www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014

~Ljubav poznatih~
Strana 1, 2, 3, 4, 5, 6  sledeća
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ NJIHOVA soba ~
::  
Autor Poruka
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sre Okt 17, 2007 5:54 pm    Naslov poruke: ~Ljubav poznatih~ Na vrh strane Na dno strane

Oni su stvarali dela, proslavili se, stekli ime i...voleli

ALBERT AJNŠTAJN I MILEVA MARIĆ

Iako je 19. decembra 1875. godine rođena u Titelu, Mileva je bila đak gimnazije u Sremskoj Mitrovici, od 1887. do 1890. godine, a zbog službe oca Miloša Marića, koji je po matičnim knjigama "vojno lice rođeno u Kaću", koji je u to vreme bio službenik ili "kancelarijant", kako se tada govorilo, u kotarskom sudu najvećeg sremskog grada.

Požutele, ali očito pažljivo vođene školske knjige govore da je Mileva bila odličan učenik, posebno se isticala iz fizike i matematike sa ocenom - izvrstan. Zato uopšte nije čudno što se Mileva Marić posle vojvođanskog školovanja vrlo brzo našla u Cirihu, u kome je 1897. godine i upoznala Alberta Ajnštajna, momka za kojeg ju je vezivalo isto naučno interesovanje ali i ljubav. Albert je bio svestan da će mu samo ozbiljan rad omogućiti posao, a Mileva je na svaki način želela da opravda novac koji je u nju uložila porodica - tako da su oboje indekse punili odličnim ocenama. Uostalom, u to vreme je, barem što se tiče studenata iz inostranstva, to gotovo bilo pravilo. Milevine zemljakinje Ružica Dražić i Milena Bota slično su se odnosile prema matematici i fizici, koje su studirale zajedno sa Milevom i Albertom.

Opisujući taj period njihovog života, "Tajmov" novinar ovako vidi vezu dvoje studenata:

"Ali, i fizičari se zaljubljuju. Kada bismo snimali film o Milevi Marić, izabrao bih za tu ulogu Marli Metlin, gluvonemu dobitnicu Oskara, zbog njene blage tajanstvenosti i utiska gnevnosti i oštećenosti. Mileva Marić je bila tamnokosa Srpkinja koja je sanjala da postane fizičar i u 21. godini primljena je u švajcarski Savezni institut za tehnologiju u Cirihu. Tu je upoznala osamnaestogodišnjeg Ajnštajna, boemskog izgleda, kudrave kose i toplih tamnih očiju. Postali su ljubavnici deleći ujedno i udžbenike. Njen otac se protivio ovoj vezi.

Mileva, tamnokosa Srpkinja tamnih očiju, sa pomalo tuge i pomalo gneva u pogledu (od detinjstva je hramala), zaljubila se u Jevrejina iz Milana, lepuškastog, okretnog i tri godine mlađeg. Zajedno su studirali, zatim su zajedno i živeli. Dobili su vanbračnu kćerku Lizeral, o kojoj se ništa ne zna. Verovatno je bila data na usvajanje… Kada je Ajnštajn bude napustio, odlazeći da živi sa svojom rođakom Elzom Lovental, koja mu je dovela dvoje dece iz prvog braka, neće više biti uspešan. Tačnije, neće napisati više ništa vrednije.

Kasnije, kada je Ajnštajn počeo da živi sa svojom rođakom Elzom Lovental, počeo je brak sa Milevom da opisuje kao tragediju. Bez obzira na Ajnštajnovo mišljenje, činjenica je da tokom braka sa rođakom i udovicom sa dve ćerke Elzom Lovental, ni približno nije bio uspešan u naučnom radu kao ranije. Voker posebno u tom smislu izdvaja neka Albertova pisma Milevi:



_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ


Poslednja prepravka: Annabel_Lee datum Sre Okt 17, 2007 5:57 pm; ukupno izmenjena 1 put
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sre Okt 17, 2007 5:55 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Mileva Albertu, Hajdelberg, oktobar 1897.

"Prošlo je već prilično vremena kako sam dobila Vaše pismo i htela sam odmah da Vam odgovorim, da Vam zahvalim na požrtvovanosti da napišete četiri duge strane, htela sam takođe da Vam izrazim svoju radost zbog zajedničkog puta, ali ste Vi rekli da Vam pišem ako se dosađujem, a ja sam veoma poslušna…

Albert Milevi, Milano, mart 1899.

Draga (Saud)!

Vaša fotografija je načinila veliki utisak kod mojih roditelja. Dok su još bili utonuli u posmatranje, rekao sam sa puno razumevanja: Da, da, baš izazovno luče. Na račun toga i tome sličnog već sam otrpeo prilično zadirkivanja, što meni, međutim, uopšte nije neprijatno.

Paradis/Metmenšteten, avgust 1899.

D(raga) D(oheri)!

Mora da se sada siroti, bavite crnim mislima. Ali ja Vas dobro poznajem, zajedno sa Vašom božanstvenom flegmom i znam da Vi sve to primate sa spokojstvom. Uz to ste ipak kod kuće i bićete valjano maženi kako to i priliči ćerki. U svakom slučaju, kod nas u Cirihu ste Vi gospodarica kuće, to ipak nije loše i to domaćica kakvog raskošnog domaćinstva! Dok sam prvi put čitao Helmholca uopšte nisam mogao da shvatim da ne sedite uz mene, a i sada mi nije mnogo bolje. Zajednički rad smatram veoma dobrim i korisnim i pored toga manje iscrpljujućim…

Ebendorf, avgust 1899.

Raspust mi prolazi u srećnom spokojstvu, tako da su mi studije promena, a ne lenstvovanje, kako smo u našem domu navikli. Vi mi pišete da Vam je pauza za ispit prijala, to mi se dopalo. Vi ste baš prava junačina i imate puno energije i zdravlja u svom malom telu. Vratio sam Helmholcovu knjigu i sada studiram još jednom do detalja Hercovo rasprostiranje električne sile…
Mileva Albertu, Kaæ,
avgust/septembar 1899.

D(ragi) G(ospodine) A(jnštajn)

Vaša pisma mi svaki put toliko prijaju. Od niza zajedničkih događaja stvorio se sasvim kriomice poseban osećaj, koji se i pri najmanjem dodiru budi, bez sećanja na pojedinosti, i on čini da svaki put poželim da ponovo budem u svojoj sobi…

Istina je, zar ne, da Vi nikome ne date da čita moja pisma, to mi morate obećati; jednom ste rekli da ne volite profanost, pa i ako mi to izgleda profano, možete li mi to učiniti? Šta Vi mislite? Sledeći put staviću na pismo drugo zaglavlje, znam jedno koje je ljubaznije; ovo je tako skromno, ali kasno sam se setila…

Mileva Albertu, 1900. (?)

Moj dragi Johonesl!

Pošto Te toliko volim, a Ti si tako daleko da Te ne mogu izgrditi, pišem Ti ovo pisamce i pitam da li i Ti mene toliko voliš kao ja Tebe? Odgovori mi odmah. Hiljadu poljubaca od Tvoje D(oherl).

Albert Milevi, Melhtal, jul 1900.

Moja najdraža Doherl!

Vratili smo se kući, ja u maminu sobu (u četiri oka). Najpre moram da joj ispričam o ispitu, zatim me pita bezazleno: "Dakle, šta je bilo sa Dockerl?". "Mojom ženom", rekao sam isto tako bezazleno ipak spreman na odgovarajuęu "scenu". Do nje je odmah došlo. Mama se bacila na krevet, zagnjurila glavu u jastuke i plakala kao dete. Kada se povratila od prvog užasa, odmah je prešla u očajničku ofanzivu: "Rasipaš svoju budućnost i zatvaraš sebi perspektivu. Ako dobije dete onda ćeš imati neprilike". Kod tog poslednjeg izliva, kome su prethodili još mnogi, izgubio sam strpljenje.

Melhtal, avgust 1900.

Prilično dobro razumem svoje roditelje. Oni ženu smatraju luksuzom za čoveka, koji to sebi može da priušti tek tako, i kada, ima udobnu egzistenciju, ja, međutim, prezirem tu vrstu shvatanja odnosa između muškarca i žene, pošto se po njemu žena i bludnica razlikuju samo po tome što prva, zahvaljujući povoljnijim životnim prilikama, od muškarca može da iznudi ugovor za takav život. Takvo shvatanje je prirodna posledica toga što kod mojih roditelja, kao kod većine ljudi, razum neposredno vlada nad osećanjima, dok se kod nas, zahvaljujući srećnim okolnostima u kojima živimo, uživanje u životu beskonačno širi… Ako ti još nisi rekla svojima to ne čini! Verujem da je tako za sve bolje… Ti si ipak dovoljno pametna i poznaješ ih, te i sama bolje znaš šta treba da činiš…

Milano, avgust/septembar 1900.

Dragi moj Mic!

Danas sam od tebe dobio preporučeno pismo, u njemu vidim strah da bi neko drugi mogao da ga dobije u ruke. Ne, zlatašce, primio sam sva Tvoja jdraga pisma, a takođe i novac već odavno u Melhtalu.

Ebendorf, jul 1901

Raduj se neopozivoj udluci koju sam doneo! O našoj budućnosti odlučio sam sledeće: odmah ću potražiti posao. Moji naučni ciljevi i moja lična taština neće me odvratiti od toga da preuzmem najpodređeniju ulogu. Čim dobijem takav posao, oženiću se Tobom i uzeti Te k sebi, ne obaveštavajući o tome nikoga nijednom rečju dok sve ne bude gotovo. A tada niko neće moći da baca kamen na Tebe, već teško onome ko sebi bude dopustio nešto protiv Tebe.

Mileva Albertu, Cirih, jul 1901.

Dakle, želiš odmah da potražiš zaposlenje i da me uzmeš k sebi! Kako sam bila srećna kada sam pročitala Tvoje pismo, i koliko sam to još uvek i biću to uvek. I ako i Tebe time ne zarazim, zlato, onda dajem glavu. Ali, naravno, dragi, ne treba da bude reč o najlošijem zaposlenju, to bi me ljutilo, to ne bih mogla…

Mileva Albertu, Štajnam Rajh, novembar 1901.

Drago moje ljutito zlato!

Ti opet sutra nećeš doći! Ne jednom si rekao: doći ću u subotu. Tada ćeš me sigurno iznenaditi. Znaš, kad ne dođeš, ja najednom sagorim! Kad bi samo znao kako me to ljuto boli, onda bi sigurno došao…Zar stvarno više nemaš para? Baš lepo! Čovek zarađuje 150 fr. ima hranu i stanovanje i na kraju meseca, nema ni pare. U subotu više ništa neće važiti kao izgovor, ako do tada ne dobiješ novac, ja ću ti poslati nešto…

Albert Milevi, Šafhauzen, decembar 1901.

Drago moje zlato!

Dobio sam Tvoje drago pismo, koje mi stvara bol u stomaku, što si bila tako dobra da mi pismo pišeš iz kreveta. Uopšte ne brinem, jer po tvom dobrom raspoložnju vidim da zlo nije veliko. Samo se dobro neguj i budi čila i raduj se našoj dragoj Lizerel.

Ebendorf, decembar 1901.

Želeo bih da si sa mnom, mada imaš veoma "smešan izgled" kako si mi već dva puta pisala. Načini mi crtež toga, ali stvarno lep.

Bern, februar 1902.

Siroto, drago zlato, šta sve moraš da pretrpiš, da najzad više ne možeš sama da mi pišeš! I naša draga Lizerel mora svet da upozna upravo sa te strane! Ali, vidiš, stvarno je došla Lizerel, kako si Ti to želela. Da li je zdrava? Kakve su joj oči? Na koga od nas liči? Ko je hrani mlekom? Da li je gladna? Ja je toliko volim, mada je uopšte ne poznajem! Želeo bih i sam da načinim jednu Lizerel, to mora da je zanimljivo. Ona sigurno može da plače, ali da se smeje, uči tek mnogo kasnije. I ne veruješ koliko patim kada vidim koliko me oni oboje vole i kako su neutešni kao da sam načinio najveći prestup, a ne učinio ono što mi srce i savest neodoljivo nalažu. Kada bi te samo poznavali!

Ebendorf, septembar 1900.

Draga moja Doherlin!

Tri četvertine glupog vremena je prošlo, uskoro ću biti ponovo sa svojom draganom, ljubiti je, milovati, grditi, smejati se, tumarati sa njom, čavrljati… Već sam rekao da za Božič ostajem kod Tebe. Ne mogu baš ništa da očekujem dok Te ne budem ponovo imao, Ti si mi sve, moje siroče, mangupče, derište. Dok sada mislim na Tebe, upravo mislim kako više ne želim da Te ljutim i zadirkujem, već uvek želim da budem poput anđela! O lepa iluzijo! Ali, Ti me voliš iako sam ja opet stari nitkov, pun kaprica, vragolija i mrzovoljan kao uvek…

Milano, oktobar 1900.

Tebi se stvarno više ne dopada malograđanski život! Ko slobodu smatra dragocenom, taj više ne može da podnese okove. Koliko sam srećan što sam u Tebi pronašao srodno stvorenje, koje je isto snažno i samostalno kao i ja sam! Bez Tebe ja sam sa samim sobom sam…"

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sre Okt 17, 2007 5:58 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

IVO ANDRIĆ

Da li je Isidora bila zaljubljena u Andrića?


Velom tajne do današnjih dana ostala je obavijena priča da je između Isidore Sekulić i Iva Andrića postojalo nešto više od prijateljstva. O Andriću je bilo dosta izmišljenih priča i tračeva, ali neki tragovi ukazuju da ova nije jedna od tih. Po pričanju Nade, supruge dr Nikole Mirkovića, pisca najznačajnije studije o Andriću u međuratnom periodu, Ivo je još dok je boravio u Zagrebu bio predmet interesovanja, a po dolasku 1919. u Beograd, i velike ljubavi Isidore Sekulić. Svedočenje gospođe Mirković može se uzeti kao sasvim pouzdano s obzirom da je sam Andrić bio čest gost u njihovoj kući. U zaostavštini našeg nobelovca nalazi se i jedno Isidorino pismo i dve razglednice kao ipismo koje mu je uputio Ivo Vojnović iz Nice 12. 10. 1919. godine. U njemu se pored ostalog kaže: "Šta je sa Sekulićevom? Jedna mi gospođa piše, tj. pita me: Da li si mi što pisao o njoj i tebi?! Nemam pojma! Kakav ti je to rebus?" Od samog Andrića razrešenje rebusa nikad nije dato. Ali zato postoje mnoge stvari iz života ovog velikana koje se pouzdano mogu utvrditi, a gotovo su nepoznate. Jedna od njih je i ta da je u ranim godinama života i stvaranja bio veoma zainteresovan i vezan za pozorište. Kao srednjoškolac imao je svoju pozorišnu trupu za koju je sam pripremao repertoar. Dramatizovao je i sa svojom trupom prikazao jednu pripovetku tada poznatog pisca Milana Ð. Milićevića. Kako sam kaže, to je bio njegov "prvi pozorišno-literarni rad". U tom komadu igrao je i jednu od glavnih uloga, ali se u tom poslu nije baš najbolje pokazao. Sa ovim glumačkim neuspehom, Andrić se preselio u publiku, ali njegovo interesovanje za pozorište nije prestalo. U Zagrebu se 1917. sprijateljio sa poznatim dramskim piscem Ivom Vojnovićem i znamenitom ličnošću jugoslovenskog glumišta Ivom Raićem. Zajedno sa Raićem počinje da planira da u Splitu otvori jedno "drugačije pozorište". Do toga iz nepoznatih razloga nikada nije došlo.

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sre Okt 17, 2007 5:58 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

GIJOM APOLINER

Priroda ga je još rođenjem obeležila: vanbračni je sin Poljakinje Anželike de Kostrovicki i italijanskog oficira Frančeska Fluđia d’ Aspermonta. Ovaj pesnik smešane krvi i dugog imena (Vilhelm Albert Vladimir Aleksandar Anolinaris de Kostrovicki), rođen u Rimu 1880. godine, a najviše živeći u Parizu i lutajući Evropom, učinio je ljubav svojom jedinstvenom otadžbinom. Pesnik mostova, obala, rijeka i daljina, tražio je u ženi obalu svih obala, sažimao prošlost, sadašnjost i budućnost u jedan tren, neprestano zaljubljen u život i njegovu inkarnaciju - ženu, intuitivno predosjećajući i kratkoću svoga života (umro je od španjolke u Parizu 1918. godine) i neumitnu prolaznost.

Od svoje osamnaeste godine, do smrti, menjao je ljubavi i žene, dajući im se kao pijanstvu, a tražeći od njih slast, ljepotu i zaborav. Lako zaljubljiv i elementaran, miješajući san i realnost, žedan i željan da život ispije naiskap, težeći apsolutnom, nalazio ga je u poeziji, imanentnoj ljubavi. Marija Dioba, pesnikova mladalačka belgijanska ljubav, engleska guvernanta Eni Plejden, koja nije uzvratila pesnikovu ljubav, jedna od najvećih evropskih slikarki XX veka Marija Loransen, najveća njegova ljubav, koja će ga inspirisati za čuvenu pesmu Most Mirabo, Lujza de Kolinji-Šatijon, koju će u poeziji ovekovečiti kao LU, devojka iz Alžira Madlena Pažez, te riđokosa Žaklina Kolb, s kojom se ženi nekoliko meseci pre smrti (jedan od kumova bio mu je Pablo Pikaso), samo su usputne stanice na kratkotrajnom ali vratolomnom i izukrštanom Apolinerovom putu. Smiraja neće naći, jer jedan gutljaj opojnog pića ište drugi, drugi-treći, a pesnikova žeđ je beskonačna. Žeđ ostaje neugasiva, ali pesnikova osećanja bivaju plamen, potom pepeo. Neostvarenu apsolutnu ljubav sa ženom, zamenjuje druga ljubav, koja je, u stvari, nova realnost i nadoknada za ljubav - poezija. U Apolinerovoj lirici, i njegovo je doživljavanje i shvatanje žene i ljubavi, i bića poezije.

Pesma Most Mirabo, koja zbog svoje jednostavnosti može da zavara, posebno kada je prevedena na jezik drukčijeg mišljenja i osećanja, posvećena najvatrenijoj Apolinerovoj ljubavi slikarki Mariji Loransen, peva kraj ljubavi i svojim gorkim ukusom izražava samu suštinu i zrelo poimanje ljubavi. Ispod Mosta Mirabo protiče Sena, noćni časovnik izbija vreme, koje, takođe, protiče u nepovrat, a sa vodom i vremenom odlazi ljubav, iza koje ostaje kamen na srcu i gorčina u ustima. Sve odlazi, na Mostu ostaje samo usamljeni pesnik, napušten, ojađen, starošću načet, bogatiji za veliku već prošlu ljubav, koja postaje samo uspomena, ali koja i pesnika čini nesrećnim patnikom za tu istu veličinu. Ono što je bilo sreća, postaje nesreća, lepotu zamenjuje praznina, slast gorčina. Međutim, tu se ništa ne može učiniti, žena, vreme i ljubav će neumitno proticati, pesniku preostaje pesma i neka moguća nova ljubav.

U središtu Apolinerove lirike su Pariz i žena. Pariz je onaj Hemigvejev „pokretni praznik”, sa Senom, Monmartrom, Ajfelovom kulom, boemskim kafanama i bretanjskim vinima, sa zlatnim jesenima, teatrima i slikarima iz celog sveta, onaj o kojem Apoliner kaže: „O umreti se meni neće / Kad kroz moj lepi Pariz šetam", onaj Pariz u kojem bi i blizak Apolineru Majakovski rado umro kada na svetu ne bi postojala Moskva.

Žena Apolinerova, bila ona sa ulica Pariza, Londona, Praga, ili Nice, puna je tamne vatre i dubokih strasti, ona nije tu toliko da ulepša život koliko da ga produbi i potroši, da ga sagori. Žena je da se voli i da joj se uzima, ali i daje. Ona je sva rumenom krvlju oblivena, jer je putena i sva žena od ovoga sveta. Ali prvi poljubac, onaj firentinski (sa jezikom), ogorčava usne, jer podseća ne neizbežni rastanak i smrt ljubavi. Imati ljubav, znači biti osućen na patnju, nemati je - još gore, znači ostati prazan i suvišan. Kao i poezija, ljubav je ona lepota koje istovremeno i ubija. Iz tog doživljaja žene, izbija i pesnikovo tragično osećanje sveta.

Ljubav steže grlo, ona je breme na pesnikovim plećima, ljubav je i zlo i bolest sramna, ali i bez nje je život surova java bez sna i večna zima, osuđena na rastanak, ljubav je lažni plamen, krvavi su i poljupci, smrt ljubavi i smrt je bolna i ljudska, srce je sa sedam sabalja isečeno, dojke ljubljene su za njega ratnika - đulad, sapi njegova konja podsećaju ga na bokove žene, za pesnika učesnika Prvog svetskog rata, „postoji lađa koja je odnela moju ljubav”, postoji neprijateljska podmornica koja će ubiti njegovu ljubav, postoji tuga zbog pisma koje ne stiže, „postoje reke što se ne vraćaju u svoje korito” (opet reke, i druge, ne samo Sena), postoji rat koji je ceo svet pretvorio u zaverenika protiv pesnikove ljubavi.

Apolinerova žudnja za totalnom ljubavlju je beskonačna, mada je doživljaj ljubavi u suštini doživljaj patnje. Život bez ljubavi je besmislen i nemoguć. I ovaj vidovnjak i pesnik koji je hteo ne samo da ispija vina i žene, nego i gradove evropske, pa i čitav svet („Pijan sam jer ispih čitav svet”), predvideo je i sopstvenu smrt koju je naiskap ispio 9. novembra 1918. godine u Parizu:

Ljudi budućnosti mislite i na me
Živeh kad su kraljevi tonuli u tame
Umirahu redom ćutljivi i setni
I trostrukom hrabrošću triput zagonetni

Predviđanje se zbilo: dok je u gradu na Seni umirao Gijom Apoliner, kroz prozor su do samrtničke postelje dopirali ulični povici: „Dole Gijom!” Na sreću, pariska masa nije izražavala svoj gnev prema voljenom i velikom pesniku Pariza, već prema nemačkom caru Vilhelmu, koji je bacio u rat i Francusku i koji je silazio sa istorijske scene (a pravo pesnikovo ime bilo je, rekosmo, Vilhelm de Kostrovicki). Još žedan ljubavi, na pragu slobode, još daleko od navršene četvrte decenije života, odlazio je i pesnik ljubavi Apoliner.

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sre Okt 17, 2007 5:59 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

LORD DŽORDŽ BAJRON (George Byron, 1788-1824)

Bio je jedan od najpoznatijih engleskih zavodnika. Svetski poznati pesnik je u svojoj 24 godini imao kratku ali izuzetno strasnu vezu sa Ledi Caroline Lamb. Pod pritiskom Carolinine majke (koja je takoće bila zaljubljena u Byrona), on je iskoristio priliku da prekine ovu vezu. U ovom pismu on objašnjava njegove razloge za to.

Avgust 1812

Moja najdraža Caroline!

Znaj da suze koje si videla nisam sklon da prolijem, ako uzbuđenje u kome sam se rastao od tebe, uzburkanost koju mora da si opazila tokom cele ove nervozne, nervozne veze , nisu počela do momenta kada sam ti rekao da te napuštam. Ako, sve što sam rekao, uradio i sve što sam još spreman da kažem i uradim nije ti dovoljno dokazalo šta su moja prava osećanja i šta su ona prema tebi, moja ljubavi, ja nemam ni jedan drugi dokaz da ponudim. Bog zna da ti želim sreću kad te budem napustio ili radije kad me ti napustiš iz osećanja dužnosti prema svom mužu i majci, ti ćeš priznati da istina onoga što sam ponovo obećao i zavetovao da niko drugi neće rečju i delom ikada zauzimati mesto u mojim osećanjima, mesto koje je i biće najsvetije za tebe, dok me ima. Nikada nisam znao sve do momenta ludosti, moja najdraža, najvoljeniji prijatelju - ne mogu da se izrazim - ovo nije vreme za reči, ali ču imati ponosno i tužno zadovoljstvo u patnji što sama jedva možeš shvatiti, jer ti me ne znaš, ja sam sada blizu toga da izađem teškog srca, jer moj postupak ove večeri zaustaviće bilo koju apsurdnu priču koju današnji događaji mogu izazvati. Da li sada misliš da sam hladan, surov, lukav, ili šta god drugo pomisliš. Hoće li čak tvoja majka - majka kojoj moramo zbilja mnogo žrtvovati, više, mnogo više (što se mene tiče), nego što će ona ikad znati ili moći da zamisli. Obećanje da te ne volim, ah, Caroline to je prošlo obećanje, ali ęe izazvati sve posledice za prave pobude. Nikad neću prekinuti da osećam sve ono čemu si već prisustvovala kao svedok, više nego što će ikad biti znano sem mom sopstvenom srcu - možda tvom. Neka te Bog zaštiti, oprosti ti i blagoslovi te uvek - čak više nego ikad…

Tvoj najodaniji Byron

p. s. Ogovaranja koja su te dovela do ovoga, moja najdraža Caroline nisu bila za tvoju majku. Ima li nešto na zemlji ili na nebu što me je učinilo tako srećnim kao što si me ti nekada davno učinila, ne manje sada nego tad ali više od svega u to vreme. Znaj da bih sa zadovoljstvom ustupio sve ovo ovde - sve do groba za tebe. Moji motivi moraju biti pogrešno shvaćeni. Ja ne brinem da li neko zna kakva je korist od toga, bio sam i tvoj sam sasvim. Povinujem se da te poštujem ljubavi, letim sa tobom kad, gde i kako ti budeš mogla i budeš odlućila.

Lord Byron ne bi bio to što je bio da ponovo nije imao vezu i ponovo kao i mnoge do tada raskinuo. Ovaj put Jane Clairmont tužna zbog raskida piše mu poslednje pismo…

Jane Clairmont Lord Byron-u 1815;

Rekao si mi da ti pišem kratko, ali ja imam toliko toga da ti kažem. Takođe me ljuti, što misliš da sam samo umislila, kako gajim privrženost tebi. To nije mašta, jer imam tebe, živog i postojanog, o kome razmišljam svaki svoj trenutak življenja. Ne očekujem da me voliš. Nisam dostojna tvoje ljubavi. Osećam da si nadmoćan, moje životno iznenađenje, mnogo više od moje puke sreće… izdao si moja nadanja da ja još uvek živim u tvojim grudima… Pa zar ja ne treba da budem sretna? Hoćeš da odbacim svoje želje daleko od sebe? Izaći ću pred tvoju drskost i pakost, kome je moje mišljenje mrsko, a teorije izopačene, ali vreme će pokazati… Da sam volela nežno i da sam ti bila naklonjena… Da su moja osećanja bila jaka… Uveriću te da je tvoja budućnost i moja, i sve što budeš uradio ili rekao ja to osporiti neću.

ATENSKA DJEVO

(Živote moj, volim te)

Atenska djevo, prije neg' sati

rastanka dođu, srce mi vrati,

Ili ga, jer mi ode iz grudi,

zadrži i sve što ti nudi!

Odlazim, čuj moj uzdah i bol...!

Živote moj, volim te.



Tako mi tvoje nemirne kose

što egejski je vjetrovi nose,

i obrva što crne rube

nježno ti lice ljube

i zjena ko u srne, o,

Živote moj, volim te.



Tako mi usana tih koje žudim

i struka tvoga za kojim ludim,

i ovog cvijeća što o sreći

i ljubavi zna reći.

Živote moj, volim te.

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sre Okt 17, 2007 6:00 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

ONORE DE BALZAK
(Onore de Balzak Evelini Hanskoj)


Moja voljena ljubavi, jednim jedinim milovanjem vratila si mi život. Oh! Moja draga, nisam mogao ni da spavam, ni da radim. Utonuo u osećanja te večeri, rekao sam ti bezbroj nežnosti. Oh! Ti imaš božanstvenu dušu za koju čovek ostaje vezan čitavog života. Dušo moja, ti si, iz ljubavi, otkrila divni jezik ljubavi, što je odmah oteralo tugu, neprijatnost, voljeni anđele, ne zamračuj nikakvom sumnjom nadahnuća ljubavi. Tvoja umiljata nežnost bio je samo njen tumač. Ne misli da možeš biti upoređena ma s kim. Ali, moja voljena, moj nebeski cvete, ne shvataš li sav čar i svu istinu da siromah pesnik može biti pogođen tim što je pronašao isto srce, što je voljen preko svojih nada? Moja obožavana, da za tebe me je odgojilo najnežnije i najmilije žensko srce…

Dragi, večiti idole moja lepa i sveta vero, znam koliko uspomene na neku drugu ljubav moraju vređati ponosnu i nežnu dušu. Ali ne govoriti tebi o tome značilo bi oduzeti ti neizrecive duševne praznine, ljubavne radosti. Postoje takve sličnosti, osećanja i duše da sam na njih ponosan zbog tebe i da ne znam da li sam u njoj voleo tebe. Zatim, užasna ljubomora me je toliko navikla da mislim otvorenog srca, da sve kažem onoj u kojoj živim, da nikad ne bih mogao da ti sakrijem ma i jednu misao. Ne, moje srce si ti!

Da, tebi je sve dozvoljeno. Reći ću ti prostodušno sve ono lepo što pomislim, a i rđavo. Ti si jedno ja, lepše i milije. Moja ljubav nema više ni manje egzaltacije, niti ma čega zemaljskog. Oh! Moja draga, to je anđeoska ljubav, uvek na istom stepenu jačine. Osećati, dodirnuti tvoju ruku ljubavi, ruku punu nežnosti, ponosnih osećanja, čuješ li, anđele moj, toplih, dobrih, strasnih; ta ruka, glatka i meka od ljubavi predstavlja isto toliko sreću koliko i tvoje medeno i žarko milovanje…

Jedan poljubac, na tvoje drage usne, te nevine usne koje još nemaju uspomena biće skoro amajlija za ljubavne želje, kad bude sadržavao sve nežnosti ljubavi. Naš siroti poljubac, još lišen svih naših radosti, ide samo tvom srcu, a ja bih hteo da on obuhvati celo tvoje biće…

Moja draga Evo, nikad ne sumnjaj u mene, ali još manje u sebe. Kod tebe, u tvojim pismima, u tvojoj ljubavi, u njenim izrazima ima nečeg više, ne znam čega, nego u onim pismima i izrazima koje sam smatrao nedostižnim. Ali, drago blago, ti imaš nebesku dušu kakva se samo može zamisliti, i imaš i zanosnu lepotu. Bože, kako da ti kažem da sam opijen tvojim i najmanjim dahom… Budim se srećan što te volim. Ležem srećan što sam voljen. To je život anđele… Hiljadu poljubaca, i neka svaki sadrži hiljadu nežnosti za tebe, kao oni juče za mene.

(Ženeva, januara 1834. godine)

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sre Okt 17, 2007 6:01 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

LUDWIG VAN BEETHOVEN

Radoznalci verovatno znaju da je čuvena "Oda radosti" ponika iz velike Betovenove ljubavi prema ženi čije je ime, sve do skoro, bilo pod velom tajne. Osećanja za dotičnu damu, tada već poznati kompozitor, ovekovečio je u dirljivom pismu, u kome nisu naznačeni ni godina ni mesto pisanja niti ime primaoca - osobe koju oslovljava sa "Besmrtna draga", "Moj anđele, moje sve, moje Ja". Prema novom otkriću, izgleda da je zagonetku ove "večne" i neostvarene ljubavi resio češki muzički istoričar Jaroslav Čelada. U Čeladinoj knjizi, koja je posthumno objavljena početkom ove godine, navodi se ime Almerije Esterhazi, ćerke generala Valentina Esterhazija. Gospođica Esterhazi je, po ovoj teoriji, uprkos Betovenovoj nadi u pozitivan ishod njihove veze, a usled nepremostivih razlika u društvenom statusu, prihvatila bračnu ponudu izvesnog grofa i prekinula sve kontakte sa 36-godišnjim kompozitorom. Nežna ljubav temperamentnog virtuoza je, tako, ostala usamljena i zapečaćena u njegovom srcu, a sa njom i "misteriozno" pismo kojim Ludvig van Betoven (ot)pozdravlja svoju Dragu:

PISMO BESMRTNOJ DRAGOJ

(6. jula, ujutro)

Moj anđele, moje sve, moje Ja - samo nekoliko reči danas, i to olovkom (tvojom) - tek sutra će se znati moj stan; koji nedostojan gubitak vremena u sličnim stvarima! - zašto ovaj duboki jad, kad govori potreba - Može li naša ljubav postojati drugačije nego zahvaljujući žrtvovanju, zahvaljujući tome što ne zahteva sve, možeš li ti promeniti to što nisi u potpunosti moja, i što ja nisam sasvim tvoj - Ah Bože pogledaj divnu prirodu i umiri svoju dušu zbog onoga što se mora - ljubav traži sve i to s punim pravom, tako je meni s tobom, tebi sa mnom - samo tako lako zaboravljaš, da ja moram živeti za sebe i za tebe, kad bismo bili sjedinjeni u potpunosti, onda bi ti ovaj bol osećala jednako malo kao i ja - moje putovanje je bilo jezivo, stigao sam ovde tek juče ujutro u 4 sata, budući da nije bilo dovoljno konja, izabrala je pošta jednu drugu rutu putovanja, ali koji užasan put, na pretposlednjoj stanici su me odvraćali od putovanja noću, zaplašivali me nekom šumom, ali je to mene samo izazivalo - nisam bio u pravu, kola su se morala slomiti na tom strašnom putu, bez podloge, čisti seoski put, bez takve posade kola, kakvu sam ja imao, ostao bih da ležim usput - Esterhazi je na drugom uobičajenom putu dovde imao istu sudbinu sa osam konja, kao ja sa četiri. - Ipak sam delom osećao zadovoljstvo, kao i uvek, kad nešto srećno prebrodim. - sad brzo sa ovih spoljašnjih stvari na one unutrašnje, mi ćemo se sigurno uskoro videti, ni danas ti ne mogu izneti svoje misli o životu koje su me pratile ovih nekoliko dana - kad bi naša srca uvek bila tik jedno uz drugo, zasigurno ne bih imao misli slične ovima, grudi su mi pune onog što ti želim reći - Ah, ima trenutaka, kad mislim da jezik ne znači baš ništa - razvedri se - ostani moja jedina verna draga, moje sve, kao ja tebi ono ostalo ti moraju postati bogovi, ono što za nas mora i treba da bude. -

tvoj odani Ludwig.

(Uveče, ponedeljak, 6-og jula)

Ti patiš moja mila dušo, upravo sam saznao da se pisma moraju predati vrlo rano ujutru. Ponedeljak i četvrtak su jedini dani kad pošta ide odavde u K. Ti patiš. Ah, tamo gde sam ja, ti si sa mnom i tebi govorim, učini da mogu živeti s tobom, kakav život, tako, bez tebe. Praćen tu i tamo dobrotom ljudi, koju mislim isto tako malo hoću da zaslužim, kao što je i zaslužujem. Poniznost čoveka prema čoveku me boli i kad posmatram sebe u sklopu univerzuma, šta sam ja a šta je taj kojeg nazivamo najvećim, a ipak, opet je u tome ono božansko u čoveku, plačem kad pomislim da ćeš prvu vest od mene dobiti tek u subotu, ma koliko da me voliš, ja te ipak volim jače, ali ne skrivaj ništa preda mnom. Laku noć, moram ići na spavanje, jer sam u banji. Ah, boze, tako blizu, tako daleko, nije li naša ljubav prava nebeska građevina, a i tako postojana kao nebeska tvrđava.

(Dobro jutro 7.-og jula)

Već u krevetu roje se misli o tebi moja Besmrtna Draga, tu i tamo vesele, onda opet tužne, iščekujući, od sudbine, da li će nas uslišit ziveti mogu ili samo potpuno s tobom ili uopšte ne živeti; rešio sam da lutam dalekim prostranstvom sve dotle, dok ti ne budem mogao poleteti u naručje, i dok ne budem mogao reći da sam kraj tebe našao dom, dok ne budem mogao poslati svoju dušu okruženu tobom u carstvo duhova - a to na žalost mora biti - ti ćeš se sabrati utoliko više, jer poznaješ moju odanost prema sebi; nikada nijedna druga ne može imati moje srce, nikada, nikada… O, Bože zašto se moramo odvojiti od onoga što toliko volimo a ipak je moj život u V. takav kakav je sad kukavan život. Tvoja ljubav me čini najsrećnijim i istovremeno najnesrećnijim čovekom, u godinama u kojima se sada nalazim potrebna mi je izvesna ujednačenost života, da li ovo može da postoji kod našeg odnosa? Andjele, upravo saznajem da pošta ide svaki dan i zato moram završiti da bi odmah dobila pismo, umiri se, samo mirnim promišljanjem o našem životu možemo postići svoj cilj da živimo zajedno, umiri se, voli me danas, juce… Koja čežnja sa suzama za tobom, tobom, tobom, moj živote, moje sve, zbogom ostaj - o voli me i dalje - nemoj nikad pogrešno shvatiti najvernije srce svog dragog

L.

večno tvoj

večno svoj

večno naš

(Ogluveo, usamljen, u novčanim neprilikama, Betoven će lako postati žrtva alkoholizma. Nekoliko puta će se ozbiljno razboleti od žutice, pa je doktor Vavruh morao da ga punktira, i svaki put bi iz njega isteklo i po nekolko litara tečnosti. Pacijent će se zbog toga s prizvukom gorčine u glasu, uporediti sa Mojsijem u pustinji. I, premda je umirao od alkoholičarske ciroze, Betoven će sebi utuviti u glavu da jedino što ga još može spasti jeste vino iz njegovog zavičaja, pa će preklinjati jednog prijatelja da mu pošalje bocu dobrog rajnskog vina. "Što pre stigne, pre ću ozdraviti!" Dana 23. marta, Vavruh će konstatovati da mu više nema spasa. I kako ga bolesnik nije mogao čuti, on mu napisa na parčetu papira da je kraj neizbežan, želeći da ga nekako pripremi za taj trenutak. Betoven je pročitao poruku "savršeno vladajući sobom, polako i odmereno", ispričaće posle lekar. "Njegovo lice se najednom preobrazi. Srdačno mi pruži ruku i ozbiljnog izraza lica mi reče: 'Pozovite sveštenika.'" Nakon toga se ispovedio i obratio prijateljima koji su se nalazili u sobi: "Plaudite, amici! Finita est comoedia" ("Plješćite, prijatelji! Komedija je gotova.") Tako je glasila rečenica kojom su se, po završetku predstave, rimski glumci obraćali publici. Nešto nakon toga, Brojning, Betovenov sluga, uđe noseći toliko željenu bocu vina, ali Betoven ne htede da ga pije: "Šteta, šteta. Prekasno…" Zatim zapade u delirijum. Od svega što je govorio, jedino su bile razumljive ove reči: "Čujete li zvono? Novi dekor." Reminiscencije na Fidelija?

Dana 26. marta, dok je napolju besnela oluja, u toj jazbini u kojoj je vladao neopisiv nered, započeće Betovenova agonija. U jednom trenutku se razleže udar groma, i Betovan ga ču. Kao da kreće sa nekom uvertirom, Betoven podiže ruku, stisnu šaku, ali odmah potom ruka pade i on izdahnu.)

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sre Okt 17, 2007 6:02 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

HEKTOR BERLIOZ

Dve godine pre svoje smrti, Berlioz je izgubio sina Luja, koji je u trideset i trećoj godini umro od žute groznice. Posle ovog udarca, koji se samo nadovezao na bespoštedne kritike na njegov račun, kao i na bolove u predelu stomaka, on će se povući u svojoj svet tišine i očaja. Predloženo mu je da otputuje na jug Francuske: u Monte Karlu će se strmoglaviti na neke stene i povrediti glavu; u Nici - sinkopa i još jedan pad, i ponovna povreda predhodno zadobijenih rana. Berlioz se vraća u Pariz sav u ranama, i odbija da i sa kim govri, čak i sa najboljim prijateljima: nije mu više bilo stalo do razgovora, jedino što je želeo bila je smrt; nijedan namernik više nije mogao da uđe na njegova vrata. Ako bi neko od njegovih bližih prijatelja i uspeo da pređe njegov prag u nameri da vidi samrtnika, on bi okrenuo glavu prema zidu i ni jedna reč ne bi izašla iz njegovih usta. Iz kreveta će se dići tek da spali sve što bi još moglo sećati na Berlioza-umetnika: satima su u kaminu gorela pisma, koncertni programi, fotografije i novinski članci. Jedine reči koje je još smogao da kaže, već u sudnjem času i s tužnim osmejkom na ustima, bile su: ¨Konačno! Sada će da zasviraju Berlioza!¨ ili ¨Kakav talenat ću sutra imati!¨, što otprilike znači isto.

Pred kapijom groblja na Monmartru, konji koji su vukli posmrtna kola, usplahiriše se na zvuke pokojnikovog Posmrtnog marša te počeše da se otimaju; konopci za koje je bio pričvršćen sanduk pukoše, i Berlioz sam uđe na kapiju onog istog groblja po kojem je toliko voleo da se šeta. ¨često tamo odlazim, jer toliko je mojih prijatelja ma tom mestu¨, često je imao običaj da kaže. Tu su ga čekale njegove obe žene, pevačica Marija Rekjo (+1862.) i Herijeta Smitson (+1854.) sahranjen je između ove dve supruge i pored jedne od svojih tašti. (Godine 1970., prilikom premeštanja tela iz 6. parcele groblja na 20. koja se nalazila na boljem položaju, njegovi posmrtni ostaci umalo da nisu pomešani sa ostacima njegovih susetki. Pa ipak, Berlioz će uspeti da dobiju svoju ličnu ¨kutiju za kosti¨, i tako se spasti večnog tet-a-tet sa džangrizavom Marijom. Mnoge su posmrtne besede pročitane na njegovoj sahrani, ali je ona Elvartova, koji je bio muzičarev dobar prijatelj, ali nikakav govornik, bila je naročit promašaj. Sam Berlioz mu je jednom prilikom rekao: ¨Ako ti budeš morao da mi čitaš posmrtni govor, bolje mi je onda da ostanem u životu.

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sre Okt 17, 2007 6:02 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

LUKRECIJA BORDŽIJA

Da nije bila kćerka Aleksandra i sestra Ćezara Bordžije, istoričari je ne bi ni primetili ili bi je, u najboljem slučaju, pomenuli kao jednu od mnogih šarmantih žena rimskog društva. U rukama svog oca i brata ona je postala i oruđe i žrtva njihove političke mašinerije protiv koje nije imala dovoljno snage da se bori.

Njena porodica, španskog porekla, neopisivom brzinom se vinula od prosečnosti ka visinama i za vrlo kratko vreme iznedrila je priličan broj briljantnih ljudi koji su se odlikovali senzualnom lepotom, snagom intelekta i besprimernom ambicioznošću.

Jedan od njih je bio i kardinal Rodrigo Bordžija, kome je ljubavnica, rimska lepotica po imenu Vanoca, rodila nekoliko dece, među kojima Lukreciju i strasnog Ćezara.

Lukrecija je rođena 18. aprila 1480. godine. Odrasla je u kući svoje majke na trgu Pizo di Merlo, samo par koraka od kardinalove palate. Rodrigo ni jedno svoje dete nije zvanično priznao sve dok nije postao papa i bio apsolutno siguran u svoju moć.

Pre nego što je napunila jedanaest godina isprosili su je prvi prosci. Dva meseca kasnije su se pojavili novi i poželjni, ali su i jedni i drugi, čim je Rodrigo uzeo trostruku krunu, bili sklonjeni ne bi li se našao neko mnogo podobniji za njegovu prelepu kćerku.

Dao je da se o njoj brinu dve žene koje su mu bile najbliskije. Jedna je bila njegova rođaka i povjerenica Adriana di Mila, udata za Orsinija, a druga njena snaja Đulija Farenze, izuzetna žena za koju se govorilo da je pesma u zlatu i slonovači, koja je postala najomiljenija Rodrigova ljubavnica. Ove dve žene su miljenicu porodice Bordžija negovale kao da je orhideja, držeći je daleko od sveta u raskošnoj palati Svete Marije, sve dok joj nije došlo vreme za prvu udaju.

Sa trinaest godina Lukrecija je bila zlatokosa i prefinjena, belog vrata i bisernih zuba; sjajna prilika za Đovanija Sforcu, vladara Pezara. Priređeno je veličanstveno venčanje kome je prisustvovalo pola Rima. Brak nije dugo trajao. Bordžije su tome kumovale. Ubrzo su shvatili da su Lukrecijnu ruku mogli mnogo bolje upotrebiti dajući je, recimo, za kuću Aragona. Odlučili su da se otarase nesretnog mladoženje.

Njihov model nije mogao biti gori. Svetu su objavili da se Sforca pokazao impotentnim i da je njegova mlada žena i dalje devica. Pakleno ga uvredivši, vladar Pezara se pozvao na sve svece kalendara da mu budu svedoci da je pravi muškarac koji je "sa svojom ženom vodio ljubav nebrojeno puta". Kako ga je voljena devojčica razoružala, zarekao se da će se osvetiti Bordžijama. Ali, njihova moć je bila prevelika. Naterali su ga da potpiše priznanje da je impotentan i da napusti Rim kako mu se ne bi dogodile još gore stvari.

Iako Lukrecija nije mrzela svog prvog muža, prihvatila je porodičnu odluku bez pogovora i povukla se u manastir San Sista na Via Apiji ne bi li tako stekla, bar prividno, svoj devičanski oreol i pripremila se za novi brak. Opatice su žalile što ih je morala napustti jer je svojim boravkom taj manastir pretvorila u mesto profinjenosti i ugodnog uživanja.

Pred kraj februara 1498. Rimom su se proširile vesti da je Lukrecija trudna. Njen ljubavnik, pričalo se, bio je španski gospodin sa papskog dvora, Pedro Kalderon popularno znan kao Peroto. Ovaj čovek izuzetnog šarma bio je kriv ako ne zato što ju je poželio, a ono zbog toga što ju je zaveo. Ćezare Bordžija je Perota bacio u zatvor, a ubrzo nakon toga telo su mu našli u reci Tibar.

Iz ove afere se izleglo mnoštvo priča o incestu koje su od tada visile nad glavama Bordžija. Ćezare, zanosni muškarac, prelep, težak i nemilosrdan, sigurno je volio svoju sestru snagom koja je izgledala nenormalna i moguće da je bilo incestnih motiva iako nema dokaza da je i ona prema njemu osećala isto. Počela su govorkanja da je dete koje je Lukrecija očekivala bilo plod incesta. Sforca je potpirivao ovakve priče da bi se osvetio i optužio je Lukreciju da je spavala ne samo sa svojim bratom, već i sa svojim ocem, papom.

Šta god da je istina - a najverovatnije je to da je otac Lukrecijnog čeda bio Peroto - dete, nazvano Đovani i kasnije proglašeno vojvodom od Napija, rodilo se u Rimu u martu 1498. Odrastalo je uz Lukreciju, ali ona se prema njemu ophodila kao da joj je mlađi brat. Za druge je on zagonetno bio "rimski infant" i ostao večna misterija.

Sledeća partija za Lukreciju, kao i prethodna, bila je smišljena iz političkih razloga. Alfonso, nećak napuljskog kralja koji ga je proglasio vojvodom od Biskelje, Bordžijama je bio daleko potrebniji od sirotog Sforce. Ćezare se nadao da ce, udajući sestru za njega, ući u kuću Aragona. Svi znaci su bili dobri. Lukrecija je izgubila glavu ugledavši prvi put svetloputog i veoma zgodnog vojvodu. Iako je njihov brak bio hladno ugovoren, ipak je to očigledno bila ljubav. Ćezare Bordžija je Alfonsa pozdravio sa mnogo prijateljskog ushićenja i nije se štedelo na raskoši venčanja koje se održalo šest dana po mladoženjinom dolasku u Rim.

Alfonso je obećao da će ostati sa Lukrecijom godinu dana u Rimu, a potom je odvesti u svoju zemlju blizu mora. Sve je izgledalo dobro dok krvožedni Ćezare nije ponovo započeo svoje političke spletke. Nedugo potom on i mladoženja su bili na ratnoj nozi. Mnogi Rimljani su videli užasne znake Ćezarove ljubomore i molili se za vojvodu od Biskelje.

Jedne večeri Alfonso je posetio Vatikan. Na putu do palate Svete Marije, gde je živeo, dok je prelazio preko trga Svetog Petra, brutalno su ga napali. Prijatelji su ga odneli kući polumrtvog, sa razbijenom glavom i jezivim ranama po telu i nogama. Kada ga je Lukrecija ugledala umalo se nije onesvestila. Odano ga je negovala, ali Ćezare je i dalje ostao pri svojoj nameri da dovrši traljavo otpoćeti posao.

Dok se jedne večeri Alfonso kod kuće odmarao, banda provalnika je uletela u njegovu sobu i, pre nego što je mogao pozvati pomoć, jedan ga je profesionalac ubio. Ovaj je događaj obieležio novu fazu u Ćezarovoj nasilničkoj karijeri i niko se nije usuđivao da mu se suprotstavi braneći Alfonsa…

Lukrecija je poslata izvan Rima, u zamak Nepi, gde je neko vreme gorko žalila za izgubljenim mužem. No, ona je ipak bila od Bordžija i uprkos svim svojim nežnim osećanjima prema Alfonsu, obrisala je suze i sačekala da vidi šta su joj otac i braća sledece pripremili.

Kad ju je otac pozvao da dođe u Vatikan, iako udovica, pokušala je da se razonodi. Zabave koje je Ćezare priređivao da bi joj odvratio misli bile su krajnje jezive. Priča se da je na jednoj od njih po podu papinog stana bacao vrelo kestenje i terao gole kurtizane da ga puzeći sakupljaju. Drugom prilikom bi, pak, organizovao takmičenja i opscene predstave sa nagradama, koje su poprilično licile na nekadašnje rimske orgije. Ipak, nema nikakvih podataka da je Lukrecija ikada u njima učestvovala. U suštini, upravo je u ovo vreme postala čuvena po svojoj pobožnosti i blagosti.

Ujedno je to bio i čas za njen treći brak. Bordžije su odabrale udruživanje sa starom i gospodskom porodicom d' Este, ali pregovori nisu isli glatko kako se očekivalo. Novi mladoženja, Alfonso d Esta, sin vojvode od Ferare, bio je prilično uzdržan prema ideji da u krevet odvede tako ozloglašenu ženu. Ujedno se zabrinuo da bi ga mogla stići ista sudbina kao i njenog prethodnog muža. Otac, besan što su mu planovi za ujedinjenje dovedeni u opasnost, upozorio je sina da ce se sam oženiti Lukrecijom bude li to bilo potrebno.

Dve porodice su se svađale, cenkale i napokon je papa morao da uz svoju ćerku da i pozamašan miraz. Čak i to je bilo tek pola od onoga što je bilo traženo. Lukrecija se i po treći put udala u punom sjaju, veselo igrajući na svadbi sa svojim bratom koji ju je jednom načinio udovicom.

Poslednji put je napustila oca i otišla sa novim mladoženjom odnoseći neprocenjivo blago koje se sastojalo od predivne garderobe, sjajnih umjetničkih dela, nakita i retkog nameštaja. Otišla je da ostatak svojih dana provede sa princem od Ferare. On ju je odveo u srednjovekovni porodični zamak u Vekiju, gde je nastavila da ga zabavlja svojim sarmom, ljupkošću i skromnošću.

I dalje je bila predmet ogovaranja i spletki. Ime joj se vezivalo za pesnika Pijetra Bemba. Da li mu je postala ljubavnica ili nije? Za njegovu poeziju se verovalo da je velikim delom inspirisana časovima strasti provedenim u Lukrecijinom naručju. Još opasnije je bilo prijateljstvo koje je gajila prema Erkole Strociju, živahnom i elegantnom mladom pesniku koji se nije ni trudio da svoja osećanja krije.

Užasan skandal je izbio kada je Strocijev leš, umotan u ogrtač, sa znacima surove pretučenosti, nađen na ulici. Oni koji su mrzeli i samo ime Bordžija verovali su da je Lukrecija organizovala ubistvo jer je bila ljubomorna čuvši da pesnik namerava da se ženi. Drugi su mislili da je Stroci previše znao i da se ona plašila da bi mogao progovoriti o odnosu koji je supruga princa od Ferare imala sa njim i sa Bembom.

Vrijeme je prolazilo i Lukrecija je postala vojvotkinja od Ferare, a pesnici i ljudi od pera su počeli da stvaraju njen novi lik. Postala je, tako, žena izuzetnih vrlina, neiskvarena i savršena, milosrdni anđeo. I to je, verovatno, jednako bilo preuveličavanje kao i ono grozno što se o njoj pričalo u Rimu.
Ono što sigurno znamo jeste da je umrla na porođaju, u junu 1519. i da su joj se divili i poštovali je oni koji su je poznavali. Vojvoda od Ferare, koji joj se obraćao sa "moja najdraza ženo", duboko je žalio za njom.

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sre Okt 17, 2007 6:03 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

JOSIF BRODSKI

Brodski je retko provodio celo veče u jednoj kući. Obično bi smislio da u istom danu provede vreme u više društava. Bilo mu je dosadno da dugo razgovarao s istim ljudima i plašio se da je na drugom mestu zanimljivije. Propuštao je kroz sebe ljude kao što kit propušta planktone u potrazi za dragocenom hranom.

Opisivanjem ljubavnih priča naše mladosti mogao bi se sačiniti "Dekameron". Romanse i rastanci, izdaje i praštanja, brakovi i razvodi… Jedni su se rastajali sa lakim ozledama na srcu, drugi - sa teškim ožiljcima… Mislim da je mučna romansa i raskid Josifa Brodskog sa Marinom Basmanovom bila najtragičnija stranica njegovog života. Još nije prošlo dovoljno vremena da se iznose sve pojedinosti i peripetije te drame. Dvoje od njenih učesnika su živi i ako žele mogu o tome da pišu sami. Htela bih samo da ispričam kakav je utisak na nas ostavljala Marina i da se setim nekih epizoda čiji smo svedoci bili.

Marina je tih godina bila visoka i vitka, visokog čela, blagog ovalnog lica, sa tamnokestenjastom kosom do struka i zelenim očima…Veoma bleda, sa plavkastim žilicama iznad slepoočnica, sa tromom mimikom i tihim glasom bez intonacije, Marina je izgledala pomalo anemična. Međutim, neki su u njenoj bledoći, pasivnosti i odsustvu jarko izraženih emocija videli nekakvu zagonetnost.

Po profesiji Marina je slikarka, izgleda - ilustrator knjiga. O stepenu njenog dara ne mogu da sudim jer nikada nisam videla njene radove. Pre trideset i sedam godina Brodski je uzbuđeno govorio o njenom talentu i muzikalnosti. Uostalom, njega je uzbuđivalo sve što je bilo u vezi s njom. Često sam viđala Marinu u filharmoniji, obično bez Josifa, tih godina on nije bio stalni posetilac simfonijskih koncerata, mada je odlično znao Mocarta i Hajdna.
Marina je živela u ulici Glinke, nekoliko kvartova od naše kuće. Veoma često je sa Josifom dolazila kod nas, ali mi nijedanput nije pošlo za rukom da zapodenem s njom ozbiljan razgovor i da čujem njeno mišljenje o "kosmičkim pitanjima ". Bila je ljubitelj filmova. Sećam se da joj je omiljena glumica bila Marija Kazares u filmu "Parmski kartuzijanski manastir".

I pored svih pokušaja, niko iz našeg društva nije uspeo da se sprijatelji sa Marinom. Jedino je uspeo Bobišev, ako se to može nazvati druženjem. Ona je, činilo se, bila dosta stidljiva… Dešavalo se da za celo veče ne progovori ni reči, usta ne otvori… Ali bi ponekad u njenim zelenim očima bljesnulo nešto luckasto i tada bi se nametalo pitanje: da to ona nekog tiho ne zavodi?

Odnosi između Marine i Brodskog bili su stalno pod nekom tenzijom čak i na vrhuncu njihove romanse. U danima idile, posle dugih šetnji po Novoj Holandiji, on i Marina bi, prozebli, svratili kod nas da se ogreju i da popiju čaj. U burnim danima, nakon iscrpljujucih objašnjavanja njihovih odnosa, Josif bi se pojavio sam, razbarušen i nesrećan i mi smo davali sve od sebe da ga umirimo i utešimo…

Jednom je Josif došao usred dana, bez najave i po njegovom prebledelom licu i ukočenom pogledu bilo je jasno da se dogodio očekivani raskid. Ali, da je bio samo ukočen pogled! Zglob leve ruke bio je zamotan zaprljanim zavojem. Prizor, da budem iskrena, ne za one sa slabim živcima. Mi ništa nismo smeli da pitamo, a i on nije davao nikakva objašnjenja - samo je mračno pojeo tanjir supe i otišao.

Ubrzo su se pomirili i svratili kod nas, nasmejani, sa cvećem. Tih dana je Brodski izgledao kao da svetli iznutra. Nije mogao da skine oka sa nje i zadivljeno je pratio svaki njen pokret: kako zabacuje kosu, kako drži šoljicu, kako se ogleda, kako skicira nešto olovkom u notesu…

Posle izvesnog vremena prizor se ponovio. Izbezumljen pogled, drhtave usne i prljavi zavoj na levoj ruci. I taj drugi put, srećom poslednji, moj muž primeni nad Brodskim šok terapiju.

- Slušaj, Osja - kaza Vitja - dosta s tim, prestani da nas plašiš. Ako nekad zaista odlučiš da se ubiješ, zamoli mene da ti objasnim kako se to radi.

Od tada zavijene ručne zglobove kod Josifa nikada više nismo videli.

Marina Basmanova je odigrala veliku ulogu u životu Brodskog. Josif nikada i nikoga nije tako voleo kao Marinu Basmanovu. Dugo godina je bolno i neutešno tugovao za njom. Ona je postala njegovo priviđenje i izvor njegovog nadahnuća. Jednom je priznao da je Marina - njegovo prokletstvo.

Marini je posvećeno preko trideset pesama, među njima "Isak i Avram" i "Nove stance za Avgustu". Bez obzira na to kako će budući biografi Brodskog ocenjivati Marinine postupke, mi treba da smo joj beskrajno zahvalni: zahvaljujući njoj ruska poezija se obogatila ljubavnom lirikom najvišeg dometa…

Poslednji put Brodski je video Marinu pred svoj odlazak, krajem maja 1972. godine. Na Zapadu je otpočeo sasvim novi život, ispunjen novim susretima, novim utiscima i novim zanosima. Ali bol gubitka u duši se nije stišavao.
Napisan 1975. godine ciklus pesama "Deo govora" počinje obraćanjem Marini čuvenim stihom, punim duboke i neizrecive tuge: Niotkuda, s ljubavlju…

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sre Okt 17, 2007 6:04 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

MARINA CVETAJEVA

Ne kaže se uzalud: "Ljubav je slepa". Cvetajeva je zavolela Efrona u mladosti i – za ceo život. Ona je bila čovek od velikog ličnog integriteta, časti. Kako je sama kazala, pošla je za Efronom "kao pas". To vam je etika postupka: ostati verna samoj sebi. Biti verna obećanju datom u mladosti, dok je bila devojka. I to je sve. Neki su se trudili da je opravdaju time da navodno nije ništa znala o Efronovoj špijunskoj delatnosti. Naravno da je znala! Da su dramatični događaji vezani za ubistvo Rejsa bili za nju iznenađenje, nikada ne bi došla za Efronom u Moskvu. Najverovatnije je Efron nije uvlačio u pojedinosti svog špijunskog rada. Ali dosta toga je znala, ili bar nagađala. To se vidi iz njenih pisama.

Ne znam koliko joj je bila poznata Efronova saradnja sa GPU, ali mislim da ga – čak i da je sve znala – ne bi odgurnula. Sposobnost da se smisao vidi tamo gde ga očigledno nema – jeste profesionalna crta pesnikovog pozvanja. A Efrona je Cvetajeva mogla oduhoviti jer je uočila potpunu katastrofu ličnosti. Osim svega ostalog, za nju je to bila očigledna nastava zla, a pesnik sa takvih časova ne beži. Marina se u toj situaciji ponašala na najdostojniji mogući način – i na najprirodniji! Marina je shvatila da je katastrofa – katastrofa i da se iz nje može mnogo naučiti. Sem toga – a to je za nju bilo najvažnije u tom trenutku – s njim je imala troje dece, koja se, doduše, nisu umetnula na oca. Ili joj se tako samo činilo. Osim toga, tu je i kćerka koju nije povela sa sobom – zbog čega je sebe strašno kaznila – i nije joj bilo do toga da kažnjava i Efrona…

Cvetajeva nije povratila posle katastrofe sa Efronom. Njeno samoubistvo bilo je odgovor na nesreće koje su je snalazile tokom mnogih godina Moguće je rekonstruisati poslednje dane Marine Cvetajeve, koja je svoju malu zajednicu sa suprugom Sergejem i kćerkom Arijadnom nazivala savezom usamljeništva. Sergej Efron je najpre bio vatreni pristalica belih. Potom je u Parizu, gde je emigracija teško živela, mučen nostalgijom, podlegao sovjetskoj propagandi i sa istom strašću prišao boljševicima. U Parizu je postao sovjetski špijun, a kada se vratio bio je uhapšen sa kćerkom koja je takođe bila vatreno odana otadžbini. Krug tragedije se zatvarao čineći da jedini izbor Marine Cvetajeve bude omča.

Vodite računa šta pišete - obistiniće se !", pisala je Cvetajeva.

"Mogu biti kupljena – samo nebom u sebi!

Nebom u kome možda i neće biti mesta za mene."

Marina Cvetajeva

GATANJE

Ko što pred carevima i knezovima padaju zidine –
Spadnite, tugo-čame-gorčine,
S moje mlade rabe Marine
Pravovernice.
Prošumite poput prolećnih voda, kradom,
Nad mojom rabom
Mladom.
(Zlatan prsten ded u vodu baci,
Po grudima jajce kotrljaj u šaci?)
Od slatkih reči, od besa-nica,
Od groznih zmija, od groznica,
Od saveta družbenica,
Od čoveka od opaka,
Od mladih prijatelja –
Od starih kneževa –
Zaklanjam gospodaricu-kneginju,
Mladu moju, vernu moju rabinju.
(Nakloni lice,
Raspoli jajce!)
Nek rastu njeni dvorovi
Iznad snežnih litica,
Nek jure njeni putovi
Iznad oblaka-ptica.
Nek joj se zemaljski knezovi
Klanjaju sve dublje,
Nek joj u kesi zazvone
Zlatne rublje.
Rđa – s noža.
S tebe, gospoža,
Žal!

(Pesnikinja najstrašnije ljudske i pesničke sudbine Marina Cvetajeva, u pismu Rajneru Mariji Rilkeu, u koga je smrtno zaljubljena (pa i zbog toga ima razloga da sakrije svoju bedu i čemer, samo nekoliko meseci pre pesnikove smrti) tražeći susret do kojeg nikada neće doći, ne može da se ne izjada: „Veruješ li ti da ja verujem u Savoju? Verujem, kao i ti, kao u carstvo nebesko. Jednom... (Kako? Kada?) Šta sam ja videla od života? Tokom cele moje mladosti (od 1917. godine) - najcrnji rad. Moskva? Prag? Pariz? Sen Žil? Svuda isto. Uvek štednjak, metla, novac, (nedostatak novca). Nikad vremena. Nijedna tvoja prijateljica i poznanica ne živi tako, ne bi mogla tako da živi. Ne čistiti kuću više eto, tako se naziva moje carstvo nebesko. Suviše ograničena želja? Da, jer je moje carstvo zemaljsko - bezgranično teško. (Rajnere, napisala sam na nemačkom: čistiti - čistilište - predivna reč, čistiti ovde, čistilište tamo, biti počišćen do čistilišta itd… Najčešće moja pružena ruka pada u prazninu, a milostinja u - pesak… u Sen Žilu ću ostati do 1 - 15. oktobra. A onda - Pariz, gde ću sve iznova početi: ni novca, ni stana, ničega. U Prag se neću vratiti. Česi se ljute na mene što sam tako mnogo i vatreno pisala o Nemačkoj i tako uporno ćutala o Češkoj. A tri i po godine sam živela od češke „subsidije” (900 kruna mesečno). I tako, između 1. i 15. oktobra - Pariz. Pre novembra se ne možemo sastati”.)

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sre Okt 17, 2007 6:06 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

SALVADOR DALI

Tri godine pre Dalijevog rođenja umro je njegov brat po kome je on dobio ime, i niko, sem verovatno samog Dalija, nije mogao da pretpostavi kako će to ime postati veoma važno u svetu umetnosti. Naklonjen ekscentričnostima, bio je veoma teško dete i, kako on kaže, sve mu je bilo dozvoljeno, bio je gospodar u kući, a njegova ambicija sve više je rasla kao i njegovo ludilo veličine. Uprkos takvom ponašanju, njegovi roditelji uspeli su da prepoznaju genijalnost i talenat u svom sinu pa su od najranijih dana ohrabrivali njegovo interesovanje za umetnost. (Kada je imao 7 godina želeo je biti Napoleon). Soba u porodičnoj kući bila je, u stvari, Dalijev prvi studio

Iako je bio dobar student, bio je izbačen sa fakulteta zbog ekscentričnog oblačenja i bizarnog ponašanja. Očajan otac, kome je Dalijevo isključenje iz škole značilo kraj njegove javne karijere, odveo ga je u Kadakes, gde je Dali počeo da živi kao asketa predajući se potpuno slikanju i čitanju. Hteo je da prikupi svu intelektualnu i fizičku snagu kako bi izašao kao pobednik iz tog rata.

"Jedno jedino biće dostiglo je jedan vid života čija se slika može uporediti sa smirenim savršenstvima renesanse. To biće je Gala, moja žena, koju sam nekim čudom imao sreće da izaberem." Ovako Dali opisuje svoju ljubav, muzu, inspiraciju, duhovnog partnera i najvažniju osobu u svom životu. Ona je na sebe preuzela odgovornost za skoro svaki aspekt njegovog života: umetnički, novčani i seksualni. Tajna njenog uticaja ostala je nepoznata. Uz njenu pomoć, Dali je postao ugledni slikar u Parizu. Tokom tridesetih godina prošlog veka njegove izložbe bile su najposećenije i u Evropi i u Americi

Kažu da su svi veliki genijalci spavali užasno malo. Salvador Dali je, navodno, imao običaj zadremati u svojoj fotelji sa srebrnom kašikom u ruci. Čim bi zaspao, kašika bi ispala na pod i probudila ga, a on bi se, kaže priča, ustajao svež i oran kao jutarnja rosa.

Susret sa Galom bio je najvažniji trenutak u njegovom životu i odlučujući za njegovu umjetniču karijeru. Bila je ruska emigrantkinja i 10 godina starija od njega. Kada ju je sreo bila je udata za francuskog pisca Paula Eluarda.
Gala je odlučila ostati sa Dalijem. Postala je njegov prijatelj, njegova muza, seksualni partner, njegov model u brojnim umetnićkim radovima i njegov poslovni agent. Za njega ona je bila sve, smisao njegovog života.

Gala se legalno razvela od muža 1932. godine. Već 1934. Gala i Dali su se venčali i sklopili građanski brak u Parizu, a 1958. su se venčali i u Crkvi (pose smrti njenog prvog muža). 1980.godine Dali je bio prisiljen da se povuče u penziju zbog paralize koja je prouzrokovala konstantno drhtanje ruku i slabost u njima. Nije bio sposoban držati četkice za slikanje.

Činjenica da više nije mogao uživati u slikanju, a pogotovo vest o smrti životne saputnice Gale (1982 godine) bacila je Dalija u duboku depresiju. Život za njega više nije imao smisao. Poslije njene smrti odselio se u Pubol, dvorac, koji je kupio i uredio samo za Galu. 1984. godine, dok je ležao u krevetu, iznenada je izbio požar i zadobio je opekotine.
Dvije godine kasnije, ugrađijuu mu "pacemaker"

Do kraja života živeo je u tornju njegovog ličnog dvorca gde je i umro u januaru, 1989. godine, zbog srčanih problema…

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ NJIHOVA soba ~ -> ~Ljubav poznatih~ Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana 1, 2, 3, 4, 5, 6  sledeća
Strana 1 od 6

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2018. godine - Venčanja, svadbe - Proslave - TipoTravel - Kuda večeras - Anwalt - legal -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon