Zašto je Vatikan volio Mussolinija

aureliano · ♣ El Capitán ♠

Predratni papa Pio XI. fašisitičkog je diktatora nazvao 'čovjekom Providnosti' jer mu je Duce obećao da će se razračunati s masonima i dati Crkvi mali teritorij, državu i konkordat.

Kako je i zašto Katolička crkva dočekala Benita Mussolinija kao "čovjeka Providnosti", kao Božji dar, sada je još jasnije nego ranije.

Pošto je Benedikt XVI. otvorio za istraživanje dokumente iz pontifikata Pija XI. (1922.-1939.), nestor rimskih vatikanista Benny Lai pretresao je papire nađene u sobi kardinala državnog tajnika Pietra Gasparrija poslije njegove smrti 1934., i među njima nacrt kardinalova pisma papi Piju XI., kojim ga je obavijestio o svome prvom razgovoru s Mussolinijem.

Nema u tom pismu ničega bitno novoga, ali ono je prvi dokument koji potvrđuje ono što se pretpostavljalo: Crkvi je bilo važno da dobije mali teritorij i državnu suverenost, a nije joj bila važna nedemokratska i zločinačka priroda fašističkog režima koji joj je to nudio, dok joj je smetala masonska pripadnost demokratskih državnika, primjerice Giovannija Giolittija, koji su prethodili fašizmu, piše u Jutranjem listu dopisnik iz Rima Inoslav Bešker.

Kada je Pietro Gasparri rekao Mussoliniju da masoni imaju većinu i neće dati ustupke Crkvi, ovaj ga je utješio da će se to izmijeniti

Kardinal državni tajnik Gasparri je u uvodu promemorijske "Dokumentirane povijesti pomirbe Svete Stolice i talijanske Vlade" naveo da je "nadu probudio" govor tada još zastupnika Mussolinija u Zastupničkom domu 18. 6. 1921., kada je osnivač i vođa fašizma ustvrdio da "latinsku i carsku tradiciju Rima danas predstavlja katolištvo", obećavši s fašističke strane da će "Italija, svjetovna ili laička, pružiti Vatikanu materijalnu pomoć i olakšice za škole, crkve, bolnice i ostalo".

Nedugo poslije fašističkog "marša na Rim" u listopadu 1922., koji je kralju Viktoru Emanuelu III. pružio povod da fašističkom vođi dâ mandat za sastav vlade, održan je tajni sastanak novog premijera Mussolinija i kardinala Gasparrija.

Tu je Mussolini obećao Katoličkoj crkvi ono što je realizirano Lateranskim ugovorima pet godina kasnije: teritorij i konkordat. Gasparri je primijetio da "masonska većina u Parlamentu" na to nikada neće pristati. Većina se može promijeniti - obodrio ga je Mussolini.

Pošto je izborni zakon zaista promijenjen i skrojen po mjeri Nacionalne fašističke stranke (koja je relativnom većinom glasova dobila dvotrećinsku većinu i otvorila ustavni prijevoj u diktaturu), i Papa i Gasparri su bili oduševljeni razvitkom situacije. Već u spomenutom pismu Papi kardinal državni tajnik naziva Mussolinija čovjekom Providnosti.

Taj termin će Pio XI upotrijebiti javno 1928. Očito je sada da to nije bio rezultat trenutnog oduševljenja pape, nego dugogodišnji stav koji nije bio ugrožen zločinačkom prirodom fašističkog režima, ni ubojstvima antifašističkih svećenika, poput don Minzonija.

Sveta Stolica je, štoviše, izrazito izlazila u susret fašizmu i njegovu nacionalizmu, smjenjujući biskupe koji su se usudili uzimati u obranu slovenski ili hrvatski živalj u svojoj dijecezi ili čak samo neki slavenski jezik u homiliji odnosno vjeronauku, te postavljajući na njihovo mjesto prelate sklone fašizmu, poput Santina u Trstu.

Bilo bi pretjerano reći da je Vatikan žrtvovao ljudska prava i nacionalna prava (koja je fašizam potirao) radi stjecanja teritorija koji se od Lateranskih ugovora zove Državom Vatikanskog Grada.

Vatikan ih nije žrtvovao jer ga tada ta prava nisu zanimala. Crkva ih je primijetila (bolje ikada nego nikada) znatno kasnije negoli su ta prava uvidjeli liberali, pa i nakon toga što je na tim pravima sazdan i Ustav Sovjetskog Saveza (u kojemu su, međutim, bezočno i kršena, čineći od Ustava otpad), piše Jutarnji list.

Net.hr
25.02.2007.