Piskaranja by El Capitán Aureliano

aureliano · ♣ El Capitán ♠

Vrt, staza, lastavice i Mali Princ koji se negdje zagubio

Ovom stazom se prolazilo rijetko, a prolazi se neprestano milijunima godina... I svi znaju za nju i svi je prolaze i svi je jednom i prodju. Nekim Nevjernima je uvijek bilo zao truda. Nekim Drugim Nevjernima je uvijek bilo zao vremena. Nekim posebnima koji razumiju tajne davnih korijena i sapat zemlje kad uz posljednji treptaj duha svog se osvrnu na ovo Iskustvo koje i poslije svih traje nikad nece biti zao sto su upoznali travke i listove i pupoljke, tajne staze i barsunaste sjene i mnogo sto jos iz ovog magicnog vrta...

I mada je ovo jedan tihi vrt u ovoj prici nikad nece nedostajati ni iznenadjujcih potresa, ni ludih uragana, ni bjesnih oluja, ni padajucih meteora ali... razloge za sve to razumjet ce oni koji vec razumiju tisinu kojom drvo raste, koji razumiju mukli tajni govor cvjetova ili sve sto vec prosapuce iznenadjeni suncokret kad ujutro ugleda ogled svog lica na nebeskom ogledalu... Da li iz postovanja prema zvijezdama s kojima ovaj vrt jedino neprestano druguje kroz beskraje vremena, da li iz postovanja prema jednom stvoritelju kojem ovaj vrt duguje svoju carobnost... da li iz postovanja uopce... u ovaj vrt se ulazi s tisinom, s tisinom ga se voli i s tisinom ga se i zauvijek napusta...

"Ostanite, prodjite sve do kraja ove nemirne staze, do srca ove iluzije... ako ni zbog cega vec onda zbog one sjene pod velikim Drvetom Mudrosti koje raste samo na kraju vrta...." - zapisano je nevidljivom kredom po nepostojecim zidovima - "... zbog sjene pod kojom su svi nasi stari jednom vec snili za nas, zbog kojih smo nekoc od jednog svi zajedno ponikli i pod kojom cemo zajedno uvesti noseni nekim dahom vjecnog sna, osvrcuci se na one koji tek ulaze kroz ta teska vrata nama vec poznata ..."

Nad tim vratima uvijek je ista loza brigom majcinskom svinuta, pod budnim okom velikog lista skriveno od svake kise gnijezdo je male laste povratnice koja vise nikud i nikad ne odlazi... I mahovina je tu njezna i prostrta kao prva plahta na dnu kolijevke a na vlaznom kamenu dobrodoslice tu nema ispisanih zabrana i upozorenja osim jednog zacudjujuce vaznog zakona pisanog jednom starom algom - neceg sto ces shvatiti mozda mnogo kasnije ako vec nisi prije shvatio.... Na ulazu nema karte ovog vrta koja ce ti reci kako do kraja... no... neki jednom vec tokom tog divnog puta nadju jednu tajnu mapu skrivenu u genima srca, nepogresiv vodic kroz silne stazice uvjerenja i zabluda, istina i lazi, ljubavi i mrznji... I dok Dijete uci sto je drvo a sto je trava, kad svlada imena vocaka i cvjetova, kad poraste i shvati da ima i otrovnih gliva i vrt ce oko njega rasti i mijenjati se i pod istim suncem i kisom darivati to Dijete prosvjetljenjima o tome zasto je jedan cvijet ljepsi no drugi, zasto su neke travke ljute a neke ne i zasto i netko malen poput bubamare zaluta na obecani put... I jednom ce s drvenog mostica ovo Dijete biti zagledano u jedno plitko jezerce nastanjeno sarenim ribama, bacit ce kamen u vodu i poplasiti ribice... No kad se krugovi na vodi pripitome i voda se opet primiri, lik Djeteta u odrazu bit ce jaci i mozda umniji... I samo tek rijetki ali razigrani lik zeljet ce da ga svi jos uvijek zovu Djetetom. Naivno i mozda nepovjerljivo shvatit ce da neke simbioze ne mogu prezivjeti do jutra dok neke druge traju i opstaju i ciji kraj nece vidjeti do kraja te nemirne staze... Cudit ce ga isprva zasto macuhice ne rastu uz koprive, zasto jedan cvijet proljepsa za pcele, a krije se za strsljenove ili zasto duh nekog drveta izraste u sekvoju dok drugi ne preraste ni teglicu bonsaia... ali onda razum ovog vrta otvorit ce se u dusi njegovoj i znat ce da je tako zbog ravnoteze na misticnoj vazi vremena... Uz stazu ce rasti i vedri plavi zumbuli i najljepse orjentalne orhideje, runolisti s najvisih planina, tratincice sa susjedne livade, slavonski lan i indijska konoplja, gordi duhan, zalfija i kamilica... sve za neko dobro i sve za neko zlo... No kad se naslute sve tajne i istina se predstavi punim imenon Dijete ce otkriti da samo je jedan cvijet tu uvijek za dobro i nikad za zlo - jedna ruza, mozda poput one iz Maloga Princa, zbog koje u svakom od nas Dijete ostaje dijete... Tek jedna andjeoska ruza posebna... Hoce li je zataknuti ili ce je izgubiti ???
Ali vrt ce rasti i stariti kao i ovo dijete i putevi ce se dijeliti neprestano... Dijete ce znati okom da nikad nije samo u tu a suzom ce shvatiti da je ipak samo tu ponekad kad oci zatvori. I opet s vremenom tek miris te baste vratit ce ga opet na razigranu stazu koja nikad ne staje... I mada se staza uvijek cinila beskrajnom ubrzo ce ono posljednje velebno drvo pokazati sjenu svog hlada za stablom jednog od velikih hrastova, okuke staza ce se ispreplesti u labirint iz kojeg jedini izlaz vodi k tom hladu pod drvetom pod kojim svi se jednom moraju naci... I dok Nebo Nad Vrtom ne poprimi obrise krizantema Dijete ce vec drhtavom rukom ponekad ostaviti topao trag na stakleniku sjecanja, radosti, tuga i pokojih neispunjenih zelja. A trag ce taj okopniti s tog hladnog prozora cim dijete stupi pod onu sjenu pod kojom se vjecno ostaje...

I dok Krizantemsko Nebo bude spustalo oblake na tu sjenu Dijete ce opet naci snage za jos jedan pogled na taj rajski vrt... ?
I tad gledajuci nazad prema vratima raja iz sjene one gospodske Dijete ce znati odgovor na neupitano pitanje - tko brine o ovom predivnom vrtu i za koga ???
I znat ce da je sve to bilo za novu djecu, za neke nove bastinike... I znati ce da je i ono bilo jos jedan bastinik... da li dobar ili ne... Dobar ili ne ? ...

I ja sam samo bastinik ovdje kao i svatko drugi... U ovom vrtu koji je i moj ja sam domacin svima i ujedno svaciji gost... Drugog pravila nema no samo ono jedno, onom starom algom na onom vlaznom kamenu pri ulazu zapisano - "u ovom nasem vrtu tko jednu biljku pogazi - pogazio je svima svijet....tko jednu sacuva ili podigne - sacuvao je cijeli svijet.... A u posljednju sjenu postoji samo jedno sto smijes ponijeti, i ne smijes zaboraviti cak i ako je za sva vremena ne zataknes... jedini spomen na tvoj put kroz taj carobni vrt bit ce uvijek ona jedna andjeoska ruza... posebna i... - samo tvoja..."

---

A u post skriptumu kad se prospe pepeo po bajkama ona mala lasta s pocetka price, da ista ona mala lasta koja vise ne seli, obznanit ce svima da nikad nije vidjela nijednog bastinika koji se vrati u vrt opet kao bastinik. Uvijek se vrate u vrt ukorijenjeni da bi ostali tu dok libre vremena ne popuste... a prepoznaju se... o da...naravno... po svojim ruzama...

aureliano · ♣ El Capitán ♠

Jedanaesta Godina

Jedanaesta ce godina uskoro biti ovoj prici; svaki put kad nadjem put k njoj vidjam mjesec u zrcalu jezera; rijeci su joj tek kao nemarno baceni kamencici ciji se krugovi na vodi utapaju jedan u drugi; ona utopljena u zagrljaj ovih velikih ruku, zagrljaj onako nezgrapan u svojoj golemosti no mek poput sjena nekih krosanja ponad tog jezera, poput mjeseca koji sedef svoj kroz te krosnje veze motivom mojih prstiju u njenoj kosi...

Odlazio sam sutradan ka grmecim daljinama, prozvan od nekih svojih, na domet metka nekim drugima; "ne zaspati do jutra koje nudi lutriju za put u pakao" - naredih sam sebi, vojnicki nenadareno - "jer, o zar je moguce, nadje li me uskoro tamo negdje u Slavoniji ona uzarena kuga, povede li Najveci potom moje tijelo i dusu moju put svojih nebeskih ravnica - o zar je moguce da vise nikad necu moci leptirom poljupca zagolicati njene usne i navesti je na jos jedan nesvjesno suzan osmjeh, zar je moguce da vise nikad necu moci makom svojih jagodica treperiti uz njena bedra, zar je moguce da vise nikad necu u lopochima ovih dlanova i tik do najsretnijeg sebe osjetiti najnjeznije i najljepse krikove njenog tijela i njene budne i iskrene zenstvenosti... ?"

Bila je tu, na dohvat uzdaha; probudio me iz straha od plime nedostajanja otkucaj ovog neumornog sata, ovog goluba-glasnika pod mojim rebrima; odgovorila je na sve uzdahom koji tone u tkivo brze i bolnije od skalpela; odgovorila je uzdahom djevojke, uzdahom zene uplasene od gubitka sjene nad svojim vjedjama, sjene koja je cuva a koja je i njena sjena; sjene koja jednom mozda vrati se samo ulivena u posthuman orden za vojnika pod rednim brojem tim i tim...

Jarun je pratio njene uzdahe onim samo sebi svojstvenim ritmom malih jezerskih valova; u sinkopama te balade s istom se rimom vracala u ovo moje krilo kao u gnijezo iz kojeg bi da nikad ne odleti; prisjecala me je da 'nisam ja za to', da 'nisam za vojske i ratove', da joj 'nisam dan da me izgubi tako rano'... "Ma nisam dusho..." - dodah joj nepotpun stih k'o losu utjehu dok je pod kapcima klijala jedna mutna Guernica ili gore jos, podsvijet neke nejasne vatre kroz prizmu rose u mojim ocima; nabujala gruda misli tek zape u grlu spotaknuta o mrezu mojih slabosti...

No rat je moje korake obuo u preteske cizme; andjeo savjesti njenim je glasom lebdio nad nama vodeci nas vec put njene sobe; trepetom njegovih krila njeno me je srce zamolilo da ne zgrijesim, da ne ubijem, da ne izdam ni sebe ni nju i da se vratim, kao heroj mirnih snova, kao covjek Boziji i kao covjek njen; za zahvalu tad pozeljeh otiske nase ljubavi pustiti da plove nad nebom ovog grada, nad jezerom nedaleko kojeg ona uvijek sniva i gdje smo se oteli besmislu sveg svijeta oko nas...

I opet tu, na dohvat uzdaha, u sobi u kojoj sve nase njome mirise, ne pustih je ni tuzi ni nemiru, ni onoj jezerskoj baladi... jer ako vec sutra mora me ovdje ne biti onda nek bas sad ova soba koloritom nasih boja zaigra; zatvorih oci tad i pustih prvog od milijuna leptira na usne njene, prosuh po njenoj kozi silne njezne latice mojih makova i drzah je cvrsto do jutra u ovim kolosalnim lopocima slusajuci je kako dishe i pjeva, kako ne odolijeva, kako opet osvaja onako kako se samo prvi put osvaja, kao da ono jutro koje jest doslo nikad nece doci i kao da se svijet oko nas - nas uopce ne tice...

Prosao sam rat no ne dah mu da on prodje u mene; ne dozvolih mu da kroz moje oci u dusu mi usadi zlo; jedanaest vec godina gledam svijet oko nas jedino zatvorenih ociju... jer onaj tko nikad nije vidio leptirice kako polijecu sa usana zene koja voli taj ni u tisucu godina nece vidjeti nista; tko ne omirise latice s njene koze taj nece omirisati nista; tko je ne zadrzi u bijelim cvjetovima svojih dlanova i tko ljubavlju svojom ne odslusa njen osmjeh, njenu strast, njenu bol... taj nece nikad razumjeti nista; ni mir, ni rat, ni dobro, ni zlo, ni Boga, ni pakao, ni mene, ni nas, ni ovu pricu o jedanaest godina mjesecine nad jednim jezerom uz koje ce jedna ljubav zauvijek zivjeti i sniti... na dohvat uzdaha, oteta od besmisla...

aureliano · ♣ El Capitán ♠

Blues iz kofera

Pod naljepnicom iz Švicarske, dvije čokolade i Mediteranska Muha.
Mozart kugle, privjesak iz Dubai-a, Yin & Yang, tortilja...
Nosim ti majicu s Eiffelovim tornjem, Belgijsku lutku i licitarsko srce
Koje i nije više tako medeno.

Uz cipele, gitara Japanska, idealna za Panonski Blues
Iz kofera kojem samo još kotačići nisu poderani
Vadim onaj djelić Globusa na koji zaista nisam stao
Da ti još i to poklonim...

aureliano · ♣ El Capitán ♠

Anđeli nad Nepoznatom Cestom

Između nas dvoje parodije dana i noći ne prepoznaju trag, ni u bjelilu zimskom... Ni u vodi... Ukrasuješ me uštinutom brazdom na licu, kozmetika je štura i posuđena. Čekanjac, taj kamen mudrosti, zapustio sam davno, u selu tvoje samoće i sad ga ne mogu naći, ni ne počinjem...

Zima je sakralna i mirna. Prija nekim vucima čiji puls osjećamo uz nas, a daleko. Misli su se okačile uz stalaktite leda, kroz koje ne vidim kako polažeš vijenac na onu ljubav breze i jablana, u Noći Božićnjoj, davno prije no što se zeb uvukao u nas...

Kao anđeli nad nepoznatom cestom, u igri snijevanja i tmine, dva oblaka, nas dvoje, čekamo na djecu koja će nas opet gađati grudama nevinijeg snijega... Pomislit ću da ovaj put neću biti klas bez korijena, pomislit ću, ali otići, s prvim jaglacem pod onim kamenom...

aureliano · ♣ El Capitán ♠

Venom žene

Dok odrastam, šampanjac je med na latici,
Nadjačala bi me danas da želi, ali ne
popuštam jer na duže taj instinkt
Omajčit će, a ja ću požnjeti prah

I polen, pepeo s trbuha, pupka i vriska
Vrha svih vrhova njenih čula, i jauka
Trovat će me, kako Bog već naredi
I odredi moju služnu vjeru, i spokoj...

Lijepa je, vidjeh je skrivenim okom
I njen mir obuzdat će sve
Lijepa je... ili sam ja lijep kraj nje
Dok je snivam ili opisujem...