Drevne civilizacije

vesnaue · Početnik Domaćeg.de

samo da pohvalim Smile

pangla · Početnik Domaćeg.de

moze li ko naci nesto [bar 20-ak strana] o inkama ... unaprijed hvala

rain-man · * EXITovac *

SAMURAJI

PRESEK JAPANSKE ISTORIJE: 1185-1868

1185-1333 Kamakura Bakufi (period vladavine familije Minamoto)
1336-1574 Ašikaga Bakufu
1567-1600 period ujedinjenja
1603-1868 šogunat Takugave
1868 početak modernog doba Japana

PRVI ŠOGUNAT
Kamakura Bakufu 1185-1333
Kamakura postaje glavni grad
Jorimoto postaje prvi šogun sa pravom nasljeđa
razvitak feudalnog sistema
period jačanja socijalnog položaja i ekonomske moći samuraja
jačanje zen budizma ( uključuju se vježbe meditacije )
car postaje samo figura

DRUGI ŠOGUNAT
Ašikaga Bakufu 1336-1574
novi glavni grad je Kjoto
Takaji postaje prvi šogun iz familije Ašikaga
jačanje snage daimja:politička dezintegracija
daimji napadaju susjede,plene posede

procvat kulture:
ikebana,bonzai
ceremonija čaja
slikanje pejzaža,arhitektura,poezija
dolazak Portugalaca

Period pokrajinskih ratova (1467-1568)
period sa mnogo ratova
autoritet i prestiž careva i šoguna opadaju

Period ujedinjenja (1560-1597)
tri politička i vojna lidera se izmiruju: Nabunaga,Hidejoši i Ijasu
Ašikaga vraća snagu 1568. uz pomoć Nabunage
zavjera protiv Nabunage radi vraćanja snage i slave ostalih šoguna
1573. Nabunaga povlači svoje mjesto u šogunatu
Ašikaga zadržava titulu šoguna,ali bez slave i autoriteta
1597. šogun umire,loza Ašikaga se završava

TREĆI ŠOGUNAT
Dinastija Takugava 1603-1868
1603. Ijasu iz familije Tokugava postaje šogun
glavni grad Edo (današnji Tokio)
Ijasu pokušava da kontroliše vojnu snagu svih daimja:
daimjo je morao tražiti dozvolu za sve što je planirao da uradi (popravak dvorca,ulazak u zemlju drugog gospodara,udaja kćerke)
period dominacije vojne klase (šoguni,daimja i samuraji)
car je tretiran sa čašću,ali je još uvijek samo figura
restrikcija socijalne pokretljivosti:
društvo se podijelilo na 4 klase (samuraji,seljaci,umjetnici,trgovci)
samo je samuraju dozvoljeno da nosi dva mača (dugački napolju,kratki svo vrijeme)
mirni period vladavine Tokugave predstavlja problem samurajima:
nema borbi
mnogi su ostali bez prihoda
morali su da se odreknu statusa samuraja da bi dobili farmu,ili da postanu trgovci-neki su to i uradili
postaju ronini (bez gospodara)
mnogi samuraji postaju učitelji borilačkih vještina
vodeći pisci,pjesnici i umjetnici su bili samuraji
kulturni razvoj:
"kabuki","haiku"
Maj 1868. prestaje vladavina posljednjeg Tokugava šoguna:
počinje preporod carstva
moć se vraća caru

rain-man · * EXITovac *

SAMURAJ I SMRT

"Put samuraja je put smrti.Kada dodje do smrti,postoji samo kratak izbor smrti."

SMRT U BORBI
Ne bi trebalo često isticati da je za idealnog ratnika,put samuraja bio put smrti.Velika važnost se pridavala činjenici da način na koji se umire,ne ostavi nikakvu mrlju i ne ukalja čast.Zbog toga se smatralo neprihvatljivim i pomisliti na moguću smrt ili ranu.Ovo je,naravno,u domenu psihologije,što se može dokazati mnogobrojnim ličnim iskustvima.Stoga se divimo velikoj mudrosti Usegi Kenzina,koji je podsticao svoje sljedbenike ovimriječima: "Idite na bojno polje,čvrsto ubjeđeni u pobjedu pa ćete se kući vratiti bez ikakve rane.Uđite u borbu potpuno uvjereni da ćete poginuti - i ostaćete živi.Ali,ako želite da u bici preživite,sigurno ćete poginuti.Ako napuštate dom,ubjeđeni da ga više nećete vidjeti,sigurno ćete se vratiti živi,i ako samo pomislite da se vratite živi - nećete se vratiti".
Vješti mačevalac ne bi trebalo ni da pomišlja na pobjedu.Nije potrebno posebno naglašavati da se ovakva samodisciplina prilično rijetko nalazila u stvarnosti,ukoliko nije dugo i uporno uvježbavana.

SEPUKU
Čin sečenja sopstvenog stomaka je toliko neverovatan način samoubistva,da je vjerovatno postao najpoznatiji elemenat samurajske mitologije.Na zapadu je poznatiji kao hara-kiri ("vulgarno"-ali ovaj izraz sigurno nije bio korišten u to doba).Ovaj čin je zahtijevao nadljudsku hrabrost,te je tokom godina postao privilegija samuraja.Obični ljudi su se mogli objesiti ili udaviti,žene samuraji su rezale sopstvene vratove;samo je samuraj mogao izvršiti sepuku.Biti uobičajeno pogubljen je bilo sramno i obično rezervisano za izdajice.U Edo periodu,sepuku je postao visoko razvijen ritual sa prizvucima šintoa.
Prvo bi se postavljao tatami (strunjača),omeđen bijelom bojom,sa velikim,bijelim jastukom na sredini.Svjedoci bi se diskretno povukli na jednu stranu, u zavisnosti od važnosti predstojećeg samoubistva.Samuraj bi,obično obučen u bijeli kimono,kleknuo na jastuk.Nesto preko metra iza njegovih leđa,sa lijeve strane,kleknuo bi njegov "kaišakunin" - pomagač.On je obično bio blizak prijatelj osuđenog i njegova dužnost nije bila baš popularna.Njegov posao je bio da spriječi samuraja da izvrši sepuku u velikim mukama i da ne pokaže znake bola,tako što bi mu odsjekao glavu.Traljavo obavljena dužnost je bila velika sramota,te su pri tom činu bile potrebne mirne ruke.
Ispred samuraja bi ležao nož na lakiranom poslužavniku.Kada je spreman,samuraj bi odvezao pojas na svom kimonu i otkrio stomak.Tada bi podigao nož jednom rukom,a drugom bi ga izvadio iz korice,ostavljajući je sa strane.Zatim bi zabio nož u lijevu stranu stomaka i prevukao ga na desnu stranu.Potom bi nož trebao okrenuti u stomaku i povući oštricu prema gore.Mnogi samuraji nisu mogli da izvrše ovaj zadnji,nevjerovatno bolan potez,pošto bi mu pomagač odsjekao glavu na prvi znak boli.Rez izveden do kraja je bio poznat kao "jumonji" i njegovo izvođenje je smatrano posebno impresivnim sepukuom.

rain-man · * EXITovac *

SAMURAJ I ZEN

Zen polazi od teze da logički način mišljenja,ma kolike bile njegove praktične zasluge,ne može da zadovolji upravo one naše najdublje duhovne potrebe.

Zenovsko iskustvo se vrlo brzo počelo "prevoditi" na najrazličitije oblasti života,pogotovo što su se principi i metodi koje je zen razvijao pokazali izuzetno dejstveni.Jedni od prvih koji su,gonjeni svojim potrebama,zakucali na vrata zenovskih manastira bili su samuraji.

Ratnike koji su imali samo svoj mač - onaj što se u boju trži objema šakama,budući da samuraj,po pravilu,ne nosi štit - privuklo je učenje koje je uzdizalo spontanu mudrost savršeno uvježbanog tijela.Učeći da je život - bez posrednika - samo u pravom i pravovremenom djelovanju,dok razmišljanje može da znači i smrt - zen ipak nije nastojao da svijest pretvori u prosti okidač impulsivnog čina,koliko je učio kako da se izbjegne blokiranje akcije mišlju,kako da se misao učini toliko opuštenom da se sa činom potpuno podudari u vremenu i prostoru,da postane,moglo bi se reći tek pretpostavljeni centar misaono-akcione gravitacije,tačka apsolutnog mirovanja u središtu uskovitlanih poriva.Takvo uvježbavanje ubojite preciznosti,koje ne proističe iz znanja,nego iz intuitivne primjene savršenog pokreta,izvanredno je odgovaralo siromašnom ratniku,koji je maču,svom jedinom imetku,pripisivao duhovna svojstva sa kojima su njegova sopstvena imala da se stope.Iz tog odnosa nadahnutog zenom izrasta bušido, doslovno "put viteške vrline",Tao ratnika,njegov borbeni i moralni kodeks - u stvari,direktna primjena zena na ratničku vještinu.

Postojao je još jedan,možda najznačajniji faktor koji je posebno doprinio da zen bude prihvatljiv za one čiji je život već duboko bio prožet šintoizmom.Glavni obred šintoizma je harai - čišćenje.Najobičniji simbol ovog obreda je posjetilac koji ispira usta i pere ruke u posudi sa vodom prije ulaska u unutrašnjost svetilišta,bez obzira na to da li je to Ise ili neko skromno zdanje,negdje usred pirinčanih polja.Svaka vrsta "čišćenja",od najjednostavnijeg do najuzvišenijeg,smišljena je da u japanskom ratniku stvori ili,tačnije,da ponovo svori "jasno,čisto srce".
U šintoizmu uopšte ne postoji koncept prvobitnog grijeha.U hrišćanskim raspravama o moralu sasvim je uobičajeno govoriti o grijehu kao o prirodnoj zamjeni vrline.Ovaj pluralitet ne postoji u šintoizmu gdje ono što mi nazivamo grijehom,postoji više u prirodi nekog spoljnog elementa,neke zablude,koja ne utiče na pravu osobu.Bitan dio upražnjavanja zena bio je usmjeren na oslobađanje čovjekovog "pravog karaktera",honšo.Ovo nije bio toliko proces izgradnje koliko skidanja,odbacivanja svih spoljnih elemenata, sve dok se ne postigne stanje mu,odnosno "praznine, čistote, nepostojanja".To je vrlo blisko,možda ne identično s nejasnom praksom meditacije,poznate šintoizmu.Kod samuraja,šintoizam je obezbijedio nasljednu sredinu,konfučijanizam dao etički kodeks,a zen formirao njihovo ponašanje u miru i ratu.Ovo specifično japansko trojstvo nikada nije bilo simetrično.Razlika se uvijek stvarala zahvaljujući modi,istorijskim periodima,lokalnim tradicijama i ćudljivosti pojedinaca.

rain-man · * EXITovac *

SAMURAJ I MAČ

Ratnik i mač su jedno,oboje prepušteni volji nesvjesnog.

Izrada sječiva je bio postupak religiozan i svečan.Vlasnik kovačnice upražnjavao je "čišćenje"svakog dana ritualnom svetom vodom.On i njegovi pomoćnici zagrijavali su i kovali sječivo,izdvojeni od svijeta,sve dok ga ne bi završili,a to je bio posao koji je mogao potrajati nekoliko nedjelja.Od početka do kraja ovaj proces je tekao po zakonima šintoizma.Onog momenta kada bi došao u ruke samuraja,cilj mača je bio da nastavi službu koju duguje svom zakonitom gospodaru.I tako je konfučijanski etički kodeks podržavao obevezu odanosti gospodaru.Mač ne bi trebalo izdvajati iz ovog konteksta.Ali kada se jedanput izvuče iz korica,njime treba rukovati u duhu zena,sigurnog i najjačeg vođe u njegovom efikasnom korišćenju.

Karakter čovjeka koji je napravio oštricu,vezivao se za sam mač.U nekim slučajevima i mač je imao svoj tajni život.Iz ove hipoteze se može zaključiti da samuraj koji isuče mač,to je stanje poznato kao munen i predstavlja pojam kome se u zenu od starine pridaje velika važnost,treba da izvrši ono što je naumio.Munen,čije je značenje "bez razmišljanja",koji su uživali prvi stanovnici raja.Ovo ne treba miješati sa pojmom satori (prosvećivanje),iako je munen,nesumnjivo neizbježan korak ka tom cilju.Možda nam japanska fraza "munen muso de aru" - "oslobođen svih ovozemaljskih briga",može bolje opisati njegovo značenje.

Samurajima je jedino bilo dozvoljeno da nose dva mač,a taj par se zvao daišo (kratki i dugi),kao simbol njihovog jedinstvenog ratničkog statusa.Ova dva mača (duži - katana i kraći -vakizaši) su nošeni zajedno ali su rijetko korišteni zajedno, u borbi. Mijamoto Musaši,mačevalac-svetac i pisac najpoznatije knjige o mačevanju ("Knjiga o pet prstenova"),je upražnjavao neobičan borbeni stil,koristeći oba mača istovremeno - "Dva raja".
Još jedna vrsta mača je vrijedna spomena,a to je no dači.Ovaj ogromni mač sa drškom za dvije ruke su koristile samo posebne pješadijske jedinice.
Samuraji su koristili katanu za odbranu podjednako kao i za napad i nikada nisu morali nositi štitove (za razliku od vetaza u Evropi).Nikada ih nisu ni trebali zbog katanine superiorne izrade koja je mogla koristiti u obe svrhe.Ovaj mač je mogao presjeći čovjeka popola - bukvalno.

Obično su osuđeni kriminalci korišteni za testiranje novih mačeva,ali se češće koristio svežanj bambusovih grana.Neki mačevi su imali detalje testiranja ugravirane na držaču mača.Zahvaljujući otpornosti ovakve oštrice,samuraj je mogao blokirati i zadavati udarce koji su sa lakoćom lomili obično čelično oružje.Nijedan drugi mač (čak ni poznati mačevi iz Toleda - Španija),nije mogao da se poredi sa katanom.Ona je,vjerovatno,najbolje ručno oružje ikad proizvedeno.

Mač je postao "samurajeva duša",i ostajao je u porodičnom naslijeđu.U Drugom svjetskom ratu,neki oficiri su imali svoje porodične mačeve u sklopu vojne opreme,koje su nosili u borbe.Oficirski mačevi koje su saveznički vojnici nosili kućama kao suvenire sa pacifičkih ratišta,imaju neprocjenjivu vrijednost kao antički predmet.

rain-man · * EXITovac *

OBRED ČAJA

Komplikovana,a opet sasvim jednostavna,ujedno direktna i produbljena,ceremonija čaja u mnogo čemu može biti metafora ne samo za ideal samuraja nego i za čitav Japan uopšte.

Možda jedno od najfascinantnijih umijeća koje je bilo povezano sa samurajima je "ča no ju" ili ceremonija čaja.Ceremonija čaja se izvodila u paviljonu čaja - "čačitsu".Gost bi ulazio kroz "nijiriguči", a ako je samuraj odlagao bi svoj mač ispred paviljona.Paviljon je uredjen tako da onaj koji uđe, prvo opazi pergamentni zamotuljak (popisimena) koji visi iznad ložnice - "takonoma".Pošto je zamotuljak pažljivo odabran od strane domaćima (jer treba da predstavlja raspoloženje ili godišnje doba), gosti bi tradicionalno iskazali poštovanje sa nekoliko trenutaka tišine, prije sjedanja oko malog prostora na podu u centru prostorije.

paviljon caja - "čačitsu"

U tom trenutku, ušao bi domaćin i gosti bi mu (ili joj) zahvalili na pozivu i uljudno se raspitali o pergamentu ili o nekom drugom objektu u prostoriji.Vrijeme provedeno u paviljonu (razgovori i druzenja) je kratko i smatrano je neuljudno pričati o stvarima koje nisu u vezi sa samom ceremonijom.Uljudan gost bi, zatim, servirao komadić tankog metala - "kaiseki", koje je trebalo da prija oku isto koliko i ukus čaja ustima.Nakon toga se umjereno služi "sake" u plitke zdjelice, sa komadićem voća ili nekog drugog, laganog dezerta.Tada gost izlazi iz paviljona da bi ga domaćin uredio za pijenje čaja, zamjenjujući pergament sa jednim cvijetom u vazi.Kada se gost vrati, domaćin zagrijava vodu u lončiću, ispira i briše zdjelice za čaj.Zatim stavlja izmrvljeni zeleni čaj (u prahu) u zdjelicu sa maramicom od bambusa, te miješa čaj sa vodom bambusovom kašikicom, sve dok se na površini ne pojavi rijetka pjena, te ga servira gostima.
Služile su se dvije vrste čaja: "koiča",koji je više formalan,gušćeg sadržaja i gorčeg ukusa i "usuča", koji je rijeđi i manje formalan.Prvi se servira "koiča" i svi gosti piju manju količinu iz iste zdjelice.Kasnije, tokom ceremonije, servira se "usuča" u posebne zdjelice.Zdjelice su različite izgledom i u skladu su sa karakterom domaćina i sa godišnjim dobima."Zimske" zdjelice su dublje,radi zadržavanja toplote, dok su "ljetne" zdjelice pliće i šire da bi lakše oslobađale toplotu.

rain-man · * EXITovac *

LEGENDE

Sledi nekoliko legendi o samurajima koji su dali svoje živote zarad časti

Taira Noricune (umro 1185.)
U bitci Dan no Ura,Noricune je bio riješen da uzme glavu velikom vođi protivničke vojske (Minamoto Jošicune)do kojeg je bilo nemoguće doći.Preskakao je sa čamca na čamac, tražeći svoj plijen.Međutim,tri Minamotova ratnika su mu prilazila da ga odgovore od njegove namjere (jer nije imao šanse), ali je Noricune u žaru naleta jednog već bacio u more.Zatim se pohrvao sa ostalom dvojicom.Uhvatio je drugog ratnika - Zanemicua,ispod lijeve miške i njegovog mlađeg brata Đira ispod desne, čvrsto ih stisnuo i bacio se u talase govoreći: "Dobro dođite!Budite mi društvo u planinama Šidoa.Imao je dvadeset i šest godina.

Šiaku Saburoceman (umro 1333.)
Saburoceman je bio sin nisko rangiranog člana porodice Hđo Bakufe.1333. godine Hođo je bio poražen od Go-Daidža i Kamakura (glavni dvorac) je bio napadnut.Saburocemanov otac je odlučio da izvrši samoubistvo zajedno sa svojim učiteljem, ali je rekao sinu da pobjegne i da nastavi život kao monah.Saburoceman je to odbio: "Iako nisam aktivno i lično povezan sa našim učiteljem, kao tvoj sin vaspitan sam pod zaštitom njegove mudrosti.Da sam rođen kao monah,bilo bi drugačije.Rođen u samurajskoj porodici, kako mogu da ostavim tebe i našeg učitelja i da spasim sebe?Nema veće sramote od takve.Ako ćeš da dijeliš sudbinu našeg učitelja, dopusti mi da ti budem vodič u naredni život!" Prije nego što je završio govor, prosjekao je svoj stomak.

Makara Naotaka (umro 1570.)
Ovaj veliki ratnik, poznatiji po tituli "Jurozemon", odjahao je da zaštiti povlačenje Asakure, poslije izgubljene bitke protiv Tokugave Ijasuom i Odom Nobunagom kod Anegave 1570. godine.Zajedno sa svojim sinom, boreći se sa nekoliko puta brojnijom vojskom, držao je odstupnicu da bi kupio što više vremena.Konačno, okruženi dobokim vodama Anegave, Makara i njegov sin Naomoto su bili odsječeni od svoje vojske - ali ne prije nego što je Asakura sigurno pobjegao.

Macunaga Hisahide (umro 1577)
Zbog neuspjelog rata protiv Oda Nobunage,Macunaga je bio suočen sa izvršavanjem samoubistva, dok su neprijateljske snage provaljivale zidine njegovog dvorca.Macunaga je bio poznati majstor čaja i znao je da je Nobunaga pored njegove glave želio njegov slavni lončić za čaj "Hiragumo".Naredio je da se poslije njegovog samuobistva,njegova glava i Hiragumo zavežu zajedno i raznesu barutom.

Nišima Morinobu (umro 1582.)
Morinobu je bio peti sin poznatog daimja Takede Šingena.Njegov stariji brat , Kacujori je izgubio bitku kod nigašina 1575.i sada su trupe Ode Nobunage polako osvajale Takedine zemlje.Skoro svuda je Takedina vojska dezertirala, ali je dvorac Takato još uvijek odolijevao.Odbijali su napad za napadom, a među braniocima su bile čak i fizički spremnije žene.Kada je dvorac konačno provaljen, Morinobu se popeo na zid i počeo da dovikuje napadačima.Nabrajao je sve Nobunagine zločine i prorekao da dolazi vrijeme njegovog pada.Zatim izvrsio sepuku pred svima.Oda Nobunaga je umro nekoliko mjeseci poslije ovog događaja.

rain-man · * EXITovac *

TERMINI

bakufu
Japansko vojno pravilo; pravilo šoguna

budo
Način borbe - ime prihvaćeno u xx vijeku za borilačke vještine,sa naglaskom na njihove miroljubive osobine

buši
Ratnik - ime dato svim ratnicima koji su stvorili porodice sa vojničkom tradicijom

bušido
Put ratnika - kodeks časti

daimjo
Feudalni gospodar,posjeduje veliki broj samuraja u svojoj službi,koji mu se zaklinju na vjernost u skladu sa "bušidom"

ken-jutsu
Umjetnost ratovanja mačem - umijeće korišćenja mača od trenutka izvlačenja iz korica,sa ciljem napada na protivnika

naginata
Oružje koje je koristila pješadija u borbi protiv konjice; inače,omiljeno oružje samurajevih žena i monaha-ratnika

ninja
Grupa muškaraca i žena,specijalno treniranih za špijunažu i ubistva.Uzimani su iz donjih društvenih slojeva;daimjo ih je koristio za smaknuća neprijateljskih daimja i za upade u protivničke tvrđave

ronin
Tokom perioda Tokugave,ovo ime je davano samurajima koji nisu više služili svog gospodara,bilo zbog njegove smrti, ili zbog gubitka zemlje.Mnogi su postajali učitelji borilačkih vještina

samuraj
Ratnik - samuraji su štitili svog gospodara i bili su specijalno trenirani u oblasti borilačkih vještina

sepuku
Ritualni čin samoubistva koji su mogli izvoditi samo samuraji

šogun
Titula koju car daje onom daimju koji se pokaže bogatijim i snažnijim od ostalih gospodara

so-jutsu
Tehnika korišćenja koplja,koja se izvodila u tradicionalnom oklopu samuraja

ksantipa · Odomaćeni član

INKE - DOBRONAMJERNI NAROD

UVOD

Povijest čovječanstva najbolji je dokaz da je isključivost u mnogočemu tek fraza. Koliko često kažemo vjerojatno ili moguće kad pokušavamo definirati neke situacije jer ih sa sigurnošću ne bismo mogli nazvati takvima?Takvi konflikti prisutni su i u doba kad su svi mogući izvori i sredstva informacija dostupni.Što bi se dogodilo kad bismo se osvrnuli na razdoblje stotinama godinama udaljeno od našeg vremena, u doba koje nam se čini tako davno i daleko, ne samo vremenski,već i s obzirom na podatke koji su ostali? Dogodila bi se pretpostavka. Takvo što ,ukoliko težimo znanstvenom mišljenju ili empirijskom dokazu, možda i nije najpoželjniji pristup ipak ona može poslužiti kao svojevrsna hipoteza te samim time i temeljna ideja koju pokušavamo potvrditi i uspostaviti kao činjenicu.Moja je pretpostavka da se drevna država Inka ,usprkos svoj veličini svog kulturnog ,političkog i gospodarskog dostignuća , ne može karakterizirati epitetima idealne države kakvom je mnogi nazivaju,i iz tog razloga ponajviše sam se fokusirala na one tekstove koji joj ne pristupaju sa pretjeranim strahopoštovanjem ( uostalom takva mišljenja i prevladavaju ) već iz jedne druge perspektive, često neuskladive sa ”povijesnim istinama� drugih istraživača. Površni podaci koje laik zna o Inkama mogli bi ga navesti na takvo mišljenje, no zašto stručnjaci očigledne mane te države ne prepoznaju kao suprotne ljudskoj slobodi?Možda zato što je riječ o neobično mudroj državi ,o narodu izuzetno povezanom sa prirodom i religijom,o ljudima koji su apsolutnu vlast cara Inka doživljavali kroz dugu povijest te religiozno značenje njegove ličnosti.Mnogi bi mogli pomisliti da takvo uređenje kakvo je u Inka postojalo oni sami nisu prepoznavali kao ”loše� ,što se može objasniti kulturološkom pozadinom čitave priče o ”vodećim Inkama�,uostalom i sama država se brinula za osiguravanje egzistencije narodu.Pokoravanje naroda i briga vlasti za (duhovno) pokoreni narod ne bi li narod nastavio raditi , osobine su države koji bi mnogi umovi mogli smatrati idealnom zbog jednog isključivog razloga:funkcionira.Funkcionira savršeno jer se istovremeno brine o čovjeku i koristi ga za ostvarenje svoje apsolutne moći.Nemojte me krivo shvatiti, činjenica jest da je bit države da je funkcionalna i naravno da ljudi moraju raditi i biti organizirani ipak koliko god da je sve to postojalo kod Inka,to društvo nije posjedovalo ravnopravnost,položaj privilegiranih bio je gotovo božanski u odnosu na ”obične ljude� ne samo u distribuciji povlastica ,već i u distribuciji znanja i kvalitete izbora.Riječ je o društvu koje je postojalo prije skoro petsto godina ,koje su Španjolci uništili (možda baš zbog uvjerenosti u svoju svemoć i božanski značaj),koje mnogi rado glorificiraju jer ti su ljudi posjedovali jednu nevjerojatnu svijest o prirodi i čovjeku.Zbog svega toga zaslužuju određen respekt i ne isključujući mogućnost da sam prenaglila i neutemeljeno ih �napala� ,ne mogu previdjeti neke stvari.Možda je to bilo takvo vrijeme koje je ”trebalo� vlast odabranih ,možda nisu znali drukčije ipak smatram da bi ih takvim mišljenjem prije mogli uvrijediti nego opravdati.Njihovo je društvo bilo takvo jer im je to odgovaralo.�Posebnost� pojedinaca na vlasti bila je dio njihove tradicije duboko infiltrirane u njihovu religiju i način života.Po mom mišljenje svoju su superiornost u odnosu na druge izrazito apsolutističke narode pokazali dobrom socijalnom politikom.Zbog tih razloga mnogi to društvo nazivaju dobrohotnim apsolutizmom.Meni se već sama ta konstrukcija čini nepotpuna.Dobrohotni apsolutizam u svom mi se korijenu čini apsurdan,pojedinci koji su na vlasti ,koji tu vlast apsolutiziraju (neovisno iz kojih poriva) na realnu štetu naroda jer nijedno takvo društvo ne može tretirati pojedinca u skladu sa svim njegovim pravima,a istovremeno im pomažu razno-raznim fondovima ili to čine iz čiste svijesti o koristi koju imaju od naroda ili su uistinu uvjereni da su božanskog podrijekla te pokazuju samilost prema ”nižima�.

U svakom slučaju o takvim je pitanjima teško teoretizirati jer svatko ima vlastita viđenja osobne slobode,međutim ono što je dokazano nakon dolaska Španjolaca jest da je narod isprva pokazivao zbunjenost jer im je car zarobljen(nestala je figura persone),a zatim ravnodušnost jer je na vlast došla nova figura koja je ustvari samo zamijenila prethodnu.Takva razina pomanjkanja emocija dokaz je da identifikacija ,nekakva kohezivnost društva nije postojala ,razlike su bile prevelike,a dobrohotnost-očito nedovoljna.Sami Indijanci su uostalom rekli:�Dobronamjerni apsolutizam koji ustaljuje apsolutizam nedobronamjeran je,ne dobronamjeran.�

ksantipa · Odomaćeni član

POČECI INKA

”Ovu zemlju,napisao je Simon Bolivar1 ,vodio je instinkt koji bi se mogao nazvati mudrošću same prirode.Za svoje ostvarenje nije se mogla ugledati ni na kakve poznate modele ,a za njene doktrine nije bilo ni učitelja ni primjera ,pa je sve prema tome bilo originalno i čisto poput inspiracije odozgo� ( Jonathan Norton Leonard: Davna Amerika, Zagreb 1970 , str.7 )

Uspjeh države Inka ,na koju se odnose riječi Simona Bolivara, moguće je razumjeti tek ukoliko se vratimo u njene početke.Počeci čovjeka na tim prostorima sežu u daleku prošlost kada je došao iz Azije preko Beringovog tjesnaca na prostore Sj.Amerike tijekom posljednje faze pleistocena.Glad,hladnoća,negostoljubivost područja bili su razlozi zbog kojih je čovjek nastavio svoju potragu za plodnijim krajevima ta preko doline Mexica i ravnica Yucatana došao u visoke Ande.Upravo na ovim prostorima pojavila su se prva prava carstva čija je veličina i istinska snaga izraza svoju kulminaciju dosegla u carstvu Inka.Njegova apsolutna moć prostirala se na 2500 milja duž visokog lanca Anda,od juga Kolumbije do sredine Čilea,a prijestolnica Cuzco izdignuta preko 2 milje iznad površine mora sva se sjajila od fino izrađenog zlata-najveće količine zlata sakupljene u tom dobu..Svoj razvoj osim ”izuzetnoj� organizaciji može zahvaliti i raznolikosti prirode.1532 F.Pizzaro2 s malim brojem španjolskih konkviskadora napao je Peru.Naišao je na dobro organiziranu državu Inka koja unatoč nevjerojatnim sposobnostima nije razvila nikakav pisani jezik kojim bi bilježila događaje.

Kako je uopće od prvih ljudi na ovim područjima Peru ”postao� zemlja Inka?Prvi ljudi koji su dospjeli do Anda bili su primitivni lovci,sakupljači hrane koji su prešli preko Panamske prevlake prije najmanje 11000 godina,a vjerojatno i ranije.Zahvaljujući arheološkim istraživanjima ,znamo za postojanje brojnih kultura koje su proizašle iz ostavštine prvotnih stanovnika odnosno njihovih potomaka3.Prva peruanska kultura poznata je pod nazivom Chavin koji dolazi od imena njihova centra Chavina de Huantara smještenog na visokom istočnom obronku Anda..Za nju je značajna uloga božanstva čovjeka-jaguara,koncepcija boga koji je napola čovjek,a napola mačjeg roda, a pojavljuje se i u olmečkoj kulturi,prvoj uspjeloj civilizaciji srednje Amerike koja je počela napredovati još u Južnom Meksiku 1000 godina pr.n.e.S pojavom boga jaguara ,simbola natprirodne snage i moći ,došlo je do širenja tog kulta od grada do grada što je uzrokovalo sukobe i uzbuđenja ,koja uostalom stvara svaka nova religija.Ipak došlo je i do stvaranja određenog jedinstva,a civilizacija Chavina se širila.Odgovor na pitanje odakle je potekla ta religija nije jedinstven iako povezanost sa Olmecima nije upitna.

Obje se vjere pojavljuju oko 1000 godine pr.n.e,obje su usredotočene na boga jaguara,ceremonijalni centri su također dio tradicije obiju religija .Sličnosti tu prestaju.Razdoblje jedinstva kulture Perua sa dominacijom chavinske kulture bilo je okončano oko 500.pr.n.e.Pretpostavlja se da je bog-jaguar pretrpio svojevrstan poraz teološke prirode ipak civilizacija Perua nije propala ,već se raskomadala što je dovelo do formiranja zasebnih,izoliranih zajednica poput kultura Paracas , Nazco,Mochica...Civilizacije Nazca i Mochica potrajale su do otprilike 600.pr.n.e.

1 Simon Bolivar,po kojem je država Bolivija dobila ime, bio je veliki borac za nezavisnost južnoameričkih država.

2 Francisco Pizzaro ( 1475-1541), španjolski osvajač u Južnoj Americi, koji je 1533. godine osvojio i uništio državu Inka.

3 1940 došlo je do radikalne promjene mišljenja.Arheolozi J.C. Tello , Rafael Larco Hoyle i profesor Wendell C. Bennett došli su do spoznaje da je barem tisuću godina prije vrhunca civilizacija Srednje Amerike postojala snažna kultura koja se je proširila preko sjevernog i centralnog Perua.

Negdje u to doba,u mjestu Tiahuanaco,12 milja južno od jezera Titicaca,na granici današnjeg Perua i Bolivije,na hladnom platou Anda,nastajala je jedna od karakterističnih institucija drevne amerike-ceremonijalni centar.Ljudi su počeli dolaziti izdaleka posjećujući to sveto mjesto,noseći darove svećenicima,gradeći hramove,tvoreći armije kulta...Takvo vjersko uzbuđenje na ovim se prostorima pamti tek iz chavinskih vremena,lik plačućeg boga čije ime je nepoznato širio se nezaustavljivo.kraljevstva Tiahuanaco teško je odredivo ipak to je prvo carstvo koje je obuhvatilo većinu Perua te time navijestilo dolazak jedne nove,jednako snažne i moćne kulture.Bile su to Inke.Smatra se da su se pojavili1200.n.e.Chimusi na sjeveru proširili su svoju kontrolu na više od 600 milja duž obale.Na jugu su se pojedine kulture grupirale u veće.Bilo je vrijeme za nastanak velike nacija.Legenda o podrijeklu Inka ima više verzijaPo najpoznatijoj četvero braće i sestara ,djeca Boga Sunca ,izašlo je iz spilje na oko 18 milja jugoistočno od Cuzcoa,iz dviju susjednih pećina izašla je skupina sljedbenika.Zvali su se Inke što se u početku odnosilo na grupu klanova ,a kasnije na cara -prvog Inka.Legenda kaže da je vođa te grupe ,Manco Capac,imao brata Ayara Cachija koji je bio toliko snažan da je bacajući kamenje iz praćke stvarao klance među brežuljcima .Ljubomoran na njegovu snagu,počeo ga je doživljavati kao prijetnju ta ga je jednog dana poslao u spilju da obavi svatu lamu.Za njim je poslao još jednog čovjeka koji ga je zazidao u spilju.Legenda kaže da je Ayar tamo ostao do današnjih dana.Druga dva brata međusobno su se pretvorila u sveto kamenje tako da je Manco Capac postao prvi vladar Inka te je sa jednom od svojih sestara dobio sina Sinchija Rocu,nasljednikadinastije Inka.Isprva su živjeli kao lutalice.Zlatni štap ubadali su u zemlju kako bi ispitali dubinu tla i pronašli plodnu zemlju.Pronašavši je u dolini Cuzcoa vodili su bitku sa starosjediocima ,koja je ubivši protivnika kamenjem,iščupala njegova pluća i napuhala ih.neprijatelji su prestravljeni pobjegli.Po drugim legendama ta je grupa prvih Inka tijekom prvih 200 godina vodila brojne,najčešće neodlučne okršaje sa neprijateljimaMožda bi Inke zauvijek ostale tek legenda da nije bilo njezina devetog vladara Inke Pacachutija.Pokazavši se kao sposoban vojskovođa okrunio se 1438 otkad povijest Inka bilježe povjesničari.Carstvo se širilo,građene su ceste,tvrđave,svladavane močvare..Naslijedio ga je Topa Inka(u njegovo doba najveći teritorij države) te Huayna Capac za čije su vladavine došli. Španjolci.4 Taj je događaj sve promijenio.

ksantipa · Odomaćeni član

DRUŠTVENO UREĐENJE I ORGANIZACIJA DRŽAVE INKA

Da bismo mogli ocijeniti dolazak Španjolaca kao korak naprijed ili kao nazadovanje, potrebno je shvatiti stanje odnosno situaciju u kojoj se nalazilo njihovo cjelokupno kulturološko naslijeđe prije nego što je bilo promijenjeno vanjskim utjecajima. Umjetnost, religija, legende, organizacija... Počet ćemo s organizacijom jer se upravo time civilizacija Inka dičila.

Kraljevi Inka podijelili su carstvo na četiri dijela, nazvana Tavantinsuju, što znači četiri strane svijeta. Glavni je grad bio Cuzco, na jeziku Inka Pupak Zemlje, zato što je dug i uzak,a nalazi se u sredini zemlje. Istočni dio nazivaše Antisuju, zapadni Kuntisuju, sjeverni Ćinćasuju, a južni Koljasuju. Za osnovu svoje vladavine Inke su odabrale jedan zakon koji su smatrali dovoljno snažnim i učinkovitim da spriječi sve zlo u carstvu. Po tome zakonu u svim naseljima imperije stanovnici se bilježe u desetinama što znači da je od desetero ljudi jedan imenovan za desetara, nadglednika onoj devetorici. Pet ovih desetina imale su glavnog dekuriona odgovornog za pedesetoricu. Dvije ovakve jedinice imale su poglavara odgovorvog za stotinu.

4Legenda kaže da je caru Inka stranac donio crnu kutiju koju ,po riječima stranca ,mora otvoriti sam car.Car ga je poslušao, a iz kutije je izletio oblak moljaca i leptira što se smatralo lošom predznakom,nagovještajem kuge,bolesti koju su donijeli bijelci ,a koja je nemilosrdno harala carstvom. ( V.W. von Hagen : Drevne civilizacije Sunca Amerike )

Pet jedinica od stotinu ljudi bilo je pod komanom kapetana, a dvije takve od pet stotina imale su generala. Takvom detaljno isplaniranom upravom Inke su osigurale gotovo pojedinačnu kontrolu što je jamčilo uspješnu vlast. Desetari su imali obavezu da izvrše dvije vrste zadataka prema svojoj desetini. Prvi je bio vezan za pitanja nabavke.

Drugoj su vrsti pripadali poslovi tužioca, i to za svaki prijestup, neovisno o njegovoj težini, o kojem je bio dužan obavijestiti pretostavljenoga. Zavisno od težine grijeha, presude su donosile suci, jedni potčinjeni drugima, jer se time omogučavalo kažnjavanje na licu mjesta i izbjegavala potreba upućivanja svakog prijestupnika višim sucima. Odugovlačenje izvršavanja kazna doživljavali su kao negativan utjecaj na prijestupnike i uopće na čitav sustav. Tim je zakonom također određeno da svako naselje ima svog suca koji bi presuđivao u sporovima mještana.

Neovisno o kakvom je zločinu riječ smatralo se je da je bitno to što se je prijestupnik usudio ogriješiti o Inkinu riječ, riječ boga. Kazne su bile smrt, bičevanje, progon... I muška su djeca bila kažnjavana za svoje prijestupe iako je najčešće bila riječ o mladenačkim nestašlucima, pri tom se vodilo računa o godinama pa je kazna povećavana ili smanjivana zavisno o nevinosti. Otac bi također bio kažnjen zbog neuspjeha u odgoju djeteta. Zbog svega toga roditelji su izuzetno brižljivo odgajali djecu koja bi zahvaljujući tome i urođenoj umjerenosti postajali pitomi poput jagnjadi. Ipak bilo bi pogrešno reći da je sustav vlasti Inka bio idealan, naposljetku svaka vlast ima svoje mane.

Osnovna karakteristika ove koju promatramo jest vladanje jedne dinastičke porodice na čelu sa vrhovnim vladarom Inka koji je tretitan kao božanstvo i čija je postojanost u sferama toga društva osnovni i temeljni cilj svakog podanika.Upravo riječ podanik tu igra značajnu ulogu. Ukoliko želimo shvatiti društvenu stvarnost i uređenje njihove zajednice, tada moramo biti svjesni diferencijacije u pogledu mjerila osobne slobode i općenito uloge pojedinca u društvu Inka u odnosu na neka uobičajena načela shvaćanja organizacije i djelovanja sa svrhom postizanja stabilnosti i reda. Te komponente mira u državi ,koje su svojevrstan pokazatelj funkcionalnosti i djelotvornosti državnih norma, u Peruu su bile apsolutno zadovoljene.

Ovisno o perspektivi odnosno području te tematike koje nas zanima država Inka može se višestruko promatrati. Zanemarimo li konačne rezultate u kojima cjelokupna organizacija njihova društva ostavlja dojam jedne dobro usustavljene cjeline, dolazimo do pitanja već spomenutog podanika čiji je položaj u drevnom Peruu možda zanimljiviji od hvalospjeva njegovoj učinkovitosti. Društvo Inka po nekima je oličenje blagodati.

Mi ćemo ga pokušati prikazati kao klasno i eksploatatorsko društvo, što je naposljetku i bilo, te ga odrediti kao kombinaciju suprotstavljenih blagodati i eksploatacije ili kao isključiv oblik samo jednog. Prije no što je postala država na kakvu su Španjolci naišli, Peru je prošao dug period razvoja. Gradnja sustava za navodnjavanje, pripitomljavanje životinja, lokalna udruživanja, razvoj zemljoradnje, zanata, ratovi s neprijateljima, ali i jačanje centralističke, despotske vlasti. Društvena je nejednakost bila izražena ne samo među pojedincima, već i među cijelim društvenim grupama.

Pobijajući izreku ”cilj opravdava sredstvo� koja je snalažljivim vladarima Inka omogućavala manipulaciju pojedinca u ime više sile i božanstva, ne može se ne primijetiti i tolerirati bilo koji način ljudskog izrabljivanja uz opravdanje da razvoj svake velike i moćne države sadrži određene elemente robovlasničkog sustava. Napokon razumljiva je uloga pojedinca, svojevrsnog sluge nadređenome, i prednosti koje posjedovanje takve individue (ili skupine njih) nosi korisniku ipak ukoliko vlast nije sposobna, bez ugrožavanja prava svakog, pa čak i najbeznačajnijeg (po kriterijima mudrih i značajnih), ostvariti i ispuniti svoje ideje i ciljeve, tada takva vlast, neovisno o potencijalnim pozitivnim aspektima takvog društva, nije ništa drugo doli despotizam.