalo jos nevjerovatnije. Cak i da je istina da jedan berber moze nagovoriti takvog velikasa da primi nepoznatog covjeka, smijesno je i zamisliti kako je moje ime proslo kroz tolike usi i tolika usta, i bogzna sta je doprlo do defderdara.

Da je svako dodao po truncicu, mogao sam ispasti cuveni naucnik Bergivija. A pred defderdara ce izaci beznacajni pisar Ahmet Sabo, koji nece znati da kaze ni tri rijeci kako treba, pa cemo se naci u cudu i ja i defderdar, ja zato sto cu iznevjeriti tolike lazi o sebi, on zato sto ce zaista lako uvidjeti da nisam ni sluga Bergivijinog segrta. Srecom, to je sigurno Mahmutova izmisljotina, pa nema nikakve potrebe da drhtim pred tim nezamisljivim susretom.

Ali kad mi Mahmut rece da me defderdar ocekuje prekosutra, poslije podnevne molitve, preporucivsi mi da budem tacan, jer Bekir-aga ima mnogo posla, i ko zna kad bi me drugi put mogao primiti, ja se jos jednom uvjerih da o zivotu ne znam nista.

Nesrecom, ili srecom, jer nisam siguran da li bi iz svega ovoga ispalo dobro ili zlo, sutradan je umro stari i bolesni vezir Muhsinoivic. A samo sat-dva poslije vezira, umro je i defderdar Bekir-aga Djugun, dotle zdrav, snazan, neumoran. Presvisnuo. je od tuge za vezirom. Podanicka vjernost se zaista nije mogla bolje dokazati. Usput da napomenem, ovakva vjernost je dirljiva ali opasna, a dogadjaj koji pricam, pokazuje koliko bi bila stetna kad bi narod posao za primjerom svojih vodja.

Charmed · Malo ~ mače ~

Tako je propao i prijem koji mi je defderdar zakazao, ne pretpostavljajuci da ce dan prije toga umrijeti njegov gospodar, zato i nemam prava da mu ista zamjerim, jer je duznost iznad ljubaznosti. Sastali smo se, doduse na njegovoj dzenazi, ali i to je bolje nego da je on dosao na moju.

Njegova nasljednika, koji je dosao s drugim vezirom, nije brijao Ahmetaga Coro, i nevjerovatni lanac nije vise mogao prenijeti moje ime nikud.

Bogati trgovac hadzi Fejzo takodje me obradovao nadom, ali sam je sam razbio. I ranije me susretao s osmijehom. i lijepom rijecju, a tada me zaustavio na sokaku, rekao da je o svemu obavijesten, i pozvao me u svoju magazu, da porazgovaramo. Iza magaze, krcate skupocjenim tkaninama sto su tek prispjele s Istoka, uveo me u sobu zastrtu cilimima, sa secijama oko zidova, s debelim zastorima na prozorima. Nije razgrnuo zastore, da pusti danje svjetlo, vec je upalio svijece u bakrenim i srebrnim ciracima, i odmah se osjetio ugodan miris, jer su svijece, izgleda, natopljene mirisnim uljima. Zapalio je i zrno tamjana.

- Volirn mirise - rekao je. - Brane nas od sirovog vonja. Oni su prava dusa stvari. Cak i ljudska dusa ima svoj miris. Kakav je tvoj miris?
- Bogami, ne znam.
- Daj mi ruku.

Pruzio sam ruku.

Polako i pazljivo je gledao, prinio moj dlan blizu nosa, i sireci nosnice, udisao nevidljiiva isparenja moje koze. Onda je okrenuo ruku i gotovo mi njusio nadlanicu, golicajuci me zutom bradom.

- Osjetljiv - rekao je, ne pustajuci mi ruku - zatvoren, dobar, vedar. Mozda i neobuzdan, ponekad.

Izvukao sam zarobljenu ruku iz njegovih mekih dlanova.

Upitao me sta zelim, pice, lokum, voce? Uzeo sam serbe, da rastjeram snenost i cudno raspolozenje, kao da me obuzima lako bunilo. To je od mirisa, od tisine, od polumraka, od njegovog mekog saputanja.

- I sad trazis posao? Najbolje bi bilo u drzavnoj sluzbi. Ne treba ti nikakva sposobnost, ne pretrzes se, ne ne strepis od gubitaka, a dobitaka imas onoliko koliko umijes. Ali, to je tesko. Zamjerio si im se.
- Znam.
- Imaju dobro pamcenje. Ne prastaju uvrede. Ne znaju za milost.

Govori o njirna bez mrznje, ali s podsmjesljivim prezirom. I ne zato sto su grubi i sto zaudaraju, vec sto ne znaju da zive. Svojom umisljenom velicinom i gluposcu sire oko sebe strah i dosadu, pa je ruzno i njima i drugima. Ukoceni u svojoj tromoj nespretnosti, lice na slonove, i kao slonovi iznenada se razbjesne i unistavaju sve oko sebe. Tako ih uvijek i zamislja, ukocenih debelih nogu, mracno raspolozene, glupo sujetne, bezobzirno osvetoljubive, potputno gluhe i slijepe za sve sto je u zivotu lijepo. Uporedjuje ih sa slonovima, jer su to najruznije zivotinje, potpuno besmislene. Tako i umiru, kao da se svijet rusi, a nista se ne desava. Samo sto drugi debelokosci dolaze. A svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uzivaju, u svemu. Svima bi bilo dobro. Ali to nece nikada biti, jer oni ne vole borbu, to nije uzivanje. Jedan jedini medju njima je izuzetak. On nije debelokozac. Dzemal Zafranija. Pobunio sam se:

- Postace gori od svih. Uskoro!
- Varas se. To je divan covjek. Divan! Steta sto si se s njim posvadjao. Po necemu je slican tebi, samo si ti ljepsi. Znas li da si lijep? To su ti sigurno cesto govorili.
- Lijep sam, ko izvrnut dzep.
- Vrlo si lijep, pravi muskarac. Sve ih je manje, na zalost. Kako ti se svidja ovdje?
- Svidja mi se.
- Mozes doci kad god hoces. Dacu ti i kljuc, ako zelis.

Sa niskog stolica je uzeo bocicu s mirisima, i stavio nekoliko kapi na bradu i na dlanove. Poskropio je i mene, i tezak istocnjacki miris me gotovo potpuno odvojio od ostalog svijeta, kao zid.

Upitao sam:

- I Dzemal Zafranija dolazi ovamo?
- Dolazi. Cesto. Veliki smo prijatelji.
- Ti si ga i namjestio kod kadije?
- Volim da pomognem ljudima. Pogotovu ako su mi prijatelji. I tebi cu pomocu.
- A Zafranija, i on zna da uziva?
- Zna. Oh, zna.

I tada, tek tada, tako mi srece, eto kolika sam budala i bezveznjakovic, tek tada rmi je postalo jasno u sto sarn upao. I ne zato sto sa bistar, vec sto je postalo ocito. Govorio je sve tise, sve muklije, unoseci mi se u lice da sam mu dah osjecao, dah vlazan i vreo, a ruka mu je trazila moju, i gladila je sve mekse.

Vidim, sale vise nema, a nisam je ja ni zapocinjao, i mislim: da ili da ga udarim po drhtavim gubicama, da zapamti kad me je doveo u ovo svoje smrdljivo leglo, ili da se nekako izvucem bez svadje i bez stete, dosta mi je sukoba i mrznje.

Te ustanem i zamolim ga da otkljuca vrata, moram da se nadjem s Mula Ismailom.

Hadzi Fejzo se osmjehnuo:

- On ti nece pomoci.
- Nije ti prijatelj?
- Boze sacuvaj!
- A tih . . . prijatelja, imas li mnogo?
- Vidjeces.
- I svi se pomazete?
- Dodji, uvjeri se. Mi ne ostavljavamo na cjedilu jedan drugoga. Hoces li svratiti ovamo poslije Mula Ismaila?
- Necu imati vremena.
- Onda, sutra. Svakako. Cekacu te. Sa strahom sam se osvrno. da kogod ne vidi odakle izlazim, a usao sam slobodno.

Pogledao sam u vedro nebo, da se oslobodim titravog polumraka, i udahnuo, duboko, jednom, dvaput, triput, da istjeram zejtinjavi miris iz sebe. Pih, kako se osjecam prljav, nikako da zaboravim znojave dlanove kako drhthe na mojoj ruci. Sirim prste, da ih prosusi vazduh. Ali, djavo da ga nosi, ne tice me se. Tijana je prvo osjetila miris ruzinog ulja, rasipao sam ga oko sebe kao otvorena bocica. Namrstila se.

- Nesto mi mnogo mirises - rekla je sumnjicavo.
- Mani me, zeno, umalo ti ne stradah.
- Vidim.

Ispricam joj, u smijehu, svoju nevolju, a ona me gleda u cudu. To si ti sanjao, kaze. Nikako ne vjeruje u te stvari. I nikako da mi povjeruje potpuno. Zna da ne lazem, a lici na laz, ili na grubu salu. Uzalud, ostala je u njoj sumnja da me nije namirisao nikakav hadzi Fejzo s bradom, vec neka nepoznata Fejzija. To, nazalost, nije istina - rekao sam, smijuci se - ali joj je moja prava istina izgledala nevjerovatna. Mada bi joj moja nevjerovatna istina izgledala laksa nego njena izmisljena. Meni ne treba nijedna. Samo, nije pravo da posteni ljudi ostaju pod sumnjom zato sto su drugi rdjavi. Mogla bi ponekome pasti na um misao da je ugodnije biti pod sumnjom zbog grijeha nego pod sumnjom bez icega. Ali Tijana ne prihvata ni taj pametni zakljucak, vec kaze da je bolje dolaziti kuci nenamirisan.

I eto, to su bile tri jedine mogucnosti, koje zapravo i nisu mogucnosti, vec toboznje nade, sigurne koliko i oblak na nebu. Poslije nije bilo ni toga.

Isao sam od ureda do ureda, od covjeka do covjeka, ali nikud nisam dospijevao, ni kod koga me nisu pustali. Sitni cinovnici su me slusali rastreseno, s dosadom, s licem bez izrazaja, bez razumijevanja, cak i bez pakosti.

Satima sam sjedio u predsobljima, ali oni koje sam ocekivao, nikad se nisu pojavili. Ili su se uvlacili kroz prozor, ili su ulijetali kao ptice, ili su bili nevidljivi, ili je postojao neki tajni, podzemni ulaz koji ih je stitio od nas sto zivimo cekajuci.

Moje rijeci su postale izlizane, moja prica dosadna, moj lik zamoran svakome. Pretvorlo sam se u covjeka koji moli, a to je posljednje bice na zemlji. Ispod toga nema nista.

Polako, odbijajuci najprije tu misao, poceo sam da osjecam zid oko sebe, nevidljiv ali neprobojan. Stajao je oko mene, kao tvrdjava, kao neizlaz, ka nepristup, neprestano sam udarao glavom o tvrdu stijenu, bio sam izubijan, krvav, sav od cvoruga, sav od masnica, a nisam prestao da navaljujem. Jer je uvijek izgledalo da ima prolaza. Mora da postoji neki procijep, nemoguce da je zid svuda. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan, kao da sam ziva sjenka koju niko ne vidi a ona vidi svakoga. I uzalud govori, uzalud vice, ne cuje se, nista. Malo je trebalo pa da pocnu prolaziti kroz mene, kao kroz vazduh, ili gaziti po meni, kao po vodi.

Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? - kazem. Zar me ne cujete? - kazem. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko, ni moj glas u njihovo uho.

Nema me.

Ili ja to sanjam svoj nemoguci polozaj, koji iskustvo odbija? Jer, ja sam ziv, ja hodam, ja znam sta trazim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretuci, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zasto su napravili avet od mene, zasto mi oduzimaju mogucnost da se borim?

Hocu da budem covjek, borite se sa mnom ljudski.

Uzalud.

Prazan prostor oko mene je sve pustiji, moja smijesna pobuna sve tisa.

Charmed · Malo ~ mače ~

6. Cudno ljeto

Ljeto je naslo vrelo i tesko.

Sunce, kao da se tali, bjesomucno bljuje vatru, ognjene iskre padaju na zemlju.

Pobjesnila je i pekarska pec ispod nas, i nasu sobicu pretvorila u pakao.

U podnevnim casovima izgledalo je da ce planuti i nebo i zemlja, i da ce se sve pretvoriti u ogromnu vatrenu pustinju.

Nocu smo lezali na uskoj drvenoj verandi prema dvoristu. Po nesigurnom mraku kretale su se sjenike nasih cudnih komsija, i udarali kopitama konji u staji, u dnu dvorista sto je licilo na han.

Nepoznati ljudi su dolazli i odlazili, iduci za nepoznatim poslovima, ostavljajuci za sobom nemir.

- Ne boj se, spavaj - umirivao sam Tijanu kad bi se probudila.
- Ne bojim se - satptala je, ali su se njene oci okretale za nocnim sjenkama bez lica.

Jednog jutra: smo vidjeli da su nekakvi crvi pojeli sparuseno lisce divlje jabuke, jedinog drveta u nasem dvoristu. Preko dana su ispreli paucinu na patrljcima jabuke, ali su komsijska djeca kamenjem i motkama omlatali taj ukras s mrtvog drveta.

U okolnim bastama crvi su se toliko namnozili, da su paucinom premrezili stabla zerdelija i sljiva pozegaca, pa i sasusenu travu na otvrdloj zemlji. Izgledalo je da su vocke ponovo izbeharale, ili da je pao snijeg. Za nekoliko dana paucina je zahvatila avlije, sokake, prozore, sofe. Nepregledna vojska crva pocela je da zauzima grad.

Ljudi su ostavljali kuce i bjezali natovareni stvarima, kao ispred pozara, ispred poplave. Zaustavljali su se na prvom cistom mjestu, kao u zbjegu, i uzdisuci gledali spepeljene vocnjake; otete kuce.

Sta sve nece udariti na covjeka!

Crvi se mnoze neshvatljivom brzinom, kao da zele sto prije da osvoje svijet. Pred nasim ocima rastu grozdovi sitnih gmizavaca, prozdrljive truncice neprestano grickaju, zvacu, unistavaju, tankom predjom isprepleli su stabla, zatvorili kuce, poklopili zemlju, ljudi ce se povuci na goli kamen, i pomrijeti od gladi i straha.

Bas smo jad, mi ljudi, nemocni pred svacim, mislio sam malodusno, krijuci to pred Tijanom, a za dan-dva sam se cudio svom strahu: crvi su uginuli, gotovo u isto vrijeme, svi kao da su se dogovorili. Ostale su samo njihove kozurice, od vreline pretvorene u prasinu, i ostalo je cudjenje.

Ljudi su se vratili kucama, s gadjenjem skidajuci slabu paucinu.

Onda su se zapalile sume oko Sarajeva. Mahmut Neretljak me pozvao da podjemo na brdo, iznad grada, da vidimo i to cudo. Imao je jos dva vazna razloga: htio je da protegne noge, u posljednje vrijeme su ga sve cesce hvatali grcevi a listovima, a smislio je i novi posao, da pise zapise seljacima u Podgrabu, tamo nema hodze.

- Ove baje su uplasile ljude - objasnio mi je svoje razloge - i trebace im zapis od svega. A znam neke zapise od strave, od uroka, od bolesti, njima nece odmoci, meni ce pomoci.

Penjali smo se polako, odmarali se cesto i dugo, zbog Mahmuta i njegovih bolesnih nogu, iako je govorio da mu je lakse kad hoda, i da poslije bolje spava. Meni je bilo svejedno, mlad sam, zdrav navikao na hodanje trceci za sluzbom koje nema, ovo mi je dobro doslo, zamoricu se drukcije nego sto se zamaram dolje u gradu, i zaboravicu na svoju muku.

Zastajali smo kraj svakog izvora, ispod svakog granatog drveta, ili bilo gdje, kad bi Mahmutove noge pocele da klecaju.

Ali ako su ga noge izdavale, jezik nije. Govorio je neprestano, nastavljajuci zapoceto, cim bismo sjeli i malo se izduvali, o svemu i svacemu, o ljudima koje smo susretali u zivotu, o Tijani, o meni, o svojoj zeni, govorio je da nadoknadi ono sto je cutao, u izgnanstvu, i ovdje, dok je bio bez ikoga, a sad ima prijatelja koji ga slusa.

Njegovo pricanje nije nezanimljivo, prezivio je svasta, i rijeci su mu zrele od iskustva i muke, ali je sve iskidano, iskrpljeno od sakatih prica koje se nicim ne povezuju, vec upadaju jedna u drugu, svaka sa svojim tokom i svojim razlogom. Njegovo pamcenje ne izvlaci lanac sjecanja, vec komadice, razbijen i nesastavljiv mozak, niti se om trudi da sve to spoji. I nicemu ne trazi smisao, pouku, zaokruzenje, dovoljan mu je dogadaj, takav kakav je, sta treba jos vise?

Za cudo, najvise je u njemu povezana slika o njegovoj zeni. Nastavljao je razgovor o njoj nekoliko puta, na nekoliko zastanaka, ne uplicuci nista drugo. Bilo je to prvi put da mi je govorio o zeni. U pocetku sam se smijao, jer je bilo neobicno, a onda sam zacudjeno slusao tu najcudniju izjavu ljubavi.

Sad je ruzna - rekao je - a u mladosti je bila jos ruznija, samo potpuno drukcije. Ranije su joj veliki zubi virili iz same koze na licu, sad su ostala dva-tri krnjatka, izmedju podvoljka i sala na obrazima, pa izgleda da se uvijek smije. Zna da se ne smije, ali joj istureni, zubi ne dopustaju da bude mrzovoljna ni kad otrov riga. A ne zeli da ih previse pokazuje, zna da nisu bas lijepi, pa najvise cuti. Dok on hoce, tako je, a kad zazeli da vidi njen nevoljni smijeh, zna i da je naljuti, samo da progovori. Tada obilato nadoknadjuje cutanje, ne brinuci se za ljepotu, i on s uzivanjem slusa njene socne rijeci, nad kojima se neprestano smiju tri isturene ploce gornjih zuba, pa od svega ispada nekakva vesela grdnja. To sto govori, nije pametno, i to je bas dobro, ne mora da se stidi pred njom. A opet, mora priznati, pametnija je od njega, i to je obicno tako, samo on priznaje a drugi nece. Kakve su da su, zene su mudrije i bolje od muskaraca. To pred njima ne treba reci, ali su muskarci glupi, sujetni, uobrazeni, ne vrijede mnogo, medju nama receno. I cudo je kako nas zene trpe. Najbolje zna po sebi, sta sve nije cinio, ali ona ceka, uvijek, kao da on iz dzamije dolazi. Dzaba, vise vrijede nego mi. Eto, ja sam pametan, ali, bez uvrede, Tijana je pametnija i u svemu deset kopalja iznad mene. Njegova zena, doduse, nije kao moja, jer sam ja nasao srecu kakvu nisam zasluzio, ali ni njegova nije losa. Nije mnogo uredna, ali u cemu i da bude uredna. Nije ni stedljiva, ali sta da stedi? Mrzovoljna je, ali on ode od kuce, pa mu to ne smeta. Mrzovoljna je zato sto on ode i zato sto ostane, pa on bira sto mu je zgodnije. I sto god ucinio, zna da ce je zateci kod kuce, ceka ga takvog nikakvog, da nastave zivot kakav im je bog odredio. Ne, zaista je ne bi zamijenio ni s jednom drugom zenom.

Charmed · Malo ~ mače ~

Zakljucak je prilicno neocekivan, a mozda i nije, jer je proizilazio iz priznanja njenih umjerenih vrlina koliko i vlastitog nesavrsanstva.

Razveselilo me to naspretno ali lijepo pristajanje na ono sto zivot nudi.

Je li to mudrost, da ne ocekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih?

Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tudju?

Gubitak je sto je ta mjera sitna, a dobitak sto ne trazimo vise.

Rekao sam:

- Svijet se sastoji od nesavrsenih ljudi.
- Sta kazes?
- Smisljam pjesmu.
- Kako se smislja pjesma? Mogi li da cujem?

Svijet se sastoji od nesavrsenih ljudi.
Sve drugo je laz.
Ili smrt.
Savrseni ljudi su u grobu.
Pa i to vise nisu ljudi.

- Je li to o meni?
- O svakome.
- Boze moj, sto je to cudno! I ja znam da ljudi nisu savrseni, ali kad tako kazem, klao da nista nisam rekao. A u pjesmi je to nekako tuzno. I lijepo. »Savrseni ljudi su u grobu. Pa i to vise nisu ljudi.« A kod zivih je malo vise zla ili malo vise dobra, pa ponekad pretegne jedno, ponekad drugo. Ali zlo cesce.
- Pogledaj! - viknuo sam, pokazujuci dim i plamen. - Sve gori!
- Vidim.

Dim i tezak miris paljevine osjecali smo odranije, a sad smo vidjeli kako sume gore u nedogled. Na daljinu, preko siroke doline, culo se kako vatra cikti i prasti, ljutito iskacuci iz ogromnog povjesma dima sto je prekrio sumu i nebo.

- Tuzno - kaze Mahmut. Zasto bi bilo tuzno? Strasno mozda, tuzno nije. Gledam, opcinjen, to divljanje besmisla, snagu bez duse, neprijateljstvo bez mrznje, uzasnuto se divim ovom unistavanju u igri, iz preobilja snage, i nije mi zao, mozda zato sto nije ljudsko.

A mozda je ovo kao i ljudsko. Strasno divljanje snage, razorno unistavanje, bez zle misli, kao u ratu s oruzjem, kao u ratu bez oruzja.

Vatra je besmislena i unistavajuca, kao i mrznja.

I eto, misao se spustila na zemlju, kao umorna ptica.

- Tuzno - kazem i ja, misleci na mrtvu sumu crnog drveca sto ce ostati iza ovog bijesa.

Kao sto su ostali moji drugovi u hocinskim sumama, kao sto ostaju svi nevini ljudi u plamenu koji sami ne podmecu.

Pa, umoran, sjednem do Mahmuta, koga su noge odavno izdale.

Onda primijetim da on vise ne gleda pozar. Okrenuvsi se za njegovim pogledom, iznenadjenim, zacudjenim, uplasenim, ne znam kakav je, ugledam na putu, blizu sume, naoruzanog konjanika. Gleda nas i cuti.

- Ko je to? - pitam Mahmuta.

On ne odgovara, i ne odvaja pogled od konjanika.

Ustanem, da bih prisao blize nepoznatom covjeku.

On polako izvuce malu pusku iza pojasa, i nasloni se laktom na jabuku sedla, na okrecuci cjev na nas.

Zastadoh.

- Uzivate u ovom cudu? - upita konjanik, mahnuvsi rukom prema sumama u plamenu.

Mahmut se uplaseno smjeska:

- Ljudi pricaju, pa moj prijatelj kaze, hajde da vidimo.
- Imate sta i da vidite.

Govori mirno, gotovo tiho, nekako odsutan, kao da ga se ne ticemo, a opet nas uporno gleda.

I ja njega, iznenadjen bogatstvom oruzja i ljepotom konja pod njim.

- Je li to arapski konj? - pitam zadivljen. On ne odgovara na moje prijateljsko pitanje, susrece nas samo njegov teski pogled.
- I popeli ste se ovamo samo da vidite ovu nesrecu? - kaze isto onako mirno. - Ne vjerujem da ste tolike budale.
- Pa sad, prijatelju - velim ja ljutit - niko nam ne rece da moramo koga pitati za dozvolu. A ako hoces bas da vrijedjas, lako ti je, puska ti je u ruci.
- Ne vrijedjam ja nikoga. I svejedno mi je zasto ste dosli.
- Htjeli smo do Podgraba. Da pisemo zapise seljacima - objasnio je Mahmut ponizno.
- E pa, danas necete u Podgrab. Vraticete se u grad. I porucite serdar-Avdagi da vise ne salje uhode za mnom.
- Kakve uhode, kumim te bogom velikim! - zavapio je Mahmut.
- Takve kao sto ste vi.
- A od koga da mu odnesemo poruku? - upitao sam.
- Od Becira Toske.
- Ti si Becir Toska?
- Ja sam. Jesi li cuo za mene?
- Cuo sam.
- Po zlu ili po dobru?
- Po dobru, Becir-aga - ljiubazno se osmjehnuo Mahmut, pokazujuci zute zube.

E, tu je nesrecni Mahmut bas pretjerao, i znali smo to sva trojica.

- Vidis - rekao je Toska Mahmutu, ni tada se ne naljutivsi. - Tvoj prijatelj je posteniji od tebe, ali i budalastiji. On bar ne kaze nista. A ti, brate, lazes. Hajde sad, i ne okrecite se!

Nismo cekali da nam ponovi naredjenje kojim nas oslobadja svog prisustva. Mahmut je sasvim zaboravio na grceve u nogama, skocio je kao mladic, i hitro smo krenuli na suprotnu stranu, nastojeci da se sto prije udaljimo od Toske i njegovog oruzja.

Charmed · Malo ~ mače ~

Kad je Mahmut poceo tesko da dise i da batrga po neravnom putu, Toska je bio daleko iza nas, a kao da smo jos vidjeli njegove teske oci.

Strah me uhvatio naknadno, kad sam otisao od njega.

Toska, surovi hajduk, koji se nije bojao ni stedio ikoga! A nas je pustio, bez prijetnje.

I dok je Mahmut hvatao sapu i smirivao krkljanje u grudima, ja sam poceo da se smijem. Mahmut me gledao zacudjen, i vise znacima nego rijecima, pitao: sta mi je, zasto se smijem?

Pa zamisli, rekao sam kroz smijeh, kakav smo jad nas dvojica. Cak se i strasni Toska sazalio. Zao mu je bilo i glas da povisi, da se ne uneredimo od straha. Gleda nas covjek, pa samo sto ne zaplace od zalosti kako izgledamo. A ti jos kazes: culi smo za tebe po dobru!

Poceo je da se smije i Mahmut.

- Pa sta da mu kazem? Cuo sam za tebe po zlu? E, taman posla!
- Znam da nisi mogao. Ali je smijesno.
- Smijesno jest. A opet, i nije.
- I sta cemo sad reci ljudima u gradu? Smijace nam se.
- Sta cemo reci? Nista. Svejedno mi je sto bi se smijali, to bi se lako preboljelo. Ali da ne pomisle stogod drugo. Ko bi vjerovao da smo slucajno sreli Tosku, i da nas je Toska, pustio bez rijeci?
- I meni izgleda nevjerovatno.
- E, zato cuti. Nikog nismo vidjeli, i nikome nemamo nista da pricamo. Najpametnije je cutati. Takvo je vrijeme.

Slozio sam se da je to najpametnije. Ali, jedno je znati sta je pametno, a sasvim drugo i uciniti to sto je pametno.

Mahmut je znao da je pametno cutati, i odmah sve ispricao serdar-Avdagi.

Avdaga je porucio da i ja dodjem.

Mogao sam se krstiti od cuda, mogao sam traziti ma kakav razuman razlog, mogao sam se ljutiti ali mi sve to ne bi pomoglo da shvatim. Izgleda da on uvijek cini suprotno od onog sto misli. Ili ne moze da ne kaze ono sto zna. Suvise je vazno da bi mogao precutati, cak ako bi mu to nanijelo i stetu.

Mahmut nije mogao da objasni nista.

- Ne znam sta mi je bilo - kaze uplaseno.
- I sta je rekao kad si mu ispricao?
- Rekao je da idem kuci. Zasto serdar Avdaga poziva mene? O tom Avdagi nisam znao mnogo. Nisu znali ni ljudi koje sam pitao. Ili nisu htjeli da govore. Slijegali su ramenima, odmahivali rukom. Neka tajna je bila oko njega, i nije je dobro pominjati, kao ni svako veliko zlo. Ime, i to, nesto nepoznato, to je Avdaga. Ili jos vise to njegovo nepoznato ime.

Mora covjek upasti u nevolju kad se druzi s takvim nesrecama kao sto je Mahmut, jadao sam se Tijani, pokusavajuci da svoju nepoznatu krivicu prebacim na drugoga. Ali me ona nije podrzala u mojoj namjeri. Znao sam sta misli: lunjao si bez potrebe, niko te nije natjerao, jedva si cekao da te Mahmut pozove, a ja sam sjedila kod kuce sama. Ne bacaj svoju krivicu na drugoga!

Tako me Mahmutova prosutost uvalila u vazdan nevolja, i kod serdara Avdage, i kod moje zene, i bogzna koga jos, ako nesreci bude po volji da me uzme na zub. I najlakse bih se naplatio na Tijani, ni krivoj ni duznoj, ali bih joj nasao i krivicu i dug, i uvrijedjeno bih ucutao, sazalivsi se sam na sebe sto ne nalazim na razumijevanje ni kod svojih najblizih. Ali, srecom, ona je sprijecila buru i ljutnju, nasmijala se, i otjerala mi zlovolju, odjednom. Njen smijeh je pametniji i od nje i od mene.

- Hajde - kaze mi - sta si se skunjio? Cuo je od Mahmuta, hoce da cuje i od tebe. Vazan mu je taj hajduk, sta ce mu dva besposlenjaka koji idu u brda da gledaju vatru!

To njeno podsmjesljivo ohrabrenje me grijalo sve do Avdage, a od Avdage sam osjetio studen u srcu. I ne toliko od njega koliko od njegove tajne.

Sve oko tog covjeka je obicno, gotovo prazna soba, bijelo okreceni zidovi, voskom pokapan pod od svijeca u jevtinim ciracima, prozori bez zastora, najnuzniji grub namjestaj od debelog drveta. Pa on sam je obican, tih, ljubazan, ne gleda me prijeteci, kako sam zamisljao, ne plasi me teskim rijecima, cak izgleda nekako nesiguran, onako mrsav, nemirna lica i treptavih ociju koje najcesce skriva u stranu, ili gleda preda se. A opet sam uznemiren. Osjecam kako oko njega lebdi ono njegovo, neotkriveno mi, nepoznato, ali stalno prisutno. I samo je to vazno, sve ostalo je uzgredno, bez ikakva znacaja, kao odijelo koje nosi.

Nije mnogo pitao o Beciru Toski, sve je vec saznao od Mahmuta Neretljaka. Rekao je samo da smo dobro prosli, imali smo vise srece nego pameti, jer je mogao posumnjati da smo poslani kao uhode. A nije trebalo ni da se svadjamo s njim, mogli smo to glavom platiti.

- Nisam se svadjao. Rekao sam da nas ne vrijedja.
- Svejedno sad. Zahvali bogu sto si ostao ziv, i zapali podebelu svijecu.

I kad sam pomislio da me zbog ovoga sigurno nije pozvao, a studen me prozela do kosti zbog njegovog razloga, koji cu tek cuti, desilo se nesto kao u naivnim djecijim pricama, ili jos nevjerovatnije, kao kad bi kurjak zapjevao, poput slavuja. Pomenuo je pjesmu koju sam smisljao gore na brdu.

Gospode boze, sta taj Mahmut nije istrtljao!

Rekao je da Mahmut nije zapamtio sve, znao je samo prvi stih, ostalo je toliko pobrkao, da se i sam smijao. Licilo je na najzamrsenije kucine. »Svijet se sastoji od nesavrsenih ljudi.« A dalje?

Pjesma nije dobra, odgovorio sam, jedva dolazeci sebi. Gruba je, nedoradjena. Stih ne smije da zvuci kao obicno pricanje. Mozda bi bolje bilo: »Nesavrseni ljudi, to je svijet.« Jos treba da zri.

- Svejedno - kaze serdar. - Da cujem. Ponovio sam pjesmu, iako mi je bilo smijesno.

Sta se njega ticu pjesme?

Jos je cudnije sto je slusao pobozno, sa zahvalnim izrazom na licu, gotovo ozaren.

- Molim te, jos jednom.

Tiho je micao usinama, ponavljajuci stihove za mnom.

- Da ti napisem?
- Tudje pismo slabo citam. A sam slabo pisem. Ubrzo je naucio pjesmu i izgovarao je polako: nevjesto, jednom, dvaput, nekoliko puta, s uzivanjem koje nisam shvatao. Upitao sam ga:
- Zar toliko volis pjesme?
- Ova mi se svidjela cim sam cuo prvi stih. I opet je poceo da kotrlja rijeci po ustima, da im osluskuje zvuk, da okusava slast, da sladostrasno isisava iz njih smisao, kao srz iz kosti. Ovo neobicno i neocekivano uzivanje u stihovima, podiglo mu je ugled u mojim ocima, pogotovu sto je izdvojio bas moju pjesmu. Ako je mogla toliko da ga odusevi, znaci da je dobra. A ako je on mogao da osjeti njenu ljepotu, u njemu leze vrijednosti koje ne otkriva svakome.

Zaboravio sam njegovu tajnu.

- I to je sve sto radis, sastavljas pjesme?
- Ne mogu da nadjem posao.
- Sam si tako htio, zasto se tuzis? Hoces da govoris svasta. E pa trpi. Da nisi ocekivao orden? Nisi valjda tolika budala.
- Bio sam pijan.
- Govorio pijan, smislio trijezan. U picu si se samo otkrio.
- Rijeci su vazduh, kakvu stetu mogu nanijeti?
- Rijeci su otrov, od njih pocinje svako zlo.
- Onda, da cutimo!
- Ne treba da cutimo. Ima se o cemu govoriti, ne napadajuci. Pomoci treba, a ne odmagati. Drzava je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne mozes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda pocne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e cudna mi cuda! Jasta da ne valja. Pravo je cudo kako ista valja: toliki ljudi, a svako vuce na svoju stranu. Mislis da je lako ovima sto upravljaju drzavom?
- Nije lako.
- I nije. A ti, po njima! E, to je, vidis, lako. A da, recimo, tebi dodje neko u kucu i da ti kaze: ne valja ti kako si ovo uradio. Sta bi ti ucinio? Naljutio bi se, izbacio bi ga. I imao bi pravo.
- To je drugo. Moje se ne tice nikoga.
- Pa jest, drugo je, cim je tvoje. A da se to tvoje nikoga ne tice, tice se. Tu, vidis, grijesis. Sa svijetom zivis, ne treba mu prkositi.
- Cime prkosim?
- Pa eto, napadas. Zasto? Svako ce pomisliti: ozenio si se vlahinjom.
- Zar je to grijeh, pobogu!
- Njen otac je bio protiv drzave.
- Ako je bio protiv drzave, platio je glavom. A nikad se s njim ni vidio nisam. Sa zenom nisam o njemu ni dvije rijeci progovorio.
- Ako ne lazes onda se tvoja zena krije pred tobom. Otac se ne zaboravlja lako.
- E, bogami, da sam juce umro, ne bi znao zasto sam kriv.
- Ne bi bio kriv da nisi vrijedjao ljude. Svako mora da potrazi malo krivice i u sebi.
- Onda cu biti kriv dovijeka. Tog mrtvaca ne mogu sad ukloniti, kao da ga nije bilo. Ili treba da ostavim zenu koju volim?
- Ko ti to trazi? Samo, covjek s manom mora da pazi sta radi. Pogotovu kad nije sam. Zasto da drugi trpe zbog tvojih ludosti?
- Jesi li me zato zvao, da mi to kazes?
- Nisam. Zvao sam te zbog pjesme. A ovo je usput, u razgovoru, i nece skoditi ni meni ni tebi. Covjek izgleda drukcije dok ga ne vidis i ne porazgovaras s njim, na samu, bez svjedoka. Mislio sam da si opasniji.

Charmed · Malo ~ mače ~

I ja o tebi, umalo nisam rekao, toliko je njegov glas bio tih i mekan.

Sta u njemu moze da bude toliko opasno? Na sokaku me sacekao Mahmut Neretljak, kao da je slucajno naisao. A znam da me cekao. Gledao me ispod oka, ispitujuci moje raspolozenje i izraz lica, nastojeci da pogodi sta je bilo kod serdar Avdage. Cutao sam, toboze zabrinut.

- Zasto te zvao? - upitao je kao usput, praveci se da pita reda radi.

Stao sam i pogledao ga mrko.

- Zvao me zbog tebe. Pitao me sta si razgovarao s onim razbojnikom.
- Kakvim razbojnikom?
- Sad se pravis da ne znas. Onim zbog koga cemo odgovarati i ti i ja. Becirom Toskom. A meni kazes da nista ne govorimo. Sad cemo biti optuzeni kao spijuni Becira Toske.

Htio sam da mu vratim milo za drago, da mu poklonim strah koji sam osjecao pred Avdaginim vratima.

Ali sam se odmah pokajao zbog te grube sale.

Mahmut je gledao u mene zaprepasteno, kao da se davi.

- Ispricao sam ono sto je bilo - rekao je uplaseno.
- A zasto si morao da pricas?
- Pa, Avdaga me i poslao u selo, da saznam stogod o Beciru Toski. Kakav sad Toskin spijun, Ahmete brate!

Eto cuda! Tjerao sam glupu salu, a istjerao gadnu zbilju. To je ta vatra, to su ti zapisi zbog kojih smo isli u brda!

- Zar ti mene tako namagarci, Mahmute? I ja kao budala idem za tobom i za tvojim prljavim poslovima!
- Htio sam da ti kazem, sve zazinem, pa progutam, nezgodno mi. A morao sam da idem, ne pita hocu li, vec: hajde! Zgodan si, veli, za ovaj posao, niko nece posumnjati u tebe.
- Imao je pravo, ni ja nisam posumnjao.
- I kako sad da me optuzuje kao Toskina spijuna?
- Bojis se serdar-Avdage?
- Kako se ne bih bojao!
- Je li te tukao, ono ranije?
- Avdaga nikog ne tuce.
- Nego sta radi?
- Ubija.

Sad sam ja poceo da hvatam vazduh i da otvaram usta kao riba izvadjena iz vode.

Mahmut se umivao na cesmi, hladio ruke, dugo pio vodu s dlana, hvatao izgubljeni dah. A, bogami, i meni bi bilo potrebno da podmetnem glavu pod cesmu, da dodjem sebi.

To je ono njegovo, Avdagino, nepoznato, zbog cega ljudi cute i odmahuju rukom. A ja sam mu govorio svoje glupe stihove, ganut njegovom plemenitoscu i razumijevanjem, tvrdeci da su svi ljudi jednaki, da su nesavrseni, i da nema razlike izmedju njega i drugih.

Cemu je to posluzila moja pjesma? Jednom dzelatu, da se zakloni za nju. A cini to za svoju okrvavljenu dusu, pristajuci da mu svjedok i jamac bude i takav budalasti pjesnik kakav je Ahmet Sabo!

A mozda je i nesto drugo, mozda je moja pjesma potvrda njegova misljenja, da su savrseni ljudi samo u grobu. Dok zive, oni su zlikovci.

E, pjesmo moja nesrecna!

Stid i kajanje su mi pomogli da se ne naljutim suvise na Mahmuta Neretljaka. On je ucinio ruznu stvar zato sto je prisiljen, ja od svoje volje.

I eto, od tog serdara Avdage, poceo sam da razmisljam o onome sto niko nije domislio do kraja, a sto niko, kad sazri, ne ispusta iz misli: sta je to s nama i sa zivotom, u kakve se to konce splicemo, u sta upadamo svojom voljom u sta nevoljom, sta od nas zavisi, i sta mozemo sa sobom. Nisam vjest razmisljanju, vise volim zivot nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se vecina stvari desava mimo nas, bez nase odluke. Slucajnost odlucuje o mome zivotnom putu i o mojoj sudbini, i najcesce bivam doveden pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih tokova, u drugi ce me ubaciti samo druga slucajnost; Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu proci, jer ne vjerujem u neki narociti red ovoga svijeta. Ne odlucujemo, vec se zaticemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas samo ta prilika ceka, jedina koja nas moze sacekati u toku mijesanja. Ne mozes je zaobici, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padnes. Pa plivas, ili potones.

Nisam zadovoljan takvim razmisljanjem, ali ne nalazim drugi odgovor. Sta je onda nase u tom guzvanju? Nesto mora biti moje.

Serdara Avdagu nisam trazio, ni zelio, nisam ga ni poznavao. Naisao je u jednom casu mimo mene, i privezao se uz moj zivot. Nisam mogao da odbijem, a niko nije trazio da pristanem. Desilo se, kao i sve drugo.

Samo, kako da pristanemo na takvu nepravdu?

Nije mi se svidjao zlijeb u koji sam upao, i nastojao sam da izmijenim svoju zivotnu putanju. Svako jutro sam odlazio od kuce, nadajuci se da ce jednom zvijezde biti u povoljnom polozaju za mene, pa cu naci na nekog ko ce mi pomoci. Nije valjda sudbina odredila jednog serdara Avdagu da me presretne, bez ikakve koristi za mene.

Ali sam se nadao uzalud, jer je neobjasnjiva kazna jos trajala, jos sam bio vazduh, bez glasa i bez lika. Vidjeli su me jedino ljudi kojima je pomoc bila potrebna koliko i meni, ako ne i vise. I vidio me serdar Avdaga, a volio bih da sam za njega nevidljiv i necujan.

U podne sam se vracao, kao svaki radin covjek, i zaticao pripremljen rucak, kakav-takav, i zenu, veselu i nasmijanu, kao da nema zbog cega da bude zabrinuta. Mene, zdravog i mladog, izdrzavali su bolesni Mahmut Neretljak, i moja trudna zena.

Mahmut je poducavao grckom jeziku neke trgovce koji su poceli da trguju sa Solunom. Mislio sam da je i to prevara, ali su ljudi bili zadovoljini, sigurno su trazili malo, jer im Mahmut nije mogao dati mnogo. Donoseci nam novac ili namirnice, zapisivao je koliko mu dugujemo, da nas ne bi uvrijedio.

Tijana je radila u kuci bogatog Muharemage Taslidzaka, brata serdara Avdage. (Poslije sam saznao da joj je taj posao nasao Avdaga, na molbu mog bivseg poslodavca, Mula Ibrahima. Ne znam za koga sam se vise zacudio.) Tijana je pomagala Muharemaginoj zeni Rabija-hanumi u oblacenju i dotjerivanju, kiteci je i mazuci, satima. Pozne godine su to zahtijevale a bogatstvo omogucavalo. Tijana me uvjeravala da joj je to vise zabava nego rad, i da se nimalo ne zamara. Cak joj je prijatno, ne samo zbog novca koji dobija nizasto, vec sto nije sama cijelo jutro. A nije ni daleko, Muharemagin vocnjak je uz nase dvoriste, moglo se proci kroz kapidzik.

Tijana je mjesec-dva isla na taj svoj cudni posao, a onda mi je, snebivajuci se, ispricala; nevjerovatnu pricu: Rabija-hanuma je pocela da vodi ljubav. Nije cudno ni nevjerovatno sto vodi ljubav, vec sto je Rabija-hanuma i zaboravila kad je bila mlada: cetrdeset godina je s Muharemagom u braku. I sto se zaljubila u mladica koji je sa svojim ocem, Ibrahimom Pakrom, stanovao u nasem dvoristu, u kuci iznad konjusnice. Mladom Pakri je dvadeset pet godina, Rabija-hanumi blizu sezdeset. Ljubavnik joj je lijepo mogao biti unuk.

Smijao sam se: zenu ljubav podmladjuje.

- Samo neka bog sacuva covjeka da ne poludi - kaze Tijana gadljivo.
- Podmladile ste je ti i ljubav.
- Na lice stavlja toliko bjelila i rumenila, da joj se koza i ne vidi.
- Srecom!
- I kosu boji u crno.
- Sta te se tice.
- Govori samo o njemu, vise se i ne stidi. Kao da je pamet izgubila. A i on, balavac, kako moze!
- Stara je i za Pakru-oca.

Niko nije znao ko su te Pakre, otac i sin, ni od cega zive. Doduse, to bi se moglo reci za vecinu ljudi u dvoristu, pa i za mene. Govorilo se da su dosli iz Beograda, da su tamo neka nasilja pocinili, ali je to vjerovatno nagadjanje, jer se ni s kim nisu druzili. Znalo se samo da su se vratili s hocinske vojne, bili su u nekoj jedinici s kojom se nisam susretao.

Tijana je odlucila da vise ne ide Rabija-hanumi, nije vise mogla da gleda bruku i sramotu, a ja sam se odmah slozio s tom odlukom, jedno zato sto se uvijek slazem s njenim odlukama, a drugo zato sto mislim da ne treba izazivati djavola, i pustati da mlad covjek, lijep i naocit (odjednom mi je palo u oci da je mladi Pakro vrlo lijep!), gleda u mladu i lijepu zenu uz pogurenu staricu, pravi obojeni grob. Ako je slijep, mogao bi progledati, ako je lupez, mogao bi pozeljeti i od jedne i od druge ono sto na njima vrijedi.

Nije mi stalo ako je bacio oko na hanumin nakit, svakako ce mu dati sve sto zatrazi, ali bih mu srce iscupao za jednu jedinu trepavicu moje zene. A njega ne zanima trepavica.

Kad sam joj to rekao, Tijana se naljutila zbog mojih budalastih misli. Kako mi takve ludosti mogu pasti na um, i zar ja mislim da se samo nekome prohtije, pa ce zena potrcati? Muskarci su uobrazeni i pokvareni, a zena ima mnogo vise postenih nego nepostenih, i sve tako, dok nisam priznao da je u pravu, a u sebi sam bio zadovoljan sto se ne moram brinuti sta se moze desiti a sta ne moze. Vjerujem ti kao sebi, pa i vise, ali sjedi sa mnom, tako je najbolje! Jer, svako bi se nasmijao i odbio kao ludost i samu pomisao da se starica mogla zaljubiti u mladica, a eto, zaljubila se. Sto nije ucinila nikad, ucinila je kad se najmanje moglo ocekivati.

Medju zivim ljudima sve se moze desiti.

Nakon nekoliko dana serdar Avdaga me presreo i upitao zasto moja zena ne ide vise Rabija-hanumi. I je li istina sto se prica o mladom Pakri i o njegovoj snahi?

Nije posteno govoriti ono sto covjek ne zna, rekao sam. A kako mogu znati, kako iko moze znati? Toliko je nevjerovatno, da bi covjek pomislio kako mu se pricinilo, cak kad bi i vidio stogod sto se ne gleda.

- Mnogo sta izgleda nevjerovatno, pa se desi.
- Ne znam, zaista.
- Bojim se da ne ucine kakvo zlo. Kad biste rekli da su opasni, da su vas napali, vrijedjali, prijetili, mogli bismo ih zatvoriti ili protjerati.
- Ko da kaze?
- Ti i Mahmut.
- Nikad me nisu krivo pogledali, ni ruznu rijec rekli. Kako bih obijedao nevine ljude?
- Da sprijecimo zlo. A njima je svejedno gdje ce zivjeti.
- Zasto ne govoris s bratom?
- Govoricu.

Zar muz uvijek posljednji sazna?

Ali Avdaga nije stigao da govori s bratom. Mozda mu je bilo nezgodno, mozda mu je bilo zao, mozda se nadao da ce se petljanija nekako rijesiti, mozda je zakasnio za jedan jedini dan.

Smijesna ludost njegove snahe pretvorila se u jato nesreca, i nase sirotinjsko dvoriste je zamuknulo u strahu pred zlocinom, pa smo cutali u zamracenim sobicama, gledajuci uplaseno u crne prozore, i misleci na nemirne sjenke sto su prolazile nasim dvoristem.

Jedne noci, uoci petka (uvijek smo to dodavali, pricajuci poslije: te noci uoci petka, mozda zato sto ta noc treba da bude posvecena molitvi i smirenom razmisljanju), Rabija-hanuma se posvetila brizi o svome muzu.

Ona pusti u kucu svoga ljubavnika i njegovog oca, Ibrahima Pakru, uvede ih u sobu gdje je mirno spavao stari Muharemaga, otac i sin ga slozno izbodose nozevima, ucinivsi mu milost da umre u snu, ne prenuvsi se ni na tren, ne vidjevsi u posljednjem casu ni njih ni svoju zenu, te tako ne osjeti ni strah, ni zalost, a ni bol, mozda. Ostalo je nepoznato da li su to ucinili radi njega, da mu bude lakse, ili radi sebe, da ne bi poceo vikati, a to bi moglo da stvori neprilike i njima i njemu, ili zbog zene, da Muharemaga ne zazali na nju, kad oprostaja vise nema. Cetrdeset godina su zivjeli lijepo, pa zasto da se to pokvari na kraju? Onda su ga zavili u carsaf, da ne bi ostajao trag od krvi, pa u pokrovac, da lici na denjak, prebacili ga preko konja, i na njegovom imanju na Gorici gurnuli les u bunar. Kad su tako sve lijepo sredili, i konja odvedu u staju, a oni odu u svoj stan nad konjusnicom, jer su se posteno umorili vukuci teskog Muharemagu.

Rabija-hanuma nije odmah zaspala. Kako je bila cista i uredna zena, prvo je spremila Muharemaginu sobu, na postelju stavila nove jastuke, okrvavljene jastucnice spalila u kuhinjskoj peci, okupala se, ocitala nekoliko molitava za dusu mrtvog muza, pa sjela uz prozor, cekajuci zoru. Bila je osjetljive duse, i nije mogla da zaspi. Mislila je, mislila, sacekace da prodje mjesec, najvise dva, dok ljudi zaborave Muharemagu, a onda, onda, ko zna kakve je lijepe snove sanjala ta hrabra zena, koja za svoju ljubav nije zalila ni zivot svoga muza.

Ne tice me se, a volio bih da znam sta je mislila, cekajuci da prodje ta znacajna noc. Je li mislila o dugom zivotu s Muharemagom, je li dozivala u sjecanje sve ruzne trenutke, je li ga mrzila odranije, je li se kajala, je li se bojala da se sve ne otkrije, je li mislila da je to njen vlastiti muz i da s njim moze uciniti sto joj je volja, ili se radovala sto joj je pao kamen s vrata, sto se oslobodila tamnice, sto je uklonila smetnju na putu u novi zivot. Ili je mislila o tom novom zivotu koji joj je nudio sve sto se cinilo da je proslo. Carolija ljubavi vracala je izgubljeno. I sanjala je o svom lijepom draganu, koji je toliko voli, da je spreman i da ubije za nju. Vrijedi sve uciniti za takvu ljubav i za svoju srecu, saptala je mozda poludjela zena koja se grcevito hvatala za zivot koji sahne.

Sutradan je rekla sluzavci, koja je dolazila ujutro a odlazila uvece, jer hanuma nije trpjela da joj iko spava u kuci, da je Muharemaga otisao na imanje, u Brezik. Ponovila je to i ducanskim momcima, kad su dosli po kljuceve, i jos im napomenula da joj pred mrak donesu sav novac od pazara, pokazavsi jos jednom kako je odlucna i spretna i kako misli o svemu.

Sljedeceg dana jedan seljak na Gorici, neki Misirlija, u potrazi za vodom, jer su svi izvori u okolici presusili, zaviri u Muharemagin bunar, pa prvo osjeti a onda i ugleda Muharemagin les, te kao bez duse otrca u sudnicu i isprica kako je, nasao ono sto nije trazio, a vise bi volio da je pronasao vodu nego mrtvog Muharemagu, i zbog Muharemage, dobar je covjek bio, i zbog stoke, ne zna sta ce s njom, pocrkace od zedji.

Charmed · Malo ~ mače ~

Cijelo dvoriste je odmah znalo ko su ubice, a znala je i vlast. Pakre i Rabija-hanuma su zatvoreni, i odmah su sve priznali.

Otac i sin su izjavili da nisu imali nista protiv Muharemage, ali se drukcije nije moglo doci do njegova novca, a sto se ubistva tice, to ti je kao u ratu, jurisas, pa pogines ili ostanes ziv, a eto, ni oni ni Muharemaga nisu imali srece, njih baksuzluk prati otkako su se vratili iz rata, pa evo i ovo.

Rabija-hanuma je o svemu govorila mirno. Kriva je sudbdina, i ljubav, rekla je, gledajuci u mladog Pakru. Mozda zaista, kao i mnogi ljudi, ni ona nije nalazila krivicu u sebi.

Golu su je isibali mokrim konopcima i, mrtvu, objesili. (Oznojen sam se budio iz sna, nocima, sanjajuci njeno staracko tijelo i ustavljenu uvelu kozu isjecenu krvavim brazdama.)

Oca i sina su zadavili, i tako se zavrsio njihov posljednji juris.

Cudno je da ubice nisu pokusale da pobjegnu, a mogli su, zbog guzve sto je nastala, tad su serdar Avdaga i njegova dva pomocnika, sasvim slucajno i sasvim neocekivano, u njihovoj sobi nasli na nepoznatog naoruzanog covjeka. U guzvi i metezu, kad je covjek potrcao niz stepenice, njih dvojica su mirno cekala da se sve svrsi, pa da podju u tvrdjavu. Za nepoznatog su rekli da ga poznaju iz Beograda, da je kod njih dosao prosle noci, htio je da se skloni za neko vrijeme, nista mu nisu kazali o onome sto su ucinili, jer nisu htjeli da mu se predaju u ruke.

Desilo se to u podne.