www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014

Mesa Selimovic
Strana 1, 2, 3 ... 9, 10, 11  sledeća
Pređite na stranu broj:  
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Književnost ~
::  
Autor Poruka
Yasmin
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 58

Datum registracije: 31 Avg 2004
Poruke: 14175
Mesto: zemlja nedodjija

netherlands.gif
PorukaPostavljena: Pet Dec 03, 2004 5:33 pm    Naslov poruke: Mesa Selimovic Na vrh strane Na dno strane

Ne volis da budes na smetnji, ne volis da te ko krivo pogleda, ne volis da ti iko ruznu rijec kaze. Kako onda mislis da zivis?

Dusa moze cesto da odrzi tijelo, ali tijelo dusu nikad; ona posrce i gubi se sama.

Ako bismo otpatili svaciju nesrecu, sta bi bilo od nas?

Najmanja je mogucnost da pogrijesim ako budem cutao.

Sta bi ti savjetovao covjeku kome zelis dobro?
Da se svojim misljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. Zato sto ce se onemoguciti prije nego sto ista ucini. Drugi moj savjet covjeku kome zelim dobro bio bi: ne govori uvijek ono sto mislis.

... sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati. Tesko jedok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se otkines od sebe neodlucnog, kad pobijedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen ni pun prijetnji.

Sve cemer, sirotinja, glad, nesrece... A zasto je tako? Ne znam. Mozda zato sto smo po prirodi zli, sto nas je bog obiljezio. Ili sto nas nesrece neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je ondacudo sto se uvijamo, krijemo, lazemo, mislimo samo na danasnji dan i samo na sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.

Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mjesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota.

Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno.

Smijesno je mozda , bio sam covjek s onim od juce, i hocu da budem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne buni, jer covjek je promjena, a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi.

Niko nikome ne moze natovariti toliko muke na vrat koliko moze covjek sam sebi.

Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo sto je proslo.

Nije vazno sto ne cinimo dobro, vazno je da ne cinimo zlo.

Ko oprosti, on je najveci.

Lijepo je osecanje ponosa, brani nas od kajanja.

Nekad i sad to su dva covjeka.

Ali ponekad, ne tako cesto, kad mi se zgadi laz, onda govorim istinu. Crno je, u teskom vremenu zivimo, a zivimo jadno i sramotno. Utjeha je samo sto ce oni koji budu poslije nas zivjeli, preturiti preko glave jos teza vremena, i pominjati nase dane kao srecne.

Lako ce se sporazumjeti dva covjeka koji misle.

Kud vojska prodje, trava ne nice, ali nicu djeca.

Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objasnjavati ni traziti joj razlog.

Od pamtivijeka sinovi su nerazumniji od oceva, i razuma bi tako sasvim nestalo, ali srecom, sinovi postanu razumni cim postanu ocevi.

Nemojte nikad reci da ste sreli najglupljeg covjeka; uvjek se moze desiti da ga neko pretekne!

Sve ce proci. Ali, kakva je to utjeha? Proci ce i radost, proci ce i ljubav, proci ce i zivot. Zar je nada u tome da sve prodje?

Pretvorio sam se u covjeka koji moli, a to je posljednje bice na zemlji. Ispod toga nema nista.

Zaustavice te na svakom koraku, ogadice ti svaki pokusaj, ponudie ti bezbroj dokaza da je najbolje cutati, mirovati, gledati iz prikrajka.

Ono sto nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.

... nije tesko kad biju, tesko je kad cekas. Gledas i cekac, pa boli unaprijed.
Boli i posle, ali je to lakse.

Covjek je nepopravljiv, i najcesce laze sam sebi.

Muz koji zeli sebi dobro, poslusace ono sto mu zena kaze.

Svakome cu priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.

Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo.



_________________
 
Yasmin
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 58

Datum registracije: 31 Avg 2004
Poruke: 14175
Mesto: zemlja nedodjija

netherlands.gif
PorukaPostavljena: Pet Dec 03, 2004 5:41 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

"DERVIS I SMRT"

... Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, sa dalekom nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se daje cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad,...

Gresne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju?

Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono sto je proslo... ali zasto se javlja kad mi je najmanje potrebno?

Covjek najcesce govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih rijeci.

Nikad ne znamo sta izazivamo u drugom covjeku rijecju koja za nas ima sasvim odredjeno znacenje i zadovoljava samo nasu potrebu.

DO KRAJA ZIVOTA UPOZNAVACU LJUDE, A NIKAD IH UPOZNATI NECU. UVIJEK CE ME ZBUNJIVATI NEOBJASNJIVOSCU POSTUPKA.

Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva. Vise je stete naneseno zivotu zbog sprecavanja grijeha, nego zbog grijeha...

Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.

Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota.

... Primi, Boze, molitvu moje nemoci, oduzmi mi snagu i zelju da izadjem iz ove tisine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da izmedju njih postoji nesto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvecerjima, i suncev odsjaj na njenim sirinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali nista se izgleda ne zaboravlja, sve se vraca iz zakljucanih pretinaca, iz mraka toboznjeg zaborava, i sve je nase sto smo mislili da je vec nicije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivsim postojanjem, podsjecajuci nas i ranjavajuci. I sveteci se zbog izdaje. Kasno je sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehei podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje...

Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu.

Covjek je proklet i zali za svim putevima kojima nije prosao.

Ako hoces da uvrijedis, to je lako. Treba samo biti bezobziran.

Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer ne moze se misliti tudjom glavom.

_________________
 
Yasmin
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 58

Datum registracije: 31 Avg 2004
Poruke: 14175
Mesto: zemlja nedodjija

netherlands.gif
PorukaPostavljena: Pet Dec 03, 2004 5:42 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za sta znamo da ce nas stici. Izuzetka nema, ni iznenadjenja, zvi putevi vode do nje, sve sto cinimo to je priprema, za nju, priprema cim zakmecimo udarivsi celom o pod, uvijek je blize, nikad dalje.
Pa, ako je jekin, zasto se cudimo kad dodje. Ako je ovaj zivot kratak prolazak sto traje samo cas, ili dan, zasto se borimo da ga produzimo dan ili cas.
Zemaljski je zivot varljiv, vjecnost je bolja. (Mesa Selimovic)

_________________
 
Yasmin
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 58

Datum registracije: 31 Avg 2004
Poruke: 14175
Mesto: zemlja nedodjija

netherlands.gif
PorukaPostavljena: Pet Dec 03, 2004 5:43 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Zena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena;
tada je pametnija, odlucnija, ljupkija nego ikad.
Muskarac je ili rastresen, ili grub, ili nerazmisljen, ili placljivo njezan. (Mesa Selimovic)

_________________
 
Yasmin
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 58

Datum registracije: 31 Avg 2004
Poruke: 14175
Mesto: zemlja nedodjija

netherlands.gif
PorukaPostavljena: Pet Dec 03, 2004 5:44 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Prijateljstvo se ne bira, ono biva, ko zna zbog cega, kao ljubav. (Mesa Selimovic)

Nema prijateljstva medju ljudima koji drukcije misle. (Mesa Selimovic)

_________________
 
Yasmin
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 58

Datum registracije: 31 Avg 2004
Poruke: 14175
Mesto: zemlja nedodjija

netherlands.gif
PorukaPostavljena: Pet Dec 03, 2004 5:50 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Meša Selimović: Derviš i smrt
("Svjetlost", Sarajevo, 1967. - Treće izdanje


PRVI DIO

1.
Bismilahir-rahmanir-rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega
da je svaki čovjek uvijek na gubitku. [1]



Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom.

Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, s čuđenjem i ponekad s podsmijehom, jer s v j e t l o v j e r e to je oholost koju nisam ni osjećao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem? višom poukom? čistim srcem? pravim putem? nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek.

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrečena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je došla opasna riječ? I je li samo riječ?. Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teže nego što jest. Jer ako ono neobjašnjivim putevima izvlači iz mene čak i što nisam htio da kažem, što nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao što se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbuđenjem, osjećanjem koje me više ne sluša, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljeđenje, šejtanski posao, i možda bi najbolje bilo slomiti trščano pero pažljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu ploču pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeća da se nikad više ne prihvatim magije što budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više.

Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kažem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio da povlačim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedočanstvo, ili optužba. Čija optužba, veliki Bože, što si me ostavio najvećoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, čija? protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali više nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao življenje, ili kao umiranje. Biće ono što mora, a moja je krivica da sam ono što sam, ako je krivica. Čini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo što se dešava, i ono što je bilo, iz istog je razloga: što hoću i moram sebe da poštujem. Bez toga ne bih imao snage da živim kao čovjek. Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od juče, i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi.

Šejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najčistijeg, a tekija u kojoj živim nalazi se na izlasku iz kasabe, među crnim i surim gudurama što zaklanjaju širinu neba, ostavljajući samo plavu prosjeklinu nad sobom, kao škrtu milost i sjećanje na prostranstvo ogromnog neba djetinjstva. Ne volim ga, to daleko sjećanje, muči me sve više, kao propuštena mogućnost, iako ne znam kakva. Sasvim nejasno upoređujem sočne šume iznad očeve kuće, polja i voćnjake oko jezera, sa kamenim tjesnacem u koji smo uhvaćeni ja i tekija, i čini mi se da ima mnogo sličnosti između tog stješnjavanja u meni i oko mene.

Tekija je lijepa i prostrana, nadnesena nad rječicom što se probija kroz kamen, iz planina, s baščom i ružičnjakom, s odrinom nad verandom, sa dugom divanhanom u kojoj je tišina mekana kao pamuk, još tiša zbog sitnog žubora rječice ispod nje. Kuću, nekadašnji harem predaka, poklonio je redu bogati Alijaga Džanić, da bude stjecište derviša i sklonište siromaha, »jer su oni slomljena srca«. Molitvama i tamjanom sprali smo grijeh s te kuće, i tekija je stekla slavu svetog mjesta, iako nismo potpuno istjerali sjenke mladih žena. Ponekad se činilo da prolaze odajama i da se osjeća njihov miris.

Svako je znao, zato i ne krijem, drukčije bi ovo pisanje bilo laž koju znam (za laž koju ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svetost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuća sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je postala bedem vjere. Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zaštitnica njena, jer drugih kuća poslije tekije nije bilo. Gusti mušebci i debeli zid oko bašče činili su našu samotnost tvrđom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da uđe svako kome je potrebna utjeha i očišćenje od grijeha, i dočekivali smo ljude lijepom riječju kad su dolazili, iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova. Nisam ohol zbog te svoje službe, a to je zaista služba vjeri, iskrena i potpuna. Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio, a ako nema šta da suzbija, u čemu je onda zasluga? Sad o tome mislim drukčije, ali da ne pominjem ono što će doći kad bude potrebno. Biće vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno čeka da primi moj teret, ne skidajući ga s mene i ne osjećajući ga sama, preda mnom je duga noć bez sna, i mnoge duge noći, na sve ću stići, sve ću učiniti što moram, i da se optužim i da se odbranim, žurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije možda nikad više. Kad dođe vrijeme, i želja da se kažu druge, i one će doći na red. Osjećam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne živi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj gužvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskače između drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaže, da ošine ili utješi. Ponekad se guraju, nasrću jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da će ostati nerečene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a suđenje ima suočenja i svjedočenja, neću ih mimoići, i moći ću na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise.

Da se opet vratim sebi i tekiji. Volio sam je i volim je. Tiha je, čista, moja, miriše na kaloper ljeti, na ljut snijeg i vjetar zimi, volim je i zato što je postala poznata zbog mene, i što zna moje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam krio i od sebe. Topla je, mirna, golubovi guču na krovu u rano jutro, kiša pada po ćeramidi, i šobonji, i sad pada, uporna, dugotrajna, iako je ljeto, otiče drvenim olucima u noć što je zloslutna legla na svijet, bojim se da nikad neće otići a nadam se da će sunce uskoro svanuti, volim je što sam zaštićen mirom mojih dviju soba, u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi.

Rječica je slična meni, bujna i plaha ponekad, a češće tiha, nečujna. Krivo mi je bilo kad su je zagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslušna i korisna, da kroz badanj tjera vodenični točak, a radovao se kad je, nabujala, razrušila ustavu i potekla slobodno. A znao sam da samo ukroćena melje žito.

Ali evo, golubovi na tavanu se javljaju tihim gukanjem, kiša još lije, tako već danima, i ne mogu da izađu ispod strehe, to je nagovještaj dana koga još nema. Ukočila mi se ruka kojom držim pero, svijeća tiho kašljuca i prska sitnim varnicama braneći se od smrti, a ja gledam u duge redove slova, u nišane misli, i ne znam da li sam ih ubio ili oživio.

[1] Iz Kur-ana.

_________________


Poslednja prepravka: Yasmin datum Pet Dec 03, 2004 5:54 pm; ukupno izmenjena 1 put
 
Yasmin
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 58

Datum registracije: 31 Avg 2004
Poruke: 14175
Mesto: zemlja nedodjija

netherlands.gif
PorukaPostavljena: Pet Dec 03, 2004 5:51 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

2.
Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo,
ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće. [2]



Sve je počelo da se zapliće prije dva mjeseca i tri dana, računaću vrijeme, izgleda, od te đurđevske noći, jer je ovo moje vrijeme, jedino koje me se tiče. Brat je već deset dana ležao zatvoren u tvrđavi.

Hodao sam ulicama toga dana, pred sumrak, uoči Đurđeva, gorak i uznemiren preko mjere. A izgledao sam miran, na to se čovjek navikne, išao korakom koji ne otkriva uzbuđenje, tijelo samo misli na to skrivanje, ostavljajući mi slobodu da u tami razmišljanja što se ne vidi, budem kakav hoću. Najradije bih krenuo izvan kasabe, u ovaj tihi predvečernji čas, da me noć zateče sama, ali me posao vodio na drugu stranu, među ljude. Zamijenio sam bolesnog hafiz-Muhameda, pozvao ga je stari Džanić, naš dobrotvor. Znao sam da leži bolestan mjesecima, i da nas možda zove pred smrt. I znao sam da mu je zet kadija Ajni-efendija, koji je napisao nalog da se zatvori moj brat. Zato sam rado pristao da pođem, nadajući se nečemu.

Išao sam kao i obično, dok su me vodili kroz avliju, kroz kuću, naviknut da ne vidim ono što me se ne tiče, tako sam bliže sebi. Ostavljen na dugom hodniku, čekao sam da glas o meni dopre gdje je potrebno, osluškivao tišinu, potpunu, kao da niko nije živio u ovom velikom zdanju, kao da se niko nije kretao po hodnicima i sobama. U muku prigušenog življenja, uz samrtnika što još diše negdje ovdje, u nečujnosti koraka što umiru u prostirci, i tihih razgovora što se vode šapatom, jedva čujnim cijukom rasprskavalo se staro drvo prozora i tavanica. Gledajući kako veče polako opkoljava kuću svilenim sjenkama i drhti na džamovima posljednjim odbljescima danjeg svjetla, mislio sam na starca i na ono što ću mu reći na posljednjem viđenju. Nisam jednom govorio s bolesnicima, nisam jednom otpremio samrtnika na veliki put. Iskustvo me uvjerilo, ako je za to potrebno ikakvo iskustvo, da svako osjeća strah pred onim što ga čeka, pred nepoznatim što već kuca, neotkriveno, u obamrlom srcu.

Govorio sam, tješeći:

Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek joj bliže, nikad dalje. Pa ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas, ili dan, zašto se borimo da ga produžimo još dan ili čas. Zemaljski život je varljiv, vječnost je bolja.

Govorio sam:

Zašto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuće u kuću. To nije nestanak već drugo rođenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet, u kome čovjek dostiže svoj puni uspon. [3a]

Govorio sam:

Smrt je propadanje tvari a ne duše. [3b]

Govorio sam:

Smrt je promjena stanja. Duša počinje da živi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slušala uhom, ali je suštinu stvari znala sama sobom. [3c]

Govorio sam:



Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut,

ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom.



Ne plači i ne govori: šteta, šteta.

Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta.



Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati.

Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu?



Tebi se čini smrt, a to je rađanje.

Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala.



Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?

Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo? [3d]



Govorio sam:

Budi zahvalan, dome Davudov. I reci: došla je istina. Došao je čas. Jer svako kruži svojom putanjom do određenog roka. Stvara vas Bog u utrobama majki vaših, pa vas iz jednog oblika u drugi pretvara, u tami trostruko neprozirnoj. Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obećan. O robovi moji, nema za vas straha danas, i nećete biti žalosni. O smirena dušo, vrati se gospodaru svome zadovoljna, jer je on tobom zadovoljan. Uđi među robove moje, uđi u moj dženet. [4]

Govorio sam tako, bezbroj puta.

A sad nisam siguran da to treba da kažem starcu što me čeka. Ne zbog njega, već zbog sebe. Prvi put koliko ću puta ovih dana reći: prvi put? smrt mi nije izgledala tako jednostavna kako sam vjerovao i uvjeravao druge. Desilo mi se da sam sanjao strašan san. Stajao sam na praznom prostoru, iznad mrtvog brata, tabut pokriven modrom čohom izdužio se pred mojim nogama, oko mene ljudi u krugu, daleko. Nikog ne vidim, nikog ne poznajem, znam samo da su zatvor ili krug oko nas i ostavili me samog, u mučnoj tišini nad mrtvacem. Nad mrtvacem, kome ne mogu da kažem: zašto drhti srce tvoje? Jer i moje srce drhti, plaši me gluhi muk. Boli me tajna kojoj ne vidim smisla. Ima smisla, govorio sam, braneći se od užasa, ali ga nikako nisam pronalazio. Ustani, govorio sam, ustani. A on je sakriven mrakom, u magli nestajanja, u zelenkastoj tami, kao pod vodom, utopljenik nepoznatih prostranstava.

Kako sad da kažem samrtniku: Hodi poslušno putevima gospoda tvoga. Kad me jeza obuzima od tih skrivenih puteva, o kojima moje sićušno znanje ni slutnje nema.

Vjerujem u sudnji dan i u vječni život, ali sam počeo da vjerujem i u strahotu umiranja, u strah pred tom neprozirnom crninom.

Ništa nisam riješio, kad su me uveli u jednu od soba, mlada djevojka me vodila, išao sam spuštenilh očiju, da joj ne vidim lice, da smislim ma šta. Lagaću ti, starče, Bog će oprostiti jer ću govoriti ono što očekuješ a ne ono što zbunjeno mislim.

Ovdje ga nije bilo. I ne podigavši pogled, osjetio sam da u sobi nema teškog bolesničkog mirisa, koji se, nakon dugog ležanja, ne može ničim istjerati, ni čišćenjem, ni vjetrenjem, ni kađenjem.

Kad sam pogledao, potraživši dugotrajnog bolesnika što ne miriše na smrt, ugledao sam na sećiji lijepu ženu, što je podsjećala na život više nego što može biti dobro.

Čudno je možda što to kažem, ali je zaista tako: osjetio sam se nelagodno. Razloga je moglo biti dosta. Spremao sam se za viđenje sa starcem, samrtnikom, pritisnut i sam mračnim mislima, a našao se pred njegovom kćerkom (nikad je nisam vidio a znao sam da je ona!). Nevješt sam razgovoru sa ženama, pogotovu sa ženama njene ljepote i njenih godina. Oko trideset, čini mi se. Mlade djevojke zamišljaju život i vjeruju riječima. Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju. Ovakve znaju vrijednost svega što gube i dobijaju, i uvijek imaju svoje razloge, koji mogu biti čudni, ali su rijetko naivni. Njihove zrele oči su slobodne i kad se obaraju, neugodno otvorene i kad se skrivaju trepavicama. Najneugodnije je što znamo da one znaju više nego što pokazuju, i da nas mjere svojim neobičnim mjerilima, koja teško saznajemo. Njihova neobmanuta radoznalost, što zrači i kad se skriva, zaštićena je njihovom neprikosnovenošću, ako to samo hoće. A mi pred njima nismo zaštićeni ničim. Uvjerene u svoju snagu, koju ne koriste, držeći je kao sablju u koricama ali im je ruka uvijek na balčaku, gledaju u nama mogućeg roba, ili prezreno stvorenje bez razloga ponosno na svoju nekorisnu snagu. Ta luda samouvjerenost toliko je ubjedljiva, da djeluje i kad je preziremo. Ostaje strah u čovjeku, i pored pouzdanja, u neku nepoznatu mogućnost u neku vradžbinu, u neku tajnu silu iblisovu.

Ova žena imala je i neku posebnu snagu koja nije njena već soja kome je pripadala. Njen stav i njeni pokreti, sigurni, zapovjednički (tako mi je pokazala da sjednem), izgledali su ublaženi, umekšani nečim što nisam znao da odredim, dugom navikom, mekanim sjajem surmom osjenčenih očiju u prorezu jašmaka, rukom što je savijena kao labudov vrat držala jedan kraj tanke tkanine, čudnom draži što izbija iz nje kao čarolija.

Iblisova kći, mislio je u meni seljak, proklinjao derviš, začuđeni obojica.

Mrak se uvlačio u sobu, bijelio se samo njen veo i njena ruka. Sjedili smo gotovo na dva kraja sobe, između nas je nedovoljna razdaljina sobe i mučno očekivanje.

Pozvala sam hafiz-Muhameda rekla je, zaštićena polutamom.

Bila je nezadovoljna. Ili se meni tako učinilo.

Molio me da dođem mjesto njega. Bolestan je.

Svejedno. I ti si prijatelj naše kuće.

Jesam.

Htio sam da kažem više, svečanije: ne bih zaslužio lijepu ljudsku riječ ako ne bih bio, nedostojan pažnje našeg dobrotvora, u našim srcima ova kuća je zapisana i tako dalje, nešto kao u pjesmi, ali je ispalo sakato.

Djevojke su ušle sa svijećama i posluženjem.

Čekao sam.

Svijeće su gorjele između nas, na peškunu, sa strane. Izgledala je bliža, i opasnija. Nisam znao šta sprema.

Mislio sam da su me pozvali zbog njenog oca, došao bih i da se nisam nadao čudu, nekoj skrivenoj mogućnosti, nekom srećnom slučaju, da pokušam spasti brata. Između razgovora o smrti i raju, smjestio bih negdje riječ kojom bih tražio milost za njega, možda bi pomoglo, možda bi učinio sevap, pred veliki put o kome ništa ne znamo, možda bi podigao sebi zadužbinu. Možda. Jer pred smrt se sjećamo da nam dva anđela sjede na ramenima i zapisuju naša zla i dobra djela, i stalo nam je da popravimo svoj račun, a teško da se može korisnije umrijeti nego sa plemenitošću koja ostaje svježa i neukisla iza nas. A mogao bih. Ajni-efendiji je više stalo da se ne zamjeri bogatom tastu nego da zadrži u zatvoru nekog jadnika, ako bi Alijaga odlučio da mu njegovo jednostavno oslobođenje, bez žrtve i bez muke, bude stepenica na putu u raj. Nikad ništa lakše ne bi zaslužio i ne vjerujem da bi odbio.

A o njoj ništa nisam znao, ni o čemu bi mogla da govori sa mnom, ni za što bih mogao da joj poslužim. Nikakvu vezu između sebe i nje nisam uspio da sagledam.

Stajali smo jedno prema drugome kao dva ratnika sa skrivenim oružjem iza leđa, kao dva protivnika sa skrivenim namjerama u sebi, pokazaćemo se kad krenemo u napad, čekao sam da vidim šta hoče da zauzme, šta hoće da oduzme, nada je još živjela u meni ali nije bila čvrsta kao maloprije, ova žena je suviše mlada, i lijepa, da bi mislila na anđele što bilježe naša djela. Za nju je postojao samo ovaj svijet.

Nije dugo oklijevala, nije dugo tražila riječi, bila je zaista ratnik što polazi u bitku ne zadržavajući korak, ne osvrćući se. To je od njenog soja, ali i zbog mog. Preda mnom se ne ustručava, ako se ikad ustručava. U početku sam s pažnjom pratio njen namjerno tihi glas, boje zurne, i slušao govor što je ličio na vez, na nizanje bisera, riječima i sklopom sasvim drukčijim od čaršijskog, pomalo uveo ali kićen, s mirisom ovih starih odaja i dugog trajanja.

Nije mi lako da ovo kažem, i ne bih rekla svakome. Ali ti si derviš. Vidio si i čuo sigurno svašta, i pomagao ljudima koliko si mogao. I znaš da se u svakoj porodici dešavaju stvari koje nikome nisu drage. Ti poznaješ moga brata Hasana?

Poznajem.

O njemu bih htjela da govorim.

Rekla je tako, počinjući, sve što je trebalo: polaskala, pokazala povjerenje, pozvala se na moje zvanje, pripremila me na ono što će reći a što nije lijepo, uključivši u to sve porodice, da ne zaboravim da su ružne stvari svačije a ne samo njihove, pa iako je tako zlo veče, sramota je manja, jer je opšta, i može se o njoj bez zazora govoriti.

Iza tog nekorisno lijepog uvoda slijedila je prilično nam poznata žalba zbog šugave ovce u porodici, zbog velikih nada koje su sramotno iznevjerene. Toj porodičnoj zalutaloj ovci ne smeta njena šuga, a za njih je to tuga i nesreća, sramota pred svijetom i strah pred Bogom. Tu lijepu tužbalicu pjevaju pred nama ponekad iskreno, nadajući se pomoći, koju obećavamo ali rijetko ispunjavamo, a najčešće da budemo svjedoci pred ljudima kako su oni učinili sve što su mogli, čak su i božje ljude pokrenuli, i nije njihova krivica što je zlo neiskorjenjivo.

Napamet sam znao tu priču, odavno nam je već pričaju, i moje zanimanje je odmah splasnulo čim sam je čuo, i slušao sam je s lažnom pažnjom, prikrivajući to prividno budnim izrazom. Bez razloga sam očekivao nešto neobično, nešto nesvakidašnje što će me iznenaditi. Ništa me neće iznenaditi, ona će reći ono što je red da kaže, požaliće se na brata i zamoliće me da razgovaram s njim i da pokušam da ga urazumim. Ja ću sa saučešćem primiti to tobože tužno ispovijedanje, i obećaću da učinim sve što je u mojoj slaboj moći, uzdajući se u božiju pomoć. I sve će ostati na istome, ona će biti mirna jer je izvršila dužnost i znaće se za to, ja ću govoriti s Hasanom trudeći se da ne ispadnem smiješan. Hasan će nastaviti da živi kako mu se sviđa, srećan što njegova porodica zbog toga bjesni. I niko neće imati štete od svega. Ni koristi. A najmanje ja, i moj zatvoreni brat. Jer ona govori bez stvarne potrebe, bez izgleda na korist i uspjeh, sa mlakim osjećanjem društvene obaveze, namijenjenim za tuđe uši. Ja treba da ga obznanim. Ali to je samo lijepo ophođenje, stav koji odgovara ugledu porodice, opravdanje za neokužene, ograđivanje od krivca, njegovo isključivanje. Ona dobija malo, ni izdaleka toliko da bih za uzvrat mogao tražiti milost za svoga brata. Ovakvih odmetnika od porodlce, kao što je Hasan, bivalo je sve više, izgledalo je da im je dosadio red i ugled očeva, i Hasan je samo jedan od mnogih, pa to i nije bila neka naročita sramota, već pojava kao i mnoge druge kojima je ljudska volja teško mogla da upravlja.

Neudubljen, neuvučen u njenu priču, kojoj sam znao kraj čim sam čuo početak, nimalo ganut njenim žaljenjem jer je neiskreno, a i ona je znala da održi mjeru, ne želeći da pretjera. Dovoljno je da kaže. Bilo je neke prihvatljive bezobzirnosti u tom vršenju dužnosti koju srce nije tražilo.

Kad već nisam imao razloga ni mogućnosti da je slušam s pažnjom, počeo sam s pažnjom da je posmatram. To sam činio sa zanimanjem, mogla je misliti da je to zbog njenih riječi, i tako smo izgledali pristojni oboje.

Gledao sam je doduše od samog susreta, iznenadila me ljepotom glatkog lica što se prosijavalo kroz tanku tkaninu, i stišavanom svjetlošću velikih očiju što su otkrivale vrelu naglost i teške sjenke u njoj. Ali to je bio letimičan pogled, uznemiren, nesiguran, u očekivanju onog što će ona reći, i više je govorio o meni nego o njoj. A kad je skinula sa sebe opčinjenost, kad sam se ušančio u sigurnost tobožnjeg slušanja, povukla me da je vidim očima a ne strepnjom.

Nije to bila obična radoznalost, da bolje sagledamo ova neobična stvorenja, toliko izvan našeg svijeta, a koju rijetko zadovoljavamo, ili je čak i ne osjećamo u susretima, iz razumljivih obzira. Iznenada sam se našao u položaju da je posmatram skriven, ne remeteći ništa u odnosu, ostajući pred njom derviš koji uvažava njenu volju i njeno gospodstvo. Malo nadmoćan u sebi zato što znam šta misli, i što je slobodno gledam, a ona mene ne vidi. Ne vidi, i ništa ne zna o meni. To je prednost koju bi čovjek uvijek mogao da želi, a rijetko je ostvaruje. To je ona stara njegova želja da bude nevidljiv. A ne činim ništa ružno, gledam mirno i sabrano, i znam da se u meni neće pokrenuti nijedna misao koje bih se sjećao sa stidom.

Prvo sam zapazio njene ruke. Dok je pridržavala jašmak, prisilnom kretnjom, koja je određena, bez mnogo mogućnosti, bile su razdvojene i neizrazite, jedva su se primjećivale. Ali kad je pustila tkaninu i sastavila ruke, one su odjednom oživjele, postavši cjelina. Nisu u pohod polazile naglo niti su se kretale živo, ali je u njihovom stišanom mirovanju, ili laganom lutanju, bilo toliko snage i nekog neobičnog smisla, da su neprestano prikivale moju pažnju. Izgledalo je da će svakog časa učiniti nešto važno, nešto presudno, stvarajući tako napetost očekivanja, stalnu i uzbudljivu. Mirovale su u krilu, sastavljene, obgrljene, kao da se dave u tihoj čežnji, ili čuvaju jedna drugu da ne odlutaju, da ne učine štogod nerazumno, nepomične u neprestanom talasanju što se jedva vidjelo, slično nemirnom drhatu, lakom grču od preobilja snage. Onda su se bez žurbe razdvajale, kao da su se dogovorile, i samo trenutak lebdjele, tražeći se, pa nježno padale, poput zaljubljenih ptica, na atlasno koljeno, opet zagrljene, nerazdvojne, srećne u svom sastavljenom ćutanju. Dugo je tako trajalo, i jedna se pomaknula, prstima što su se sporo i strasno grčili počinjala da gladi atlas ispod sebe, i kožu ispod atlasa, a druga je ležala na njoj, priljubljena, utišana, osluškujući nečujno pucketanje glatkog kumaša nad okruglim mermernim koljenom. Samo ponekad bi se otkinule i jedna bi pošla u samostalan pohod, da ovlaš dodirne minđušu na kraju uha stidljivo skrivenog ispod crne kose crvenkasta odsjaja, ili bi se zaustavila u vazduhu, da čuje neku riječ, pa bi se povlačila, bez mnogo zanimanja za razgovor, idući u susret onoj drugoj što je ćutala, uvrijeđena tom malom nepažnjom.

Pratio sam ih, iznenađen izrazitošću njihova osamostaljenog života, kao dva mala stvora što imaju svoju vlastitu životnu putanju, svoje prohtjeve i svoju ljubav, svoju ljubomoru, čežnju, blud, u jednom trenutku oduševljen, u drugom uplašen, zbog lude misli o zatvorenosti i besmislenosti tog sitnog života, sličnog svakom, ali je to bila brza i bezopasna misao, trenutni otkucaj drukčijeg života u meni, koji nisam želio da budim.

Gledao sam ih i zbog ljepote. Počinjale su od zglavaka, oivičene halhalama i vezenim rubom svilene košulje, nježno oblih i nepojmljivo tankih zglobova, prozračnih članaka. Najljepši su bili prsti, dugi, gibljivi, svijetle kože salivene u pravilne čunjeve sa sjenkama pregiba, začudno živi kad su se polako širili ili skupljali u prozirnu čašku, kao latice.

Ali ako sam prvo obratio pažnju na ta dva mala stvora, dvije životinjice, dvije sipe, dva cvijeta, nisam ih primjećivao same, ni u početku dok sam najviše u njih gledao, ni poslije kad sam je otkrivao kao nepoznatu zemlju. Sve je na njoj bilo skladno i nerazdvojivo: pogled očiju lako oivičen crnom bojom, što se spajao s pokretom ruke jedva skrivene providnom tkaninom košulje; meki nagib glave; kad bi zatreptao zlatom obuhvaćeni smaragd na čelu, i nesvjestan trzaj noge u srebrnoj papuči; lice bez neravnina, po kome se razlivala blaga svjetlost nekud iznutra, iz krvi što se preobraćala u tople odsjaje; vlažan bljesak zuba iza prividno lijenih, punih usana.

Imala je samo tijelo, sve drugo je njime potisnuto. Nije u meni probudila želju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom začetku, stidom, mišlju o godinama i zvanju, sviješću o opasnosti kojoj bih se izvrgao, strahom od nemira koji može da bude teži od bolesti, navikom da vladam sobom. Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom, sa dubokim i mirnim uživanjem kojim se gleda tiha rijeka, nebo u predvečerje, mjesec u ponoć, procvjetalo drvo, jezero moga djetinjstva u zoru. Bez želje da se ima, bez mogućnosti da se potpuno doživi, bez snage da se ode. Ugodno je bilo gledati kako se love njene žive ruke, kako se zaboravljaju u igri, ugodno je bilo slušati je kako govori, ne, nije trebalo ništa da govori, dovoljno je bilo da postoji.

A onda mi je došlo do svijesti da je opasno i ovo radosno posmatranje, nisam se više osjećao nadmoćan, ni skriven, oživjelo je nešto neželjeno u meni. Nije to bila strast, već možda gore od toga: uspomena. Na jednu jedinu ženu u mome životu. Ne znam kako je isplivala ispod naslage godina, nije lijepa kao ova, nije joj ni slična, zašto je jedna dozvala drugu, više me se tiče ona daleka koja ne postoji, dvadeset godina je zaboravljam, i pamtim, dolazi u sjećanje kad neću i kad mi ne treba, gorka kao pelin. Dugo je nije bilo u meni, odakle sad da se javi. Da li zbog ove žene s licem iz griješnih snova, da li zbog brata, da ga zaboravim, da li zbog svega što se desilo, da se prekorim? Da se prekorim što sam ispustio sve mogućnosti, i više ne mogu da ih vratim.

Oborio sam pogled, nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu.

Ova što me pokrenula, vratila me sebi.

Slušaš li?

Slušam.

Je li primijetila da sam se izgubio?

Slušam, nastavi.

Slušao sam zaista, to je sigurnije. Slušao i čuo, iznenađen što ona ne priča sasvim običnu priču, nije doduše ni neobična ali nije dosadna, i vrijedilo je slušati, vrijedilo više nego gledati. Moja nada je odjednom digla glavu.

Ispričala je, a to sam znao, čudnu sudbinu svoga brata, što je svršio škole u Carigradu i dospio do položaja koji je odgovarao i njegovu znanju i ugledu porodice (jedno je možda precijenila, drugo potcijenila, jer položaj mu nije bio visok, ali je tako izravnala dobitak i gubitak). Bili su ponosni na njega svi njegovi, pogotovu otac. A onda se desilo nešto nenadano, niko to ne umije da objasni, niko ne zna da kaže pravi razlog, čak ni Hasan: izmijenio se, sasvim. Kao da nikad nije ni sreo u životu onog divnog mladića, rekla je. I svi se zaprepašteno pitaju, kud je otišlo njegovo znanje o kome su i muderisi govorili s priznanjem, kako su se bez traga izgubile tolike godine, gdje se to pripremalo zlo. Ostavio je službu, ne upitavši nikoga, došao ovamo, oženio se kako mu ne odgovara, počeo da se druži s prostim ljudima, okrenuo da pije i da razbacuje imetak, čuda pravi po kasabi sa svojim društvom, kod čengija (glas joj se utišao, ali nije klonuo) i na drugim mjestima koje nije lijepo ni pomenuti. A onda je postao kiridžija (u glasu joj gađenje, gotovo užas), dogoni stoku iz Vlaške, iz Srbije, i odgoni u Dalmaciju i Austriju, za druge trgovce, kao pretrga, tuđi sluga. Ištetio se, upropastio, imanja nestaje, pola je prodao što je od majke ostalo, otac se izbezumio, zbog Hasana je i u postelju pao, uzalud je molio, uzalud prijetio, niko ga s tog puta ne može odvratiti. I otac više neće da zna za njega, ne dopušta ni ime da mu se pomene pred njim, kao da ga nema, kao da je umro. Ona je oči isplakala pred ocem, ali ništa nije pomoglo. Tada je rekla ono što je probudilo moju pažnju: zurna je zasvirala zanimljivu pjesmu. Otac je odlučio da ga isključi iz nasljedstva, da sastavi testament pred uglednim ljudima i da ga se javno odrekne. I eto, da se to ne bi desilo, da ne biva grđe nego što jest, moli me da govorimo s Hasanonm da se on sam, dobrovoljno odrekne nasljedstva, da ne padne očeva kletva na njega, i da bude manja sramota za porodicu. O tome, dodala je, njen Ajni-efendija ništa ne zna, neće da se miješa između oca i sina, i ona čini sve na svoju ruku, da umanji nesreću, a mi joj možemo mnogo pomoći, ja i hafiz Muhamed jer, čula je, Hasan dolazi u našu tekiju, i to joj je drago da makar ponekad porazgovara s pametnim i dobrim ljudima.

Bio sam joj zahvalan što se tako razgolitila preda mnom. Pokazala je doduše da me ne cijeni mnogo, jer se ne ustručava, ali svejedno, važnije su stvari bile u pitanju.

Neka je blagoslovena hafiz-Muhamedova sumnjiva bolest, stvorila mi je priliku o kakvoj nisam mogao ni misliti. Ni njen otac, pred smrt, ne bi imao više razloga da mi pomogne. Bilo mi je jasno da Ajni-efendija zna za sve ovo, da je možda i smislio riječi koje je njegova žena sa zadovoljstvom izgovorila. On je mogao znati da nije lako lišiti jedinca sina nasljedstva bez stvarnih razloga. A da je bio siguran, da su bili sigurni, ne bi se mnogo brinuli za ugled porodice, i ne bi nas zvali u pomoć. Pa dobro, mislio sam, gledajući je s pažnjom koju sam joj u početku ostao dužan, i nastojeći da mi izraz lica ne bude suviše veseo. U nevolji smo i ti i ja, zbog braće. Ti svoga hoćeš da upropastiš, ja svoga da spasem. Želimo to više od svega, oboje, samo što je moje pošteno, tvoje prljavo. Ali neka bude, ne tiče me se. Ništa ne znam o vama, a čini mi se da jasno vidim koliko možeš da budeš nadmoćna nad svojim beskrvnim kadijom, koji poštuje tvoju snagu i tvoje bogatstvo, jer nema ni jedno ni drugo. Jedna njegova stidna noć, i jedan tvoj odlučniji zahtjev mogli bi da izmijene sudbinu moga brata. Tako malo ulažemo, a toliko mnogo dobijamo.

Gotovo da sam joj otvoreno rekao: u redu, nemamo više razloga da se krijemo. Daću ti Hasana, daj mi moga brata. Tebi do tvog nije stalo, ja bih za svog učinio i mnogo više.

Nisam rekao, naravno. Uvrijedila bi se zbog moje otvorenosti, ne vole je kod drugih.

Rekao sam, pristajući na njenu molbu, da Hasan zaista dolazi u tekiju, da je prijatelj hafiz-Muhamedov (što je bila istina), i moj (što nije bila istina), i da ćemo s njim govoriti da učini što ona traži, jer sam dirnut njenom sestrinskom žalošću i njenom brigom za ugled porodice. Jer ako su oni oštećeni, svi smo oštećeni, i moramo pomoći da ne padne ljaga na ono što je među nama najbolje, da spriječimo zlurade podsmijehe kad se uglednima dešavaju nesreće. A obavezuje me i zahvalnost prema dobrotvoru tekije (pomenuo sam njenog oca namjerno, kad kći neće). I mislim da je dobra ne samo njena namjera već i zamisao, jer bi sve drugo bilo nesigurno. Teško je razbaštiniti prvog nasljednika bez krupnih razloga.

Krupni razlozi postoje.

Govorim o sudu. Hasan trguje stokom, to je istina, ali to nije nepošteno zanimanje. Troši, ali ono što zaradi. Pola imanja dao je svojoj bivšoj ženi, a nije prodao. Teško da ima ikakvih razloga, a ne krupnih.

Osjećao sam se siguran, sigurniji od nje, izmijenio sam odnos u samome sebi. Nismo ono što smo bili u početku, ona gospodska žena lijepih očiju, a ja skromni derviš, vječni seljak, već dvoje jednakih što govore o poslovima. Tu sam jači od nje. Ali dok sam se saglašavao s onim što je govorila, gledala me blagonaklono, bilo joj je to sasvim razumljivo, ali kad sam rekao ono što nije moglo da joj se dopadne, luk njenih obrva počeo je da se grči, pogled joj se zaoštrio. Moje suprotstavljanje joj je izgledalo glupo i inadžijsko.

Otac će ga razbaštiniti, sigurno rekla je prijeteći.

Nisam se mnogo brinuo da li će ga otac razbaštiniti ili neće. Niti me mnogo uznemirila svojom ljutnjom. Htio sam samo da joj razbijem sigurnost, da postignem ono do čega mi je stalo.

Može ga razbaštiniti rekao sam mirno. Ali otac je star i već dugo boluje. Hasan može podići tužbu za obaranje testamenta, i dokazivaće da je otac bio slab, nemoćan, da nije pri punoj svijesti donio odluku, ili da ga je neko nagovorio.

Ko bi mogao da ga nagovori?

Govorim o tužbi. Svejedno ko. Bojim se da bi presuda ispala u Hasanovu korist. Pogotovu što se ne bi sudilo ovdje, zbog Ajni-efendije. A ne smijemo zaboraviti da i Hasan ima veza.

Gledala me ćuteći. Skinula je jašmak davno, jos kad su svijeće donesene i kad je počela svoju ružnu priču. Na lijepom licu od mjesečine oči su sjale u uglovima žiškom odsjaja od plamena svijeća, drhtavo i nemirno. To nije njen drhtaj, ali ga primam kao njen. Malo sam zlurad. Znam da sam je uznemirio, nije vjerovala da ću njenoj zamisli natovariti na vrat ovolike teškoće, mada je sigurno znala za neke.

Posmatrala me netremice, kao da nastoji da vidi trag šale na mome licu, nesigurnost uvjerenja, moguću nedoumicu. Ali vidi samo sigurnost i žaljenje što je tako. Činilo mi se da njena ljutina raste, kao iz ponornog izvora, ješ teža što nije mogla da se suprotstavi dostojnim razlogom, i namjerno sačekavši da je preplavi, spriječio sam da izbije. Pristao sam na sve što je htjela, ali su opravdane zamjerke ostale:

Treba ga nagovoriti, da sve prođe bez tužbe.

Mislio sam da će ustrajati u svome prkosu, osporavaće mogućnost ma kakvog parničenja i mijenjanja očeve volje, a onda će otpočeti drugi razgovor, koji joj nudim.

Odustala je, međutim, od otpora odmah. Žurilo joj se.

Upitala je, otkrivajući svoju neuvjerenost: Da li će pristati?

Treba pronaći dobre i pametne razloge koji ga neće ni naljutiti ni uvrijediti. S njim je teško na prkos.

Nadam se da možete naći dobre i pametne razloge.

To je podsmijeh, ili nestrpljivost. Mislila je da će sve biti lakše.

I ja sam tako mislio.

Pokušaću rekao sam.

Ne znam da li je u mome glasu osjetila nesigurnost, kolebanje, sumnju. Ne znam. Ali moje oduševljenje je zaista klonulo.

Ne vjeruješ da će pristati?

Ne znam.

Da sam izdržao samo još trenutak, da je moja ljubav prema bratu bila malo jača od moralnih obzira u meni, sve bi se svršilo dobro. Ili bi bilo gore. Ali bih možda spasao brata.

Nisam lako odustao od svoje želje, kao što bi moglo izgledati. U jednom jedinom trenu našao sam bezbroj razloga i za jedno i za drugo, i da pristanem i da odbijem, i često je to bio isti razlog, i dok je ona čekala, u kratkom razmaku vremena, koliko da se odahne, bjesnila je u meni oluja. Odlučivao sam o svome i bratovljevom životu. Predaću joj njenog lakovjernog brata, nasješće na savjete prijatelja. Naplatiću za trud i izdaju, ne suviše veliku, jer bi i bez mene učinili što hoće, a ja bih mogao pomoći da sve ipak izgleda ljepše. Zašto da se stidim, zašto da predbacujem sebi? Brata spasavam!

Samo, trebalo je da vičem jače, i uvjerljivije, da nadvičem drugi glas koji me opominjao. Ne znam šta je brat učinio, ne znam koliko je kriv, ne vjerujem da je išta teško, suviše je pošten i mlad za veće zlo. Možda će ga i pustiti uskoro. Ali ako i neće, čak da sam i siguran da neće, mogu li pristati na ovu nepoštenu zavjeru protiv čovjeka koji mi nikad ni ružnu riječ nije rekao? Nije u pitanju imetak, nemam ga i ne poštujem ga mnogo ni kod drugih. U pitanju je nešto drugo, nepravda, prljav postupak, nepoštenje, nasilno oduzimanje prava. Ne cijenim mnogo njenog brata, površan je, lakomislen, čudan, ali i da je gori nego što jest, kako ću se opravdati pred sobom ako ovoj bezobzirnoj ženi pomognem u ovoj hajdučkoj pljački?

Šta sam onda govorio drugima tolike godine? Šta ću reči sebi poslije svega? Živ brat će me neprestano podsjećati na moj ružni čin, koji više neću moći popraviti. Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina.

Tako sam mislio, zaista. Možda će nekome izgledati čudno kako sam mogao da se kolebam između te dvije nejednake stvari, da učinim sitnu izdaju da bih oslobodio brata. Ali kad je čovjek naučio da mjeri svoje postupke strogim mjerilima savjesti, bojeći se grijeha možda i više nego smrti, onda to i nije tako čudno.

Osim toga, znao sam, potpuno sam bio siguran, treba samo da odem Hasanu i da mu kažem: odreci se, zbog moga brata, odrekao bi se, odmah.

Ali nisam mogao, nisam htio ništa da joj kažem dok s njim ne razgovaram.

Požurivala me, razbijajući moje kolebanje:

Ne bih zaboravila učinjenu uslugu. Stalo mi je da se ne diže buka oko naše porodice.

Čime bi vratila uslugu, veliki Bože!

Ustani, Ahmede Nurudine, ustani i izađi.

Javiću ti rekao sam, utirući put za ponovno videnje.

Kada?

Čim Hasan dođe.

Vraća se za dan, dva.

Onda za dan, dva.

Ustali smo u istom času.

Njena lijepa ruka nije se podigla da sakrije lice. Bili smo u zavjeri.

Nešto se ružno desilo među nama, i nisam bio siguran da sam ostao potpuno čist.

[2] Moto na početku svakog poglavlja uzet je iz Kur-ana.

[3a] [3b] [3c] [3d] Islamski mislioci i pjesnici, Ragib Isfihani, Ibn-Sina, Imami Gazali, Mevlana Dželaludin.

[4] Kur-an.

_________________


Poslednja prepravka: Yasmin datum Pet Dec 03, 2004 5:54 pm; ukupno izmenjena 1 put
 
Yasmin
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 58

Datum registracije: 31 Avg 2004
Poruke: 14175
Mesto: zemlja nedodjija

netherlands.gif
PorukaPostavljena: Pet Dec 03, 2004 5:53 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

3.
Moj Bože, oni ne vjeruju!



Nemir me strpljivo čekao, kao da sam ga ostavio pred ovom kućom, i opet ga uzeo kad sam izašao.

Samo je sad bio složeniji nego maloprije, obogatio se, otežao, postao neodređeniji. Nikakvo zlo nisam učinio, ali je ostalo sjećanje na muklu tišinu, neproziran mrak, čudna svjetlucanja, mučno čekanje, ružnu napetost, skrivene i smiješkom uljepšavane misli, stidne tajne, i činilo mi se da sam nešto promašio, da sam u nečemu pogriješio, ali ne znam u čemu, ne znam kako, ne znam a nisam miran. Teško sam podnosio taj osjećaj nelagodnosti, uznemirenost kojoj nisam mogao da odredim uzrok. Možda zato što nisam pomenuo brata, što nisam nastojao da o njemu govorimo. Ali to sam učinio namjerno, da ništa ne pokvarim. Ili što sam prisustvovao ružnom razgovoru i čuo ružne namjere, a nisam se suprotstavio, nisam uzeo u zaštitu nevina čovjeka; samo, ja sam imao svoje razloge važnije od svega toga, i ne bi bilo pravo da sebi predbacujem previše. Čemu god sam se približio, našao sam opravdanje, a tegoba je ipak ostala.

Bila je mjesečina, krhka i svilena, nišani na mezarlucima bjelasali su se toplo, između kuća ćućorila je razbijena moć, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, čuo se kikot, i daleka pjesma, i šapat, izgledalo je da u ovoj đurđevskoj noći kasaba cepti u groznici. I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga. Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je počelo dobijati čudne razmjere, nisu to više bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet može toliko izobličiti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjačka krv, i niko je utišati ne može. Vidio sam ih po dvoje, čuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova, nisu se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im prigušeni, teški, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji što prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noć ga je puna, poletjeće noćas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesečine, i niko neće ostati razuman, buknuće ljudi strašću i bijesom, ludošću i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda ću ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve griješne, ili kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me srdžba, kao groznica, kao nastup. Zar ništa ne pomaže sve što činimo? Je li riječ božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti?

Iza taraba su se čuli vreli glasovi djevojaka što su spremale miloduh i crvena jaja u bakrače pune vode, da se u ranu zoru izmiju, kao divljaci vjerujući čarolijama cvijeća u noći.

Sram vas bilo, govorio sam u drvenu tarabu, sram vas i stid bilo. Čiju vjeru vjerujete? Kojim se šejtanima predajete?

Uzalud je bilo išta činiti i govoriti te večeri, luđe od drugih. U ponoć otići će ove djevojke pod vodenice i gole se kupati na vodenoj maji što je rasipa vodenični točak, i šejtani, što tad ustaju sa svojih legala, rutavim šapama pljeskaće ih po vlažnim butinama, sjajnim od mjesečine.

Idite kući, kažem mladićima što nailaze, obijesni. Sutra je Đurđev, kaurski svetac, nije naš. Ne činite grijeha.

A njima je svejedno, i cijeloj kasabi je svejedno, niko im ovu noć ne može oduzeti.

To je staro pravo na grijeh u jurjevskoj noći. Čuvaju ga mimo vjere, i protiv nje, pogani u ova dvadeset četiri sata razbludnog mirisa miloduha i ljubavi, miloduha što griješno miriše na ženu i ljubavi što miriše na miloduh ženskih bedara. Grijeh je prosut u tom spregu dana i noći, štedro, kao iz ogromnog vedra, iz zatvorenih mijehova želje. Vuče se staro tuđe vrijeme za nama, jače od nas, javljajući se u pobuni tijela, koja kratko traje, a pamti se do sljedeće pobune. Tako i ne prestaje, i sve ostalo je privid, sve što je između tih iskonskih pobjeda grijeha. I nije toliko nevolja u razbludnosti već u vjekovnom trajanju tuđeg zla, jačeg od prave vjere. Šta smo učinili, šta smo postigli, šta smo srušili, šta izgradili? Da li se uzalud ne borimo protiv prirodnih nagona, jačih od svega što može da poludi razum? Da nije suviše suho i neprivlačno, ono što dajemo u zamjenu za sočno drevno divljanje? Čime se suprotstavljamo čarima pradavnih doziva? Hoće li nas osvojiti daleki divlji preci i vratiti na svoje vrijeme? Ništa drugo ne želim već da moje strahovanje bude gore od istine, ali se bojim da je pogled moje uznemirene duše bistriji nego u moje braće kojima je bliži ovaj svijet od onoga. Nikoga ne tužim, Bože koji sve znaš, i budi milostiv i meni, i njima, i svima griješnim ljudima.

Zapamtio sam tu noć, zapamtio bih je po vrelini kojom me gušila i po praznini kojom me istrugala tuđa strast, da ništa drugo nije bilo. Ali Bog je htio da ona bude drukčija od ostalih, da se u njoj sluči, kao na dugo pripremanom sretanju, sve što je rascijepilo moj život na dvije polovine, i da me odvoji od svega što sam bio četrdeset mirnih godina.

Vraćao sam se prema tekiji, pogružen, utučen, možda jedini nesrećan čovjek te večeri u kasabi, izmučen nemirom izmijenjenih sokaka, pritajenom mjesečinom, bezrazložno oživjelim strahom, nesigurnošću kojom me ispunjavao svijet, kao da sam prolazio između zapaljenih kuća, i mirna zaspala tekija je izgledala kao željeno utočište, čiji će me debeli zidovi vratiti tišini koja mi je potrebna i miru koji neće biti gađenje. Proučiću jasin i u molitvi uspokojiti uzdrhtalu dušu, što pati teže nego što je Bogu drago. Jer pravi vjernik ne smije pasti u očajanje i malodušnost. A ja, griješan, bio sam toliko malodušan da sam i zaboravljao razlog što sam ga našao na putu, i vraćao ga naporom svijesti, da ima za što da se drži moj nemir. Htio sam da žilavi paganski grijeh bude i jedini razlog, kako bih druge ostavio u tami.

Nije trebalo da jurim vještice te noći po sokacima, nije mi bilo stalo do tuđeg grijeha, ali sam htio da okrenem misli od brata i od iskušenja koje mi je poslato, a uspio sam samo da se vratim nespokojan i zatrovan.

U drugim noćima ostajao bih često na mjesečini nad rijekom, puštajući da me polako osvaja tiho palucanje sjećanja, ili nejasnih želja, znao sam kad to smijem, kad god je u meni vedri mir koji ne prijeti burama. Ali kad sam naslućivao makar i nagovještaj uzburkanosti, stješnjavao sam se u četiri zida svoje sobe, i prisiljavao se da idem poznatom tvrdom stazom molitve. Ima u njima nešto prisno zaštitničko, kao u starim porodičnim stvarima koje su postale neprijeteći dio nas samih, one su priznata i primljena utjeha, smiruju i umrtvljuju opasnu misao što ponekad bez naše volje oživi u nama, vjerujemo im ne misleći, svoju slabost stavljamo pod zaštitu njihove prastare snage, umanjujemo svoje ljudske brige i more navikom da ih mjerimo vječnim mjerilima, i stavljajući ih tako u neravnopravan položaj, svodimo ih na neznatne razmjere.

Te noći nisam mogao da ostanem u bašči, potrebno mi je bilo da se odvojim, da zaboravim, a ovdje se sve nametalo kao izazov. Mjesečina je ledena i kao da je zaudarala na sumpor, cvijeće je mirisalo prejako, razdražujuće, počupati bi ga trebalo, pogaziti nogama, da ostane samo čkalj i pusta ledina, da ostane mezarje, bez oznaka, da ne podsjeća ninašto, da ostane gola ljudska misao, bez slika, bez mirisa, bez veze sa stvarima oko nas, i rijeku bi trebalo zaustaviti da ne žubori podsmješljivo, i ptice podaviti po krošnjama i pod strehama da ne ćućore besmisleno, i porušiti sve vodenice pod kojima se kupaju gole djevojke, zagraditi sokake, zakovati kapije, silom utišati život, da ne buja zlo.

Urazumi me, Bože.

Nikad nisam s takvim nerazumnim bijesom mislio o ljudima i životu. Uplašio sam se. Odakle ta želja da ničega ne bude?

Htio sam da uđem u sobu, morao sam da uđem, a nisam mogao. Čudnom snagom zadržavala me noć koju sam mrzio, jača od mene. A kad sam se već predao, osjetio sam da me utišala. Savladala me blagim nasiljem tihih zvukova, snenih i samo sebi važnih, svjetlucavim mrakom što je treperio u jedva vidljivom kretanju, u neobičnim sjenkama i oblicima, u mirisima što su prodirali duboko u krv i postajali dio mene, mirisalo je životom što se sitnim glasićima i pokretima spliće u nešto jako, jače od svega što bih htio, neodvojivo od mene, isto što i ja sam, još nepronađen a željan, zaboravio sam da je maločas mjesečina bila ledena i da je mirisala sumporom, to je bio samo strah od nje, sad ga nema, i mirno svjetlo je nada mnom i nad svijetom, trag nečega u meni, nečega što je moglo biti i što je bilo, nečega što će biti ako ustrajem u ovom praznom stanju, bez odbrane i bez zaštite, sa dignutom ustavom navike i svijesti i volje. Ili će iz crnih podruma moje krvi suknuti nepoznate želje, i biće kasno kad izađu, nikad više neću moći misliti da su pomrle ili ukroćene, i nikad više neću biti ono što sam bio. A činilo mi se da nemam snage da ih zaustavim, da ih vratim u tamu njihovog prinudnog boravka, nisam to čak ni želio. Nejasno mi je kakve su, znao sam samo da su veoma snažne. Nevine nisu, sigurno, ne bi se krile.

U tom času nemoći i čekanja, a želio sam da potraje, Bog me spasao od opasnog razgrađivanja. Kažem Bog, jer slučaj ne bi mogao biti tako tačan, tako izračunato predusretljiv, da dođe baš u onom neuhvatljivo malom djeliću vremena kad su nepoznate snage u meni počele da rastu, nepoznate, još neobasjane mojim unutrašnjim vidjelom, ali nagomilane i upola oslobođene. Poslije, dok sam razgovarao sa Mula-Jusufom, drago mi je bilo što se nisu otele, ali sam žalio što nisam vidio kakve su. Zato sam bio rastresen, u sebi, pred drugima sam naučio da se krijem.

Prišao je tiho, čuo sam ga tek kad je zaškripao pijesak pod njegovim opreznim nogama, i kad me oprljio njegov stišani dah. Znao sam odmah ko je, i ne okrećući se, jer niko ne gazi tako nečujno, suviše je rano usvojio oprezan korak.

Jesam li te omeo u razmišljanju?

Nisi.

I glas mu je tih, skriven, ali još nevješto, ptice pjevaju u njemu. I oči ga izdaju, svijetle su i nemirne.

Ništa ga ne pitam, sam treba da kaže. Pristao je da nema ličnih tajni, osim onih koje niko ne može saznati. Red u tekiji je strog, i zapamtio bih da nije rekao gdje se zadržao.

Bio sam u Sinanovoj tekiji. Abdulah-efendija je govorio o spoznaji.

Abdulah-efendija je mističar. On pripada bajramijskom redu.

Znam.

Šta je govorio?

O spoznaji.

To je sve što znaš? Nisi ništa zapamtio?

Zapamtio sam stihove koje je tumačio.

Čije stihove?

Ne znam.

Da čujem.

»Tajnu božjeg jedinstva

ne zna Ahriman.

Pitaj Asafa, on zna.

Može li vrabac pojesti zalogaj kao Anka-ptica?

Može li jedna testija zahvatiti vodu velikog mora?« [*]

To su Ibni Arebini stihovi. Govore da je spoznaja božje mudrosti moguća samo odabranima, samo rijetkima.

A šta ostaje nama?

Da spoznamo ono što možemo. Ako vrabac ne može progutati zalogaj Anka-ptice, uzeće koliko je u stanju. Testijom ne možeš zahvatiti cijelo more, ali i ono što zahvatiš i to je more.

Naglavce, sa strašću i uživanjem sam se bacio na to olako pobijanje Ibni Arebine mistike, možda prvi put uviđajući da su nebesa i tajne svemira, da su tajne smrti i postojanja, najpogodnija oblast u koju se može pobjeći od ovozemaljskih briga. Kad ne bi postojale, trebalo bi ih izmisliti, kao pribježište.

Ali ovaj mladi čovjek nije prikladan sabesjednik. Čovjek doduše najčešće govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih riječi. A on je stajao preda mnom, lica osvijetljena mjesečinom tako jasno da se na njemu vidjela svaka crta. Stajao je poslušno, nije mogao da ode dok ga ne otpustim, ali je misao njegova otišla bez njega, bogzna kuda i kako daleko, nju nisam mogao da zadržim, i ostavila njegovo tijelo da praznim prisustvom izražava dužnu poslušnost. A stihovi i mistika i spoznaja bili su tako daleko od njegove pažnje i od mogućnosti njegova shvatanja, da je sigurno slušao samo očima, posmatrajući micanje mojih usana. Bilo je besmislenije nego da sam riječi vikao u prazan bunar, bar bi ih odjek vraćao. Nije se ni trudio da shvati. Da se saglasi sa mojom mišlju, makar je i ne shvatio. Nije on dugo slušao stihove u Sinanovoj tekiji.

Neiskusan je, izložio se mjesečini, još ne umije da se krije tamom i lažnim izrazom, oči su mu širom otvorene, tobože sluša. Ali sjaj nečeg viđenog prije ovog časa, svjedoči protiv njega, kazuje da me ne čuje, izdaju ga. Šta je u njima? Kakva slika ili sjećanje, kakva riječ što još odzvanja, kakvo to sneno pamćenje, kakav grijeh? Bljedilo mjesečine nije ugasilo zdravu boju njegovih obraza, osjenčenih muškim crtama mladog težaka, ženika, i snagom jake krvi. Šta traži u ovoj tišini svetog mjesta, u tvrdim okovima derviškog reda, on je od ovog svijeta, od ove đurđevske noći, od ove osvijetljene mlake tame što zove u grijeh, miris miloduha je na njemu, donio ga je na rukama, u dahu, prožet je čarolijom ostrašćenih sokaka, čuo je tetrijebski šapat i ogluhnuo od njega, možda mu u obeznanjenom dlanu još bije udar krvi nekog drugog mladog tijela i teško stišavani plamen suklja iz njega kroz otvore očiju. Opoganjen je ovom poganskom noći, uprljan, oprljen, osvijetljen, očišćen, trebalo bi ga staviti večeras pod sedam katanaca da ne izgori u svojoj i tuđoj vatri, ugušiće ga ova tekijska tišina, i samoća, zašto se ne vrati u noć i ne bude ono što je, teško će dočekati daleku zoru, miloduh miriše večeras, nešto se dešava večeras, nešto je strašno večeras, mjesec dugo neće zaći, po zgrudvanoj svjetlosti punoj omamljujućih sjenki prštaće varnice vodenih kapi pod vodenicama, pod johama, mjesec će sjati cijelu ovu noć, mjesec će zvati cijelu ovu noć, otići treba, s njim, otići sam, otići i lutati, otići i ne vratiti se, otići i umrijeti, otići i živjeti, ove noći što ostaje kad se sve gubi.

Eto, provalilo je.

Sigurno nije trajalo duže od trena, koliko očni kapak da se spusti, znao sam po tome što je mladić stajao preda mnom sa sleđenim odsutnim smiješkom, ništa nije čuo, ništa osjetio od orljave u meni, nezačuđen ludilom što me iznenada obuzelo. Došlo je, kao buna, poslije muke i straha zbog brata, poslije sumnji što su me uzdrmale u korijenu, provalila je sila života što čeka da se poruše temelji koje smo gradili, i kao bujica odnijela dugo njegovane zasade, ostavivši krš i pustoš. Nisam mogao tada, u tom času zaprepaštenja, da sudim sebi, ni da se kajem, ni da se molim, suviše je još sve bilo vrelo. Kao da je grom udario i sprljio me, oduzevši mi snagu.

Idi, rekao sam mu tiho. Idi, rekao sam. Možda nisam ni rekao, ali on je razumio, po micanju usana, ili po pokretu ruke, jer je želio da ode, i otišao je, ne žureći, da ne pokaže nestrpljenje koje ga je sigurno gonilo da što prije ostane sam s onim što je donio u očima. Idi, rekao sam, jer on je bio svjedok moje slabosti, nesvjestan, slijep i gluh, ali ja znam da je bio tu, i nisam želio da ga se stidim. Ni da ga mrzim. Htio sam da ostanem sam sa sobom.

Znao sam za nemire i uzbune u sebi i ranije, ali to je nailazilo i odlazilo, kao trenutno gubljenje svijesti, kao neobjašnjivi prkos redu u sebi. Bila su to kratka posrtanja, koja nisu ostavljala traga. A te noći činilo se da me zadesila potpuna pometnja, da su sve veze popucale u meni, i da nisam ono što sam bio. Sagledao sam jednu svoju mogućnost, koja bi mogla da postane razorna, ako ustraje.

Prvo što sam osjetio bio je strah, još dalek, ali dubok, siguran, kao izvjesnost da ću platiti taj trenutak. Kazniće me Bog mukom savjesti, i neću dugo čekati da se javi. Možda ove noći, možda sad.

Ali se ništa nije desilo. Stajao sam na istom mjestu, nogama ukopan u pijesak baštenske staze, rastresen i umoran, jedva još vreo od vatre što je buknula u meni. Oprosti mi, Bože, šaptao sam nesvjesno, bez učešća, ne sjećajući se molitve koja bi mi u tom času mogla pomoći.

Odmaknuo sam se sa tog mjesta, kao da sam bježao, i stao uz ogradu nad rijekom.

Činilo mi se da nijedne misli u meni nema, da su mi čula pretrnula od udara. Ali za čudo, bio sam svjestan svega, osjetljiviji i prijemljiviji za sve oko sebe nego maloprije. Uho je hvatalo zvonke šumove noći, jasne i prečišćene, kao da su se odbijali od stakla. Razlikovao sam svaki posebno a svi su se opet slivali u zajedničko brujanje, vode, ptica, lakog vjetra, izgubljenih dalekih glasova, tihog hujanja noći što se lagano giba pod udarima nepoznatih i nevidljivih krila. I ništa mi sve to ne smeta, ne uznemiruje me, htio bih da je više tih glasova, šumova, brujanja, lepeta, da je više svega, izvan mene, možda sam i čuo tako jasno da ne bih slušao sebe.

Bilo je to vjerovatno jedini put u životu da su se glasovi i šumovi, da su se svjetlo i oblici, javljali kao ono što jesu, kao zvuk, šum, miris, obličje, kao znak i objava stvari izvan mene, jer sam slušao i gledao izdvojen, neumiješan, bez tuge i bez radosti, ne kvareći ih i ne popravljajući, živjeli su sami, bez mog učešća, neizmijenjeni mojim osjećanjima. Tako samostalni, istiniti, nepretopljeni u moju misao o njima, ostavljali su pomalo ravnodušan utisak, kao tuđa neprepoznata stvar, nešto što se dešava, što biva mimo svega, zaludno i nepotrebno. Isključio sam se, i bio isključen, odvojen od svega oko sebe, i svijet je prilično avetinjski, živ ali ravnodušan. A i ja sam osamostaljen i neprobojan.

Nebo je ispražnjeno i pusto, nije ni prijetnja ni utjeha: gledao sam ga tako izmijenjeno, izvrnuto i razbijeno u vodi, blizak odsjaj a ne tajanstveno prostranstvo. Odsjevi kamenih bjelutaka vidjeli su se u bistroj vodi, kao trbusi riba što spavaju ili umiru na plitkom dnu, pritajeni i nepomični poput mojih misli, ali one će isplutati, neće ostati na dnu mene. Pa neka ih, neka ustanu kad ožive, kad budem mogao da ih primim sa značenjem koje nije samo nagovještaj. Za sad su mirne, i možda moja čula blago piruju, u zatišju, za koje ne znam koliko će trajati, svoja i oslobođena. Za čudo, čula su čista i nevina kad ih ja ne opterećujem nasiljem misli, ili želja, oslobađala su i mene i vraćala me u mir, u neko daleko vrijeme koje možda nije ni postojalo, toliko je lijepo i čisto da ne vjerujem u njegovo bivše postojanje, iako ga sjećanje nosi. Najljepše bi bilo ono što je nemoguće, vratiti se u taj san, u nesaznano djetinjstvo, u zaštićeno blaženstvo toplog i tamnog praizvora. Nisam osjećao tugu i ludost takve žudnje, koja nije želja, jer je neostvariva i kao pomisao. Lebdjela je u meni kao stišana svjetlost, okrenuta nekud unazad, u nemoguće, u nepostojanje. I rijeka je tekla unazad, sitni nabori vode okovani srebrom mjesečine nisu oticali, a rijeka je opet tekla svome izvoru, kamena riba bijelog trbuha isplivala je na površinu, a rijeka je opet tekla svome izvoru.

Tada mi je došlo do svijesti da to oživljava moja misao, počinjući da preobraća ono što vidim i čujem u bol, u sjećanje, u neostvarive želje. Iscijeđeni sunđer moga mozga počeo je da se natapa. Vrijeme odvajanja bilo je kratko.


[*] Anka-ptica: ogromna ptica iz perzijske legende,

Ahriman: perzijski bog zla i tmine,

Asaf: legendarni mudrac.

_________________
 
Yasmin
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 58

Datum registracije: 31 Avg 2004
Poruke: 14175
Mesto: zemlja nedodjija

netherlands.gif
PorukaPostavljena: Pet Dec 03, 2004 5:58 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

4.
Zar mislite da će čovjek postići ono što želi?



Na sokaku, pored tekijskog zida, zaraslog u bršljan, čuli su se koraci. Nisam obratio na njih nikakvu pažnju, jedva sam ih i zapazio, po nečemu što je moglo da izgleda neobično, ali je utisak ostao sasvim površan, neprovjeren, rastresenost mi nije dopuštala da povežem pojavu i mogući uzrok. Nije me se ticalo ni ko je mogao da prolazi u to kasno pretponoćno doba pored tekije, posljednje kuće na izlasku iz kasabe. Ništa se u meni nije pokrenulo, nikakav predosjećaj, nikakva slutnja, ti koraci su imali značaja koliko i let noćnog leptira, i ništa me nije upozoravalo da bi mogli biti presudni u mome životu. Kakva je to šteta i kakvo čudo što čovjek ne osjeća ni najneposredniju opasnost koja mu prijeti. Da sam znao, zatvorio bih teški mandal na kapiji, i ušao u kuću, neka se tuđe sudbine rješavaju bez mene. Ali nisam znao, i nastavio sam da posmatram rijeku, nastojeći da je vidim kao trenutak ranije, nju samu, bez sebe. Nisam uspijevao, skoro će ponoć, pomalo sam sujevjerno išao u susret tom času buđenja duhova svakakvog mraka, očekujući da se nešto desi i od ove moje tišine, dobro ili zlo.

Koraci su se vratili, tihi, tiši nego maloprije. Nisam znao kakvi su, a bio sam siguran da su isti. Nešto u meni je znalo, uho je zapazilo neobičnost o kojoj nisam razmišljao, i zapamtilo je: jedan korak je oprezan, drugi nečujan, možda čujan samo zato što je bilo nemoguće zamisliti da neko ide na jednoj nozi, pa sam sam stvarao privid tog drugog nepostojećeg koraka. Noćobdija se nije čuo, jo li to poranio neki jednonogi duh?

Koraci su zastali pred kapijom, onaj stvarni, tih i oprezan, i moj, nečujni.

Okrenuo sam se i čekao. Počeli su da me se tiču, nametnuli su se jezom. Još sam mogao da priđem kapiji i da gurnem mandal, a nisam to učinio. Mogao sam da se prislonim na crvotočno drvo vrata i da čujem diše li taj neko ili je odletio ili se pretvorio u mrak. Čekao sam, pomagao slučaju nemiješanjem.

Sokakom su se čuli koraci, više ih je, u trku, užurbani i usopljeni. Hoće li im se jednonogi pridružiti, ili ga više nema?

Kapija se otvorila, i neko je ušao.

Stao je na kamenu ploču dovratka i naslonio se leđima na široka vrata, kao da je klonuo, ili ih drži da se ne otvore. Bio je to nesvjestan i uzaludan pokret, njegovo krhko sitno tijelo nikoga ne bi zadržalo.

Dva drveta su bacala sjenku na kapiju, a on je stajao u procijepu svjetla, kao osuđen, izdvojen, izložen, a sigurno bi volio da se skloni u najgušću tamu. Ali nije smio da se makne, koraci su u trku prošli pored kapije, protutnjali kaldrmom, pa se utišali kod okuke u sutjesci, tu je arnautska straža, sigurno su gonioci pitali za ovog što stoji razapet na vratima. Znali smo i ja i on da će se gonitelji vratiti.

Gledali smo se, nepomični na svojim mjestima, i čutali. Preko cijele širine vrta vidio sam na ploči dovratka jednu njegovu bosu nogu, i lice bjelje od tekijskog zida. U tom bijelom licu, u nemoćno razapetim rukama, u ćutanju, bio je užas čekanja.

Nisam se micao, nisam govorio, da ne poremetim tu uzbudljivu igru gonjenja i bježanja. Što je naš položaj postajao nemogućniji, čekanje je postajalo sve napetije. Osjećao sam da sam uvučen u nešto neobično, teško i surovo, nisam znao ko je od njih surov, ovaj što bježi ili ovi što gone, nije mi bilo ni važno tada, hajka je mirisala na krv i smrt, i sve se rješavalo pred mojim očima. Sinulo mi je u mislima da se to zapleo u krvav čvor sam život, možda malo prejako, sabijeno, preblizu, izraženo grubo, a uvijek isto, u svim malim i velikim gonjenjima, koja ne prestaju. Nisam bio ni na jednoj strani, a moj položaj je izuzetno važan. Uzbuđivalo me što sam mogao da budem sudija, i samo jednom glasnom riječju sve da presudim. Sudbina ovog čovjeka bila je u mojim rukama, ja sam mu bio sudbina, nikad nisam osjetio toliko moći u onome što sam mogao da učinim. Nisam ga odao, a nevin pozdrav ili tihi kašalj mogli su da ga upropaste, ne zato što me njegove oči, koje sa svog mjesta i ne vidim dobro, sigurno preklinju za milost, ni što bi to možda bilo nepravedno, već što sam htio da se igra produži, da budem gledalac i svjedok, užasnut i uzbuđen.

Gonioci su se vratili, ne više u trku, hodom, zbunjeni, bijesni, jer se sve zaplelo, sad oni više nisu samo progonitelji već i krivci: njegovo bjekstvo značilo bi njihovu osudu. Ovdje se ništa nije moglo riješiti mirno, ishod mora biti ružan, ma kakav da je.

Ćutali smo svi koji smo bili upleteni u ovu igru, ja, gonjeni, i gonitelji. Samo su arnauti-stražari, na bentu u tjesnacu, pjevali otegnutu pjesmu iz svoga zavičaja, i ta strana tužaljka, što je ličila na divlji jecaj, činila je naše ćutanje još težim.

Koraci su se približavali, utišani i neodlučni, počeo sam da ih pratim sa dubokom napregnutošću, pomalo i gonilac i gonjeni, jer nisam ni jedno, strasno sam želio da bude uhvaćen i da pobjegne, čudno se miješao u meni strah za gonjenog i želja da viknem gdje se nalazi, i sve se to pretvaralo u mučno uživanje.

Gonitelji su zastali pred vratima, prestao sam da dišem, damara nabijenih nestrpljenjem proživljavao sam taj trenutak koji je rješavao i moju sudbinu.

Ni gonjeni sigurno nije disao, samo ga je tanka daska dijelila od gonilaca, ni pedalj razmaka nije ih razdvajao, a bili su daleko, kao planinom razdijeljeni, oni neznanjem, on nadom. Ruke su mu još razapete, a lice blješti kao fosfor. Od uzbuđenja počele su da se mute pred mojim očima račve njegovih ruku i nogu, ali je bijela mrlja lica ostala kao znamenje njegove groze.

Hoće li gonioci otvoriti kapiju i ući? Hoće li mu se omaknuti noga na glatkom kamenu, i upozoriti ih? Hoću li se nakašljati, od uzbuđenja, i dozvati ih? Opirao bi se samo tren, borila bi se dva očaja, a njih je više, i našli bi se oči u oči. To bi mu bio kraj, oborili bi se na njega, sa surovošću zbog straha i srdžbe što su ga izgubili, i zbog sreće što su ga našli. Ja bih gledao, zgađen raspletom, i molio bih samo da odu iz tekijske bašče. Ali toga časa osjećao sam se kao gonjeni, slučajno, jer se moglo desiti da mislim i kao gonitelji, a možda i nije slučajno, Njega sam vidio i želio da nevidljivi ljudi odu ispred kapije, da ne vidim ružni kraj. Činilo mi se da ta moja želja pomaže čovjeku što se tako nemoćno bori za život da mu daje neke izglede na sreću.

I zaista, kao da je moja napregnuta volja djelovala, koraci su se odmaknuli od kapije, pa zastali u neredu, neko od njih nije siguran da li bi trebalo pokušati, još su mogli da se vrate, ali nisu, krenuli su niz sokak, prema kasabi.

Čovjek je još stajao u istom položaju, ali je sigurno ukočenost njegovih mišića popuštala, i što se koraci više udaljuju, snaga mu je sve slabija.

Dobro je što se tako svršilo. Da su ga uhvatili, ili tukli preda mnom, ostala bi mi surova slika dugo u pameti, a moglo bi da se javi i kajanje što sam u jednom trenutku bio spreman da im ga predam, i što sam uživao, bolno, ali uživao, u tom ljudskom lovu. Ovako će kajanje, ako se i javi, biti slabije.

Nisam mislio ko je kriv a ko prav, čak me se nije ni ticalo, ljudi raščišćavaju svoje račune i krivica se lako nađe, a pravda je pravo da učinimo ono što mislimo da treba, i onda pravda može da bude sve. I krivda isto tako. Dok ništa ne znam, nema ni određenja, i neću da se miješam. Doduše, već sam se umiješao, ćutanjem, ali to je miješanje koje me ne opovrgava, uvijek mogu da ga opravdam razlogom koji će mi biti najpogodniji, ako istinu saznam.

Pošao sam prema tekiji, ostavljajući čovjeka samome sebi, sad može da učini što mu je drago. Hajka je minula, neka ide svojim putem. Gledao sam preda se, u pijesak staze i zelene rubove trave, da ga isključim, da pokidam i one tanke niti veze što je postojala među nama samo tren ranije, da ostane ono što je, nepoznati, s kojim se ne ukrštaju ni moje oči ni moj put. Ali, i ne gledajući, vidio sam mu bjelinu košulje i bljedilo lica, možda u sebi, po slici koju pamtim, vidio sam da je opustio ruke i sastavio noge, nije više napregnut, ni svezan u čvor drhtavih živaca što žive samo za taj čas trajanja koji odlučuje život ili smrt, već čovjek riješen trenutne muke, da bi bio oslobođen za misao o onome što ga čeka. Jer, znao sam, ništa nije odlučeno između njega i onih što ga love, samo je produženo, odgođeno na nepoznato vrijeme, možda samo na sljedeći čas, jer on je bio osuđen da bježi a oni da ga hvataju. A onda mi se učinilo da je podigao ruku, neodlučno, jedva je odvojivši od tijela, kao da je htio da me zaustavi, da mi nešto kaže, da me privoli da se umiješam u njegovu sudbinu. Ne znam jesam li to vidio i je li to zaista učinio, ili sam pogadao pokret koji bi mogao, koji je morao da učini. Nisam se zaustavio, nisam htio da me se više tiče. Ušao sam u tekiju, okrenuvši ključ u zarđaloj bravi.

U sobi sam još čuo taj škripavi zvuk kojim sam se odvojio. Za njega je to bilo oslobođenje, ili možda još veći strah, konačna usamljenost.

Osjećao sam potrebu da uzmem knjigu, Kur-an, ili neku drugu, o moralu, o velikim ljudima, o svetim danima, umirila bi me muzika poznatih rečenica kojima vjerujem, o kojima čak ne mislim, nosim ih u sebi kao krvotok. Nismo ga svjesni, a sve nam je, omogućava da živimo i dišemo, drži nas uspravne, daje svoj smisao svemu. Uvijek me je čudno uljuljkivala ta povorka lijepih riječi o stvarima koje znam. U tom poznatom krugu kojim se krećem, osjećam se siguran, bez busija kojima prijete ljudi i svijet.

Samo, nije dobro što sam htio da uzmem ma koju knjigu, i što sam tražio zaštitu poznatih misli. Čega sam se bojao? Od čega sam htio da pobjegnem?

Znao sam, onaj čovjek je još dole, u bašči, čulo bi se da je otvorio kapiju. Nisam upalio svjetlo, stajao sam u žutoj tami sobe, s nogama u mjesečini, i čekao. Šta sam čekao?

Bio je još dole, sve je u tome. Dosta što ga je tekija spasla, treba da ode. Zašto ne odlazi?

U sobi miriše na staro drvo, na staru kožu, na staro disanje, sjenke su samo prolazile njome, ponekad, već mrtvih mladih djevojaka, navikao sam na njih, tu su živjele prije mene. A sad se u ovaj stari mir, u ovo staro sklonište uselio nov, nepoznat čovjek sa bijelom mrljom lica, i sa rašljama nogu i ruku, što je, u muci, sam sebe razapeo na vratima. Znao sam da je promijenio položaj, vidio sam kako mu se tijelo opustilo, kao da mu je odjednom polomljen cijeli splet kostiju, i to je bilo novije, i važnije, i bolnije, a ja sam pamtio njegov raniji grč i napor, njegovu napetost, koja živi, bori se, nikome se ne da, pamtio sam razapete opruge njegovih mišića sposobnih na čudo. Više sam volio tu sliku nego onu drugu, porušenu. Od nje sam se više nadao, lakše me oslobađala, obećavala da se osloni na vlastite moći. Druga je bila zavisnost, nenadanje, potreba za osloncem. Sjetio sam se onog viđenog, ili neviđenog pokreta, kojim je želio da okrene moje oči prema svojima. Zvao me, molio da ne prođem pored njega i pored njegova straha kao da me se ništa ne tiče. Ako to nije učinio, ako sam ja samo zamislio taj neizbježni pokret života koji se brani i zove u pomoć, onda je ostao potpuno bez snage, a sad i bez nade. Šteta što ništa ne znam o tom čovjeku. Ako je kriv, ne bih mislio o njemu.

Prišao sam prozoru, i uplašio se mjesečine što mi je udarila u lice. Kao da me je prokazala. Pogledao sam, sa strane, nije ga više bilo na kapiji, otišao je. Pogledao sam slobodnije po bašči, da je vidim pustu. Ali nije otišao. Stajao je pod drvetom, u sjeni, prilijepljen uz drvo. Opazio sam ga kad se pomaknuo, i njegove noge su u mjesečini, sjena ga je sjekla iznad koljena.

Nije gledao u kuću, ni u prozor, od mene više ništa nije očekivao. Osluškivao je prema sokaku, čuo je sigurno čak i korak mačke, meškoljenje ptice, svoj utišan dah. Pogledao je u krošnju drveta, i ja za njegovim pogledom: lagano se njihala pokrenuta ponoćnim vjetrom. Da li je molio da se utiša ili je proklinjao njeno šuštanje? Jer više nije mogao da raspozna šumove izvan tekijskih zidova, koji su mu mogli vrijediti koliko i život.

Okrenuo se oko drveta, s leđima uz stablo, u krugu pomičući posrebrene noge, pa se odvojio, korakom koji se nije čuo, kao bez težine, prišao dvorišnoj kapiji i oprezno je zatvorio mandalom. Zatim se vratio, i krijući se ispod sjenke drveća, došao do ograde, nadnio se nad rijeku, pogledao gore, u tjesnac, i niz maticu, prema kasabi, pa se povukao i nestao u gustom žbunju. Da li je nešto čuo ili vidio, ili ne smije da izađe, ili nema kud?

Volio bih da znam je li kriv.

I eto, prošao sam pored njega, pogleda oborena u zemlju, zaključao tekijska vrata, zatvorio se u svojoj sobi, a nisam se odvojio od tog čovjeka što je nahrupio u ovaj mir, prisilivši me da mislim na njega i da, stojeći uz prozor, posmatram njegov oživjeli strah. Učinio je da zaboravim na tuđi grijeh u ovoj đurđevskoj noći, i na početak svoga, i na dvije čudesne ruke u sumrak, i na brigu. A možda je baš bilo zbog nje.

Trebalo je da okrenem leđa prozoru, da upalim svijeću, da odem u drugu sobu, ako ne bih htio da ga nepotrebno muči osvijetljeni prozor, da učinim šta bilo, samo ne ono što sam učinio. Jer to je vezanost, bolesno zanimanje, neriješenost u sebi. Kao da nisam više imao povjerenja u sebe i svoju savjest.

Ovo skrivanje je djetinje, ili još gore, kukavičko, nemam čega da se plašim, čak ni sebe, zašto se pravim da ne vidim čovjeka, i dajem mu priliku da ode a on to neće, zašto se pretvaram kao da nisam siguran da je u tekijskoj bašči, da krije zločin ili bježi od njega? Nešto se dešava, nimalo nevino, znam da se stalno dešavaju teške i surove stvari, ali ovo je pred mojim očima, ne mogu da ga otisnem u neznano i neviđeno, kao sve ostalo, i neću da budem ni krivac ni nevoljni saučesnik, hoću slobodno da se odlučim.

Sišao sam u bašču, mjesec je svijetlio na kraju neba, uskoro će zaći, dafina je počela da cvjeta, vazduh je okužen njome, treba je posjeći, otužna je, nametljiva. Osjetljiv sam suviše na mirise ponekad, cijela zemlja vonja nepodnošljivo i guši me, dolazilo je to iznenada, sa uzbuđenjem, izgleda, iako ne znam kakve to međusobne veze može da ima.

Stajao je u spletu šiblja, ne bih ga našao da nisam znao gdje je, lice mu je bez crta, potrto polusjenom, on mene bolje vidi, otkriven sam svjetlom, pa mi se čini da sam go, a ne mogu da se zaklonim. Pretvorio se u šiblje, izrastao u grane, počeće da se njiše pod vjetrom noćnikom što kroz tjesnac silazi s planine.

Treba da ideš rekao sam šapatom.

Kuda?

Glas mu je čvrst, dubok, kao da nije onaj sitni čovjek preda mnom.

Odavdje. Svejedno kuda.

Hvala ti što me nisi odao.

Neću da se miješam u tuđe stvari, zato i želim da odeš.

Ako me otjeraš, umiješao si se.

Možda bi bilo najbolje.

Jednom si mi pomogao. Zašto da to sad pokvariš? Moglo bi ti nekad zatrebati lijepo sjećanje.

Ništa ne znam o tebi.

Sve znaš o meni. Gone me.

Sigurno si im zlo učinio.

Nikakvo zlo nisam učinio.

Šta misliš sad? Ne možeš ostati ovdje.

Pogledaj, je li stražar na mostu?

Jest.

Čekaju me. Svuda su okolo. Zar me goniš u smrt?

Derviši ustaju rano, vidjeće te.

Skloni me do sutrašnje večeri.

Putnici mogu da naiđu. Namjernici.

I ja sam putnik namjernik.

Ne mogu.

Onda zovni stražare, tu su, iza zida.

Neću da ih zovem. I neću da te sklonim. Zašto da ti pomognem?

Nizašto. I skloni se, tebe se ovo ne tiče.

Mogao sam da te upropastim.

Nisi imao snage ni za to.

Zbunio me, nisam bio spreman na ovaj razgovor. Najviše me iznenađivalo, iz riječi u riječ, to što sam očekivao da susretnem sasvim drukčijeg čovjeka. Prevarila me slika razapetih ruku i nogu na kapiji. Zamišljao sam ga, prema žaljenju, prema bijeloj mrlji lica, prema slaboj odbrani tanke daske, kao jadnog, uplašenog, izgubljenog čovjeka, mislio sam čak da znam kakav mu je i glas, drhtav, nesiguran, a sve je bilo drukčije. Vjerovao sam da će ga smekšati jedna moja riječ, da će ponizno gledati u mene, jer je bio u bezizlaznom položaju, jer je zavisio od moje zle ili dobre volje. A njegov glas je miran, čak nije ni srdit, činilo mi se da zvuči gotovo veselo, podsmješljivo, izazovno, da ne odgovara ni nabusito ni ponizno već ravnodušno, kao da je iznad svega što se dešava, kao da zna nešto što ga čini sigurnim. Toliko je iznevjerio moja očekivanja, da sam sigurno i pretjerivao u ocjeni njegove mirnoće. Začudilo me i kako je tražio da ga sklonim, kao da je to najobičnija stvar, usluga koja bi mu dobrodošla ali nije presudna. Molbu, ili zahtjev, nije ponovio, lako je odustao, nije se ljutio što sam ga odbio, nije ni gledao u mene, osluškivao je, malo podignute glave, ne očekujući više moju pomoć. Ne očekujući više ničiju pomoč, znao je da mu sad niko ne smije pružiti ruku, da nema ni rođaka ni prijatelja ni poznanika, osuđen da bude sam u nesreći. Oko njega i njegovih gonitelja ostavljen je prazan prostor.

Sigurno misliš da sam rđav čovjek.

Ne mislim.

Nisam. Ali ne mogu da ti pomognem.

Svako svoje zna.

Ni to nije prijekor, ni pomirenost sa nesrećom, već primanje onoga što jest, neko drevno gorko saznanje o nikakvoj volji ljudi da pomognu osuđenom čovjeku, svih ljudi, i mene je ubrojio u njih, i ne iščuđava se radi toga. To ga nije slomilo, nije mu oduzelo snagu, nije se obazirao izgubljeno oko sebe, već vrlo sabrano, vrlo određeno, odlučan da se bori sam.

Upitao sam zašto ga gone. Nije odgovorio.

Kako si pobjegao?

Skočio sam sa stijene.

Jesi li ubio koga?

Nisam.

Jesi li ukrao, oteo, učinio kakvu sramotu?

Nisam.

Nije žurio da se opravda, nije se trudio da me ubijedi, odgovarao je na moja pitanja kao da su suvišna i dosadna, ne cijeneći me više ni po dobru ni po zlu, ni kao opasnost ni kao nadu: nisam ga izdao a neću da mu pomognem. Začudo, to prelaženje preko mene, kao da sam drvo, žbun ili dijete, pogodilo je moju sujetu, nekako me obezličavalo i umanjivalo, oduzimalo mi vrijednost ne samo u njegovim već i u mojim vlastitim očima. Nije me se ticao, nisam znao o njemu ništa, nikad ga više vidjeti neću, a stalo mi je do njegova mišljenja, uvrijedilo me što se drži kao da me nema. Volio bih da se ljutio.

Napuštao sam ga, a uznemiravala me njegova samostalnost.

Stajao sam tako, i stajao, u mirisu dafine što me gušila, u đurđevskoj noći što je živjela za sebe, u bašči što je postala svoj svijet, stajali smo, čovjek do čovjeka, bez radosti što smo se sreli, bez mogućnosti da se razdvojimo kao da se nismo sreli. Mučno sam razmišljao šta da učinim s njim što se pretvorio u granje, da ne učinim zlo, da ne podržim tuđi grijeh, ne znajući kakav je, želeći da se ne ogriješim o savjest a ne nalazeći rješenje.

Čudna je to bila noć, ne samo zbog onoga što se dešavalo, već kako sam to primao. Razum je govorio da se ne miješam u ono što me se ne tiče, a umiješao sam se toliko da nisam vidio izlaza, duga navika da vladam sobom odvela me u sobu a vratio sam se gonjen nekom novom potrebom, tekijski i derviški red me naučio da budem tvrd a stajao sam pred bjeguncem ne znajući šta da učinim, a to je već značilo da činim što ne treba. Svi su razlozi govorili da ostavim čovjeka njegovoj sudbini, a išao sam s njim njegovim klizavim i opasnim putem, koji nije mogao da bude i moj.

I još dok sam mislio o tome, tražeći pogodnu riječ da se izvučem, rekao sam nenadano:

U tekiju te ne mogu uvesti. Bilo bi opasno i za mene i za tebe.

Nije odgovorio, nije me ni pogledao, ništa mu novo nisam rekao. Još je bilo vremena da se povučem, ali već sam počeo da klizim i teško se bilo zaustaviti.

U dnu bašče ima kućica šapnuo sam niko ne ide tamo. Tu držimo nepotrebnu starudiju.

Tada me bjegunac pogledao. Oči su mu žive, nepovjerljive, ali nimalo plašljive.

Skloni se dok ne odu. Ako te uhvate, nemoj reći da sam ti ja pomogao.

Neće me uhvatiti.

Rekao je to s takvom sigurnošću, da mi se smučilo. Osjetio sam ponovo onu uznemirenost zbog njegove samouvjerenosti, i pokajao se što sam mu ponudio sklonište. Dovoljan je sam sebi, odstranjuje te: kao da me udario, odgurnuo pruženu ruku, siguran u sebe do odvratnosti. Poslije sam se stidio te svoje narogušenosti (šta mu je ostalo drugo nego da vjeruje u sebe!), uhvatio sam se u niskom osjećanju potrebe da nam ljudi budu zahvalni, da se pokazuju maleni i zavisni, jer to stvara našu naklonost, hrani je, i povećava značaj našeg djela i naše dobrote. Ovako ispada sitna i nepotrebna. Tada se, međutim, nisam stidio, bio sam ljut, činilo mi se da sam se upustio u besmislenu stvar, ali sam pošao kroz bašču prema oronuloj kućici skrivenoj šibljem i zovikom. Bez radosti, bez svog opravdanja, bez određene unutrašnje potrebe, a nisam mogao drukčije.

Vrata su bila otvorena, šišmiši i golubovi su tu stanovali.

Zastao je.

Zašto ovo činiš?

Ne znam.

Već si se pokajao.

Suviše si ponosan.

Mogao si to i da ne kažeš. A čovjek nikad nije suviše ponosan.

Neću da te pitam ko si i šta si učinio, to je tvoja stvar. Ostani tu, to je sve što mogu da ti dam. Neka bude kao da se nismo ni sreli ni vidjeli.

Tako je najbolje. Idi sad u svoju sobu.

Da ti donesem hranu?

Ne treba. Već ti je krivo što si i ovo učinio.

Zašto misliš da mi je krivo?

Suviše oklijevaš, suviše razmišljaš. Što god bi sad učinio, bilo bi ti krivo. Idi u tekiju, ne misli više na mene. Prijavićeš me ako budeš mislio.

Je li to podsmijeh, ruganje, prezir? Odakle mu snaga da se tako drži?

Ne vjeruješ mnogo ljudima.

Skoro će zora. Ne bi bilo dobro da nas nađu zajedno.

Htio je da me se riješi, nestrpljivo je pogledao u nebo što se mijenjalo slutnjom predjutarnjeg svjetla. A ja sam želio da mu postavim bezbroj pitanja, nikad ga više neću vidjeti. Niko mi ne može odgovoriti, samo on.

Još samo ovo: sam si, zar se ne bojiš? Uhvatiće te, ubiti, nemaš izgleda ninašto.

Ostavi me na miru!

Glas mu je grub, prigušen od ljutine, bilo je zaista nepotrebno govoriti mu o onome što je i sam znao, mislio je možda da sam zaista rđav čovjek, da pakosno uživam u njegovim mukama. I vratio mi je, ravnom mjerom:

Nešto te muči rekao je s onom neočekivanom pronicljivošću koja me poražavala, loveći me u mojim vlastitim gustišima. Doći ću jednom na razgovor, kad ne bude opasno. Idi sad.

Nije mi odgovorio na ono što me zanimalo, vratio me u mene sama. I kakav je odgovor mogao da mi da? Kakve smo veze nas dvojica mogli da imamo? Čemu je mogao da me pouči?

Otvorio sam prozor, zagušljivo je u sobi. Sišao bih u bašču da njega nije bilo, da bez sna dočekam zoru, kao što ću je dočekati i ovdje, nije daleko, ptice ranoranilice najavljivale su je sve gušćim pjevom, a nebo nad tamnim brijegom otvaralo je kapke, pokazujući modru zjenicu. Drveće je sad sneno u vrtu, pokriveno maglicom tankog polumraka, uskoro će u prvo svitanje i ribe početi da iskaču iz vode, volio sam taj jutarnji čas buđenja, kao da život tek nastaje.

Čekao sam nasred sobe, s osjećanjem nemira, a nisam mogao da mu odredim uzrok, gorak zbog onoga što sam učinio, i što nisam učinio, promašen te noći ispunjene prijetnjom i strepnjom bez razloga.

Osluškivao sam svaki šušanj, šum ptičjeg krila, čuo ujednačen tok rijeke, a očekivao da čujem njega, ili njih, kako idu po njega. Hoće li pobjeći, hoće li ostati, hoće li ga uhvatiti? Jesam li pogriješio što ga nisam odao, ili što ga nisam sklonio u svoju sobu? Rekao mi je: što god bi učinio, bilo bi ti krivo. Kako je mogao da pogodi i ono što ni meni samom nije bilo sasvim jasno? Nisam htio da budem ni protiv njega, ni za njega, i našao sam srednje rješenje, nikakvo, jer ništa nije bilo riješeno, samo je muka produžena. Moraću da stanem na jednu stranu.

Bezbroj razloga bilo je i za jedno i za drugo, da ga uništim, ili da ga spasem. Derviš sam, stojim na odbrani vjere, i reda, pomoći mu znači izdati svoja uvjerenja, izdati ono u što je uloženo toliko godina moga čistog života. Nezgodno je i za tekiju, kad bi ga uhvatili, a još nezgodnije ako bi se saznalo da sam mu ja pomagao, niko mi to ne bi oprostio, a sasvim je vjerovatno da bi se saznalo, on bi kazao, iz pakosti ili iz straha. Nezgodno je i za brata. I za mene i za brata. Pogoršao bih i svoj i njegov položaj, našla bi se neka veza i dosljednost u tom postupku, ličilo bi na moju osvetu zbog brata, ili bi izgledalo kao pomoć drugome, kad već bratu nisam mogao pomoći. Bilo je dosta razloga da ga predam vlastima, pa neka izravna svoj spor sa pravdom kako zna.

A opet, čovjek sam, ne znam šta je učinio i nije moje da sudim, a i pravda može da pogriješi, zašto da ga uzmem na dušu i opteretim se mogućim kajanjem. Bilo je dosta razloga i da mu pomognem. Ali su bili nekako blijedi, nedovoljno uvjerljivi, a što sam ih izmišljao i davao im značaj, bilo je samo zato da mi posluže kao zaklon ispred onog pravog, jedino važnog: što sam pokušavao da njime riješim sebe. Naišao je upravo u času kad je mogao da postane jezičac na kantaru moje kolebljivosti. Osudivši ga, predavši ga vlastima, prešao bih preko svoje zbunjenosti, ostao bih ono što sam bio bez obzira na sve što se desilo, kao da se ništa nije desilo, bez obzira na zatvorenog brata i na žalost zbog njega, žrtvovao bih njega unesrećenog i sebe ozlijeđenog, i išao dalje utrvenom stazom poslušnosti, nevjeran svojoj muci. Ali ako bih ga spasao, to bi bila moja konačna odluka: bio bih na drugoj strani, digao bih se protiv nekoga i protiv sebe dosadašnjeg, nevjeran svome miru. A nisam mogao ni jedno ni drugo, od jednog me odvraćala poljuljana sigurnost, od drugog snaga navike i strah od puta u nepoznato. Prije deset dana, dok brat nije zatvoren, bilo bi mi svejedno, ma šta da učinim bio bih miran, sad sam znao da je to određivanje, zato sam ostao na pola puta, neodređen. Sve je bilo moguće, a ništa se nije ostvarivalo.

A on je bio u bašči, u staroj kućici, u grmlju, gledao sam neprestano u tom pravcu, ništa se nije pomaknulo, ništa se nije čulo, krivo mi je bilo što nije otišao. Tako bi sam sve riješio, sad više nije mogao pobjeći, ostaće tu cijeli dan, i cijeli dan ću misliti na njega i čekati noč spasiteljicu, za njega ili za mene.

Znao sam kako se tekija budila. Prvo je ustajao Mustafa, ako nije spavao kod svoje kuće, lupao teškom obućom po kamenom podu u prizemlju, udarao vratima, izlazio u bašču i uzimao abdest, duvajući snažno kroz nos, čisteći grlo, trljajući se po širokim prsima, klanjao na brzinu, a onda ložio vatru, uzimao i ostavljao posuđe, sve s takvom bukom da bi se probudio i ko nije navikao na rano ustajanje. Gluh je, i u njegovom pustom svijetu bez zvukova i odjeka buka je samo želja, i kad smo ponekad uspijevali da mu kažemo kako suviše lupa, udara, lomi, zvoni, on se čudio što nekome može čak i to da smeta.

Gotovo u isto vrijeme čulo se i hafiz-Muhamedovo kašljucanje, ponekad nije prestajalo cijele noći, u proljeće i jesen bivalo teško i zagušljivo, znali smo da baca krv ali je crvene tragove sam sklanjao, i izlazio sa smiješkom, sa crvenim pečatima na obrazima, govoreći o običnim stvarima, ne o sebi ni o bolesti, činilo mi se ponekad da je to oholost naročite vrste, da bi bio iznad nas i svijeta. Pranje je vršio s posebnom pažnjom, dugo trljajući providnu kožu. To jutro je kašljao manje, lakše, dešava se da ga smiri blagi proljećni dah, isti koji ga drugi put uništava, znao sam da će danas biti ugodan, stišan, dalek, tako se on sveti svijetu, ne pokazujuči, ogorčenje.

Onda je sišao Mula-Jusut. Klepet njegovih nanula je uzdržan i spor, suviše odmjeren za njegovo bujno zdravlje, on svome držanju poklanja više pažnje nego ijedan od nas, jer ima više da krije. Nisam vjerovao toj smirenosti, ličila je na laž, ne neprirodnost, sa njegovim rumenim licem i njegovih svježih dvadeset pet godina. Ali to nije sigurna misao, već sumnja, utisak koji se mijenjao prema raspoloženju.

Nismo znali mnogo jedan o drugome, iako smo živjeli zajedno, jer nismo nikad razgovarali o sebi, i nikad potpuno, već o onome što nam je zajedničko. I to je dobro. Lične stvari su suviše tanane, mutne, nekorisne, i treba ih ostaviti sebi ako ne možemo da ih ugušimo. Način razgovora među nama sveden je uglavnom na opšte, poznate rečenice, kojima su se služili i drugi prije nas, zato što su sigurne, provjerene, zato što čuvaju od iznenađenja i nesporazuma. Lična boja je poezija, mogućnost iskrivljenja, proizvoljnost. A izaći iz kruga opšte misli znači posumnjati u nju. Zato smo se poznavali samo po onome što nije važno ili što je u nama jednako. Drugim riječima, nismo se poznavali, niti je to potrebno. Poznavati se, značilo bi znati ono što ne treba.

Ali ova opšta razmatranja nisu bila nimalo mirna, jer sam njima pokušavao da se ukopam u nešto sigurno, da me oluja ne odvuče iz zajedničkog kruga; išao sam samom ivicom, i htio sam da se vratim u nelično. Zavidio sam svima jutros, jer je njihovo jutro svakidašnje.

Postojao je siguran i jednostavan način da svoju muku umanjim, čak i da je odstranim: da je pretvorim u zajedničku brigu. Bjegunac se sad tiče tekije, i odluku ne treba da donosim sam. Imam li prava da krijem ono što je postalo i njihovo. Mogu da kažem svoje mišljenje mogu da se založim za bjegunca, ali ne smijem da ga sakrijem. Bila bi to upravo ona odluka od koje bježim. A treba učiniti da bude naša, ne moja, tako je lakše i poštenije. Sve drugo bilo bi nepoštenje, i laž, znao bih da činim nešto nedopušteno, a nisam imao nikakva razloga za to. Čak ni sigurnosti da je trebalo da tako učinim.

Ali s kim da razgovaram? Ako budemo svi zajedno, bjegunac će biti unaprijed žrtvovan. Bojaćemo se jedan drugoga i govorićemo za one koji nisu prisutni, i tada je najprihvatljivije ono što je najstrože. Razgovarati s jednim je lakše, i poštenije, ne vuče ga broj, pred manje ušiju ima više obzira pred razlozima razuma. Samo, koga da izaberem? Gluhi Mustafa sigurno otpada, jednaki smo pred Bogom, ali bi svakome bilo smiješno da sam se s njim dogovarao, i ne zato što je gluh. Toliko je obuzet mislima o svojoj nevjenčanoj ženi, od koje je često bježao, spavajući iz noći u noć u tekiji, i o petoro djece, svoje i gotove dobijene, da bi se i sam čudio što ga pitam o nečemu što on ne zna, a mnogo štošta tako potpuno ne zna, da je u tom pogledu ličio na svoju mnogobrojnu djecu.

Hafiz Muhamed bi me slušao rastreseno, sa smiješkom koji ništa ne kazuje. Živio je nagnut nad požutjelim knjigama istorije. Za ovog čudnog čovjeka, tad sam mu zavidio na tome, kao da je postojalo samo vrijeme koje je prošlo, pa i ovo vrijeme je samo vrijeme koje će proći. Rijetko je ko bio tako srećno isključen iz života kao on. Godinama je lutao po istoku, tragajući u čuvenim bibliotekama za istorijskim djelima, i vratio se u svoj rodni kraj, sa velikim zavežljajem knjiga, siromašan a bogat, pun znanja koje nikome nije trebalo, osim njemu. Iz njega je izlazilo znanje kao rijeka, kao potop, zatrpavala su te imena, zbivanja, strah te hvatao od gužve što je u tom čovjeku živjela kao da sad postoji, kao da to nisu aveti i sjenke već živi ljudi koji neprestano djeluju, u nekoj strašnoj vječnosti postojanja. U Carigradu ga je jedan oficir tri pune godine poučavao i astronomiji, i zbog te dvije nauke on je sve stvari mjerio ogromnim prostranstvom neba i vremena. Mislio sam da i on piše istoriju našeg doba, ali sam posumnjao, jer su u njemu događaji i ljudi dobijali razmjere veličine i značaja tek kad su bili mrtvi. On je mogao da piše samo filozofiju istorije, beznadnu filozofiju neljudskih razmjera, ravnodušan za običan život koji traje. Da sam ga upitao za ovog bjegunca, sigurno bi mu bilo mučno što ga uznemiravam neprijatnostima u ovo divno jutro koje je dočekao bez groznice, i što ga prisiljavam da misli o takvim sitnicama kao što je sudbina čovjeka u tekijskoj bašči. I odgovorio bi tako neodređeno, da bi opet sve ostalo na mojoj odluci.

Riješio sam da razgovaram s Mula-Jusufom.

Upravo je dovršio abdest, i pozdravivši me htio da se ukloni bez riječi. Zaustavio sam ga, rekavši da bih htio da govorim s njim.

Kratko me pogledao i odmah oborio glavu, nečega se bojao, ali ja nisam želio nikakvu prednost od njegova mučnog iščekivanja, i ispričao mu sve o bjeguncu: kako sam čuo, i vidio iz svoje sobe, kad je ušao u bašču, i sklonio se u grmlju. Sigurno je i sad tu negdje, a sigurno je i da bježi, jer se ne bi skrivao. Rekao sam ono što je istina, da sam bio u nedoumici, kao što sam i sad, šta da učinim, da li da ga prijavim vlastima, ili da sve prepustim slučaju. Možda je kriv, nevine ne vijaju po noći, ali sam opet mislio i ovako: ništa ne znam o njemu i mogao bih učiniti nepravdu, a Bog neka me od nje sačuva. I sada treba da vidimo, je li zlo ako se umiješamo ili ne umiješamo? Je li gore sakriti zločin, ako je zločin, ili ne učiniti milosrđe?

Gledao me napregnuto, skrivajući pažnju i zanimanje koje je u njemu izazvala moja zbunjena priča, ali je njegovo rumeno lice bez bora, svježe od vode i jutra, postalo živo i nemirno.

Je li još u bašči? upitao je tiho.

Do zore nije izašao, po danu ne smije.

Šta misliš da učinimo?

Ne znam. Bojim se grijeha. Stigao bi nas prijekor od ljudi ako je kriv, a i za tekiju bi bilo nezgodno. Ali ako nije kriv, grijeh će pasti na našu dušu. A samo Bog zna svačiju krivicu, ljudi ne znaju.

Ružičasto polusvjetlo, još teško sjenkama noći, vedrina neojačalog dana, čas kad su sve boje življe i svi rijetki šumovi jači. Ali danas ne primjećujem radost nezamorenog jutra, svezao sam jučerašnji dan sa današnjim, brige mu ne olakšavši snom.

Kad sam se vratio iz džamije, nesmiren jutarnjom molitvom, zatekao sam u tekijskoj bašči stražare s Mula-Jusufom. Pretražili su svaki kutak, pregledali kućicu, ali bjegunca nije bilo.

Možda sam se prevario rekao sam nezadovoljnim stražarima.

Nisi se prevario. Pobjegao je sinoć i sklonio se negdje.

Jesi li ih ti pozvao? upitao sam Jusufa poslije. kad su stražari otišli.

Mislio sam da ti tako želiš. Ne bi mi govorio da nisi želio.

Uostalom, svejedno, tako je najbolje. Skinuo sam odgovornost i krivicu sa sebe, a nikome nije zlo naneseno. Trebalo je da olakšano odahnem i ne mislim o prošloj noći.

A mislio sam, više nego što sam to mogao ma čime opravdati. Obišao sam bašču, tragovi su se vidjeli na pijesku staze, jedna noga obuvena, druga bosa, stajale su uporedo, to je sve što je ostalo od njega, i polomljene grančice biserka, i slika razapetih ruku i nogu na vratima, i prisustvo nečeg neobičnog što lebdi pod granama starih stabala, neki novi miris, odsustvo praznine i pustoši, svježina poslije oluje. Sada, kad nije bio u mome domašaju, kad nije bilo opasnosti meni od njega ni njemu od mene, mislio sam o tom nepoznatom čovjeku veoma čudnovato, kao da je bujica, čist vjetar, kao da je došao u san. Rastvarao se, iskustvo ga je odricalo, živ čovjek nije odavdje mogao otići neprimijećen, a dva stopala su potvrđivala njegovo prisustvo, ne potirući tim stvarnim tragom nekakav čudni smisao koji sam osjećao, i ne razumijevajući ga sasvim. Pobjegao je ispred stražara, kroz prozor svoje kuće kad su ga tražili, iz zatvora provalivši zid, skočio je sa stijene, ušao u nepoznatu kapiju ne poštujući tuđi ograđeni prostor, nestalo ga je a nije se oglasio korakom između straža što su ga čekale u obruču, kao da je duh. Nije mi povjerovao, nikome više ne vjeruje, bježi od tuđeg straha kao i od stražarske surovosti, siguran samo u sebe, žao mi je što je potpuno izgubio vjeru u ljude, biće nesrećan i pust u sebi. Zato je sada živ, i slobodan doduše, ali bih volio da nikad ne sazna kako sam ja mogao biti krivac za njegovu propast. Ne tiče me se taj čovjek, ništa ne dugujemo jedan drugome, ne može mi učiniti ni zlo ni dobro, a drago bi mi bilo da ponese u svoju samoću lijepu misao o meni, da u teškoj nevjerici prema ljudima sačuva sjećanje na mene drukčije nego na ostale.

Gledao sam poslije kako Mula-Jusuf prepisuje Kur-an, napolju, pred tekijom, u gustom hladu granate jabuke, potrebno mu je ujednačeno svjetlo, bez bljeska i bez sjenki. Posmatrao sam punu ružičastu mladićevu ruku što je izvlačila složene zavoje slova, beskrajan niz redova po kojima će lutati tuđe oči a neće ni misliti koliko je trajao ovaj teški rad niti će možda primijetiti njegovu ljepotu. Začudio sam se kad sam prvi put vidio tu mladićevu neponovljivu vještinu, a evo, i poslije toliko vremena gledao sam je kao čudo. Oplemenjene vijuge, sočne obline, uravnoteženi talas vrsta, crveni i zlatni počeci ajeta, cvjetni crteži na rubovima listova, sve se to pretvaralo u ljepotu koja je zbunjivala čovjeka, pomalo i griješnu, jer nije bila sredstvo, već sama sebi cilj, sama po sebi važna, blještava igra boja i oblika što je odvraćala pažnju od onoga čemu treba da služi; pomalo i stidnu, kao da iz tih ukrašenih stranica izbija putena čulnost, možda zato što je ljepota sama po sebi čulna i griješna, a možda i ja vidim stvari kako ne treba.

Dafina je mirisala, ona ista sinoćnja što me gušila svojim gustim dahom, iz mahale se čula pjesma, ona ista sinoćnja što me zaprepastila golom bestidnošću, obuzimao me crni bijes, onaj isti sinoćnji što me ispunio strahom, izašao sam iz brazde, ispao iz kruga, ništa me više ne drži, ništa me ne čuva od mene i od svijeta, ni dan me ne štiti, nisam gospodar svojih misli ni svojih postupaka, postao sam jatak razbojnika, treba otići odavdje, ma kuda, treba otići od ovog mladog čovjeka što me draži ispitivačkim pogledom, treba govoriti šta bilo, da se ne otkrijem, mnogo zna o meni jutrošnjem, nešto tamno ima u njemu, surovo a mirno, nikad vrelije a sigurnije oči nisam vidio.

Okrenuo sam se od njega, od ružne slike koju sam vidio u njemu, i od bezrazložne mržnje što je u meni buknula, gušeći me kao dim, kao gnjilež. Kako je samo mirno otišao po stražare, da uhvate bjegunca. Ni za trenutak se nije zamislio nad njegovom sudbinom, ni nad njegovim životom, ni nad njegovom mogućom nevinošću. Ja sam se lomio cijelu noć, on je presudio odmah. I sad je spokojno ispisivao svoja divna griješna slova, vezući kao pauk svoja čudesna tkanja, vješt, surov, i neosjetljiv kao i on.

Prišao sam nejednakim stopama u pijesku, i izbrisao trag.

Jedna noga mu je bila bosa rekao je Jusuf.

Posmatrao me, pratio moje kretanje i moje misli. Obuzela me luda želja da mu pomognem, da ne luta, da ne odgoneta, da mu kažem sve o bjeguncu, da kažem sve što mislim o njemu, ne bi bilo nimalo lijepo, i o njima, i o sebi, i o mnogočemu, čak i ono što ne mislim, samo da bude ružno.

Možda su ga već uhvatili rekao sam u omaglici, gotovo gubeći se.

Tren je bio dovoljan da me opreznost opomene i da se riječ izmijeni. Uplašio sam se ovog mladog čovjeka, zbog onog što sam htio da kažem, zbog onog što sam mogao da postanem, zbog onog što bi on mogao da učini.

Moja riječ je bila neočekivana, nesaglasna sa vrelinom srdite odluke što se jedva skrila, i sa bojom glasa podešenim za huljenje, i on me gledao začuđeno, kao razocaran.

I tad mi je postalo jasno da sam od prvog časa znao šta će ovaj čovjek uraditi. Kad sam odlučio da sve kažem nekome u tekiji, kad sam izabrao baš njega, unaprijed odbacivši sve ostale, kad sam rekao da bi bilo najbolje da se ne miješamo, bio sam siguran da će pozvati stražare. Toliko siguran, da sam poslije molitve u džamiji hodao okolnim ulicama, da ne bih vidio kako ga hvataju i odvode. Računao sam na njegovu bezobzirnost. Znao sam, a ipak sam osjetio gađenje i prezir prema njemu kad je to učinio. Bio je izvršilac moje potajne želje, koja nije bila odluka, odluka je njegova, ali čak i da je moja, djelo je njegovo.

A možda sam i nepravedan prema njemu. Ako je zaista mislio da ja želim da se bjegunac preda stražarima, krivica bi mu bila u poslušnosti, a to nije krivica. Njegovu spremnost da bude surov, još juče bih nazvao odlučnošću. Danas mu zamjeram. Nije se promijenio on, nego ja, i onda se sve promijenilo.

Htio sam ljubaznošću da mu se odužim za moguću nepravdu, koju on nije znao ali je meni smetala, ma da mišljenje o njemu nisam mnogo izmijenio, mržnja još nije izvjetrila iz mene, i možda je nisam dobro ni sakrio.

Rekao sam da će njegov Kur-an biti pravo umjetničko djelo, a on me pogledao začuđeno, gotovo uplašeno, kao da je čuo prijetnju. Možda zato što je iskrena ljubaznost među nama rijetka, a ako se desi, onda služi nečemu.

Trebalo bi da odeš u Konstantaniju, da usavršiš kaligrafiju.

Sad se na njegovu licu pokazao pravi strah, veoma slabo prikriven.

Zašto? upitao je tiho.

Ruke su ti zlatne, bila bi šteta da ne naučiš sve što se može.

Sagnuo je glavu.

Nije mi vjerovao. Mislio je da tražim izgovor da ga udaljim odavdje. Umirio sam ga, koliko je njegovo nepovjerenje moglo da se stiša u tom kratkom času, ali je u meni ostao čudan osjećaj nelagodnosti. Da li je to njegovo nevjerovanje postojalo i juče, i lani, i uvijek, a ja ga tek sada otkrivam? Zar se i on boji mene, kao i ja njega?

Nikad ranije nisam ovako mislio, sve se mijenja kad se čovjek pomjeri iz ležišta. A ja baš to nisam htio, ni da se pomjerim iz ležišta, ni da mijenjam ugao gledanja, jer ne bih bio više što sam, a šta bih bio, to nitko ne bi mogao da zna. Možda neko nov i nepoznat, kome ne bih mogao da odredim ni predvidim postupke. Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.

Jest, htio sam da predam bjegunca stražarima, i miran sam radi toga. On je bio izazov, podsticaj, mamljenje u nepoznato, junak iz dječijih priča, san o hrabrosti, ludački prkos, još opasniji ako sam samo mislio da je to, trebalo je ubiti svoju neodgovornu misao, njegovom krvlju se ukopati na mjestu koje je moje, moje po razumu i savjesti.

Tekija je mirovala na suncu, ozelenjela bršljanom i sočnim listom, iz njenih debelih zidova i tamnocrvene kape krova zračila je stara sigurnost, ispod strehe čulo se tiho golubije gukanje, uspjelo je da prodre u moja dotle zatvorena čula, to se vraća spokojstvo, bašča miriše suncem i dahom zagrijanih trava, čovjek mora da ima neko mjesto koje mu je drago zato što je njegovo, i što je zaštićeno, svijet je pun zamki kad si bez oslonca. Polako, cijelim stopalom gazim po izbujalom koštanu, rukom dodirujem sedefnu kuglicu biserka, slušam grgoljavo oticanje vode, smještam se u stari mir, kao prezdravjeli bolesnik, kao povratnik, stranstvovao sam mišlju cijelu dugu noć, a sad je dan, i sunce, i vratio sam se, i sve je opet lijepo, ponovo dobijeno.

A kad sam došao do mjesta gdje smo se pred zoru rastali, opet sam vidio bjegunca: nejasan smiješak i podrugljiv izraz lica lebdjeli su preda mnom, u jari vreline što je osvajala sa danom.

Jesi li zadovoljan? upitao je, gledajući me mirno.

Zadovoljan sam. Neću da mislim na tebe, htio sam da te ubijem.

Ne možeš da me ubiješ. Niko ne može da me ubije.

Precjenjuješ svoje snage.

Ne precjenjujem ja, već ti.

Znam. Ti i ne govoriš. Ti možda i ne postojiš više. Ja mislim i govorim umjesto tebe.

Onda postojim. I utoliko gore po tebe.

Pokušao sam da se nasmiješim sam sebi, nemoćno, gotovo poražen. Samo je tren prošao kako sam likovao zbog pobjede nad njim, i onim što je mogao da znači, a već je oživio u mome sjećanju, još opasniji.

_________________
 
Yasmin
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 58

Datum registracije: 31 Avg 2004
Poruke: 14175
Mesto: zemlja nedodjija

netherlands.gif
PorukaPostavljena: Pet Dec 03, 2004 5:59 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

5.
Jesu li stavljeni katanci na srca njihova?



Na dugom hodniku što obuhvata stari han kao četvrtasti obruč, ljudi su zakrčili prolaz. Pred vratima jedne sobe čekali su uzbuđeni, sabivši se u gomilu, zatvorivši nepravilan krug, u čijem je praznom središtu stajao stražar. Nadolazili su i drugi, i hodnik se punio, kao začepljen kanal, čula se šuštava šaputanja, ljutita i začuđena, gomila ima svoj jezik, drukčiji od jezika kojim se služi svaki od ovih ljudi, liči na zujanje pčela, ili na režanje, gube se riječi a ostaje skupni zvuk, gube se pojedinačna raspoloženja a ostaju zajednička, opasna.

Ubijen je neki putnik, trgovac, sinoć, sad će dovesti i ubicu, uhvatili su ga jutros, sjedio je i pio mirno, kao da nije ubio čovjeka.

Nisam smio da upitam ko je ubica, iako mi njegovo ime ništa ne bi reklo. Bojim se da bih ga prepoznao, ma koje ime da čujem, jer sam mislio samo na jednoga. Gotovo i ne razmišljajući, pripisao sam ovo ubistvo mome bjeguncu. Učinio je to sinoć, gonili su ga, sklonio se u tekiju, a jutros otišao da pije, misleći da je siguran. Začudio sam se kako je uzak krug što se zatvara oko ljudskih života, i kako su izukrštane staze kojima hodimo. Sinoć ga je slučaj doveo do mene, a sad je slučaj mene doveo da mu vidim kraj. Možda je bilo najbolje da to saznanje i dokaz brze božje pravde ponesem u sebi kao znak i umirenje. Ali nisam mogao, čekao sam da mu vidim lice što me zbunilo sinoć, i njegovu porušenu sigurnost, ili zločinačku drskost, da ga odbacim. Slušajući oko sebe utišan razgovor kako je izvršeno ubistvo, nožem, u vrat i u srce, mislio sam kako sam umiješan u ružnu stvar, kako sam proveo tešku noć, mučen savješću, ničim ne predosjećajući da je to ubica, uprljan susretom, ponižen njegovim riječima, kriv što je pobjegao i što je mogao da ne učini ludost i da ne svrati u kafanu.

Ali uzalud sam sve zamišljao težim, optužujući se i pretvarajući da osjećam gađenje. Bilo mi je u stvari lakše, mučan teret je spao s mene, nestajalo je more što me pritiskivala neprestano. On je ubica, gadni, surovi ubica što nosi tuđu smrt na oštrici hitrog noža, nizašto, za riječ ili za zlato, svim srcem sam želio da to bude, tako bih ga se riješio. Zato me držao taj osjećaj olakšanja: sad ću ga istisnuti iz sebe i zaboraviti ludu sinoćnju noć što je kao vatra ožegla sve što je bilo čuvano u meni kao neprikosnovenost. A ubica je samo nesrećnik, i svejedno je da li ću ga pljunuti ili ožaliti, on u meni može pokrenuti samo tugu, ili gađenje, zbog ljudi.

Po tihim uzbuđenim glasovima što su šumjeli kao lagani vjetar (sve je iz njega moglo proizaći, i oluja i tišina), glasovima punim mržnje, uzbuđenja, uzdrhtale radoznalosti, mirisa krvi, potajnog divljenja, spremnosti na nasilje i na odmazdu, znao sam da vode ubicu. Najavljivale su ga življe kretnje, uznemireno sitno pomicanje nogu što su se premještale na jednom mjestu, radoznalo okretanje prema onima što su nailazili, grč što ih je stegao oduzevši im glas, i dah valjda. U potpunoj tišini čuli su se koraci kaldrmisanim hodnikom, i ne dižući glavu, pokušavao sam da odredim da li je jedan nepotpun, onda sam ga vidio između dva stražara, od nogu, obje su obuvene, digao sam pogled naviše, ničeg se nisam sjećao od sinoć osim bijele košulje i oštrog lica, ruke su mu vezane unakrst, pomodrele, nateklih žila, ni o njima ništa ne znam, zaustavio sam pogled na mršavom vratu, trebalo je da odem ranije, pa bez žurbe, i bez volje, prenio oči na lice. Nije bio onaj od sinoć.

Znao sam to i prije nego što sam ga vidio.

Ovaj je stajao u krugu, blijed, miran, učinilo mi se da se čak smiješi jednim krajem tankih usana, svejedno mu je šta se s njim dešava, ili je zadovoljan što ga ljudi posmatraju. Stražari su razmaknuli gomilu i uveli ga u sobu u kojoj je ležao ubijeni trgovac.

Pošao sam hodnikom, ovo me se ne tiče. Nisam se začudio što nije bio on, bilo bi zaista nevjerovatno, a želio sam da bude, čekao sam čudo. Možda sam mu učinio nepravdu, a možda i nisam, dovodeći u vezu spoljašnje uzroke, a zaboravljajući sve što sam jutros i sinoć mislio o njemu. Ali nije bio važan on, nego ja. Htio sam da ga se oslobodim, kao i jutros. Ovo je drugi pokušaj da ga uništim, da kaznim sebe i izbrišem trag što ga je ostavio. Suviše sam se zabavio njime, zamamio je moj duh toliko da sam se kolebao u sebi, želeći čak da pobjegne potjeri i sačuva slobodu, kao neukroćena rijeka. Bio je jedna mogućnost, rijetka i neobična, koju je trebalo sačuvati. Tako sam mislio, i odmah se pokajao. Upao je u moj život u času slabosti, i bio uzrok i svjedok izdaje, kratkotrajne ali stvarne. Zato sam želio da bude ubica, sve bi tada bilo lakše. Ubistvo je manje opasno nego buntovništvo. Ubistvo ne može biti uzor i podstrek, izaziva osudu i gađenje, a dešava se iznenada, kad se zaboravi strah i savjest, neprijatno je, kao ružno podsjećanje na trajnost niskih nagona kojih se ljudi stide, kao što se stide nedostojnih predaka i prestupnih rođaka. A pobuna je zarazna, može da podstakne nezadovoljstva, kojih uvijek ima, liči na junaštvo, a možda i jeste junaštvo, jer je otpor i neslaganje, izgleda lijepo jer je nose zanesenjaci koji umiru za lijepe riječi, sve stavljaju na kocku jer je sve njihovo nesigurno. Zato je privlačno, kao što ponekad čovjeku izgleda privlačno i lijepo sve što je opasno.

Otac je stajao nasred sobe, otvorio je vrata i čekao.

Znao sam šta je trebalo učiniti, prići mu i zagrliti ga, bez časa gledanja i oklijevanja. Time bi sve među nama bilo riješeno na najbolji i najjednostavniji način, razvezao bih tako sve uzlove, svoje i njegove, i onda bismo mogli da se ponašamo kao otac i sin. Ali je teško bilo pružiti ruke i zagrliti ovog sijedog čovjeka, koji nije uzalud stajao na sredini sobe, plašeći se ovog susreta. Bili smo zbunjeni obojica, nismo znali kako da se držimo i šta da kažemo jedan drugome, između našeg posljednjeg viđenja stajale su mnoge godine, a htjeli smo nekako da sakrijemo da nas je život rastavio. Gledali smo se jedan dugi tren, lice mu je izrovašeno starošću, oči ukočeno uprte u mene, ništa nije kao nekad, sve sam morao da nadomještam, oštre zategnute crte, snažan glas, jednostavnost jakog čovjeka kome ruke ne smetaju, potrebno mi je bilo zbog nečega da ga zamišljam neoronulog, dugo sam ga takvog nosio u sjećanju. A bogzna kako je on mene vidio, šta je tražio i šta je našao. Bili smo dva stranca koji nisu htjeli tako da se ponašaju, a najmučnije je zbog zamišljanja kako je.trebalo da bude, šta smo mogli i šta nismo mogli da učinimo.

Prignuo sam se da ga poljubim u ruku, svi sinovi tako čine, ali nije dopustio, uhvatili smo se za mišice, kao poznanici, i to je bilo najbolje, izgledalo je prisno a nije pretjerano. Ali kad sam osjetio njegove ruke, još jake, na mojima, kad sam iz blizine vidio njegove sive vlažne oči, kad sam prepoznao njegov krepki miris, drag mi od djetinjstva, zaboravio sam na svoju i njegovu zbunjenost, i djetinjim pokretom prislonio glavu uz njegova široka prsa, odjednom raznježen nečim što sam mislio da je davno nestalo. Možda me uzbudio sam taj pokret, ili blizina starčeva što je pokrenula skrivena sjećanja, mirisao je na jezero i žitna polja, možda je razlog bio u njegovu uzbuđenju, osjećao sam kako mu drhti ključnjača na koju sam se oslonio čelom, ili me savladala priroda, čudom oživjeli ostatak onoga što je moglo biti moja priroda, iznenadivši i mene samoga obiljem iskrenih suza. Trajalo je to samo trenutak, i još dok suze nisu počele ni da se suše, zastidio sam se tog smiješnog djetinjeg postupka, jer nije odgovarao ni mojim godinama ni odjeći što sam je nosio. Ali sam, začudo, dugo poslije pamtio tu stidnu slabost kao beskrajno olakšanje: na čas samo bio sam izdvojen iz svega i vraćen u djetinjstvo, pod nečiju zaštitu, oslobođen godina, događanja, muka odlučivanja, sve je bilo predato u jače ruke od mojih, bio sam divno nejak, bez potrebe za snagom, zaštićen ljubavlju koja sve može. Htio sam da mu ispričam kako sam sinoć jurio mahalama uplašen griješnom uzbuđenošću ljudi, i sam otrovan čudnim mislima, uvijek je tako kad sam smeten i nesrećan, kao da tijelo traži izlaz iz muka, a sve je to zbog brata, i on, otac, došao je zbog njega, znam i želio sam da mu kažem kako se bjegunac sklonio u tekiju i nisam znao šta da učinim, sve se iščašilo u meni, zato sam htio da kaznim i sebe i njega, jutros, i sad, maloprije, iako je svejedno, ništa više nije na svome mjestu, i zato tražim utočište na njegovim prsima, malen kao nekad.

Ali kad je nježnost minula, brzo, kao bljesak munje, vidio sam pred sobom starog čovjeka, zbunjenog i uplašenog mojim suzama, i znao sam da su bile glupe i nepotrebne. Mogle su da mu ubiju svaku nadu, jer je mislio samo na jedno. Ili da ga uvjere kako sam promašio u životu, a to nije istina. Jasno mi je bilo i to da ništa ne bi shvatio od svega što sam mislio da kažem, iako nisam ni mislio već strasno želio, kao dijete, kao nemoćnik: odmah bi me spriječile njegove užasnute oči i budni stražari moga razuma. Željeli smo isto jedan od drugoga, uzdajući se on u moju ja u njegovu snagu, nemoćni obojica, i to je bilo najžalosnije u ovom viđenju bez svrhe.

Upitao sam ga zašto nije došao u tekiju, kod nas odsjedaju i nepoznati putnici, a zna kako bi me obradovao. I ljudi će se čuditi, zašto da traži konak na drugom mjestu, nismo se ni zavadili ni zaboravili. A i nezgodno je u hanu, han je svačije svratište, dobro za čovjeka koji nema nikoga svoga, ko zna ko dolazi a ko odlazi, svakakva svijeta ima danas.

Na sva moja uvjeravanja, kojima sam odgađao ono što je trebalo da dođe, odgovarao je samo jedno: sinoć je kasno stigao i nije htio da smeta.

Odmahnuo je rukom kad sam upitao da li zna za ubistvo u hanu. Zna.

Nije pristao da pređe u tekiju, po podne se vraća, noćiće kod prijatelja u jednom selu.

Ostani dan-dva, odmori se.

Opet je odmahnuo rukom i glavom. Nekad je govorio lijepo, polako, za sve je imao vremena, slažući riječi u skladno složene rečenice, bilo je nekog mira i sigurnosti u tom tihom neužurbanom govorenju, činilo se da je iznad stvari i da vlada njima, vjerovao je u zvuk i smisao riječi. A sad je to nemoćno odmahivanje rukom značilo predavanje pred životom, odustajanje od riječi koje ne mogu da spriječe ni da objasne nesreću. I zatvarao se tim pokretom, skrivao zbunjenost pred sinom s kojim više nije znao ni da razgovara, užas pred gradom što ga je dočekao zločinom i mrakom, nesnalaženje pred nevoljama što su mu upropastile starost. Trebalo je samo da svrši posao zbog kojega je i došao, pa da odmah pobjegne iz ove varoši koja mu je oduzela sve što je imao, sinove, sigurnost, vjeru u život. Osvrtao se oko sebe, gledao u pod, stiskao kvrgave prste, krio oči. Bilo mi je žao i teško.

Rasuli smo se rekao je samo nas nesreće okupljaju.

Kad si čuo?

Neki dan. Naišle neke kiridžije.

I odmah si pošao? Uplašio si se?

Došao sam da vidim.

Razgovarali smo o zatvorenom bratu i sinu kao o mrtvome, ne pominjući mu imena, on nas je, nestali, i sastavio. Mislili smo na njega i kad smo govorili o svemu drugome.

Sad je otac gledao u mene sa strahom i nadom, sve što ću reći za njega je presuda. Nije pominjao ni bojazan ni očekivanje, sujevjerno se čuvajući da ne kaže ma šta određeno, pIašeći se zle magije riječi. Dodao je samo posljednji razlog, koji ga je i doveo ovamo:

Ti si ovdje ugledan, poznaješ sve prve ljude.

Nije ništa opasno. Govorio je nešto što nije trebalo.

Šta je govorio? Zar se i za riječ zatvara?

Danas ću ići muselimu. Da saznam razlog i da molim milost.

Treba li i ja da idem? Reći ću da su pogriješili, zatvorili su najpoštenijeg, o, ne može učiniti ništa ružno, ili ću kleknuti na koljena, neka vide roditeljsku žalost. I platiću ako treba, prodaću sve i platiću, samo neka ga puste.

Pustiće ga, ne treba da ideš nikud.

Onda ću čekati ovdje. Neću izaći iz hana dok se ne vratiš. I reci im da mi je samo još on ostao. Uzdao sam se da će se vratiti kući, da mi se neće ugasiti ognjište. A opet bih sve prodao, ništa mi ne treba.

Ne brini, sve će biti dobro, s božjom milošću.

Sve sam izmislio, osim božje milosti, nisam imao srca da ga ostavim bez nade, niti sam mogao da kažem da o bratu ne znam ništa. Otac je živio u naivnom uvjerenju da sam ja bratu moguća zaštita svojim prisustvom i svojim ugledom, a nisam htio da mu pomenem da bratu moje prisustvo nije pomoglo a da je i moj ugled doveden u pitanje. Kako bi mogao shvatiti da je dio bratovljeve krivice pao i na mene.

Izašao sam iz hana pod teretom obaveze koju sam preuzeo iz obzira, ne znajući kako da je izvršim, pritisnut neopreznom riječju što je ocu izmakla u tuzi. Nikad je ne bi izrekao da je vladao sobom, po tome sam vidio kolika je njegova žalost. A vidio sam i da je mene otpisao, za njega više ne postojim i isto je kao da sam mrtav, samo mu je onaj drugi ostao. Tako je trebalo i da kažem ljudima: ja sam mrtav za oca, samo mu je još onaj ostao, vratite mu ga. Mene nema. Mir duši griješnog derviša Ahmeda, umro je, i samo izgleda da je živ. Nikad ne bih saznao to mišljenje o sebi, da ga tuga nije obeznanila, a sad ga znam, i vidim se drukčije, tuđim očima. Zar je put koji sam izabrao toliko ništavan za moga oca da me radi toga živa sahranio? Zar ovo što činim za njega nije ništa, zar smo toliko odvojeni, toliko drukčiji, na potpuno suprotnim stazama, da i ne priznaje moje postojanje? Čak ni žalosti nije bilo u njemu što me izgubio, toliko je taj gubitak davno i konačno prežaljen. A može biti da pretjerujem, možda bi otac i zbog mene ovako dojurio, ako bi me zadesila nevolja, i mislio samo na mene, jer je najpreči onaj kome je najteže.

Šta se to odjednom desi, koji se to kamen iz temelja izmakne pa sve počne da se ruši i odronjava? Život je izgledao čvrsta zidanica, nijedna pukotina se nije vidjela, a iznenadan potres, besmislen i neskrivljen, porušio je ponosnu zidanicu kao da je od pijeska.





S brda, iz ciganske mahale, što se povukla u vis i na kraj, zaglušno je udarao bubanj i pištala zurna, đurđevsko veselje se sručivalo na kasabu kao pljusak, neprestano, nikud se od njega nije moglo pobjeći.

Budale, mislio sam nesabrano, jučerašnjom srdžbom. Oni i ne znaju da ima važnijih stvari na svijetu.

Ali moja ljutina nije bila vrela kao sinoć. Nije bila ni ljutina, već uvrijeđenost. To ludo veselje je smetnja i nepravda, moja briga je otežana njime. Sav sam se pretvorio u nju, postala je moj svijet i moj život, ništa izvan nje ne postoji.

Nesavladivo je teško sve što sam mogao da učinim, ličilo je na prestup ili na prve korake u životu. A morao sam, zbog sebe, brat sam mu, zbog njega, brat mi je, i ne bih tražio drugi ni bolji razlog izvan tog uobičajenog što lijepo zvuči i objašnjava se sam sobom, da nije bilo ovog nemira u meni, ovog nespokojstva punog crne slutnje, što me nagonilo da zelenom srdžbom mislim na zatvorenog brata: zašto mi je to učinio. U početku sam pokušavao da se odbranim od te sebične misli. Nije lijepo, govorio sam sam sebi, što njegovu nevolju smatraš samo svojom nesrećom, on je krv tvoje krvi, treba da mu pomogneš, ne misleći na sebe.

Tako bi bilo ljepše, mogao bih da budem ponosan na svoju plemenitu misao, ali nisam uspijevao da odstranim brigu o sebi. I odgovarao sam svojoj nemoćnoj čistoj misli: da, brat mi je, ali baš zato je teško, i na mene je bacio sjenku. Ljudi su me gledali podozrivo, podsmješljivo ili sažaljivo, neki su okretali glavu da nam se pogledi ne sretnu. Uvjeravao sam sam sebe: to je nemoguće, samo ti se čini, svako zna da postupak tvoga brata nije tvoj, ma kakav da je.

Ali uzalud, pogledi ljudi nisu kao ranije. Teško ih je izdržati, neprestano podsjećaju na ono što bih htio da ne znaju. Bezuspješno nastojiš da ostaneš čist i slobodan, neko tvoj će ti zagorčati život.

Skrenuo sam iz čaršije, putem pored rječice, idući za njenim tokom, između bašča i njenog plitkog korita, tuda ljudi samo prolaze, ne zadržavaju se; najbolje bi bilo otići za njenom vodom daleko izvan kasabe, u polje između brda, znam da ne valja kad čovjek želi da pobjegne, ali se misao sama oslobađa kad joj je teško. U plitkoj vodi plivaju sitni srebrni čikovi, izgleda da nikad ne narastu, i to je dobro, gledam ih uporno, ne zastajući, držim se njih, ovo nije moj put, trebalo je da idem na drugu stranu, ali se ne vraćam, uvijek ima vremena za ono što je neprijatno.

Bilo bi lijepo da sam skitnica. On uvijek može da traži dobre ljude i drage krajeve, i nosi vedru dušu otvorenu za široko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda, koji vodi svukuda. Kad čovjeka samo ne bi držalo osvojeno mjesto.

Idi od mene, odvratna nemoći, zavaravaš me lažnim slikama rasterećenja, koje nisu čak ni želje.

Putem iza sebe začuo sam potmuli topot, kao ispod zemlje. Veliki dželep goveda išao je pored rijeke u oblaku prašine.

Skrenuo sam u jednu baštensku kapiju da propustim tu stoglavu rogatu snagu, slijepu i ludu, što je zatvorenih očiju jurila na šibe goniča.

Na konju ispred dželepa jahao je Hasan, u crvenoj kabanici, uspravan, vedar, jedini on miran i nasmijan u toj gužvi, u tom uzbuđenom mukanju, vici i psovkama što su se razlijegali riječnom dolinom.

Uvijek isti.

Poznao je i on mene, i odvojivši se od dželepa, od goniča, od oblaka prašine, dokasao do moje kapije.

Ne bih želio da baš tebe pregazim rekao je smijući se. Da je neko drugi, ne bih žalio.

Sjahao je, lako, kao da je tek pošao na put, i snažno me zagrlio. Bilo mi je čudno i nelagodno kad sam osjetio kliješta njegovih šaka na svojim ramenima, on je uvijek neskriveno pokazivao svoju radost. A baš to me i čudi, ta radost. Je li to zbog mene, ili je rasipno razbacivanje, isto prema svakome? Prazna životna vedrina što se presipa kao voda, bezvredna jer je svačija.

Vraća se iz Vlaške, mjesecima je na putu, pitam ga iako znam, samo da nešto govorim. Sinoć sam bio spreman da ga izdam sestri.

Potavnio si kaže.

Imam briga.

Znam.

Odakle je mogao da zna? Gotovo tri mjeseca je hodao po tuđim zemljama, hiljade milja je prešao trgujući, i tek što je stigao, sve je čuo. A ja sam mislio da ni svi ljudi u kasabi ne znaju. Uvijek svi znaju za nesreću i zlo, samo dobro ostaje skriveno.

Zašto je zatvoren?

Ne znam. Ne vjerujem da je ikakvo zlo mogao da učini.

Da je učinio zlo, znao bi.

Bio je miran rekao sam, ne razumjevši ga.

Naši ljudi žive mirno, a stradaju naglo. Žao mi je, i zbog njega, i zbog tebe. Gdje je sad?

U tvrđavi.

Pozdravio sam je izdaleka, zaboravio sam šta je u njoj. Doći ću večeras u tekiju, ako ti neću smetati.

Zašto bi mi smetao!

Kako je hafiz Muhamed?

Dobro.

Sve će nas on ukopati nasmijao se opet.

Čekaćemo te večeras.

Neće mi ni pomoći ni smetati njegova prazna neplodna dobrota. Sve je u njega prazno i nekorisno, i mirna narav, i vedro raspoloženje, i bistar um, prazno i površno. Ali je on bio jedini čovjek u kasabi koji mi je rekao riječ saučešća, nekorisnu ali sigurno iskrenu. Pa opet, stidim se da kažem, ličila je na milostinju siromaha, i nije me ni zagrijala ni ganula.

Odjahao je ispred volovskih rogova, spuštenih kao za napad, zavijen prašinom što je kao siv mjehur plovila nad govedima, skrivajući ih.

Držao sam ga na odstojanju, zbog onog sinoć, i zbog onog što čekam.

U mislima sam skrenuo preko drvenog mosta, na drugu obalu, u tišinu mirnih sokaka u kojima korak ostaje usamljen, a kuće su skrivene u granama drveća iza visokih ograda, kao da se sve sklanja jedno pred drugim, izdvajajući se u samoću i mir. Nikakva posla nisam imao tamo, a želio sam da odem, odlažući sve prije nego što sam išta pokušao. Možda bih i otišao u te mrtve skrivene sokake, na drugu stranu, kud je lakše, ali sam tada iz čaršije čuo uplašeno udaranje bubnja, drukčije nego cigansko, i piskav zvuk trube sa sahat-kule, u nevrijeme, i zbrkane nejasne glasove što su se dozivali u zajedničkoj muci, ličilo je na napadnutu košnicu, zujale su uskomešane ljudske pčele, odlijetale da pobjegnu i vraćale se da brane, vičući kletve i dozivajući u pomoć. Iznad kasabe dizao se polako siv končić dima, kao da se u to tanko povjesmo uprela ljudska cika postavši vidljiva, a oko njega su letjela jata golubova, dignuta vikom i vrelinom.

Uskoro je stub vatre ojačao i počeo da se širi iznad kuća, gust i crn. To se plamen oslobodio i, nesmiljen, žestok, bujan, skakao sa neskrivenom radošću s krova na krov, natkriljen nad vikom i strahom ljudi.

Nagonski sam zadrhtao pred tom nesrećom, uvijek smo ugroženi, uvijek se nešto ružno dešava, a onda sam se odvojio svojom nevoljom, bila je teža od ove, i važnija, čak sam sa zadovoljstvom počeo da gledam u vatru, nadajući se da će ljudi pred njom ostati nemoćni, i da će se tako riješiti sve, i moje. Ali bila je to trenutna ludost, poslije me se nije ticalo.

I eto, kada sam imao dovoljno razloga da skrenem s puta, da ne izvršim ono što sam naumio, odlučio sam da ne odgađam. Nisam mnogo razmišljao, ali je možda oživjela u meni nada da je lakše govoriti o milosti u ovakvoj nesreći koja podsjeća ljude na krhkost i nemoć pred voljom gospodnjom.

A imam prava da znam o rođenom bratu onoliko koliko treba da mi kažu, koliko bi rekli svakome, dužan sam da mu pomognem, ako je moguće. Ružno bi bilo da ostanem po strani, svako bi mi zamjerio. Koga imam osim njega? I koga on ima osim mene? Hrabrio sam se i opravdavao, utvrđivao svoje pravo i pripremao odstupnicu. Nisam zaboravio šta sam mislio prije toga, da se bojim za sebe i da žalim njega, čak nisam znao ni šta je važnije, niti sam lako odvajao jedno od drugoga.

Pred muselimatom je stajao stražar, sa sabljom o pojasu i malom puškom u bensilahu. Nikad ovdje nisam bio, i nisam mislio o naoružanim stražarima koji stoje kao prepreka.

Je li muselim u muselimatu?

Zašto?

Potajno sam se nadao da neću naći muselima, vatra je u gradu, i drugih poslova ima svakakvih, čudo bi bilo da je baš ovdje kad ga ja tražim, možda me ta skrivena misao i natjerala da dođem, jer ga neću naći, i otišao bih odgodivši posjetu za drugi dan. Ali kad me stražar, s rukom na jabuci puške, drsko upitao ono što ga se ne tiče, buknula je u meni ljutina, kao da je nespokojstvo našlo oduška, jedva dočekavši da se istutnji kako bilo. Ja sam derviš, šejh tekije, i jedan sejmen ne može da me dočekuje tako, s rukom na pušci, makar i zbog ove odjeće koju nosim. Bio sam iskreno uvrijeđen, a docnije sam mislio kako se za strah svetimo gdje možemo. Njegovo pitanje je grubo, isticalo je njegovo pravo i značaj, označilo je moju bezvrijednost, pokazalo mi da ni red kojem pripadam ne uliva poštovanje. A sve to nije moglo da posluži kao izgovor da odem. Da je rekao da muselima nema, ili da danas ne prima, bio bih mu zahvalan i otišao s olakšanjem.

Ja sam šejh mevlevijske tekije rekao sam tiho, smirujući srdžbu. Treba da se vidim s muselimom.

Stražar je gledao mirno, nimalo zbunjen mojim riječima, sumnjičav, uvredljivo nemaran prema onome što sam rekao. Uplašio sam se tog kurjačkog mira, učinilo mi se da bi on, bez radosti i bez ljutine, mogao da izvuče kuburu i da me ubije. Ili da me pusti muselimu. On je sinoć gonio moga bjegunca, on je odveo moga brata u tvrđavu, on je kriv njima. A oni su krivi meni, zbog njih sam sad ovdje.

Ne žureći, očekujući još nešto od mene, grdnju ili molbu, zovnuo je drugog stražara, iz hodnika, i rekao mu da nekakav derviš hoće muselimu. Nisam se pobunio protiv tog obezličenja, možda je tako bolje. Muselim sad neće odbiti mene već nekog bezimenog derviša.

Čekali smo da ta poruka prođe kroz hodnike i da se vrati odgovor. Stražar je opet stao na svoje mjesto, ne gledajući me, s rukom na kuburi, nije ga se ticalo da li će me primiti ili odbiti, njegovo crno mršavo lice zračilo je spokojnom bezobzirnošću kojom ga je hranilo ovo mjesto.

Čekajući, pokajao sam se što sam se zainatio da pređem ovu prepreku, misleći da je ništavna, a ona je isto što i muselim, njegova ispružena ruka. Sad više nisam mogao da odem, sam sebe sam prikovao za ovo mjesto, doveo sam se u priliku da me uvedu ili vrate. Ne znam šta je gore. Namjera mi je bila da svratim kod muselima, poznavao sam ga, i da povedem razgovor o bratu, kao usput. Sad je to nemoguće, pokrenuo sam čitav tespih ljudi, zahtijevao da me muselim primi, razgovor više ne može biti uzgredan, dat mu je značaj prava. A biće priznanje kukavičluka, ako budem govorio u pola glasa, ponizno. Želio sam da sačuvam i dostojanstvo i opreznost. Drskost mi ne bi pomogla, i nemam je, poniznost bi me uvrijedila, a osjećam je u svim žilama.

Bolje bi bilo da me odbije, bio sam zbunjen i nepripremljen, uzalud sam zamišljao šta ću reći, uzalud sam zamišljao izraz lica koji ću unijeti u sobu, vidio sam zgrčene crte usplahirenog čovjeka koji nije znao čak ni šta ga goni na taj korak, ljubav prema bratu, strah za sebe, obzir prema ocu, i koji strepi, kao da čini nešto zabranjeno, kao da sve dovodi u pitanje. Šta sam dovodio u pitanje? Nisam znao, zato i kažem: sve.

Pozvali su me da uđem.

Muselim je stajao kraj prozora, gledao požar. Kad se okrenuo, vidio sam da je nesabran, u njegovu pogledu nisam ugledao sebe, kao da me nije poznao. Ničim mi nije pomoglo to nepokretno lice.

U jednom trenu, dok sam gledao njegove odbojne oči, što su čekale da mi presude, osjetio sam se kao krivac. Stajao sam između njega i počinjenog nepoznatog zločina, i on me gurao od sebe, bliže prestupniku.

Mogao sam da uđem u razgovor na više načina, da nisam bio uzbuđen. Mirno: Nisam došao da branim već da pitam. Široko: Kriv je čim je zatvoren, mogu li da znam šta je učinio? Umjereno uvrijeđeno: Zatvoren je, dobro; bilo bi pravo da ste i mene obavijestili. Trebalo je poći s nekom namjerom, s nekim određenim htijenjem, pokazujući više čvrstine u ovom uplitanju, a ja sam izabrao najgori način, nisam ga ni izabrao, sam se nametnuo.

Htio sam da pitam za brata rekao sam smeteno, počinjući kako ne treba, bez sigurnosti, odmah otkrivajući slabo mjesto, ne uspjevši da pripremim povoljniji prijem i utisak. To teško neprobuđeno lice me prisililo da kažem šta bilo, sve odjednom, da bi me prepoznao, da bi me primijetio.

Brata? Kakvog brata?

U tom gluhom pitanju, u mrtvom glasu, u čuđenju što sam pretpostavljao da bi trebalo da zna nešto nevažno, osjetio sam kako smo se brat i ja smanjili do zrnca prasine.

Neka mi oproste svi časni ljudi, hrabriji od mene, svi dobri ljudi koji nisu doživjeli iskušenje da zaborave ponos, ali moram da kažem, ništa mi ne bi pomoglo kad bih pred sobom skrio istinu: nije me uvrijedila njegova namjerna grubost, ni strašna daljina koju je postavio između mene i sebe. Uplašilo me to, jer je bilo neočekivano, osjetio sam se nespokojan i ugrožen, brat nije postojao kao moguća spona između nas, trebalo ga je oživjeti, dovesti ga pred njega prvi put, i prvi put odrediti stepen njegove krivice. Ali šta sam mogao da kažem da ne nanesem štetu bratu i da ne uvrijedim muselima?

Rekao sam da žalim što se to desilo, nesreća me pogodila kao smrt moga najbližeg, sudbina me nije sačuvala od nevolje da rođenog brata vidim tamo kuda odlaze griješnici i neprijatelji, i da me ljudi gledaju s čuđenjem, kao da sam i ja ponio dio krivice, ja koji godinama časno služim Bogu i vjeri. I još dok sam govorio, znao sam da je to ružno, činio sam izdaju, ali su riječi tekle lako i iskreno, tužba na sudbinu otimala se sama od sebe, sve dok prijekor iz mene nije postao toliko jak i glasan, da mi se ogadio taj slatki plač nad sobom, zbog kukavičluka kojem nisam znao pravi razlog, zbog sebičnosti što je ugušila svaku drugu misao. Ne! zazivalo je nešto u meni, ružno je, zar si došao da sebe braniš, od čega, brat je u opasnosti, stidjećeš se poslije, otežaćeš mu položaj, ućuti i izađi, reci i izađi, reci i ostani,pogledaj mu u oči, samo te plaši svojim kumirskim licem,ućutkaj bezrazložni strah, nemaš čega da se bojiš, ne sramoti se jadikovkama i pred njim i pred sobom, reci ono što moraš.

I rekao sam. Da je brat, kako sam čuo, učinio nešto što možda nije trebalo, ja ne znam, ali ne vjerujem da je nešto teško, zato molim muselima da ispita tu stvar, kako se zatvoreniku ne bi pripisalo i ono što nije.

Bilo je malo to što sam rekao, nedovoljno hrabro i nedovoljno pošteno, ali to je sve što sam mogao. Obuzimao me težak umor.

Njegovo lice ništa nije govorilo, nije odavalo ni srdžbu ni razumijevanje, iz njegovih usta mogla je da izađe i osuda i blagost. Docnije sam se nesigurno prisjećao da sam tada mislio kako je u strašnom položaju svako ko moli: nužno malen, ništavan, pod tuđom nogom, kriv, ponižen, ugrožen od tuđeg hira, željan slučajne dobre volje, podložan tuđoj moći, ništa od njega ne zavisi, čak ni izraz straha ili mržnje koji ga može upropastiti. Pod tim pogledom bez sjaja, što me jedva vidio, prestao sam da očekujem dobru riječ ili milost, i samo želio da odem, a sve neka se svrši kako alah hoće.

Napokon je muselim progovorio, a bilo mi je već svejedno, mrtvo kao što je i ćutao, godinama naviknut na taj stav neprobojnosti i strogog prezira, ali mi je i to bilo svejedno. Malo me mučilo gađenje.

Brat, veliš? Zatvoren?

Pogledao sam kroz prozor, vatra je ugašena, samo se još dim vukao iznad čaršije, trom, crn. Šteta što nije sve uništila.

Znaš li zašto je zatvoren?

Došao sam da pitam.

Eto, ne znaš ni zašto je zatvoren. A dolaziš da moliš, bez obzira šta je učinio.

Nisam došao da molim.

Hoćeš li da ga optužiš?

Neću.

Možeš li da navedeš svjedoka za njega ili protiv njega? Da ukažeš na druge krivce? Ili saučesnike?

Ne mogu.

Šta onda hoćeš?

Govorio je lijeno, s prekidima, okrećući glavu u stranu, kao da je uvrijeđen, kao da mu je mučno što mora da objašnjava tako jasne stvari i što gubi vrijeme s nerazumnim čovjekom.

Obuzeo me stid. Zbog straha, zbog kukavičke sebičnosti, zbog njegova prezira, zbog prava na grubost, zbog dosade koju nije krio, zbog toga što me ponizio, što je razgovarao sa mnom kao da sam hamal, softa, dušmanin. Navikao sam da slušam, da ne prigovaram, da sagibam glavu, čak i to što sam pitao za brata ličilo mi je gotovo na prestup, ali je osionost ovog surovog čovjeka, a možda još više njegova prostačka neučtivost, ugušila u meni dugu naviku. Osjećao sam da postajem zelen od mržnje, iako sam znao da mi nije korisna. Njemu je svejedno, meni nije, on to i hoće, on nastoji, čak i ne nastoji, on zrači osjećanjem odvratnosti prema ljudima. Ne znam zašto mu je stalo da stvara neprijatelje, i ne tiče me se, ali kako smije prema meni tako da se ponaša? Još me zavaravala misao o značaju reda i poziva kome sam pripadao.

Ljudi žive mirno, a umiru naglo, rekao je onaj čudni dželepčija, Hasan, što nikad neće prenagliti ni stradati zbog nepromišljenosti. I ja sam vjerovao da sam siguran od iznenađenja u sebi.

Šta hoću? rekao sam, čudeći se sam sebi i znajući da nije dobro što to govorim. Nije trebalo to da kažeš. Je li zločin upitati za brata, ma šta da je učinio! To mi je dužnost, i po božjim i po ljudskim zakonima, svako bi mogao da me pljune ako bih se oglušio o to svoje pravo. I sve nas, kad bi se to pravo osporilo. Jesmo li postali životinje, ili gori od životinja?

Riječi su ti teške rekao je isto onako mirno,samo su mu se suzili kapci na teškim očima. Na čijoj je strani pravo? Ti braniš brata, ja zakon. Zakon je strog, ja mu služim.

Ako je zakon strog, treba li mi da budemo kurjaci?

Je li kurjački braniti zakon, ili ga napadati, kao ti?

Htio sam da kažem da je kurjački biti surov po svaku cijenu. Čovjek strada naglo. Dobro je što ništa nisam odgovorio na njegov izazov, on osjeća potrebu i zadovoljstvo da izbezumljuje ljude.

Poslije sam bio potišten, ljutina me brzo prošla, a smijenilo je kajanje zbog naglosti koja mi nije svojstvena. Odgovorio sam oštro, jer sam bio suviše napregnut, nesposoban da obuzdam nerazmišljene porive. Sve što se tada učini, obično je štetno: to je oblik glupog junaštva, samoubilački prkos bez svrhe, koji ne traje dugo i ostavlja nezadovoljstvo sobom. I zakašnjelo naknadno razmišljanje koje ničemu ne služi.

Desilo se ono čega sam se najviše plašio, rečeno mi je da branim brata, suprotstavljajući se zakonu. Ako je zaista tako, ako nekome izgleda da je tako, jer ja znam da nije, ako ljudi budu mislili da ja svoj lični gubitak pretpostavljam svemu izvan mene, onda je sve ispalo kako najgore može biti, i moja mutna strahovanja bila su opravdana. A najgore je što u stvari nisam branio brata, samo sam se u jednom nerazumnom trenutku pobunio protiv strašne surovosti, a nisam bio ni na njegovoj ni na muselimovoj strani. Nisam bio nigdje.





Drago mi je što je podne blizu, što neću ostati sam, odvojiću se molitvom od današnjeg dana, ostaviću mučnu misao pred džamijskim vratima, čekaće me sigurno, ali ću bar neko vrijeme biti bez nje.

Kad sam stao pred nekoliko vjernika i počeo molitvu, jače nego ikad osjetio sam zaštitnički mir poznatog mjesta, gusti topli miris istopljenog voska, ljekovitu tišinu bijelih zidova i čađave tavanice, materinsku nježnost sunčanog svjetla što je iskrilo na zlatnim zrncima prašine. Ovo je moja državina, pohabani ćilimi, bakreni svijećnjaci, mihrab gdje klanjam pred ljudima pogruženim na koljenima, moja tišina i sigurnost, godinama sam ovdje svoj, znam ćilimsku šaru gdje staje moja stopa, istrvena je i izblijedjela, trag svoj sam ostavio na onome što traje duže od nas, iz dana u dan vršim svetu dužnost u ovoj kući što je postala moja, naša i božija, krijući i od samog sebe da je bila najviše moja. Ali toga dana, toga podneva, oslobođen more, vraćen iz čudnog svijeta na koji nisam naviknut u ovaj stišani mir, ja nisam vršio dužnost, bio sam siguran da nikome ne služim već da sve služi meni, da me zaklanja i vraća, da potire ružan san o nečemu nejasnom. Ronio sam u nasladu poznate molitve, osjećao da mi se vraća poremećena ravnoteža zbog svega što je godinama moje, zbog prisnih mirisa, nejasnog mrmljanja ljudi, tupih udara koljena, zbog molitava uvijek istih, zbog kruga što se zatvarao kao odbrana, kao tvrđava, opravdavajući me i potvrđujući. Ne prekidajući molitvu, vršeći je navikom, vidio sam sunčevu zraku što se probija kroz staklo, zategnuta od prozora do mojih ruku, kao da se igrala, izazivajući me; čuo sam vedar svađalački cvrkut vrabaca oko džamije, neprekinut žamor njihovih glasova, veselo žutih, činilo mi se, kao žito i sunce; i nešto toplo i vedro lebdjelo je oko mene, odvajajući me, budeći sjećanje na ono što je jednom bilo, ne znam kad, ne znam gdje, ali bilo, nemam potrebe da ga oživljavam, živo je, jako i drago kao nekad, kao nikad, neuobličeno i zato sveobuhvatno, bilo je, znam, možda u djetinjstvu, koje više ne postoji u sjećanju već u žaljenju, možda u želji da bude, i biva, prozračno, lagano, kao njihanje, tihi tok vode, miran šum krvi, sunčana radost ni zbog čega, i znao sam da je to grijeh, to zaboravljanje u molitvi, ta slast tijela i misli, a nisam mogao da se otmem, nisam želio da prekinem taj čudni zaborav.

A onda se prekinuo sam.

Učinilo mi se da iza mojih leđa, među ljudima u molitvi, stoji moj sinoćnji bjegunac. Nisam smio da se okrenem, ali sam bio siguran da je u džamiji, ušao je poslije mene, ili ga nisam vidio. Njegov glas se čuje drukčije nego ostali, dublji je i muškiji, njegova molitva nije molba već zahtjev, oči su mu oštre, pokreti gipki, ime mu je Ishak, zovem ga tako jer je tu i jer mu ne znam ime, a treba da znam. Došao je mene radi, da mi zahvali, ili sebe radi, da se skloni. Ostaćemo sami poslije namaza, da ga pitam što sam propustio sinoć. Ishak, ponavljam, Ishak, to je ime moga ujaka koga sam kao dijete mnogo volio, Ishak, ne znam kako ih dovodim u vezu, i kako i zašto tako uporno dozivam djetinjstvo, sigurno je to bježanje. Bježanje od ovoga što jest, spasavanje nesvjesnim sjećanjem i ludom željom da ne bude stvarnosti, neostvarivom željom, natjerala bi me u očaj da je bila stvarna misao, a ovako se čak i ostvarivala, u trenucima, izvitoperenjima, maglovitim zanosima, u kojima su tijelo i nepoznate unutrašnje snage tražile izgubljeni mir. Nisam bio svjestan u tom času da je vijek zaboravu kratak, ali kad se javila misao o Ishaku, znao sam da se moj mir opet muti, jer i Ishak je iz onoga svijeta na koji nisam htio da mislim, i možda sam zato i želio da ga smjestim u prostor dalekih snova, odvajajući ga od časa i vremena u kome nismo mogli biti zajedno. Želio sam da se okrenem, molitva mi je zbog njega bila prazna, svedena na riječi bez sadržine, i duža nego ikad.

O čemu bih s njim govorio? O sebi neće da kaže ništa, uvjerio sam se sinoć. Govorili bismo o meni. Sješćemo ovdje, u ovaj prazan prostor džamije, u svijetu a izvan njega, sami, smiješiće se onim svojim sigurnim dalekim osmijehom, koji i nije osmijeh već pronicljiva hladnoća, pogled koji sve vidi ali se ničemu ne čudi, slušaće me pažljivo, zagledan u šaru ćilima pred sobom ili u sunčanu zraku što se uporno probija kroz iskričavu sjenku, i reći će mi istinu od koje će mi biti lakše.

Zamišljajući taj razgovor, oživljavao sam njegov lik, ne čudeći se kako sam mnogo od njega zapamtio, čekao sam da ostanemo sami, kao sinoć, da nastavimo neobični razgovor, ne krijući se. Taj nemirni pobunjeni čovjek koji je mislio suprotno od svega što sam ja mogao da pomislim, hirom potpune nedosljednosti izgledao mi je kao čovjek na koga bih mogao da se oslonim. Sve što je činio bilo je ludo, sve što je govorio bilo je neprihvatljivo, a samo bih njemu mogao da se povjerim, jer je nesrećan ali pošten, ne zna šta hoće ali zna šta radi, ubio bi ali ne bi prevario. I dok sam tako ispisivao u svom srcu lijepe osobine potpuno nepoznatog odmetnika, nisam ni primijetio koliki sam put prešao od sinoć. Jutros sam htio da ga predam stražarima, a u podne sam bio na njegovoj strani. Ali, ni jutros nisam bio protiv njega, a i sad bih ga možda prijavio, i to dvoje nema među sobom veze, ili ima, ali nekako naopako, sasvim spleteno. U stvari, bio sam samo siguran da bi mi on, Ishak, pobunjenik, mogao da objasni neke stvari zauzlane u meni u čvor. Jedini on. Ne znam zašto, možda što je patio, što je u mukama stekao iskustvo, što ga je pobuna oslobodila naviknutog mišljenja koje veže, što nema predrasuda, što je raščistio sa strahovima, što je pošao putem koji nema izlaza, što je već osuđen i samo junački odgađa smrt. Takvi ljudi mnogo znaju, više nego mi koji klecamo od naučenog pravila do straha od grijeha, od navike do strepnje pred uvijek mogućom krivicom. I mada nikad ne bih pošao putem odmetništva, ni u mislima čak, rado bih čuo njegovu istinu. O čemu?

Ne znam o čemu.

Reći ću mu ovako:

Dvadeset godina sam derviš, a malim djetetom sam pošao u školu, i ne znam ništa izvan onoga što su htjeli da me nauče. Učili su me da slušam, da trpim, da živim za vjeru. Boljih od mene je bilo, vjernijih nema mnogo. Uvijek sam znao šta treba da činim, derviški red je mislio za mene, a osnovi vjere su i tvrdi i široki, i ništa moje nije postojalo što se u njih nije moglo uklopiti. Imao sam porodicu, živjela je svojim životom, moja po krvi i dalekom sjećanju, po djetinjstvu koje cijelog života zatrpavam, varajući se da je mrtvo, moja jer tako treba da bude, volio sam tu ljubav bez dodira i koristi, iako je zato bila i hladna. Postojali su, moji su, i to mi je bilo dovoljno, i njima valjda, tri viđenja u ovih dvadeset godina nisu ništa ni pokvarila ni popravila, nisu ni smetali ni pomagali mojoj službi vjeri, iako sam više osjećao ponos što sam našao širu porodicu, nego žalost što sam se udaljio od svoje vlastite. I eto, desilo se da je moga brata stigla nesreća. Kažem tu riječ, jer ne znam pravu, ne mogu da kažem ni pravda ni nepravda, i tu počinje muka. Ne volim nasilje, mislim da je to znak slabosti i nerazumnog rasuđivanja, to je i način da se ljudi otjeraju u zlo. Pa ipak, kad je vršeno nad drugima, ćutao sam, odbijao da donosim presudu, prebacujući odgovornost na druge, ili se navikavajući da ne mislim o onome što nije moja krivica, priznavajući čak da se ponekad mora učiniti zlo radi većeg i važnijeg dobra. Ali kad je bič vlasti pogodio moga brata, i mene je rasjekao, do krvi. Nejasno mislim da je mjera surova, poznajem tog mladića, nesposoban je za zločin. Ali evo, ne branim ga dovoljno čvrsto, a njih ne opravdavam, čini mi se samo da su mi svi zajedno nanijeli zlo, gotovo podjednako, poremetili me, suočili sa životom izvan moje prave putanje, natjerali me da se određujem. Šta sam ja sad? Zakržljali brat ili nesigurni derviš? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam oštetio čvrstinu vjere, izgubivši tako sve? Volio bih da plačem zbog brata, ma kakav da je, ili da budem tvrdi branilac zakona, makar i brat bio u pitanju, makar i žaleći. A ne mogu ni jedno ni drugo. Šta je to, Ishače, buntovni mučeniče, koji si stao na jednu stranu i ne znaš šta je neodlučnost, jesam li izgubio ljudski lik ili vjeru? Ili oboje? I šta je onda ostalo od mene, ljuska, mezar, nišan bez oznake? Strah se nastanio u meni, Ishače, strah i zbunjenost, ni korak više ne smijem da učinim ni na jednu stranu, izgubiću se i propasti.

Nisam se okrenuo da ga vidim, ne vjerujući da je više tu, i ne znajući šta bih mogao da mu kažem od sve te muke što ni imena nije imala. A bila je opasna misao da baš njemu povjerim ono što nikome ne bih rekao. Nije mi pao na um nijedan derviš, nijedan od ljudi s kojima se susrećem, već odmetnik, bjegunac, čovjek izvan zakona. Jesam li mislio da se samo on ne bi iznenadio kad bi to čuo? Jesam li vjerovao da me jedino on ne bi prijekorno pogledao? Pomozi mi, Bože, da iz ovih iskušenja izađem isti kao što sam bio. A jedini pravi izlaz vidim u tome da se ništa nije desilo.

Spas i mir Ibrahimu,

Spas i mir Musau i Harunu,

Spas i mir Ilijasu,

Spas i mir Ishaku,

Spas i mir nesrećnom Ahmedu Nurudinu.

Ljudi su izlazili, kašljucajući, tiho šapućući, ostavljali su me, ostao sam na koljenima pred mukom, sam, srećom, sam na žalost, bojeći se da napustim ovo mjesto gdje sam mogao da se mučim neodlučnošću.

Napolju se čula strka, neko je vikao, neko je prijetio, neću da čujem riječi, neću da znam ko viče i ko prijeti, sve što se u svijetu događa ružno je, primi, Bože, molitvu moje nemoći, oduzmi mi snagu i želju da izađem iz ove tišine, vrati me u mir, prvi ili posljednji, mislio sam da između njih postoji nešto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvečerjima, i sunčev odsjaj na njenim širinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.

Otac me čeka, izgubljen od bola, zbog sina, samo mu je još on ostao, mene nema, ni njega nema, sam, starac me čeka u hanu, sam, nekad smo mislili da smo jedno, sad ne mislimo ništa, prvo će me njegove oči upitati, i ja ću odgovoriti, sa osmijehom, imaću toliko snage, zbog njega, rečeno mi je da će brat biti pušten uskoro, ispratiću ga s nadom, zašto da odlazi satrven, nikakve koristi od istine ne bi imao. I vratiću se tužan.





Udisao sam svježu majsku noć, mladu i iskričavu, volim proljeće, mislio sam, volim proljeće, neumoreno i neotežalo, budi nas vedrim lakomislenim zovom da počnemo iznova, varka i nada svake godine, novi pupovi niču iz starih stabala, volim proljeće, vičem u sebi uporno, prisiljavam se da povjerujem, krio sam ga od sebe ranijih godina, a sad ga zovem, nudim se da me obuzme, dodirnem cvijet jabuke kraj puta, i glatku novu grančicu, sokovi žubore njenim bezbrojnim žilicama, tok im osjećam, neka mi kroz jagodice pređu u tijelo, jabukov cvat da nikne na mojim prstima, i prozirno zeleno lišće na mojim dlanovima, da budem blagi miris voćkin, i njena tiha nebriga, nosiću ocvjetale ruke pred zadivljenim očima, pružaću ih kiši hraniteljki, u zemlju ukopan, nebom hranjen, proljećima obnavljan, jesenima smirivan, dobro bi bilo početi sve iz početka.

A početka više nema, niti je važan, niti znamo kad bude, poslije ga određujemo, kad smo u virovima, kad se sve samo nastavlja, i onda mislimo da je moglo biti nekako drukčije, a nije, i namećemo se proljeću, da ne mislimo na nepostojeći početak, ni na ružno nastavljanje.

Uzalud hodam sokacima, trošim vrijeme što se ne da potrošiti, Hasan me čeka u tekiji. Otac me danas čekao u hanu, Hasan večeras u tekiji, stoje na svim putevima i na svim raskršćima, ne daju mi izaći iz brige. Odmah mi javi kad ga puste rekao je otac na odlasku. Neću se smiriti dok ne čujem. A najbolje bi bilo da dođe kući.

Najbolje bi bilo da nije ni išao od kuće.

Otiđi sutra muselimu napomenuo je da ne zaboravim i zahvali mu. Zahvali i u moje ime.

Drago mi je što je otišao, teško je gledati u njegovo lice, koje je tražilo utjehu, a ja sam mu je mogao dati samo kroz laž. Odnio je i jedno i drugo, meni je ostalo ružno sjećanje. Zaustavili smo se na kraju polja, poljubio sam ga u ruku, on mene u čelo, opet je bio otac, gledao sam za njim, išao je poguren, vodeći konja kao da se naslanja na njega, okrećući se, neprestano, laknulo mi je kad smo se rastali, a bio sam tužan i usamljen, sad je to bilo konačno, varke više nije moglo biti. Sahranili smo jedan drugoga baš u času kad smo se prepoznali, ništa nam ta nepotrebna posljednja toplina nije mogla pomoći.

Stajao sam usred širokog polja kad je otac uzjahao konja i zašao za stijenu, kao da ga je progutao suri kamen.

Duga popodnevna sjenka, tmurna duša brda, puzila je poljem, zatamnjujući ga, prešla je i preko mene, opkolila me odasvud, a sunčana strana je bježala od nje, uzmičući prema drugom brdu. Daleko je noć, to je samo njen rani predznak, nešto zloslutno je u tim mrkim prethodnicama. Nikoga nema na polju prepolovljenom sjenkom, puste su obje strane, jedini ja stojim na toj zavađenoj širini što se zamračuje, sitan u prostoru što se zatvara, obuzet mutnim tjeskobama koje nosi moja prastara duša, tuđa a moja. Sam u polju, sam u svijetu, nemoćan pred tajnama zemlje i širinama neba. A onda se odnekle od brda, od kuća u pristranku, začula nečija pjesma, probijala se kroz sunčani prostor polja do moje sjenke, kao da mi je išla u pomoć, i zaista me oslobodila kratke i bezrazložne začaranosti.

Nisam izbjegao Hasanovu netraženu pažnju. Sjedio je sa hafiz-Muhamedom, u čardaku, iznad rijeke, u plavom mintanu, podšišane mekane brade, jagom namirisan, svjež, nasmiješen, saprao je sa sebe tri mjeseca putovanja, miris stoke, znoja, hanova, prašine, blata, zaboravio na psovke, na planinske prevoje, na opasne prelaze preko rijeka, i sad je ličio na mladog agu koga je život razmazio, ne tražeći od njega ni napor ni hrabrost.

Zatekao sam ih u razgovoru. Taj dželepčija i bivši muderis podsticao je hafiz-Muhameda da izlaže ono što zna, da bi mogao da mu se suprotstavi, šaleći se, ne pridajući značaja ni onome što je čuo ni onome što je odgovarao. Uvijek sam se čudio kako je u neozbiljnim razgovorima pronalazio pametne razloge, zaodijevajući ih u lude oblike.

Upitao me kad smo se pozdravili:

Jesi li saznao štogod za brata?

Nisam. Ići ću sutra opet. A ti, kako si putovao?

Tako je najbolje, moje brige neka ostanu meni.

Rekao je nekoliko običnih rečenica o svom putovanju, šaleći se, kako uvijek zavisi od volje božije i od ćudi stoke, i on svoju volju i ćud podređuje njima, a onda predložio da hafiz Muhamed nastavi svoje izlaganje, veoma zanimljivo, i veoma sumnjivo, o postanku i razvitku živih bića, pitanje od značaja sve dok ima živih bića i pogodno za sporenja, naročito u vremenu kad sporenja nema i kad svi umiremo od dosade, slažući se u svemu.

Hafiz Muhamed, koji je tri mjeseca ćutao, ili govorio o najobičnijim stvarima, nastavio je svoje izlaganje o postanku svijeta, čudno i netačno, Kur-anom nepotvrđeno, ali je zanimljiva slika koju je razvijao, uzeta iz bogzna koje knjige od mnogih koje je pročitao, maštom oživljena, sva svjetlucava od vatre usamljenih groznica, kad se u njegovim bolesnim viđenjima svijet stvarao i rastvarao. Ličilo je na bogohuljenje, ali smo se već navikli, jedva smo ga i smatrali pravim dervišem, izvojevao je sebi pravo da bude neodgovoran, najljepše i najređe pravo u našem redu, i nije se smatralo da je suviše štetno ono što je ponekad govorio, jer je bilo prilično nerazumljivo.

Izgledalo mi je sasvim neobično, nezamišljivo gotovo, kako jedan bezazlen učenjak govori o postanku svijeta jednom duhovitom spadalu, neozbiljnom dobričini, nekadašnjem alimu i sadašnjem goniču stoke i pratiocu karavana. Kao da se sam šejtan potrudio da sastavi ova dva čovjeka koji ničeg zajedničkog nisu imali, i da ih navede na razgovor koji niko ne bi očekivao.

Ovaj mladi čovjek me uvijek iznova iznenađivao nekom neočekivanošću koju nije bilo lako objasniti ni opravdati. Iako je pametan i obrazovan, sve što je činio bilo je neobično, izvan svega što bi se moglo pretpostaviti. Završio je školu u Carigradu, hodao po Istoku, bio muderis na medresi, službenik na Porti, oficir, pa ostavio sve, zbog nečeg živio u Dubrovniku, vratio se s jednim dubrovačkim trgovcem i njegovom ženom, govorilo se da je zaljubljen u tu bjelokožu Latinku crne kose i sivih očiju, što sad s mužem živi u Latinluku, tužio sudu nekog dalekog rođaka koji je prisvojio njegovo imanje i odustao od tužbe kad je vidio koliko djece taj nesrećni rođak hrani, oženio se kćerkom tog dalekog rođaka koju su mu nametnuli da se oduže za imanje, a kad je vidio čime su ga usrećili, pobjegao je glavom bez obzira, sve ih ostavivši u svojoj kući, i počeo da se bavi trgovinom, odlazeći na istok i zapad, na užas porodice. Kako je spojio toliko zanimanja, šta je bilo njegovo, teško je reći. Nijedno, smijao se on, ali se od nečega mora živjeti, i svejedno je, na kraju krajeva. Bio je suviše govorljiv za službu na Porti, suviše bujan za muderisa, suviše obrazovan za dželepčiju. Govorilo se da je otjeran iz Carigrada, kolalo je isto toliko priča o njegovu poštenju koliko i o nepoštenju, o izuzetnim sposobnostima kao i o potpunoj nesposobnosti; nazvali su ga nemilosrdnim kad je podnio tužbu zbog imanja, a budalom kad je odustao; jedni su pričali da je bestidan jer živi sa Dubrovkinjom, pored muža mamlaza, a drugi da je on mamlaz, jer ga Dubrovkinja i njen muž iskorišćuju. Pretresan je na sitno kasablijsko sito, zgodan predmet za stotine radoznalih nagađanja, naročito u početku, dok se nisu navikli, a on je na sve odmahivao rukom, bilo mu je svejedno, kao i sve u životu. Družio se sa svakim, razgovarao s muderisima, trgovao s trgovcima, pijančio s barabama, šalio se s kalfama, ravan svakome u svemu čime se bavio, a opet promašen u svemu.

Nisam želio da govorim s njim o bratu, bio bi ožalošćen ali zakratko, ozlojeđen ali zakratko. A mučio me i sinoćnji razgovor s njegovom sestrom. Volio bih da nije došao.

Srećom, nije nametljiv. I srećom, zanimao ga je razgovor koji su vodili. Tako ću moći sve da odložim.

Vlaga i toplina su izvor života, govorio je hafiz Muhamed. Iz trule memljivosti, u kojoj su se dugo stvarala, najprije su ponikla živa bića, bez oblika, bez udova, zrnca i štapići u kojima je tinjala životna snaga, kretala su se u mraku svoga nevidjela, tumarajući bez svrhe i bez cilja, živeći u vodi, odlazeći na kopno, zavlačeći se u mulj. Hiljade godina je tako prošlo...

A Bog? pitao je Hasan.

Bilo je to šaljivo a ipak ozbiljno pitanje. Hafiz Muhamed nije htio da ga čuje.

Hiljade godina je tako prošlo, ta mala nemoćna bića su se mijenjala, jedna su se navikavala na kopno, druga na vodu. Rađala su se gluha i slijepa, bez ruku, bez nogu, bez ičega na sebi, i sve je nicalo poslije duge potrebe i mnogih pokušavanja.

A Bog?

Bog je tako htio.

Morao je tako da kaže, iako je zvučalo neubjedljivo, ali je hafiz Muhamed više uklanjao jednu nezgodnu smetnju neprikosnovenom opštom tvrdnjom, nego što je odgovarao na izazov.

Začudilo me držanje i jednog i drugog. Hafiz Muhamed je zaista odricao božije učešće u stvaranju svijeta, a Hasan je samo šaljivo na to upozoravao, ne želeći da stvar tjera do kraja niti da iskoristi prednost koju je, mogao lako steći.

Znao sam, bila su to nešto izmijenjena učenja grčkih filozofa, a prenio ih je Ibn-Sina u svojim djelima na arapskom jeziku. Po tom učenju, čovjek je postepeno postajao ono što jest, polako se prilagođavao prirodi, potčinjavajući je sebi, jedino stvorenje koje ima svijest. Zato mu priroda nije više tajna, ni prostranstvo oko njega nepoznanica, osvojio ga je i savladao, prešavši ogroman put od crva do gospodara zemlje.

Rđav gospodar nasmijao se Hasan.

Spor je i počeo oko toga, i cio razgovor: da su ljudi rđavo udesili ovaj svijet, kako je tvrdio Hasan, ne ljuteći se što je tako. A hafiz Muhamed se nije slagao, i pošao je za dokazom čak do klice svijeta.

Stotinu prigovora moglo se učiniti svemu što je hafiz Muhamed govorio, od objašnjenja postanka živih bića, koje se desilo samo po sebi, pa do tvrdnje da je čovjek gospodar zemlje, gotovo nezavisno od božije volje. Ali kad sam se umiješao u razgovor, nisam mu prigovorio zbog tih ogrešenja, izgledalo mi je smiješno da se sporim oko suviše poznatih stvari. Važnije mi je bilo nešto drugo: zar nije naivno mišljenje da je čovjek ugodno smješten na zemlji i da je tu njegov pravi dom?

Prostranstvo je naša tamnica, rekao sam osluškujući odjek svojih nepoznatih misli, unoseći neočekivanu vatru u mrtvi i nepotrebni dotadanji razgovor. Prostranstvo posjeduje nas. Mi ga posjedujemo samo koliko može oko da pređe preko njega. A ono nas umara, plaši, zove, goni. Mislimo da nas vidi, a mi ga se ne tičemo, kažemo da ga savladavamo, a samo se koristimo njegovom ravnodušnošću. Zemlja nam nije naklonjena. Gromovi i talasi nisu za nas, mi smo u njima. Čovjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila. To je tuđe gnijezdo, zemlja bi mogla biti samo stanište čudovišta koja bi bila u stanju da se nose s nedaćama što ih ona pruža u izobilju. Ili ničija. Pa ni naša.

Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu već sliku u svome oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju.

Mi nismo nešto u nečemu, već ništa u nečemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto, nespojivo. Razvitak čovjekov trebalo bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i mjesec, a mi sebe varamo da je ovo naš pravi dom, jer nemamo kud. Dobra za nerazumne, ili za neranjive. Možda će biti izlaz čovjekov da se vrati unazad, da postane samo snaga.

A kad sam izrekao svu tu nerazumnost, uplašio sam se da sam razgolitio sve što sam htio da sakrijem. Odgovarao sam današnjem danu i svojoj ozlojeđenosti. Doveo sam u neugodan položaj i sebe i njih dvojicu.

Hafiz Muhamed je gledao u mene začuđeno, gotovo uplašeno, a Hasan rastreseno, smiješeći se, i ja sam tek u njihovim očima sagledao pravu težinu svojih riječi, o kojima ranije nisam razmišljao. Ali me savjest nije prekoravala, čak mi je bilo lakše.

Hasanov izraz lica postao je neočekivano sabran. Ne, rekao je, polako odmahujući glavom, kao da se izvinjava što govori ozbiljno. Ne treba čovjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve što u njemu vrijedi, to je ranjivo. Možda nije lako živjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, biće još gore. A željeti snagu i bezosjećajnost, znači svetiti se sebi zbog razočarenja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega što čovjek može da bude. Odricanje svih obzira je prastari strah, davna suština ljudskog bića koje želi mo

_________________
 
Yasmin
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 58

Datum registracije: 31 Avg 2004
Poruke: 14175
Mesto: zemlja nedodjija

netherlands.gif
PorukaPostavljena: Pet Dec 03, 2004 6:02 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

6.
Slab je koji traži,
a slabo je i što se od njega traži.



Išao sam jutros u polje, peo se uz iscvjetalo brdo, stajao uz nisko stablo voćke, licem uz grozd cvjetova, listića, čašica, lepeza, hiljade živih čuda spremnih na oplodnju, osjećao sam opojnu slast od tog bujanja, od hučanja sokova kroz bezbroj nevidljivih žilica, i opet sam želio, kao i sinoć, da uklopim obje ruke u granje, da me protoči bezbojna krv bilja i da bez bola cvjetam i venem. I baš to ponavljanje čudne želje uvjeravalo me o težini muke koju nosim.

Iz šume je zvonko odjekivala sjekira, u određenim razmacima, u kojima je bio zamah nečijih snažnih ruku, i kratka tišina poslije udarca, i na toj daljini znao sam da je sjekira oštra, dugog sječiva, i da zagriza drvo ljutitim cikom, bijesno prodirući do srčike. I kukavica se čula, sa svojom dvosložnom tugovankom, pečalno ravnodušnom, kao sudbina, i nečiji zov, ženski, vedar, prodoran, nerazumljiv, žena je mlada, proljetnim suncem opaljena, nasmijana, ne vidim je, okrećem se prema tom mladom glasu kao prema krbli, a znam sve o njoj. Samo ta tri glasa u tišini proljetnog jutra, u prostranstvu tuđeg svijeta. Zatvorio sam oči, sladak miris peluda je u meni, i slušao: tri sasvim jednostavna glasa. I tada sam doživio neobičan trenutak zaborava. Nije to bilo sjećanje, već prisustvo u drugom vremenu, mnogo ranijem, ništa od mene sadašnjeg nije postojalo tada, bio je samo lagan, radostan osjećaj življenja, uzdrhtala saživjelost sa svim oko sebe. Znao sam, sjekira je očeva, to njegove jake ruke zamahuju u šumi iznad kuće. I kukavičin glas prepoznajem, nisam je nikad vidio, ali se javlja uvijek sa istog mjesta. Znam i djevojku, šesnaest joj je godina, vidim je preko tolikog beskrajnog vremena, kao da su vijekovi prošli, a ništa zaboravio nisam, sićušne zlatne malje oko nasmijanih usana, stas za obruč dviju šaka, miris na miloduh, neiščilio kroz duge godine. Koga to djevojka zove kroz vrijeme? Nisam mogao da se odazovem, nisam mogao da se vratim.

Iz te začaranosti dalekog vremena probudio me vedar susret. Putem prema meni naišao je dječak, kidao je cvijeće i bacao iznad glave, grudama tvrdog čačka gađao ptice, izvikivao nerazumljive riječi, svoje, veseo i bezbrižan, kao mače. Ugledavši me, umirio se i pošao u stranu, uozbiljen. Nisam spadao u njegov svijet.

Davno, prije mnogo godina, susreo sam na drugoj stazi, u drugom kraju, istog ovakvog dječaka. Nije bilo nikakva razloga da se toga sjetim i da ih upoređujem. A eto, sjetio sam se. Možda zato što je dan bio određen za sjećanje, ili što sam i onda bio na životnom raskršću, kao i sad, ili što su obojica bucmasti, zaneseni, sami sebi dovoljni u pustom kraju, i što su i jedan i drugi prošli pored mene ozbiljni, kao da sam im utulio radost. Upitao sam dječaka, oči su mu kao kudeljin cvijet, isto što i onog nekadašnjeg, pitanje je staro i zvoni tužno, ali on to ne zna.

Srećom, razgovor između nas je bio sasvim drugačiji nego onaj raniji. Zapisao sam ga radi olakšice, bez druge potrebe, kao što se umorni putnik zaustavi pored svježe vode.

Čiji si, mali?

Zastao je, pogledao me nimalo prijateljski.

Ne tiče te se.

Ideš li u mekteb?

Ne idem više. Juče me hodža istukao.

Za tvoje dobro te istukao.

Onda bih to dobro mogao da dijelim i šakom i kapom. A hodža ga dijeli po našim stražnjicama. Za svako slovo pomodri kao patlidžan.

Ne govori ružne riječi.

Zar je patlidžan ružna riječ?

Veliki si đavo.

Ne govori ružne riječi, efendija.

Jesi li juče tako slobodno govorio?

Do juče sam bio hodžin bubanj. Danas sam ko ova tica. Hajde, neka me sad neko udari!

Šta ti kaže otac?

Kaže: alim svakako nećeš postati. A orati možeš i s elifom i bez elifa, zemlja te čeka, nećemo je drugome davati. A ako je dijeliti batine, to mogu i ja, veli.

Hoćeš li da govorim s ocem, da te povedem u kasabu? Učićeš školu, postaćeš alim.

Rekao sam to i onom nekadašnjem dječaku, sad je u tekiji, derviš. Ali ovaj je drukčiji. Veselog izraza nestalo je s njegova lica, a javila se mržnja. Gledao me trenutak mrko, u bijesnoj nedoumici, pa se naglo sagnuo i uzeo kamen s puta.

Eno oca rekao je prijeteći. Ore. Hajde, pođi da mu to kažeš, ako smiješ.

Možda bi zaista udario. Ili bi plačući pobjegao u brdo. Bio je pametniji od onog drugog dječaka.

Neću rekao sam pomirljivo. Niko te ne može natjerati. A možda je i bolje da ostaneš ovdje.

Stajao je zbunjen, ali nije ispuštao kamen iz ruke.

Pošao sam i osvrnuo se nekoliko puta. Nije se micao s onog mjesta, prepreka izmedu oca i moje ponude, uplašen l nepovjerljiv. Tek kad sam se udaljio, kad nije imao razloga da se boji, bacio je kamen daleko u žito i potrčao prema ocu.

Vratio sam se tmuran.





Mala žena je otvorila kapiju, i tobožc sakrivajući lice jašmakom, uputila me u bašču, tamo su, veli, tri luda hvataju jednog bijesnog, pa mogu da odem, ako hoću, a mogu i da sačekam ovdje a ona će javiti Hasanu, i reći će mi šta kaže, ako bude išta kazao, jer danas nije razgovorljiv.

Idem tamo, rekao sam, a žena je zatvorila kapiju i otišla u kuću.

U velikoj bašči iza kuće, na slobodnom travnom prostoru okruženom šljivikom, dva Hasanova momka hvatala su mladog ždrijepca. Hasan je stajao kraj ograde, s unutrašnje strane, i mirno gledao, ćuteći, ili ih podstičući kratkim uzvicima i psovkama.

Nisam ušao u to travno borilište, u kome je busenje zemlje letjelo ispod kopita poludivljeg konja.

Prilazili su mu naizmjence jedan i drugi momak, stariji, nizak i snažan, i mlađi, visok i vitak. Bilo je čudno što ga nisu hvatali zajedno, savladali bi ga lakše, i čudno je što je Hasan ćutao, puštajući ih da se muče.

Ždrijebac, crne i sjajne dlake, jakih sapi, žilavih nogu i tankih članaka, stajao je nasred bašče, naljućen, raširenih ružičastih nozdrva, izdreljenih bionjača, trepereći u lakim drhtajima što su mu nabirali čvrstu kožu kao sitni talasi.

Stariji momak, uvučene glave u široka ramena, sav napregnut, prilazio mu je sa strane, ne pokušavajući da ga umiri glasom ili pokretom, pristajući da budu neprijatelji, i iznenada skočio, nastojeći da se dočepa vrata i grive, siguran u svoju snagu. Konj je stajao prividno miran, i odjednom se okrenuo uokrug, strelovitom kretnjom, ali čovjek kao da je to očekivao, izmakao se i bacio se s druge strane, uhvativši se za dugu grivu. Konj je zastao, iznenađen, a onda počeo da ga vuče, nastojeći da se oslobodi, ali je zagrljaj čvrst, i jake ruke ne puštaju vitki vrat. Izgledalo je da će ga savladati, ličilo je na čudu kako ljudska snaga može da ukroti ovaj čvor napetih mišića, stajali su ukopani, kao da su premoreni, kao da nemaju mogućnosti da se razdvoje, kao da ne znaju šta treba dalje da čine. A onda je životinja iznenadnim trzajem odbacila čovjeka daleko od sebe.

To se desilo i mlađem. On je prilazio konju opreznije, lukavije, pokušavajući da ga prevari otvorenim dlanom, čak i ljubaznim licem, na kome je lebdio besmislen smiješak, ali kad je došao nadohvat ruke, konj se zavrtio u krug i odbacio ga tijelom.

Hasan je dobacio ružnu riječ, mlađi se nasmijao, stariji opsovao ovu divlju mrcinu.

Ti si mrcina rekao mu je Hasan.

Gledao sam kako mirno prati ovu borbu, kao rvanje, kao dvoboj, i nije mu važno da konja uhvate, iako je kovač čekao s ove strane ograde, kao i ja, već da vidi kako pokušavaju i ne uspijevaju, i ne pomaže im savjetom niti prekida ovu opasnu igru. Ali me više začudilo što je neuobičajeno ozbiljan, čak i tmuran, nezadovoljan nečim, ali ne vjerujem da je zbog nespretnosti momaka. Čudno je i što je puštao da sve ovo suviše dugo traje, ličilo je na nepotrebnu surovost, koja je među njima možda obična, ali je meni izgledala bez ikakve svrhe. A to ponašanje mijenjalo je i sliku koju sam stvorio o njemu. Nije blag ni vedar, kao što sam zamišljao, ili je takav kad je sa sebi jednakima, a sa momcima je kao i drugi. Ali i kad me primijetio, kratko me pozdravivši, nije se izmijenio. Nije im skratio muke, a ni oni se nisu bunili.

Srećom, konj je pogodio starijeg momka u stegno, i on mu je vratio strašnim udarcem u rebra.

Lud si ko i on! Izlazite! viknuo je Hasan, a čovjek je bez riječi othramao izvan domašaja životinje.

Sačekao je da se izmaknu u stranu i stanu uz ogradu, I polako pošao prema konju, obilazeći ga u krugu, prilazeći s glave, uporno mijenjajući položaj, ne žureći, ne čineći usplahirene pokrete, ne nastojeći da ga prevari, sve dok konj nije stao, umiren nečim, možda Hasanovim ujednačenim kretanjem, možda njegovim tihim nejasnim riječima što su se čule kao neprestano žuborenje, možda njegovim upornim pogledom, ili odsustvom straha i bijesa, i sačekao da mu čovjek priđe, još na izgled nepovjerljiv, frkćući širokim nozdrvama, ali je Hasan već bio kraj njega, i još ga umirujući tihim šaputanjem, pružio ruku prema čelu i počeo da ga miluje, i opet bez žurbe, bez nestrpljenja, kao da i ne primjećuje da konj odmahuje glavom, polako vraćajući dlan na njušku, na čelo, na vrat, pa ga uhvatio za grivu i poveo prema ogradi.

Evo rekao je momcima. Sad ćete valjda moći.

I prišao mi.

Jesi li dugo čekao? Drago mi je što si došao. Hajdemo u kuću.

Nisi raspoložen danas.

Bivao sam i gori.

Hoćeš li da odem, ako smetam?

Ne, zašto? Ja bih potražio tebe, da nisi došao.

Jesu li te momci naljutili?

Jesu. Želio sam da jedan pogine.

Ništa nisam odgovorio.

On se nasmijao:

Pravi derviški odgovor: ćutanje. Da, nakrivo sam nasađen, i govorim koješta. Oprosti.

Rekao sam: da odem, a želio sam da me zadrži, ne bih mogao, ne bih smio na sokak, ni jutros nisam lutao bez razloga, htio sam da ga vidim, bila mi je potrebna njegova mirna riječ, i neprijeteća sigurnost što je stišavala oluje oko mene, tako čovjek zaželi da sjedne ponekad pored tihe moćne rijeke i da se uspokoji zbog njene mirne snage i sigurnog toka. A eto, našao sam drugog čovjeka, nepoznatog, bilo mi je žao, osjećao sam se oštećen, i nisam znao šta mogu učiniti dvojica uznemirenih ljudi.

Srećom, on je umio da se svladava, ili njegova vedra priroda nije mogla dugo da izdrži bijes, i postajao je sve više onaj koga tražim.

Uveo me u veliku sobu, s prozorima na cijeloj prednjoj strani, polovina neba nudila se pogledu, neskrivena, iznenadilo me prostranstvo te ljetne odaje, sa minderlucima, levhama, izrezbarenim dolafima, sa mnoštvom ćilima, čitavo jedno zaprašeno bogatstvo, raskoš o kojoj niko ne vodi računa. Kao on, mislio sam. Volio sam red, strog, derviški, svaka stvar treba da ima svoje mjesto, kao i sve u svijetu, čovjek mora da stvara red, da se ne izbezumi. Začudo, nije mi smetala ova nemarnost, ličila je na nesitničavu slobodu da se čovjek koristi stvarima, ne služeći im i ne poštujući ih suviše. Iako to ja ne bih mogao.

Smijao se, sklanjajući mintan, čizme, oružje, kako se navikao na nered po hanovima, pa primijeti tek kad pogleda tuđim očima, kad neko dođe. A ja sam siguran da je takav oduvijek, to je dio njegove prirode, neodgovorne i razbarušene. I rekao sam mu to, u šali, da je baš to lijepo kod njega, a sigurno je bio uvijek isti. Prihvatio je šalu, sa smijehom: tačno, uvijek je bio nemaran, iako ponekad poštuje red koji drugi znaju da stvore, ali sam ne osjeća potrebu za njim, ne misli o tome više. Jednom u životu se čak i trudio, vršeći nasilje nad sobom, uzalud. Kao da je u neprijateljstvu sa stvarima, ili ga ne poštuju, odbijaju da mu se podvrgnu, nema smisla za vlast ni nad čim. U stvari, reda se malo i plaši, red je konačnost, tvrdi zakon, umanjivanje broja mogućih životnih oblika, lažno uvjerenje da vladamo životom, a život se sve više otima, sve nam više izmiče što ga više stežemo.

Bilo je sasvim neobično kako je ovaj grubi malopređašnji džambas lako uskakao u razgovor koji ne priliči njegovom današnjem zanimanju, ali ja sam ga prihvatio sa zadovoljstvom. Upitao sam:

A kako treba živjeti? Bez reda, bez cilja, bez svjesnih namjera koje nastojimo da ostvarimo?

Ne znam. Dobro bi bilo kad bismo mogli odrediti cilj i namjere i stvoriti pravila za sve životne prilike, da uspostavimo zamišljen red. I,ako je izmisliti opšte propise, gledajući iznad glava ljudi, u nebo i vječnost. A pokušaj da ih primijeniš a žive ljude, koje poznaješ i možda voliš, a da ih ne povrijediš. Teško ćeš uspjeti.

Zar Kur-an ne odreduje sve odnose među ljudima? Suštinu propisa možemo primijeniti na svaki pojedini slučaj.

Misliš? Onda mi riješi ovu zagonetku. Nije rijetka, nije neobična, nije daleka od nas. Susrešćemo se s njom kad god hoćemo da otvorimo oči. Žive, recimo, muž i žena, i žive u ljubavi, na izgled. Ili čekaj, da govorimo o ljudima koje znamo, biće lakše. Da pretpostavimo da su to ovo dvoje koje si vidio, žena koja ti je otvorila vrata, i onaj stariji momak, Fazlija, njen muž. Žive kod mene, u dvorišnoj kući, nije im loše, on putuje sa mnom, zarađuje više nego što im je potrebno, donosi joj poklone s puta, i uživa u njenoj radosti, a ona zna da se raduje, kao dijete. Smiješan je, nespretan, jak kao bivo, pomalo djetinjast, ali neobično pažljiv prema njoj. Voli je, propao bi bez nje. Mene pomalo potkrada, zbog žene, ali voli i mene, poginuo bi da me odbrani. Drago mi je bilo što se slažu, pobjegao bih od muža i žene koji se kolju. Stalo mi je do njih, jer sam i ja pomogao da se nađu, a malo sam ih i zavolio. I sad mislim ovako: šta bi se desilo kad bi žena našla drugog muškarca i krišom mu poklanjala ono što je muževljevo i po božjim i po ljudskim propisima? Šta bi trebalo učiniti kad bi se to desilo?

Je li se desilo?

Desilo se. Vidio si i njega, onaj mlađi. Muž ne zna. Kur-an kaže: kamenovati preljubnicu. Ali priznaćeš, to je zastarjelo. A šta da uradim? Da kažem mužu? Da njoj zaprijetim? Da otjeram mladića? Sve to ne bi pomoglo.

Ni grijeh ne možeš gledati mirno.

Teže je spriječiti ga. Nju vole obojica, ona se boji muža, a voli mladića. I on je kod mene, malo je lukav ali pametan, toliko vješt u poslovima da se bojim za njegovo poštenje, ali mi je potreban. Stanuje ovdje, s njima, muž ga je sam doveo, to mu je daleki rođak. Muž je dobričina, ništa ne sumnja, vjeruje ljudima, i uživa u svojoj sreći; žena ne želi ništa da mijenja, boji se da sve ne pokvari; mladić ćuti, ali neće da ode. Mogao bih da ga smjestim u drugu kuću, ona bi otišla i tamo, sama mi je rekla, i bilo bi gore. Mogao bih da ga pošaljem u drugo mjesto, ona bi otišla za njim. Ma šta da se izmijeni u ovome što je sad, ne bi valjalo. Muž bi ubio i nju i njega, kad bi saznao, jer je, budala, vezao svoj život za nju. Njih dvoje kradu svoju sreću, i misle da imaju pravo na nju, ne usuđujući se da je učine ljepšom. I nije im lako, ni njoj, jer mor a da bude žena čovjeku koga ne voli, ni mladiću, jer je prepušta drugome svako veče. Mužu je najlakše, jer ništa ne zna, i za njega ništa ne postoji, a mi mislimo da je on najviše oštećen. Na nju on više i nema prava, održava ga samo njen strah. A ja čekam, puštam da sve traje, ne smijem ništa da učinim, toliko je sve rovito, pokidao bih tanke konce što ih drže zajedno, ubrzao bih nesreću što visi nad njima. Eto sad, nadi kakvo hoćeš pravilo, riješi mi to, uspostavi red! Ali da ih ne uništiš. Jer onda nisi ništa učinio.

To se može završiti samo nesrećom, sam kažeš.

Bojim se. Ali neću da je požurujem.

Govoriš o posljedicama a ne o uzrocima, govoriš o nemoći propisa kad se nešto desi, a ne o grijehu ljudi što ga se ne drže.

Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha, nego zbog grijeha.

Onda da živimo u grijehu?

Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjere i duhovne bogalje.

I šta treba da činimo?

Ne znam.

Nasmijao se, kao da mu je drago što ne zna.

Ušla je žena, unijela šerbe.

Uplašio sam se da će Hasan početi razgovor s njom, suviše je otvoren i nagao da bi sakrio ono što misli. Srećom, i čudom, nije rekao ništa, gledao je u nju s jedva vidljivim osmijehom, nimalo zlobnim, čak i s nekom podsmješljivom blagonaklonošću, kao što se gleda drago stvorenje, ili dijete.

Gledaš je kao da si na njenoj strani rekao sam kad je izašla.

Da, na njenoj sam strani. Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tada je pametnija, odlučnija, ljupkija nego ikad. Muškarac je rastresen, ili grub, ili nerazmišljen, ili plačljivo nježan. Ali sam i na njihovoj strani, na strani obojice. Neka ih davo nosi!

Žalio sam ga u tom času, i zavidio mu. Ne mnogo ni jedno ni drugo. Žalio ga što je svjesno razrušio u sebi cjelovit i siguran način mlšljenja kojim je mogao da posluži vjeri, a zavidio mu zbog nejasne slobode koju sam samo nazirao. Nije bila moja, protivna je meni, a opet je ličila na lakše disanje. I mislim tako zbog njega, činim ustupke, jer ne mogu sebi da sakrijem, drago mi je što ga vidim, drag mi je njegov laki prozračni smiješak što se rascvjetava sam od sebe, drago mi je njegovo vjetrovima opaljeno lice na kome blistaju modre oči, prijatna mi je vedrina što ga okružuje kao svjetlost, možda čak i lakomislenost koja ne obavezuje. U neobičnom odijelu, plavim čakširama i žutim čizmama od jareće kože, u bijeloj košulji sa širokim rukavima i sa čerkeskom kapom na glavi, čist kao bjelutak, širokih ramena, snažnih prsa što su se trokutom zdrave tamnine pokazivala iz proreza košulje, ličio je na hajdučkog starješinu kad se odmara kod sigurnih jataka, na veselog pustahiju koji se ne plaši ni sebe ni drugog, na jelena, na rascvjetalo drvo, na nezauzdani vjetar. Uzalud pokušavam da ga vidim drukčijeg, da ga vratim na početak. I pretjerujem, suprotstavljajući ga sebi.

Nekad je bio što i ja, ili sličan meni. Nešto se desilo, nekad, jednom, zato je izmijenio svoj životni put, i sebe. Zamišljam šejha Ahmeda Nurudina tako preobraženog, kako putuje drumovima, šenluči po hanovima, kroti divlje konje, psuje, govori o ženama, i ne uspijevam da domislim, smiješno mi, nemoguće, morao bih drugi put da se rodim i da ništa ne saznam od ovoga što znam. Zaželio sam da ga upitam, možda zato što i ja slutim promjenu u sebi, ne ovakvu, slutim i bojim se, a ne znam kako da to učinim, izgledalo bi sasvim čudno, on ne vidi put moje misli i opravdanost moje radoznalosti.

Pošao sam stranputicom:

Jesi li zadovoljan svojim poslom?

Jesam.

Pa se nasmijao i veselo mi gledajući u oči, rekao bez okolišenja:

Priznaj da nisi to htio da pitaš.

Pogađaš tuđe misli, kao sihirbaz.

Čekao je, osmjehnut, oslobađajući me obzira otvorenošću i vedrim izgledom koji ohrabruje. Iskoristio sam tu povoljnu priliku, priliku za sebe, on ih nudi drugima uvijek:

Nekad si mislio kao i ja, ili slično kao ja, kao mi. Nije lako izmijeniti se, treba odbaciti sve što si bio, što si naučio, na što si se navikao. A ti si se izmijenio, potpuno. To je kao da si ponovo učio da hodaš, da progovaraš prve riječi, da stičeš osnovne navike. Razlog je morao biti veoma vazan.

Posmatrao me trenutak s čudnom pažnjom, kao da sam ga vratio u prošlost ili u neku zaboravljenu muku, ali se taj napregnuti izraz ubrzo ublažio. Potvrdio je mirno:

Da, izmijenio sam se. Vjerovao sam u sve što i ti, kao i ti, možda i tvrđe. A onda mi je rekao Talib-efendija, u Smirni: »Kad vidiš da mlad čovjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju«. I svukao me na zemlju. Određen si da živiš ovdje izgrdio me e pa živi! I živi što ljepše, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita: zašto nisi to učinio? Nego: zašto si to učinio?

I šta si sad?

Skitnica na širokim drumovima na kojima susrećem dobre i rđave ljude, sa istim brigama i nevoljama kao i ovdje, sa istim radostima zbog male sreće, kao i svugdje.

Šta bi bilo kad bi svi pošli tvojim putem?

Svijet bi bio srećniji. Možda.

Zatvarao je krug razgovora.

I sad te se ništa ne tiče. Je li to sve što si postigao?

Nisam ni to.

Sjedim i razgovaram, sa sve manje pažnje, sa sve manje zanimanja, očekivao sam mnogo od njegove ispovijesti, a nisam dobio ništa. Njegov slučaj je usamljen. Pomalo je čudak, ili pametan čovjek koji krije svoje razloge, ili nesrećnik koji se brani prkosom, a za to je potrebno biti suviše slab ili isuviše jak, a ja nisam ni jedno ni drugo. Svijet nas drži čvrstim vezama, kako ih raskinuti? I zašto? I na koji se način može živjeti bez vjerovanja što je za čovjeka priraslo kao koža, koje je ti? Kako možeš bez sebe?

A onda sam se sjetio brata, sjetio sam se kuda sam pošao. Sjetio sam se da ne smijem ostati sam.

Došao sam da ti zahvalim na poklonu.

Volio bih da si došao bez razloga. Da porazgovaramo ni o čemu, ni zbog čega.

Odavno nisam bio tako uzbuđen kao sinoć. Dobri ljudi su sreća na ovome svijetu.

Bila je to ljubaznost koja ne obavezuje ni onoga ko je kaže ni onoga ko je čuje. Ali sam se sjetio sinoćnje večeri i učinilo mi se da zaista tako mislim, i da je malo što sam rekao. Osjećao sam želju da kažem više, da zadovoljim neku svoju potrebu što je rasla, da se ispunim nježnošću i toplinom. Uzalud je Hasan u smijehu pokušavao da me zaustavi, to je sad bilo nemoguće. Držao sam se za njega kao za kotvu, bio mi je neophodan baš tada, u tom času, i potrebno je bilo da mi bude drag, i najbolji. Rekao sam da ću još sutra, možda i danas, učiniti za brata sve što mogu. Vjerujem da sam u pravu, i tražiću pravdu dokle mognem da stignem. Možda neće biti lako, kao što mislim, možda će biti i teškoća (već ih osjećam: jutros muselim nije htio da me primi, drsko su rekli da ga nema iako je preda mnom ušao u muselimat), možda ću biti sam i ugrožen, i eto, zato sam i došao danas do njega, osjećam da mi je blizak, i ništa ne tražeći, osim ljudske riječi, htio sam da mu to kažem, zbog sebe.

Istina je bila to što sam rekao, neka neobična unutarnja istina, koja me i dovukla ovamo, iako sam je i sebi izrekao tek tada, pred njim. Kao da sam polazio na pogibeljan put, u opasnu bitku, gledao sam u jedinog prijatelja, koji se pojavio sa nesrećom, da ne bude potpuna, i mada mi ništa ne može pomoći, niti treba, neka duboka a nesaznana strepnja me vukla da ga sačuvam. Možda mi je tek tada, pred tim sabranim čovjekom što me slušao stišan, privučen ozbiljnošću moga glasa i skrivenom tjeskobom koju je mogao da nasluti, možda mi je tek tada, velim, potpuno došla do svijesti praznina koju sam jutros osjećao pred muselimatom, dok sam začuđeno slušao sejmene kako mi mirno saopštavaju laži. Bio sam ponižen, ali nisam imao snage da osjetim uvredu. Bio sam zaprepašten saznanjem da su brata i mene nepovratno vezali osudom. Morao sam da spasavam sebe, spasavajući njega. Ali nisam mogao da sakrijem pred samim sobom ledenu pustoš što me zapahnula. Znao sam, nisu to jedina vrata na koja treba da zakucam, nije to jedini čovjek koji treba da čuje moj zahtjev, ima ih još, boljih i jačih od ovog siledžije obezumljenog vlašću, a opet sam pretrnuo, naglo onemoćao, kao čovjek koji u noći izgubi put. I to je bio razlog što sam u nastupu povjeravanja i traženja podrške vezivao Hasana za sebe sponama prijateljstva, kopčama ljubavi, iznenađen sam sobom i tom novom potrebom, nerazumnom koliko i snažnom. Uspio sam, učinio sam to najbolje što je moguće, vođen nesvjesnim lukavstvom iskrene nemoći, nabujalom čežnjom da zadovoljim neku veliku žeđ, koja je sigurno odavno postojala, skrivena i gušena. Dugo sam poslije pamtio taj čas i onu silnu ganutost što me obuzela.

Uzbudio sam i njega. Široko otvorene modre oči su gledale kao da me prepoznaju, izdvajaju me iz neke bezličnosti, daju mi crte i lik. Izraz njegove obične, podsmješljive veselosti izmijenio se u uznemirenu napregnutost, a kad je počeo da govori, bio je opet miran i sabran čovjek koji vlada svojim osjećanjima, nadzire ih da ne budu prejako izražena kao kod ljudi koji lako zaboravljaju oduševljenje. Njegov žar je trajniji, nije plamen u kome izgore vrele riječi. I ta misao o njemu je nova. Još danas, još maloprije sam smatrao da je površan, i prazan, iako sam negdje u sebi sigurno mislio drukčije, jer zašto bih baš njemu došao kad mi je bila potrebna ljudska riječ. To ga je branila moja nova ljubav, moje oduševljenje koje sam vezao za njega, plašeći se usamljenosti. Uostalom, svejedno, neka je i površan, neka je lakomislen, neka proćerdava svoju nesvakidašnju pamet kako hoće, ali je dobar čovjek i zna tajnu da bude prijatelj. Ja ne znam, on će mi je otkriti. To je možda molitva pred velikom strepnjom, talisman protiv zlih sila, gatanje pred polazak na hadžiluk patnje.

Ali nikad ne znamo šta izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim određeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu. Pokrenuo sam u njemu, izgleda, dobro skrivanu želju da se miješa u tude živote. Kao da je jedva dočekao moj izliv prijateljstva da mi pruži ruku i pomoć. Riječi mu nisu dovoljne.

Drago mi je što imaš povjerenja u mene rekao je spremno. Pomoći ću ti koliko mogu.

Sve je u njemu odjednom oživjelo, pripremilo se na nešto, na čin, na opasnost. Trebalo ga je zaustaviti.

Ne tražim pomoć. Mislim da nije ni potrebno.

Pomoć nikad nije suvišna, a sad će biti potrebnija nego ikad. Moramo ga izvući što prije, i skloniti odavde.

Ustao je, nemiran, ustremljen nada mnom, oči su mu sijale zlom vatrom. Šta sam probudio u njemu?

Nisam očekivao ni ovu ponudu ni ovu brzinu u odlućivanju, do kraja života upoznavaću ljude a nikad ih upoznati neću, uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću postupaka. Razmišljao sam trenutak, zatečen, uplašen ovom naglošću, u opasnosti da budem uvučen u ružan poduhvat. Odbio sam, ne kazujući pravi razlog, i ne znajući ga tačno.

Onda bi ostao kriv.

Ostao bi u životu! Važno je spasti čovjeka.

Ja spasavam više: pravdu.

Stradaćete i ti, i on i pravda.

Ako je određeno da bude tako, onda je to božja volja.

Te moje smirene riječi mogle su biti tužne, gorke, bespomoćne, ali su bile iskrene. Ništa mi drugo nije ostalo. Ne znam zašto su ga toliko izazvale, kao da su bile blato koje sam mu bacio u lice. Možda zato što sam zaustavio njegov polet, spriječio ga da bude plemenit. Vatra se zapalila negdje u njemu, drukčija nego maločas, izravnija, bliža, oči su gorjele užarenim bljeskom, uz obraze se pelo gusto crvenilo, lijevom rukom je uhvatio desnu, kao da je sprečava u zamahu. Rijetko sam kad vidio takvu snagu uzbuđenja i takav bijes. Očekivao sam ispad, prasak, psovku. Za čudo, nije viknuo, a više bih volio, govorio je muklo, neprirodno tiho, stežući glasnice, postavši odjednom toliko uznemiren da mu se i lik izmijenio. Prvi put sam čuo da govori vrelo, onako kako je u ljutini mislio, ne ublažavajući teške riječi ni uvrede.

Slušao sam zaprepašten:

O jadni dervišu! Može li se ikad desiti da ne mislite derviški? Djelovanje po određenju, određivanje po božjoj volji, spasavanje pravde i svijeta! Kako se ne ugušite od tih velikih riječi! Zar ne može nešto da se učini i po ljudskoj volji, i bez spasavanja svijeta? Ostavi svijet na miru, ako Boga znaš, biće srećniji bez te vaše brige. Učini nešto za čovjeka kome znaš ime i prezime, koji ti je slučajno i brat, da ne propadne ni kriv ni dužan u ime te pravde koju braniš. Kad bi smrt tvoga brata bila zaloga za sutrašnji raj ostalih, pa dobro, neka umre, iskupio bi mnoge nevolje. Ali neće, sve će ostati kao što je bilo.

Onda Bog tako hoće.

Imaš li neku drugu riječ, ljudskiju?

Nemam. I ne treba mi.

Prišao je prozoru, zagledao se u polovinu neba nad kasabom i nad brdima što su je okružavala, kao da na toj širokoj čistini traži odgovor ili smirenje, a onda počeo da viče nekome u dvorište, pitajući da li je konj potkovan, i da požuri po svirače.

Uzalud, teško ga upoznajem. Čim vidim jednu stranu, odmah iskrsne druga, nepoznata, i ne znam koja je prava.

Kad se okrenuo, bio je opet miran, ali mu osmijeh nije vedar kao ranije.

Oprosti rekao je pokušavajući da bude veseo bio sam grub i glup. To je dželepčijski način. Dobro da nisam počeo i da psujem.

Svejedno. To sad nije važno.

A možda i nemam pravo. Možda je tvoj način korisniji. Bolje se držati nebeskih mjera nego običnih, ovdašnjih. Neuspjesi te ne uznemiruju, uvijek računaš na beskrajno vrijeme, opravdanje je u razlozima izvan tebe. Lični gubitak postaje manje važan. I bol. I čovjek. I današnji dan. Sve se produžava na trajanje, bezlično i ogromno, pospano tromo i svečano ravnodušno. Kao more: ne može da žali bezbrojne smrti što se u njemu neprestano dešavaju.

Ćutao sam. Šta sam imao da kažem? Te uznemirene riječi su otkrivale nesigurnost i nedoumice kojima se ne može naći kraj. Šta da osporavam ili odobravam, kad ni on ne zna na čemu je? Samo sumnja. Ja ne sumnjam. Zaista mislim da je božja volja vrhovni zakon, da je vječnost mjera našeg djelovanja i da je vjera važnija od čovjeka. Jest, more postoji oduvijek i zauvijek, i ne može se uzburkati zbog svake sićušne smrti. On je to rekao, gorko, sa drugim smislom, ne vjerujući. A ja bih želio da se uzdignem do te misli, i kad je moja sreća u pitanju.

Nisam htio da objašnjavam, ne bi shvatio, jer misli drukčije nego ja, da bratovo oslobođenje pripremljenim bjekstvom ili podmićivanjem ne mogu prihvatiti, jer još vjerujem u pravdu. Kad bih se uvjerio da nema pravde u ovom mome svijetu, ostalo bi mi da se ubijem, ili da se okrenem protiv tog svijeta, koji više ne bi bio moj. Hasan bi opet rekao da je to derviški način mišljenja, slijepa zagnjurenost u pravilo, zato ništa ne govorim, ali ne znam kako bi čovjek mogao drukčije da živi.

Ili može?

Gledao sam u ispupalu granu pod otvorenim prozorom. Trebalo je da odem.

Proljeće rekao sam.

Kao da on ne zna. Sigurno ne zna ovako kao ja. Nisam se sjetio da mu je mogla biti čudna ova moja riječ. Kao da je prekidala razgovor, i misao, a nije.

Sjetio sam se kako se bijelo i ružičasto obilje ponavljalo u beskraj, jutros, nekad, bilo je mnogo svijetlih sjenki ispod stabala, mirisala je razbuđena zemlja, a ja sam mislio kako bi bilo lijepo krenuti u svijet sa derviškim keškulom u ruci, vođen jednim jedinim suncem i ma kojom rijekom, ma kojom stazom, bez ijedne druge želje osim da ne budem nigdje, da se ne vezujem nizašto, da sa svakim jutrom vidim drugi kraj, sa svakom noći da legnem na drugi ležaj, da nemam obaveza ni žaljenja ni sjećanja, da puštam mržnji na volju tek kad odem i kad postane besmislena, da udaljim svijet od sebe prolazeći ga. Ali ne, nisam to mislio, pripisao sam sebi želju koju je Hasan maločas izrekao, učinila mi se toliko lijepa, toliko rješavajuća, da sam je prisvojio, i cio jedan trenutak mislio da je moja. Čak sam je obilježio u sebi njegovim riječima. Odgovarala je mome jutrošnjem bespuću, i prihvatio sam je naknadno, kao da je bila. A nije bila, znam sigurno.

Ispričao sam Hasanu o susretu sa dječakom, poslije poniženja koje mi je poklonio muselim.

Zašto si ga zvao? upitao je Hasan smijući se.

Izgledao je bistar.

Bilo ti je teško, bježao si od muke, htio si da zaboraviš kako su te sejmeni otjerali ispred muselimata, i tada, u času velike lične tegobe ti primjećuješ bistre dječake i misliš na buduće branitelje vjere. Je li tako?

Ako mi je teško, jesam li prestao da budem ono što sam?

Mahao je glavom, nisam znao da li me ismijava ili žali.

Reci da nije, molim te, reci da ti je brat važniji od svega, reci da ćeš sve poslati do đavola da ga spaseš, znaš da je nevin!

Učiniću sve što mogu.

To nije dovoljno. Hajde da učinimo više!

Hajde da ne govorimo više o tome.

Dobro. Kako hoćeš. Volio bih da se ne pokaješ.

Bio je uporan. Ne znam zašto je htio da se upusti u opasan i nesiguran posao spasavanja čovjeka koga je jedva i poznavao, bilo je čudno i zato što je protivurječilo svemu što sam znao o njemu. Ali nije lagao, nije nudio samo riječi jer je vidio moju odlučnost da ne pristanem: zaista bi učinio, ne oklijevajući ni časa.

Možda bi neko mogao pomisliti da sam bio dirnut tom njegovom spremnošću da pritekne u pomoć, da sam tu njegovu neobičnu žrtvu dočekao sa suzama u grlu. Ali nisam. Nikako nisam. U početku sam htio da ta njegova ponuda bude lažna, prazna riječ koja ne obavezuje na djelo. Ali kad nisam uspio da je na to svedem, jer je njegova iskrenost bila nesumnjiva, osjetio sam ljutinu i uvrijeđenost. Izgledalo mi je neprilično toliko njegovo zanimanje, neprilično i nametljivo, jer je neprirodno. Nadilazio je moju revnost, ukazivao na nedovoljnost moje brige, nudio svoju žrtvu da ukaže na moju malu ljubav, prigovarao i kažnjavao me. Izmučio me ovaj razgovor, i želio sam samo da se završi, nismo mogli da se razumijemo. Zbunio me neočekivanim zaključkom poslije priče o dječaku, kad je otkrio ono o čemu nisam mislio a što je sigurno istina, ali je smisao svega što je govorio bila pobuna. Iskopavši taj zaključak, zatvorio sam se, postao opsađena tvrđava o koju su strijele uzalud udarale. Nije mi prijatelj, ili je čudan prijatelj koji mi siječe korijenje, potkopava temelje. Nema prijateljstva među ljudima koji drukčije misle.

To gorko saznanje (a bilo mi je potrebno kao vazduh, kao lijek) pomoglo mi je da ga lakše odbijem, i da počnem težak razgovor koji sam stalno odgađao, i stalno mislio na njega.

Mogao sam da ga zamolim i kao prijatelja, imao sam prava na to, ali je moja misao išla drugim putem, onemogućavajući to; mogao sam da kažem kao tuđu poruku, koja me se tobože ne tiče, ali bih se onda mučio da kažem svoju molbu, i sve bi ispalo ružno. Ovako je najbolje: nije mi prijatelj, to je sigurno, i iznijeću tuđi zahtjev od koga ja očekujem korist. Možda zato nisam ni pokazao maločas da sam ljut, jer bih ga okrenuo protiv sebe i umanjio izglede na uspjeh.

Rekao sam, spremajući se da pođem, kao da sam se slučajno sjetio, da sam bio kod njegove sestre, pozvala me (znam, dodao je, i tako me upozorio da moram reći više nego što mi je možda korisno), i zamolila me da mu kažem da će ga otac lišiti nasljedstva (znam i to, nasmijao se Hasan), i da bi bilo najbolje da se sam odrekne, zbog svijeta, pred kadijom, da bude manje bruke.

Za koga manje bruke?

Ne znam.

Neću da se odreknem. Neka čine što im je drago.

Možda je tako najbolje.

Uzalud je kriti, uzdao sam se da će mi pomoći, meni i mome bratu, posredovanje u ovom ružnom poslu. Kad je odbio, učinilo mi se da je grub i tvrdoglav, i stalo me velikog napora da ga podržim u odluci. Teško je bilo, riječ mi je grizla grlo kao otrov, a nisam mogao da učinim drukčije: ne bih sebi oprostio da je primijetio moju igru. Krivo sam počeo, sve sam zapleo, trebalo je reći jednostavno, kao čovjek čovjeku, ne bi bila nikakva sramota ni da me odbio, ali sad sam sve pokvario. Prilika koju sam dugo čekao, nepovratno se gubila, a ja sam stajao nemoćan.

Ali baš tada, kad sam izgubio svaku nadu, kad sam pomislio da je ova posjeta besmislena, on se sjetio:

Ako se odreknem nasljedstva, da li bi moj zet, kadija, pomogao tvome bratu?

Ne znam, nisam o tome mislio.

Hajde da učinimo tako! Neka ti pomogne, i odreći ću se svega. Sa munare ću vikati ako treba. Svejedno mi je uostalom, ostaviće me bez ičega i ovako i onako.

Mogao bi povesti parnicu. Ti si prvi nasljednik, nisi uvrijedio porodicu, otac je bolestan, lako je dokazati da sve čini pod nečijim pritiskom.

Znam.

Naprezao sam se da to kažem, s mukom se prisiljavao da budem pošten, već drugi put. Htio sam da mu budem ravan, htio sam docnije, kad se sjetim njegove velikodušnosti, da imam odgovor sam sebi: učinio sam što sam morao, na svoju štetu, nisam ga prevario, neka sam odluči.

Znam rekao je učinimo sad ovako. I zet se boji parnice, on nije glup već nepošten. I gramziv, srećom. Možda će i pomoći, jer mu je više stalo do imanja nego do sitnog nepoznatog pisara. Oslonimo se na ljudske poroke, kad ne možemo drukčije.

Poklanjaš suviše. A ne mogu ti ničim vratiti nego zahvalnošću.

Nasmijao se, i odmah umanjio svoj dar:

Ne poklanjam mnogo, svakako bi bilo njihovo. Ko bi se vukao po sudovima!

Sad sam mogao da ga odvraćam koliko god mi je bila volja, ne bi odustao. Ali nisam više htio da se igram sa sudbinom.

Zahvalio sam i počeo da se opraštam. Vratilo mi se dobro raspoloženje, i nada, pobijedio me svojom neuračunljivom velikodušnošću. Srećom, svega se odrekao sam, nije mi objesio o vrat svoju žrtvu, nije me opteretio zahvalnošću, i nije mi više neprijatelj. (Sve je mogao da bude u tim prvim danima, ništa još nije postao određeno, određivao sam se prema trenucima, kao u prvoj nesigurnoj ljubavi, lako je mogla da se preokrene i u mržnju.)

Šteta što si derviš rekao je iznenada, nasmijavši se glasno. Pozvao bih te na veselje, doći će mi prijatelji.

I dodao lukavo otvoreno:

Ne krijem, jer ćeš sutra svakako doznati.

Ne voliš red?

Da, ne volim red. Znam, grdićeš me, ali, »vama vaši poslovi, meni moji«. Nije važno što ne činimo dobro, važno je da ne činimo zlo. A ovo nije zlo.

Šalio se i s Kur-anom, ali bez zlobe i bez ruganja. Nije volio red, nije volio svetinje, bio je ravnodušan prema njima.

Odjednom se njegov veseli glas naglo prekinuo. Razvučene usne su se skupile u zgrčenu kružnicu, a lice, preplanulo od vjetrova, probilo je jedva vidljivo bljedilo. Pogledao sam kroz prozor, za njegovim očima: vitka Dubrovkinja i njen muž ušli su u dvorište.

Jesu li i oni došli na veselje?

Šta? Ne, nisu.

Trajalo je samo trenutak, to njegovo gubljenje vlasti nad sobom, i uzbuđenje koje ga je savladalo. Oči su mu zastale među širokim otvorima kapaka, ruke se zbunile. Samo trenutak, i sve je prošlo, kao da nije ni bilo. Vratio mu se osmijeh, i opet je bio siguran, i neuzbuđeno vedar, mirno radostan što su mu došli prijatelji. Ali ga je uzbuđenje još držalo, ma da mu je izgled smiren. Znao sam po tome što me više nije vidio, što za njega nisam postojao. Nije bio neljubazan, nije gledao mimo mene, rekao je da opet navratim, napomenuo mi da odem do njegove sestre, sve je na izgled bilo obično, ali njegova misao nije sa mnom: dole je, na dvorištu, uz ženu što mu je išla u posjetu. Krenuli smo im u susret, sreli se na vratima, pozdravljajući se pogledao sam krišom i letimice u njeno lice, nije mi se učinila naročito lijepa ovako iz blizine, obrazi su joj mršavi i blijedi, oči sa tragovima vatre od neke bolesti ili tuge, ali ima nešto u izrazu lica što ostaje u sjećanju, i prošao sam kroz oblak lakog mirisa, udaljio se sa mišlju o nerješivosti svega među njima. Zato je s onakvim zanimanjem govorio o onoj ženi iz dvorišta i o dvojici momaka! Je li to i njegova muka, je li to i njegov bezizlaz? Da nije zaljubljen, sve bi lakše i jednostavnije bilo, ali njegovo naglo bljedilo ne vara. Zna li ona? Zna li njen muž, dobrodušan Latinin što se poklonio preda mnom duboko, sa ugodnim smiješkom nezlobiva čovjeka, troma u svemu. Sigurno ne zna, njega strast ne raspinje. On ne bi ubio, i kad bi znao. Žena zna, žene uvijek znaju, makar ništa ne bilo rečeno, i prije će pomisliti da jest nego da nije. Šta se dešava među njima, nekazano, ili izmucano, između muža koji ih odvaja prisustvom i podstiče nesumnjanjem, uvijek spreman da prebrodi njihove opasne ćutnje veselim pričanjem ni o čemu? Kakav je bijes okušane ili neutažene želje među to dvoje mladih ljudi, kakva omađijanost koja se, samo mislima hranjena, može razviti u opasan zanos. Ili je samo Hasan uhvaćen, zbog njenog lelujavog stasa vitke trske i tihe vedrine sjajnih očiju koje je obilježila bolest. Zar se zato izdvojio, da se ovako nepovratno zaplete u strast što se ne troši i ne može da nestane? Misli na nju, mjesecima razdvojen, susreće je kad se vrati, uljepšanu željama s dalekih puteva, upija žednim očima da je zapamti i ponese na nova putovanja. Gdje će se zatvoriti taj krug u kome se strast hrani a ne troši?

Zaboravio je na mene sad, ako je ikad mogao da misli, istisnula me ona odavno, i mene i sve ostalo što nije ona; i ako sam je mrzio u tom času, bilo je to zato što su njena kadifena haljina do tala i njena djevojačka puna usta i zreli mazni glas važniji od mene i moje muke. Potisnula me do nepostojanja, uništila mi oslonac, koji nije ni postojao, ali bih volio da varka nije otkrivena.

Opet sam sam.

Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje. Sam. Učiniću sve što mogu, ne uzdajući se u podršku koje nema, i onda je moje sve što postignem, i zlo i dobro.





Prošao sam pored džamije na čošku Hasanova sokaka, prošao pored medrese što se nije vidjela iza zida, prošao nanuldžijski sokak, došao do kožara, iščilio je Latinkin miris, blijedila je misao o Hasanu, koračao mimo zanatlijskih radnji i zanačija što su mirno radili svoj posao, počinjala je granica moje vlastite brige i puta u nepoznato. Ali zašto u nepoznato? Nisam sumnjao da ću uspjeti, nisam smio da sumnjam, jer ne bih imao snage da učinim ni korak dalje. A morao sam, to je bilo pitanje moga života, ili nečeg još važnijeg. Čeznuo sam za mirom u tom času, išao pognute glave pored ćefenaka, klonulo umoran, osjećao miris kože i johove kore, umoran, gledao okrugli kamen kaldrme pred sobom i noge prolaznika, umoran, bez trunka snage, željan zatvorene sobe i dugog mrtvačkog sna, kao davljenik, iza zaključanih vrata, zatvorenih prozora, kao bolesnik. Ali ta slabost, i taj strah pred neslućenim teškoćama, ta želja da se legne i umre, da se odustane i primi sudbina, ne smiju sada da me zaustave. Nikakav zamor ni klonulost ne mogu me spriječiti da izvršim obavezu. Gonila me moja preostala seljačka upornost i nemilosrdno jasna misao o potrebi da se branim. Moram. Idi naprijed, poslije umri.

Odakle samo strah i predosjećanje prijetećih nevolja, kad me moje iskustvo nije moglo upozoriti?

Kad sam čuo topot konjskih kopita po kaldrmi, digao sam oči i vidio dva naoružana sejmena na konjima, jašu uporedo, ne sklanjajući se nikome. U uskom sokaku prolaznici su se stiskali uz ćefenke i zidove da ih ne odgurnu konjske sapi i ne zakače oštre bakračlije. Jahali su polako, i svijet je stizao da se skloni, bez riječi, i da sačeka dok oni prođu. Nisu htjeli da ikog okrznu namjerno, ali nisu ni ustupali. Gotovo da nisu ni vidjeli nikoga.

Mislio sam, da li da uđem u neku radnju i tako ih propustim, ili da stanem uza zid, kao svi ostali. Ostaću, kao svi. Pustiću da me ponize, prolaz je uzak, prolaz je sav za njih, dohvatiće me stremenom, poderaće mi džube, neću se ni okrenuti, neka čine šta hoće, biću kao ovaj svijet što ćuti i gleda i čeka, šta čeka, šta su čekali ti ljudi ispred ćefenaka dok su sejmeni išli prema meni? da vide kako će me uvrijediti, ili da čuju kako ću viknuti na njih, čin i odijelo daju mi na to pravo. I jedno i drugo sam želio tada, učinilo mi se odjednom da je važno, da je presudno šta ću učiniti, zbunili su me što su čekali i gledali, jesu li na mojoj strani, jesu li protiv mene, jesu li ravnodušni? Ni to nisam znao. Viknuti nisam smio, narugaće mi se sejmeni i biću samo smiješan, ljudi me ne bi požalili radi tog poraza. Ne, neka me uvri jede, svi će vidjeti da sam se sklonio, da sam isti kao oni, nemoćan, čak sam želio da poniženje bude što veće, da bude teže nego ostalima. Stao sam uza zid jedva osjećajući leđima neravnine ćerpiča, oborena pogleda, neuznemiren poniženjem što me čeka, namjerno sam izabrao najuže mjesto, čak sam sa nekom bolnom slašću iščekivao da dođe, čuće se, žaliće me, počinjem da bivam žrtva.

Ali se desilo ono što nisam predvidio: jedan sejmen je izjahao naprijed, i prošli su mimo mene jedan za drugim. Čak su me i pozdravili. U početku sam bio iznenađen, taj postupak me zatekao nespremna, sav moj napor bio je nepotreban, i sve je nekako ispalo smiješno: i moje nemoćno junaštvo, i suvišno sklanjanje uza zid, i spremnost da primim uvredu. Krenuo sam, ne dižući očiju,između ljudi što su stajali na sokaku i ispraćali me ćuteći, prevaren i postiđen. Bio sam na samoj granici da budem što i oni, a sejmeni su me izdvojili.

Kad sam prošao kroz zamišljene šibe očiju, ne usuđujući se da ih pogledam, kad sam skrenuo u drugi sokak, gdje više nije bilo svjedoka moje promašene žrtve, napregnutost je počela da popušta, osjećao sam se rasterećen, dizao sam pogled prema ljudima, javljao se, otpozdravljao, smiren i tih, i sve mi je jasnije bivalo da je dobro što se ovako svršilo. Priznali su me, odali mi poštovanje, odustali od nasilja nada mnom, a ja sam to i želio, ja sam čak gatao u sebi, stojeći uza zid: ako prođu jedan za drugim, sve će biti dobro, sve što namjeravam da učinim. Ili možda nisam, može biti da sam to pomislio docnije, kad se već desilo, jer bih se ranije sujevjerno plašio da željeni uspjeh vezujem uz nemoguć uslov, uz čudo. Ali svejedno, čudo se dogodilo, ili nije čudo, već znak i dokaz. Kako sam, malodušan, mogao i pomisliti da sam odbačen i obespravljen? Zašto bi bilo tako? Kome bi koristilo? Ostao sam ono što sam, derviš uglednog reda, šejh tekije, osvjedočeni branilac vjere. Kako da budem odbačen, i zašto? Ne želim, neću, ne mogu da budem išta drugo, i svi to znaju, pa zašto bi me onemogućili? Sve sam uobrazio, isprepleo u sebi bez potrebe, ne znam samo odakle se pojavio taj kukavičluk, stotinu puta sam stajao na biljezi smrti i nisam se uplašio, a sad nam je srce kamičak, mrtvo i hladno. Šta se to desilo? U što se pretvorilo naše junaštvo? U stidno prezanje pred sovinim hukom, pred jačim glasom, pred nepostojećom krivicom. Ne vrijedi tako živjeti. U zubima sam sablju nosio plivajući preko rijeke, u tršćaku puzio na trbuhu željno osluškujući disanje neprijatelja, na pušku nalijetao ne zaustavljajući se, a sad se plašim pljesnivog sejmena. Avaj, tugo golema, nešto se desilo s nama, nešto se grdno desilo s nama, smanjili smo se a nismo to ni primijetili. Kad smo se to izgubili, kad smo to dopustili?





Još je dan, slab, umoran, sjenke ga već grizu, ali mora trajati toliko da ne uđem u noć s mukom i stidom. Znao sam kuda idem, još dok nisam ni odlučio da li ću ga posjetiti. Nesvjesno sam mislio na njega, nadajući se da mu je žena ispričala naš razgovor, pravićemo se obojica da nismo upućeni niušta, čuvaćemo tobožnju tajnu, nećemo govoriti o Hasanu, ali će moj vedri izgled sve otkriti. Pa i da mu nije kazala, nemam čega da se plašim. Možda bi bilo bolje da sam prvo otišao do nje, da joj odnesem glas n Hasanovu pristanku, kao poklon. Lakše bih onda razgovarao s njenim mužem.

Uzalud, kukavičluk nas je opsjeo, mislimo njime. On govori iz nas, neka je proklet, i kad ga se stidimo.

Iskoristio sam taj trenutak ogorčenosti, i učinio odmah, da ne bih odgodio na nikad.

Za čudo, Ajni-efendija me primio istog časa, kao da me očekivao, nisu preda mnom išli glasovi ni glasnici, iako se na hodnicima osjećalo prikriveno prisustvo ljudi i očiju.

Dočekao me ljubazno, s pozdravom koji nije ni bučan ni ravnodušan, ne pretvarajući se ni da je obradovan ni začuđen, odmjeren u svemu, neodređeno osmjehnut, ne pokušavajući ni da me uplaši ni da me ohrabri. To je pošteno, mislio sam, ali sam se osjećao nelagodno.

Odnekle se privukla mačka, pogledala me zlim žućkastim očima, i prišla mu, njuškajući ga. Ne skidajući pogled sa mene, pogled ljubazno rasut, milovao je maznu životinjicu što se sladostrasno uvijala pod njegovom rukom, tarući se vratom i bokovima o njegovo koljeno, pa se uspuzala i savila u krilu i počela da prede škiljeći u mene zloslutno. Sad su me gledale dvoje oči, žućkaste i hladno oprezne obadvoje.

Nisam htio da mislim na njegovu ženu, ali je sama izranjala iz tame, iz daljine, zbog njega, ukočenog, na oprezi, sakrivenih ruku koje su se sigurno davile u dugim rukavima, prozirnog lica, tankih usana, uskih ramena, ispran, krhak. voda teče u njegovim žilama, kakve su noći među njima u onoj velikoj gluhoj kući?

Sjedio je nepojmljivo miran, ne osjećajući potrebu da makne bilo čime (ličilo je na mrtvačku obamrlost ili na fakirsku snagu samosavladavanja), s istim izrazom lica što sam ga zatekao kad sam ušao, sa osmijehom koji ništa ne izražava, varljlvo razapet na ustima bez usana. Umarao me taj osmijeh više nego njega.

Samo, s vremena na vrijeme, a uvijek mi je izgledalo neočekivano, oživjela bi ruka nekako podmuklo, izvukla bi se iz rukava kao zmija (njene su kao ptice), i oči što bi pogledale u iste takve, mačje, jedino tada za trenutak smekšane.

Ne znam koliko sam tako sjedio, bio je sumrak, pa mrak, iz njegova krila žarile su se fosforne oči, začudo i njegove, ili mi se tako činilo, imao je četiri svjetlucava oka, onda su unijeli svijeće (kao i ono veče, ali nisam više mislio na nju, nisam mogao), i bilo je još gore, obespokojavao me njegov mrtvi osmijeh, plašio me njegov mrtvački izgled, plašila me tama iza njegovih leđa i sjenka na zidu, uznemirivalo me tiho šuškanje, kao da su pacovi puzali oko nas. A od svega je možda bilo najmučnije što nijednom nije digao glas, nije izmijenio način govora, nije se uzbudio, naljutio, nasmijao. Polako su otpadale od njega riječi, žute, voštane, tuđe, i uvijek nanovo sam se čudio kako ih dobro slaže i nalazi im pravo mjesto, jer je izgledalo da će se prosuti iz njega, nagomilane negdje u šupljini usta, i poteći bez reda. Govorio je uporno, strpljivo, sigurno, ni jedan jedini put nije bio u sumnji, nije pretpostavio neku drugu mogućnost, i ako sam mu protivurječio, rijetko, izgledao je istinski začuđen, kao da ga je prevario sluh, kao da se susreo s ludim čovjekom, i opet nastavljao da niže rečenice iz knjiga, dodajući vijekovima njihove starosti memlu svoga mrtvila. Zašto govori? pitao sam se uznemireno. Zar misli da ne znam ove poznate rečenice, ili da sam ih zaboravio? Govori li to njegovo visoko mjesto, njegova istaknuta dužnost? Govori li iz navike, ili da ništa ne kaže, ili se ruga, ili nema drugih riječi osim naučenih? Ili me muči, da me dovede do ludila, a ova mačka je zato tu da mi na kraju iskopa oči?

Onda sam pomislio da je zaista zaboravio sve obične riječi, i to mi je izgledalo strašno: ne znati ni jednu jedinu svoju riječ, ni jednu jedinu svoju misao, biti nijem za sve ljudsko, i govoriti bez potrebe, bez smisla, govoriti preda mnom kao da me nema, biti osuđen na govorenje koje je pamćenje. A ja sam osuđen na slušanje onoga što znam.

Ili je ludak? lli mrtvac? lli priviđenje? Ili najgori mučitelj?

U početku nisam vjerovao sam sebi, izgledalo je nemoguće da ga živ čovjek pred njim i živ zatvorenik u tvrđavi ne navedu na jednu jedinu stvarnu riječ, od ovog časa. Pokušavao sam da ga navučem na ljudski razgovor, da kaže ma šta o sebi, o meni, o njemu, ali sve je bilo uzalud, govorio je samo Kur-anom. Avaj, a ipak je govorio i o sebi i o meni i o njemu.

Onda sam i ja zaronio u Kur-an, moj je koliko i njegov, poznajem ga kao i on, i počeo je megdan hiljadu godina starih riječi, koje su zamijenile naše, sadašnje, i koje su stvorene zbog mog zatvorenog brata. Ličili smo na dvije obataljene česme što su rasipale ustajalu vodu.

Kad sam rekao zašto sam došao, odgovorio je kur-anskom rečenicom:

Koji vjeruju Boga i sudnji dan, ne drže prijateljstvo s neprijateljima alaha i poslanika njegova, makar to bili očevi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi.

Zavapio sam:

Šta je učinio? Hoće li mi iko reći šta je učinio?

O pravovjerni, ne pitajte za stvari koje bi vas u brigu i očajanje mogle baciti, ako bi vam se otvoreno reklo.

Do groba ću ti biti dužnik. Došao sam da mi se otvoreno kaže. I ovako sam u brizi i očajanju.

Oholo su zemljom hodili i ružne spletke pleli.

O kome to govoriš? Ne mogu da vjerujem da govoriš o mome bratu. To Bog kaže o nevjernicima, a moj brat je pravovjerni.

Teško onima koji ne vjeruju.

Čuo sam da je zatvoren zbog nekih riječi.

Ne može biti tajnog sporazumijevanja i sašaptavanja među trojicom a da Bog ne bude četvrti među njima. Tajni sastanci su satanino djelo, jer satana hoće da rastuži pravovjerne.

Dobro poznajem svoga brata, nije mogao da učini zlo!

Ne budi pomagač i zaleđe nevjernicima!

Brat mi je, zaboga!

Ako su vam vaši očevi, vaši sinovi, vaša braća, vaše žene, vaše porodice, miliji od Boga, od njegova poslanika i od borbe na njegovu putu, ne očekujte milost božiju.

O pravovjerni, klonite se sumnjičenja i klevetanja, jer kleveta i sumnjičenje je grijeh.

To sam ja rekao.

Odvratio sam istom mjerom, kur-anskom, nisam više mogao da ostanem na običnim riječima, tako je bio jači od mene. Njegovi su razlozi božji, moji ljudski. Nismo bili ravnopravni. On je uzdignut iznad stvari, i govori riječima stvoriteljevim, a ja sam pokušavao da svoju sitnu nevolju stavim na vagu obične čovječanske pravde. Natjerao me da svoj slučaj podvedem pod vječnija mjerila, da ga sasvim ne obezvrijedim. Nisam tada ni osjetio da sam u tim razmjerama vječnosti izg ubio brata.

Pa i tada on je branio načela, ja sebe; on miran i siguran, ja uzrujan, gotovo razjaren. Govorili smo isto, a sasvim drugo.

Rekao je: Nisu za griješnicima plakali ni nebo ni zemlja. A ja sam mislio: teško čovjeku ako su mu mjera nebo i zemlja. I rekao je: Zaista, biće nesrećan ko dušu svoju okalja. I još: O, Zulkarnejne, Jedžudž i Medžudž prave smutnju po zemlji.

A ja: O, Zulkarnejne, Jedžudž i Medžudž prave smutnju po zemlji. I: Zaista biće nesrećan ko dušu svoju okalja. I: Pored istine postoji zabluda. I: Neka ljudi oproste i smiluju se, zar vi ne želite da vama Bog oprosti? I još: Zaista je čovjek veliki nasilnik, a nasilnici su najdalje od istine.

Na to je on zaćutao za trenutak, pa rekao mirno, još se smiješeći:

Teško tebi, teško tebi, i opet teško tebi!

Alah je svačije utočište odgovorio sam izgubljeno.

Onda smo gledali jedan u drugog, ja rastrzan svim što je izgovoreno, misleći kako sam brata zaboravio a sebe opteretio; on spokojan, gladeći uzdignuti rep odvratne mačke što mu se uvijala iza leđa. Trebalo je da odem, kamo sreće da nisam ni dolazio, ništa doznao nisam, ništa pomogao nisam, a rekao sam što nije trebalo. Jer i Kur-an je opasan ako božiju riječ o griješnicima vežeš uz onoga ko određuje griješnike. Hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prećutiš, znao sam za tu mudrost kad mi nije bila potrebna. Bolje bi bilo da sam samo slušao, i kazao što bi bilo vrednije od svega, potpuno sam smeo s uma, a siguran sam da je značajno. Sinoć je bilo, njega se tiče, i mene, žena je rekla da krije od njega. Sjetio sam se: prijatelja sam izdao radi toga.

I ispričao mu kratko, suzbijajući stid što me zapljusnuo, kako sam nagovorio Hasana da se odreče nasljedstva. Ništa više, samo to. Ni u kakvu vezu nisam doveo ni sebe, ni ovu posjetu, ni brata. Ali on će dovesti, mora, i neće moći odgovoriti Kur-anom. Bilo je i crne pakosti u tom naglom mijenjanju razgovora, i zlurade želje da ga uprljam njegovom vlastitom pohlepom.

Prevario sam se, opet. Ničim nije pokazao da me shvatio, nije se ni iznenadio, nisam vidio na njemu ni srdžbu ni radost, ali je u svetoj knjizi našao odgovor i za ovu priliku:

Slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži.

Sve je moglo da znači to što je kazao, ili ništa. Prekid razgovora, skrivenu ljutinu, ruganje.

Uzalud, jači je od mene. Liči na mrtvaca, ali nije mrtvac: načelo bjesni u njemu.

Oči mu svijetle u krilu, ispod ruke, mačije, ne usuđujem se da pogledam u njegove, prožižu me ledeno fosfornim sjajem.

Oborio sam pogled i ćutao, uplašen svojom nepotrebnom smjelošću i njegovim nadmoćnim odbijanjem.

Svrati opet rekao je ljubazno. Ne viđamo se često.

_________________
 
Yasmin
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 58

Datum registracije: 31 Avg 2004
Poruke: 14175
Mesto: zemlja nedodjija

netherlands.gif
PorukaPostavljena: Pet Dec 03, 2004 6:02 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

7.
Ne tugujte, radujte se raju
koji vam je obećan.



Izašao sam u noć, drvene noge su bile poda mnom, ledena jeza je kolala žilama, i umor, kajanje, srdžba, strah, skupilo se u meni sve ludo i nemoćno, pretvorilo se u mutljag u kome se svijest gušila. Ispratio me učtivo, do hodnika, svijeće su titrale u rukama dvojice momaka (kako su znali da izlazim?), oslijepiće me treperenjem u dugom mraku, pozvao me da opet dođem, kad god želim. Možda je još čekao da se vratim, možda bi trebalo da se vratim, da kažem kako nisam mislio ništa rđavo, na muci sam, zbunjen i nespokojan, zato neka zaboravi sve što sam rekao. Možda bi trebalo da se vratim, da ga ubijem, da ga uhvatim za vrat i udavim. Ni onda mu smiješak ne bi nestao sa blijedih usana, niti bi se utulile žute fosforne oči.

Trljao sam oznojene ruke jednu o drugu, kao da sam nosio vlagu njegove kože na svojim dlanovima, držao ih otvorene pred sobom da izvjetri zamišljeni dodir, pokušavao da ga se oslobodim.

Dugo sam išao obalom rijeke, susretao rijetke prolaznike, ljudi se rano zatvaraju u kuće, ostaju u noći samo pasvandžije, sarhoši i nesrećan svijet.

Sve me vuklo u tekiju, da zaključam teška vrata i ostanem sam. Želja je bila jaka, kao nagon da se pobjegne. Ali nisam dopustio sebi tu slabost, odbacivao sam je, čineći nasilje nad sobom, jer sam znao da ovo željeno povlačenje ne bi nikad bilo opasnije nego sad, umanjilo bi me, obezvrijedilo, ne bih više imao prava na samopoštovanje, ne bih bio spreman da ikad išta učinim, čekao bih sve udarce pognute glave, bio bih jad, postao bih ništa. Ne smijem da odustanem. Izazvao sam ih, i moram ostati na nogama. Dotukao bih sam sebe ako bih sada ustuknuo.

Koračao sam tihom obalom, slušajuči hod rječice, i nadao se smirenju, jer priroda i njen moćni život stišavaju čovjeka možda baš zato što su ravnodušni prema njemu. Ali rijeka mi nije pomogla, moji hukovi su bili jači.

Nisam očekivao da sretnem ni odmetnika Ishaka, sazrio sam od onog časa kad sam u džamiji nejasno želio da ga čujem. Njegovo mišljenje i njegov savjet danas me se ne tiču. On ima neki svoj cilj, i nedaće prima kao kišu, kao oblak. A ja ne mislim o određenim nedaćama. Znao sam da je sve moje dovedeno u pitanje. Sve to je veoma neodređeno, ali i veoma stvarno. To je izgubljenost i bespuće, to je ispadanje sa životne staze a druga ne postoji, to je osjećanje užasa bez imena, zbog praznine i gluhog prostora što bi se mogao stvoriti oko tebe.

Možda će neko, dalek i nepoznat, čitati ove moje neobične zapise, i bojim se da neće sve razumjeti, jer izgleda da zaista postoji poseban derviški način mišljenja o sebi i svijetu, u kome sve naše zavisi od drugih. Niko ne može biti tako razoružan i tako obesmišljen, tako konačno u sebi upropašten kao mi, ako nas izdvoje. A čak i mi to teško uviđamo dok se ne desi.

Kod drvenog mosta, gdje se rijeka savija u luku, zaustavio me pasvandžija. Stajao je u sjenci drveta, skriven, šapnuo i meni da se sklonim, dok ne odu, rekao je. Neki mladići gađali su kamenjem fenjer kraj puta.

Kad je staklo prsnulo a žuto svjetlo se ugasilo, otišli su bez žurbe.

Pasvandžija je gledao mirno za njima, i objasnio da im je već ušlo u običaj da svako veče štogod unište. A on se skloni, čuva glavu. I sutra plate mahaljani, nije pravo da plaća on iz svoga džepa. A što ga pitam zašto ih ne prijavi, kako da ih prijavi kad ne zna ko su? Noć, mrak, daljina, može čovjek dušu ogriješiti. A kad sam rekao da ih ja ne bih štedio da sam na njegovu mjestu, odgovorio je da ne bi ni on, da je na mome mjestu. A ovako, niti vidi niti čuje, a šta mu i ostaje drugo kad je ko maca: puhni, i nema ga. A bogzna čiji su, sve sito-pjano, obučeno opareno, ne ozeblo ne poteglo, sve do zore lingaju, traže žensko, da oprosti moj čin, traže belaja. Po cijelu bogovetnu noć bježi od njih, krije se da se ne susretnu, a ako ne ubjegne, on im kaže: idite malo u drugi kraj; a oni kažu: nećemo; a on im kaže: nemojte; a oni njemu kažu: ti si stara budala; znam, kaže on, i svakog dana sve veća; hoćeš li da te bacimo u rijeku, kažu oni; neću, kaže on. Tako se porazgovaraju, i on gleda kako da izmakne. Takav posao, veli, svačega se čovjek nagleda i nasluša. Noć je stvorena za ono što se radi skriveno, pa on, hodajući do zore, sazna i ono što ne želi i što ga se ne tiče. A moglo bi se ticati mnogih, samo on ne voli da govori, pogotovu ako je badava: što da čovjek gubi vrijeme uzalud? A to što zna, njemu ne treba, ne može ga ni pojesti ni popiti, a ponekome bi moglo poslužiti. Iako mu dođe nekako čudno: on zna a ne tiče ga se, a drugoga se tiče a ne zna. Njega, pasvandžije, tiče se jedino kad pokloni to svoje znanje, kad ga uruči onome kome može biti od koristi, a sve za ljubav i prijateljstvo, koliko da ne dođe praznih ruku djeci. Doduše, samo onako kaže: prijateljstvo, a baš da ga ima mnogo, nema; po noći ga ne vidi, a po danu spava pa ne zna. Ali od ovog što zna, nije se usrećio. Počeo je i na svoju ženu da gleda ispod oka, da mu ne smišlja kakvo zlo. Sad, što se tiče njegove žene, to pretjeruje i dušu griješi, oko bi mu iskopala, to jest svoje, kad bi mu zatrebalo, i kaže to više kao jedan primjer.

Slušao sam to lukavo-mahnito brbljanje, tu šeretsku otvorenost svačijeg žbira, spremnog da proda tuđe tajne, mene se ne tiču, a nisam žurio da odem, stajao sam dugo, prekraćujući vrijeme i sebi i njemu, on je želio da priča, ja da slušam, svejedno šta, čak me počelo zanimati kako tobože skriva misao a onda je sasvim otkriva, neistrajan u prepredenosti. Onda je postao čudan i ćudljiv, star je, pedeset mu je godina najmanje, a starim ljudima je dosadno, ili se plaše samoće. Pozvao me da obiđem s njim ulice, sigurno nisam nikad vidio kasabu u duboku noć, a živ čovjek treba sve da vidi, osobito je lijepo pred zoru, kad se u pekarama vade vrući somuni. Možemo da odemo i u Hasanov sokak, ako hoću, Hasan šenluči, doveo je svirače, staćemo gdjegod u kraj i slušati, nije to grijeh, a može da razgali svačiju dušu, pa i dervišku. Bilo mu je žao kad nisam pristao. Kako hoćeš, rekao je, kako hoćeš, tvoja volja, a šteta što nećeš. Čudio sam se tom pozivu, ličilo je na grubu šalu ili djetinju želju. Sad će čekati nekog drugog.

Pa dobro, hajde rekao je ispraćajući me.

Da li se plašio nečega?

Ostao je ispod jedne kapije sa nastrešnicom, nevidljivu sjenci.

Čudan svijet, mislio sam idući pustim sokacima.

Sve se izmijeni kad padne tama. Za grijeh nije ostavljeno jedno određeno doba, ali je njegovo prirodno vrijeme noć (sad spavaju pametna mala i tupava velika djeca, i oni što stignu da svrše zlo za dana). I uvijek kad se ne vidi.

Eto, to smo postigli: potisnuli smo grijeh u nevidjelo, i učinili ga moćnijim.

Prolazim utišanim gradom, čuje se samo dalek glas zurne, promaknu ponekad ljudske sjenke, nemirne kao obilježene duše, psi laju u mahalama, mjesečina je olovna, nijedna vrata se ne bi otvorila kad bih kriknuo makar i pred smrt, teško se zaustavljam u ovom času što teče, sve se u meni otima prema onome što je bilo ili što će biti, ali ne uspijevam da pređem granice ove noći. Samo, osjećam je izdaleka, kao da sa brda gledam tužni predio, izvan njega sam a u njemu, izdvojen a obuhvaćen. Sitno mi izgleda sve u ovom mome svijetu, mnoga rođenja što se dešavaju evo baš sada, mnoge smrti, mnoge ljubavi, mnoga zla. U mome svijetu, jer drugoga nema. Oko njega su sjenke i prazna mjesečina. Oko nas tiho kapanje vremena. U meni nemoćna ravnodušnost i tišina bez života. Vidjela u meni nema, kao u nevjernicima.

Koji je to neznani grijeh zbog koga me kažnjavaš, moj Bože?

Molim te, usliši moju molitvu.

Spas i mir Ishaku koga nema u ovoj noći.

Spas i mir Ahmedu Nurudinu i njegovu bratu Harunu, koji se traže u ovoj noći.

Spas i mir svima izgubljenim u ovom velikom ćutanju između neba i zemlje.

Trebalo je da ostanem sa pasvandžijom, da ne budem sam sa sobom i sa svojom nemoći da se oduprem ili pomirim.

Prazan i tužno ravnodušan. A opet sam se obradovao kad sam se približio tekiji. Onda nisam ni prazan ni ravnodušan, jer dobro je kad je čovjeku drago ili žao, ma zbog čega. I čim sam zapazio to sitno prisustvo radosti (a gledao sam u svoju dušu, i sve što se u njoj dešava, kao što ratar gleda u nebo, u oblake i vjetrove, da vidi kakvo će vrijeme biti), osjetio sam se čvršćim zbog tog tračka vedrine u oblacima. Ono postoji i kad ga ne vidimo, postoji i kad u njega posumnjamo.

Kad sam kročio u svoj uski sokak što me prigrlio rođački, iz sjenke tekijskog zida izašao je neki čovjek, pojavila se samo glava na mjesečini, kao da je izronio iz vode, kao da je tijelo ostavio na drugom mjestu. Pozdravio me, nastojeći da bude ljubazan, zbog moga straha koji je morao pretpostaviti:

Dugo si se zadržao. Čekam te odavno.

Ćutao sam, nisam znao šta treba da kažem ili da pitam. Njegovo lice mi je izgledalo poznato, iako se ne sjećam da sam ga ikad vidio, poznato na neki naročit način, kad uočavamo neku osobinu, neki izraz, neko svojstvo zapaženo negdje, nekad, na nekome, pa zaboravljamo jer nije bilo važno.

Pogledao sam prema tekiji, tihoj i mrtvoj na mjesečini, i dok sam se okretao prema njemu, već sam zaboravio njegov izgled. Okrenuo sam se ponovo, sad već nastoječi da mu zapamtim lice, ali uzalud, gubio se iz sjećanja čim ga nisam gledao, začuđujuće bezličan.

Primijetio je moje osvrtanje, i požurio da kaže:

Šalju me prijatelji.

Kakvi prijatelji?

Prijatelji. Mislio sam da nećeš ni doći večeras, u tekiji nisu ništa znali da mi kažu. Dugo si se negdje zadržao.

Hodao sam ulicama.

Sm?

Bio sam sm, sve do sad. I bio sam zadovoljan.

Nasmijao se, učtiv, ljubazan.

Razumijem, kako da ne!

Lice mu je pljosnato, kao dva dlana rastavljena nosem, široka, jaka usta razvučena u vedar osmijeh, žive oči pažljivo zagledane u mene. Kao da je veoma srećan što smo se sreli, i raduje ga sve što kažem i učinim. Njegov izgled mogao bi da bude prijatan, da nije noć i da nismo sami. Ne bojim se ovog čovjeka, ni traga straha u meni nema, čak ni od nasilja. Samo se osjećam čudno, postaje tijesno oko mene. Nestrpljiv sam.

Dobro, prijatelju, reci šta hočeš, ili me pusti da prođem.

Hodao si sokacima i gubio vrijeme, a sad odjednom toliko žuriš!

Pokušao sam da prođem, ali on je stao preda me.

Pričekaj. Evo šta sam htio.

Izgleda zbunjen, kao da traži pogodne riječi, ili mu je nezgodno što me zaustavlja. Ali ne oklijeva da to učini.

Otežavaš mi posao. Sad ne znam kako da počnem.

Dugo si čekao, mogao si da smisliš.

Nasmijao se veselo:

Imaš pravo. Nije lako s tobom. Pa evo. A možda je najbolje da uđemo u tekiju.

Dobro. Hajde.

Svejedno, možemo i ovdje. Poruka je kratka. Od koga misliš da je poruka?

Poruke mi niko ne šalje, a prijatelji sami kažu šta hoće. A ti tjeraš šegu sa mnom, ili želiš da me naljutiš.

Taman posla! Baš ste vi učeni ljudi smiješni. Pa šta ako se šalim? Zar ne možemo da porazgovaramo kao ljudi! Pa dobro. Prijatelji ti poručuju da malo pripaziš šta radiš.

Mora da si pogriješio, ti sigurno ne znaš s kim razgovaraš.

Nisam pogriješio, i znam s kim razgovaram. Da pripaziš. Suviše istrčavaš, moglo bi da bude opasno. Za tebe, mislim. Što da tovariš krivicu na vrat, i još kad niko tebe ne dira. Šta će čovjeku nevolja, bez nevolje! Je li tako?

Dakle, prijetnja. Namjerno ponižavajuća, stavljena u usta ovog policijskog prostaka, što se još, za svoj račun, zabavlja sa mnom, dajući mi savjete. Sad sam mu zanimljiv, kao rijetka zvjerka, uhvaćena u stupicu, pomalo me i voli: mogao bih mu donijeti radost.

Dobro rekao sam stišavajuči srdžbu, jer nisam htio da je pokažem pred ovim čovjekom. Reci svojim prijateljima...

I tvojim.

Reci tim prijateljima da im zahvaljujem na poruci, iako su mogli i sami da mi to kažu. A za sve što činim, odgovaraću pred Bogom i pred svojom savješću. Jesi li zapamtio?

Kako da nisam! Nego mislim, moglo bi se odgovarati i pred nekim drugim. Pred Bogom je lako, oprostiće. A pred svojom savješću još lakše: poturićeš joj hiljadu isprika. Ali kad se nađeš u mengelama, gore u tvrđavi, bogami, teže je. I još kad znaš da si pod krivicom.

Nikakve krivice nemam.

Pa sad, nije baš da nema. Ko je nema, reci pravo. Eto, dolazi li u tekiju Hasan, dželepčija? Dolazi. Vodite li svakakve razgovore? Vodite. Pa onda...

Kako te nije stid!

Nije me stid, efendija. Pa onda, je li se u tekijsku bašču sklonio bjegunac? Jest, sklonio se. Je li pobjegao? Jest, pobjegao je. A ko mu je pomogao da pobjegne?

Pozvao sam stražare.

Kasno si pozvao stražare. A o drugim krivicama da i ne govorim. A ti kažeš: nemam krivice! Pa opet, da li te ko upitao za sve to? Nije niko. E pa, to velim, okani se belaja. A ako nećeš, tvoja stvar, je li tako? A moje je da kažem.

Je li to sve?

A kud ćeš više? Pametnu čovjeku i ovo bi bilo previše. Ali ako ustreba, pronaći će se još, ne brini. Svi tako u početku pitaju: je li to sve? Poslije ne pitaju. Ja volim hrabre ljude, samo gdje su? U nekoliko godina jedan ako se nađe malo kočoperniji. Jedan među tolikima. Da pljuneš na svijet! Eto tako. Pa nemoj reći: nisam znao. Sad znaš.

Gledao me još s onim zanimanjem kao u početku, ali sad je svršio posao i htio je da vidi šta je postigao, je li užegao u meni strah.

Uznemirio me, ali straha nisam osjećao. Nadvladala ga je ljutina zbog ružnog postupka i uvrede. Čak se javio i prkos, da istrajem, izazvan trenutnom mišlju kako žele da me zaustave u onome što činim s pravom. To onda znači da nisu sigurni, i da se boje. Jer, da nije tako, zašto bi me upozoravali? Učinili bi što hoće, ne obazirući se na ono što ja činim i govorim. To je utvrdilo moju unutarnju sigurnost, koju nosim odavno, da predstavljam nešto ovdje, u ovom mjestu, u derviškom redu, da nisam prošao svijetom neviđen i beznačajan. Toliko glupi nisu, znaju da bi njihova šteta bila da me napadnu, otvoreno bi pokazali da ne poštuju nikog, ni najpoštenije, ni najodanije, a to neće, niti imaju zašto.

Razmišljao sam tako, idući prema tekiji, s poraslim pouzdanjem, da je čak i dobro što su mi poslali ovog čovjeka: otkrili su da se boje, a uvredom su podstakli moju odlučnost. Samo, znao sam da im ne smijem dati mnogo vremena da djeluju protiv mene, moram prije njih otići do onoga koji može sve da presudi. Da nije noć, otišao bih ovoga časa. Obradovala me ta riješenost da ne čekam, da se ne prepuštam praznom tugovanju i nemoćnom nadanju, već da učinim ono što mogu. Ne smijem da hodam sokacima poput mjesečara, sa uzetom voljom, kao bogalj. Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.

Ali kad sam zatvorio tešku hrastovu kapiju i navukao mandal, kad sam se našao u sigurnosti tekijske bašče, suprotno svakom očekivanju, suprotno logici, jer me ovdje sve moje štitilo, obuzelo me mučno nespokojstvo, odjednom, gotovo bez ikakva prelaza, kao da sam otvarajući i zatvarajući vrata, navlačeći mandal i provjeravajući da li se smjestio u svoju drvenu postelju, ispustio misao što je održavala moju bodrost. Nestala je, sunula u noć kao divlja ptica, a javio se nemir, sličan strahu, tek tada, naknadno, ne znam zašto, nisam se usuđivao da objašnjavam razloge, možda sam se bojao baš tih razloga i ostavljao ih u tami, nerazaznate, ali svjestan da postoje. Oblila me misao, kao vrelina, udarila me, mislim da tako dolazl kap, kao bolan bljesak, obznanila se kao duboka gluha grmljavina: opkoljavaju me.

Nisam se sjetio ni tada ni dugo poslije, da je ljudska misao nesiguran talas što ga podiže ili smiruje ćudljivi vjetar straha ili želje.

Znao sam jedino, znao ponovo, jer sam bio zaboravio, da je slutnja prvi glasnik nesreće.

Ali i u tom času mi je bilo jasno da se ne smijem predati. Sutra, ranim jutrom, učvrstiću branu pred tom bujicom što joj već čujem huku.

Neću se predati.

Neka mi se ruke sasuše, neka mi usta onijeme, neka mi duša ostane pusta, ako ne učinim što čovjek mora da čini.

A Bog neka odluči.





Ujutro sam izvršio sve svete dužnosti, možda življe nego obično, unoseći uzbuđenje u poznate pokrete i riječi, sjećajući se sinoćnjeg nemira, misleći o značaju posla što me čeka, kao pred odsudnu bitku, nijednog časa ne sumnjajući da li treba da pođem. U boju se mogu zadobiti rane, može se i poginuti, i zato je molitva vrelija nego ikad, ali vraćanja nema, zato je kletva i zakletva, kojom sam sinoć predusretao svoje oklijevanje, bila nepotrebna. Sjetio sam se, zaista je sve bilo kao pred bitku, onda. Sinoć sam se kupao kad sam došao, činilo mi se da će me voda smiriti, okupao sam se i jutros. Košulja mi je bila čista, a uzeo sam svježu, bijelu kao snijeg. Kao onda. Samo sam u onu bitku išao sa drugima, u redu čvršćem od kamena, s golom sabljom u goloj ruci, s vrelom radošću u očima. Sad idem sam, o drago daleko vrijeme, u crnom džubetu što se sapliće oko nogu, praznih klonulih ruku, sa strepnjom u duši.

Ali idem. Moram.

Svratio sam Hasanu. Nisam imao mnogo vremena, zbog nestrpljenja, a svratio sam, ne bih mogao da odem a da ga ne vidim, kao da bih propustio nešto veoma važno. Iako ne znam zašto mi je to bilo potrebno: nije mi mogao pomoći, nije mi mogao savjet dati. Možda zato što mi je najbliži, iako mi ni on nije blizak. Ličilo je pomalo na gatanje, na odbranu od uroka: njegova vedrina može donijeti sreću.

Nije ga bilo kod kuće. Dugo sam kucao halkom na vratima, mislio sam da spava, i kad sam već odustao, kapiju je otvorila ona sitna žena, opet krijući lice, i namještajući kosu, čudno zbunjena. Objasnila je, žureći i spotičući se u govoru, da Hasan nije kod kuće, otišao je sinoć i još se nije vratio, njen muž ga traži, i sad ih čekaju, obojicu. Njih dvoje čekaju njih dvojicu, zaključani, uzbuđeni, zadovoljni zbog tuđe nevolje koja im je donijela sreću.

Rekao sam i hafiz-Muhamedu kuda idem, da čujem šta misli. Ne bih izmijenio odluku ma šta kazao, ali sam želio da me ohrabri. Bio je pažljiv, kao da sam ja bolesnik a ne on. Treba da ideš, rekao je. Šteta što to nisi učinio i ranije. Dužnost nam je da pomognemo i nepoznatu čovjeku a kamoli bratu rođenom. I ne ustručavaj se, nikakvo zlo ne činiš. Tako je rekao, iskreno i uzbuđeno, ali me nije naročito ohrabrio, jer sam to očekivao. I znao je da sam očekivao. A dobar čovjek će uvijek tako reći, i to nije mišljenje več prazno saučešće.

Hasana nema. Nikad nema onih koje tražiš.

Prolazeći pored pekare, udahnuo sam miris vrućih somuna, i sjetio se da od juče ništa jeo nisam. Pasvandžija je sinoć govorio o somunima. I njega moram pronaći, danas. Kako nisam osjetio da je htio nešto da mi kaže? Ne samo za onog čovjeka što me čekao sa prijetnjom. Gotovo je silom želio da me zadrži uza se, da ga upitam. A ja sam bio gluh i slijep.

Onda sam se prisilio da mislim o kadijinoj ženi, otići ću opet u onu ćutljivu kuću, i o Hasanu, šta je činio sinoć i kuda je otišao, i o ocu, javiću mu odmah, čim se riješi sve ovo, i o prošloj noći, dugoj i besanoj, i o bezbroj sitnica, niko nije podrezao ruže u tekijskoj bašci, zarašće u trnje, i o Mustafinoj djeci, sve češće sjede pred tekijom, žena ih otjera da joj ne smetaju a Mustafa gunđa i iznosi im hranu, smijaće nam se svijet, već ih zovu derviškom djecom, a nemam srca da zabranim, i još bogzna o čemu, samo da ne mislim na razgovor s muftijom. Ne što ne znam šta ću reći, već što poslije toga nema ništa. Do presude ima nade za sve, a onda ima samo presuda. Ako bude dobra, nada i ne treba, ako bude rđava, ne vrijedi ni misliti.

Muftijina kuća je u brdu, usamljena, u bašči ograđenoj visokim zidom. Nikad nisam ušao unutra. Neću ni sad, izgleda.

Stražar pred vratima mi reče da muftija nije kod kuće. Otišao je iz kasabe.

Kada će se vratiti?

Ne znam.

Kuda je otišao?

Ne znam.

Ko zna?

Ne znam.

Eto, sav strah je bio uzaludan. Nada se produžava, ali sve slabija. Može uskoro da mi i ne zatreba.

Nisam znao šta da činim. Ako odem odavde, teško ću stići do muftije, i kasno, ako i stignem. Kuda je otišao? U koju od svojih kuća? Na koje od imanja? Ugosko? Uglješiće? Gor? Tihoviće? U ravnicu? Na jezero? Na rijeku? Često je bježao, i od svega, od vrućine, od hladnoće, od magle, od vlage, od ljudi.

Gdje je sad? Samo mi ovdje mogu reći.

Ne znam šta da radim požalio sam se stražaru Muftija mi je poručio da dođem, imamo važan razgovor. Moram da ga nađem.

Stražar je slegao ramenima, ponovivši tako onu jednu jedinu riječ koju je znao. A ja nikako nisam mogao da odem.

Mora neko da zna u kući.

Tada su se otvorila vrata, i mršav čovjek, bivši vojnik, sudeći po brazgotinama na licu i po dijelovima odjeće što je još zadržavao na sebi, sigurno žaleći da sve odbaci, gledao je strogo u mene. Dok se ne opravdam, ja sam za njega krivac.

I njemu sam rekao što i stražaru.

Po nepovjerljivom izrazu učinilo mi se da sumnja u istinitost mojih riječi. Uvrijedilo me to nepovjerenje, ali je još jača bila želja da mi zaista ne povjeruje. Upleo sam se u laž, bio sam prisiljen da tako postupim, ali ako muftija sazna, a saznaće, moraću da tražim oproštaj a ne pravdu.

Pa ništa rekao sam povlačeći se.

U tom času primijetio sam da se strogo vojnikovo lice mijenja, razblažuje, rasplinjuje u osmijeh. Zašto?

Tada sam i ja njega prepoznao. Ratovali smo jedno vrijeme zajedno, samo je on na vojni bio i prije mene i poslije mene.

Obradovali smo se obojica.

Promijenio si se kaže veselo ko bi te poznao u tom derviškom ruhu! Ali eto, poznao sam te!

A ti si isti. Malo stariji, malo mršaviji, ali isti.

Pa nisam baš isti. Dvadeset godina je prošlo. Uđi.

Kad je zatvorio vrata iza nas, kao da je postao nesigurniji.

A muftija te pozvao?

Moram da govorim s njim. Stražar nije htio da mi kaže kuda je otišao.

Kroz bašču se bijelio ravan čisti put pokockan sitnim riječnim kamenjem, oivičen ogradom od šimšira i biserka nježno zelenih listića. U bašči je neko vješto razbacao stabla voćaka, breza, smreka, grmova divljih ruža, ostavljajući ponegdje jedno jedino drvo na čistoj tratini, a negdje ih zbijajući u skupine, stvarajući tako igru što je ličila na prirodu i prirodu što je ličila na igru. Ova cvjetna i lisnata ljepota ogromnog prostranstva djeluje kao čudo, možda najviše zbog misli da je sve ovo stvoreno da jedna noga gazi svijetlo-zelenu travu, i jedan pogled da se odmara na nježnim vršikama stabala. Zaista izgleda da je ljepota samo suvišak.

Vojnik je utišao glas. I ja. Gotovo šapućemo u ovoj očišćenoj, ograbljanoj, njegovanoj šumi kojoj je oduzeta divljina a ostavljena svježina, u ovom tihom prostoru ograđenom zidom, gdje su i olujama podrezana krila.

Vojnik gleda duž puta prema bijeloj kući skrivenoj u drveću. Gledam i ja. U oku se smjenjuje blještavo i zeleno, oštro i sneno, od sunca na staklu prozora, i lakog njihanja granja.

Vojniku je ime Kara-Zaim. Sad je sjenka nekadašnjeg Kara-Zaima, sad je dronjak onog neustrašivog mladića što je golom sabljom išao na golu sablju, dok mu jedna, ulanska, nije otvorila put između rebara na prsima i leđima. Do tada je boden, zasijecan, sječen, skraćivan, nije imao pola lijevog uha, ni tri prsta na lijevoj ruci, lice mu je išarano crvenim brazdama na kojima ne izrasta nova koža, ostale biljege sakrivao je haljinama, i uvijek je lako prebolijevao i vraćao se u bitke. Krv mu je bila jaka, i duboki zasjeci u mlado meso brzo su zacjeljivali. A kad ga je probola dušmanska sablja ulanska, načinivši otvore da svjetlo sunčevo uđe u njega prvi put, kad su mu vrh i sječivo prošli kud im nije put, kroz pluća, Kara-Zaim je pao i zamro, ostavili su ga uzmičući, i džerah je u trku samo dotakao njegovu hladnu ruku i požurio za vojskom, namjeravajući da mu prouči dovu kad izmakne na sigurno mjesto. Kara-Zaim se probudio u noći, od hladnoće, među mrtvacima, iznemogao i tih kao i oni. Ostao je živ, ali nije više bio za vojsku. Izgubio je snagu, i brzinu, i radost. Sad je čuvar bašče, ili kuće, ili nevoljnik što prima milostinju.

Dobro mi je pogledao me veselo. Prisiljavam se da mirno gledam u njegovo izorano lice. Posao nije težak. A muftija ima povjerenja u mene. Ja sam kao nadzornik stražara, pomalo ih učim, nadgledam, i tako.

Mogao si da budeš i nešto drugo. Dizdar u tvrđavi. Pomoćnik kajmekama. A mogli su da ti daju kakav timar, kao i drugima, da budeš na svome imanju.

Zašto? upitao je uznemireno. Nudili su mi, nisam htio. Ja sam zadovoljan. Na ovom mjestu ne može biti svako.

Vrijeđalo me, i boljelo, što plašljivo gleda prema kući, nekadašnji gazija Kara-Zaim. Da li bi trebalo da i ja ovako gledam ako bih se uputio tamo? Čega se boji on koji se ničega bojao nije?

Rekao sam, ne želeći da ga povrijedim:

Kakav si ti junak bio! Bože veliki, kakav junak!

I odmah se pokajao. Zašto mu oživljavaš prošlost? Zašto ga budiš iz drijemeža? Nije zaboravio, to je nemoguće, ali se stišao, primirio, prežalio možda; no treba mu pozleđivati rane što su prestale da krvare.

Avaj, govorio sam i o sebi.

Sad je kasno, rečeno je što nije trebalo.

Pogledao me zaprepašteno, sigurno već godinama niko nije govorio o njegovoj prošlosti, ili je on sam govorio, navodeći druge da kažu, da ga se sjete drukčijeg, zar je umrlo i sjećanje? zar ga nema ni u čijoj uspomeni? A možda ni on više ne govori, čemu? ili govori više i beznadnije što prošlost biva dalja, i ne nada se da će se iko sjetiti. U njemu je sve živo, u drugima je umro.

I eto, jedan derviš je progovorio o njemu nekadašnjem. I još kako je progovorio! Sanjao je možda da to neko kaže baš ovim mojim riječima: Bože veliki, kakav si junak bio! Udarile su ga po srcu, sigurno, sunule su kroz krv kao vreli vjetar, uši mu zaglušile. Ili je mislio da su to riječi iz njegovih snova, niko ih nije izrekao, čula ih je samo njegova želja. Ali ne! Rekla je to ova stara dervišina. Sjetila se i rekla.

Gledao me trenutak izgubljeno, kao padavičar, nisam znao da li će skočiti od sreće, i srušiti se na kamen, lomljiv, ili će me zagrliti, da se održi na slabim nogama, ili se nasmijati, ili zaplakati, i umrijeti, ali ja nisam dovoljno poznavao gaziju Kara-Zaima. Sjetio sam se junaka, kako da to ne bude i sad? Samo ga izdaje drhtav glas i tiho krkljanje u probodenim plućima, zbog uzbuđenja:

Sjećaš se? Da li se zaista sjećaš?

Sjećam se. Uvijek kad mislim o onom vremenu, vidim tebe.

Kako me vidiš?

Šapat mu je tih, zove me iz tame vremena.

U nekom svjetlu, Kara-Zaime. Na širokom polju. Samog. Ideš mirno, ne osvrćući se, ne čekaš nikoga. Sav u bijelom. Ruke su ti gole do lakata. U ruci sablja, i svjetlo je možda od sunca na njenom sječivu. Ličiš na vjetar što se ne može zaustaviti. Na sunčanu zraku ličiš što će svugdje prodrijeti. Svi drugi su zastali, gledaju, nema ih. Samo ti.

Nisam tako išao.

To je moje sjećanje. Izbrisalo se ono što je možda bilo, i samo je to ostalo.

Lijepo je. Ljepše nego u zbilji. Ili nije. U nekom svjetlu, veliš. Na širokom polju.

Šapuće opijeno, a onda gleda u mene, traži svoju sliku u mojim riječima, svoju daleku slavu na mojim usnama.

Zamišlja da pjevam pjesmu o njegovoj hrabrosti, a ja ga žalim.

I ne mogu više.

Drago mi je što sam te vidio kažem opraštajući se.

Čekaj.

Teško mu je da me pusti, ja sam onaj dugo žuđeni koji zna, ja sam svjedok da ne umiru uspomene, ja sam potvrda da nije sve samo sjenka u njemu, moje sjećanje je naknada za dugi zaborav, nagrada za čekanje.

Iste riječi, dva raspoloženja. I moje i njegovo istog je korijena, za njega je sreća što je za mene tuga. Svejedno, i moje i njegovo staro je hiljadu godina. I više. Ne vrijedi se oko toga mnogo baktati.

Moram da idem.

Čekaj. Muftija je ovdje, u kući, Uđi, ako ti je važno. Reci da sam te ja pustio. Ili nemoj. Reci da te on pozvao.

Nije me pozvao. Sam sam došao.

Znam. Samo tako reci: poručio si da dođem. Ima toliko poslova da se neće sjetiti. A ako upita za mene, i ako ti bude zgodno, kaži što znaš. Ono od ranije.

Mislio sam da muftije nema i žalio radi toga, ali sam se pomirio. Gotovo da mi je bilo lakše što odgađam. A sad se sve iznenada izmijenilo, i ono što sam želio treba da se desi. Bio sam zbunjen i nepripremljen. Nisam se začudio što Kara-Zaim moli da ga pomenem, žalio sam što je naglo odustao od ponude da mi njegova preporuka bude oslonac. Još u mislima na svoju sliku, u svjetlu, na junačkom ograšju, ponudio mi se za zaštitnika. A odstupio u istom času, čim se sjetio da je to daleka prošlost. Planuo je i izgorio u istom trenutku. Na isječenom licu još je treptala sreća zbog onoga što je bilo, i plašljiva nesigurnost zbog svega što je sad. Jesu li se u njemu uvijek sudarala dva vremena, različita po svemu a neodvojiva: ne može ni iz jednog.

Dok je šaptao s nekim čovjekom na kućnom ulazu, mislio sam smućeno, vajkajući se što mi je izmakla njegova jadna podrška, da je moja nesigurnost ista kao i njegova. Žalosno smo čekali pomoć jedan od drugoga, ne pouzdavajući se mnogo u sebe. Sastavljali smo dvije nemoći da ispadne jedno slabo nadanje. Kod njega je nadanje ostalo, ali je vrijedilo koliko i moje porušeno.

Kad je čovjek izašao iz kuće i znakom ili tihom riječju rekao nešto Kara-Zaimu, on me pozvao pokretom ruke: pomogao sam ti, hajde! I ništa ne govoreći, uputio me prema ulazu, ali sad je to značilo: uđi, možda će biti dobro. Ali sve sam to vidio usput, nesigurno, tako blijedo vidio sam i kržljavi limun pred kućom, i još kržljaviju palmu što je jedva preboljela našu tešku zimu i drijemala na proljetnom suncu kao bolesnik. Ne sjećam se ni kuda sam prolazio, ni koliko me ljudi pratilo očima, stalno misleći na prvu riječ koju ću reći. Prva riječ! Kao oružje, kao štit. Sve od nje zavisi, ne zato što će nešto objasniti, već što mogu izgubiti svaku hrabrost ako bude neprikladna, može me učiniti smiješnim i nametnuti se kao sud o meni. Nevjerovatno mnogo riječi sam okušao u sebi, i pravo je čudo šta se sve nametalo kao prva misao. Ličilo je na poremećaj u mozgu, na potres koji je sve isprevrtao, ostavljajući zbrku i besmisao. Dok sam išao tim prolazom što mi je ostao mračan i neraspoznat u svijesti, dolazilo mi je na um sve, od svečanih zaklinjanja do psovke. Ne mogu ni da napišem šta je sve htjelo da izađe pri tom prvom susretu; pri prvom viđenju. Bila je to teško objašnjiva mahnitost, toliko je izgledalo neshvatljivo šta sam ja, šta je moj mozak izmišljao tada, bjesneći i rugajući se svemu razumnom. Kao da se sam iblis smjestio u meni, i šaptao mi tako nedostojne i odurne riječi, tako smiješne i nedostojne postupke, da sam bio zgranut. Odakle me nađe baš u ovom času kad mi je potrebna najveća sabranost! Ali on dolazi baš onda kad se ne nadaš i kad ti je najgore. Jer, misliti kao što sam ja mislio, ozbiljan i miran čovjek, da priđem muftiji i nazovem ga antiohijskom kozom, to može da bude samo đavolov griješni mig. Ostavi me, božji otpadniče! prijetio sam, još više ga razdražujući.

Zbunile su me i one južne biljke u drvenim grobištima, palma i limun, pred kućom. Znao sam da je muftija iz Antiohije, i da ne poznaje naš jezik, ali gdje je ta Antiohija, u kojoj zemlji, i kojim se jezikom tamo govori, nikako mi nije dolazilo u pamet.

Srećom, nije bila potrebna prva riječ, nije trebalo ništa da kažem, nije trebalo ništa da učinim.

U sobi, u koju su me uveli, muftija je igrao šaha s čovjekom koga ranije nikad nisam vidio. Zapravo, igra je bila završena, ili prekinuta, u početku nisam znao šta se dešava, niti me se ticalo, a nepoznati čovjek, nezdravo debeo, umorna, strpljivo ponizna smiješka, pristajao je na sve, uporno okrećući glavu prema meni, kako bi skrenuo muftijinu pažnju sa sebe. Sigurno mi je želio uspjeh u svemu što bih tražio, samo da me muftija primijeti.

Ali muftija dugo nije vidio da je neko ušao u sobu (a morao je reći da me puste kad su ga pitali), niti je odgovorio na moj pozdrav.

Cijele zime je čamio u pregrijanim sobama, uplašen surovom hladnoćom što je nizala aršin duge ledenice po strehama, gledao je u njih sigurno sa zaprepaštenjem, izmučen i žut, kao i njegove južne biljke, što su jedva žive dočekale proljeće. Leđima okrenut prozoru, ogrnut ćurkom, grijao se na suncu, iskopnio, zlovoljan.

Obojica ugojeni, samo sa salom nejednako raspoređenim, bezbojni i zbrčkani, sparušeni sobnim vazduhom, kao da su presjedili od jesenas nad ovim crnim stolom od abonosa i nad šahom od slonovače.

Ljutito u početku, a onda sve bljeđe, sve bezvoljnije, muftija je prigovarao a drugi se saglašavao. Izgledalo je čudno kako muftija pita, kako tvrdi, kako odgovara. Jedva sam uspijevao da uhvatim neki smisao.

Nešto nije u redu.

Vidim.

Ništa ti ne vidiš.

Nešto nije u redu.

Cijelo vrijeme stajao sam bolje.

Znam.

Šta vidiš?

Negdje sam pogrešno vukao.

Kako onda gubim?

Potpuno mi je nejasno.

Sigurno si negdje pogrešno vukao.

Sigurno sam pogrešno vukao.

Odakle tvoj konj ovdje?

Eto, tu je greška. Nisam mogao doći na to mjesto.

Onda, šah.

Tačno. Evo, šejh je došao.

Zašto ne paziš? Ne mogu ja sve da vidim.

Obično mi se to ne dešava.

Ako je konj tu, ja ga jedem, je li tako? Ja ga jedem. Jedem ga.

I mat.

Koji šejh?

Čovjek je pokazao na mene, srećom, i muftija se okrenuo. Lice mu je sivo-žuto, mlitavo, s teškim podočnjacima. Upitao me, ne ustajući:

Igraš li šah?

Slabo.

Šta hoćeš?

Rekao si da dođem. Molio sam da govorim s tobom.

Rekao sam? Da, da. Kome? Kako je napolju?

Sunčano. Toplo.

I zimus su tako govorili: nije hladno. Jesu li zime uvijek ovako oštre?

Gotovo uvijek.

Strašna zemlja.

Čovjek se navikne.

Dosadna zemlja. Igraš li šah?

Debeli čovjek se umiješao, tiho:

Ne igra, rekao je.

A šta hoće?

Ima neku molbu.

Ko je on?

Rekao sam ko sam, i da sam u nevolji, i da tražim pravdu, i da mi je niko neće dati ako mi je on ne da.

Muftija je pogledao u čovjeka pred sobom, ne krijući dosadu, gotovo s očajanjem.

U čemu sam pogriješio?

Ustao je, osvrnuo se desno-lijevo, kao da je tražio kuda bi mogao pobjeći, pa počeo da hoda po sobi, gazeći pažljivo po sunčanim plohama. A onda zastao i zamislio se, gledajući me neveselo:

Govorio sam o tome sa carigradskim mulom. Volio sam s njim da razgovaram, ponekad, ne zato što je pametan, pametni ljudi mogu da budu vrlo dosadni, već što bi znao da kaže nešto neočekivano, što te iznenadi i probudi razumiješ li, Maliče, sigurno ne razumiješ! zbog čega ti se čini da vrijedi slušati i odgovarati. Govorio je: Znanje ljudsko je neznatno. Zato pametan čovjek ne živi od onoga što zna. Ali, htio sam nešto drugo... O čemu sam govorio?

O carigradskom muli rekao je Malik.

Ne. O pravdi. Pravda rekao je jednom mi mislimo da znamo šta je to. A ništa nije neodređenije. Može da bude zakon, osveta, neznanje, nepravda. Sve zavisi od stanovišta. Ja sam odgovorio...

Nastavio je da hoda, ćuteći, odjednom klonuo, učinilo mi se da u njemu postoji neka opruga koja ga pokrene, oživi mu riječ i tijelo, a kad opruga zastane, i on se umrtvi, obuzme ga čama.

Nije mi ponudio da sjednem, nije ga zanimalo šta sam htio da kažem, i ostalo mi je da govorim ili da odem. Ovako sam i ja mogao da postanem Malik, muftijina druga sjenka, nepotrebna koliko i prva. Odlučio sam da govorim.

Došao sam s molbom.

Ja sam umoran.

Možda bi te zanimalo.

Misliš?

Pokušaću. Govorio si o pravdi. Pravda je kao zdravlje, misliš o njoj kad je nema, i zaista je neodređena, ali je možda najviše želja da se udavi nepravda, a ona je vrlo određena. Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer se ne može misliti tuđom glavom.

Muftijina opruga se opet zategla. Pogledao me iznenađeno, obješene oči njegove zaustavile su se na meni s priznanjem, ne baš naročitim, ali dovoljnim da me ohrabri. Probudio sam mu pažnju. A to sam i htio: sam me poučio svojom sakatom pričom o carigradskom muli. Ali sam uskoro uvidio da se lakše igrati riječima govoreći o opštim stvarima nego o pojedinačnim, koje su naše a ne svačije.

Zanimljivo rekao je muftija, očekujući, a Malik me pogledao s poštovanjem. Zanimljivo. A da li više ljudi može misliti istu misao? I da li tada misle tuđom glavom?

Dvije prave ljudske misli nikad nisu iste, kao ni dva dlana.

Šta je prava ljudska misao?

Koja se obično nikome ne govori.

Lijepo rečeno. Možda netačno, ali lijepo rečeno. I dalje?

Htio bih da govorim o svojoj nesreći. Rekao sam da mi izgleda najveća, jer je moja. A volio bih da je tuđa, i ne bih žurio da je saznam, kao što sad žurim da je kažem.

Hitao sam da sa opštih razmatranja pređem na ono što me boli, dok ga opruga drži, dok su mu oči koliko toliko žive, jer sam se plašio njegovog skorog klonuća, kad će moje riječi uzaludno oblijetati oko njega.

Bivalo mi je sve jasnije: njega muči čama i dosada. Ležala je po njemu kao pokrov, padala kao magla, umotavala ga kao ilovača, opkoljavala kao vazduh, ulazila mu u krv, u disanje, u mozak, širila se iz njega i iz svega oko njega, iz stvari, prostora, neba, sipala kao otrovni dim. Trebalo je da klonem i sam ili da se borim protiv nje.

Ne pretjerujem, da sam bio siguran da ću rastjerati barsku maglu u njemu, digao bih skutove džubeta i zaigrao trbušnu igru, učinio bih sve što bi razumnom čovjeku teško i na um palo. Možda bi njegova pažnja, prije nego što splasne, učinila toliko da žuta bezvoljna ruka napiše tri rješavajuće riječi: pustiti zatvorenika Haruna. I ne znajući šta je napisala, ne sjetivši se nikad više. Učinio bih sve, kažem, svaku ludost, svaku sramotu, i ne bih se stidio poslije, čak bih s ponosom mislio kako sam pobijedio jednu mrtvačku ravnodušnost, zbog živog čovjeka, zbog brata. Ali se nisam usuđivao da mijenjam igru, vidio sam da ga je na čas probudio samo pehlivanluk duha, kao hašiš, i morao sam da mu dam još, više, kako se ne bi uvalio u težu nepokretnost.

To je bila najčudnija borba za koju sam ikad čuo, protiv mrtvila u njemu, protiv uzetosti volje, gnušanja od života. Borba teška i mučna najviše zato što se morala voditi neprirodnim sredstvima, izvrnutim mišljenjem, ružnim parenjem nespojivih osjećanja, silovanjem riječi. A bojao sam se, i još kako sam se bojao, da će njegova pažnja umrijeti onoga časa kad prestanem s igrom i pređem na pravi cilj, zbog koga sam sve to i činio. Morao sam lebdjeti iznad pravog smisla, približavajući mu se i krijući ga, jer bi njegova čula mogla da se zatvore, sama od sebe, čim ga osjeti.

Srećom, nije bio pritvoran, nije neproziran: sve je pokazivao i sve se na njemu vidjelo, i dopadanje i odvratnost. Zato sam vodio svoju usplahirenu misao prema sjenkama i osvjetljenjima na njegovu licu, radujući se tom putokazu, jer, moglo je i njega da ne bude.

Sve je na njemu govorilo: iznenadi me, probudi me, zagrij me, i ja sam ga iznenađivao, budio, zagrijavao, vodeći očajničku bitku da održim na životu samrtnika, stalno na granici strave da neću uspjeti, a sva mi je nada u njemu. Izvrnuo sam duh naopako, grozničavo kopao po zakutcima da pronađem đavolske brabonjke u sebi, borio se sa mrtvacem da ne bude još jedan, i na trenutak odahnuo tek kad je sjeo, sa nešto zanimanja i živosti na mlohavomlicu, te su i mome nadanju porasla krilca.

Imam brata bulaznio sam ne znajući da li je i to dovoljno. Ali ako ne požurim da ti kažem, mogao bih reći da sam ga imao, a imam i imao sam isto je što imam i nemam. A može da odluči sijev nečije zle ili dobre volje. Brat mi je, ne zato što sam ga htio, jer da sam ga htio ja bih ga pravio, i onda mi ne bi bio brat, a ne znam ni da li ga je moj otac htio, ali kad se spario s mojom majkom, kad je kaplja mutne vode ušla u rodiljku, iz tog zadovoljstva za njih, iz tog ničeg za mene, izrasla je veza i obaveza što se zove sin i brat. Bio željena utjeha ili uobičajena nevolja, Bog ga vezuje uz nas bez našeg pitanja, uskraćujući nam sva njegova zadovoljstva a opterećujući nas svim njegovim nevoljama i nesrećama, a kao što zna tvoja uzvišena pamet, nesreće su mnogo češće nego zadovoljstva, pa bismo mogli reći da je brat nesreća koju nam Bog šalje, i zato je primamo kao božiju volju i određenje, zahvaljujući mu na svemu. Tako, eto, zahvaljujem Bogu na nesreći, a volio bih da je on tvoj brat pa da zahvaljujem na sreći što slušam tebe, kao ti sad mene, pa da mi je svejedno. Ali, kako ne može biti tvoj brat, jer je moj, a ja ne mogu biti ti, jer je Bog odredio da budem samo nedostojni derviš, budimo ono što smo: ja molim, ti rješavaj. Ili bolje: ja ću da pričam, ti slušaj. Tebi je teže, znam. Ti ne moraš, ja moram.

Probudio sam ga, oživio je, gleda, sluša, shvata, prima! Nije potrebna čočečka igra, dovoljne su prazne riječi, pusti ih da lete kao vjetar, da se prevrću kao majmuni, da bezglavo jure između proljetnih sunčanih zraka i sobne sjenke, kao pomahnitale, i evo, umirio se na stolici, sluša, čeka.

I dalje? kaže prilično živo.

I prva sjenka njegova zuri u mene, čudi se, možda uči. Ne vidim ga dobro, jer me se ne tiče. Gledam u muftijino lice.

Ima nade, brate Harune!

I eto, imam brata, ili ga imam upola: ja pominjem ime njegovo, a on je zatvoren u tvrđavi. Pola života mu je ovdje, pola gore. Ako izgubi ovu polovinu, mogao bi i onu drugu.

Koju polovinu?

Koju ja još držim, pričajući.

Kakvoj tvrđavi?

U tvrđavi, nad gradom.

Svejedno, nastavi.

U tvrđavu se zatvaraju rđavi ljudi, lopovi, zločinci, hajduci, carevi neprijatelji. Ponekad. A najčešće budale. Zato što misle da nisu krivi, a to čovjek nikad ne zna. Uvijek ispravljaju krivu Drinu, a to nije njihov posao, niti to ko od njih traži. Kako su ponosni na svoju ludost, lako ih je uhvatiti, i zato ih je najviše. Po ovome bi se moglo zaključiti da su na slobodi samo pametni, ali nije tako: ostaju i ludi ako znaju da to sakriju. I ne ostaju pametni ako to pokazuju. Još ostaju oni koji imaju prava da budu kakvi hoće. Moj brat je bio niko i ništa, srećan čovjek, ni pametan da ga se boje, ni lud da ne znaju šta bi mogao da učini, kukavica da bi bio hajduk, naivan da bi bio rđav, lijen da bi bio nečiji neprijatelj. Jednom riječju, božijom providnošću određen da ga ljudi pozdravljaju ne poštujući ga, da mu priznaju vrijednost ne tražeći da je pokaže.

Zašto je zatvoren?

Zato što nije poslušao oca.

Zanimljivo.

Otac je prost čovjek, radi koliko može, daje koliko mora, ne tiče ga se ništa osim kiše, oblaka, sunca, gusjenica, krompirove bube, ljuljka na pšenici, snijeti na kukuruzu i mira u porodici. Kako je sasvim jednostavan, iz jednog komada, kao drvena kašika, kao lipov čanak, kao rucelj pluga, nije se odrekao nepotrebne roditeljske navike da govori ono što očevi uvijek govore a djeca nikad ne slušaju. Savjetovao mu je da ne ide od kuće, zemlja će ostati pusta a varoši tijesne, malo mjesta a mnogo usta, malo mogućnosti a mnogo želja, počećemo da se davimo među sobom za veći komad hljeba.

Brat nije poslušao. Onda je otac rekao: pamti, nesreća je što kod nas niko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je mogući suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu. Ali ne ulazi u okršaj ako nisi siguran da ćeš oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tuđe nepoštenje ako nisi dovoljno jak da to ne moraš dokazivati. Ni to nije poslušao. Sad otac ima razloga da se raduje i kaže: eto tako prolaze neposlušni sinovi.

Govoreći, primijetio sam s užasom da se gasi nejako svjetlo u muftijinim očima, postajale su teške i umorne, a u izrazu se javilo nešto izgubljeno. Upitao je, jedva otvarajući usta:

Ko to nije poslušao?

O, Bože veliki! Neprestano koračam, a sve sam dalje. Čim se približim onome što mi je cilj, on se uplaši. Čim poželim da iskoristim što sam izgradio, on sve poruši. Moj posao nema završetka!

Požurio sam, naglavce. Još u njemu ima bar žiška života, jer ne bi ni ovo pitao. Postao sam nezanimljiv, zamorio ga mudrovanjem, nisam se igrao već rugao, zanijelo me ogorčenje, i sve je počelo da zvuči ozbiljno. Hvatala me vrtoglavica: molim te, sačekaj još malo, ne ugasi se samo za trenutak.

Posljednji odsjaj sunca trne, a ja sam u sleđenoj pustoši, preda mnom duga samrtnička noć. A ne smijem ni da kriknem.

Izgubio sam pouzdanje, nestalo je lakoće kojom sam miješao riječi, osjećao sam da više neće poletjeti, neće zalepršati, puziće po zemlji poput sljepića.

Još samo pregršt ludih riječi, Bože, moraš mi ih dati, borim se za jedan život! molio sam očajan, ali molitva nije pomogla. Ubio me promašaj, vidio sam ga na njegovom licu.

Kuda to nestaješ, brate Harune?

Sve što sam dalje rekao, bilo je nepotrebno i uzaludno. Bio sam prisiljen da otkrijem namjeru.

Muftiju je sve brže potapala dosada, sve konačnije je zapadao u baru mrtve bezvoljnosti. Od njega će početi svijet da zamire.

Malik je spavao, s glavom na prsima.

Umoran sam rekao je muftija, užasnut gotovo kao i ja. Umoran sam. Idi sad.

Nisam sve rekao.

Idi sad.

Naredi da ga puste.

Koga da puste?

Moga brata.

Dođi sutra. Ili reci Maliku. Sutra.

Malik se probudio, uplašen:

Šta se desilo?

Bože, kako je dosadno.

Hoćeš li da igramo šah?

Ništa se nije desilo.

Odgovarao je u raskorak, preskačući pitanja, pamteći čudom neku riječ na koju bi docnije stizao odgovor, pa je izgledalo sasvim besmisleno.

Izašao je ne pogledavši nas, ubijen, možda je i zaboravio da smo ovdje. A možda je bježao.

Nisam pobijedio dosadu. Savladala nas je obojicu, jedva sam želio da odem. Da sam znao kakva je, ne bih se ni usudio da pokušam.

Malik me pogledao krvnički, i poskakujući, ponio svoje tromo tijelo, žureći za muftijom.

Rekao je da dođem sutra.

Ja ništa ne znam. Uh, upropastio si me.

Tako, sad je gotovo. Možda je ipak trebalo da ga uhvatim za oba uha, ili da ga udarim čukljem prsta u žuto čelo. I opet nisam znao gdje je Antiohija, ni kojim smo jezikom govorili. Cijelo vrijeme mi se činilo da dubim na glavi, da visim između poda i kandilja, da strop podupirem plećima, izgubljen, poblesavio zbog njegove čame i svoje želje da je savladam. Čudnim jezikom sam govorio, zaista, a uzalud. Možda i sutra uzalud, jer će me unaprijed obeshrabriti današnji neuspjeh. Moram doći, a doći ću klecajući, i neću znati ne samo gdje je Antiohija prokleta bila! već ni kako je ime sinu moje majke. Mučićemo se ponovo kao dvoje starih u drugoj bračnoj noći, poslije prve što je žalosno propala, samo će sve trajati kraće, jer se nećemo mnogo nadati ni ja ni on.

Sad nemam kud da žurim. Žuta troma ruka nije u času kratkotrajne bodrosti napisala: pustiti zatvorenika Haruna.

Je li zbog toga Harun zatvorenik propao u još dublju tamu?

Izašao sam, izveli su me, izgurali, a pred kućom me sačekao zaboravljeni Kara-Zaim. Ljudi ga ne pamte poslije dvadeset godina, ja sam ga zaboravio nakon jednog sata. Samo on ne zaboravlja, i to je tako.

Dugo si ostao kaže gledajući me radoznalo.

Zar megdan traje kraće?

Obično izlaze brže. I obično su zbunjeni.

Jesam li ja zbunjen?

Ne bih rekao.

Kara-Zaimovo oko nije baš bistro. Neka bude kako on kaže.

Pričali smo o svemu.

A o meni?

Rekao je da dođem sutra.

Tako. Znači, sutra.

I opet smo išli čistom stazom od riječnih bjelutaka. I ići ćemo opet, sutra.

Mislio sam da neću imati snage da razgovaram sa Zaimom, da neću ni čuti šta mi kaže, a čuo sam, i odgovarao, iako je sve bilo isprevrtano u meni, ako sam još stajao naglavce, i polako, polako se ispravljao, siguran da će sve izgledati još čudnije kad dođem sebi. Ličiće na pijanstvo, na ružan san, vjerovaću da sam udario na čini, i da ništa stvarno nije bilo.

Zaim ne zna šta se dešava u meni, on misli da sam uspio.

To je dobro kaže što te zove sutra. Obično ne zove. Znači da si mu se dopao, znači da si mu u volji.

Nisi mnogo mudar, nisi mnogo ni rječit, moj dobri Zaime. Da, dopao sam mu se, veoma, otišao je jedva dišući, a mučenje nastavljamo sutra.

Zaim gleda u mene zbunjeno, traži riječi.

Pa evo, htio bih da te zamolim.

Gleda li i on u moje lice da li se gasi od njegovih riječi? Hrabrim ga, bez volje, sjećajući se:

Reci, Kara-Zaime. Slobodno. Nešto te muči.

Tako je trebalo onaj da kaže meni, maločas.

Pa, ništa me ne muči. Ali ovdje ne znaju ko sam, misle da sam ovako sipljiv i nikakav oduvijek. Ne kažem za muftiju, već za druge.

Da li ti se nešto desilo?

Ništa mi se nije desilo. Kažu da nisam više za službu.

Otpuštaju te?

Znači, otpuštaju me. Pa mislim, ako bi mogao da kažeš muftiji, da me ostavi. Nisam više za vojsku, ali da vrata čuvam, to mogu bolje od drugih. Primam sto groša godišnje...

Muftija prima dvanaest hiljada.

Drugo je muftija. I velim, ako je mnogo sto groša, neka bude manje, neka bude osamdeset. Neka bude i sedamdeset. Znači, sedamdeset na godinu, zar je to mnogo? Eto, to sam htio.

Pa, obično nije mnogo sedamdeset groša na godinu. Znači, nećeš se ugojiti od tih sedamdeset groša, moj Zaime, koji si grdno pogriješio što nisi umro na vrijeme. Ali, oprosti što ne mogu da te žalim, dugo sam se rvao s karanđolozom i sav sam razglobljen, nijedna kost mi nije na svome mjestu.

Nisi za vojsku, rekao sam ništa ne misleći ali pušku možeš da nosiš. Jatagan možeš da nosiš. Koliko bi tražio da oslobodimo jednog nevinog čovjeka. Zatvoren je na pravdi božijoj, ništa nije kriv. Da li bi pristao za sto groša?

Zbunio se.

Ne znam da li me ispituješ, ili govoriš o nečemu što može biti.

Odgovori mi.

Nije lako odgovoriti. Dok sam bio pravi Kara-Zaim, ne bih uzeo ništa. A sad, ako je stvar poštena... Sto groša?

Dvjesta.

Dvjesta groša! Bože milosni! Tri godine bih mogao da proživim sa dvjesta groša. I nevin čovjek? Gdje je?

U tvrđavi.

Znači, dvjesta groša. I nevin čovjek, u tvrđavi. Ne bih mogao.

Prije dvadeset godina bi pristao? I da je u tvrđavi? Samo da je nevin, zatvoren bez krivice?

Pristao bih.

A sad ne bi?

Sad ne bih.

Onda ništa.

Je li to zbilja ili šala?

Šala. Htio sam da vidim koliko si se promijenio.

Pa, promijenio sam se. A ako me otpuste, da te potražim?

Ako te otpuste, ja ću ti naći posao.

Hvala ti, zapamtiću to. Ali opet, govori sutra s muftijom.

Želio je da ostane na ovoj bijeloj stazi od vrata do kuće po svaku cijenu. Odsjaj muftijina značaja padao je i na njega, beznačajnog, i sigurno mu se činilo da je mnogo bliže odatle do onog gazije sa bojnog polja, nego iz pekarskog hamurluka ili sa baštovanske lijehe. A on mu je važniji od svega na svijetu.

Sreo me istog časa, pred veče, u najteži čas, kad sam išao prema kapiji smrti, izletio je iz magle, s neba pao preda me na putu gdje nije bilo nikakva smisla da se sretnemo, ni mi, ni naša lica, ni naša raspoloženja. Moje ne znam kakvo je, njegovo zrači veseljem. Hripanje mu je pobjedonosno.

Ostajem rekao je oduševljen. Neće me otpustiti. Znači, ostajem. Pitali su me šta sam govorio s tobom, i ja sam pričao. Pa su me odveli Maliku, i opet sam pričao. Ono o svjetlu i o bojnom polju, pa kako si mi nudio dvjesta groša, i ostalo. Ako ostanem bez posla. Malik se smijao, dobar čovjek, kaže, to za tebe, a i ja kažem, jest, dobar čovjek, i tako, znači, ne treba ništa da govoriš sutra.

Dobro.

Nije ni znao da sam mu pomogao.

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života. Dave se i osporavaju, neprestano.

_________________
 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Književnost ~ -> Mesa Selimovic Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana 1, 2, 3 ... 9, 10, 11  sledeća
Strana 1 od 11

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2018. godine - Venčanja, svadbe - Proslave - TipoTravel - Kuda večeras - Anwalt - legal -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon