Miguel de Unamuno

aureliano · ♣ El Capitán ♠

U SJEĆANJE JA SE KRIJEM

U sjećanje ja se krijem,
živjet ću od uspomene.
Nestanem li, tražite me
u praznini historije.

Život se kroz bolest javlja
i umirem živeć bolan.
U pustoš sam ići voljan
gdjeno smrt me zaboravlja.

I vas nosim, svoju braću,
da mi pustoš naselite.
Kad me mrtvim zamislite,
u ruci vam zadrhtat ću.

Dušu svoju — knjigu — sada
ostavljam vam, taj svijet pravi.
Štioče, kad iznenada
u tebi se drhtaj javi,
ja u tebi drhtim tada.

---------------------

OČI BEZ SVJETLOSTI

Lijepe oči bez vida, o topazi
svjetlosti mrtve, lune u kristalu,
blizanke tužne, beskrajni prolazi
vode vas, njišu kao zipku malu

vizija tajnih, znamenja i slutnja
svijeta što tone. Pred vama se stvara
od tmine mnoga staza mračna, mutna,
što maglu žive svjetlosti razara.

Lijepe oči bez vida, kada gleda
anđeo svjetla u vaš sjaj blistavi,
uzdasima se bestjelesnim preda,

vid bez očiju uputi tvrđavi
božjoj i pripjev, sladak poput meda,
na liri svira o vječnoj ljubavi.

aureliano · ♣ El Capitán ♠

IZ NUTRINE

O, ne moći dati svjetlost tminama,
glas tišini,
a moja bol bi pjevala
psalam tajanstva.
O, ne moći reći ono što umire
u posvećenoj tajni,
prije nego je rođeno
u grobu-kolijevci vječnosti!

Gdje li je vaš ambrozijski miris,
O cvjetovi zimski?
Prije nego otvoriste Suncu vaše časke
— slatka utjeho! —
vratiste se u polja
koja Smrt natapa svojim vodama?
Moja je sudbina da pjevam ono
što ne može stati
ni u riječi ni u tonove
i da ti kažem ovdje, na uho, ljubavi moja,
cijelo svoje srce
s njegovim ritmom bez muzike i slogova,
sa svom njegovom tišinom.
Strašna je riječ i njena je
snaga zlokobna.
Tek što se rodi, u njoj misao umire,
u njenom tijelu sahranjena,
kao što u času, kad dajemo puni plod,
umiru naše želje.
Neka moja groznica, kada te dotaknem,
probudi groznicu u tebi, u grudima tvojim,
i tada neka se naše strasti stope
u jednu jedinu čežnju.
Šuti, ljubavi moja, zatvori svježe usne,
tako te volim.
Gdje riječ ostavi svoj trag,
teško se gnijezdi poljubac.
Šuti, postoji drugi svijet
u ovom što ga vidimo,
svijet što ga tkaju tmine
i sav je nebo.

aureliano · ♣ El Capitán ♠

NA GROBLJU KASTILJANSKOG SELA

Dvorište mrtvih, među zidovima
koji su također od blata,
ubogo groblje gdjeno srp ne žanje,
jedino križ ti sudbinu označava
u tom pustom polju.
Uz te zidove ovce zaklon traže
da se zaštite od sjevernog vjetra,
kad stada sele u potrazi za pašom;
poput valova tu se o njih lome
prazni šumovi isprazne povijesti.
Ko mali otok u srpnju
okruženo si morem
zlatnoga klasja što ga lahor njiše,
a iznad tebe ševa, u visini,
žetvenu pjesmu pjeva.
Kada na zemlju nebo s kišom slazi,
slazi također na posvećenu travu,
koju srp ne žanje,
u kutu tvome, jadno dvorište mrtvih!
i oni u kostima svojim osjete poziv
žive vlage života.
Krilato sjemenje izbjegava ograde tvoje
od kamenja i blata,
ili ti ga ptice milostive donesu
i onda porastu skroviti makovi,
vrijesak, kamilica, metljika i stričak,
među križevima,
da budu jedino pticama za hranu.
U obrasloj ti zemlji kopaju samo,
o dvorište sveto,
da bi posijali sjeme duše, što je
patila na svijetu;
onda, nad tom sjetvom —
dug počinak zemlje!
U tvojoj blizini prolazi put živih
(a nije, poput tebe, ogradom okružen)
po kojem se kreću,
smijuć se il plačuć,
i remete svojim smijehom ili plačem
besmrtan spokoj tvoga zakloništa.
Kad sporo sunce dotakne se zemlje,
a zemlja se k nebu diže,
u času sjećanja,
kad zvono zove na molitvu i odmor,
križ kameni, grubi,
sa zidova od blata,
ostaje, ko čuvar što nikad ne spava,
da budan bdije nad usnulim poljem.
Ne nalazi se križ na crkvi živih
oko koje je naselje usnulo;
križ, ko vjeran pas, pozorno čuva
san mrtvih što su u nebu sabrani.
A Krist odozgo, sa noćnoga neba,
Pastir Uzvišeni,
bezbrojnim svojim očima blistavim
prebraja ovce stada!
Jadno dvorište mrtvih, među zidovima
koji su od istog blata,
jedino križ ti sudbinu označava
u tako pustoj samoći ovog polja!

aureliano · ♣ El Capitán ♠

PALMA

Palma se kao zublja uvis kreće,
zeleni plamen, što od sunca ište
da krv joj pije; u svako čvorište
zgusnulo joj se po jedno proljeće.

Bez okova i negva, izvijena
i gorda, usred pustinje se koči,
nebeski med se ko u lijevak toči
u topli pehar bezdrvnih joj vena.

Ne uvija se nit se k zemlji svija;
krošnja bez sjene, samo svjetlost gusta
ko žrtva bola iz nje k nebu šija.

Vulkanska krv joj živu ljubav budi,
k ocu je Suncu vuče čežnja pusta:
njegovu carstvu kao stup se nudi.