Arsen Dedić

dreamwalker · ***dragancee***

Dida moj, dida moj...
ode mi je zima,
daj mi kaban svoj...

Dida moj, dida moj...
sve me boli, tilo trazi
rakijom me sveg namazi
kao kad sam dite bija ja.

Da mi bude miran san
baci na me kaporan...

Dida moj...

Dida moj, dida moj...
ode mi je zima,
daj mi kaban svoj...

Dida moj, dida moj...
Bolestan je unuk tvoj.

Dida moj,
sve me boli, tilo trazi
rakijom me sveg namazi
kao kad sam dite bija ja

Da mi bude miran san
baci na me kaporan...

Dida moj...

Dida moj, dida moj...
ode mi je zima,
daj mi kaban svoj...

Dida moj, dida moj...

Bolestan je unuk tvoj.

dreamwalker · ***dragancee***

Moderato Cantabile
Rijeka donosi jesen I u nama toliko ljeta
Mi smo sirocad svijeta.

Reci, da li ces nocas
Moci ostavit sve
Svoju kucu, navike, ljude
I poci, a ne znati gdje?

Neka svi mrznjom ispratenas
Ali, draga, zivot ceka, sad je cas.
Citav svijet bit ce nas novi dom
Neka kazu: "Avantura je to!"

Nikad zaliti neces
Svoje stvari, ime, ni grad
I u hladnoj sobi hotela
Bit ces slobodna sad.

Neka svi mrznjom isprate nas
Ali, draga, zivot ceka, sad je cas!
Citav svijet bit ce nas novi dom
Neka kazu: "Avantura je to!"

Duga, ocajna kisa
Magla zastire zrak
Nekim putem, tijesno kroz jesen,
Nas ce odvesti vlak.

dreamwalker · ***dragancee***

Vraca mi se okus
kao poslije bolesti.
Strah me kad se sjetim
kuda me to moglo odvesti...

Osmjeh mi se vraca.
Neces me prepoznati.
Kao na slobodi
opet ucim jesti, hodati...

Otkako te ne volim
opet nocu kise moje...
izgubljeni zvuci, boje...
Ni sa kim ih ne dijelim.

Otkako te ne volim
neko mi iz vlaka mase...
prazno mi je, ali lakse...
Otkako te ne zelim.

Pitao sam ljude:
Kol'ko ce to trajati?
Moze li se umrijeti?
Hocu li se poslije kajati?

Gnjavio sam ljude.
Pravio sam paniku.
Prejako je svjetlo...
samo da se oci naviknu...

Otkako te ne volim
opet nocu kise moje
izgubljeni zvuci, boje...
Ni sa kim ih ne dijelim.

Otkako te ne volim
neko mi iz vlaka mase...
Prazno mi je, ali lakse...
Otkako te ne zelim.

Otkako te ne volim.

nastasenjka · **~daydreaming~**

Milena

Jos je bila tako mala, samo svjetlost, samo pjena.
jos je bila, sto da kazem, niti dijete, niti zena.
Kako cvjet u tamnom polju, njena glava, plava snena,
kao da je medu ljude bila vjetrom donesena.

Milena, Milena, pocicemo izvan grada,
zavjesa od kise pada, nema ovdje nicega za nas.
Milena, Milena, toliko te cekam, da li znas?

Niko ne zna s kim je dosla u tu praznu, kasnu uru.
Ko da nesto vjecno trazi na tom dugom, losem zuru.
Svi smo ovdje isti bili, bez adresa, bez imena,
kad je pozvala me tiho da me vodi ruka njena.

Milena, Milena, pocicemo izvan grada,
zavjesa od kise pada, nema ovdje nicega za nas.
Milena, Milena, toliko te cekam, da li znas?

nastasenjka · **~daydreaming~**

NAUCILA ME

Naucila me
opet divlje guske lete
jedna zena, skoro dijete
pruzila je ruku..

Naucila me
ova lutka, skoro nista
mene, brod bez pristanista
vratila u luku..

Sad sam blize
a mislio sam kako znam
sve se brise,
polako vrata otvaram..

Sad sam blize
a mislio sam kako znam
liju kise,
nas je slucaj klasican..

Naucila me
sto njoj takvoj mogu reci
moja muzika i rijeci
glasovi iz tame..

Naucila me
dusa cista, dasak s mora
mene, jednog profesora
naucila me...

nastasenjka · **~daydreaming~**

KAVANA "OPERA"

Ponovo je jesen,
na uglu Frankopalske i "Prilaza",
na trgu koji je za mene srediste svijeta
i srediste moga srca.
Ponovo pice u "Operi".
Kao prvih godina, kisa u mome sesiru
i prijateljice koje puse
ne misleci ni na sta
do na ovu jesen i neki buduci,
sveopci poljubac-topao i tajanstven.
Ili na sinocnji zagrljaj koji polako popusta.
Ni za sta veliko, draga moja,
nisu nas odredili, i bas im hvala.
Mi cemo jos po jednu
u ovoj prijatnoj provaliji zagrebacke kise,
u toploj pustari mog vidljivog sna.
Kao u sumracnom muzeju
spajaju se poslepodne i vecer,
zavaruju u jednoj plavoj varnici,
koja je tvoje oko lutajuce i vjecno-
objeseno o mojoj ogrlici.
Godine, godine.
Trenuci, trenuci, trenuci.
Sjeti se Rusije, Beograda, Tuskanca, Karlobaga.
Tesko je odjednom odoljeti tolikoj ljepoti svjeta,
ljepoti ljubavi, uspomena,
prolaznosti, i vracanja svega istovremeno.
Osiipa se zemlja od koje smo nacinjeni
od milja i ocajanja,
u jednom tako obicnom casu
kao sto je pice u "Operi",
U Hrvatskoj-
oko 13 i 30, pocetkom jeseni,
kada se nebo iznenada smraci,
i kada samo ocekujemo, ocekujemo-
sada ce...

nastasenjka · **~daydreaming~**

SA OKUSOM MORA

Sa okusom mora, sa okusom soli
na usnama zarkim, u kosi
i kozi,
ti si dosla iz mora
da se pruzis kraj mene,
dosla si tu,
pracena suncem.

U okusu mora, u okusu soli,
ti nosis gorcinu svih onih stvari
sto sam volio davno i
izgubio negdje,
sve ono sto traje
daleko od nas.

Ovo vrijeme i dani sto prolaze lijeno,
ostavljaju okus soli na usni,
ti skaces u more
pa me ostavljas samog
na pijesku i suncu
da te ponovo gledam...

A kada se vratis
ja te pustim da padnes
u narucaj pijeska i u moje ruke
a onda te ljubim
sa okusom mora,
sa okusom soli,
i okusom sna...

nastasenjka · **~daydreaming~**

NIJEDNO VRIJEME NIJE MOJE

Drugi su jos daleko, ime ce im biti slavno
Stigao sam prije sviju, al’ je bilo prerano.
Drugi su preda mnom, pustam ih jer mi je jasno
Stigao sam posle sviju, al’ je bilo prekasno.
Nijedno vrijeme nije moje, ja visim kao drveni lutak
Kazaljke nece da se spoje, pogrijesim uvijek za trenutak.
Napokon ce svi uz mene, sve mrtvo i sve zivo
Stigli smo u pravom casu
al’ je vrijeme bilo krivo.

nastasenjka · **~daydreaming~**

GRANICA

Pupoljak koji si mi donjela,
i koji je danima stajao u plavoj boci
prema zelenom prozoru zamračenom kišom-
taj pupoljk se rascvao.
Proljeće koje tek što je počelo
već je ovog popodneva pozlaćeno na rubovima
toplom sunčanom prašinom,
i već su nemila i vruća ona polja
kojima rano silazim u grad,
ćuteći ledenilo u koži i vlazi bilja.
I već to nisu ptice suzdržanog pjeva
i slabi glasovi proljeća kao s prozora
svibanjske bolesničke sobe,
a zeleno je tako teško.
Vrpca mora danima se rastezala,
pa vidjet ćemo koliko to još ide.
Ova bol nerazumljiva i uporna
rasla je, rasla,već smo je mogli vidjeti i nazvati.
Nebo, onaj zrak, razgovori,
savršenstvo mojih brodova, prijateljstvo s tobom
zatvorena ladica i oblik knjige-
sve se to razapinjalo i znao sam
da negdje granica mora postojati.
I ova lubav, tvoje slatko tjelo;
malo je reći da se ti daješ
i da te ja uzimam.
Dobro je bilo iz noći u noć, iz jutra u jutro;
može li se još, može li se još...

Ovaj cvjet će pući kao revoloverski metak,
proljeće će izgoreti kao papir,
more će se razvući i vjerovatno otići u nebo,
zeleno će postati crno;
teško crno od teškog zelenog,
bol će prestati ili se pretvoriti u nešto drugo;
sve to, sve to...
Tvoje će tjelo iznevjeriti sebi,
i moje takodjer,
ova će ljubav doći do te granice o kojoj mislim
i ne hoteći.
Bez snage je i volje da se upita-
što je to bilo?
A već je novi pupoljak u plavoj boci,
proljeće na igralištu,
bol u ustima,
pravac mora i...tako dalje...

nastasenjka · **~daydreaming~**

STRANAC

Samoca dobiva novo ime.
Preko noci su izmjenjeni
dragi i mrski krajobrazi pod prozorom moje sobe.
Do jutros je ovo bio London, Sarajevo
ili ulica u Zemunu ispunjena snjegom,
u kojoj lebdis, prijateljice,
kao na Chagallovoj slici;
sto je bilo posle '65?
Ili Berlin.
olovan, mokar, rastopljen.
Kao da su promjenili kulise-
vise ne znam gdje se nalazim.
Na kojem jeziku traziti kruha,
naruciti razgovor, prepoznati zastavu, platiti hotel.
Talijanski restoran- rumena kapelica
sa losom glazbom
i u toplini.
Na kojem jeziku "dobro jutro",
na kojem jeziku "laku noc, majko"?
Sa rukama punim novca,
koji se neda mjenjati,
koji nitko ne prima,
ali uvjek se od necega zivi,
od necega umire i uskrsava.
Ti provodis sporednim prolazom
i dajes mi malo ljubavi
pri ruznoj rasvjeti,
i kazes prijateljima da sam stranac.
Koliko jos dana ovako;
ne znam otputovati i ne znam reci,
ne znam ljubiti, citati, slusati vjesti.
Samo se ruka neke glazbe obrce u mom trbuhu
i more dise
hrabreci me kada se priblizava.
Jedan slager mi docarava
domovinu, oca, mrtvog prijatelja.
Kratka udobnost tvog poljupca i vina,
a onda opet:
kamo bez isprava,
bez novca za taksi,
bez znanja jezika u tisini
pod neprovidnom opnom neba
nategnutom nad mojim vidom,
sluhom i srcem.
Odljeteti, probiti se.
Odlazi se trajektom pa mostom,
pa jedrenjacima u magli.
Progovori, draga moja,
rucajmo zajedno, citaj mi nesto
i ne idi bez odgovora,
jer vec je manje zraka
izmedju ovih kuca koje se vrte,
a koje su mi tako poznate, tako moje,
i svakog trenutka skoro, skoro.
Ovaj je covjek slican mom bratu,
ovaj meni,
ovo djete je, mozda, moja kcer.
Vlak samo sto ne stigne,
taj jezik samo sto ne progovorim,
ali nista od toga.
Treba li odustati ili cekati
dok nas ne prepoznaju,
dok se ponovo ne promjene slike
i budemo kod kuce sami od sebe,
ili nikada vise...

nastasenjka · **~daydreaming~**

BORISOVA SLIKA

Tu je najvažnija jedna plava šuma,
u kojoj žive lavovi igračke
i lavovi plakati,
koje je zapravo prerušeno more
i kulisa iza koje se krije druga šuma
i drugo more,
koje se pomalo stidi svoje nježnosti
i koje ne dopušta svojim leptirima
da se igraju,
najviše sat-dva dnevno.
I da paze da se ne uprljaju,
odlazeći suviše daleko.
A sva je ta šuma
osvjetljena jednom mrtvom
dječjom glavom,
jednim ponoćnim mjesecom,
jednim veserkopfom,
zepelinom koji se slavno ruši
i slavno polijeće,
balon koji nas odnosi u tri lijepe.
Visoko i duboko od svih nas,
kakvi već jesmo.
U lijepom osvjetljenju jutra
i plavom mlijeku
i zove me, zove.
A tko padne u tu šumu
neće mu se više napolje,
i ide dalje od slike do slike
i živi ne zna se od čega-
i što jede,
i ne umire,
i puca mu baš.
Glavno da više nije tu-
na zemlji.

nastasenjka · **~daydreaming~**

Proljece je otpocelo s vjetrom,
kao da je znalo da nas dijeli
i dok drugi zajedno su bili,
mi se nismo pogledati smjeli.

Proljece je otpocelo s kisom,
s vlakovima koji kasno stizu
i dok dani umorno se nizu,
mi se opet pozdravljamo krisom.

I pamticu dugo ono vrijeme
kad jos nismo znali sto nas ceka,
kad su sume ostajale nijeme,
kad je modra nosila nas rijeka.

I pamticu dugo one sate
sto ne mogu vise da se vrate.

Proljece je otpocelo s vjetrom,
kao da je znalo da nas dijeli
i dok drugi zajedno su bili,
mi se nismo pogledati smjeli.

Proljece je otpocelo s nadom
da ce jednom drugacije biti,
da od ljudi necemo se kriti
i bez rijeci lutacemo gradom.

I pamticu dugo ono vrijeme
kad jos nismo znali sto nas ceka,
kad su sume ostajale nijeme,
kad je modra nosila nas rijeka.

I pamticu dugo one sate
sto ne mogu vise da se vrate,
sve mi kaze uzalud te volim,
ali i sam jos uvijek se borim.