www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014

~Ljubav poznatih~
Strana prethodna  1, 2, 3, 4, 5, 6
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ NJIHOVA soba ~
::  
Autor Poruka
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sub Feb 02, 2008 7:47 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

FRANSOAZ SAGAN

Što god bilo na srcu ove krhke i izmorene žene koja se ne usuđuje da kaže "dobar dan, starosti", pred čitaocima su stranice pune pikantnih, duhovitih i zabavnih pasusa. Naročito opisi druženja sa filozofom i piscem Žan-Polom Sartrom. Sretala ga je s vremena na vreme u prostorijama jednog pariskog svratišta za ljubavnike. Tu su se oboje "opuštali" u društvu svojih izabranih "erotskih partnera". A na stepenicama bi se Sartr i Saganova samo ćutke i "dostojanstveno" pozdravili.

Situacija je postajala komična kada bi posle toga Saganova i Simon de Bovoar zajedno obedovale. Sartrova životna saputnica je hvalila svog muža kako joj je ovaj privržen i veran, i kako je veoma vredan:"Zamislite, Sartr svakog dana neumorno radi u tišini stana svoje majke. Ne priušti sebi ni trenutak opuštanja." A nestašna istražiteljka života koja je nekoliko sati ranije srela pritajenog razvratnika tamo gde pristojan svet obično ne zalazi, morala je uz izvinjenje da ode u toalet kako ne bi pukla od smeha. (Stroga feministkinja Simon de Bovoar će i u svojim memoarima "Moć stvari" napisati kako je Sartr često boravio u Bonapartinoj ulici u stanu svoje majke). Svoju platonsku vezu sa baletanom Žakom Žazoom opisala je kao džentlmenski sporazum dvoje ljudi koji su imali istu sklonost - muškarce. "Par" Sagan-Žazo bio je među prvim posetiocima tada neuglednog ribarskog zaseoka Sen Trope, na jugu Francuske. Može se reći da su upravo oni privukli ostale slavne, dokone i bogate u ovo mesto koje je postalo pomodno letovalište šezdesetih i sedamdesetih godina. Saganova i "njen" baletan boravili su zajedno u apartmanu, ali su spavali u odvojenim sobama. Tokom dana oboje su mogli da vršljaju "u društvu svojih miljenika i obožavalaca, a od deset uveče transformisali bismo se u dva pristojna pitomca nekog strogog internata".

Težnja za avanturama, ludim provodima i neobuzdana lakomislenost krasili su ovo zlošesto dete, kako su je nazivali više iz nežnosti jer je u to vreme predstavljala jedan od najvažnijih izvoznih artikala Francuske. Dobar deo te frivolnosti preselila je u svoje romane, ali ona to smatra "vrhunskim gestom elegancije". Malo ko je bio na taj način prisan sa predsednikom Francuske Fransoa Miteranom. Zajedničko im je bilo "neverstvo koje se otelovljavalo u međusobnoj vernosti", objasniće u svojim memoarima i ispričati sledeći događaj: Jednog dana, uoči sednice kabineta, Miteran je svratio kod svoje prijateljice i omiljene spisateljice. Njen pas je sa stola repom oborio čašu crnog vina i poprskao kravatu šefa države. Iskusna domaćica je kravatu potopila u belo vino. Mrlje su nestale i predsednik je sa čistom i ispeglanom kravatom otišao na sastanak. Po njenim rečima, prijateljstvo i druženje sa Miteranom pružalo joj je izvesnu utehu u njenim teškim stanjima mučne depresivnosti. Kaže da je tokom osamdesetih patila od duboke potištenosti i rastrojstva. Nekadašnja "noćna ptica" Pariza bez koje se nije mogao zamisliti nijedan prijem i koja je bila redovan posetilac noćnih klubova, tih godina je, kako piše u memoarima, "samo kao senka promicala ulicama i počesto boravila u klinikama". Sve je probala, sve je okusila, svuda je bila… Novinari su se okretali skandaloznoj sagi njenog života. Ludo smela za volanom, menjala je automobile kao rukavice, parkirala ih gde joj se prohte, bez obzira na saobraćajne zabrane. Vetrobran njenog "ostin-martina" postao je jedna od turističkih atrakcija na pariskom Sen Žermenu. Početkom 1957. survala se u jarak i tri dana bila u komi. Već 25 godina živi sa operisanim pankreasom. U roku od šest meseci dva puta se udala i oba puta razvela. Ta dva braka samo ovlaš spominje u memoarima, a brojni ljubavnici iskrsavaju u sećanjima kao likovi iz senke. Svoga sina Danijela smatra najznačajnijim muškarcem svog života. Samo uzgred pominje, ili sasvim prećutkuje period teškog alkoholisanja i droga. Strast za kockom, međutim, nije mogla da prećuti. Pre dve godine, u razgovoru sa Sebastijanom Faulksom, spuštajući šolju sa čajem, primetila je: "Sa viskijem je završeno", ali je glavom mahnula prema cigaretama sa mentolom kao da je htela reći da nije odbacila baš sve poroke nevaljale devojčice.

Književnik Alen Rob-Grije smatra da je Fransoaz Sagan bila žrtva sopstvenog talenta: "Pisati s velikom lakoćom a uvek imati potrebu za ogromnim sumama novca - ta kombinacija ne donosi ništa dobro. Šteta, jer je njen prvi roman obećavao mnogo značajnijih dela." Mnogi su joj zamerali da se nikada nije osetila obaveznom da proverava i proširuje svoj talenat. A svi su se slagali u jednom: Saganova je imala sreće da je slobodu ljubavi uživala punih trideset godina - između pojave antibebi pilula i otkrića side. Strast je takođe najbolja definicija onoga što je unosila u svoju literaturu. To je najlepše sama objasnila: "Dobra je stvar biti uspešan dok si mlad. Tada možeš iskakati iz društvenih okvira."



_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sub Feb 02, 2008 7:48 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

SAPFO

Najveća grčka pesnikinja, sa ostrva Lezbos, čija je kuća bila ”dom Muza”, i sama deseta Muza, radi lepog i nevernog Faona, baca se sa Leukadske stene u more, ženski Homer, kako su je stari pesnici nazivali, podanica boginje ljubavi - Afrodite, utočište darovitih devojaka, žena guste južnjačke krvi, predoseća da će, zbog ljubavi i od ljubavi umreti:

Jezik meni zanijemi, tihi mene
Po svem tijelu ljubavni oganj prođe,
Nit već vidim očima nit što čujem,
Uši mi šume,

Teški znoj mi teče sa čela, dršćem
Sva ko prut, a žuća sam nego trava, -
Čini mi se, zamalo te bih bila
Umrla jedna.

Kći olimpske Pijerije, u drugoj jednoj pesmi, sasvim je određena: ”Mreti iskreno želim ja”? anticipirajući tako vlastitu sudbinu, umirući pre smrti, birajući smrt, jer je toliko ljubila život. Ne umire se od manjka, već od viška energije, koja za svog partnera bira najžešćeg neprijatelja - samu smrt.

Sapfo bila lirska pesnikinja, koja je uživala veliko poštovanje u književnoj kulturi muškaraca klasičnog perioda petog i četvrtog veka pre nove ere, koja je stvarala solo i pesme za horsko izvođenje na venčanjma, kao i (pesme) pohvale pojedinim ženama. Sapfo je dakle - kao i mnogi drugi lirski pesnici toga doba - pisala himne, svadbene pesme, pohvale i tužbalice; međutim, ono što se sačuvalo od njenih dela, izdvaja se po svojoj jedinstvenoj "centralizaciji žene" koja se u njima izražava, a najupečatljivije u njenom stvaralaštvu su njene pesme ljubavi prema drugim ženama.

Sapfino izražavanje ljubavi u njenoj "Himni Afroditi" pretpostavlja uzajamnost, koja se ne može naći u postojećim tekstovima starih Grka muškaraca. Sapfo lično, pominjujući svoje ime - moli Afroditu, boginju ljubavi i seksa, da siće u njen gaj. Boginja joj je potrebna da ubedi ženu koju pesnikinja voli, a koja ju je očigledno odbacila, da joj se vrati. Ona peva o svojim osećanjima bola i tuge, o pojavljivanju Afrodite, o tome kako se boginja osmehuje raspitujući se o njenoj patnji i žudnjama:

Onda me ti, o blaga,
s osmejkom na besmrtnom licu pita,
šta me opet muči, i zašto opet
prizivam tebe,
i šta želim najviše da mi ima
srce ludo? "Koju to opet žudiš
da ti Pita na srce vine? Ko te,
rastuži, Sapfo?
Ako beži, brzo će da te traži,
odbija li poklone, daće ti ih,
ne ljubi li, moraće odmah da te
na silu ljubi.

Sapfo je prva među grčkim pesnicima koja je otvoreno pisala o osećanju ljubavi.

Fizička manifestacija ljubavi u njenim stihovima nije izražena kao seksualna. U sačuvanim fragmentima skoro da ne postoji ništa što spominje seksualni čin između dve žene - osim, možda, nekoliko pojedinačnih redova koji bi se mogli protumačiti kao poziv na telesni dodir, koji vodi do neke vrste seksualnog ispunjenja.

Nakon opisa velike žalosti zbog razdvajanja od nekoga ko se pominje u ženskom rodu, Sapfo se (ponovo koristeći svoje ime) priseća prijatnih trenutaka koje su provele zajedno: "i u mekoj postelji… nežna... zadovoljila si svoju žudnju…" Iako je ovo najbliže opisu seksualnog čina u Sapfinim sačuvanim fragmentima, česti opisi gajeva, cvetova i plodova, mogli bi se čitati kao seksualna metaforika.

HIMNA AFRODITI

Šarotrona, besmrtna Afrodito,
vešta kćeri Divova, molim ti se,
ne daj da od tuge i jada, gospo,
srce mi puca!
Nego doći ako si kada i pre
izdaleka molitve moje čula,
ostavila očeve dvore, sela
na kola zlatna,
pa mi došla, eterom vozili te
krasni vrapci, zaprega tvoja brza,
bili hitrim krilima, s neba crnoj
vukli te zemlji,
dok su stigli. Onda me ti, o blaga,
s osmejkom na besmrtnom licu pita,
šta me opet muči, i zašto opet
prizivam tebe,
i šta želim najviše da mi ima
srce ludo? "Koju to opet žudiš
da ti Pita na srce vine? Ko te,
rastuži, Sapfo?
Ako beži, brzo će da te traži,
odbija li poklone, daću ti ih,
ne ljubi li, moraće odmah da te
na silu ljubi."
Dođji i sad! Iz ljutog jada spasi
dušu moju! Za čim mi srce čezne
daj mi da se ispuni! Ti mi sama
zaštita budi!

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sub Feb 02, 2008 7:49 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

STEVAN SREMAC

Popović je opisao Sremca u zrelom dobu, oko 40-te ovako: "Čelo šire, veliko, skoro izbuljene oči, lice izbrijano puno plavih vena, donja usna malo spuštena, kosa brižljivo i originalno očešljana 'na larmu' i proseda, brkovi crni, lice inteligentno, dobroćudno i lepo, stas srednji, hod gospodski, bez žurbe, a vitak, elastičan prav, glas malo mutan, smeh sitan pri čemu su se videli beli očuvani zubi."Bio je vazda čist: ruke, kosa, lice. Pazio je na odelo, na kroj. Podsmevao se onome, ko je nosio zdepasti skrojen kaput:

"Izgleda kao žandarm u civilu."

Kravatu je nosio meku, svilenu, lepršavu. Cipele je nosio na šiljak. Uvek su bile čiste, ma i po blatu išao. Voleo je da čuje:

"Gospodin Steva ima lepe cipele."

Šešir je nosio mek, nakrivljen na stranu. Nije ga skidao pri pozdravu, nego samo dodirivao prstom. Pažljivo je savijao cigaretu.

Stevan Sremac nije mnogo izmišljao i domišljao. Uvek je nosio sa sobom beležnicu i zapisivao nepoznate pojmove, misli, njegovi izvori nisu bile palate, ni učenost Parizlija, kako su zvali braću Popoviće i Skerlića. Evo šta je zabeležio i koristio u svom delu:

"Blago onom ko ume ćutati" (Reklo je pseto kad je dobilo batine).
"Više žena iz kuće u kecelji iznese, neg što muž na rastočena kola uveze."
"Gde nije koškanja nije ni milovanja."
"Riba i gost treći dan smrde."
"Dok magarca imaš onda ga i jaši."
"Ženske suze i pasje ramanje, sveje."
"Zarana se vidi, šta će kopriva biti."
"Zar je jedan prota, što Bibliju video nije."
"I mi smo jabuke - rekle divljake".
"Kad pas kobasicu jede, zacelo je ukrao."
"Žene i naćve valja, da su uvek kod kuće."
"Prva ljubav i majska kiša plahe su, ali očas prođu."
"Ko hoće magarca da jaše mora muziku da mu sluša."
"Totica je rekla pred ikonom Majke Božije: 'Ti deva, ja deva pa smo glih.'"
"Zalud glava kad ne nose noge."
Stenica govorila lovoriki: "Ja i ti ne damo mnogima da spavaju."
Držao popa požarevački pridiku pa veli: "Vlasti su od Boga. Vi blagočestivi hristijani treba da poštujete vlasti i da im se pokoravate, jer je i Hrist rekao: 'Poštujte neprijatelje svoje.'"
"Može neko u dlaku ličiti na Branka, ali opet biti magarac."
"Ne mrzim čoveka koji zlo kaže, nego čoveka koji zlo misli."

O Sremčevom ljubavnom životu zna se malo, gotovo nimalo.

U knjizi Ðorđa Popovića "Ljubavi srpskih pisaca", Sremac se ne spominje. Ali, on ima jednu priču "Ideal" koja nas dovodi na pomisao da je autobiografska. Glavni junak, Nenad, završio je Veliku školu. Izabranica njegovog srca je vitka crnka, Jelena sa jedva vidljivim nausnicama. Tipična studentska romansa sa mnogo stihova i zakletvi, na ljubav do groba. Po onoj pesmi koju je zabeležio ili izmislio Sremac kada ćerka preti majci:

"Il za njega
il u Tisu s brega."

Nenad se zaklinjao da će sve učiniti za nju, a ona opet po devojačkom umu "il u vodu il pod crnu zemlju" za drugoga neće ni da čuje. Međutim, taj drugi nije bilo ko, nego gazda Tešman, bogati trgovac sa Male pijace, star 45 godina, poslovao sa Peštom i ima tri Jevrejina pobratima, koje je zvao po ondašnjim običajima - ćivutima. Nije mario za lepotu ali je želeo da ima lepu ženu i Sremac kaže: "Moglo mu se." Tešman je govorio za Jeline brčiće: "Samo za brčiće dao bih punu magazu soli marmaroške." Jelenina majka bila je za Nenada, ali je presudio otac, sitan činovnik koji se nije kolebao. Govorio je za Nenada: "Šta će on biti. Predavač, suplent, da jede vek sa gospodskim mangupčićima. S ministarskom decom koju vaspitavaju žandari i sa oficirskom kojima su seizi društvo. Sto godina - 90 groša. Da zavisi od okružnih partijskih odbora, od načelnika, bukvaraca ili od meandžija poslanika. Profesor! Šta je meni fajde što će on biti slavan u Evropi. Deset šćeri, more, da imam nijednu ne bih dao za činovnika."

Nenad se zaricao da će oteti Jelenu od gazde Tešmana, makar ispred samog oltara. Uzdao se u velikoškolce i abadžijske kalfe, tada ratoborni esnaf u Beogradu, poznat po tučama. Ali, od svega toga nije bilo ništa. Lepa Jelena je otišla za bogatog gazdu. Od Biblije do danas ženska lepota i muške pare se privlače. Jelena i Nenad, posle ljubavnog poraza, vratili su jedno drugom pisma, strasno očekivali smrt, ali ih je ona zaobilazila. Nenad je napustio Beograd, pao u melanholiju. Mogao je da sluša samo tužne pesme:

"Kad pogledam svud je tama,
Nema za me svetlila.
Moja draga ona sama,
Svetlilo mi uzela.
Al teško jest umreti,
kad ništa ne bole.
Još teže jest živeti.
Kad serdce ne vole!"

Nenad je poslao pismo Jeleni u kome je obećao da se nikada neće ženiti i otputovao u provinciju. Za Sremca znamo da su to bili Niš i Pirot. Posle više godina Jelena je postala bogata udovica i htela da obnovi vezu sa Nenadom; iako je kao bogata i lepa žena bila veoma tražena. O njoj su spevane pesme:


"Jeleno, Jelo čedo moje belo,
Jelena, dušo medena."
"Čedo Jelo, jagnje belo,
hajd da se volemo!"
"Oj, Jelo, Jelena,
pređi preko bedema,
pa zagrli i poljubi
ej, niko ti ne sudi!"

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sub Feb 02, 2008 7:49 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Na kraju krajeva Jelena i Nenad su se sastali, ali Nenadu su kao svim ljudima koji se dugo ne vide, zapale za oko promene na njenom licu. Umesto jedva vidljivih nausnica Jelena je dobila velike, gotovo muške brkove. Našao je neki izgovor i pobegao je od svog ženskog ideala koji to više nije bio. Naučnik Erik From kaže: "Svi parovi koji govore kako ęe se voleti, niti se vole niti će se ikad voleti…"

Sremac nije bio ženomrzac, ali je bio esteta i narcis i zato je ostao sam. Svoje momačke dane, Sremac je opisao kroz lik Nenada: "Kad je bio mlad govorili su mu: Što se ne ženite? Što da vam propada tako uludo mladost u pustom životu, noćnom sedenju sa kojekakvima, kada bi mogli da usrećite i sebe i neku dobru mladu devojku a tolikima se njima dopadate!" Kad je zašao u godine, govorili su mu: "Što ste se usamili ko neki kaluđer? Sada vam je lako dok ste zdravi? Oćete da vas nađu možda kroz nedelju dana mrtva okrenuta duvaru. Da vam policija popisuje stvari, da vas pokradu gazdarice? Zašto bi svoju lepu penziju poklonili državi. Zar nije bolje da tom vašom penzijom usrećite kakvo dobro i bezazleno stvorenje."

Sremac piše da su Nenadu, njegovom dvojniku, dok je bio mlad, devojke stalno tražile knjige na čitanje, a sada kada je ušao u godine, ne traže mu ni sliku sa posvetom, niti nude svoju. Nekada na balu, nije mogao da se odbrani od poziva za ples, a sada mu govore: "Gledate kako mladež igra, pa se i vi podsećate na vašu mladost." Na svadbama su mu govorili: "Možete sad samo da gledate, kad niste u svoje vreme bili pametni." Nekada kada kupi novo odelo, šešir i cipele svi primete, a sada se na to niko ne obazire; ranije dok je bio mlad kad prođe pored devojaka one zaćute, a posle se guraju udaraju i kikoću, a sada ne prekidaju razgovor, ne gledaju ga, krckaju orahe, kao da niko nije prošao. Nekada je za Novu godinu dobijao silne čestitke sa ljubavnim simbolima, golubicama i Amorima, a sada samo čestitka od svog krojača - podsećanje na dug. Žene su mu govorile kao o starom momku: "Nema ko da mu prišije ni dugme na košulji, ni obešenjak na zimskom kaputu."

Kada bi Beogradom prošla lepa devojka dobacivalo se: "Lutko" ili "Bela lalo" a narednici bi je krišom gledali ispod oka. Oficiri bi se isprsili onako važni sa sabljom i govorili "Lučice!" ili "Baš lepa ova mala!" A sveštenici bi gladili brade i upoređivali svoje popadije sa ovim "ženskim napastima za oči" kako je govorio Aleksandar Veliki za Persijanke.

Sremac kao pisac voleo je patrijarhalne srpske devojke kakva je Jula iz "Pop Ćire i pop Spire" koja se mlada udaje i ima zdrav i lep porod. Njenu svadbu je opisao kao pesnik, a zanimljivo je kako je video nemačke doseljenike, u srpskim svatovima:

"Igra Švaba i Švabica, a na Švabi kabanica.
Bolje igra kabanica nego Švaba i Švabica."

Sremac nije držao do lekara. Tako je nekako i umro u Soko Banji i o tome imamo nekoliko izvora prvoga reda. Svom prijatelju, kod koga je bio podstanar, Miloradu Pavloviću pisao je krajem jula 1906: "Poštovani gazda Mile, Osećam se jako grozničav što će me naterati da se uskoro vratim, jer mi nije dobro. Ne puštaj nikog u moju sobu, pa ni mačku. Što se tiče kirije: kada vlast meni kapom, ja ću tebi šakom."

Drugo pismo pisano je 4. avgusta i već ima dramski naboj:

"Dragi Mile moj, ne srdi se što se nisam prvo tebi pismeno javljao. Ni brat Joci, nisam, nego je on čuo i došao. Sad složno s njim i Ševićem pomozite dok ne bude dockan. Pozdrav od tvog Steve"

(Umro je 12. avgusta i njegov brat Jovan poslao je Novinarskom udruženju u Beograd telegram: "Moj brat Stevan danas u 4 sata ispustio je svoju plemenitu dušu. Pogreb će biti u utorak pre podne. Telo biće preneto u Beograd i biće sahranjeno u porodičnoj grobnici sa pokojnim ujakom Jovanom Đorđevićem.")

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sub Feb 02, 2008 7:50 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

BORA STANKOVIĆ

Skriveno je ostalo do današnjih dana pravo ime i tačan datum rođenja poznatog Vranjanca Bore Stankovića. Tokom oslobođenja Vranja od Turaka (1878) u požaru je izgorela i vranjanska saborna crkva Sv. Trojice sa svim crkvenim tj. matičnim knjigama. Stanković je tako ostao bez krštenice, a bez ovog važnog dokumenta se i venčao 1902. godine. Da je tvorcu "Nečiste krvi" i "Koštane" kršteno tj. pravo ime Boris ili Boriz, autoru Vlatkoviću skrenula je pažnju Paša, Stankovićeva prva komšinica iz detinjstva i junakinja njegovih pripovedaka. I sam Stanković to potvrđuje i dokazuje time što je dve svoje pesme "Drugu", i nepoznatu, "Za prolećnje tihe i dremovne noći", potpisao kao Boris. Ovakvo Stankovićevo kršteno ime Vlatković objašnjava činjenicom da su u Vranju za vreme Turaka i neposredno pred oslobođenje boravili bugarski sveštenici koji su imali zadatak da i preko crkve šire bugarski uticaj. Prilikom krštavanja dece oni su kumovima i roditeljima nametali bugarska imena, ili ih pak sami upisivali.

Prva ljubav Bore Stankovića, takođe je ostala tajna jer je bila "nečista", "rodoskrvna". Naime, naš pisac je bio zaljubljen u svoju ujnu Nušu. Ta "incestuozna ljubav je bila polazna tačka mnogih njegovih dela, smatra Vlatković, a sama Nuša se javlja kao junakinja njegovih pripovedaka i romana. Stankovićeva ujna Nuša bila je živa i temperamentna žena. Svojom senzualnošęu i senzibilnošću zračila je oko sebe. O ovoj Borinoj tajnoj ljubavi svedoće i njegov najintimniji drug iz tog perioda Petar Milenković i malo poznata književnica iz Vranja Vuka Pop-Mladenova, koja je velikog pisca lično poznavala.

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sub Feb 02, 2008 7:50 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

ALEKSA ŠANTIĆ

"Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće…
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crk'o!"

Koje su to reći koje bi u primisli, pomisli, sećanju na Šantićevo vreme, mogle da odmene tih mekih šest slova u Šantićevom prezimenu? Koje mi to reči čujemo u sebi kad čitamo Šantića ili kad ga neko spomene: jug, lepota, blagost, rodoljublje, gospodsvenost, ljudskost, proleće, veče. Nizale bi se tako reči u beskraj, kao ona Šantićeva niska adiđara u pesmi "Pogled s vrha":

"Lepote! Uz reku, kao labud beo,

Leži Mostar, i pun sunca, adiđara,

Sav trepti, i stremi s kopljima munara

Kao da bi nebu poleteti hteo."

I kako o Šantiću, bilo koju, bilo kakvu reč prozboriti, napisati, a da se ne dotaknemo nesreće u kojoj sve ove reči, danas, tamo i ovde, dobijaju druga značenja. Tako što ćemo, kako to činimo, inaće, u strahu i nemoći, zaroniti u detinjstvo, braneći se od tmuše u kojoj jesmo, od zla nad nama i u nama. U detinjstvo, dakle. U majku. U prapostojbinu. U nigde. Teme detinjstva, večne i moćne literarne teme, Šantić se, ma koliko to izgledalo netačno, retko i sasvim ovlaš ticao. Možda nam se učini da je Šantić veliki pesnik detinjstva, zbog njegove prelepe pesme "Pretprazničko veče" u koju je sročena sva žal za minulim vremenima sreće i spokoja, patrijarhalne blagodati domaćinskog srpskog doma, sva ljubav prema bližnjima, sva seta što su vremena minula i što se ponoviti nikada neće. Ni u toj pesmi detinjstva nema, ima samo sećanje na detinjstvo. Tragom tih sećanja i mi evo zavirujemo u prašne knjige tražeći ono čega nema. Tražeći sreću, spokoj, tišinu, ljubav, blagost. Tražeći minulo doba. Sećanje prvo: pesma "Naš stari dome", sva od sete i očajanja sonet-tužbalica iz 1906. godine:

Naš stari dome, kako si oronô!

Kapije tvoje niko ne otvara,

Po njima mirno crv dube i šara -

Grize, kô čežnja jedno srce bono.



Evo mi sobe! O duvaru jošte

Ikona visi, prašljiva i sama,

I u me gleda i šapće iz rama

O dobu sreće, djetinjstva, milošte



Ovdje sam prve stihove napisô,

Ovdje je s dušom poletila misô

Visoko, tamo gdje se istok žari.

Ovdje mi negda bješe raj… A sada?

Na moje srce grobna zemlja pada,

I ja se rušim kô ti, dome stari…

Sva ostala sećanja na detinjstvo samo su u detaljima prosvetljena osećanja iz ove pesme. "Pretprazničko veče" je napisano 1910., četiri godine kasnije. Tematski se na ovu pesmu oslanja pesma iz 1912. Godine "Moj otac", sećanje na očev odlazak iz porodičnog doma, na put, trgovački, tuga što odlazi i dečački ponos što otac na konju tako lepo izgleda:

"Mi ga ispraćamo, i mahalom starom

Pred njim sluga Jovan kraće s džeferdarom,

I meni se čini još ih gledam oba..."

Ima u završnoj tercini ovog soneta jedna važna reč: gledam kaže pesnik, a ne vidim kako bi se u sećanju kazalo. Taj trajni glagol govori o Šantićevoj stalnoj uronjenosti u slike iz detinjstva. To je njegova stalna i jedina odbrana. Reč vidim u jednoj reminescentnoj elegiji pod naslovom "Pogled s vrha" iz 1918. godine, Šantić će upotrebiti sećajući se bitnih, no vanporodičnih slika:

"Sve vidim, i baštu komšije Muktara,

I isti kapidžik, i pčelinjak ceo;

Pod orahom, gde je neko na panj seo,

Jošte česma prska kite đulbehara.

Preko zida vise i sad grane rotke

S kojih me plod rumen u detinjstvu zvaše,

I meni je - k’o da kukom na vrh motke

Snova svijem račve i kradem glavaše,

Muktar viče, a ja, bos i golih gnjata,

Preko plota s vencem raspuklih granata."

Motiv raspuklih granata, narova, šipaka kako se u Mostaru kaže, javlja se i u drugim Šantićevim pesmama, kao što će se i mnogi motivi iz pesama sudbinski pojaviti u kasnim Šantićevim strahovima, kada je, oboleo već, kako svedoči Vladimir Ćorović:"…Čuo je noću, činilo mu se da čuje nekakve konje gde tutnje iza kuće u našoj ograđenoj i povučenoj bašti…"

Aleksa Šantić, nadsimbol Mostara i Hercegovine, "krv junačka, duša Devojačka", kako reče Pero Slijepčević. Večan trag u vremenu: Aleksa koga ima, i Mostar koga nema. Sem u pesmama. A pesme su trajnije od gradova. O ljudima da i ne govorimo.
(Pero Zubac o Šantiću)

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sub Feb 02, 2008 7:54 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

NIKOLA TESLA

Teslin ugled i slava su rasli, a za to se postarao i elektroinženjer Tomas Komerford Martin, opčinjen našim genijem, koji je 1983. godine napisao knjigu o Teslinim velikim otkrićima. Ali, učinio mu je još nešto više. On ga je i upoznao i sprijateljio sa Robertom Adervudom Džonsonom, novinarom i pesnikom, kao i sa njegovom izuzetno ljupkom i zanimljivom suprugom Katarinom.

Gospođa Kejt Džonson bila je lepa i senzibilna žena, koja je, zajedno sa suprugom, pretvorila svoj dom u pravo stecište obrazovanog i bogatog sveta. Ona je veoma visoko cenila prijateljstvo s Teslom. Moglo bi se reći da je vrlo ljubomorno negovala to prijateljstvo duže od dve decenije, toliko koliko ni jednoj drugoj ženi nije pošlo za rukom. Ali, na osnovu prepiske, nije teško zaključiti kako je ona istovremeno gajila i delikatne simpatije i čak nežnu ljubav prema Tesli. Zanimljivo je, opet, da je za toliku njenu naklonost znao i njen muž i da ju je odobravao.

Jedne večeri Teslina kočija se zaustavila u Leksington aveniji 327, ispred kuće Roberta Džonsona. Već u vrtu su se čuli zvuci Mocartovog klavirskog koncerta. U kući DZonsonovih Tesla je bio predstavljen Radjardu Kiplingu, koga je domaćin smatrao jednim od najvećih pesnika toga doba, sreo je i pisce Džona Mjuira i Helen Hant Džekson, kompozitore Ignasa Paderevskog i Antonjina Dvoržaka, primadonu Neli Mebu i čitav niz ljudi od imena.

Te jesenje večeri dok je ulazio kod Džonsonovih privučen zvucima Mocartove kompozicije, prepoznao je da to svira jedan od njegovih najomiljenijih partnerki u društvu. Divljenje i naklonost bilo je najviše što je osetio i pokazao prema ovoj izuzetnoj dami.

Domaćin ga je uzeo ispod ruke kako bi ga predstavio i ostalim gostima. Prišli su visokoj, ozbiljnoj devojci, elegantno odevenoj, čiju je haljinu krasio cvetni aranžman oko vrata. Primetio je njene oči boje meda.

- Gospođica En Morgan - Kazao je Džonson pri upoznavanju, dodajući: - Gospodin Nikola Tesla.

Potom je diskretno zamakao ostavljajući ih. Klimnula je glavom i vratila se da sluša muziku. Milionerka sa očima boje meda…

Tesla je bio razgaljen. Njene oči imale su istu onu neustrašivu inteligenciju kao i oči njenog oca, čuvenog bogataša Džona Pirponta Morgana. Džonson mu je rekao da je devojka zaljubljena u njega. Ako je i bilo tako, sada je ona odlučno nastojala da mu to ničim ne pokaže. Njeno držanje, naučeno u takozvanim školama za dame, impresioniralo ga je. Tako bogata a ipak tako ljupka.

"Džonsonovi su, kako je shvatio, bili rešeni da ga zavitlavaju ako ne pokaže jasan interes za ženidbu ćerkom Dž. P. Morgana. Tesla nije mogao da pristojno ohrabri devojku u njenoj želji, no morao je da bude krajnje pažljiv kako ne bi povredio njena osećanja", piše Teslin biograf.

Pošto je završena muzička numera, i drugi gosti su želeli njegovu pažnju. On je, međutim, potražio Margerit, u čijem je društvu uživao.

- Recite mi, gospođice, zašto i vi ne nosite nakit kao ostali? - upitao je ne baš sasvim taktično.

- Kod mene to nije pitanje izbora, gospodine Tesla! - uzvratila mu je smerno mlada pijanistkinja. - No kad bih imala dovoljno novaca da se natovarim dijamantima, smislila bih pametniji način da ga potrošim.

- Šta biste uradili u tom slučaju? - zapitao je Tesla još znatiželjnije.

- Najradije bih kupila kuću na selu, iako ne bih volela da se iselim iz predgrađa…

- Ah, gospođice Merington, kad počnem da zarađujem milione, rešiću vaš problem - uzvratio je slavni naučnik. - Kupiću kvart ovde u Njujorku i sagraditi vam vilu u centru a zasaditi drveće okolo. Tako ćete imati svoju seosku kuću a nećete morati da napuštate grad…

Jedina žena koja ga je dirnula.

„Prema jednom od Teslinih najbližih prijatelja, Margerit je kasnije tvrdila da je jedina žena koja je ikada dodirnula Teslu. Prijatelj je to odbacio. Ne postoji zapis o intimnosti između pronalazača i nje ili bilo koje druge žene. Ista osoba od poverenja je rekla da se En Morgan upravo bacala na Teslu. Uostalom, ništa nije ukazivalo na to da su bili nešto više od prijatelja. Imaće uporedne karijere, jer će En postati najvažnija žena u poslu kojim se bavila. Iako će se njeno ime povezivati s nizom čuvenih ljudi, nikad se neće udati", navodi Čejnijeva.

Uz Teslino ime pominjane su, dakle, i druge lepe, umne i bogate žene. Međutim, nijedna nije uspela, ono što je uspela Katarina Džonson, da zadrži njegovu pažnju duže od dve decenije. Najzad, ni jednoj ženi nije pošlo za rukom da postane ono što su mnoge htele - da bude gospođa Tesla.

(Sara Bernar (o kojoj je pesnik pisao: Setih se svih ruku žena kod Botičelija") uzalud se, u Parizu, udvarala Tesli ljubaznom ali hladnom, onda kad je čitav svet padao na njen najmanji mig, kad je bila najslavnija žena planete).

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sub Feb 02, 2008 7:55 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

* * *

Kako je Laza Kostić uzeo ulogu navodadžije u nameri da oženi svog prijatelja Nikolu Teslu:

Pesnik Laza Kostić je, za razliku od bučnih i neodmerenih belosvetskih provodadžija, verovao da bolje poznaje naše naravi. Zato on u pismu od 12. juna 1895. godine nudi svom prijatelju Tesli i devojku koju mu je namenio:

„Dragi prijatelju, danas je, od prilike, treća godina kako smo se ono sastali u Pešti i onako lepo proveli ono nekoliko dana. Naumio sam da proslavim taj dan. Šta mislite kako? Ne biste nikad pogodili da Vam ne kažem: Hoću da Vas oženim!

Znam šta ćete reći, znam šta ćete pomisliti, sve znam, pa ipak! Devojka koju sam vam namenio podobna je da savlada svaku ženomrzicu. Ja mislim da bi i mrtvog oživela, ne samo mrtvog Don Huana, nego i mrtvog sveca. Zbilja: Onomad sam je gledao u manastiru kako celiva neke mošti, suvu ruku nekog sveca, pa, u zanosu od onog tamjana i od one lepote, čisto sam se začudio, kako da se ona mrtva ruka ne podigne da je zagrli.

- Koji je to svetitelj? Zapitao sam kaluđera do sebe.

- To nije svetitelj.

- Nego?

- To je svetiteljka, prepodobna majka Angelina.

- A? Sad razumem.

Kaluđer me pogleda kao da me je razumeo, a znam da ni ne sluti moje misli. Do sada je odbila čitavu vojsku prosaca. Roditelji se zabrinuli: ima joj 24 godine - ali ne biste joj dali više do 20. Otac je moj najbolji prijatelj, te sam dakako prijatelj i njoj. Dugo sam se trudio da doznam za uzrok te nemilosti, te jedva jedvice doznam: Njen je ideal Nikola Tesla.

Ja sam joj priznao da je to i moja davnašnja misao, ali mi je uvek bilo na umu, kako ste vi do sada svu svoju ljubav posvetili velikoj ideji, pa nemate vremena ni misliti na žene, a kamoli na ženidbu. Ona se ipak uzda da bi Vas obrnula.

Toliko o devojci. A sad o imovini, o ženinstvu ili o prćiji njenoj. Ona može doneti od prilike jedan milion franaka. Ali joj otac tako stoji da bi mogao otvoriti zetu veresiju i do jednog miliona dolara, ako zatreba. Razmislite dobro, sve mislite na jedno smislite, pa mi javite, na šta ste smislili. Ako pristajete, poslaću Vam odmah sliku moje namenjenice i saznaćete njeno ime. Bilo kako bilo, svakojako verujte da ostajem uvek vaš prijatelj Laza Kostić…"

Ovo svoje pismo poslao je Laza Kostić iz manastira Krušedola, u koji se bio povukao, jer je i sam bio ne malo pritisnut da se oženi pošto je punih dvanaest godina bio verenik jedne devojke.

Ali malo je Tesla mario za vlastitu sudbinu. Sve od juna pa do septembra Kostić je napeto iščekivao odgovor preko Okeana. Kad ga je dobio, nije sasvim poznato. Kako mu je Tesla odgovorio, opet ne možemo tačno znati jer pismo nije sačuvano. Međutim, sačuvano je zato pismo Laze Kostića od 4. septembra 1895. godine na osnovu kojeg je jasan i Teslin odgovor. Evo tog pisma upućenog opet iz Krusedola:

Pisma iz manastira Krušedol

„Dragi Prijatelju, ako hoćete da Vam rečem po duši, ja se drugom odgovoru nisam ni nadao. A kad već govorim o duši i kad se dobro promislim, valja mi priznati: na vašem mestu ne bih ni ja drugojačije. Najkrupniji razlog za vašu ženidbu bio bi, da se ne satre seme koje rađa takove đetiće. Ali prvo: ne može se niko sasvim pouzdati da će imati dece, ni kad bi se oženio u najboljoj snazi, ni kad bi uzeo najzdraviju devojku.

Drugo: Ko zna kakva bi bila deca? Znam da su najgenijalniji ljudi rađali nedonoščad, ili bar sasvim obične, svakidašnje mozgove, a to je - sasvim prirodno: Njihov mozak je toliko radio, da ništa nije ostalo za njihova muda - Pomislite samo, kad bi iza vas ostala dva tri sina tupoglava, kako bi ti uludo mogli potrošiti svu slavu svoje dične očevine…

Zato nemojte misliti ni sa kakvim bolom na to da ste vi zadnji svoga roda… Jer napokon, vaše pleme, pa da je i Nemanjino ne bi se moglo lepše završiti nego takvim egzemplarom…

Napokon vam javljam da ću se ja, ako Bog da, u nedelju posle Male Gospođe (22/10. septembra) venčati sa mojom verenicom Julijom Palanačkom u Somboru. Sad je dvanaesta godina kako sam je bio isprosio. Ako niste verovali u sudbinu, to je prilika da poverujete."

Devojka kojom je Laza Kostić nameravao da oženi Nikolu Teslu bila je čuvena lepotica Lenka Dunđerski, koja je poticala iz ugledne i bogate porodice zemljoposednika u Bačkoj. Ono što se, međutim, iz prepiske ne vidi, to je činjenica da je Laza zapravo bio do ušiju zaljubljen u Lenku. Sve je mogao da prebrodi i premosti, sve da natpeva i da nadgovori, ali samo jedno nije: njoj je bilo 24, a njemu 54 godine.

U trećem pismu koje upućuje Tesli iste godine, opet iz manastira, Laza Kostić je samo mogao da obavesti svog prijatelja o iznenadnoj smrti Lenke Dunđerski. Dugo je odlagao da mu javi, ali je to ipak učinio 31/19. decembra 1895. godine:

„Dragi prijatelju, eto, to je Vaša nesuđenica,

Vidite, koliko sam se skanjevao i lomio, dok nisam prekinuo, da vam ipak pošaljem onaj crni list. Meni je bila kao sestra. Kao što vidite, neće ni vaša biografija ostati bez romantike, najlepše ali i najžalosnije. A ja sam ostavio ženu - još pre Lenkine smrti - upravo pobegao sam od tašti: imam ih dve. Sad sam opet u manastiru Krušedolu. Žena me zove kući. Sad se pogaćamo. I to je romantika, je li?

Sretan vam Božić i da Bog da, da u novoj godini postignete sve što ste naumili. Navek vaš prijatelj Laza Kostić."

Tako Lazi Kostiću nije uspelo, uz sav trud, da oženi Nikolu Teslu, Nije, što bi se reklo, pa kraj. Ali, baš odatle je pesnik i pošao. Zašto?

Odgonetku je dao književnik Stanislav Vinaver. U svom tekstu „Kako se rodila pesma Santa Maria della salute" on uzima ovu prepisku između velikog naučnika i velikog romantičarskog pesnika zato što joj je u središtu Lenka Dunđerski. A ta nesrećna mlada devojka postala je besmrtna tek u Kostićevoj labudovoj pesmi, kojom se, kako ističu neki istoričari književnosti, na najlepši način okončava i srpski romantizam u književnosti.

Vinaver je pisao:

„Prepiska između Laze i Tesle daje uvid u srž oba ova zanesena duha, od kojih je jedan hteo da veruje samo u romantiku, a drugi samo u drevne prauzroke i praskozorja. Elem: Laza je zaljubljen u Lenku Dunđerski. Ali se, oronuo, ne oseća dostojan nje. Traži joj dostojnog muža. Nalazi: Laza je napunio romantičnu Lenkinu glavu Teslinim likom. Ona je, dosledno, volela njega, Lazu: on se, Laza uplašio i geteovski pobegao od nje, u Krušedol. Lenka veruje Lazi. Kad nije Laza - nek je Lazin Tesla."

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sub Feb 02, 2008 7:57 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

LAV NIKOLAJEVIČ TOLSTOJ

Jedinstvo ljudi Tolstoj je smatrao smislom i ciljem celog ljudskog života. Ali, upravo je tog jedinstva nedostajalo tada u Jasnoj Poljani. Situacija u porodici bila je usijana. Sofja Andrejevna (Tolstojeva supruga) slučajno je 12. oktobra nabasala na tajni "Dnevnik za samog sebe", počela da čita, shvatajući da postoji tajni Tolstojev testament, sastavljen u julu. Njoj, ličnom sekretaru pisca, dugogodišnjem prepisivaču njegovih dela, majci ogoromne porodice, to je izgledalo čudovišno. Jedno za drugim slede, za oboje teška, objašnjenja. Tolstoj je sve više opterećen time, ali je žali. "Sofija Andrejevna veoma je uzrujana i pati", zapisaće on u Dnevniku. Ali, 20. oktobra saopštava piscu iz Jasne Poljane Mihailu Novikovu da želi da ode od kuće. "Proživeli smo 50 godina u ljubavi, navikli se jedno na drugo, supruga me nikada nije prevarila. Nisam mogao radi svog ličnog zadovoljstva da joj pričinim bol". Ipak, već kroz četiri dana pita o mogućnosti da mu se u selu nađe "mala koliba". U to vreme Sofija Andrejevna zapisuje: "Rešila sam da više ne idem nikuda: ni u Moskvu, ni na koncerte… Tako mi je stalo do svakog minuta života Lava Nikolajeviča, tako ga jako volim, nekako nanovo, kao poslednji plamen vatre koja dogoreva, da se neću razdvajati od njega". ("Drama postaje istinska drama onda kad u njoj nema krivih" - reći će kasnije najstarija kćer Tolstojevih, Tatjana Suhotina.)

Tolstoja su 28. oktobra noću probudili suprugini koraci u njegovom kabinetu i on je "odjednom rešio da ode". Veoma se žurio, ali joj je dugo pisao, zahvaljivao za "časni četrdesetosmogodišnji život".

Dvadeset osmog oktobra ujutro Sofiji Andrejevnoj su dali Tolstojevo pismo. Pročitala je prve reči: "Moj odlazak će te ogorčiti", pala u očaj i bacila se u ledeno jezero. Spasili su je, ali je bila u teškom stanju.

Vest o odlasku Tolstoja odmah se pročula po celoj Rusiji. Senzacionalno saopštenje novine su objavile već 30. oktobra. Svi su se pitali: "Kuda je otišao?" "Zašto je otišao?" Odgovarali su različito, često tendenciozno: razloge odlaska iz Jasne Poljane svodili su na porodičnu svađu, na povlačenje iz javnosti, govorkalo se čak o isposništvu, manastiru, vračanju crkvi. U toj kakofoniji nagadanja upozoravajuće su zazvučale reči Semjona Skitaljca: "Ne stojte na njegovom putu sa malim, uskim malograđanskim aršinom… Lav Tolstoj je otišao u svet, jer je svetu i pripadao".

Odlazeći iz plemićkog života vagonom treće klase, Tolstoju je "u duši bilo veoma prijatno". Nije imao odredenu maršrutu, nju je trebalo da mu pokaže put. U Samordinskom manastiru, gde je živela sestra Marija Nikolajevna Tolstoj, gledao je geografske karte, odlučivao kuda dalje: Kavkaz? Bugarska? Voznu kartu je imao do stanice Rostov-Don.

Poslednji dan oktobra Tolstoj je dočekao u vozu. Temperatura je naglo rasla. U 6.35 voz se zaustavio na stanici Astapovo. Dušan Petrović Makovički, kućni lekar pisca, koji ga je pratio na putu, izveo je bolesnog Tolstoja iz vagona. Ljudi su ga prepoznavali, skidali kape.

Počinjao je novembar, koji je zatekao Tolstoja kako umire u kući šefa stanice Ivana Ivanoviča Ozolina. Sledećeg meseca neće biti, ostajala je još samo sedmica…

Odluka donesena u magnovenju, u stvari je dugo i bolno sazrevala. Intimno, on je već davno otišao, ostalo je samo da se napravi poslednji korak. I kopao je po živoj rani, ostavljajući najdraže i najbliskije ljude - ženu, decu, koja ga nisu razumela, nisu mogla da ga razumeju! Nije razdor u porodici bio razlog odlaska, već posledica različitog odnosa prema životu. Nije slučajno Tolstoj je četvrti put pokušavao da ode iz Jasne Poljane. Prvi pokušaj bio je 1884. godine, ubrzo posle "Ispovedi", gde je pitanje o smislu postojanja vezao sa životom težaka, ne samo na filozofskom, već i na socijalnom planu. Otuda i nova moralna pozicija pisca koji nije priznavao način života plemića, svog društvenog sloja. "Život u Jasnoj Poljani je otrovan… Teško je živeti u tim besmislenim, raskošnim uslovima, u kojima sam ja morao da provedem život. Još je teže u tim uslovima umirati " - beleži u dnevniku iz 1908. godine.

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sub Feb 02, 2008 7:59 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

OSKAR VAJLD

Oskar Vajld šokirao je London talentovano i neprestano. Kada ga je na premijeri jedne njegove drame publika ogromnim aplauzom izmamila na binu, izašao je pušeći cigaretu, što je u to vreme bilo novo i drsko ponašanje. Zatim je zahvalio publici na "inteligentnom prijemu ove predivne drame; vidim da vam se svidela skoro koliko i meni".

Skromnost mu nije bila vrlina, pa je izjavio : "Na putovanja uvek nosim svoj dnevnik. U vozu mi je potrebno senzacionalno štivo." Na putu za Ameriku, na carini je teatralno izjavio: "Nemam ništa da prijavim osim svog genija." "Volim London!" rekao je jednom, "Komponovan je od divnih idiota i briljantnih ludaka, baš onako kako društvo treba da izgleda." Verujući da "ništa nije tako uspešno kao preterivanje", bio je sklon uživanjima u jelu i piću, novcu, zabavama. Oskar je pričao o svakoj temi na svetu, sve je znao, u sve se razumeo. Satima je mogao da zabavlja publiku smišljajući priče "u letu", vesele prirode, zabavan, duhovit, dečačkog duha."Želim da probam sve plodove iz svetske bašte!" izjavio je nadahnuto, ne znajući da ęe mu ta želja doći glave. Naime, šokiranje Londona otišlo je predaleko onda kada je četrdesetogodišnji Oskar Vajld, srećno oženjen i otac dva sina, spoznao svoju homoseksualnost zahvaljujući 17- godišnjem zavodniku Robiju Rosu. Ros će do kraja ostati njegov najverniji prijatelj, ali ne i najveća ljubav.

"Jedna od najvećih romansi viktorijanskog doba bila je ljubavna veza između Oskara Vajlda i mladog lorda Alfreda Daglasa, zvanog Bouzi. Bouzi je najpre bio očaran romanom "Slika Dorijana Greja". Dvostruko mlađi od Vajlda, dekadentni lord anđeoskog lica, zaveo je pisca i postao njegova najveća ljubav i uzrok njegove propasti. Bouzijev otac markiz od Kvinsberija, autoritaran, ali i uticajan, rešio je da uništi Vajlda, podigavši tužbu protiv njega. Iako je perverzni mladi lord bio veća opasnost za Vajlda nego obratno, Vajldu je sudija zbog "nakaznog ponašanja" izrekao najgoru moguću kaznu - dvogodišnji prinudni rad. Bouzi je Vajlda uvukao u krug mladih muških prostitutki, sa kojima je orgijao s vremena na vreme, koje je Bouzijev otac kasnije potplatio da svedoče na sudu o Vajldovoj perverznosti. Viktorijanski London okrenuo je tada leđa Oskaru Vajldu, lordu reči, dotadašnjem najomiljenijem žitelju. Od najpoznatijeg viktorijanskog pisca postao je preko noći najpoznatiji viktorijanski kriminalac. Njegova porodica je posle sudskog skandala emigrirala u Švajcarsku, promenivši prezime u Holand. Žena ga je jednom posetila u zatvoru.

"Ja sam Irac po rođenju, Englez po odgoju, osuđen da koristim jezik Šekspira." Zaljubljen u život i večiti optimista, do svoje 40. godine nije proveo nijedan dan nesrećan. Govorio je da se ljudi i te kako procenjuju po svom izgledu, u zrelim godinama izgledao je kao predimenzionirani dečak. U Parizu ne samo da se oblačio po pariskoj modi, nego je i svoje dugačke negovane pramenove kose ukovrdžavao. Kovrdže mu je i mama negovala u detinjstvu, ignorišući činjenicu da je Oskar dečak, oblačila ga je u čipke i odgajala kao devojčicu sve do devete godine. Možda bi i nastavila, ali je Oskar bio veoma krupan za svoj uzrast, a u međuvremenu je dobio i sestru. Za mlađu sestru je bio emotivno vezan mnogo više nego za starijeg brata, umrla je kao devojčica a Oskar je čuvao njen uvojak kose celog života u kutijici.

Oskarov otac bio je lekar i arheolog, veoma uspešan u svemu čime se bavio. Za razliku od svog sina, hobi su mu bile žene, pa je pored zakonite dece imao još nekoliko nezakonite. Nikad potpuno pijan, ali zato retko sasvim trezan, važio je za najprljavijeg Dablinca, iza čijih leđa su pričali vic: "Zašto doktor Vajld ima crne nokte?" "Zato što se počeškao." Oskarova majka bila je za nijansu čudnija od oca. Bila je neurotični nacionalista, neuredna i pričljiva, a njen hobi bilo je objavljivanje rodoljubive poezije pod pseudonimom "Speranca". Uvek je lagala da je pet godina mlađa. Jedan Vajldov biograf primetio je: "Jadno dete iz ovakvog braka."

Kao mladić rekao je: "Potpuno sam siguran da ću biti slavan, ili bar ozloglašen." Bio je u kratkom periodu i jedno i drugo. Prva godina zatvora uništila ga je i duhovno i telesno. U Londonu ga odjednom niko više nije spominjao. To ga je duhovno ubijalo: "Samo je jedna stvar gora od toga da svi o tebi pričaju, a to je - da prestanu!" Teški uslovi života u zatvoru uništili su mu zdravlje. Posle zatvora živeo je samo još tri godine, uglavnom u siromaštvu i izbegavan, objavljujući novinske članke pod pseudonimom "Sebastijan Melmut" u Parizu. Nije odoleo još jednom susretu sa Bouzijem, ali njihov zajednički život u Francuskoj trajao je veoma kratko. Ubrzo je umro od meningitisa, bez novca, bez publike, bez glamura. U pohabanoj pariskoj hotelskoj sobi mrzeo je tapete na zidu, na samrti je rekao: "Jedno od nas đe morati da ode!"

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Annabel_Lee
ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
<b>ஐ NaUgHtGeLiC ஐ</b>



Godine: 41

Datum registracije: 02 Feb 2005
Poruke: 30310

blank.gif
PorukaPostavljena: Sub Feb 02, 2008 8:00 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

* * *

Stogodišnjica smrti slavnog dendija bila je obeležena istovremeno u Parizu, Londonu i Dablinu. Ambasadori Irske i Britanije digli su u Parizu čaše sa skupocenim šampanjcem u čast genija, a katolički sveštenik održao je dirljiv govor o nekad izgubljenom sinu koji je ponovo nađen…

U Londonu je lord Daglas, unuk Vajldovog najpoznatijeg ljubavnika Bouzija, svirao polku na klaviru za predsednicu Irske Meri Mek Alis. Irska predsednica je svečano otvorila londonsku izložbu o Oskaru Vajldu u Britanskoj biblioteci. Troškove oko Vajldove izložbe u Londonu pokrila je kompanija "Taitinger" koja proizvodi šampanjac. Ista kompanija pokrila je i troškove Vajldovog unuka Merlina Holanda u najskupljem pariskom hotelu "Krilon". U Dablinu je komemoracija prošla najskromnije - okupljanjem nekoliko desetina ljubitelja ispred Vajldove rodne kuće, gde je danas prometna stanica metroa. Interesantno je da su i Dablin i London tek pre dve godine podigli spomenik Oskaru Vajldu. U Londonu je spomenik 1998. godine ponosno otkrio britanski sekretar za kulturu, Kris Smit, inače otvoreni homoseksualac. On je zahvalio Vajldu što je dao svoj život da bi danas zaživelo društvo koje toleriše različitosti. Na spomeniku su uklesane Vajldove reči: "Svi smo mi u provaliji, samo neki gledaju u pravcu zvezda".

U Dablinu je Vajldov spomenik poznat po skupocenom žadu od kojeg je vajar napravio Oskarov kaput. Mermerni Oskar Vajld ležerno se naslonio na kamen u Merion parku, gledajući preko drveća u svoju kuču u kojoj je proveo najsrećnije godine detinjstva. Jedna polovina njegovog lica izražava osmeh, a druga bol.

(preuzeto sa www.tvorac-grada.com)

_________________
ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ
 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ NJIHOVA soba ~ -> ~Ljubav poznatih~ Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana prethodna  1, 2, 3, 4, 5, 6
Strana 6 od 6

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2018. godine - Venčanja, svadbe - Proslave - TipoTravel - Kuda večeras - Anwalt - legal -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon