Antun Branko Šimić

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

BUDUĆI
Budući već su bili
i sve je bilo već u prvom času
u beskrajnom pogledu Boga ogledano
Iz vremena: iz dubokoga tamnog Božjeg krila
besprekidno u svjetlost površine
stižu budući
U bezdanomu Božjem oku
ogledaju se mirijade budućih svjetova

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

NA KUĆNOM PRAGU

O majko, došo sam k tebi
Iz tuđih, dalekih strana -
Tvoje je ovo dijete
I srca tvojega grana.

Odavno ne vidjeh tebe,
Nit kušah cjelove lake;
Na prsi privij me sada,
Boli me shrvaše svake. -

Ti šuteć' i zureć' u me
Na prag si kameni sjela;
Lice ti upalo, nujno,
A kosa sva ti je bijela -

Ti svađer, majčice, mučiš.
Možda zaboravi mene...
Ja čudan činim se tebi
I moje oči te snene.

Al da mi srdašce vidiš,
Odmah bi poznala svoje
Mileno gondže, što nekoć
Lice je ljubilo tvoje.

Ah, malo pusti smiješka
Na mene... Moje se grudi
Od nečeg tresu i dršću
Kao da spomen se budi.

- Uniđi u kuću, zboriš
I s tvrdog ustaješ praga;
Oh majko, kako je i sad
Riječ tvoja mila i blaga.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

U KRILU PROLJETNE NOĆI

Noć se vedra svuda krajem širi,
Bašča šuti, sitno gondže miri.
Na raspuću lipa kitna
Razdragani sanak snije,
Sa nebesa zvijezda sitna
Na nju srebrn-trake lije.
Ali lipa dalje, dalje sanja -
Pala na nju mila spominjanja.

Ah, i ja bih, dok svijet sniva cio,
Tako milo zasnivati htio
O mladosti i o sreći,
Gdje se čuje pjesma vedra,
A ne može usna reći
Ništa - samo trepte njedra
Kao grana sitnog jorgovana,
Kad ga jutrom dirne zora rana -

Ali ne će na me san da pada,
Što ga želi moja duša mlada,
Nego mjesec blijedu zraku
Kroz pendžer mi mali šalje,
A ja šaljem želju svaku
Od mjeseca samog dalje,
Ponoćni dok sat sa crkve bije
I lahorak vitim granjem vije -

Čuj! Ponoći zadrhtala krila,
Pa na cijeli tihi kraj se svila,
A lahor je draška - pita,
Da mu kaže riječcu jednu.
Ona šuti - - zvijezda skrita
Pokaza se - druge bljednu
I odoše nekud snivati ti'o,
Kako i ja snivati htio.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

GLAS IZ DALJINE

Majko! Ja znam, ti sada tamo sjediš
Pred domom u hladu; predeš tanke niti,
Šutiš i misliš sveđer isto, isto:
Od mene što će u svijetu biti.

A pokraj tebe do tri brata moja
Sa malom sekom smiju se i zbore,
Da im je šarnog uhvatit lepira,
Što je na cvijetak stabla pao gore - -

Tako ja sanjam daleko, daleko
U ovom svijetu, gdje nikoga nema,
Koji bi znao razveselit mene,
Gdje mi je pusto nebo, a zemlja nijema, nijema.

Nujan sad idem po pločniku starom.
Sa crkvice čujem kako zvona zvone.
Ne zvone meko, veselo ko nekoć
Ona naša, a u večeri one...

Bolan već čekam, da dan dođe sjajni,
Kada ću smjet poći k tebi, svome domu,
Na grud majci da padnem, da joj kažem
Riječ, što je skrivam u tom srcu svomu.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

NA POVRATKU KUĆI

Ah, evo opet...

Ah, evo opet dođoh u naš kraj,
U naše mile, bregovite strane,
Gdje žarko sunce jače siplje sjaj
Na njive, vode i usjeve rane.

Gdje dom moj stoji uz široki drum
I pred njim stara murva, što je davno
Slušala bijesnih turskih konja šum
I zveket mača u sumračje tavno...

Dođoh... i moja smirila se duša,
Što plakala je u jesenji dan,
Kad svuda bješe - vjetar, kiša - tmuša...

Što snivo sam ga jedne noći zlate.
A sada?... Ljupki pogledi me prate
I čini mi se ovo sve ko san.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

Noć na jezeru

Noć je. Gore po azuru mjesec pliva
Kao putnik zamišljeni, što se sjeća
Prošle sreće. A jezero tiho sniva
U mirisu opojnoga poljskog cvijeća.

Plovim tiho... Kukuruzi tamo zreli
Šume muklo ko talasi gorske rijeke.
Nigdje nikog. Oblačići oni bijeli
Zapadaju za vrhunac gore neke.
Plovim tiho, a čudno mi dršću grudi
I u njim' se neki bolni sjećaj budi

Na čarobne priče, što ih davno - davno
Pričala mi o jezeru majka stara -
I meni je ko da vidim ljude, polje ravno
I još čujem zveket sablje i handžara.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

Ivanje

Mekan je suton pao ko svila
I noćcu doziva crnu,
Svud lepet ptičjih čuje se krila
I gavran s jablana pr'nu.

Gle! tamo vatre na brdu gore,
Komu se krijes to pali,
Dok baščom trešnje i višnje zore
Iz lišća đul mali?

I sve to više krijesova biva -
Sutra je Ivanje sveto, -
Sve u veselju milome pliva,
Jer ljeto stiglo je eto -

Prošli su dani studeni dani,
Ne treba grijat se više..
Na cvijetne gaje i usjev rani
Tihane padnut će kiše.

Po mekoj travi pasti će voli
I naše ovčice bijele,
Po brdu gore, dolje po doli
Pjesme će brujiti vrele.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

HIMNOS

Miriše grožđe i smilje
Tamo u našem selu...
Posvuda prolazi jesen
U ruhu žutu i bijelu;
Plodove raznosi, daje,
Dariva polja i gaje.

... Tihano došla sam evo
Iz jednih neznanih strana,
U plaštu klasove nosim
I šîpke s tananih grana...
Pjevuca tihano, - tiše
I granom smokovom njiše.

Na nebu modrome eno
Sjajna se prelijeva dúga
I svirka flauta bruji
Sred malog zelenog luga...
To himnos jeseni ori -
I šipak i grožđe zori.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

IDILA

Zaboravismo zimu i studen, mraz i snijeg
i potjerasmo ovce na visoke vrhunce,
a pjesma sve nam ori niz njivu dol i brijeg -
slavimo ljetno sunce...

U selu tamo malom domovi drijemlju bijeli,
u hladu starih lipa,
pod kojim majke naše sanjare danak cijeli
i glede u vis plavu kud oblak rujni plovi
i mrije ko jeseni veseli, vedri snovi.

- Hajdemo!... eno tamo cure se na nas smiju,
a nama gore grudi -
i negdje puška puca; u duši radost budi
smijeh onih moma dviju...
- Hajdemo!... pjesma nek ori niz gore i vrhunce,
slavimo ljetno sunce!

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

NA POVRATKU KUĆI

Susret

Sreo sam te, zlato. Tihana i laka
Uskom selskom stazom stupala si k meni;
Rosna, blijeda ruža i cvijet od maka
Smiješili se ljupko s tvojih grudi sneni',
Dok iz sela našeg kao pjesma mraka
Brujili su zvuci otegnuti, lijeni.
Mi smo nijemi stali bez riječi i glasa,
S nama bješe Sreća toga ljetnog časa.

Modra poput mora do dva tvoja oka,
Što dršću i trepte ko trak rane zore,
Zurila su u mene. I bol se duboka
Rodi tad u našim dušama što gore
Tajnim plamom nekim... Sa brda visoka
Slazio je suton na njive i dvore.
- Čekala sam dugo!... ja ko sred polusna
Čuo sam, gdje šanu tvoja rujna usna.

I pošli smo, vedra lica, suzna oka.

Priča

Mi sjedili smo svi pod hrastom,
A noć je tako lijepa bila,
I punila nam čežnjom grudi
I u duše nam radost lila.

Tad poče priču Maca mlada,
Najljepša cura našeg sela:
- O bio nam je mladić neki
I djevojčica lica bijela.

Ah, voljeli se, smijali se,
Po gaju brali ruže rujne:
On kitio joj kose vrane,
A ona njemu grudi bujne.

Oko nas lišće uzdisalo
Ko otajnu da molbu moli.
Ja vidio sam: potajice,
Gdje moja cura suzu proli...

Al sudba htjela: njemu bilo
Da pođe od nje u svijet bijeli;
I pošao je... tu je luto
I uzdisao po dan cijeli.

Vijek čeznuo je samo,
Oh, načas vidjet lice njeno,
Al ne vidi ga dugo - dugo - -
I svrši priča. Sve bi sneno.

Svi šutjeli su nijemo - nijemo,
Blijeda bjehu naša lica;
I sve bi tiho, tek u dalji
Pjev čuo se je noćnih ptica.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

Septembar

Kud ćeš u dalj tamo, plavokoso dijete?
Ta, vidiš dolje hara jesen rana
I bono venu gondža milovana
I žalobe tihi glasi nekud lete.

Oh, ja vidim na tvom licu posmijeh sjete
I bolan sjećaj vedrih prošlih dana,
Dok suza sja ti u dva oka vrana.
Zar već prvim časom odmah Bol te srete?

Kud ćeš tamo u dalj? Ostat ćemo amo,
Da čekamo tu jesen mutnih zjena,
Što u duši budi priče nevesele.

Al ti nemoj plakat! Ta, mi dobro znamo,
Da s nama vedra ostat će vremena;
Mi smo puni sunca i mladosti vrele.

2. Zvona

Čuj! oj, dušo, s našeg tornja zvona zvone
Velebna i tiha; širom sela bruje,
Dok se suton bliži s pričom punom sanja

I u krilo mami sjene i slavuje.
Zvone zvona. Naša lica sve blijede
Ko jesenji lijeri u tihom žardinu.

Plakali bi s bola, a ne znajuć zašto,
Tek nam nijemo oči zure u daljinu.
Zvone sveta zvona kroza polutamu

Punu netopira... Što u nama bude?
Da l' djetinjstvo prošlo duša naših mladih,
Il u hladu hrasta davne sanje lude?

3. Le clair du lune

Sokak naš je miran i pun polutame -
Ti tek šetaš tiho pokraj stana svoga
I sve nešto mrsiš svilene ti prame.

Negdje zvoni zvonce stada čobanskoga,
Zvoni tin-tan, tin-tan... Proć' će ovud sada
Naprijed stare bake glasno moleć' Boga:

"Sačuvaj nas, Kriste, nevolje i glada!"
A za njima bučno čobanice čile,
Nasmijane, vedre, ne poznajuć jada.

Svaka će ti reći: "Dobro veče, Mile!"
Ti ćeš im odvratit: "Bog dô dobro, druge!"
I na mene glednut poput mlade vile

Što bježi kroz naše šikare i luge -
Ništa ne ću moć' ti reći od ganuća,
Tek kad budem snovo posred noći duge,

Snivat ću: Mlad anđ'o šeta izmed kuća
I svojima crnim očima me gleda..
I baš ništa više... Tek mu izmed pruća

Srebri duge kose mjesečina blijeda.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

HEBA

O podnevu je kiša iznenada pala,
I sada sve je puno vonja i svježine,
A nebo modro visi kao od opala,
Oblačak zadnji nekud za vrhunce gine.

Sred malog vrta Heba mramorna se koči
U ruci bijeloj držeć pehar od kristala,
U koji tanki, fini mlaz se vode toči.

Pred Hebom stalo neko dijete zamišljeno,
Niz leđa su joj pale raspletene kose,
I još da ljepše bude, nadvile se sneno
Nad njenu glavu bijele ruže, pune rose.

Al ipak njeno lice tajnu tugu krije.
Da l' žali lijer jedan što je noćas sveno,
Al žali da ko Heba boginjom još nije?...