Adam Mickiewicz

aureliano · ♣ El Capitán ♠

Akermanske stepe

Zaplovih u prostranstvo suhog oceana,
dvopreg roni u travu i ko čamac brodi
valom livada šumnih po toj cvjetnoj vodi,
kraj koraljnih otoka žbunja rascvjetana.

Već sumrak pada, nigdje puta ni kurgana,
u nebo gledam, tražeć zvijezdu što čun vodi.
Da l' tamo oblak blista? Danica se rodi?
To blista Dnjestar i sja svjetlost Akermana.

Stani! — Kakav mir! — Čujem ždralove u letu,
koje dostigle ne bi oči sokolove,
čujem kako se leptir ljuljuška na cvijetu,

kako grudima zmija tiče travke ove.
Taj mir! — slušam uz pažnju toliko napetu,
bi l' glas iz Litve čuo. — Hajd, nitko ne zove.

aureliano · ♣ El Capitán ♠

Nad velikom vodom

Nad velikom vodom čistom
poredane stoje hridi,
na površju vode bistrom
njihov crn se odraz vidi.

Nad velikom vodom čistom
crn je oblak proletio,
na površju vode bistrom
sav se oblak odrazio.

Nad velikom vodom čistom
sijevnulo, je, zagrmjelo.

Na površju vode bistrom
odsijevnulo. I zamnijelo.
A voda, ko prije, čista,
velika je, stoji bistra.

Oko svuda vodu vidi
i sve točno odražava:
i ponosne vrhe hridi,
gdje se munja ugašava.

Hrid nek stoji i nek prijeti,
oblak prođe plah, kišovit,
munja sijevne i preleti,
a meni je plovit, plovit.

aureliano · ♣ El Capitán ♠

Oluja

Rik morem, vihor, krma puca, jedro pada,
plašljivi ljudski glasi, smrk zlosretne huke,
zadnje se uže trglo iz mornareve ruke,
krvavo sunce zađe, s njim posljednja nada.

S trijumfom bura vije, a na mokre gore,
što katom iznad kata nadvisuju vodu,
genije smrti stao i uputi se k brodu,
ko vojnik što juriša tvrđe kad se šore.

Ti leže polumrtvi, onaj ruke lama,
taj s prijateljima na rastanku se ljubi,
ovi se pred smrt mole nek im se ne svrati;

a jedan putnik šuteć šio s kraja sama
i misli: blago onom koji snagu gubi,
te molit zna, il ima s kim se rastajati...

aureliano · ♣ El Capitán ♠

Prijateljima Moskovima

Vi, sjećate se mene? Ja kad kojeg dana
na smrt drugova mislim i o progonstvima,
i na vas mislim: vaša lica inostrana
imaju pravo živjet u mojim maštanjima.

Gdje ste vi sad? Plemenit vrat sam Rvlejevu
grlio kao bratu, a sad se on svija
obješen sramotno na zapovijed carevu.
Proklet puk koji svoje proroke ubija!

S Bestuževim, pjesnikom, sam se rukovao,
ta junačka ruka je peru sad oteta,
car tu ruku u tačke upregnut je dao,
sad kopa, s poljskom rukom okovom sapeta.

Na druge se možda još ljuća kazna svali,
možda kojeg od vas čast ili orden kalja,
i dušu ste slobodnu caru vi prodali,
pa na pragu njegovom klanjat vam se valja.

Plaćeničkim jezikom slavu mu dižete,
na muci drugova se svojih radujete,
u mojoj domovini moju krvi lijete,
pred carem se dičite zbog slave proklete.

Iz slobodnih naroda ako izdaleka
čak na sjever doleti pjesma, što vas žali,
i javi se nad krajem ledenim, tad neka
najavi slobodu vam ko proljeće ždrali.

Poznat ćete vi glas moj. Dok sam u negvama
plazeć mučke ko zmija cara obmanjivo,
tajna čuvstva skrivena kazivo sam vama,
vama golubinju sam iskrenost otkrivo.

Sad u svijet prolivam taj pehar gorčine,
žestok, vatren svoj govor, isisan bijaše
iz krvi i iz suza moje domovine,
nek peče i izjeda — ne vas, lance vaše.

Tko od vas prigovori, tužba njegova je
za me ko lajanje psa, kojem se ne skida
lanac, jer je priviknut; tako mu pristaje
da je spreman ugristi tko mu lanac kida.

aureliano · ♣ El Capitán ♠

Njemenu

Njemene, rijeko rodna! Gdje su vali oni
gdje vodu nekad hvatah u dlanove male,
a zatim u brzake plivah da razgale
vrelinu srca koje nespokojnost goni?

Tu se Laura, s kraja, voljela da skloni,
u kosu da uplete vijence rascvjetale;
tu lik joj što bi pao na srebrne vale "
često suzama mutih što ih mladost roni.

Njemene, rijeko rodna! Gdje su vode one,
s njima toliko sreće, i nada,, i želja?
Gdje su godine drage djetinjih veselja?

Gdje ljeta draža kada nemiri nas gone?
Gdje je Laura moja, gdje krug prijatelja?
Sve prođe — pa što se još moje suze rone?