Mesa Selimovic

Charmed · Malo ~ mače ~

7. Mrtvi sin

Desilo se u podne.

Vracao sam se kuci, na nezaradeni rucak, kao i svakog dana, umoran od nekorisne upornosti s kojom sam trazio izlaz iz zazidanosti. Navikao sam da trazim i ne nalazim, jedno je zavisilo od mene, drugo ne znam od koga, i nista nisam imao da predbacim sebi, a nisam mogao da se ljutim sto me ne prihvataju. Nekad sam, u ljutini, prijetio mrznjom, a nisam je osjecao. Ni sad je ne osjecam. I hvala bogu.

Da sam drukciji, da zivot nosim kao tegobu, da sam ogorcen, poceo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okrece protiv cijelog svijeta.

A ne mogu to. Uprkos svemu, zivim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tuzan zbog obicnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tuzan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri, srecan zbog zene koja mi je olaksavala zivot, i zbog djeteta koje je nosila. S djetetom ce nam, doduse biti teze, ali, opet cemo nekako zivjeti.

To je jedna od tajni ovoga svijeta: toliki ljudi zive tesko, ni sam ne znas kako ni od cega, a niko ne umire od gladi. Znam, nije pravo sto tog malog covjeka docekujem s utjehom sto nece umrijeti od gladi, ali znam i to da nikad ne vjerujemo u svaciju zlu srecu, i da uvijek postoji nada u bolje.

Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliki misao. Rodjen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i vecina ljudi i nije mi zao sto je tako.

Posten sam koliko mogu, nikome ne zelim suvise zla, htio bih da ljude vise volim nego sto ih zalim, molim se svojoj sreci da mimo mene prodje ono sto me se ne tice.

Nisam se umorio.

Toga dana vracao sam se jedinom mjestu na svijetu koje je moje, noseci u ruci struk karanfila sto sam ga nasao na sokaku, zgazen i prasnjav, pa sam ga oprao na cesmi i pazljivo mu ispravljao latice, da obradujem Tijanu jevtinom paznjom.

Cim sam s vrelog sunca usao u sjenovit kolski prolaz koji vodi u nase dvoriste, vidio sam kako je nepoznati covjek skocio sa stepenica kuce u kojoj su stanovale Pakre, i otrcao u staju pod kucom. Izveo je konja i u tritu ga uzjahao. Jedan strazar je posao da stane pred konja, ali se brzo sklonio u stranu, i ucinio je pametno, jer bi ga konj zgazio.

Konj je jurio prema kolskom prolazu, a jahac, povijen u sedlu, izvadio je kuburu iza pojasa.

Prilijepio sam se uza zid, zahvaljujuci bogu sto sam mrsav i tanak, pa me valjda nece prignjeciti. A onda sam zaboravio tutanj konjskih kopita i kuburu u jahacevoj ruci, jer su iz dvorista zapucale puske, gadjajuci bjegunca, a mene je uhvatio strah da cu samo ja platiti glavom u ovom obracunavanju koje me se ne tice. Kursumi su zvizdali ispred moga nosa, prolijecuci kao ljuti nevidljivi bumbari, ne pogodivsi ni mene ni konjanika. I nikad se nisam obradovao necijoj nevjestini, nego tada, ne zbog konjanika, vec zbog sebe.

Strazari su potrcali prema izlazu, da isprave sto su promasili, ali ih je serdar Avdaga pozvao, i oni su se vratili. Sigurno zbog dvojice Pakra, da im i oni ne pobjegnu.

Vidio sam kako je nepoznati konjanik utekao, vidio sam kako se strazari vracaju po ubice, i znao sam da se sve svrsilo, a jos sam stajao prikrpljen uz neravni zid.

Bila je malo stidna ta ukocenost i zaboravljenost, taj strah sto mi je istjerao krv iz srca, ali sam o tome mislio poslije, tada nisam. Manite, ljudi! Ko to voli da pogine?

Odlijepivsi se od zida koji me stitio sa strane odakle nije bilo opasnosti, posao sam u dvoriste.

Pakre su jos stajale na stepenicama, a strazari su isli prema njima, da ih povedu, kao da nisu znali sami ni hodati.

Zasto nisu pobjegli?

Nepoznati covjek je pobjegao. Sreca mu nije bila naklonjena, tudji dogadjaji su ga skolili, ono sto ga se nije ticalo trebalo je da mu dodje glave (nesto je kriv, sigurno), ali on je pljunuo na sudbinu, i raskinuo lanac slucajnosti koji ga je stegao.

Sjeticu se toga kad budem imao vise vremena.

Avdaga je stajao usred dvorista, zamisljen.

- Nisi htio da slazes - rekao mi je kad sam prisao. - A kolike bi nesrece sprijecio!

Zar na mene prebacuje svu krivicu?

Glas mu je hrapav, vise tuzan nego prijekoran.

Kao da ima pravo! Nikad nisam slutio da i laz moze sprijeciti zlo.

Ali ako ne bi bilo zla? Ostala bi sramota od lazi, i kajanje zbog zla nanesenog ljudima koji nisu ucinili nikakvo zlo.

Serdar Avdaga uvijek sumnja u zlocin, i cesto ima pravo. Ja ne sumnjam nikad, pa i ja imam pravo. A ono sto se desi, ne moze se sprijeciti. Kad bi sve ljude strpali u zatvor, ne bi bilo zlocina. Ali ni zivota. Mrzim zlocin, ali vise volim zivot i sa zlocinom nego opste groblje.

Ali, kako da mu to kazem, kad ni meni nije sasvim jasno. Niti on, pogodjen bratovljevom smrcu, koja je krvavo potvrdila njegovu crnu misao o ljudima, moze primiti ikakav drugi razlog osim razloga mrznje.

I rekao sam, iskreno ga zaleci:

- Zao mi je, Avdaga. Zao mi je, zasta.

Avdaga je bez rijeci posao za strazarima koji su odvodili Pakre.

Tada mi je prisao Mahmut Neretljak, usplahiren.

- Zar ne cujes koliko te zovem?
- Sta se desilo?
- Sad je sve dobro. Zena ti je pobacila.
- Kakvo ti je to dobro, crni Mahmute!
- Pa nije dobro, ali je moglo biti gore.
- Sta je s Tijanom?
- Zene su s njom.

Pozurio sam kuci, nosio sam cvijet ulazeci u dvoriste, da je obradujem, sad ne znam gdje je, izgubio sam ga odavno, gledajuci tudju nesrecu, ne znajuci za svoju.

Mahmut je spleteno objasnjavao, kako je dosao da me trazi, i kako su Tijanu spopali bolovi, pa je on otrcao po zene u komsiluku, i kad su ga istjerale iz sobe, vidio je mene u dvoristu, i zvao me, ali ja sam se zablenuo u ono sto me se ne tice, i nisam cuo, a mozda je svejedno, i mene bi zene istjerale, kao i njega.

- Zasto nisi dosao po mene?
- Bojao sam se pucnjave.

Charmed · Malo ~ mače ~

Kad sam pokucao, komsinica je odskrinula vrata i otresla se:

- Cekaj!

Cekali smo, ja gledajuci u vrata iza kojih se mucila moja zena, Mahmut u dvoriste u koje nije smio sici, zbog pucnjave.

Sad je izgledao uzbudjen, naknadno, zbog svega sto se desilo, i govorio je napreskok, jedva povezujuci misli, ili se meni tako cinilo, jer su i moje rasturene.

- Eto, tako ti je to, moj Ahmete. Neko posije kukolj a rodi mu psenica, neko baci cisto sjeme pa nista od roda... onu dvojicu, odvedose ko ovce, sto li ne pobjegose, bogo moj... al ti nemoj da se zalostis, mladi ste oboje, hoce li uvijek biti hljeba, to ne znam, ali djece ce biti... pa, vala, ni taj hljeb nije najvazniji, eto, Muharemaga Taslidzak ga je imao i previse, i svega ostalog, pa mu zena ne dade da pojede svoju nafaku, a mi cemo, daj boze, svoju pojesti, makar bila i tanka... e boze, pomozi ti i gladnima i sitima... a Avdagu odjednom pogodi i nesreca i sreca, izgubi brata a dobi toliki imetak, ne znam samo hoce li mu biti lakse ili teze sto je s bratom jedva govorio, a imetak ce mu olaksati tugu, kakva je da je...

Onda su nas svemocne zene pustile u sobu. Tijana je lezala na cistoj, presvucenoj postelji, vlazne kose od vode i znoja, blijeda, upalih ociju, smanjena, izmucena, kao da je prelezala tesku bolest.

I pod je opran, je li to njena krv? Mladi ste oboje, bice djece, rekao je Mahmut, tjeseci me. Ne, nece vise biti djece! Ona mi je vaznija od tih nepoznatih opasnih bica.

Prstima sam joj dodirivao prozracnu ruku, ne usudjujuci se da je poljubim. Pokusavala je da se nasmijesi, zbog mene, i odmah zatvorila modre ocne kapke, kao da se zamorila i tim slabim smijeskom.

Sve mi je sto imam, i htio bih da joj to kazem, a bojim se da joj ne smetam, izgubila je mnogo krvi, i san joj je potrebniji nego moje glupe rijeci kojima ne mogu iskazati nista od onog sto osjecam. Zaboravio sam rat, nepravdu, ponizenje, postao nesposoban za mrznju, sve zbog ljubavi prema njoj. Sve su mi oduzeli (govorio sam u sebi strasno), a ti si mi sve namirila. Da nisam nasao tebe, bio bih ljut na zivot, pa ne bih imao nista, kao ni sada, ali ne bih znao sta je sreca. Zbog tebe se ne osjecam porazen, niti mislim na osvetu. Mislim samo na tebe, zelim jedino da se vrati osmijeh na tvoje blijede usne i zdrava boja u tvoje obraze. Sta sam trazio u gradu, zasto sam opcinjeno piljio u ludjake koji se love, dok si se ti grcila u mukama? Ne bi ti bilo lakse, ali bi meni bilo teze, i to je pravo. Nikad te vise necu ostaviti samu, sve sto se desi, desice nam se zajedno.

Ona to nije cula. Saptao sam njeno ime, izgovarao sam budalaste rijeci: spavaj, draga, zeleci da joj san sto prije vrati snagu, a bio sam na smetnji, budeci je iz nesigurnog zanosa.

Dok sam tako klecao, nagnut nad njom, zaleci sto ne mogu da preuzmem makar dio njenih bolova, u sobu je usao Mahmut, s casom linunade u drhtavoj ruci. Ko zna gdje je to pronasao, ali sam morao priznati da je njegova razumna briga korisnija od moje uzaludne raznjezenosti.

- Daj joj ovo - sapnuo je, dodajuci mi casu. Pruzio mi je priliku da budem pazljiv, na njegov racun.

Podigao sam joj glavu, njezno je nudeci. Popila je, kratkim gutljajima, zudno, kao da je gasila vatru negdje u sebi, i zahvalno mi se osmjehnula.

Mahmuta nije ni pogledala. I opet je zatvorila oci.

- Sad ce joj biti potrebna bolja hrana - opomenuo me Mahmut, kad smo izasli na verandu.

Klimnuo sam glavom, da, potrebna joj je jaka hrana, iako ne znam kako cu do nje doci.

- I dijete treba sahraniti.

Lezalo je, to bivse dijete, u okrvavljenom peskiru, u uglu verande.

Sahranili smo na Alifakovcu tu krpu mesa, tog nekadasnjeg treceg iz nase porodice, koji nije zelio da se rodi. U pogrebnoj povorci, u kojoj smo bili samo Mahmut i ja, nosio sam ga pod pazuhom, na dasci, pokrivenog komadom carsafa, i zakopao u tudju vjecnu kucu, pored nekih starih kostiju.

- Umro je a nije se ni rodio - rekao je Mahmut, i to je sav posmrtni govor tom malom bezimenom stvoru, za kojim vise nisam ni zalio. Bio je radost mojim mislima, dok sam ga ocekivao, sad nije nista.

Sjetio sam se dvojice sinova berbera Saliha, odavde, s Alifakovca, i pomislio da je bolje ovako, i ne docekati sina, nego ga izgubiti u nekakvim hocinskim mocvarama, kad odraste. Jer, tada vec znas ko je, zavolio si ga, i tuga je teza.

- Sigurno - potvrdio je Mahmut. - Samo sto Salih jos ceka da mu se sinovi vrate.
- Zar jos vjeruje da su zivi?
- Covjek moze povjerovati u sto god hoce. Jesi li bio kod njega? Trebalo bi da odes.
- Sta cu kod njega? I sta cu mu reci?
- Reci ces mu da su ostali zivi poslije tebe, eto sta ces reci. Sve drugo, sto mu treba, izmislice sam.
- Mozda cu i otici.
- Sevap je.

Zamolio sam Mahmuta da ode do Tijane, da zamijeni komsinicu s kojom je ostala. Ja idem do Mula Ibrahima, da zatrazim malo novca u zajam.

- Zatrazi vise. Nemam ni ja. Jos nisam primio od trgovaca.

Nasmijao sam se. Bice dobro ako da i malo, a za vise nema nade. A i ovaj Mahmut je cudan, lako ce i dati i uzeti, ne cuvajuci ni svoje ni tudje. Potkradao me, ali i pomagao, samo su kradje sitne i smijesne, pomoc ogromna: odrzala je i Tijanu i mene.

I eto, znam to, a opet, zacudo, nisam mu narocito zahvalan, niti on ocekuje zahvalnost. Mozda zato sto u meni zivi misao, makar i pritajena, o njegovoj krivici i prognanstvu, pa cak i nizoj vrijednosti. Za druge je znao da tako misle o njemu, za mene, srecom, nije. Nisam, zapravo, ni mislio o tome, nesvjesno sam ga primao tako, kao da je to njegov pecat, njegov miris, i obuzimao me stid kad bih postajao svjestan njegova povjerenja i svoje gluposti. Pa sam opet sve zaboravljao.

Nikad ga nisam uvrijedio, bio mi je ugodan svaki susret s njim, osjecao sam da ima neke neuobicajene svjezine u tom djetinjastom covjeku, ali sam u sebi bio nepravedan prema njemu.

Kad me ugledao, Mula Ibrahim se nije iznenadio. Kao da je znao da cu doci, i nije mu ni milo ni krivo.

- Kao da si znao da cu doci. Nisi iznenadjen.
- Nismo se svadjali. Zasto ne bi dosao?
- Ali ti nije drago.
- Nakrivo si nasadjen danas.
- Nekad sam bio napravo nasadjen. Nije mi mnogo koristilo.

I sam sam osjecao koliko sam neugodan. Je li to zbog iznevjerenog prijateljstva koje sam jos zalio? Ili zbog njegove dobrote: covjek je gadan, i lako ce izgrditi neotpornog.

Charmed · Malo ~ mače ~

Nije se naljutio, samo je promijenio razgovor:

- Kako je Tijana?
- Rdjavo.
- Zasto? Sta se desilo?
- Svasta se desilo. Posalji kudgod svoje pomocnike, sistim kao gusak.
- Nezgodno mi je da ih tjeram. Nemamo sta da krijemo.
- Ako nemas ti, nemam ni ja!

Ispricao sam sto sam mogao grdje, a grdno je i bilo, koliko je dug mjesec dana kad se covjek nadje u ovakvom cudu kao sto sam se ja nasao. Postao sam, hvala bogu, bauk, crna ovca, opasniji od razbojnika, samo ne znam cemu imam da zahvalim za tu srecu. Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svoje postojanje i svoju surovost? Nije vazno sta neko ucini, vec sta oni kazu da je ucinio. Sad je izbor pao na mene. Pa neka. Meni nije tesko. Cak je ljepse ovako, nemam ni gospodara ni prijatelja, ni obaveza ni zahvalnosti. Nemam vise ni straha, saznao sam kako tica zivi, i mogu reci da je divno. Treba ruku da mu poljubim sto me istjerao iz sluzbe, jer sve ovo nikad ne bih doznao, ostao bih ma ciji rob dovijeka, misleci da drukcije ne moze biti. Bio bih slijepac koji se izgubio u ratu, i nikad ne bi progledao. Ovako mi je nepravda, hvala joj, pomogla da saznam kako je zivot lijep kad je slobodan, cak i kad je tezak. A od svega mi je najdraze sto sam uvidio kakvo je blago moja zena. Nesreca je kao vatra, istopi sve osim zlata. Ponekad, doduse, pomislim, da sam time i na gubitku, jer da je zla, a ne bi bilo cudno, imao bih se na kome istresti i olaksati sebi kad me pridave nevolje. A kako nad njom da se istresem? Ona, jadna, trpi, podnosi glad, krpi stare haljine, i jos mene tjesi, kao da je ona kriva. Nosila je dijete, nije ga iznijela, pobacila je, hranio sam je losim vijestima i praznom ljubavlju, a od toga niko nije ojacao. Sad bih morao da je nahranim i necim drugim, vrednijim, i samo zbog nje sam dosao, da mi on pozajmi stogod novaca. Ovi sto su mi dosad pomagali, nemaju ni sami, ne znam ni zasto ni odakle su nam pomagali. Njihova plemenitost je divna, jer je nisam nicim zasluzio, ali je tanka, jer su sirotinja. Sad sam dosao u skripac, i prisiljen sam da trazim od njega u zajam, nije mi lako, ali se obraz gubi u nevolji, i cinim to samo radi zene, srce me boli sto strada bez grijeha i krivice. A ne bih ni njega molio da nismo nekad bili prijatelji.

- I sad smo - rekao je uzbudjeno.
- Nismo vise, Mula Ibrahime, badava je. Bili smo, i mislio sam da cemo biti vjecno, ali nismo vise. Zao mi je, ja nisam kriv.
- Ni ja.
- Onda je kriva sudbina. Sta mozemo. Bio sam zlovoljan, kiseo, neprijatan, i na dusu sam mu tovario teret svojih nevolja, a znao sam da nije kriv. Njegov strah je jaci od svega u njemu, i sigurno ga se stidi, ali nista ne moze protiv njega. Dobar je covjek, i u nekim drugim prilikama, manje surovim i manje bezdusnim, bio bi vrijedan svakog postovanja. Ali, gdje su te bolje prilike, i hoce li ih ikada biti? Ne znam, ne vjerujem, ali danas, vidim to dobro, i on je zrtva, kao i mnogi.
- Oprosti - rekao sam mekse.

Pogledao me zahvalno, olako sam ga oslobodio krivice, kao sto sam ga olako i optuzio, i njegova dobra kukavicka dusa je odahnula.

Htio je nesto da mi kaze, nesto lijepo, i posteno, tako mi se ucinilo po smeksanom izrazu lica, ali je odustao od namjere da se obaveze rijecju, od koje niko nema koristi, a on bi mogao imati stete.

Pozalio sam sto se predomislio. Od te njegove neoprezne ljudske rijeci imali bismo koristi i on i ja, on bi skinuo dobar komad rdje s duse, mene bi utjesilo saznanje da je covjek, pored svega. I nikome to ne bih otikrio, da mu ne naskodim.

Ucinio je ono sto je lakse, otvorio cekmedze, izbrojio novac, pa dodao vise nego sto je bio odredio.

- Ne znam kad cu ti vratiti.
- Svejedno. I dodji opet, ako budes u nevolji.
- Bicu u nevolji, dugo, bojim se.
- Ne volim sto to kazes. Onda neces uciniti nista da bude drukcije.
- Zar sam ja kriv, Mula Ibrahime?
- Ako nije krivica, jest nesreca.
- U cemu je ta krivica, u cemu je ta nesreca?

Saptao je toliko tiho, da sam morao prici sasvim blizu, kako bih razumio. Nije htio da ga cuju pomocnici iza pregrade, a nije htio da ostanemo sami. Tako smo bili na muci.

- Ne znam. Ne znam tacno, jer te ne razumijem. Dobro se sjecam seljaka iz Zupce i onog tvog smijeha kad smo stavili sultanovu sliku u prozor. I sad se oznojim kad na to pomislim.
- Bilo je suvise blizu to dvoje.
- Sve je suvise blizu u zivotu.
- Znam, i zlo i dobro. Ali zlocin i podanicka pokornost?
- Kako da izmijenis sve sto ne valja?
- Ne mislim da mijenjam. Ali vidim da ne valja.
- Treba li zato da upropastis sebe? Vidis, to i ne shvatam. Da si buntovnik, stisnuo bi zube i borio se. Nista ne bi izborio, ali bi imao neki cilj, makar i pogresan. Ovako, hoces da kazes, a ne prihvatas kaznu, zacudjen si, uvrijedjen, pozlijedjen. Onda nisi buntovnik. Buntovnici zadaju i primaju udarce, ne cudeci se. Mozda sve ovo suvise volis, pa ti je zao sto se desavaju ruzne stvari? Ne bih rekao. Ne, ne znam sta si. Ne znam sta hoces, a znam da se upropascujes. Zasto?
- Pijan sam govorio ono sto i ne mislim. Zar je to veliki grijeh?
- Cekaj, ne ljuti se. Ne optuzujem te. Razgovaramo. Mislis da je meni bilo lako?
- Ko ti je naredio da me otpustis?
- Svejedno ko je naredio. Trtljao si, velis, ono sto ne mislis? Niko ne pita sta si mislio, vec sta si ucinio. Misao je samo tvoja, cin je svaciji.
- Kakav cin? Nisam ukrao, nikakvo nasilje nisam ucinio, nikome stetu nisam namio. Zar su prazne rijeci cin?
- Tise! Zasto uvijek zelis da te ljudi cuju? A rijec je cin, i jos kakav. Da si ukrao, nasilje ucinio, stetu nekome nanio, mozda bi ti i oprostili. Ali ti si govorio o onome o cemu svako pametan cuti. To ne prastaju.
- Rekao sam istinu!
- Utoliko gore. Rijec je barut, zacas plane. Nezadovoljstava uvijek ima, svakakvih, ali nikad ne buknu sama od sebe. Rijec ih upali.
- Zasto onda stedimo tu rijec - barut? Zasto da ne planu ta nagomilana nezadovoljstva?
- Ne, nisi ti tako naivan. Nisi ti pijan trtljao ono sto ne mislis! Sad vidim. I upropastices se, a necu znati zasto.
- Zar je postenje tolika tajna, Mula Ibrahime?
- Postenje mi nije tajna, vec tvoje ponasanje. Mnogo sam mislio o tebi. Pokusavam da te objasnim.
- I jesi li uspio?
- Kazem, pokusavam. Otisao si u rat sasvim mlad, bez ikakva iskustva, posten kao i vecina mladih ljudi. Iz rata si se vratio nezreo, kakav si i otisao. Samo zbunjen, jer nisi vjerovao da ljudi mogu biti tako surovi. Ali te jos vise zbunila surovost u zivotu bez rata. Mislio si, rat je strasan, ali zasto i zivot u miru? I cinilo ti se da to ljudi ne vide, i da je tvoja duznost da im to kazes.
- Zar nije?
- Da nisi otisao u rat, zivot bi te polako kljucao, kotrljao, brusio, i neprimjetno bi usao u njegove tokove, podesen, i ne misleci da li bi trebalo da bude drukcije. Eto, to je moje objasnjenje: rat ti je oduzeo godine zivotnog segrtovanja.
- Naucio sam mnogo u ratu. Isuvise.
- Ne za mir. Rat je surova ali postena borba, kao medju zivotinjama. Zivot u miru je surova borba, ali nepostena, kao medju ljudima. Razlika je ogromna.
- Ucim polako.

A onda je naglo skrenuo razgovor, cudio sam se kako se i ovoliko izlozio:

- Zao mi je Tijane. Zao mi je i tebe. Gledacu da ti pomognem.
- Kako?
- Ne znam jos. Razmislicu.
- Tako smo se nasistali, kao gusani, da zadrzimo za sebe ono sto bi drugi voljeli da cuju, a ona dva golobrada pisara iza pregrade sigurno su mislili da smo sebicni i nepravedni. Malo ce reci onima koji ce ih pitati o nasem razgovoru.

Nista mi nije otkrilo ovo mudrovanje, osim da je Mula Ibrahim mislio o meni vise nego sto sam pretpostavljao. I to je nesto, iako nije mnogo. Njegovo objasnjenje je zanimljivo, ali mi nije od velike koristi. Bio sam u ratu, i to ne mogu izmijeniti, izgubio sam vrijeme segrtovanja, propustio sam srecu da me zivot izbrusi, kao rijeka oblutak, i sad sam cudan drugima, nepoznat sam sebi.

Ko sam, gdje, u kojem rafu, u kojem dzematu? Kakav sam, dobar ili rdjav, povrsan ili mucan, sta su mi ljudi i zivot, cemu tezim, sta ocekujem od sebe i od drugih?

Meni izgleda da sam sasvim obican, zasto sam onda drukciji?

Da li se sam izdvajam, ili me izdvajaju?

Volim ljude, ali ne znam sta cu s njima.

Ko bi razumio moje neprestano sjecanje na mrtve drugove u hocinsikim sumama, i sta su oni, optuzba ili rana?

Kome da kazem, i koga se ticu moja sitna zadovoljstva, kojima bi se ljudi smijali a ja ih ne bih dao ni za cija tudja, da slusam noc i njeno duboko hujanje, da opcinjeno gledam sjaj mjesecine na liscu, da slusam zenino disanje u snu.

I kako da objasnim ikome sto zalim dvojicu Pakra, Mahmuta Neretljaka, berbera Saliha s Alifakovca, stare ratnike sto prose pred dzamijom, nove sto odlaze u rat ne znajuci sta ih ceka.

Sta mogu uciniti s tom svojom nerazumnom mislju, nikome ni od stete ni od koristi, nikome od potrebe, osim meni? Nepotrebna, luda, nekorisna, ali mi se cini da bi bez nje ostalo samo pola svijeta, ili jos mnogo manje, pa ni to ne bi vrijedilo, i da bez nje ne bih bio ja, vec neko drugi, gluh i sakat, stran i mrzak sam sebi.

Pred Sijavuz-pasinom Cifuthanom, gdje su stanovali sarajevski Jevreji, kao u tvrdavi, susreo sam Asima Pecitavu. Nosio je stanovnicima Cifuthane vodu s cesme kod Begove dzamije. Pred dvorisnom kapijom, kroz koju je od jutra do mraka bezbroj puta prolazio, ljut na cio svijet, spustio je dva velika djuguma, da se odmori. Izgledao je premoren. Dva velika djuguma, puna vode, za drugoga, to je njegov zivot.

- Je li tesko? - upitao sam nepotrebno. Asim me pogledao zacudjeno, kao da ne razumije, ili misli da sam lud. Bilo jedno ili drugo, ili obadvoje, odgovorio je na svoj uobicajeni nacin: poceo je da psuje, socno i obilato.
- Imas pravo - rekao sam. - Narocito ako ti je od tog lakse.

Charmed · Malo ~ mače ~

Mahmut Neretljak me docekao na verandi, gladio je listove nogu, da ublazi bol od grceva sto su ga sve cesce hvatali. Rukom mi je dao znak da govorim tiho, Tijana spava.

- Jesi li dobio? - upitao je sapatom.
- Nisam. Ne da nista.
- Znao sam. Bogami sam znao. Mula Ibrahimova dusa je sitna. Ko zrno prosa.
- Kako si znao da nece dati?
- I ja sam trazio, u tvoje ime.
- Kad si trazio, nesrecnice!
- Eh, kad! Kad je trebalo.
- I nisi mi rekao. A ni on.
- Da sam dobio, ja bih rekao. A on nema cime da se pohvali.
- A ako ti kazem da je dao?
- Je li dao?
- Jest.
- E znao sam. Bogami sam znao. Sto da ti ne da? I ti si njemu valjao.
- Eto vidis da mu dusa nije sitna.
- Nekad sitna, nekad siroka. Kao i u svakog.

Sad mu je bila vrlo siroka: izbrojio sam pedeset grosa.

Odvojio sam Mahmutu polovinu, uzeo je novac, ravnodusno, ne rekavsi ni da je mnogo ni da je malo. Samo ga je pogledao na dlanu.

- Da je ovog djubreta samo malo vise, covjek bi mirnije spavao.
- Sto se tice spavanja, bolje ti je ovako, ne bojis se da ce te kogod opljackali.
- E, to imas pravo. Vise ni vrata ne zakljucavam. Nemam rasta.

Prortresao je novac u saci, i stavio ga u dzep. Upitao sam ga:

- Jesi li se uvijek nadao da ces se obogatiti?
- Pa, svako se nada.
- A sad?

Odmahnuo je rukom, nasmijesivsi se zagonetno, i otisao.

Eto lijepe price o covjeku koji cijelog zivota sanja bogatstvo a zivi u sirotinji, koji je vise propatio zbog nade u bogatstvu nego zbog siromastva. A sad se konacno mora odreci svoga sna. Ako mogne da se odrece. Jer, ni ranije nije imao vise razloga da vjeruje u cudo. Sad, u starosti, cak mu je i potrebnija ta ludost.

Uskoro se vratio, noseci jagnjecu dzigericu u cistoj hartiji.

- Kad se probudi, ovo joj isprzi. Nemoj prije, da se ne istvrdne. Hoces li znati?
- Zar je i to neka vjestina?
- Pa, nije.

Prvu dzigericu sam bacio, druga, sto sam je kupio, pregorjela je pa sam je ja pojeo, trecu je pojela Tijana ali, cini mi se, vise zato da me ohrabri nego sto joj je prijalo.

Kroz nekoliko dana je ustala i polako pocela da radi kucne poslove.

Tako je ostalo samo saljivo sjecanje na moju nespretnost, i ne samo tu jednu, i Tijana se od srca smijala sto sam vezana vreca.

- Zar bi voljela da ti je muz vjest zenskim poslovima?
- Ne bih, boze sacuvaj.
- Pa sto se onda smijes?

Ali sam ucutao, sjetivsi se da bi mogla upitati: a u cemu si vjest? Sa zahvalnoscu sam zapamtio njenu velikodusnost, sto joj nije palo na um to pitanje, iako se samo nametalo. Zaboljelo bi me da je rekla istinu.

Cemu sam vjest, zaista? Nicemu, izgleda. Toliko sam nespretan, da ne mogu naci ni posao koji bih znao da radim. A to je kao da ne znam nista. Ali to nije moja krivica, dodjavola, i ne bi bilo pravo da mi se prigovara.

I eto, cak i takve sitnice su znale da me uznemire.

Zazalio bih zbog prigovora, ali sam nezadovoljan i sto me niko ne krivi nizasto, lakse bi mi bilo kad bih mogao da dokazujem kako nisam kriv. Ovako, sve odjekuje u meni, i zamisljeni prijekor i zamisljena odbrana, sve u meni, kao da se kamenje odronjava u pecini. U suprotstavljanju bih se nekako opravdao, samome su mi ostajale teske sumnje. Nesto nije u redu sa mnom, ili sa svijetom, ili je u redu i sa mnom i sa svijetom, ali ne mozemo vezu da uspostavimo, nikakvu. Da li je iko uspostavlja, ili ljudi lazu, pretvarajuci se da nema raskida ili im je svejedno, a odrzavaju samo privid. Da li je moguca ikakva veza izmedju covjeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono sto imam. Ne biram, u stvari, nista, ni rodjenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Jos je cudnije sto to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nesto mora biti moje, zato sto je sve tudje, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom, od dijetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namecem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali necu da znam za to svejedno, dajem im svoje osjecanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.

Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav, i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjicavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i, zatvoreni svakako, zatvaraju se jos vise, na prvu neocekivanu rijec, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneci se, jer vise vole da ubiju nego da strahuju. Ljudi se u stvari boje, zato su surovi. Napad je odbrana koju naredjuje opreznost, i tako nema lijeka surovosti, jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti.

Ali sta je sa mnom? Ne mogu da napadam, ne mogu cak ni da se branim. Ja sam talambas po kojem biju, ali nekakav gluhi talambas koji niti sam jeci niti koga saziva.

Charmed · Malo ~ mače ~

8. Junak koji se boji usamljenosti

Kad bi me umorilo uzaludno ocekivanje da se, nekim cudom, poruse zidovi oko mene, kad bi mi dosadilo besciljno hodanje po gradu, kad bi mi razgovori s ljudima postali nezanimljivi, jer se ne razumijem u poslove, ili mucni, jer me hvatao strah da cu postati rusevina, kao i vecina onih koje sam susretao, odlazio sam u staru biblioteku sto je mirisala na hartiju, prasinu i mastilo, i satima ostajao s knjigama i sa bibliotekarom Seid Mehmedom.

Najcesce smo bili sami. Ponekad bi dosao neki stariji djak medrese, ili rijetki ljubitelj knjiga, pa bi se opet sve utisalo, i stari rukopisi su na policama cutali kao i prije, mirni, mudri, mladi vec stotinama godina.

Ovdje sam tih, tisi nego obicno. Osjecao sam da vrijeme nije samo proticanje, vec i prisustvo. Vidljivi trag necije ruke sto je davno zapisala neravne redove, prkosi smrti, a rijeci i njihov smisao zive neprekidno, kao izvor koji ne presusuje, kao svjetlo koje se ne gasi.

Sve ljudsko ipak ne umire.

Na Seid Mehmeda sam se toliko navikao, da sam pored njega mogao cutati satima. On je cutao i sam, i s drugima. U pocetku mi je bilo neobicno da cutim sa zivim covjekom u praznom prostoru biblioteke, i pokusavao sam da povedem ma kakav razgovor, o ma cemu, o svacemu, trazeci ga, ispipavajuci ono sto ga se tice. Ispipao sam da ga se ama bas nista ne tice, ni covjek, ni bog, ni zivot, ni smrt ali je njegovo znanje o mnogim stvarima bilo veliko.

Ponekad bi me gotovo zaprepastio poznavanjem zivota, filozofije, knjizevnosti, ili nekom umnom primjedbom koju sam samo od njega mogao cuti. Ali, avaj, sve sto bi rekao, bilo je kratko, kao da je munja bljesnula u dugoj noci. Jer, prije toga i poslije toga, Mehmed Seid je bio potpuno odsutan, u nekom svom dalekom svijetu koji s nasim nije imao spone ni mosta.

Dok ga nisam upoznao, zelio sam da ga rijecima, ma kakvim, probudim i ozivim. Poslije sam odustao.

Sjedio je nepomican, zagledan u zid, u pod, u suncanu zraku i, ne videci nista, plovio tihom strujom svojih nesaznatljivih mastanja, iz kojih ga moj govor nije mogao vratiti na ovaj svijet.

Kad bi se njegov odsutni ali srecni, stisani osmijeh poceo gubiti, a lice se stvrdnjavalo i stezalo, postajuci uznemireno, kao u strahu, on bi se s mukom dizao i. nesigurno odlazio u drugu prostoriju. Zadrzavao se kratko, samo koliko mu je bilo potrebno da se omami afijunom, pa se vracao ozivljen, da bi uskoro uplovio u svoje sanjarije.

Tako je najobrazovaniji covjek u gradu bio i najjadniji. Ogromno blago je lezalo u njemu naslagano a neiskorisceno, i gore je bilo nego da nista ne zna. Ili je bio najsrecniji, jer mu nista nije trebalo, nista ga se nije ticalo, a svejedno mu je da li sta zna ili ne zna. Mada mi nije jasno da li bi slike maste u njemu bile zivlje da je znao manje. Ili ih je njegovo znanje ucinilo plemenitijim. Pitao sam se samo onako, bez razloga i bez potrebe, jer odgovor, i kad bi ga bilo, nema znacaja. Sigurno niko ne bi ucio ni sticao znanje, da bi mu opijumska mastanja bila bogatija.

Sve njegovo je tajna. Potpuno je zazidan u sebi, kao mogila. Nista u njoj ne vidis, nista o sebi ne govori.

Jednom, dok jos nisam bio otkrio sarenu nirvanu u njemu, desilo se da sam mu izgovorio jednu svoju pjesmu, zbog neceg siguran da ce je razumjeti. Odlucio sam se iznenada, kad mi je izgledao izuzetno blag, spreman da bude blizak, kako mi se cinilo.

Povjerio sam se pjesmom o izgubljenosti nakon rata:

U zivljenju, u trpljenju
srce blijedi,
srce vene,
sjena slijedi,
bivseg mene,
u trpljenju, u zivljenju.

Izgubih se u trazenju.
Ja sam bio,
ja sam i sad.
Nisam bio,
nisam ni sad.
Izgubih se u trazenju.

U lutanju, u snovima
noc me rubi,
dan me vraca.
Dan se gubi,
zivot kraca,
u snovima, u lutanju.

U nadanju, u cekanju
zivot snijem,
a snom zivim.
Srce krijem,
srce krivim.
Sto ne zivim,
sto jos snijem,
u cekanju, u nadanju.

Pazljivo je saslusao stihove do kraja, ucinilo mi se da je iznenadjen, cak kao da mu je zbog neceg neprijatno, protumacio sam to kao nezadovoljstvo pjesmom, i meni se ucinila veoma losa. A onda se na njegovom blijedom, mrsavom licu pojavio osmijeh:

- A! Pjesnik, dakle! Zalutali i obijesni.
- Zasto »zalutali i obijesni«? Zar tako mislis o pjesnicima?
- Ne mislim ja, vec Kuran.
- Ne sjecam se.
- Podsjeticu te. Kako bog kaze o Muhamedu? »Mi Poslanika nismo pjesnistvu ucili. Njemu pjesnistvo ne dolikuje.« A sjecas li se poglavlja »Suara«, o pjesnicima: »Pjesnike slijede zalutali i obijesni.« »Zar ne vidis da pjesnici lutaju dolinama i govore ludosti, a »Cilj im je da se rugaju i da razvracaju. Stici ce ih kazna koja ce ih unistiti i uniziti.« Otkad lutas dolinama i govoris ludosti?
- Otkako sam se vratio iz rata.
- Pa da, »sjena slijedi bivseg mene«, sjena rata, naravno. E pa, prijatelju, mogu ti reci da od tog vremena nisi uzeo Kuran u ruke. Jer bi vidio da je grijeh to sto cinis.

Nasmijao sam se:

- Primam taj grijeh na dusu. Pa dobro, kad si me vec osudio, mozes li mi objasniti zasto je tako? Kome smeta pjesnikova rijec?
- Nisam te ja osudio. Kuran kaze: »U odbrani vjere nastupajte u safovima! Alah voli one koji se bore u zbijenim redovima, cvrstim kao zid.« A tebe Alah ne voli, jer ti nastupas sam, razbijas saf, podrivas cvrsti zid. I ne samo da ne branis vjeru, ti si protiv nje.
- Jos i to!
- »Vjera je zakon koji uredjuje cio zivot. Poezija je izvan tog zakona, ona ga ne priznaje, trazi slobodu za rijec i misao, i odrice savrsenstvo svijeta koji je bog uredio. Snom zivjeti, u nadanju, u cekanju, znaci ne pristajati na ovo sto jest. To je pobuna.
- Neka me bog sacuva da mi ti budes tuzilac! Sta onda nije pobuna?
- Citanje molitava.
- Citas li ti molitve? Jesi li branilac vjere u redu cvrstom kao zid?

Osmjehnuo se tuzno, ili blago podsmjesljivo. I nije odgovorio.

Naislo je vrijeme njegova cutanja, povukao se u svoje snove. Pogled mu se ugasio, okrenut nekud unutra, u sebe, necem vaznijem i ljepsem nego sto su smuseni stihovi i nekakav Ahmet Sabo.

Rugao se, ocito. Samo, kome? Meni ili sebi? Ili svakome? Govorio je budan, ali i u svome vjestackom snu i van njega, on je daleko od ovog naseg svijeta, i od ljudi, i ne tice ga se kako uredjuju stvari medju sobom. On se odrice svega sto nije koloplet njegovih nestvarnih slika, koje nikakav ljudski poredak ne moze poremetiti.

Gledao sam ga zbunjeno, gotovo sa strahom, kao da je umro.

Mene se tice bas to sto se njega nikako ne tice.

Tada sam cuo kako se neko pokrenuo iza mene.

Okrenuo sam se: u vratima je stajao mlad covjek, prepoznao sam ga po mrsavom licu i vrelim ocima. Student Ramiz!

Izbjegavao sam da se susretnem s njim, a eto, nisam izbjegao.

Vec mjesec dana drzi uvece propovijedi u Ali-pasinoj dzamiji, govoreci sirotinji s Crnog vrha, Berkuse, Bjelava, Koseva, ono sto pametan covjek nikad ne govori javno. Slusao sam ga jednom, posto sam cuo kako ljudi sapatom prepricavaju njegove rijeci, jedva sam nasao mjesto kraj vrata, a izasao sam prije nego sto je zavrsio govor. Pobjegao sam, uplasen!

Pamtim sta je govorio one mracne noci u hocinskim sumama, ponovio sam to u nevrijeme i na svoju nesrecu, i znao sam da moze svasta reci, ali ne ovo, ne ovako!

Charmed · Malo ~ mače ~

Nikad ni od koga nisam cuo toliko ostrih rijeci, toliko prezira prema ljudima na vlasti, toliko ludog slobodoumlja, kao te veceri, slusajuci vatrenog al-azharskog studenta, koji nije znao sta je strah, ili nije znao sta je vlast. Rekao je, sjecam se i sad svog zaprepastenja, da postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlijeciti, od trece nikako. Vlast je i najtezi porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je, kao carobni kamen, jer pribavlja moc. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji sluzi svakoj budali koja ga drzi. Odvojeni ne predstavljaju nista; zajedno, kob su ovoga svijeta. Postene i mudre vlasti nema, jer je zelja za moci bezgranicna. Covjeka na vlasti podsticu kukavice, bodre laskavci, podrzavaju lupezi, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepsa nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo misljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vjecne zakone, vjecna nacela, vjecno ustrojstvo, i vezuci vlast uz boga, ucvrscuju svoju moc. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim mocnicima. Ruse ih uvijek na isti nacin, objasnjavajuci to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao nocni leptiri na plamen svijece. Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I crtava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukcije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod moze ostati, bez vlasti nece. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, mozda grdja. Ne mozete bez nas, kazu nam, razbojnici bi se namnozili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drzi ovu zemlju, ko je hrani, ko brani? Narod. A oni nas globe, kaznjavaju, zatvaraju, ubijaju. I jos natjeruju nase sinove da to cine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te zgadije ne bi bilo. I ucinicemo to, braco moja satrvena, cim odrastu pravi ljudi koji nece dopustiti da im vampiri sjede za vratom.

Tada sam izasao iz dzamije, zbunjeno gazeci po nogama zablenutih mahaljana u poderanim carapama, koji su, zaustavljajuci dah, slusali ove plamene rijeci pobune.

Odakle mu tolika hrabrost?

Iduci kuci, udarao sam o kaldrmu, kao pijan, jedva vjerujuci svojim usima. Kako je smio da kaze, i kako su ljudi smjeli da slusaju?

Ispiricao sam Tijani, zadivljen, zbunjen. - Bogami je hrabar - rekla je odusevljeno. Ali mi ja napomenula da vise ne idem u dzamiju. Mozda se bojala da mi se ne zgadi moje cutanje.

I eto, sad je mladic o kome sam dugo na javi mislio i u snu sanjao, stajao preda mnom, s knjigom u ruci, i gledao me pazljivo.

- Znamo li se odnekle? Jesimo li se gdje susretali?
- Slusao sam te jednom u dzamiji.
- A ranije?
- Ne bih rekao.

Odricao sam se slucajnog susreta, bojao sam se moguce opasnosti.

- Pjevas pjesme? - upitao je, odustavsi. - Kome? I zasto?
- Sebi. Nizasto.
- Kao slavuj?
- Zar treba drukcije?
- Ali ti si covjek.

Njemu nisam mogao odgovoriti sta bilo, sva njegova misao je usmjerena prema pobuni, i sve treba njoj da sluzi. Dobro se sjecam svega sto je govorio u dzamiji, i najradije bih o tome poveo razgovor. Mislio sam kako je zavodljiviji njegov zanos i ljepsa njegova hrabrost od svega sto je rekao. Htio sam da ga pitam, zar do slobode da se dodje nasiljem? Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko ce to drugo zlo iskorijeniti? I kako ga zaboraviti?

Ali ako to kazem, zamrzice me, prezrece me.

Zadrzacu se na poeziji. Ali sta da kazem?

I ovdje sam sam, i ovdje sam kriv, i ovdje razbijam zbijeni red, cvrst kao zid.

Rekao sam, priblizavajuci se i odvajajuci, da se osjecamo sapeto i priguseno, cak i kad nismo pobunjenici. Dovoljno je sto mislimo. A covjek osjeca potrebu ne samo da misli vec i da kaze, cak i vecu potrebu da kaze nego da misli. Tako se prazni, oslobadja napetosti. Rijec je odliv suvisne krvi, rasterecenje od muke, privid slobode. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstice, a ne da je gusi, da priredjuje svecanosti govorenja, ili jos bolje, psovanja, kao pjevanje, kao molitvu, kao ciscenje. Tako cine neka plemena u Africi, u tome su mnogo pametniji od nas, a mozda i u mnogo cemu drugome. Trebalo bi davati nagrade i ordene za psovanje. I za poeziju, jer je to isto. I trebalo bi narediti da sto vise ljudi slusa i ucestvuje. Poslije bi lakse vukli svoj neizbjezni teret.

- Zar je zaista neizbjezan?

Htio sam da razvijem tu zabavnu sliku, da se segacim izmisljajuci sta bi se sve moglo stvoriti od tog divnog sabora psovanja, urlanja, ruganja, uz gusle, uz tambure, uz bubnjeve, hodajuci, sjedeci, vicuci u nebo, grmeci u zemlju, ali me Ramiz prekinuo u toj mojoj slasti pretjerivanja, u casu kad nisam mogao da se slozim s njim, a nisam mnogo drzao do onoga sto sam govorim.

- Zar je taj teret zasta neizbjezan?
- Bojim se da jest.
- Ne, nije. Ljudi ce zbaciti nametnuti teret, a nece se zavaravati olaksavajuci ga. I sve je bliza taj dan sto je teret tezi, i sto je manje rijeci za utjehu.
- Ko ce to uciniti?
- Narod.
- Narod je pust broj, rasuta snaga. Nema jednog cilja, nista mu nije zajednicko, osim neposredne koristi i straha. Izdijeljeni smo. Selo selu nece pomoci ako naidje opasnost. Svako se nada da ce njega mimoici.

Odmahivao je glavom, ne slazuci se sa mnom.

- Narod je rasuta snaga samo ako ne vidi zajednicki cilj ni tajnu korist po sebe. Ako sazna, ako se uvjeri, moze sve. Ali prvo treba otjerati ove koji vladaju.
- Recimo da je i to moguce. Ali neko mora povesti narod, osloboditi ga straha, pripremiti ga na zrtve, da bi ga doveo do pobjede.
- Zar je to nemoguce?
- U tom slucaju, vodje bi stekle ugled i zasluge. I sta bi se desilo? Poceli bi da zive od tih zasluga, svakog dana bi postajale sve vece, njihov ugled bi se pretvorio u moc. Tako bismo, umjesto stare vlasti, dobili novu, mozda i goru. To je istorija vlasti od pamtivijeka. Sve se ponavlja, od odusevljenja do nasilja, od plemenitosti do tiranije, uvijek i zauvijek.

Nasmijao se, pomalo prijekorno, cini mi se.

S mojim malodusnim predvidjanjima se nije slozio, vjeruje u sposobnost naroda da svoj zivot uredi sam, kako mu najbolje odgovara, i da raskine zacarani krug u kojem se od junaka stvaraju tirani. Bez junaka se ne moze, oni su gruda koja za sobom vuce usov. Samo ne treba dozvoliti da uprljaju svoju slavu. Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo, i tako ih cuvali za besmrtnost. Ako je to suvise surovo, mi bismo svoje junake mogli vracati na poslove s kojih su dosli.

Nije se slozio ni s mojim misljenjem da rijec treba da bude utjeha i rasterecenje, jer je to konacno priznavanje poraza. Rijec mora biti pobuna i poziv u borbu, sve dok ima zla u svijetu. Inace je laz, opijum, i ljudi ce sanjati ruzicaste snove, kao nesrecni Seid Mehmed, a mutna voda neka sve nosi.

Odakle mu ta tvrda vjera, koju odbija svaka vjerovatnost? Toliki su se nadali, a nisu docekali. A novi koji dolaze, opet vjeruju. Covjekova nada je jaca od iskustva, ne moze je pokolebati tudji neuspjeh.

Ili on pristaje na sve sto ga moze zadesiti, cak i na smrt? Ne znam kako se moze pristati na smrt, a mozda je njegov zanos prihvata kao dio cina. Ili ne misli o njoj. On moze i to, jer moze sve sa sobom.

Da li misli i o cemu drugom? Ima li porodicu koja ponekad pozeli prijatelja kome govori o obicnim stvarima, djevojku kojoj sapce o ljubavi? Ili je stalno upaljena vatra koja gori i sagorijeva, zaboravljajuci na drugu toplinu, blizu?

Upitao sam ga to, da prekinem razgovor o stvarima koje postujem ali ne razumijem.

Uhvatio me ispod ruke, i poveo u drugu, praznu sobu. Nije se bojao da sa dzamijske predikaonice govori glasno o cemu se drugi ne usudjuju ni da misle, a o sebi je mogao samo da sapce, bez moguceg treceg, ako bi se uspavani Seid Mehmed slucajno probudio.

Charmed · Malo ~ mače ~

Ima prijatelja, rekao je tiho, i ne jednog, drago mu je kad ih stice, zao kad ostavlja, i nijednog ne zaboravlja, s njima je sigurniji. I nas dvojica bismo mogli postati prijatelji, ali bi volio da se promijenim, da postanem covjek, sto i jesam, ali nemam hrabrosti da to i pokazem. Mogao bi da me zavoli i ovakvog, dobrog i bespomocnog, ali ne bi mogao i da me postuje. A to je polovicno prijateljstvo.

Ima i djevojku, veoma je voli, i zao mu je sto mora na duze vrijeme da se odvaja od nje, i tako se njihova ljubav pretvara u stalno cekanje. Ali da nije tako, on ne bi bio ono sto jest. A ako bi sve napustio, i vratio se u svoje mjesto, da bude ucitelj, da u basti uzgaja ruze ili sadi krompir, ne bi bio vise sposoban ni za pravu ljubav, i mozda bi nju okrivio sto se odrekao svoga sna. Sve joj je to rekao, i ostavio da sama bira. Izabrala je cekanje. Tesko je, a opet lijepo.

Kad se uvece vrati iz dzamije, zatvori oci i, zamisljajuci je u svojoj sirotinjskoj sobi, prica joj sta je govorio ljudima, i kako su ga oni zeljno slusali. (A ja sam ruzno pomislio, iako me dirnula ta mladicka nevinost, da bi ta daleka djevojka, umorna od cekanja, mogla s nekim blizim i obicnijim mladicem da sapuce u noci o blizim i obicnijim stvarima nego sto je bezizgledna borba za sirotinjsku srecu.)

Ima i porodicu, majku, udovicu, udatu sestru, i brata, kovaca, koji zivi s majkom. Otac mu je poginuo u dubickoj vojni, a on se u Al Azharu izdrzavao poducavajuci bogate a glupe djake. Nagutao se tada gorcine, pretrpio dosta ponizenja, nagledao se bogataskog bijesa i sirotinjske muke, i uvidio kako je svijet ruzno uredjen.

Znao je to, doduse, i ranije, jer za to ne treba mnogo pameti, ali je svoj zivotni put saznao odjednom, u trenu, kao da ga je munja obasjala. Sve mu je otkrio jedan dervis hamzevijskog reda. Upravljaci nisu potrebni, ni vladar, ni drzava, sve je to nasilje. Dovoljni su ljudi koji se dogovaraju o svemu, obicni ljudi, koji obavljaju svoje poslove, i ne zele da vladaju nad drugima, a ne daju da iko vlada nad njima, i dovoljna je bozija milost koja ce im pomoci. Dervisa su ubili, ali su njegove rijeci ostale u njemu. Sve, osim bozije milosti: ljudima je dovoljno ono sto sami medju sobom mogu da urede.

Dobro mu je, jer drukcije ne moze. Nije uvijek lako, ali se vec navikao na teskoce, grdnje ga se ne ticu, zatvor je obicna nevolja, batine su neugodne, ali mlad je, izdrzi. Teze je kad misli na majku, brata, djevojku, na toplinu kucne vatre i obicnog razgovora koji ne pamti godinama. Ali odbacuje od sebe te misli, ne dozvoljava sebi slabost.

Volio bi da ovdje nadje prijatelja. Ne pristalicu, ne sljedbenika, ima ih, vec pravog prijatelja, s kojim se drukcije razgovara, i drukcije cuti, nego s ostalim ljudima, ma koliko nam bili dragi. Prijateljstvo se ne stvara, ono nastaje, kao i ljubav. Bice mu drago ako postanemo prijatelji.

Pruzio sam mu ruku, dirnuo me njegov strah od usamljenosti, i potreba da se veze uz drugog covjeka. Nece iznevjeriti svoju misao, ali uz nju moze ponekad da bude hladno i pusto. Nece mu mnogo pomoci moje prijateljstvo, ali mu moze posluziti kao unutrasnji zaklon.

Izasli smo na sokak.

Pozvao sam ga da svrati do moje kuce, jednostavni smo ljudi, rekao sam, i nastojacemo da mu bude ugodno, koliko do nas stoji. Precutao sam da cemo ga pozvati i na rucak, potrebno mu je. Ne bih rekao da jede cesto.

Tako sam, zbog obicnog razgovora, zaboravio na opreznost s kojom sam ga docekao.

Neobican mladic. Bice divan covjek ako ne uspije u onome sto zeli, strasan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju cistu misao i poslije, kad bi vec odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja, zavesce ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugusice je u ime vlasti. Borice se surovo za svoje uvjerenje, smatrajuci da je plemenito, ne znajuci da je postalo neljudsko. Bice najljuci neprijatelj protiv sebe bivseg, i cuvace, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadasnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadasnji bivsi zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje ce uciniti vise nego pobjeda. Sacuvace se u ljudima dirljiva uspomena na zrtvu i na misao koja nije postala stvarnost. I, zacudo, to je najljepse od svega sto covjek moze da ucini: da pokusa i da ne uspije.

Ostaje tako da zivi zelja i vjera da ce jednom doci sanjani raj, a s tom zeljom lakse se zivi. Ako proroci razocaraju, sinovi tamne. Proroci treba da umru prije nego sto ista ostvare. Dovoljno je sto su jos jednom razgorjeli staru nadu. Zasto da je gase djelom koje razocarava? Mozda treba da prodje neko dugo vrijeme, da se u dusama nakupi dosta te neokaljane ljepote, pa da ljudi, ocisceni, ostvare prastari san.

Otrijeznila me kisa sto je pocela da pada, i istjerala mi iz glave smusene misli, kojima sam se branio od tudjeg zanosa.

Zurio sam kuci, i nisam htio da se sklonim. Ali sam se pokajao kad sam vidio serdar-Avdagu kako stoji pod jednom strehom. Pomislio sam da se vratim, nije mi potreban ovaj susret, svejedno mi je sto ce misliti da ga izbjegavam.

Zastao sam, pa produzio, i tako se smeo, da sam isao kao zaba na zmiju.

Docekao me ljubazno.

- Cesto si u knjiznici.
- Merhaba, Avdaga.
- Svaki dan te vidim.
- Imam dosta vremena. A i ti izgleda.
- Nisam znao da si prijatelj s Ramizom.
- Danas smo se prvi put sreli - slagao sam.
- Bas prvi put! O cemu ste razgovarali? Ispricao sam o Ramizovoj porodici, o djevojci, o zelji za pravim prijateljima, o svemu onome sto je za Avdagu nevidjena glupost.
- I samo to?
- A o cemu je jos trebalo da razgovaramo?
- Je li pominjao ono sto govori u dzamiji?
- Ne znam o cemu govori u dzamiji. Zasto me to pitas?
- Razgovaramo.

Charmed · Malo ~ mače ~

Kisa mu se cijedi niz nos. I merti, sigurno. Lakse mi je, nije me strah, izgleda smijesan.

- Avdaga, zar ti je od nevolje da ovako kisnes? Od brata ti je ostalo veliko imanje, mislio sam da ces ostaviti posao. Ne mogu vjerovati da volis ovo sto radis.
- Ja volim ovo sto radim.
- Pa, ne znam. Naporno je.
- Snazan sam.
- I ruzno.
- Ruzno? Zasto ruzno?
- Dobro, recimo, cudno. Sta te se tice sta ljudi rade.
- Mene se tice sta ljudi rade. Mnogo je hrsuza.
- Je li vise hrsuza nego dobrih ljudi? Gledao me, kao da se cudi sto to pitam. Toliko je iznenadjen, da znam sta misli, i kad nista ne kaze. Vise je hrsuza, naravno, i da nema njega, zavladali bi cijelim svijetom. On mora da zna sta ljudi rade, sta govore, sta misle, s kim se sastaju, a najbolje bi bilo da ne govore, da ne misle, da se ne sastaju, najbolje bi bilo da je sve zabranjeno. Zasto ljudi putuju, zasto idu u druge gradove, zasto sjede po kafanama, zasto razgovaraju, zasto sapucu, zasto izlaze iz kuce? Da moze, sve bi ukinuo, a posto ne moze, ostaje mu samo da bdije nad zivotom, nepovjerljiv prema svemu sto je u njemu zivo i sto se krece. On je najzabrinutiji i najodgovorniji covjek na svijetu, i savjest ga muci zbog svega sto ne moze da predvidi i preduhitri. A sva zla bi sprijecio kad bi sve ljude zatvorio. Na zalost, niko ga ne shvata.

Ali nije vrijedilo da mi to objasnjava. Rekao je samo:

- Ako opet vidis Ramiza, zapamti sta govori.
- Necu ga vidjeti.
- Ako ga vidis, kazem. Potrazice te, sigurno. Isti ste, samo se ti bojis.
- Znas sta govori, znas koga ce potraziti, zasto sam ti ja potreban? Je li ti to naredio Dzemal Zafranija?
- Ne tice te se ko je naredio.
- Reci mi, Avdaga, molim te, da ti narede da me uhapsis, ti bi sigurno poslusao, iako znas da nisam kriv.
- Niko nije bez krivice.
- I da ti narede da me ubijes, ti bi poslusao. Zasto, Avdaga?
- A zasto ne bih poslusao?
- Alahemanet, Avdaga.
- Pitao sam te za Ramiza. Sto ne odgovaras?
- Ja tebe pitam: zasto? Ti mene pitas: zasto? I samo tako pitamo, i cudimo se. Alahemanet, Avdaga. Neka je bog na pomoci i meni i tebi.
- Bogme ce tebi pomoc biti potrebnija - rekao je zamisljeno.

Pokisnuli smo do koze obojica, vodeci ovaj smijesni razgovor.

Charmed · Malo ~ mače ~

9. Djecije svirale

Ne umirem od zelje za radom, ali kako drukcije da se zivi?

Zelio sam sluzbu vise nego ikad. Tijana je vezla zenske kosulje, i tako nas izdrzavala, a mene je bilo stid sto samo ona radi.

Mahmuta su napustili trgovci, izgleda da su se Grci u cudu pitali kakvim to neobicnim jezikom govore, kad su ponosno progovorili grcki u Solunu. Mahmut im je objasnio da on zna drugi dijalekat, antiohijski, i tako se izvukao, ali je ostao bez zarade.

Tijana me uvjeravala da je posao sasvim jednostavan, da je vez umiruje, a dobro se placa, i ne visi nam nad glavom briga o sutrasnjem rucku. I sve bi bilo u redu da ja nisam sjedio besposlen. Ovako je bas ruzno, navalio sam se slaboj zeni na krsta, i ona ispasta za moju krivicu.

- Nisi ti kriv - umirivala me. - A ne radim za tudjina, vec za nas.

Ili me grdila, kad bih objesio nos, pokunjen:

- Eh, boze, velike li nesrece, zena ga hrani! Hajde, molim te, ne budi smijesan. Radim li stogod ruzno?

Nije mi dozvoljavala da odnosim gotove kosulje musterijama, ljutila se ako bih pocistio sobu, drzala me cisto i uredno, cuvajuci moje musko dostojanstvo i svoj ponos trgovacke kcerke, kao da nam je to bilo najvaznije u ovoj sirotinji.

Od sestre je dobila nesto novca za svoj dio ocevine, mnogo manje nego sto je vrijedilo, ali mi nismo ocekivali nista, i bili smo zadovoljni, osjecajuci se, za cudo, sigurnije s tom sitnom kamaricom srebra.

Kao da smo se zauvijek ogradili od nevolja.

Mahmut Neretljak je odmah namirisao taj novac, i uzbudjeno saputao s Tijanom, izmisljajuci najneobicnije nacine i puteve kako da ga udvostruci, udesetostruci, sve dok u njegovoj masti nije izraslo pravo bogatstvo. Tijana je nepovjerljivo odmahivala glavom, ali nije prekidala to zidanje kula u vazduhu. Ja sam se samo smijao toj igri, u kojoj je Mahmut bogzna vec koji put sanjao svoj neunistivi san, a ona to slusala kao lijepu bajku, ali sigurna da nece uciniti nijedan nesiguran korak, jer nije voljela kocku.

Mahmut je cak znao u sto bi trebalo utrositi zaradjeno bogatstvo. Trgovac Sabanovic prodaje kucu, cetiri sobe, hajat, doksat, loza ispred kuce, basta oko kuce, u basti ruzicnjak, i izvor, kao oko.

- Popricekacemo mi za takvu kucu, pa i za manju - rekla je Tijana razumno, ali su joj oci ceznjivo sjale.

Iznenada se, medjutim, ukazala prilika ne bas da steknemo bogatstvo, ali da se novac bar udvostruci.

Svojim vezama, koje su uvijek zapletene, Mahmut je saznao od rodjaka svoga prvog komsije, da mladi trgovac Husaga, brat kazandzije Abida, ide u Carigrad, po robu, pa je pitao i sebe i nas, kako bi bilo da mu damo novac, da Husaga i za nas kupi kakve robe. Mladic je posten, vjest, za dvije godine stekao je lijepu radnju, i jos ljepsi ugled, lanjske godine je donio citav karavan robe i vec sve rasprodao. Najbolje bi bilo da nam kupi skupu tkaninu, koliko mogne, to se najvise trazi, i odmah se moze prodati bazrdjanima. Kad mu isplatimo troskove, pa i kad damo nesto za trud, ostalo bi vise nego dvostruko. Na kraju je rekao da je Husaga vec pristao da nam ucini tu uslugu, nema od toga ni muke ni stete.

Tako smo doznali da je s Husagom vec govorio i sve dogovorio, nas je naknadno ubjedjivao. Izgledalo je cudnovato i nekako suvise nalik na Mahmuta, pa sam sad i ja sumnjicavo mahao glavom, a Tijana je otvoreno odbila, govoreci da je to prazna prica, i kome to novac pada tako s neba?

Ipak smo pristali da s mladim trgovcem razgovaramo i da mu zahvalimo na ljubaznosti, a reci cemo da smo novac, na zalost, potrosili, nije ga ni bilo mnogo.

Nismo mu to rekli. Husaga je rastjerao sve nase sumnje i strahovanja. Bio je mlad, ali toliko ozbiljan kao da su iza njega duge godine zivota i iskustva, i vise je licio na ucenog muderisa nego na mladog bazrdjana. Rado ce nam pomoci, rekao je, njegova usluga je sitna, samo da kupi i da vidi kako ce se natovariti, ucinio bi to i za obicnu ljudsku ljubav, a drago mu je sto ima i ljiepsi razlog, jer su Tijanin i njegov otac bili prijatelji. A cini i zbog mene, zna sta je sve bilo sa mnom, i kako sam nekriv stradao. Novac mu ne treba, ima dosta svoga, a platicemo kad donese robu. Prodacemo lako, on ce nam pomoci, jer je nezgodno da sam otkupi, bilo bi protivno svakom trgovackom obicaju, i izgledalo bi da daje milostinju. Ovako je sve cisto.

Dali smo mu novac, naravno, a on je napisao priznanicu i ovjerio je pecatnjakom. Pozeljeli smo mu srecan put i rastali se kao dragi rodjaci.

- Steta sto nismo imali vise - uzdahnuo je Mahmut. - Mogao bi i ti poci u Carigrad.

Tijana je presjekla taj razgovor.

- U Carigrad! Da ostane dva mjeseca! A sta bih ja radila za ta dva mjeseca!
- I druge zene ostaju same - rekao sam, braneci pravo svog nestvarnog puta u Carigrad.
- Druge ostaju, ja ne bih mogla.
- Nemoj, snaho, tako, mozda ce jednom i poci. Zamisli, Carigrad, trgovine, karavani, veliki hanovi, svakakav svijet! Nemoj tako, grehota je.
- A nije grehota da ja ostanem sama!

Ne primjecujuci njegovu uzbudjenost s kojom je zamisljao tu nedostiznu srecu, bacala je na mene ljutite poglede, kao da se spremam da vec danas krenem u Carigrad.

I ja sam se durio, kao da me zaista sprecava da podjem na put, sebicno mi oduzimajuci slobodu odlucivanja. Zasto ne bih otisao, kao i ostali ljudi?

Mahmut je izasao, ne primjetivsi kako varnica sijevaju medju nama. Sigurno ce se napiti, misleci o putu u bogati Carigrad.

A nasa ljutnja je odmah splasnula, postala je smijesna, kao i povod.

Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu sto sam znao, ma koliko bio ljut, da mi nista ne moze zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu sto bi joj moglo uzeti ma i djelic mene, njene svojine. I ubrzo sam se, iz traljave pobune i toboznje zelje za slobodom, vracao u cvrstu tvrdjavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.

Zivot nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve sto nam nedostaje.

Kad sam bio ugrozen, mislio sam samo na nju, hrabreci se njenim prisustvom. Kad mi je bilo tesko, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeci olaksanje. Kad osjetim radost, trcim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.

Dobar je covjek, i lijepa zena, ali ono sto je samo za mene, to sam sam stvorio. Cak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savrsena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.

Dao sam joj sve sto nisam nasao u zivotu, a bez cega ne mogu. Cak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veca, i ja pomocu nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujecen, ona je ostvarena, i tako sam obestecen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam vise nego sto sam zelio da imam. Moje zelje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepsem od maste. Njoj priznajem sve sto ja nisam, a opet nista ne gubim, odricuci se. Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnoscu svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjecanje. Ljubav je zrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova zena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zastita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoce, da trazi od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguce, da osjeca odusevljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteski, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

Zbog nje, iskljucive, i ljudi su mi postali blizi.

Husaga se vratio iz Carigrada brze nego sto smo ocekivali. Pozvao me u svoju praznu radnju i skrusen, izmijenjen, smrsao i potavnio, saopstio mi, zaleci, da mu je u Carigradu propao sav novac i njegov i tudji. I jos se zaduzio. Nije izgubio u trgovini, niko ga nije orobio ni opljackao, sve je propio. Nikad to nije cinio, sad je ucinio.

Ne zna sta mu je bilo, desilo se jedne veceri, doslo je samo od sebe, iznenada, kao bolest, kao ludilo, pio je, placao pjevace, bacao pare, htio da se tuce s prijateljima sto su ga molili da se ne upropascuje, i za nekoliko dana i noci ostao bez icega, pa pozajmio da se moze vratiti. Zao mu je, zbog nas i zbog brata Abida, ali da se ubije, ne moze. Ako hocemo, pozajmice, i vratice nam nas novac. Ako nismo u nevolji, dao bi nam kroz godinu dana, s kamatama.

Charmed · Malo ~ mače ~

Nismo u nevolji, rekao sam, pricekacemo. Svakome se to moze desiti, a necemo mu se jos i mi popeti na vrat, dosta mu je nevolje i bez nas. Vratice kad mogne.

Sta sam drugo i mogao da mu kazem? Da trazim novac, da covjeka jos dublje ukopam? Sudjeno nam je da para bjezi od nas, i velikodusno sam mu produzio dugovanje na daleko, mozda i nepostojece dogodine, i to s osmijehom, kao da lezimo na zlatu. Bio mi je zahvalan zbog te ludosti, a sto je najcudnije, i ja sam bio zadovoljan, kao da sam svrsio dobar posao. Da sam dobio novac, bila bi mi gorka ta pobjeda, i sigurno bih se stidio. A sto smo ispali budale, to ce se zaboraviti. I lako cemo sebi oprostiti.

I Tijana i ja smo nesposobni za zivot, ali na nekakav lak nacin koji nas ne zabrinjava.

Tijana trgovcu nista nije predbacila, niti ikome drugome. Nije nas cak uvjeravala da je predosjecala nesrecu, kao sto je obicno cinila. Nasmijala se i rekla veselo: - Eto, kakvi smo mi trgovci!

I Mahmut se ponasao drukcije nego sto sam ocekivao. Mislio sam da ce odricati svoju krivicu, jer je on samo glasno razmisljao, a mi smo odlucili, cak nije ni rijec rekao kad smo novac dali Husagi, sto je bila istina.

Prevario sam se, nije se branio. Dosao je da primi grdnju, doduse tek drugog dana, dok nas prodje bijes, i svu krivicu primio na sebe.

- Ako mislite da sam spavao, varate se - rekao je pokajnicki. - Nisam ni oka sklopio. Uvalio sam u nevolju najbolje prijatelje. Izgubili ste ono posljednje, sto se ostavlja za kakvu-takvu sigurnost. Cak sam i sebe ostetio, jer sam i ja bio sigurniji s tom vasom crkavicom. Mogao bih reci: ko bi se tome nadao od Husage? Ali necu. Od Bosanca se moze svemu nadati. Godinama zivi kao pametan covjek, a onda sve ucini da bi dokazao da je budala. Vi to mozda i ne znate, moje je iskustvo vece. Kriv sam. Namiricu vam gubitak.
- Sta govoris, odakle ces namiriti?
- Prodacu ducan, i dacu vam vas novac.
- Ostaces bez radnje.
- Nisam se s radnjom ni rodio.
- A zasto bi to ucinio? Nisi ti kriv.
- Kriv sam. Vi se u poslove ne razumijete.

Pregonili smo se tako, nadmecuci se u velikodusnosti, dok Tijana nije odlucno prekinula tu djetinju raspru, rekavsi da je sve to glupost i da badava gubimo vrijeme. Samo, da joj vise ne dolazimo s tim djetinjarijama, i da prestanemo sanjati o lakim zaradama i bogatstvu. Njoj ne treba, naviknula je na sitnu nafaku, a ne treba ni nama dvojici, jer smo za trgovinu sposobni koliko i ona za hodanje po konopcu.

Tako nam je obojici posteno izvukla usi, i Mahmutu, uvrijedivsi, doduse, njegovu trgovacku sujetu, ali ga oslobodivsi odgovornosti, i meni, ni krivom ni duznom, pa sam, ljutit, pomislio kako je Mahmut bio siguran da ce ona tako reci, i zato je toboze navaljivao da nam nadoknadi izgubljeni novac. Jevtino je prodavao svoju plemenitost, ne bojeci se stete, a bilo bi zabavno da smo pristali na njegovu ponudu, makar i od sale. Kako bi se uvijao kao crv, da povuce rijec!

Ali se sve lijepo svrsilo, i svi smo bili zadovoljni svojim drzanjem. Stari sipljivi lupez je igrao na siguran ulog Tijanine dobrote. Otisao je toboze nezadovoljan sto nismo prihvatili njegovu zrtvu.

A za dva dana me poceo salijetati s novim prijedlogom.

Tijana je odnijela musterijama gotove kosulje, a ja sam posao u biblioteku, da nastavim citanje Mevlijinih stihova o Sarajevu. Kao da je govorio o meni i o danasnjim ljudima, kao da nije proslo cijelo stoljece. Zar vrijeme stoji? - pitao sam se, ne znajuci da li mi je to utjeha ili nova gorcina. Zar se ljudi ne mijenjaju?

Upitao sam to i Seid Mehmeda, u onom kratkom casu izmedju dva zanosa, kad jedan iscezava a drugi jos ne pocinje. Jedino je tada svjestan, i jedino se tada ne smijesi, i tuzno i vedro.

- Ljudi se mijenjaju - rekao je. - Ali nagore.
- Nemoguce - odgovorio sam vatreno. - Ako i nisu bolji, ljudi su pametniji. Znaju da moraju urediti stvari medju sobom, drukcije ce ih djavo odnijeti.
- Djavo ce nas svakako odnijeti - zakljucio je Seid Mehmed ravnodusno.

Upitao bih ga zasto tako crno misli o ljudima, sta mu se desilo, sta su mu ucinili, zbog cega se toliko krije, od cega bjezi, ali on ne dopusta nikome da mu pridje blize. Grakne kao zloslutna ptica i odleti.

Otisao je u drugu sobu, ostavivsi me gorka, da sam odgovaram na svoja pitanja.

Ne mogu da mu vjerujem, moje srce odbija njegovu beznadnu misao, protiv zivota je, i protiv ljudi. Svih ljudi. A da je samo jedan drukciji, vjerovao bih u njega vise nego u sve ostale. A nije samo jeda. Vise je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo vise! Samo se zli dalje cuju i teze osjecaju. Dobri cute.

Zar se to ne moze preokrenuti?

Volio bih da porazgovaram o tome s Ramizom. On bi sigurno rekao da ce se ljudi izmijeniti nabolje, bez tog uvjerenja cio njegov zivot bi bio besmislen, i sve ono sto cini. Ako bi zvucalo i neubjedljivo, ja bih mu povjerovao. I zbog njega i zbog sebe.

Mahmut me sacekao na sokaku, mokar kao sudopera. Kisa pada cio dan.

- Sta to radis?
- Nista, stojim. Bio sam u kafani, zagusljivo, sve jedan na drugome sjedi, zbog kise.
- Hocemo li kod mene?
- Sta nam smeta ovdje?

Stali smo u jednu kapiju, pod strehu, gledali kako kisa pada, i kapljice odskacu od kaldrme. Uskoro su mi noge bile potpuno mokre. Sad je svejedno da li cu otici ili ostati.

Kakvi ce ljudi biti sutra, bolji ili gori?

- Ruzno vrijeme - kaze Mahmut, brisuci lice maramom. - Ne volim kisu, ne volim vjetar, ne volim zimu. Nekako si jadan, kasljes, bole te krsta, boli te dusa. A ne volim ni ljetnju zegu, nisi nizasta. Ima li gdjegod na zemlji kraj gdje je uvijek proljece?
- Ne znam. Mozda i ima.
- Ja nisam vidio. A da znam, isao bih tamo da zivim. Ovako, nevolja. Ili te sunce przi, ili te zima reze. Ruzno. Narocito kad je omorina. Da izludis. Eto, sinoc, ja legao, a ono pritislo, vidim, promijenice se vrijeme, ne mogu da disem, ne mogu da spavam, a kasno je da izadjem na sokak. Zena stenje, hukce, prevrce se. Smiri se, bog te ne ubio, kazem joj. Taman mi san na oci, a ti me probudis.

Prevrcem se od muke, veli, vidis kakvo je vrijeme, udavi. I ja, sta cu, vidim, od sna nema nista, oci ko fildzani, mozak se uzburljao, pa pustim mislima na volju, otjerati ih svakako ne mogu. Pa mislim, koliko li ljudi u ovom gradu sad ovako gleda u mrak, bez sna, kao ja, koliko li spava, koliko, da oprostis, nesto radi, koliko se s dusom rastaje, koliko li se radja. Koliko se radja! I eto, dodje mi nesto da sracunam koliko je stanovinika u gradu bilo prije godinu dana, koliko ce biti kroz godinu, dvije. Misli mi se brkaju i preplicu, kao kucine, nikako ih razmrsiti, pa ustanem, upalim svtjecu i pocnem da racunam, na olovku. I evo kako je ispalo: u nasoj kasabi ima oko sest hiljada domova, sa po troje djece, otprilike. Djeca za tri godine otezaju po tri oke. Osamnaest hiljada djece, puta tri oke, to je pedeset cetiri hiljade oka ljudskog mesa.

Moja zacudjena misao je zastala nad tom ogromnom gomilom ljudskog mesa koja poraste za godinu dana.

Nasmijao sam se:

- Pobogu, racunas ih na oke, kao janjce!
- Nisu to janjci, vec djeca, u tome i jest ono! I svake godine rastu, i svake godine dolaze nova. Zetva moze omanuti, ali ljudski porod nece. Sad ih je osamnaest hiljiada, razumijes li?
- Razumijem to za djecu, ali tebe ne razumijem.

Otresao je kisu s brade, i s mokrih rukava, i nezadovoljno zamahao glavom sto ga ne razumijem.

- Evo sta mi je palo na um: djece ima visa nego odraslih. A roditelji su obicno slabi prema djeci. Pazi sad: kad bi neko imao novaca, kad bi kupio nesto sto je za djecu, pa to rasprodao, lijepe bi pare zaradio.
- Kad bi, kad bi! Okani se mastanja, molim te.
- Nije ovo nikakvo mastanje. Uskoro ce vasar u Visegradu, i moglo bi se kupiti nekoliko tovara djecijih svirala. Po paru komad. Ako bi se uzelo tri hiljade, pa dobro, dvije hiljade, to je dvije hiljade para ciste zarade. Ko ne bi dao dvije pare za svoje dijete?
- Ima precih stvari nego sto su svirale djeci.
- Pa, kad ne mogu stogod prece, ljudi ce kupiti svirale.

Zar ce on cijelog zivota misliti o trgovini, o zaradi, o poslovima? A ovo o sviralama moglo je samo njemu pasti na um. I pametno je i glupo, i tuzno i veselo, sve nekako istovremeno.

- E sto ti mozes izmisliti, ne moze niko. Kakve su te sad svirale spopale!
- Nisu svirale, vec cista para. Prodas po radnjama, i samo metnes zaradu u dzep.
- A odakle ti novac?
- Novac? E, to je ono.

Snuzdio se i dugo brisao kapi kise s poplavljenog nosa.

Rekao sam, smijuci se:

- To je ono cigansko: kad bismo imali brasna kao sto nemamo masla, dobar bismo kacamak napravili.
- Pa, nije bas tako. Moglo bi se naci i brasno i maslo.
- Kako?
- Ti imas.
- Ja? Dacu ti sve sto imam.
- Ako ces dati, onda nema brige. Ja odoh u Visegrad po svirale.
- Nemam nista, covjece bozji! Odakle mi?
- Imas ocevu kucu.

A, to je on smislio! Nece mirovati dok me ne rastavi od ovog posljednjeg sto imam. To je kod njega kao bolest.

Cutao sam, on me podsticao:

- Sta kazes? Ovako ti stoji mrtvo i nekorisno. Ne kazem nista, i ne mislim nista. Zaista stoji mrtvo i nekorisno. A ovaj posao nije lose smislio.

Ludo je, ali nije lose.

- Je li ti zao kuce?

Nije mi zao, nimalo mi nije zao. Nista me ne veze za nju, osim nejasnih uspomena koje ne ozivljavam, odavno vec nisam bio na zgaristu, ne vrijedi se vracati na uzaludne uspomene, da te boli pustos. Treba prekinuti nepotrebnu vezu i predusresti moguci bol. Djetinjstva vec odavno nema. Sta cuvam na tom stanistu duhova, gdje ni kosti pokojnika ne pocivaju? Ni bol ne osjecam, samo prazninu. Zasto je ne zatrpati?

- Sta mislis?
- Mislim, sta bi bilo kad bi i ti propio novac kao Husaga. Od Bosanca se mozes svemu nadati.
- Bosanac stice pamet pod starost, kad mu vise ne treba. Nisam vise za ludosti. Onda, pristajes li? Znam ko bi kupio kucu.
- Sakricemo od Tijane, naljutila bi se. Pa ako novac propadne, znacemo samo ti i ja.
- Nece propasti.

Rekao je to odlucno, kao da se zaklinje.

- Neprestano mislis o poslovima. Kako to da nisi zalozio kucu i ducan?
- Pa, znas - odgovorio je snuzdeno. - To je zenino.

Charmed · Malo ~ mače ~

Nadao sam se svemu od njega, i da ce slagati i prevariti i ukrasti, bio sam uvjeren da se pretvara nudeci da nam namiri izgubljeni novac, ali nisam vjerovao da ce se ovako segaciti s nama.

- Pa dobro - rekao sam ljutito - znaci, lagao si da ces prodati ducan, da nam vratis novac. Znao si da smo budale i da necemo pristati. Hvala ti, Mahmute, na takvom prijateljstvu.
- Ma ne, zaboga! - zamahao je mrsavim rukama, kao da se brani od udaraca. - Nisam lagao! Govorio sam sa zenom da prodamo ducan, pristala je, tako mi boga! I prodao bih, da se Tijana nije onoliko naljutila. A ostalo bi i meni nesto, za svirale, ne bih tebe molio. Kako lagao, covjece bozji!

Djavo da ga nosi, niko ziv ne bi uhvatio kad laze a kad istinu govori. I sve mu je toliko zapetljano, zamrseno planovima, zeljama, racunima, lazima, i ko zna cime jos, da se sigurno i on sam tesko snalazi. On je istinit i lazan, posten i neposten, stvaran i nestvaran, bez medje i prelaza, i samo je tako cjelovit. Pa, neka ga! Ne mogu birati ljude kakve zelim, niti u njima samo ono sto je dobro. Moram da primim ili odbijem ljude koje mi zivot salje, i ono sto je u njima, nerazdvojeno. I mozda bih grdno pogrijesio kad bih prihvatio samo svece, kad bi ih i bilo, jer su sigurno nepodnosljivo dosadni.

A kad sam jos vidio kako mu je zalost zasjenila vodene staracke oci, zato sto se pobojao da ce mu propasti prilika o kojoj je sigurno dugo sanjao, ili zato sto je iskreno vjerovao u svoju laz, suzbio sam svoju sitnicavu srditost i vratio mu njegovu sasavu nadu. Eto ti je, ludi stvore! Ako ja nista ne dobijem, nista i ne gubim. A sta ti dobijas a sta gubis, nije moje da odredjujem.

Moj pristanak, koji mu je vratio sanjanu priliku, neostecenu, vratio mu je i sigurnost, istog casa, kao da ni traga zalosti i sumnje nije bilo u njemu. A samo tren je prosao kako je pokunjen gledao svoju nesrecu. Taj fanatik jedne ludosti, nikad nije duze sumnjao u svoju srecu, doci ce, jednom, kad bilo, i uvijek se prilagodjavao cak i njenoj sjenci, kao da ga sigumo ceka na nekom cosku, na nekom zivotnom zaokretu.

I shvatio sam da on mene ne vara. On ide svojim putem, za svojom zeljom, ne obaziruci se na mene.

Sokakom, ispod kestenova, koracao je serdar Avdaga, kao da kisa ne lije, kao da je najljepse vrijeme za setnju. Isao je naprijed i natrag, a onda bi stao, uvijek na istom mjestu, na istom odstojanju od nas, i strpljivo gledao i cekao.

- Nekog ceka, tebe ili mene - rekao je Mahmut.
- Sigurno tebe.
- Zasto mene?
- A zasto mene?

Tako smo serdar-Avdagu velikodusno poklanjali jedan drugome, kad vec nismo mogli izmoliti da ga djavo ukloni s nasih ociju i s ovog pokislog sokaka.

- Hajde da vidimo - predlozio je Mahmut. Nije mogao da izdrzi tu neizvjesnost. Kad smo naisli pored serdara, lijepo smo ga pozdravili, nadajuci se da ce se na tom zavrsiti.
- Kuda si posao, Ahmete?

Mene je cekao!

- Ti, Mahmute, mozes svojim putem.

Bilo je to naredjenje.

Mahmut me pogledao, zbunjeno se osmjehnuo, kao da mu je zao sto me ostavlja s Avdagom, ili mu je drago sto njega nije zapala ta sreca i, uljudno pozdravivsi, mrsav, zguren, mokar, ali sigurno srecan, otisao niz sokak.

- Jesi li dobio mjesto?
- Nisam.
- Nisi? A zasto?

Cutao sam misleci kako je bezobzirno otjerao Mahmuta, ne stideci se svoje surovosti, mozda i ne znajuci da je surov. Svoju grubost nije ublazio ni osmijehom a kamoli rijecju. Ljudi to i ne ocekuju od njega, ne ljute se, ne vrijedjaju. Mislim na Mahmutov ponizni smijesak i snishodljiv pozdrav, uplasio se i nije ga zaboljela uvreda. I ja sam se uplasio! Morao sam da kazem: - Mahmut je moj prijatelj, idemo poslom, zasto si ga otjerao?

Nisam to rekao.

Duznost mi je bila da ga odbranim od ponizenja. I sebe. A nisam. Progutao sam uvredu, mozda sam se i ja osmjehnuo, i sad me to peklo, kao rana. Stidio sam se svoga kukavicluka, a ipak sam mislio: dobro je sto nista nisam rekao, da ga ne naljutim. Oboje istovremeno! Dva covjeka u meni, sasvim razlicita, potpuno oprecna, zivjela su snazno u isti cas, jedan zadovoljan sto nije na sebe navukao opasnost, drugi duboko nesrecan sto je djubre, i oba podjednako iskrena, oba u pravu. A samo casak ranije, pod strehom, mislio sam o dvojnosti Mahmuta Neretljaka kao o cudu. A svi smo isto cudo i pokora.

Serdar nije ni slutio za moje muke:

- Od cega zivis ako ne radis?
- Zena mi radi.
- To nije dobro, osilice se. Muz mora da radi.
- Ne mogu da nadjem posao.
- O, brate, ne mozes da nadjes posao! Hoces li da budes bibliotekar! Mehmed Seida ce otpustiti. Nije vise nizasta.
- Necu nikome da oduzmem hljeb.
- Oduzece drugi.
- Za to necu biti kriv.
- E bas si budala. Ali ima i drugih mjesta. Hoces li da budes pisar kod sudije?
- Da li mi to nudis, ili se salis?
- Nudim.
- Ako nesto nudis, onda nesto i trazis.
- Malenkost.
- Da cujem!
- Onaj Ramiz, student, svasta govori u dzamiji. Nadam se da se ne slazes s njim.
- Ako govori svasta, kao sto kazes, i ako je to svasta ruzno, onda se ne slazem.
- Kadija trazi da se sve zapise sto govori.
- I ja treba to da zapisem?
- Kadijine pisare ce poznati, i govorice drugo.
- Pa, vidis, Avdaga, glava me boli, evo vec tri dana. Nista ti zapamtiti necu.
- Ne moras pamtiti. Zapisi.
- A onda, Dzemal Zafranija je nesto ljut na mene, nece mu biti pravo sto meni dajes taj posao.
- Dzemal-efendija mi je i naredio da ti ovo kazem.

Charmed · Malo ~ mače ~

Eto, kakvu budalu salju na mene! Slutio sam, on mi je potvrdio.

- A sto nije dosao sam da mi to kaze?
- Ne znam.
- E onda mu reci da ne mogu.
- Mozes, samo ako hoces.
- Dobro. Onda necu
- Neces?
- Necu.
- Kazes, neces!
- Kazem, necu! Nikad se tim poslom bavio nisam, necu ni sad.

Vrdao sam, i eto na sto sam izvrdao!

Zacudo, nisam vise osjecao strah.

Ni njegov pogled nije prijeteci, kao sto sam ocekivao. Izgledao je iznenadjen, gotovo zaprepasten. Bilo je to valjda prvi put da je ovo cuo i dozivio. Ljudi nisu takvi, on sigurno zna da su drukciji. Sta je onda ovo?

Zbunio sam ga, ne nadajuci se tome, ne nadajuci se nicemu. Gledao me kao nerazumnog djecacica, kao ludaka, kao prikazu. Cak se i osmijehnuo, ne vjerujuci, kao da je sala, cudan nesporazum i uskoro ce sve proci, on nije dobro cuo, ili cu reci da sam se salio, izvinicu se, a on ce me izgrditi, i svijet ce opet biti uspostavljen u svom poznatom redu. Ali nista nije prolazilo, izglobljenost je ostala, poremecenost je trajna, a on nema lijeka za to nepoznato stanje.

Nasao je samo staru, pohabanu rijec, okusanu bezbroj puta, ali je i ona zvucala neuvjerljivo:

- Pokajaces se za to, Ahmete Sabo!
- Gore bih se pokajao da te poslusam.

Vise zaista nije imao sta da kaze. Cutao je i zurio u mene, izgubljen, a kad dodje sebi, mogao bi samo da me ubije, ili da ode.

Otisao sam ja, ostavivsi ga ukocenog na kisi, pod kestenom, i nisam se okrenuo da vidim je li pao mrtav od kapi. Kamo srece! Bilo bi divno da se pretvori u kamen i da vjecno ostane pod kestenom, nepomican, kao spomenik vjernosti koja nista ne razumije. Bilo bi divno, bio bi to spas, jer me ledeni grc uhvatio u srcu cim sam se odvojio od njega.

Pred njim nisam osjecao strah, sam sa sobom sturao sam se s nogu.

Lijepo, ponio si se junacki, sad ces to platiti.

Ali se nisam kajao, nisam mogao, a strah neka cini svoje.

Ne mogu biti neposten, a ne mogu biti hrabar. Onda cu stradati u strahu a posteno. Nisam znao da se i to moze.

Mahmut me sacekao na kraju sokaka.

- Ruzno vrijeme, srecom.

Nije ni slutio kako je ruzno vrijeme, ali zasto: srecom ?

- Zato sto brzo zavrsiste razgovor.
- Meni se ucinilo dugo.
- Sta je htio?
- Nudi mi posao.
- To je dobro.
- Ali da zapisem sve sto Ramiz govori u dzamiji.
- To ne valja.
- Poslao ga je Dzemal Zafranija.
- I sta si rekao?
- Rekao sam: necu.
- Pogrijesio si. Trebalo je da kazes: ne mogu, nemam kad, bolestan sam, imam kijavicu, zena mi je sama, ruka mi je otekla, a ne: necu.
- Rekao sam sto sam rekao. Mogu li sad vratiti rijec?
- Mozes. Ali ne treba. I neka si rekao.

Zakljucak mu je neocekivan, kao i uvijek. Objasnio ga je ovako:

- Jest da je glupo, ali je posteno. Sad ce ti se nasloniti na kosti, ama neka vidi da nismo svi kukavice. Ja nikad nisam smio tako reci, a zelio sam, ne umijem ni kazati kako sam zelio. Tesko je cijelog zivota biti kukavelj, jest, doduse, da ces duze zivjeti, ali ne znam da li vrijedi. Za mene vrijedi, jer ne mogu drukcije, pa i ne pokusavam. Skresem, opsujem, kazem: necu, kazem: hocu, za inat, sve u sebi, ne smijem glasno, u sebi, da se ne raprsnem od muke. Ali to nije ono pravo, dok ne izadje iz tebe. Iz tebe je izaslo. Naskodice ti sigurno, ali, brate, halal ti vjera. Da si pametan, i da si malo mislio, nikad to ne bi rekao, i spavao bi mirno, a ovako ces cekati sjekiru za vrat, pa i ja s tobom, jer je mene kacilo i bez tebe, a sad ce misliti da smo isto. Pa vala, neka, ne zalim. Sto god bude, bice s prijateljem.

Velika muka, a tanak ponos. Hrabar je, ipak.

Kazem mu u sali:

- Kud se ne sprijatelji s kakvim muftijom, a ne sa mnom!
- Vala, dzaba ti ga bilo. Za korist, ne kazem. Bilo bi bolje. Ali za dusu, da mi je drago kad sa sjetim, ti si mi potaman. Kojekakav, ali ljudevan. Od tebe i zbog tebe samo steta i strah, ali neka!

Sjetio sam se kako je govorio o svojoj zeni. Tako bi mogalo i o meni, rekao bi otprilike ovako: luda, nikakav, tri ovce ne bi umio sacuvati, jad i golja, sad je budalast ali je ranije bio jos budalastiji, upropastice svaku priliku koja mu se ukaze, uletjece u svaku zamku koja mu se namjesti, nevolja i sebi i onima oko sebe, ne, zaista, boljeg prijatelja ne trazim.

Ali sad nije imao vremena za takvo izrazavanje ljubavi, kojeg bih se rado odrekao u korist svoga neprijatelja. Zbunila ga je serdar-Avdagina prijetnja, a jos vise moj odgovor, ali nije zaboravio na posao. Zurio je da prodamo moju spaljenu kucu. - Dok ti se nije stogod desilo - rekao je ozbiljno.

Zavrsili smo posao, ugovorili prodaju, obavili potrebne stvari na sudu, sve na brzinu, kao da sam se spremao na bjekstvo. Zato sto sam iznenada osjetio zaljenje, nizasto, ta pustolina mi ne treba, ah eto, nekakvu vezu sam prekidao, odvajao sam se konacno od neceg sto nije ni postojalo vise, postojalo je nekad, mozda. Sta bih s tim? Da cuvam sjenke? Pod ovim nasim nebom veze se cesto prekidaju, i od pojasa pojasu ne ostaje mnogo. Ali u jednom trenutku sam zazelio da sacuvam te sjenke, poslije mi je bilo zao sto nisam poslusao svoju slabost. A kajao bih se i da sam poslusao, zasto da me muci proslost koje vise nema.

Mahmut je napregnuto cekao da primim novac, i ne sluteci o mojim mukama, srecom, jer bi ga kap udarila da je znao koliko se kolebam.

Kad smo sve svrsili, Mahmut se ispravio, odahnuo, sinuo, vedar i poletan, a ja sam se uvukao u sebe, potisten, ali on to nije vidio, od srece.

Kupac je gledao u nas zacudjeno, i pisar u sudu je gledao zacudjeno, kao u dvije budale, sto smo i bili. Jedna luda prodala je jevtmo jedino mjesto mogucih uspomena na svoje mrtve, da bi novac dala drugoj ludi, za najsasaviju stvar na svijetu, za hiljadu bezvrijednih djecijih svirala.

Mahmut je otputovao sutradan, u rano jutro, ne znam kako je i noc prespavao, od nestrpljenja, od planova, od snova. Vratio se drugog petka, oslabio, neispavan ali srecan, s hiljadu i po svirala. Put, gladovanje i stednja su ga ubijali, a nada vracala u zivot, i evo, sipljivi pobjednik, na kraju snaga, jedva vukuci zgrcenu nogu, ponosno je usao u kasabu, klimav kao trula taraba, sigurniji u sebe nego ikad.

Rasprodao je robu po ducanima, ne bas onako povoljno kako je racunao, uredno mi podnio obracun, i jedva primio novac za trosak putovanja, srecan zbog prve trgovacke zarade u zivotu.

A u gradu, u carsiji, u mahalama, po kucama, hiljadu i po Mahmutovih svirala pistalo je na djecijim ustima, dizuci takvu larmu, da su golubovi bjezali u strahu, a ljudi se hvatali za glavu od muke.

Mahmut je hodao srecan sto je gradu darovao ovu zaglusnu svirku a djeci ludu radost, a ja sam se smijao i pomalo stidio, krijuci da sam i ja kriv za ovaj urnebes.

Smijao sam se, a tuga me obuzimala.

U sto se to pretvorilo staniste mojih uspomena? U piskavi zvuk djecijih svirala!

Nisam to smio uciniti. Ta pustolina mi je bila potrebna, vezivala me s djetinjstvom i sa zivotom iz koga je moj prostekao. Morao sam sacuvati sjenke, da ne ostane prazna misao, bez traga i uporista i tuga zbog izgubljene proslosti. Moje i njihove.

Sada, sam, opet sve pocinjem iz pocetka.