www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014

Prevodilaštvo i prevodioci
Strana prethodna  1, 2, 3
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Jezik je produžetak misli, osećaja, znanja ~
::  
Autor Poruka
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Ned Okt 22, 2006 3:27 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

(nastavak)

Dakle, prema recima Linde Hacn, narativna dela nastoje da pruze adekvatnu sliku sveta, odnosno da svet predstave na odgovarajuci nacin, sto je u skladu sa devetnaestovekovnom realistickom tradicijom romana, ali, istovremeno, i jasno izrazavaju svest o konvencijama na kojima pocivaju, odnosno o uslovima koji treba da budu ispunjeni da bi ponudjena slika sveta zaista delovala uverljivo. Jasna je sada delimicna analogija, na kojoj insistira Linda Hacn, izmedju pripovedanja, s jedne strane, i tumacenja sveta koje nude "totalizujuce ideologije", s druge strane: rec je o konstrukcijama ciji je krajnji cilj stvaranje utiska o vlastitoj "istinitosti" i "prirodnosti". Analogija je nepotpuna zbog toga sto savremeni roman jasno pokazuje da je tvorevina koja pociva na odredjenim konvencijama, pri cemu ne gubi nista od svoje umetnicke uverljivosti, dok uverljivost "totalizujuce ideologije" nuzno zahteva izostavljanje, prikrivanje, poricanje uslova vlastite "istinitosti", jer samo tako, umesto na ograniceno, moze da pretenduje na opste vazenje. Takodje je jasno i na koji nacin savremeni roman moze da narusi uverljivost ovakvih "istina": razlaganje i preispitivanje narativnih oblika sredstva su analize obuhvatnijih znakovnih sistema, a ujedno i nacini da se ukaze na njihovu uslovnost i nepostojanost.

Kada kazem da jedan pogled na svet pretenduje na opste vazenje, onda se to, recima Linde Hacn, pre svega odnosi na "shvatanje sadasnjosti i proslosti", te nije slucajno sto u Poetici postmodernizma upravo istorija predstavlja osnovni model razumevanja sveta. Nije tesko pretpostaviti u kom pravcu ce se dalje uputiti Linda Hacn u tumacenju subverzivne poetike postmodernizma.

Tri uvida do kojih dolazi u tumacenju postmodernistickih romana Linda Hacn smatra presudnim za razumevanje "istorijskog sveta".

Prvi je funkcija parodije kao jednog od osnovnih obelezja postmodernisticke narativne strategije. Dvojnost parodije kao knjizevnog postupka unutar knjizevnog sistema prenosi se u tumacenju jednog dela na dvostruki ucinak koji protumaceno znacenje tog dela ostvaruje u razumevanju "istorijskog sveta". Dvojna priroda parodije ogleda se u tome sto se njome istovremeno obnavljaju postojece knjizevne konvencije, ali se istovremeno i dovode u pitanje upravo ukazivanjem na njihovu konvencionalnost. I dalje, parodija se istovremeno oslanja na knjizevnu tradiciju odrzavajuci tako neophodan kontinuitet sa prethodnim razdobljima knjizevnosti, ali tu tradiciju istovremeno i preispituje pokazujuci sta je u njoj okamenjeno i u datom trenutku nefunkcionalno, a sta zivo i podesno za nova uoblicavanja pripovednih svetova. Slicno tome, parodijom u knjizevnom delu ukazuje se i na uslovljenost i konvencionalnost naseg razumevanja sveta, koje bi bez tih konvencija bilo nemoguce, ali i koje je upravo zbog svoje uslovljenosti tek posredno i ne moze imati status neporecive istine.

Problematizovanje referencijalne ili predstavljacke funkcije knjizevnosti druga je odlika postmodernistickog pripovedanja koju Linda Hacn istice kao bitnu za razumevanje "istorijskog sveta". Kao sto nam je to pokazalo prozno iskustvo dvadesetog veka, predstave sveta koje nam predocavaju pripovedna dela nisu u neposrednom odnosu sa stvarnim svetom. Drugim recima, stvarni svet nam je nedostupan kroz umetnicka dela. U umetnickim delima on je nepovratno preobrazen, iznova osmisljen i protumacen. Medjutim, isto se desava i sa istorijskom naracijom, koja bi po definiciji morala da bude veran odraz dogadjaja u stvarnom svetu. Slicno umetnickoj prozi, i istorijska naracija dodeljuje smisao sirovim dogadjajima praveci od njih istorijske cinjenice, i to je jedna od stvari na kojima insistira postmodernisticko pripovedanje.


It suggests that all we have ever had to work with is a system of signs , and that to call attention to this is not to deny the real, but to remember that we only give meaning to the real within those signifying systems. (Hutcheon 1988: 230)

To sugerise da smo uvek morali da radimo sa sistemom znakova, i da obratiti paznju na to ne znaci poreci stvarno, vec podsetiti se da mi samo dajemo znacenje stvarnom u okviru tih oznacavajucih sistema. (Hacion 1996: 378)

To pokazuje da smo oduvek imali posla samo sa sistemom znakova, i da skrenuti paznju na to ne znaci poreci stvarno, nego, naprotiv, imati na umu da mi samo dajemo smisao stvarnom unutar tih oznacavajucih sistema.


U poglavlju pod nazivom "Subject incofcto history and his story", u postojecem prevodu "Istorijski subjekt u/prema istoriji(e) i njegova prica" (Hacion 1996: 264) a trebalo bi "Subjekt u povesti/subjekt povesti/subjekt u odnosu na povest i njegova pripovest" Linda Hacn odredjuje trecu tacku ideolosku i epistemolosku prirodu ljudskog subjekta u kojoj se ukrstaju interesovanja savremene teorijske misli i proze kao jos jedno od kljucnih obelezja postmodernisticke poetike.


More specifically, this is a point of challenge to any aesthetic theory or practice that either assumes a secure, confident knowledge of the subject or elides the subject completely. And both theory and art effect this challenge through their awareness of the need to situate or contextualize the discussion of subjectivity carried on by any discursive activity (including their own) within the framework of both history and ideology. (Hutcheon 1988: 158-159)

Tacnije, to je tacka izazova svakoj estetskoj teoriji ili praksi koja pretpostavlja sigurno, samopouzdano znanje subjekta ili ga potpuno izostavlja. Teorija i umetnost ostvaruju svoj izazov putem svoje svesti o potrebi da smeste i kontekstualizuju diskurse o subjektivnosti i to pomocu diskurzivne aktivnosti (ukljucujuci i sopstvenu) unutar okvira istorije i ideologije. (Hacion 1996: 265)

Preciznije, ovo je tacka u kojoj se dovodi u pitanje svaka esteticka teorija ili praksa koja ili prihvata cvrsto, pouzdano znanje o subjektu, ili subjekt potpuno eliminise. I teorija i umetnost dovode u pitanje ovakve pretpostavke jer su svesne potrebe da se rasprava o subjektu, ma u kom se diskursu ona vodila (ukljucujuci i njihov vlastiti), smesti ili kontekstualizuje unutar istorijskih, kao god i ideoloskih okvira.

Predstave o celovitom i autonomnom subjektu neodrzive su, a takav zakljucak izvodi se na osnovu uvida u istorijsku, drustvenu, kao god i ideolosku uslovljenost predstava o subjektivitetu. Odrediti mesto subjekta znaci uociti razliku rasnu, polnu, klasnu, seksualne opredeljenosti i tome slicno. To je priznavanje ideologije o subjektu, kao god i ukazivanje na druga moguca shvatanja subjektiviteta. Pri tom se najcesce unutar jedne licnosti prelama vise razlicitih mogucnosti uspostavljanja identiteta i subjektiviteta, pa je od predstave o celovitom subjektu primerenije shvatanje o podeljenom, raspolucenom subjektu. U postmodernistickim romanima citav je niz postupaka koji posreduju upravo ovakvo shvatanje subjektiviteta. Tako se umesto jedinstvenog narativnog glasa svojstvenog uglavnom svim devetnaestovekovnim realistickim romanima, u postmodernistickom romanu javlja mnostvo razlicitih glasova koji svi pripadaju jednom pripovedacu. Neretko je u ovim romanima i identitet samih likova doveden u pitanje. Njihovoj svesti nije svojstven kontinuitet, oni cesto ne mogu da se sete svoje proslosti, sto im onemogucuje da odrede ko su i sta su. Sa stanovista tako odredjene svesti, ni dogadjaji ne mogu biti povezani u smislen niz. S druge strane, likovi postmodernisticke proze cesto su, takodje, svesni i svoje fikcionalne prirode, oni znaju da su proizvod knjizevnih konvencija, da je njihovo postojanje posledica primene odgovarajucih knjizevnih postupaka, ali, upravo kao takvi, oni su slicni savremenom coveku koji je svestan da su sve predstave koje ima o sebi odredjene kulturnim kodovima zajednice u kojoj zivi.

U svojim tumacenjima poetike postmodernistickog romana Linda Hacn se uglavnom oslanja, kao sto se to i moglo ocekivati, na uvide savremenih mislilaca kao sto su Derida, Fuko, Lakan, Bodrijar, Lus Irigaraj... Njeni stavovi cesto su, bas kao i stavovi pomenutih mislilaca, formulisani u opreci prema onome sto bi se moglo odrediti kao tradicija zapadnog humanizma. Medjutim, bas kao sto tvrdi da se ambivalentnost postmodernistickog shvatanja sveta, dakle i postmodernisticke poetike, ogleda u istovremenom potvrdjivanju i poricanju nekih temeljnih postavki zapadne civilizacije, tako se i njena studija moze citati kao jos jedna u nizu potvrda shvatanja uloge knjizevnosti u okvirima humanisticke tradicije. Naime, ocigledno je da i Linda Hacn zastupa misljenje da knjizevnost mora da se bavi sustinskim pitanjima koja zaokupljaju kako njene pisce tako i njene citaoce. Ako i ne moze da ponudi odgovore, knjizevnost moze da dopre do sustine postavljenih pitanja. Knjizevnost, takodje, ne moze da se tumaci odvojeno od konteksta u kojem nastaje. I na kraju, i pored sumnje u referencijalne mogucnosti kako knjizevnosti tako i samog jezika, Linda Hacn demonstrira da je u stanju da procita i protumaci postmodernisticka dela i time im da sasvim odredjen smisao.

Za nas je takodje zanimljivo i to sto unutar svoje studije Linda Hacn uspesno polemise sa zastupnicima onih shvatanja postmodernizma u knjizevnosti prema kojima je postmodernisticka proza anistorijska, nekomunikativna, nezainteresovana za svet u kojem nastaje. Nema sumnje da ce pojedine ovdasnje citaoce ovakve tvrdnje podsetiti na slicne, iskazane u domacim raspravama o postmodernistickoj prozi. Argumentacija Linde Hacn protiv ovakvih tvrdnji vise je nego ubedljiva.

Druga posledica, koju je solidan prevod Poetike postmodernizma mogao da ima, jeste preispitivanje postmodernistickog kanona u srpskoj pripovednoj knjizevnosti. Ako ih tumacimo u skladu sa shvatanjima Linde Hacn, dela Borislava Pekica, Danila Kisa, Svetislava Basare, novija proza Davida Albaharija ili roman Radoslava Petkovica Sudbina i komentari pokazuju se kao nedvosmisleno postmodernisticka. Razume se, ne mislim da od prevoda knjige Linde Hacn presudno zavisi dalja sudbina tumacenja savremene srpske proze, ali, takodje, nema sumnje da bi dobar prevod dostupan vecem broju citalaca povecao broj kompetentnih tumaca. Ovako kako sada stoje stvari, nikome ko zeli da se iole ozbiljnije bavi knjizevnoscu ne bih preporucio da se sluzi ovim prevodom.


II
Prethodno su dati primeri iz postojeceg prevoda, koji pokazuju da je razumevanje teksta koji je, inace, u originalu lako prohodan ili bezrazlozno otezano ili prinudjeno na gresku uslovljenu prevodiocevim nerazumevanjem originala. Ne bih to dalje komentarisao. Samo bih postavio nekoliko pitanja. Kome je takav prevod potreban? Da li ce neki drugi izdavac u dogledno vreme hteti da objavi nov prevod iste knjige? Kako se desilo da knjigu o savremenom romanu prevode prevodioci koji cuveni roman Gintera Grasa Limeni dobos uporno nazivaju Limeni bubanj?
Dalje cu navesti samo one greske koje se otklanjaju uz neznatan napor i bez poredjenja sa originalom, i koje pokazuju da u slucaju ove knjige osim prevodilaca na prevodu niko vise nije nista radio.

Krenimo od gramatickih gresaka. Najcesce nije postovano pravilo kongruencije, uprkos tome sto ono pruza dvostruku mogucnost da se medjusobno vezani delovi sintagme i recenice slazu ili po obliku ili po znacenju.


To je vid prizivanja proslosti koji bih nazvala nostalgicnom... (Hacion 1996: 350)

Sta god da je receno u originalu, u nasem jeziku ova recenica moze da glasi ili


To je vid prizivanja proslosti koji bih nazvala nostalgicnim...

ili


To je vid prizivanja proslosti koju bih nazvala nostalgicnom...


ma koliko ovo drugo resenje, i pored gramaticke ispravnosti, bilo apsurdno.

Mnostvo je ovakvih gramatickih gresaka u prevodu.

Druga vrsta gresaka mogla bi se odrediti kao ogresenje o duh jezika. Recimo, umesto:


... nisu potpuno saglasni po pitanju oblika... (Hacion 1996: 196)

trebalo bi:


... ne slazu se u potpunosti kada su u pitanju oblici...

Ili, umesto:


Pripovedac je, kako sam kaze, prisiljen od strane istorije... (Hacion 1996: 183)

bilo bi bolje:


Pripovedaca je, kako sam kaze, istorija prisilila...

Umesto cestog 1960-e trebalo bi sezdesete godine dvadesetog veka.

Niz je i terminoloskih gresaka. Jedna od najdrasticnijih je prevodjenje engleskog fiction kao fikcija, iako je rec o terminu kojem u nasem jeziku najvise odgovara termin proza, ali, ukazivanjem na ove greske, usli bismo u drugu ravan rasprave o prevodjenju, sto je ovde, s obzirom na elementarne greske, bezmalo izlisno. Problem predsta vlja i transkripcija imena stranih autora. Tako je Edvard Said (Edward Said) postao Seid, a Lis Irigaraj (Luce Irigaray) postala je Ajridzeri. Sve ovakve greske mogle su biti ispravljene samo da je neko jos jednom, makar i povrsno, procitao rukopis prevoda. Ali, eto, nije. Rekao bih da su u takvim okolnostima prevodioci ove knjige, ipak, najmanje krivi za konacni izgled teksta.

(preuzeto iz 111. broja časopisa Mostovi)



_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Baraba
Džentlmen
Džentlmen



Godine: 48

Datum registracije: 02 Sep 2005
Poruke: 25413
Mesto: Na livadi, na zelenoj travi

germany.gif
PorukaPostavljena: Uto Mar 20, 2007 2:58 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Smatram zanimljivim sledeci chlanak iz dnevnih novina.


Naš či­ta­lac g. Bran­ko Pe­tro­vić nam je upu­tio niz jezičkih na­po­me­na u ve­zi sa tek­stovima ob­ja­vlje­nim u Po­li­ti­ci, me­đu ko­ji­ma ima pri­me­da­ba ko­je mo­gu ko­ri­sno po­slu­ži­ti i kao op­šti­ja upo­zo­re­nja. Pominjemo ne­ke od njih.

Is­po­sta­vlja se, re­ci­mo, da nam en­gle­ski je­zik, iz ko­jeg sve če­šće pre­u­zi­ma­mo lek­sič­ke ili sin­tak­sič­ke kon­struk­ci­je, ni­je uvek dovoljno „bli­zak“ pa su poneki iskazi pre­ve­de­ni ne­pri­klad­no. Ta­ko je, re­ci­mo, prevodilac jednog član­ka na­veo da je ne­ko­me „do­sta­vlje­na is­tra­žna evi­den­ci­ja“. Međutim, tu je, za­pra­vo, lo­še pre­ve­de­na en­gle­ska reč evi­den­ce, ko­ja u iz­vor­nom je­zi­ku zna­či – do­kaz, pa je otuda valjalo re­ći – da je ne­ko­me do­sta­vljen do­kaz, a ne „evi­den­ci­ja“.

Na isti na­čin je po­gre­šan prevod – „u obe­lo­da­nje­nom ra­por­tu“ ko­jom pri­li­kom se pre­vo­di­lac bu­kval­no po­veo za reč­ju re­port, ko­ja, međutim, u en­gle­skom zna­či „iz­ve­štaj“, pa je u pre­ve­du tre­ba­lo re­ći – „u obe­lo­da­nje­nom iz­ve­šta­ju“, a ne „ra­por­tu“; ra­port u srp­skom je­zi­ku ma­hom zna­či – usme­ni ili pi­sme­ni iz­ve­štaj pret­po­sta­vlje­nom o ka­kvoj kri­vi­ci, ak­tu­el­nim do­ga­đa­ji­ma, sta­nju u vojnoj je­di­ni­ci i sl., a što ovde nije bio slučaj.

Za­ni­mlji­va je i pri­med­ba našeg či­ta­o­ca u ve­zi sa reč­ju gra­fit(i). Či­ta­lac, na­i­me, sma­tra da je is­kaz ti­pa „po­ja­vio se no­vi gra­fit“ ne­pra­vi­lan, a da je pra­vil­no – gra­fi­to („po­ja­vio se no­vi gra­fi­to) s ob­zi­rom na to da je po­sre­di ita­li­jan­ska re­č – graf­fi­to ko­ja zna­či – cr­tež ili na­pis na zi­du ili zgra­di i sl. Ovo oso­bi­to i sto­ga što gra­fit (reč grč­kog po­re­kla) ima dru­ga­či­je zna­če­nje: zna­či mi­ne­ral, ko­ji se upo­tre­blja­va i za iz­ra­du „sr­ca“ olov­ke i dr. pa nije dobro „po­ja­vio se no­vi gra­fit“.

Me­đu­tim, u na­šem je­zi­ku se re­đe upo­tre­blja­va ob­lik jed­ni­ne (gra­fit) u zna­če­nju na zi­du is­pi­sa­ne pa­ro­le ili teksta. U toj upo­tre­bi obično stoji ob­lik mno­ži­ne (gra­fi­ti), dok „ita­li­ja­ni­zi­ra­na“ forma gra­fi­to u nas ni­je uobi­ča­jena, a i ne tre­ba je favorizovati (samo iz eti­mo­lo­ških raz­lo­ga). Za­pra­vo, u srp­skom je­zi­ku gra­fit (oblik jed­ni­ne) zna­či i jed­no i dru­go: i mi­ne­ral („sr­ce olov­ke“) i tekst ili crtež ispisan na zi­du ili zgra­di (obično po­li­tič­ke ili bun­tov­ne sa­dr­ži­ne).

Uosta­lom, ob­lik i zna­če­nje stra­ne re­či ne mo­ra, u principu, uvek bi­ti „ko­pi­ja“ iz­vor­nog je­zi­ka; stra­na reč na na­šem te­re­nu mo­že do­ži­ve­ti iz­ve­sne gla­sov­ne mo­di­fi­ka­ci­je i zna­čenj­ske adap­ta­ci­je i izme­ne. Ali vred­nost ta­kvih preosmišljavanja ili preoblikovanja ni­je uvek i va­lid­na, a od­me­ra­va se mestom u jezičkom sistemu, te ras­pro­stra­nje­no­šću i usta­lje­no­šću u standardnojezičkoj prak­si.

Pri­med­be na­šeg či­ta­o­ca od­no­se se, me­đu­tim, i na ne­ke do­ma­će ne­ko­rekt­no­sti. Tako, zapažen is­kaz u jed­nom na­pi­su – „Vla­da je upr­ska­la – pred­sta­vlja odista ne­do­pu­sti­vu vul­ga­ri­za­ci­ju gla­go­la upr­ska­ti, koji se, ume­sto regularnog značenja – za­br­lja­ti, pod­ba­ci­ti (u ne­če­mu), obru­ka­ti se, osra­mo­ti­ti se i sl., mo­že ču­ti samo u ne baš do­lič­nom go­vo­ru.

Na­šem či­ta­o­cu za­sme­ta­la je i sintagma – „is­hi­tre­na ak­ci­ja“, a po­što on „ne pri­zna­jem gla­gol „is­hi­tri­ti“, ve­ro­vat­no bi, po njemu, pra­vil­no bi­lo re­ći „br­zo­ple­ta ak­ci­ja“. Tu, me­đu­tim, čitalac ni­je, sa­svim u pra­vu. Gla­gol is­hi­tri­ti i pri­dev is­hi­tren u sta­ri­jim iz­vo­ri­ma, isti­na, obič­no zna­či stvo­ri­ti u ma­šti, iz­mi­sli­ti; iz­ma­mi­ti, iz­vu­ći, a is­hi­tren – zna­či na­me­šten, iz­ve­šta­čen, od­no­sno do­vi­tljiv, lu­kav, vešt, dok u sa­vre­me­noj ver­zi­ji is­hi­tren ima sa­svim su­prot­no zna­če­nje: ne­pro­mi­šljen, br­zo­plet, pre­na­gljen, da­kle no­vo i rašireno zna­če­nje, ko­je se da­nas, iz­gle­da, ne mo­že vi­še sma­tra­ti ne­re­gu­lar­nim.

I još jed­na „spor­na“ reč: oroz ili oki­dač? Či­ta­lac na­vo­di iskaz: „On je sa­mo po­vla­čio oroz“ i napominje da oroz mo­že da zna­či sa­mo krat­ku po­lu­gu na gor­njem kra­ju na­vla­ke ko­ja se na­teg­ne pal­cem, dok se ak­ti­vi­ra­nje va­tre­nog oruž­ja vr­ši po­vla­če­njem oba­ra­ča („aliti oki­dača“). Me­đu­tim, stan­dard­ni reč­ni­ci na­šeg je­zi­ka to ne po­tvr­đu­ju. I jed­no i dru­go ozna­ča­va­ju jed­na­ko: oki­dač kao deo ko­jim se sta­vlja va­tre­no oruž­je u dej­stvo, ali i – oroz „oki­dač na pu­šci ili sl.“ (v. Reč­nik Ma­ti­ce srp­ske), ma­da je mo­gu­će raz­mi­šlja­ti i na na­čin ka­ko to naš či­ta­lac či­ni.

(14.03.2007. Политика)

_________________









Ne zaboravi da zaboravljeni nikada ne zaboravljaju zaboravne!
Ne zaboravi da vratiš dugove, jer oni kojima duguješ tebe nikada neće zaboraviti!
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Uto Jun 19, 2007 12:58 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Autori sami
sebi sponzori


E. K. R., 18. jun 2007

PREVOĐENjE savremene srpske književnosti i njeno predstavljanje u svetu zavisi, uglavnom, od entuzijazma i preduzimljivosti samih pisaca. Ukoliko žele da se njihove knjige čitaju na stranim jezicima, moraju sami da pronađu prevodioca, agenta i plate prevođenje svog štiva. Tek kada se "probiju", zainteresuju stranu publiku za svoja dela i ubede izdavače da to što pišu zaista vredi, mogu da očekuju da će neko drugi da plati prevođenje njihove proze, poezije ili drama.
Na najvećem tržištu knjiga, američkom, godišnje se pojavi 150.000 novih naslova, od kojih su samo 150 prevedena dela, i to sa svih svetskih jezika. Da bi neki naš pisac prošao kroz to "usko grlo" i stigao među jedan promil stranih autora koji uspeju da zainteresuju američke izdavače, mora da ima, koliko dobru knjigu, toliko i dobrog agenta. Zoran Živković, jedan od naših najviše prevođenih savremenih pisaca i dobitnik najveće svetske nagrade za fantastiku, priseća se da je u godinama probijanja do američke publike učio isključivo na sopstvenim greškama.
- Kada sam izdavačima poslao prvi rukopis preveden na engleski, stigao mi je odgovor da im nikada više ništa ne šaljem. Tek tada sam saznao da u svetu autori dela ne šalju sami, već da izdavači sarađuju isključivo sa agentima - priča nam Zoran Živković. - Od tada, pa do danas, svaki prevod plaćam sam, čak i odštampam mali tiraž na engleskom i ponudim "gotov proizvod", Jer, zamislite, kolika je verovatnoća da će izdavači koji, u proseku, dobijaju 80 rukopisa dnevno da se zainteresuju i plate vam prevod na engleski. Zato, potrebno je da uložite u sebe. Da biste igrali utakmicu, morate da se pripremite, kupite dres i kopačke. Tako je i u savremenom izdavaštvu - morate da uložite u sebe.
I kada domaći pisac odluči da "otisne" knjige u svet, teško će u zemlji naći prevodioca. U Udruženju književnih prevodilaca kažu da tek nekoliko njihovih kolega prevodi umetničke tekstove na strane jezike. Cena prevoda na engleski je oko deset evra po stranici. Uglavnom prevode i prepevavaju na maternji. Živković, zato, kaže da je bar za polovinu uspeha njegovih knjiga u inostranstvu zaslužna Alisa Kopl-Tošić. Ona mu je prevela 14 romana na engleski jezik. Kaže, rade istovremeno. Samo dva dana pošto završi rukopis nove knjige, ona mu donese gotov prevod.
I Milorad Pavić, visoko postavljen na listi najviše prevođenih savremenih srpskih pisaca, kaže da ako ponudite robu koja se traži u svetu, sigurno će to da vam objave!
Pavić je danas već uhodan na terenu prevođenja i plasiranja knjiga na strana tržišta, ali smatra da bi, svakako, bilo dobro i potrebno da država stane iza promocije srpske književnosti u svetu. Ali, pošto trenutno nije tako, kaže on, piscu koji tek kreće u proboj na stranom terenu - potreban je agent. A da li će prevedena knjiga imati uspeha, možda može da objasni i mehanizam izdavačkog zanata - danas strani izdavači najčešće biraju pisce kojima unapred daju temu za koju su sigurni da će se najbolje prodavati!


PREVODIOCI

- NIJE lako nekome kome jezik nije maternji da na njega prevodi. To se uvek oseti. Najbolji primer kako izgleda kada prevodiocu jezik nije maternji je luksuzna "jatova" revija - kaže Alisa Kopl-Tošić. - Prevodim već tri decenije, ali u početku nije bilo lako. I danas, pisci teško nađu sredstva, a prevodioci, pošto žive od svog rada, retko će izabrati da dnevno prevedu pet strana komplikovanog književnog teksta, kada za isto vreme mogu da urade 15 stranica novinskih tekstova i dobiju trostruko veći honorar. I to je razlog što je književnih prevodilaca malo. Posla ima za one koji umeju i vole da rade. Prevođenje nikada nije dosadno, samo je rad ponekad težak i spor.

Izvor: Novosti

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Jezik je produžetak misli, osećaja, znanja ~ -> Prevodilaštvo i prevodioci Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana prethodna  1, 2, 3
Strana 3 od 3

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2018. godine - Venčanja, svadbe - Proslave - TipoTravel - Kuda večeras - Anwalt - legal -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon