Pablo Neruda

Eladan · Odomaćeni član

Gotovo izvan neba

Gotovo izvan neba sidri se između planina
polovina mjeseca.
Okreće se i luta noć, grobarica očiju.
Koliko je srušenih zvijezda u kaljuži.

Ucrtava križ noći između mojih obrva i bježi.
Kovačnica modrih kovina, noći nijemih bitaka,
srce se moje okreće kao ludi kotač.

Djevojčica iz daleka, donesena iz daleka,
ponekad njezin pogled svjetluca ispod neba.
Tužaljka, oluja, vrtlog bjesnila,
kruži iznad mog srca ne zaustavljajući se.
Vjetar s grobova donosi, kida i rasiplje tvoj sanjivi
[marq=right:19a6a10eaf]korijen.[/marq:19a6a10eaf]
Čupa velika stabla iza njega.
Ali ti si, jasna djevojčice, pitanje od dima, klas.
Bila je ona koju je vjetar stvorio obasjanim lišćem
iza noćnih planina, bijeli ljiljan plamena,
ah, ništa ne mogu reći! Od svega bila je stvorena.

Tjeskoba mi para grudi udarcima noža
i vrijeme je poći putem na kom se ona ne smiješi.
Oluja sahrani zvona, žestoki nalet bure,
zašto je sada dirati, zašto je rastužiti.

Ah, moram slijediti put što se od svega udaljava,
gdje neće biti tjeskobe, ni smrti, a ni zime,
sa očima svojim otvorenim u rosi.

lovegoddess · Veštica

SONET 45.

Ni jednog samog dana ne budi mi daleko,

jer- ne znam to reci - dan je dug veoma,

i ja bih te cekao kao na stanicama

kada vozovi zaspu negde u daljini.

Nemoj otici ni casa od mene,jer tada

u tom casu se skupe sve kapi nesanice

i mozda vasceli dim koji kucu trazi

dodje da ubije moje izgubljeno srce.

Ah, nek se ne lomi tvoja sena na pesku,

ah,nek ti kapci ne lete u odsutnost;

ne odlazi ni minut, o premila moja,

jer bi u tom minutu bila tako daleko,

da bih ja celu zemlju prosao pitajuci

hoces li doci il ces me pustiti da umrem.

Daca · ~Žena Sanjicinog švalera~

FAREVEL I JECAJI

1

Iz dna tebe, na koljenima,

dijete nas, tužno kao ja, gleda.

Zbog tog života što će u njemu gorjeti,

moraće da se vežu naši životi.

Zbog ruku tih, čeda ruku tvojih

moraće moje ruke ubijati.

Zbog njegovih očiju otvorenih na zemlji

vidjeću suze u tvojim jednog dana.

2

Ja to ne želim, draga.

Neka nas ništa ne veže,

ništa nek nas ne spaja.

Ni riječ što usnom tvojom zamirisa,

ni ono što rijeć nijedna ne iskaza.

Ni praznik ljubavi što nas mimoiđe,

nit jecaji tvoji kraj okna u kutu.

3

(Volim ljubav mornara

što ljube i odlaze.

Ostavljaju obećanje neko

I nikad ih nema više.

U svakoj luci po jedna žena čeka,

mornari ljube i odlaze.

Jedne noći sa smrću ležu

u ložnicu mora.)

4

Volim onu ljubav što se dijeli

između poljupca, kreveta i hljeba,

Ljubav što može biti vječna

a i prolazna može biti.

Ljubav što se želi odvojiti

da bi ponovo voljeti mogla.

Ljubav Bogom dana što se primiče

Ljubav Bogom dana što odlazi.

5

Više se moje oči neće očaravati tvojima,

više se moja tuga kraj tebe smirivati neće.

Ali, kuda god budem išao, nosiću tvoj pogled,

kuda god putovala budeš, nosićeš moju tugu.

Bijah tvoj, ti biješe moja. I šta? Nas dvoje sačinismo

krivinu puta kojim je ljubav prošla.

Bijah tvoj, ti biješe moja. Pripadaćeš onom ko te zavoli,

onom ko u vrtu tvome pokupi plodove moje sjetve.

Odlazim. Tužan sam, ali tužan sam uvijek.

Iz tvog zagrljaja odlazim. Put moj cilja nema.

...Iz tvog mi srca jedno dijete kaže zbogom.

A i ja njemu kažem zbogom, također

CicaVestica · Upućeni član

1
MATILDO, ime od biljke, kamena ili vina,
od svega što se radja iz zemlje i traje,
rijeci u cijem rastu svice,
u cijem ljetu planu svjetlo limunova.

U tome imenu plove brodovi od drveta
okruzeni rojem vatre morske modrine,
i ova slova su voda neke rijeke
što utjece u moje zakreceno srce.

O ime otkriveno ispod puzavice
kao da su vrata nepoznata tunela
što se s mirisom svijeta spaja!

O, osvoji me svojim vrelim ustima,
istrazi me, ako zeliš, svojim nocnim ocima,
ali me pusti da plovim i spavam u tvome imenu.

CicaVestica · Upućeni član

2
LJUBAVI, koliko puteva do jednog poljupca,
kakva lutajuca samoca do tebe!
Usamljeni vlakovi kotrljaju se s kišom.
U Taltalu još nije svanulo proljece.

Ali ti i ja, ljubavi, mi smo sjedinjeni,
sjedinjeni od odjece do korijenja,
sjedinjeni od jeseni, vode i bokova,
sve dok samo ti i ja ne budemo zajedno.

Misliti da je stajalo toliko kamenja
koje nosi rijeka, ušce vode Boroa,
misliti da smo se, odijeljeni vlakovima i narodima,

ti i ja jednostavno morali voljeti,
izmiješam sa svima, s muškarcima i zenama,
sa zemljom koja sadi i gaji karanfile.

CicaVestica · Upućeni član

3
OPORA ljubavi, ljubicice okrunjena trnjem,
šiprazje izmedju mnogih strasti nakostriješeno,
koplje bolova i krunico gnjeva,
kojim si putem i kako pošla u moju dušu?

Zašto si sunovratila svoj bolni plamen,
odjednom, izmedju hladnog lišca mog puta?
Tko ti oznaci korake koji te nose k meni?
Koji cvijet, kamen i dim pokazaše moje boravište?

Sigurno je da je drhtala stravicna noc
i zora ispunila sve vrceve svojim vinom
i sunce ucvrstilo svoju prisutnost nebesku,

dok me okrutna ljubav opsjedala neprestano
sve dok, sijekuci svojim sabljama i trnjem,
u mome srcu ne otvori uzareni put.

CicaVestica · Upućeni član

4
SJETIT ceš se onog hirovitog klanca
gdje su se uspinjali dršcuci mirisi,
s vremena na vrijeme ptica odjevena
u vodu i tromost: a to je odjeca zime.

Sjetit ceš se darova zemlje:
neobuzdana mirisa i zlatne gline,
trave šiprazja, mahnita korijenja,
zacarana trnja poput maceva.

Sjetit ceš se rukoveti koju si donijela,
rukoveti sjene i vode s tišinom,
rukoveti kao što je kamen s pjenom.

I tada bijaše kao nikada i kao uvijek:
podjimo tamo gdje nas ne ceka ništa
i nadjimo sve što nas tamo ocekuje.

CicaVestica · Upućeni član

5
DA TE ne takne noc, ni zrak, ni zora,
samo zemlja, nevinost grozdova,
jabuke što rastu i slušaju cistu vodu,
blato i smole tvog mirisnog kraja.

Od Quinchamalija gdje se rodiše tvoje oci
do tvojih nogu stvorenih za me na Granici
ti si tamna glina koju poznajem:
u bokovima ti diram ponovo svu pšenicu.

Mozda nisi znala, Araukanko,
i kad ti zaboravih poljupce, prije no što sam te volio,
srce se moje sjecalo tvojih usana,

i bijah poput ranjenika na cestama
sve dok nisam shvatio da sam našao,
ljubavi, svoje podrucje cjelova i vulkana

CicaVestica · Upućeni član

6
U ŠUMAMA, izgubljen, otkinuh tamnu granu
i usnama, zedan, podigoh njen šapat:
mozda to bijaše glas kiše koja je plakala,
zvono razbijeno i srce presjeceno.

Nešto iz daljine što mi se cinilo
tegobno skriveno, pokriveno zemljom,
krik prigušen beskrajnim jesenima,
odškrinutom i vlaznom tminom lišca.

Ali tamo, prenuvši se od snova šume,
grana ljeskova zapjeva pod mojim ustima
i njen se bludeci miris verao po mom mjerilu,

kao da me odjednom potrazilo korijenje
koje napustih, zemlja izgubljena s mojim djetinjstvom.
i zaustavih se ranjen skitnickim mirisom.

CicaVestica · Upućeni član

7
“POCI ceš sa mnom” - rekoh - i nitko nije znao
gdje i kako drhti moja bolna duša
i ne bijaše za me karanfila i barkarola,
ništa, jedino rana ljubavlju otvorena.

Ponovih: podji sa mnom, kao da vec umirem
i nitko ne vidje mjesec na usni što mi krvari,
nitko ne vidje tu krv što se penjala tišini.
O ljubavi, zaboravimo sada zvijezdu s trnjem!

Ali kad sam cuo tvoj glas kako ponavlja
“Poci ceš sa mnom” - kao da si oslobodila
i bol i ljubav i bjesnilo zarobljena vina

što se iz svog potopljena podruma uspinjalo,
i ponovo na svojim ustima osjetih okus plamena,
krvi i karanfila, kamena i paljevine.

CicaVestica · Upućeni član

8
KAD tvoje oci ne bi imale boju mjeseca,
dana s glinom, s radom ili s vatrom,
kad ne bi zatocenu cuvala okretnost uzduha,
kad ne bi, kao što jesi, bila tjedan jantara,

kad ne bi, kao što jesi, bila zuti trenutak
u kome se jesen penje povijušama,
da nisi još i hljeb koji mirisni mjesec
mijesi noseci svoje brašno nebom,

o ljubljena, ne bih te volio!
U tvome zagrljaju grlim ono što postoji,
i pijesak, i vrijeme, i stablo kiše,

i sve zivi zato da bih ja zivio:
ne odlazeci daleko mogu da vidim sve:
u tvome zivotu vidim sve ono što je zivo.

CicaVestica · Upućeni član

9
U UDARU vala protiv nepokorna kamena
svjetlo se raspada i uspostavlja svoju ruzu
i krug mora suzava se i postaje grozd,
jedna jedina kap modre soli što pada.

O blistava magnolijo oslobodjena u pjeni,
magneticna putnice cija smrt cvjeta
i vjecno se vraca da bude i ne bude ništa:
razbijena sol, zaslijepljeni pokret morski.

Sjedinjeni ti i ja, ljubavi moja, šutimo,
dok more uništava svoje vjecne kipove
i obara svoje tornjeve bijesa i bjeline,

jer u tkanju tih tkanina nevidljivih
od vode razbješnjele i neprestana pijeska
branimo jedinu i progonjenu njeznost.