Bosanski jezik- Bosančica

crnibiser · samotvoja24

Kako, bolan, ne postoji bosanski jezik? Kako, kad ja njime pričam?

Bosančica (1. dio)

U vrijeme X vijeka u Dubrovniku i srednjoj Dalmaciji pa i u Bosni formirana je bosanska ćirilica ili bosančica. Pod utjecajem i sa primjesama glagoljice, ali i čistog narodnog (izvornog) govora, to pismo su odlikovala staroslavenska slova, sa uvedenim novim znakovima. Oblikom i pravopisom bosančica se razlikovala od bugarske i srpske ćirilice. Za tu ćirilicu upotrebljavaju se različiti nazivi: najčešće bosančica, zatim bosanska ćirilica, bosanica, bukvica, bosansko pismo, a tendenciozno i nenaučno upotrebljavali su se i nazivi hrvatska ćirilica, hrvatsko pismo, bosansko-hrvatska ćirilica, pa čak i naziv srpsko pismo.

Postojala su dva oblika bosančice kroz njen viševjekovni razvoj:

1. Ustav, ustavno pismo, koje se odlikuje oštrinom oblika, skladnim štamparskim izgledom. Njime su pisane POVELJE, LISTINE i pisma BOSANSKIH VLADARA i VISOKOGA PLEMSTVA (pa i sama Kulinova povelja). Takva ustavna bosančica bila je u upotrebi od X do XV vijeka.

2. Negdje od XIII vijeka uobličava se drugi tip bosančice – kurzivna rukopisna bosančica, sa slobodnijim formama slova, nastala pod utjecajem latiničke kurzive, da bi tokom XVII iXVIII vijeka bosančica dobila formu bosanskog brzopisa. To je rukopisna bosančica. Ona se upotrebljava kroz gotovo čitav turski period sve do početka XX vijeka i otpočinjanja četvrte faze razvoja bosanskog pisanog jezika.

Paleografske (slovne) osobine bosančice svode se na težnju ka jednostavnijim oblicima i prilagođavanjima zahtjevima narodnog jezika. Čisti narodni govor i ikavizam, kao odlika bosanske zapadne štokavštine, odraz su izvornosti bosansko-humske pismenosti, razvijane bez presudnog utjecaja sa strane. Mnogi poznati i nepoznati klesari i pisari srednjovjekovnog starobosanskog jezika urezivali su natpise u kamenu i pisali jednostavnim jezikom. Njihova grafija bila je pojednostavljena, tipično bosanska, a ona se razlikovala od klasične ćirilice. Bosančica je imala ujednačena grafijska (slovna) i jezička (izgovorna) obilježja u srednjem vijeku. U drugoj i trećoj fazi bosanskoga jezika upotrebljavala se i prilagođavala vremenu i praktičnoj upotrebi sve do početka XX vijeka.

izvor: Gramatika bosanskog jezika

crnibiser · samotvoja24

Bosančica (2. dio)

Prvu fazu bosanskog pisanog jezika odlikuju sljedeće osobine:

stara dijalekatska baza zapadnoštokavskog narječja
međudijalekatska ujednačavanja unutar te šire zapadnoštokavske baze
kontinuitet govornog i pisanog jezika. Tijesna veza među njima uvjetovana je time što bosansku srednjovjekovnu pismenost odlikuje jedna izrazita spečificnost: pretežno svjetovni karakter centara te pismenosti. To znači da je mnogo veći i utjecajniji dio pisane aktivnosti obavljan u vladarskim i velikaškim kancelarijama, a manji u crkvi, samostanima i među svećenicima;
vrlo rano uočava se govorna i grafijska originalnost pisane riječi na bosansko-humskom tlu i unutarnja povezanost između govorne izvornosti (zapadna štokavština) i grafijske originalnosti (bosančica);
stalna težnja ka jasnoći narodnog izraza u samim tekstovima, uvjetovana, prije svega, pretežnim svjetovnim karakterom te književnosti, ali i okolnošću što su njena glavna dostignuća bila u epigrafici i „epitafici“, koja kao vrsta pismenosti sama po sebi traži konciznost i jasnoću izraza;
u vezi sa ovim odlikama spomenika bosansko-humske pismenosti (skupa sa formiranjem svijesti o pripadnosti tih spomenika zajedničkom kulturnom i jezičkom jezgru), formira se i svijest o jeziku, odnosno o jezičkoj pripadnosti toga pisanog manira.
Pred kraj prve faze razvitka pisane riječi na bosansko-humskom tlu u pisanim dokumentima javljaju se i prvi sačuvani spomenici o samom tom jeziku. Konstantin Filozof (pisac s kraja XIV i početka XV vijeka) u svome spisu Skazanie izjavljeno o pismeneh, uz bugarski, srpski, slovenački, češki i hrvatski jezik navodi i bosanski jezik. Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika nalazi se i u notarskim knjigama grada Kotora.

Dana 3. jula 1436. godine mletački knez u Kotoru kupio je 15-godišnju djevojku „bosanskoga roda i heretičke vjere zvanu bosanskim jezikom Djevenu“.

Na taj način i samim imenovanjem bosanski govorni i pisani jezik već u XV vijeku prati izgrađena svijest o njegovom postojanju, koja se iskazuje i nazivom toga jezika, istim onim nazivom koji je danas u zvaničnoj upotrebi.

U vremenu s kraja XV i početka XVI vijeka otpočinju dva važna vanlingvistička procesa koja će ostaviti traga i na sam razvoj bosanskog govornog i bosanskog pisanog jezika. To su islamizacija i migracije. I jedno i drugo dešavalo se u granicama Bosanskoga pašaluka. Islamizacija utječe na glavne pravce razvoja pisane i govorne riječi bosanskoga jezika, a migracije na dijalekatske premještanja i promjene u samoj govornoj bazi, kao i na usmeni naddijalekatski (odnosno međudijalekatski) bosanski jezik.

izvor: Gramatika bosanskog jezika

crnibiser · samotvoja24

Povelja bosanskog bana Kulina - 29. 08. 1189. godine

Natpisi na stećcima

Bosančica (3. dio)

Pravi počeci bosanskog književnog jezika javljaju se u posebnom vidu originalnog stvaralaštva u srednjovjekovnoj književnosti Bosne i Huma. To je epigrafika, natpisi na kamenu, tj. lapidarna („kamena“) pismenost. Bosansko-humska epigrafika po svojoj originalnoj književnoj vrijednosti i jezičkoj zanimljivosti ide u sami vrh južnoslavenske epigrafike.Nema slavenske zemlje niti jezika koji ima toliko natpisa na kamenu kakav je slučaj sa Bosnom i Humom. To su, prije svega, epitafi, natpisi na nadgrobnim spomenicima, čuvenim stećcima, uglavnom bogumilskim. Pisani su bosančicom, a samo u rijetkim i izuzetnim slučajevima glagoljicom, odnosno poluoblom bosanskom glagoljicom.

Umjetnost stećaka, pa tako i ispisanost na bosančici, razvija se i traje u vremenu od XIII do XVI vijeka i to na precizno omeđenom prostoru: unutar najširih granica srednjovjekovne bosanske države. Najstarija žarišta stećke pismenosti nalaze se u starom Humu i srednjoj Bosni, a treći centar te pismenosti je okolina Vidoške (današnjeg Stoca).

Najveći broj natpisa sa ovog područja nalazi se u Boljunima jugozapadno od Radimlje i Stoca. Značajni srednjovjekovni tekstovi na kamenu javljaju se u okolini Blagaja, kao sjedište humske vlastele, zatim u dolini Lašve, te u bosanskom Podrinju (jugoistočna Bosna) od Foče do Vlasenice i Srebrenice. Veći broj epitafa pronađen je u najnovije vrijeme na području srednjovjekovnih župa Usora i Soli, te u Posavini oko Koraja i Bijeljine.

Među nekropolama stećaka najznačajnija je Radimlja kod Stoca, zatim nekropole u Boljunima kod Stoca, blizu Nevesinja, na Blidnjem jezeru u zapadnoj Hercegovini, u Bjeloslavljevićima kod Sokoca na Glasincu, na Gvoznom polju kod Kalinovika i na Ravanjskim vratima kod Kupresa.

Vremenom su mnogi natpisi na stećcima oštećeni ili potpuno uništeni, pa ih je teško ili skoro nemoguće rekonstruisati. Naročito je upečatljiv primjer zauvijek propalog teksta na kamenu stećka koji je stajao u Donjoj Zgošći kod Kaknja, a danas se nalazi u vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

Ti natpisi prilagođeni su živim oblicima narodnog govora, ali i zahtjevima za konciznošću, za krajnjom jasnoćom i jednostavnošću izraza. Na epitafima stećaka uočljiv je visoki stepen ujednačenosti u prisustvu zapadnoštokavskih osobina. Tu se njeguje jedan širi bosanski pisani manir, za koji je neročito karakterističan ikavizam, neizvršeno jotovanje, grupa re umjesto ro (greblje i sl.)

Mada bosansko-humske stećke kao cjelinu odlikuju neke zajedničke srednjovjekovne jezičke crte, ipak se uočavaju dva najizrazitija jezičkostilaska kruga stećaka: hercegovački i bosanski. To na svoj način ostavlja odraza i na neke jezičke osobine, odnosno razlike u samim natpisima. Na hercegovačkim stećcima prisutnije su istočnoštokavske osobine sa ponekom lokalnom jezičkom crtom, dok su oni srednjobosanski i zapadnobosanski, odnosno zapadnohercegovački sa izrazitijim odlikama zapadne štokavštine. Riječ je o jednoj teritorijalnoj međudijalekatskoj ujednačenosti jezika natpisa, a također i u ujednačenosti u dužem vremenskom rasponu od nekoliko vijekova. Visok stepen jezičke i paleografske (slovne, grafijske) ujednačenosti natpisa na stećcima svejdoče o pisanom maniru srednjovjekovnoga bosanskog književnog jezika - razvijenom zaključno sa XV vijekom i završetkom prve faze formiranja bosanskog pisanog jezika.

Najpoznatiji kovači koji su ujedno i prvi originalni „pisci“ odnosno „pjesnici“ bosanskoga jezika (prve njegove faze) jesu:

Prodan i Miogost u srednjoj Bosni,

Veseoko Kukulamović i Vukašin u području Lašve i Jajca,

Bratjen u Travunioji,

Semorad, Miogost, Grubač i Krilić u okolini Stoca,

Nikola Dragoljević i Dragoje u Podrinju,

Ugarak u Vrhbosni (današnjem sarajevu).

Među njima su naročito glasovita dva „mramorna neimara“ iz druge polovine XV vijeka kada je bosansko-humska umjetnost stećaka i njihovih zapisa dostizala vrhunac. To su

kovač Grubač i dijak Semorad iz okoline Stoca,

tvorci najautentičnijih stećaka i njihovih epitafa u Radimlji.

(izvor: Gramatika bosanskog jezika)

crnibiser · samotvoja24

Povelja bana Kulina

Bosančica (4. dio)

PRVA FAZA RAZVOJA BOSANSKOGA KNJIŽEVNOG JEZIKA

(DOBA SREDNJOVJEKOVNE BOSNE)

Bosna je od samih početaka svoga postojanja bila izložena raznovrsnim utjecajima. Nalazila se na raskrsnici evropskih i vanevropskih civilizacija, religija i država. Takav njen položaj uvjetovao je i rane početke pismenosti. Prvi pisani spomenici na bosansko-humskom tlu potiču s kraja X ili početka XI vijeka. Na osnovu njih samih ne može se utvrditi ranija pismenost i vrijeme u kojem počinje književni rad na ovim prostorima. Uporedo sa grčkim i latinskim pismom, nakon pokrštavanja slavenskog stanovništva prodrla je i slavenska pismenost u ćirilsko-metodskom duhu, a čak se razvija i vlastita književnost na staroslavenskom jeziku bosanske redakcije.

Ćirilica je u Bosni i Humu bila raširenija pa je i ćiriličkih spomenika sačuvano više. Najveći broj ih je nestalo u stalnim borbama između istočne i zapadne crkve, i mađarskim invazijama na Bosnu i Bosansku crkvu. Mnogi od tih spomenika nestali su i u toku viševjekovnih turskih ratova. Ustaljujući se kao domaće pismo, ćirilica vrlo brzo dobija i neke svoje izrazite grafijske (slovne) odlike. Ona se izdvaja i razlikuje od klasične istočne (makedonsko-raško-zetske) ćirilice.

To je zapadna ćirilica, tj. bosanska ćirilica ili bosančica.

Sačuvani bosanski spomenici na bosančici dijele se u nekoliko vrsta:

crkveni rukopisi na staroslavenskom jeziku bosanske redakcije sa elementima živog narodnog govora
tekstovi dati u vidu zapisa na marginama rukopisa
natpisi na stećcima i građevinama
povelje i pisma bosansko-humskih vladara upućene susjednim zemljama i njihovim vladarima
tzv. lijepa književnost, sa slabim tragovima i ostacima, ali ipak prisutna i sačuvana u bosansko-humskom pisanom nasljeđu.

Među svim pisanim spomenicima bosanskog jezika najveći značaj imaju Humačka ploča i Kulinova povelja ili Povelja Kulin bana.

Humačka ploča je natpis na kamenu s kraja X i početka XI vijeka, najstariji pisani spomenik na prostoru zapadno od Makedonije. To je natpis na Crkvi svetog Mihajla u Humcu kod Ljubuškoga u zapadnoj Hercegovini.

Kulinova povelja napisana je 29. augusta 1189. godine i upućena Dubrovčanima. Njome ban Kulin dopušta svojim primorskim susjedima slobodno kretanje po Bosni i garantira im punu sigurnost, pozivajući na prijateljstvo i međusobno povjerenje. Original povelje nalazi se daleko od Bosne, u biblioteci Akademije nauka u Petersburgu (Lenjingrad), a njena kopija čuva se u Dubrovačkom arhivu. Tekst Povelje u latiničkoj transkripciji glasi:

U ime Otca i Sina i svetago Duha.

Ja, ban bos'nski Kulin, prisezaju tebje, kneže Krvašu, i vsjem građam Dubrov'čam, pravi prijatelj biti vam od sele i dovijeka.

I prav goj držati s vami i pravu vjeru – dokole s'm živ.

Vsi Dubrovčane, kire hode po mojemu vladaniju trgujuće, godje si kto hoće krjevati, godje si kto mine, pravov vjerov i pravim srdcem držati je, bez vsakoje zledi – razvje što mi kto da svojov voljov poklon.

I da im ne bude od mojih č'stnikov sile.

I dokole u mne budu – dati im s'vjet i pomoć, kakore i sebje, kolikore moge, bez v'sega zloga primisla.

Tako mi Bože pomagaj i sije sveto evanđelje.

Ja, Radoje, dijak banj, pisah siju knjigu poveljov banov, od rođž'stva Hristova tisuća i s'to i osam'deset i devet ljet'., mjeseca avgusta, u dvadeseti i deveti d'n', usječenie glave Jovana Krstitelja.

(izvor: Gramatika bosanskog jezika)

crnibiser · samotvoja24

Naziv "Bosanski jezik" u doba austrougarske vladavine

U doba austrougarske vladavine naziv bosanski jezik postaje i službeni naziv za jezik u Bosni i Hercegovini. U početku se upotrebljavao sa nadopunom zemaljski, pa se zvao bosanski zemaljski jezik, a javljao se i naziv srposkohrvatski i hrvatskosrpski. U doba kad je na čelu zemaljske vlade bio Benjamin Kallay (od 1882, austrougarski upravitelj Bosne i Hercegovine, mađarski povjesničar), u svim oblastima službene upotrebe ustalio se naziv bosanski jezik. To je bilo vrijeme unutarnjih političkih borbi za formiranje jedinstvene bosanske nacije i zajedničkog bosanskog jezika. U sklopu te politike iskorišten je istorijski naziv bosanski jezik, kojem je dat poseban politički značaj.

Godine 1890. (uz velike teškoće i snažne političke otpore) izašla je Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole (nepotpisanog) autora Frane Vuletića. Ova gramatika doživjela je više izdanja i bila u upotrebi do 1911. godine, s tim što se 1908. nazivala Gramatika srpskohrvatskog jezika.....

....Gramatika je predstavljala i važan izdavački događaj koji je upućivao na važnost i vitalnost samog naziva bosanski jezik, bez obzira što je taj naziv bio politički upotrijebljen, a zanemarena njegova stvarna istorijska zasnovanost i značenje....

....Nakon neuspjele Kallayeve politike bosanske nacije i jezika Naredbom zemaljske vlade od 04.10.1907. godine ukinut je naziv bosanski jezik i zamijenjen nazivom srpskohrvatski. Pri tome se naziv zemaljski jezik mogao sačuvati tamo gdje je bilo uopšteno riječ o jeziku zemlje.

Izvor:Gramatika bosanskog jezika,

Autori: Dž. Jahić, S. Halilović, I. Palić

crnibiser · samotvoja24

i dalje do strane 21. na ovom linku Laughing

http://personal.inet.fi/cool/blt/gramatika.htm

coco_bill · Zli carobnjak-lingvista

Malo da dopunim: u Bosni se jedno vreme pisalo verzijom arapskog pisma (arapski abdžad) koje se zvalo "bosančica" ili "arabica".

Na sajtu Omniglot postoji stranica o pismima za srpski, hrvatski i bosanski jezik. Slika "arabice" vam se nalazi dole, tu je zovu "Arabica/Alhamijado/Adžamijski" nego bih hteo da vam skrenem pažnju da je to pismo nastalo pre par godina i da to nije originalna "arabica"!

Već godinama se bavim stranim pismima, pa sam naučio i ponešto od arapskog abdžada, pa mogu to sa sigurnošću da tvrdim.
- Ovo je nastalo po uzoru na srpskohrvatsku latinicu, a originalna arabica je nastala po uzoru na otomanski abdžad (verzija abdžada za turski jezik). Dakle, ne bi bio princip "jedno slovo - jedan glas"
http://www.omniglot.com/writing/turkish.htm
- Nekoliko grupa slova su iste kao i grupe slova kod naše latinice: C, Č, Ć, - D, Đ, Dž, - L, Lj - N, Nj pa sami možete zaključiti na kom principu je napravljeno. Wink

- Na kraju, jedna od osnovnih karakteristika arapskog abdžada je to da se upisuju samo dugi vokali i to kao "dodatak" ("kvačica") na slovima, a ovde su svih pet.

crnibiser · samotvoja24

@coco_bill

Arapski jezik ili kako ti i piše na tom sajtu OTOMANSKpismo..pisalo se za vrijeme Otomanskog carstva..ali ipak Bosancica je davno prije toga bila u upotrebi.

Evo kako je izgledala Bosancica

Bosančica
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Bosančica je autentično i posebno pismo nastalo u Bosni i okolnim krajevima. Do sada najuravnoteženiji prikaz bosančice je dao paleograf Vladimir Mošin, koji razlikuje tri centra zračenja u nastanku bosančice, ili zapadne ćirilice, što je najfrekventnije moderno ime:

humsko-dukljanski prostor
područje Dubrovnika
područje srednje Dalmacije

Davani su joj različiti nazivi: bosančica, bosanska ćirilica, bosanica, bukvica, hrvatska ćirilica, hrvatsko pismo, bosansko-hrvatska ćirilica, srpsko pismo i, sve češće- zapadna ćirilica.

BosančicaU naučnoj literaturi se, pored ostalog kaže: Šireći se od 10. vijeka sa istoka, iz Bugarske, val ćirilice zahvatio je i dio bosanskoga područja, gdje se razvio u poseban oblik i posebnu varijantu ćirilice sa primjesima glagoljice i latinice. To pismo ima svoj osobiti duktus, odbacuje stsl. slova, a uvodi nove znakove za svoj jezik, te sa oblikom i pravopisom razlikuje od bugarske i srpske ćirilice.

Broj spomenika pisanih bosančicim veći je i raznovrsniji u odnosu na spomenike pisane glagoljicom, jer veliki broj njih je u pojedinim periodima prepisivan sa bosanske glagoljice na bosančicu.

Mnogi spomenici pisani u Bosni, rukopisni i ostali, uništavani su u višestoljetnom procjepu između neprijateljskih crkava, Istoka i Zapada, mađarske invazije, posle osmanlijskog prisustva u Bosni. Samo jedan fragment knjige iz vremena bosanske samostalnosti čuvan je do donašnjeg agresorskog rata u Bosni od prvih komšija, to je Čajničko jevanđelje. Ostalo je rasuto po svijetu, i svojatano kako je kome odgovaralo. Zato se smatralo da nema bosanskih rukopisa.
Najstariji spomenik pisan bosančicom jeste Humačka ploča (10. st.) zatim Povelja Kulina bana od 29.08. 1189. godine.

Bosančicom su pisani: nadgrobni i ktitorski epigrafi u Travuniji i srednjoj Bosni, Miroslavljevo jevanđelje (12. st.); razni crkveni i svjetovni rukopisi sa brojnim elementima čistog i živog narodnog govora; nekanonski tekstovi (apokrifi, molitve); zapisi, netpisi, povelje, pisma - kao značajno blago diplomatske bosanske pismenosti sa izrazitim njegovanjem narodnog jezika; razna jevanđelja, djela apostolska, poslanice, apokalipse i apokrifi (kao prijepisi bosanskih glagoljskih tekstova) evanđelje Manojla Grka (Mostarsko evanđelje), evanđelje Divoša Tihoradića, Četveroevanđelje iz Dovolje,Giljferdingov apostol, Srećkovićevo evanđelje, Ljubljansko bosansko evanđelje (Kopitarevo), Nikoljsko evanđelje, Vrutoški rukopis, Daničićevo evanđelje, Rukopis Krstjanina Hvala, Čajničko evanđelje. Izvjestan zastoj u razvoju pismenosti križarskih pohoda na Bosnu i lomača, da bi u 14. st. stasavala Crkva bosanska i bio izražen procvat pismenosti, kulture i civilizacijskog svaralaštva na bosančici.

Na bosančici su pisani i Povaljski prag na otoku Braču 1184., listina omiškoga kneza Đure Kačića Dubrovniku 1278 i Povaljska listina iz 1250, te Poljički statut iz 1440. god. i mnogo drugih tekstova, po čemu je ovo pismo i jedno od tri pisma u Hrvatskoj). Brojni su natpisi na stećcima, a poznat je i prijepis Ljetopisa popa Dukljanina. Od 16. do 18. st. bosanski franjevci su bosančicom štampali oko 40 knjiga. Osim u Bosni, njome se pisalo i u Dubrovniku, Makedoniji, Krajini, na otocima i u pojedinim sjevernim krajevima Hrvatske. Zadržala se kod bosanskih franjevaca do polovine 19. st., a kod bošnjačkih muslimanskih porodica i do najnovijih vremena.

Od najstarijega doba postojala su dva oblika bosančice: ustav, kojim su se pisane povelje, listine i isprave vladara bosanskih visokih plemstva (npr. Povelja Kulina bana) - od 10. do 15. st. - do ulaska Bosne u osmanlijsko-islamski civilizacijski krug; i drugi: kurziva, kojom su pisani rukopisi od 13. st. pa dalje do 19/20. st.

crnibiser · samotvoja24

Vahida Šeremet
Kontinuitet bosančice

Naše bosansko-hercegovačko kulturno bogatstvo je sadržano i u našem pismu srednjovjekovnom, u bosančici.

U IX vijeku dvojica braće Ćirilo i Metodije iz okoline Soluna su udarili temelje slavenske pismenosti postavljanjem alfabeta koji su nazvali glagoljica. Cilj ovog pisma je bio da se širi misionarstvo, odnosno pokrštavanje slavenskih plemena, koji su tada bili višebožci, tako da i prvi prevod Biblije bio je na glagoljici.

Učenik Ćirilov, Kliment Ohridski tvorac je novog pisma ćirilice, čiji su korijeni uzeti iz grčkog alfabeta, pisma koje je bilo manje komplikovano u odnosu na glagoljicu i koje se brzo širilo iz Makedonije ka Srbiji, Bugarskoj, Rusiji, na nešto sporije ka Bosni. Prema naučnim spoznajama ćirilicu u Bosnu su donijeli Makedonci, direktnim ili indirektnim posredovanjem preko Zete.

Na ovom tlu ovo se pismo modifikovalo prema vlastitim glasovnim potrebama u pismo, koje nosi naziv bosančica i koji je zadržano do danas. U nekom sredinama za ovo pismo se kaže begovica ili begovača, ali u suštini radi se o vrlo malim nijansama u bosanskom pismu.

Najpoznatiji i najstariji dokument na ovom pismu je ”Povelja Kulina Bana” iz 1189. godine čiji se original još čuva u muzeju ”Ermitraž” u St. Petersburgu (Lenjingrad).

U tom periodu to je bilo važeće pismo u Bosni koje se upotrebljavalo u običnom životu, kao diplomatsko pismo, kao crkveno-vjersko pismo, u školstvu. Tragovi su sačuvani na stećcima i na njima su se i najduže zadržali. Do sedamnaestog stoljeća sreću se motivi na nadgrobnim spomenicima Bosanaca katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti, dok kod muslimanske sve do devetnaestog stoljeća (u Sarajevu i oko Sarajeva).

Na bosančici pisane su crkvene knjige iz perioda bogumilstva. Poslije za vrijeme osmanske vlasti bosanski franjevci služili su se bosančicom, a zadržana je i u kućama potomaka vlastelinskih porodica.

Međutim, inkvizicija, koja je imala posebnu moć u srednjem vijeku i koja je zabranjivala bogumilstvo, imala je za posljedicu da je vrlo mali broj knjiga pisan bosančicom sačuvan iz tog perioda.

Heretička ”Tajna knjiga” čiji se prevod sa latinskog nalazi u Bečkoj Nacionalnoj biblioteci je nepobitan dokument o inkviziciji i zabrani bogumilstva, a time i bosančice kao pisma.

U toku su iskopavanja na Univerzitetu u Visokom za vrijeme Kulina Bana. Ima vjerovanja da je to bio drugi univerzitet u Evropi poslije Španije. Postoje i pisani tragovi da su ovaj Univerzitet posjećivali i sticali znanja paganske sekte iz Francuske. Kad bude završeno ovo istraživanje, sigurno ćemo imati više informacija o školstvu, kulturi, a time i pismenosti.

Na kamenoj ploči iz XII stoljeća i koja je pisana bosančicom, a koja je nađena u okolini Zenice, Fikret Ibrahimpašić, veliki poznavalac prošlosti BiH, je pročitao natpis gdje se spominje sudstvo. To je nepobitan dokument da je država Bosna bila tako savremeno uređena da je poznavala i ovaj oblik vlasti.

Dolaskom Austrougarske monarhije u BiH dolazi do velikog preokreta u načinu života, pa tako i u školstvu.

U svojoj kući posjedujem knjigu ”Izvještaj o radu Preparandije” iz 1892. godine u kojoj je sadržan nastavni plan i program obrazovanja.

U školskoj knjizi ”Gramatika bosanskoga jezika” iz 1890. godine,* a koju je napisao profesor iz Sarajeva, Frane Vuletić, na strani broj 6 i 7 dat je uporedni pregled bosančice kroz vjekove na kamenim spomenicima uporedo sa latinskim, grčkim, ćirilično crkvenim i ćirilično građanskim pismom, a zatim bosančica dana u rukopisu sa više varijanti, pisana na kamenoj ploči iz XVIII stoljeća, na olovnoj ploči, kao manastirsko pismo i kao begovsko pismo u Krajini i Hercegovini. Upravo po ovoj knjizi budući učitelji, prema ”Izvještaju” dva sata sedmično su vježbali da pišu na staroslovjenskom pismu i na bosančici. U ovoj Gramatici koja sadrži pisma latinično, ćirilično, staroslovjensko i bosančicu nema arebice, pisma koje je bilo jako rašireno u muslimanskoj sredini i na kojem je napisana alhamijado književnost.

Bosančica u rukopisu

Da je bosančica doživjela i nadživjela XX stoljeća navodim tri izvora.

U rukopisu Čokić Fadila, mog dajđe (1911-1994. godine iz Tuzle) do kojeg sam slučajno došla ove godine, o njegovim razmišljanjima o školstvu stoji:

”Napomenut ću još da je medu muslimanima bilo, istina vrlo rijetko, uglavnom samo u starim begovskim porodicama, potomcima naše srednjovjekovne vlastele, još i poznavanja i služenja bosančicom.

Jednom mom školskom drugu, Šemsudinu Gavran Kapetanoviću pisala je i njegova nena iz Počitelja bosančicom, pa sam i ja ta pisma čitao, jer smo u Gimnaziji u Sarajevu učili i ta naša stara pisma i naš stari jezik da bi mogli čitati natpise na starim spomenicima. (To je period 20-tih godina prošlog stoljeća).

Ovo pismo su obavezno poznavala sva čeljad, i muška i ženska u tim starim begovskim porodicama i služili su se njime samo u svojim zatvorenim međusobnim odnosima.”

Nedavno sam slučajno stupila u vezu sa gospodom Borkom Tomljenović iz Mičigena, kćerkom cijenjenog tuzlanskog hirurga Dr. Jovanovića, a moje majke drugaricom iz osnovne škole i velikim zaljubljenikom suživota u BiH. Poklonila mi je svoju priču o ”Begovskoj porodici Tuzlić”, i prosto nestvarno, u jednom fragmentu naslućuje da se i u ovoj porodici sačuvala bosančica u jednom starom dokumentu, koji se čuvao kroz vjekove (nije imala nikakve informacije da me ova oblast interesuje).

Naš najveći pjesnik, Mehmedalija Mak Dizdar nadahnuo se ljepotom sa izvorišta Bosne i u svom ”Kamenom pjevaču” uvezao kontinuitet Bosne i bosančice, jer je i mnoge stihove, koji su izvezeni bosančicom ovjekovječio.

A ja Vam nudim na dar bosančicu, da možete naučiti da napišete samo svoje ime i prezime, i da budete ponosni na to, jer u svijetu vrlo rijetko neko ima tu mogućnost.

Na ovaj način moći će te da cijenite i čuvate ljepotu bosansku i nastavite njeno hiljadugodišnje postojanje.

Tuzla, 5.12.2004. godine

http://www.most.ba/093/087.aspx

crnibiser · samotvoja24

1991. godine uoci samog rata na popisu stanovnistva u Bosni i Hercegovini 96 posto Bosnjaka je nedvosmisleno u rubrici maternji jezik napisalo da govori bosanskim jezikom.

Muhamed Hevaija Uskufi je napisao prvi rjecnik bosanskog jezika - Potur Sahidija - 1631 godine, dakle 197 godina prije prvog srpskog rjecnika. Postoje cetiri sacuvana primjerka ovog rjecnika; jedan od njih se nalazi pohranjen u univerzitetskoj biblioteci u Uppsalli (Svedska).

Prva bosanska drzava koja je imala bana i neovisnu vladu osnovana je pocetkom X stoljeca. Iz tog perioda sacuvani su najstariji pisani spomenici u Bosni - takozvani stecci (natpisi na bogumilskim nadgrobnim plocama).

Najstariji sacuvani bosanski i jedan od najstarijih tekstova sa juznoslavenskog jezicnog podrucja uopce je Povelja bana Kulina iz 1189. godine, u kojoj se reguliraju trgovinski odnosi bosanske drzave s Dubrovackom republikom.

Ime "bosanski jezik" prvi put se spominje 1300-te godine u djelu "Skazanie iziavlieno o pismenah" (Historija pisanih jezika) koju je napisao najpoznatiji vizantijski putopisac, Konstantin Filozof.

Prvi bosanski alfabet je bio glagoljica, ali nije dovoljno dokazana i izucena njegova rasprostranjenost. Na nekoliko bogumilskih stijena pronadjenih u zapadnoj Bosni zabiljezeni su i glagoljicni znakovi. Ali najstarije pismo koje je imalo svoju upotrebu na bosanskim dvorovima i u crkvenim spisima je posebno prilagodjena bosanska varijanta cirilicnog alfabeta, takozvana bosancica, izgradjena na osnovama klinastog pisma.

Tokom 13-og stoljeca je srednjovijekovna Bosna, zbog svoje hereticke krscanske vjere, manje ili vise bila na ratnoj nozi s vatikanskim papom, ili bolje receno svojim katolickim susjedima na koje je papa imao jak utjecaj. Sve je naposljetku dovelo do cinjenice da je kralj Tvrtko II Kotromanic bio prisiljen priznati papinu vrhovnu vlast i primiti 2000 katolickih franciskanskih svestenika i opata (kaludjera) koji bi prosirili katolicko ucenje u Bosni. Tokom misije svestenici su upotrebljavali latinski jezik, sto je u izvijesnoj mjeri utjecalo na srednjovijekovni bosanski jezik.

Bosna i Hercegovna je u 15-om stoljecu potpala pod osmansku vlast. Gotovo 400 godina turske okupacije utjecalo je na razvoj zemlje u svakom pogledu, bez obzira sto je Bosna u Osmanskoj Imperiji imala izvjestan stupanj autonomije, a bosanski bio cak i na dvoru sultana El-Fatiha priznat kao drugi sluzbeni jezik. I sâm veliki sultan je tecno govorio bosanski.

Dio bosanskih pisaca i pjesnika je za vrijeme turskog perioda u Bosni stvarao na bosanskom jeziku, ali uz pomoc pojednostavljenog i prilagodjenog arapskog pisma. Ta literatura, kasnije nazvana "Alhamijado knjizevnost", veoma je znacajna za razvoj bosanskog jezika u tom periodu, jer je vecina bosanskih pisaca tog vremena pisala na arapskom, perzijskom i turskom (muslimani), ili na njemackom i latinskom (katolici), cija djelatnost na stranim jezicima je znacajno ostetila razvoj bosanske pisane rijeci. Pravoslavni bosanski Slaveni (u istocnoj Bosni i Hercegovini) bili su veoma slabo zastupljeni u literaturi jer su tada svojom velikom vecinom naseljavali ruralna podrucja BiH. Pravoslavni vlasi (nomadi ilirskog porijekla iz Bugarske i istocne Srbije) koje je turska vlast naselila u Krajini (granicnom pojasu prema Austro-Ugarskoj) tada su govorili staroiliskim jezikom, te nisu doprinosili razvoju zemaljskog bosanskog. Oni, osim toga, nisu imali razvijenu pisanu rijec.

Nakon Berlinskog kongresa 1878. Bosna i Hercegovina je promijenila "staratelja" i okupirana od strane Austro-Ugarske. S tim je u Bosnu dosla i zapadna civilizacija, novi jezik, nova arhitektura, nova kultura. Bosna i Hercegovina je, kao i u Turskoj, dobila poseban status unutar Austro-Ugarske - kao treci entitet dvojne monarhije, a bosanski jezik je ponovo priznat kao sluzbeni. U to vrijme jezik je prihvatio veliki broj njemackih rijeci koje se i danas upotrijebljvaju, pored turcizama iz ranijeg perioda.

Naziv Bosanski Jezik je zvanicno ukinut internom naredbom Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine od 4. X. 1907. godine. U njoj se izricito zahtijeva da se "zemaljski jezik" (Landessprache) ima svuda sluzbeno nazivati "srpsko-hrvatskim," odnosno "hrvatsko-srpskim."

S druge strane su Srbi i Hrvati iz susjednih zemalja ponukani panslavistickim pokretom stvorili norme zajednickog pisanog jezika, u periodu Jugoslavije - buduceg srpsko-hrvatskog. Kao osnova za taj vjestacki jezik uzeta je studija Vuka Karadzica (reformatora "srpskog jezika"), koji je trazeci najciscu varijantu juznoslavenskih govora pronasao stokavsko narijecje bosanskog jezika istocne Hercegovine (koji inace ima ijekavski izgovor), preinacio ga u ekavski izgovor i dodao mu atribut srpski. Dakle, jedan dijalekat bosanskog jezika postao je na taj nacin osnova za buduci srpski i hrvatski literarni jezik. Iz svega toga je jednostavno izvesti zakljucak da je svaka tvrdnja da je bosanski jezik nastao pod utjecajem hrvatskog ili srpskog, ili da je on nekakav njihov toboznji dijalekat, potpuno neosnovana. Bosanski jezik je naprosto jezik koji kroz historiju paralelno postojao sa dva spomenuta i pored toga u mnogo slucajeva direktno utjecao na razvoj oba, posebno nakon Prvog svjetskog rata kada se pokusalo stvoriti jedinstven juznoslavenski jezik.

* * * * *

Bosnjaci su kroz historiju ostali vezani za svoj jezik i od kraja 15 do pocetka 20 vijeka stvaraju knjizevna djela i na orijentalnim jezicima. Blizu tri stotine stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, najvecim dijelom na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Na turskom jeziku stvorena je lijepa knjizevnost, od epskih pjesama iz najranijeg vremena preko bogate lirike i proze. U tim djelima jezik stanovnika Bosne nazivan je bosanskim. Vise od stotina tih autora dodalo je svome imenu odrednicu Bosnavi/Bosnali/Bosnjak, koja signalizira njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu. U cetiri vijeka osmanlijske vladavine uocavaju se tri razvojna toka. Prvi je pisana aktivnost na narodnom jeziku i bosancici, drugi je stvaralastvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku i treci, alhamijado-literatura, knjizevna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom pismu. Bosanska kurzivna cirilica ili bosancica upotrebljava se kao svjetovno pismo i igra najvazniju ulogu u ocuvanju kontinuiteta slovenske pisane rijeci medju bosnjackim stanovnistvom. Ovo pismo njeguje se na dvorovima sandzakbega, a igra veliku ulogu i u diplomatskim kontaktima sa evropskim zemljama. Vecina srednjovjekovne korespodencije na nasim prostorima je pisana bosancicom. Na Porti (u Stambolu) se govorilo bosanskim kao diplomatskim jezikom. Bosanski begovi dugo vremena su u prepiskama sa Dubrovackom Republikom i drugim susjednim zemljama sluzili bosancicom, koja se nazivala i "begovo pismo" ili "begovica", a bila je rasirena i u privatnoj prepisci. Njome su se koristile i susjedne zemlje. Cak se neki tekstovi na turskom jeziku pisu tim pismom, sto govori o dubokim korjenima cirilicke tradicije u Bosni i kod Bosnjaka. Djela na orijentalnim jezicima su mnogobrojna, ali sve vise se i u njih unosi duh narodnog poetskog jezickog bica i izraza kao sto je to slucaj u poeziji D. Bajezidagica (umro 1566/1603), M. Nerkesije Sarajlije (oko 1584-1635), D. Mezakije (umro 1676/77), A. Rizvanbegovica - Stocevica (1839-1903), H. Rizvanbegoviceve (1845-1890).

Naziv bosanski nije uobicajen samo kod onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima (dovoljno je pogledati Ljetopis Mula-Mustafe Baseskije) nego i kod Bosnjaka koji su pisali alhamijado knjizevnost. (Spanjolska kovanica al agami = stran, tudj, bukvalno : strana knjizevnost). Dok je turski jezik bio jezik administracije, sluzbeni jezik, perzijski je dominirao u pjesnistvu, a arapski je bio jezik vjere i nauke. Oni koji su se htjeli afirmisati bilo u politici, vojsci, umjetnosti, nauci - morali su da poznaju te jezike. Medjutim ti jezici nisu nikada usli u sire mase i nisu utjecali na njegovanje svog maternjeg bosanskog jezika. Dovoljno je spomenuti ovdje samo Muhameda Hevaiju Uskufiju.

Konstantin Filozof (pisac s kraja 14 i poc. 15 v.) u spisu "Skazanie izjavljeno o pismeneh" spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, ceski i hrvatski.

Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3. jula 1436, mletacki knez u Kotoru kupio je petnaestogodisnju djevojku "bosanskog roda i hereticke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu".

Ninski biskup u Peri pisao je 1581. g. fra J. Arsenigu bosanskim jezikom.

U djelu Jeronima Megisera "Thesaurus polyglotus" (Frankfurt na Majni, poc. 17. v. ) spominju se uz ostale nase govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski.

Bosanskim jezikom su ga zvali (uz :slovinski, iliricki/ilirski) i mnogi pisci od 17 vijeka naovamo: Matija Divkovic, "Bosnjak rodjen u selu Jelaskama sjeverno od Varesa koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja"; Stjepan Matijevic, Stjepan Margitic, Ambroz Matic, Luka Dropuljic, Ivan Frano Jukic, Martin Nedic, Anto Knezevic...

Duvanjski biskup fra Pavle Dragicevic 1735, pise da u Bosni ima devet svecenika koji u vrsenju vjerskih obreda ispomazu bosanskim jezikom, jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je ucenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.

Evlija Celebija, turski putopisac iz 17 vijeka ,u poglavlju "Jezik bosnjackog i hrvatskog naroda" svoga cuvenog putopisa hvali Bosnjake, za koje kaze:"kako im je jezik, tako su i oni cisti, dobri i razumljivi ljudi". Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rijecnik M.H.Uskufije.

Jedan od prvih gramaticara, Bartol Kasic (Pag 1575 - Rim 1650), rodjeni cakavac, odlucuje se za stokavstinu bosanskog tipa, kakva je Divkoviceva, te se u svom "Ritualu rimskom" (Rim, 1640) istice da je za stvaranje zajednickog knjizevnog jezika (lingua communis) u juznoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaze za bosanski slijedeci na taj nacin preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima).

Isusovac Jakov Mikalja (1601.-1654.) u predgovoru "Blagu Jezika slovinskoga" iz 1649. zeli kako kaze da uvrsti "najodabranije rijeci i najljepse narjecje" dodajuci da je "u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepsi", i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pisu.

Dubrovacki dramaticar Djore Palmotic, opredijelio se za govor "susjednih Bosnjaka", isticuci ljepotu toga govora.

Hrvatski pjesnik Andrija Kacic Miosic (1704-1760) autor "Razgovora ugodnog", snazno afirmise stokavstinu; svoju je "Korabljicu" "prinio iz knjiga latinskih, talijanskih i hronika Pavla Vitezovica" u "jezik bosanski".

Bosanski jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, ceskog i poljskog i spisatelj Matija Antun Reljkovic (1732-1798).

Antun Kanizic, Franjo Marija Appendini (1808. u Dubrovniku pojavila se njegova "Grammatica della lingua illirica" u cijem predgovoru istice da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanski najsavrseniji, Ivan Popovic (kojemu je bosanski govor medju slavenskim isto sto i aticki medju grckim), u nastojanju da Juzni Slaveni oforme jedinstven knjizevni jezik, zalazu se za usvajanje bosanskoga govora jos mnogo prije Beckog dogovora iz 1850. godine.

Alberto Fortis (1741. -1803.; god 1774. u Veneciji u djelu "Viaggio in Dalmazia" objavio i u originalu i prevodu na talijanski - znamenitu nasu baladu Hasanaginicu - jezik Morlaka naziva : ilirskim, morlackim ,ali i bosanskim.

Mula Mustafa Baseskija u svome Ljetopisu spominje Mula Hasana Niksicanina (1780), koji govori pola turskim, pola bosanskim jezikom.

Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grlicic (zupnik u Djakovu, 1707) i Matija Petar Katancic (1831 u Budimu objavio u sest knjiga prevod Svetog pisma "u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog").

Prema svjedocenju Matije Mazuranica ("Pogled u Bosnu ucinjen 1839 1840", Zagreb, 1842, str. 54), sarajevski pasa, iako "dobro znade turski, arapski i arnautski", ne voli da neko pred njim govori turski i istice "da je nas slavni bosnjacki jezik od svih najljepsi na svijetu". U Putopisu se kaze da se u Bosni "eglendise Bosnjacki".

Svoj jezik naziva bosanskim i Stocanin Halil Hrle, prevodilac sa arapskog ("Kasidei burdei bosnevi", Stolac, 1849).

Hercegovacki srpski prvaci, medju kojima i Prokopije Cokorilo, traze od Ali-pase Rizvanbegovica da se za vladiku postavi covjek vican bosnjackom jeziku. Bosanski biskup Vujicic jos je 1881 g. nas jezik zvao bosanskim.

* * * * *

http://www.geocities.com/famous_bosniaks/bosanski_jezik.html