Antun Branko Šimić

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

[MRTVO BIT ĆE SVE...]

Mrtvo bit će sve.

Čamac će samo
Mladosti, sreće
K obali stići amo.

Ja ću tad sjesti

Zadnja će tako
Sjen se zavesti
Tihano i polako.

Zgasnut će svijeće.

Nikad se više
Vratiti ne će
Čamac, što ljetom diše...

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

UČITELJEVA KĆER

Jutro, mir i sunce. Ona baščom šeće
Između uskih lijeha, pa se tiho smije.
U očima njenim vedar podsmijeh sreće,
U očima njenim tajna čar se krije.

Mirisavim zrakom s cvjetnih grana ori
Zaglušni orkestar cvrčaka i ptica.
Šumor. Ona staje, sve joj lice gori;
Na zemlju joj pala kita ljubičica.

Leti jedan golub; na krilo joj pade,
Pa joj guče glasom jutra i svježine,
Pa joj priča priču golubice mlade,
Što ga ljubi žarko i od čežnje gine.

Miriše ružmarin. Vonja bašča cijela.
Odleti joj golub. Pogledom ga prati.
Čvrsto stisla usne, kao da bi htjela
Za nečim nejasnim slatko zaplakati.

Bježi stazom - sama ne znajući, kamo.
Poskakuje i hrli. Čuje glas daljine...
Ostani u bašči! Lijepo dijete, amo!
Za tobom sve cvijeće umire i gine!

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

KUKURUZI

Kao tihi glasi neznanih daljina
Kroz poljanu dugu vjetar vije, šumi
Muklo, monotono. I polako svija
Kukuruze zrele, gustoj slične šumi.

Popodnevno sunce zlatnu kišu toči,
Sjajni mu se odraz bliješti na dnu vode.
A oblačci, bijeli poput onog sniježnog
Labudova perja, na jug nekud brode.

Stazom, kuda noćas plesale su vile,
Puna svježeg sijena idu selska kola.
Muču gojni voli. Bruj se neki glasa
Odozdo iz gaja il iz malog dola.

A u predvečerje, kadno sve se stiša,
Kukuruzi mole neku molbu svetu:
To u suton oni smjerni pozdrav šalju
Noći, što će brzo pasti po svijetu...

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

MJESECA SRPNJA

Starinski orah, te polako sane,
Kô bonik, duge nadvio je grane
Nad žut i sivkast krov poniske kuće.
U zraku dah. To slazi podne vruće
Sa blizih brda - il diše murva zrela,
Što granama se sa orahom splela.
Zu! snen se cvrčak na jasenu prene,
Pa opet tio: sve su kraće sjene.

Pred kućom sjedi seka i na platnu
Vez sitan veze: veze pticu zlatnu,
Mesliđen, kovilje, sve cvijeće drago -
Gli, čini se da cvate i diše blago.
I dok se sunčan val na pendžer sliva
Duž sobe, baka ukraj suđa sniva,
Po stolu leže mirno vlasi sijede,
Tek ruka još se miče, kô da prede.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

BOLESNICA

Jesenje popodne riše po duvaru
Sobe tanke sjenke plodova i granja,
Sve je tako tio, da nam ljepše sanja
Bolesnica lijepa na krevetu staru.

Crven refleks neki, te s visoka slazi
Odnekle iz vrta, licem joj se mazi,
Žućkasta se boja zasvijetli i plane
Načas, pa se gasi... il to život sane?

Sve je žuto, o žuto: soba i sjaj dana
I svela na prozor oslonjena grana;
I žut vonj da bude, zato su u loncu
Dva nevena žuta blizu svomu koncu.

Pa da netko često u sobu ne bane,
Tu bi stara jesen tanke mreže plela
Pokriv prahom šutnje i skutom tanka vela
Bolesnicu i njene sve noći i dane.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

RADOST TIŠINE

U vrtu je sunce. Ljetom diše dan.
Stari fratar, lica kao s drugog svijeta,
Bjelokos i kao malko žalostan
Moleći uz brevir amo-tamo šeta.

Oči su mu tamne. Pogled ima svet
Poput kakva sveca s crkvenih zidova;
On zna polu Svetog pisma napamet
I goneta tajnu mističnih glasova.

Sada moli i moli. Poslije molitve će
Sazvat k sebi malo kokošiju jato
I posut im stazom žita, što ga za to
Goji svako ljeto i polijeva ko cvijeće.

S kokošjih glasova hrt se diže s loga:
Dotle stari fratar stoji u sredini
Sklopiv suhe ruke sretan i - sve se čini -
Da mu duša u tom času gleda Boga.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

TOPLO POPODNE

Na divanu od žutog baršuna
Mi sjedimo već poslijepodne cijelo;
I slatko nam je: u vazi cvijeće svelo
I bolesnog je daha soba puna.
Polako stare čitamo romane,
Požutjele i davno napisane.

Na zidu stare ure, drage seke,
Zbore tankim glasom dobrih baka -
I plaču kao naših duša jeke
U toplini jesenskoga zraka.

U ove čase sve se stvari čine
Da sniju - usnuv prije mnogo ljeta,
I ko da fina svila mjesečine
Na svima leži tanko razapeta.
Pa kada pane neka boja jasna
Duž sobe -; zatim svjetla biva manje,
Polako usne šanu ko iza sna
U stihu neko žuto osjećanje.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

BLAGOSLOV ŽITA

Sa trećeg se brda jutros sunce proli
U gustim mlazovima. Sve vruće biva.
Svijetli prah u tankim oblacima pliva
Povrh cijelog polja i dolje povrh doli.
Pod šatorom bijelim misnik misu misi:
Kazula ko srma u suncu se blista,
Zvone svete riječi i kreću glasi tisi
U bjelinu dana i svjetlost zraka čista.

Pa kad glasom zvonca Podizanje jave
Dva bijela ministranta nalik na dva krina,
Puk se sagne... i klasje svine tanke glave;
Sveti čas; tek zuji u uhu tišina.
Dotle ko da s bijelog oblaka s visina
Smiješi se neko lice dobro i oči plave,
A dvije duge ruke prozirne i bijele
Žitima i puku blagoslove dijele.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

DJEVOJČE

Ja ljubim april, njegov rosni pjev i boje.
Ko zvonki glas tvoj, dragi, i crne oči tvoje.
U rano jutro - još se čuli pijetli -
ja vidjeh kako za grm lik se sakri svijetli
I ljupko lice, satkano od cvijeća,
Što na tebe i na tvoj sladak osmijeh sjeća.
Zlatokosi taj lik je april možda bio.
Poljubit sam ga htjela: tako bješe mio.
Ja hoću, dragi, da ko i ja snivaš
U svijetle, slatke noći slađe snove,
Ja hoću, da se i ti za grm skrivaš
I glas da tvoj me jutrom budi i zove.
Pa budeš li mi pun ko april sklada,
Vragoljan spretan, gizdav ko moja maca,
Poklonit ću ti raskošna i mlada
Sav miris svoga cvijeća, sna i poljubaca.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

VRTOVI U DOLU

Vrtovi u dolu žute se u tuzi
Jesenskoga dana bojom žutog vina.
Kroz granje se vuku pramovi tišina.
Vrtovi u dolu - dobri stari druzi.

Kraljevski su mirni; i tihi i sami;
I vjetrić je usnuo u njinoj osami.
Samo plavkast oblak dima lijeno lunja
Vrh obranih grana šipaka i tunja.

Ljubičasta svjetla gase se i gase
U zlatnome lišću. Krotko veče pada.
S daleka brežuljka zvone zvona sada,
Pa se čini ko da s nebesa se glase.

U vrtove zvuci kroz granje se liju
Kao skromne kiše, a kada zašute,
Na svakoj se grani i duž staza sviju
Zasja tanko cvijeće mjesečine žute.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

MUZIKA KIŠE I KROVOVA

Čas prije bilo vedro. Sad se kiša spusti
Na livade i mrke, ostarjele borove.
Ko crna slutnja prijeti s neba oblak gusti,
Dok dijete tjera ovce u široke torove.

Seljakinja, što pošla u tor krave musti,
Pod hrast je stala. Pogleda niz šorove,
Što nestaju daleko, gdje vrt stoji pusti
I mirisima čudnim puni stare dvorove.

Pod paviljonom, gdje ružmarin diše,
Ja sjeo sam i slušam muziku i tonove
I daleke i mukle sakrivene zvonove.

O, kako volim proljetne te kiše,
I snažnu pjesmu crvenih krovova,
Što skrili se u sjeni starih jablanova!

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

SVIJETLO JUTRO

Iza kiše. U selu svježina
Ranih jutarnjih ura.
Pred crkvom smijeh i razgovor glasni
Djece, žena i cura.

Na žutoj ravni hiti oblačak
Dima, te plazi iz zemlje;
Luta i hiti i kao pijan
Zastane časak i drijemlje.

U suncu rosnim smijehom se smiju
Bašče modra duhana.
Svraka na dubu. Nad šumom leti
Jato veselih vrana.

Niz bijelu cestu zamiču pralje
Noseći rublje na glavi...
Bože, o kako jutros se nebo
Svijetli i plavi, plavi!

Kako je lijepo kroz svjetlost poći,
Poći niz cestu dragu:
Disati jutro i piti svjetlost,
Svjetlost blagu, o blagu!

Kako je lijepo: crvena boja
Krovova u maglu roni.
Kako je lijepo: cvrkutavo zvonce
Negdje pjevucka i zvoni.