Arsen Dedić

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Ne daj se Ines

Ne daj se Ines
ne daj se godinama moja Ines
drukčijim pokretima
navikama
jer...još ti je soba topla
prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si više ukusa od mene
tvoja soba-divota
gazdarica ti je u bolnici
Uvjek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama
po poklonima
pratila me slijedećeg jutra do stanice
i ruši se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom
kao list
niz jednu Beogradsku padinu
u večernjem sam odjelu
i opkoljen pogledima
ne daj se mladosti moja
ne daj se Ines
Dugo je pripremano naše poznanstvo
i onda - slučajno, uz vruću rakiju
i sa svega nekoliko rečenica
loše prikrivena želja
tvoj je način gospođe
i obrazi seljanke
prostakušo i plemkinjo moja
a tvoje grudi - krevet
i moja soba obješena u zraku kao narandža
kao narandžasta svjetiljka
nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 38 kod Grkovića
Pokisla ulica od prozora dolje
i zvuk predvečernjih tramvaja
lijepi trenutci nostalgije, ljubavi i siromaštva
upotreba zajedničke kupaone
i... molim vas ako tko pita...
evo me ustajem tek da promjenim ploču
da li je to nepristojno u ovakvom času
Mozart Requiem, Agnus dei
...meni je ipak draži početak
Raspolažem sa još milijun bezobraznih
i nježnih podataka naše mladosti
koja nas pred vlastitim očima vara, krade
i napušta
ne daj se Ines
poderi pozivnicu, otkaži večeru
prevari muža
odlazeći da se počesljas u nekom boljem hotelu
dodirni me ispod stola koljenom
generacijo moja-ljubavnice
Znam da će još biti mladosti
ali ne više ovakve
u prosjeku tisuću devetsto trideset i osma
ja više neću imati s kim ostati mlad
ako svi ostarite
i ta će mi mladost teško pasti
a bit će da ste vi u pravu
jer sam sam na ovoj obali koju ste ostavili
bezvoljno
A ponovo počinje kiša
kao što već kiši u listopadu na otocima
more od olova i nebo od borova
udaljeni glasovi koji se mješaju
glas majke, sestre, ljubavnice, druga,
broda, brata...
na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestalo je svjetla s tom bjelinom
još malo šetnje uz more i... gotovo
ne daj se Ines

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

***

Bit ćemo razumni
i zatajiti je,
jer ovo nam vrijeme neće uzvraćati
ljubav koju smo mu davali
od prvih nježnih, poratnih godina.
Promijenit ćemo pjesmu,
uzeti srce u šake
i ono će se opirati
kao živa ruka vode, ruka vjetra,
ali nećemo mu dati,
jer su smiješna sada ta naša očitovanja
svijetu kojem se to više ne dopada,
i mi smo sa svojom nerazumnom dušom
pred ljubavnicom sitom i pospanom,
Bit ćemo mudri
i pjevati pjesme,
u kojima ništa nećemo otkriti
od toplih godina i glazbe.
Nećemo priznati buku krvotoka,
opću povijest ljubakanja u domu na Jurjevskoj,
mapu Šibenika, plažu u prosincu,
tvoj odlazak; snijeg koji te briše
i godinu koja te podcrtava.
Sasvim ćemo izmijeniti rječnik
i staviti šaku na luda usta
da što ne izbrbljamo pred zamišljenim licem
tvoje svakidašnjice, jednostavne i odviše pametne.
Živjet ćemo ne odajući se
dugim pismima,
samoubilačkim olovom,
na prstima sa samim sobom
sa prazninom među rebrima,
jer tako bi bilo dostojno,
ako se već nešto mora.
Ne poniziti
srce i staru glavu
pred danom koji ispunja ulicu
kao ledena voda svjetlosti,
kao sjeverni vjetar.
Ne dirati više u te stvari;
treba pjevati drugačije pjesme.
Označiti petlju sudbine,
dati znak postojanja i prisebnosti;
toliko tek.
Nikada više ljubavnih pjesama moja mala,
zadovoljavat ćeš se starima.
Nikada nećemo ni pokušati
odškrinuti crnu knjigu mora;
povući ćemo jedino crtu
i ispod nje šutjeti, šutjeti do kraja.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

***

Tebi je lako reći - idem,
jer tamo nisi bila.
Tebi je lako pružiti ruku,
jer još nisi odlazila.

Tebi je lako reći - zbogom
i da je sve to šala.
Tebi je lako, jer ništa ne znaš;
još se nisi rastajala.

Tebi je lako, a ja već znam:
kada se te stvari dese,
svatko kad ode ostavi trag,
a dio života odnese.

Tebi je lako reći - idi
i ni za čim ne žali.
Tebi je lako, jer si dijete -
jer te nisu ostavljali.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Rodoljubna pjesma

Ne mogu napisati pjesmu u Moskvi
u visokoj sniježnoj sobi zorom
između rasporenih kofera
sobarica mi tepa kao majka
i obavljamo sitnu trgovinu
nešto najlona i čokolade
ne mogu napisati pjesmu
suočiti se s ovim papirom
sa svojom olovkom
krevet je zapaljen poda mnom
ovaj osjećaj privremenosti
i gluhoća krajobraza u Francuskoj
moje se misli svojevoljno
izražavaju drukčije
rječnik mi se otima
govor mi se ni na šta ne odnosi
ptice koje udaraju o zidove
vraćaju se obezglavljene
kao vokali konzonantni moj
dalmatinski naglasak
moje mi oči ništa ne objašnjavaju
pred slapovima Rajne
ništa mi ne kazuju
mirno selo ludaka u okolini
plovidba sjevernom rijekom
utvare vrtni patuljci i
Wagnerova glazba
kraljevski podrumi kasni barok
nema pjesme u Parizu
moja se izbjeglička vlada rasula
ostajem u predvečernjem Salzburgu
na terasi kavane Glockenspiel
zagledan u tamnu Mozartovu statuu
juhu od kornjače i pivo
kakav mi je to život
ne mogu napisati pjesmu u kiši
Bruxellesa u Riu
u planinama što više nad Inbruckom
i u zagrljaju žene koje ljubavni
jezik ne poznajem
mijenjanje novca suveniri nemoguća
ishrana razglednice Zlatna Praha
samo su izmijenjeni oblici
moje samoće moje neizljecive čežnje
moje bolesti za tobom nesreće i nade
siromaškog porijekla i pripadnosti
ali tu ipak nema pjesme
potrebna mi je jedna ogoljela
ljetna postaja na pruzi
Perković - Šibenik
uvaljena u jaru zlato i kamen
koji se sklapa nad mojom glavom
kao dva vala
potrebna mi je modra Zagrebačka kiša
sredinom rujna
moj auto moje cigarete i rakija
kino "Jadran"
da se uspostavi kakav takav način
glasovir u skromnom potkrovlju
i tvoje tijelo
more pod nogama i hvala Bogu stigli smo
kuhinja moje majke u rumenoj rasvjeti
"Slobodna Dalmacija" i slika u novčaniku
potrebni su mi da nešto kažem
da jedan osjećaj na najasnom putu privedem kraju
da jednu misao smirim
da načinim malo reda
u svojoj duši i napišem pjesmu.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Popodnevna pjesma

Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao,
nježnu i pohotnu
u ono dvorište u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisuću devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slična ovoj
I kada su još u moj san udarali prozori
Roditeljske kuće utopljene u šibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbuđenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kažem: šteta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je što izmijenilo Vaše lice, oči i trbuh
A kako sam Vam zavidio vraćajući se iz šetnje
od osam do jedanest izjutra
Uz četvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Peščeničkom mljekarstvu
Svim je bojama već moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kažem: šteta, šteta
Više vjerojatno i niste za takva šta
Ponovo ono dvorište
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vaš suprug odlazi
Vi znači danas dolazite jos ranije u moju sobu - oko pola sedam
A ja baš izlazim - šteta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pružio više
Ali ja idem u šetnju
I šetao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim - bilo je toga
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve žene
Jer vama otvoreno mogu reći
Kuda sam sve šetao po kiši ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oči providne i dragocjene jedne Čehinje iz Brna
Vožderkove
Premještene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve što treba - bilo je, bilo
Ali ono dvorište u kojem sam Vas vidao
Izmedu dva neodređena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako običnu i raskalašenu domaćicu i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama 1957,58 i sljedeće
šteta, nepovratno šteta

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Sve te vodilo k meni

Sve te vodilo k meni
iz daljine, iz mraka
sve te vodilo k meni
već od prvih koraka.
mada ništa nisi rekla,
ja sam znao, ja sam znao
iz tih kretnji i porijekla
sve je isto, sve je kao.
Sve te vodilo k meni
sve što rode samoće
mala primorska mjesta
isti pisci i ploče.
kad te baci kao ladu
noćni val do moga praga
nije bilo teško znati
da mi moraš biti draga
da mi moraš biti draga.
Sve te vodilo k meni
tvoje oči i usta
tvoje ljubavi mrtve
moja loša iskustva.
mi smo bili na početku
istim vinom opijeni
i kad si išla krivim putem
sve te vodilo k meni
sve te vodilo k meni.

aureliano · ♣ El Capitán ♠

Takvim sjajem...

Takvim sjajem moze sjati
ono sto je proslost sad,
sto ne moze da se vrati,
sto je bilo tko zna kad.

Ljubav nasa ranih ljeta
za oboje bjese jad.
Sad je prava, sad je sveta
kada vise nisam mlad.

Otkriva mi svoju tajnu
i zlocinac, starac sijed -
imao sam proslost sjajnu,
ganjao me citav svijet.

Pocast se na kraju primi.
Ide vrijeme, bije sat.
Pobjedom se poslije cini
izgubljeni neki rat.

Ove bitke, ove rane
otkrit ce ljepotu svu
kada budu stvari davne,
kad ne budu vise tu.

Ova jutra sto te muce
pruzit ce i tebi sve
kada sutra bude juce,
a ti budes tko zna gdje.

Uzalud od ove noci
trazis da ti vise dâ,
jer najprije mora proci
da se o njoj nesto zna.

Pravim sjajem moze sjati
ono sto je proslost sad,
sto ne moze da se vrati,
sto je bilo tko zna kad.

arsen lupen · >>uncle Max<<

Arsen Dedić-Arsene Lupin

Ne veže me samo ime
uz taj sporni lik
ja sam isto bio
gospar razbojnik

Omča i kravata
pašu mi uz vrat
jer ja sam u biti
gospodin i tat

Krao sam srca
otmjenih dama
a poklanjao ga
siroticama

***
Ponovo za dobro drugih
dao bih se sav
njegujući, jasno,
kriminalni stav

Dijelio sam sa nižima
svoj gospodski plijen
u meni su Arsen
Dedić i Lupin

ex_deda · *28*

aureliano · ♣ El Capitán ♠

Djevojka iz moga kraja

Provela je noć na putu
kojim kreću od davnina
naši snovi prema svjetu
s Perkovića preko Knina.

U očima njenim more
svjetluca joj sol u kosi
ona neda da je slome
otima se i prkosi.

Djevojka iz moga kraja
na usnama njenim kušam
okus prvih poljubaca
okus prvih oskoruša.

Ona pamti davne riječi
slatke boje zavičaja
ima želju da me lječi
djevojka iz moga kraja.

Provela je noć na putu
na kojem se nade gase
ostala je svu noć budna
u vagonu druge klase

U očima njenim more
svjetluca joj sol u kosi
ona neda da je slome
otima se i prkosi.

Djevojka iz moga kraja
na usnama njenim kušam
okus prvih poljubaca
okus prvih oskoruša.

Ona pamti davne riječi
slatke boje zavičaja
ima želju da me lječi
djevojka iz moga kraja.

Arsen Dedic
--------------------

(fenomenalno!!!)

aureliano · ♣ El Capitán ♠

Negve

Sa svih strana mi podmeću kao, kako sam ja zapravo pjesnik
Ma, molim te...
Nameću mi brojna izdanja, poetsko grafičke mape, portretiraju, upisuje zle, dobre i lažne ocjene u koje je za ne vjerovati
Za pomrčine, u Ministarstvu straha, pod okriljem noći dogovaraju kako će me ukoričiti
Pače ukočiti
Pače ukrotiti
Prevode me, privode, predvode i izdaju, dočim nježne gojenice zahtijevaju posvetu na crnoj knjizi Padova, za svoje kraljice majke
Ovi mi pak navlače španjolske čizme, da u negvah, ter u uzah prezimim i priznam kako jesam.
A ja na tezulji između apsoluta i ništice ne znam kuda bih i kamo sa svojim zajebanim rukopisom...

Arsen Dedić

ex_deda · *28*