Bar (strana 2) :: www.domaci.de

pinkie · Prijatelj foruma

Bila sam u Baru i jkao grad mi se svideo.Naravno za kupanje bas i nije, kao i svaka luka, pa ipak kao grad je zaista lep Mr. Green

id_75 · Početnik Domaćeg.de

pinkie · Prijatelj foruma

bila sam tamo par puta nisam znala za te plazice..ako budem opet isla bas cu pogledati

SeMiDzo · Početnik Domaćeg.de

Ja sam u Baru bila sto puta,grad je cool,tamo obicno nadjem strava krpice za sebe a moze se naci i poneki dobar frajer,a onda obavezno produzim za Ulcinj,gde ima najvise plaza i to prelepih plaza i koji je relativno blizu Bara i idem na odmor...Ne znam zasto se dize tolika frka oko Budve,mislim znam da je zbog provoda,ali grad kao grad je bezveze,bolje je letovati u drugom gradu a tu ponekad doci u vecernji provod.... Wink

id_75 · Početnik Domaćeg.de

LAV_62 · strašan lav

Prijatan grad....lepe plaze..prema Ulcinju...Dobre vode..Utjeha...

SiljeeeeGEF · Početnik Domaćeg.de

Bar je grad koji se istice na nasem primorju... Jedini grad koji zivi i zimi...

pinkie · Prijatelj foruma

BARSKA PLAVA GROBNICA
Polozaj Bara kao idealnog mjesta za pristaniste, od prvih ilirskih i rimskih galija do danas, donosilo je pored neminovne materijalne dobiti stanovnicima priobalja, skoro obavezno i glavobolju vezanu za sukobe na moru i oko njega. Nemali broj ostataka amfora, komada brodskih trupova, posudja, i novcica nadjenih na pjeskovitom dnu, svjedoce o velikim i malim bitkama od pohoda kraljice Teute do Drugog svjetskog rata. Podrucje barskog podmorja krije, po proucavanjima ciji su rezultati ucrtani u karti koju je publikovalo JP za upravljanje morskim dobrom, ostatke pet brodova - jahte kralja Nikole "Rumija", kontratorpiljerke "Dague", jos jednog francuskog ratnog broda, zatim jedrenjaka iz XVIII stoljeca i italijanskog teretnog broda. Svaka od olupina iz dubina sumi svojom pricom, a mi se ovoga puta vracamo u 24. februar 1915. godine, kada je u barskom basenu potopljena francuska ladja koja je nosila hranu za crnogorsku vojsku i lokalni zivalj. U kontratorpiljerki "Dague" smrt je naslo 39 hrabrih mornara.

"Engleski parobrod 'Whitehead' doveo je u luku Bar tovar hrane 23. II 1915. godine, u pratnji francuskih razaraca 'Dague' i 'Faulx', koji su radi zastite transporta ostali na sidristu. Zbog jakog vjetra, 24. februara u ponoc, razaracu 'Dague' oralo je sidro po morskom dnu, i tako je brod na oko 300 metara od vile 'Topolica' naletio na austrougarsku minu, prepolovio se i potonuo, pri cemu je poginulo 39 clanova posade" - faktografski suvoparno i precizno, potonuce »Daguea« opisuje Dinko Franetovic, jedan od najuglednijih hidrografa i pomorskih istoricara SFRJ, u djelu »Historija pomorstva i ribarstva Crne Gore do 1918. godine«, koje je 1960. god. objavio Istorijski Institut Crne Gore.

Veoma oskudni podaci u pomorskim i istorijskim knjigama jedva da su dovoljni za sturu rekonstrukciju dogadjaja iz Prvog svjetskog rata. Po navodima iz pomorskih godisnjaka i vojnih mornarickih biltena, »Dague« (»Bodez«) je bio ponos francuske flote - sagradjen 1908. god. (po jednom engleskom vojnom izvoru 1910.) u brodogradilistu Lorienne na Atlantiku, posjedovao je tri parne masine, koje su mu omogucavale da razvije, za ono vrijeme impresivnu brzinu od 30 milja na sat, neophodnu za borbu protiv suparnickih torpiljerki. Nosivost mu je bila 731 bruto-registarsku tonu, a u francuskoj floti je po biltenima, pred izbijanje Prvog svjetskog rata, postojao jos samo jedan brod slicne namjene i konstrukcije. Godisnjak »Navy League« za 1915/16, opisuje da je »Dague« bio naoruzan sa dva topa (37 mm) i sa cetiri torpedne cijevi.

U sadejstvu sa ostalim brodovima saveznicke flote, tokom prve dvije godine Prvog svjetskog rata, ova je francuska kontratorpiljerka u vise navrata dopremala hranu za lokalno stanovnistvo Bara i za crnogorsku vojsku. Tako je bilo i kobnog 24. februara 1915. god, kada je, isprativsi parobrod »Whitehead« do gata, »Dague« ostao na sidristu ispred luke, cuvajuci polozaj. Jaka bura, karakteristicna za ove krajeve, povukla je malo prije ponoci po dnu brodsko sidro, koje je zakacilo austrijsku podvodnu minu, postavljenu u smjeru izlaska iz luke, i zajedno sa kontratorpiljerom, u plavu grobnicu i istoriju preselila kompletnu posadu. U prvi mah, nije se znao uzrok tragedije, pa je u godisnjaku »Navy League« u odjeljku »Gubici saveznickih ratnih brodova, zakljucno sa 19. januarom 1916.«, priredjivac Cliff McMullen zapisao da je brod »...kod mjesta Antivari ili torpedovan od strane nepoznate austrijske podmornice, ili je naletio na minu«.

Brod je vise od pola vijeka mirovao na morskom dnu, u visini Dvorca kralja Nikole da bi, zbog neophodnog produbljivanja basena pristanista, olupina izmjestena iz luckog akvatorija. Za ovaj posao, bile su angazovane dvije firme - preduzece «Ivan Milutinovic« iz Beograda i splitski »Pomgrad«. »Dague« je izrezan u nekoliko komada koji su izmjesteni na tridesetak metara jedan od drugog, ispod ponte Volujica, u neposrednoj blizini luckih rezervoara. Izmjestanju su 1973. god. prisustvovali i zvanicnici francuske ambasade u SFRJ. Prije tri godine, vojna delegacija ove zemlje polozila je vijence na mjesto gdje se nalaze ostaci broda.

Beogradski reziser Dusan Varda, autor niza dokumentarnih filmova »Podvodni svijet Crne Gore« najupecatljiviji segment serijala posvetio je upravo ovom dogadjaju. "Prema TV snimcima iz vremena izmjestanja olupine broda, »Dague« je bio izrezan u pet djelova. Za vrijeme snimanja serije, mi smo pod vodom 1994. god. locirali cetiri dijela, ali petog nikako nije bilo. Ta nedostajuca petina je vjerovatno krma, koja nije vracena u vodu. Interesantno je napomenuti da smo tada culi pricu, po kojoj se brod-blizanac »Daguea«, dakle, iste klase i namjene, nalazi ispod gata II ili gata IV, da nije vadjen iz vode, vec je preko njega nasuta zemlja i kamenje prilikom izgradnje gata. Oduvijek me je fasciniralo kako su taj brod rezali pod vodom aparatima za varenje, a on je bio pun topovskih granata i eksploziva" - istice Varda, ukazujuci da je ostatak »Daguea«, koji »...vise nema formu broda, na dubini od 15 metara, vjerovatno najplice potopljeni objekat te vrste u crnogorskom podmorju«.

Svoj dio price o "Dagueu" ima i Slobo Lekic Krnja, najcuveniji barski ronilac, koji se vec tridesetak godina bavi podvodnim ribolovom, kolekcionarstvom i istrazivanjem, tako da je njegov stan pretvoren u neku vrstu pomorskog muzeja grada pod Rumijom. "Krajem osamdesetih sam poceo da istrazujem ostatke ovog broda na ponti Volujice. Primijetio sam da na brodu nista nije dirano, a da se vecina predmeta nalazi u prilicno ruiniranom stanju, prekrivena debelim slojem rdje, korala, algi... Kabina je bila istrula, a u jednom dijelu koji je bio malo postrani od centralnog, nalazile su se ljudske kosti. Kad sam te predmete (fenjeri, kormilo, boce, vojne trube, sablja, dvogled... - prim. aut) izvadio, nijesu se razaznavale ni konture. Jedan po jedan predmet sam restaurirao. Bio je to mukotrpan i dug proces".

Dusan Varda dodaje i da je sidro, koje se nalazi u parku Dvorca kralja Nikole, vjerovatno sa »Daguea«, dok i dalje ostaje misterija sto se desilo sa torpedima, koja su se nalazila na brodu u trenutku potapanja. Slobo Krnja kategoricki tvrdi da je torpedo demontirano i potopljeno u uvali Bigovica, na 15 metara dubine.

U minulih tridesetak godina, prica o »Dagu« postala je sastavni dio usmenog predanja, a njegova olupina nezaobilazno pohodiste barskih (i ne samo barskih) ronilaca. Francuska kontratorpiljerka odvela je na svoje posljednje putovanje 39 mornara. Ovoga puta, u zakljucku, preskacemo price o ukletim brodovima, potopljenim leutima i glasovima mornara sto plase ribare u nocima bez mjeseca. Takve su price uobicajene u kulturama naroda koji zive sa i od mora. Takve se price pricaju o brodovima ciji su mornari nestali ili cije je vjecno pocivaliste bez biljega, o mornarima cije duse nemaju mira, jer im je grobnica oskrnavljena.

Moderne generacije ne vjeruju u takve price.

Srecom po njih.

Jer im niko ne bi mogao objasniti zasto se ostaci mornara, poginulih dok su se hrabro borili na crnogorskoj strani, jos uvijek nalaze u mulju, ispod vode.

Zeljko Milovic / Radomir Petric

pinkie · Prijatelj foruma

A evo i jednog letopisa pisanog davnih dana a odnosi se bas na Bar , na ljude iz Bara..procitajte sami Wink

Ljetopis popa Dukljanina - Sclavorum regnum Grgura Barskog

Najstarije literarno djelo u svih Juznih Slovena, spis od nemjerljivog istoriografskog znacaja, hronika najstarije slovenske drzave, nastalo je upravo u Baru. Rijec je o Ljetopisu popa Dukljanina, Sclavorum Regnumu Grgura Barskog ili Barskom rodoslovu - kako je ovaj spis sve nazivan u svojoj povijesnici dugoj preko osam stoljeca.

O ovom djelu, mozda kao o nijednom drugom iz nasega srednjevjekovlja, u nauci je izneseno toliko mnogo oprecnih sudova i zakljucaka. Veoma cesto, ona su bila plod tendencioznih i zlonamjernih tumacenja, politicki obojenih, ali je bilo i onih koja su se zasnivala na proucavanju knjizevnih i istoriografskih fakata, pa su sama po sebi davala oprecne rezultate. Mnogo cinjenica u vezi sa ovim spisom je dovedeno u pitanje: od samog naziva, autorstva, vremenskoga datiranja, geografskih lociranja, preko licnosti i dogadjaja iz njegovog sadrzaja, kao i njihova istorijska utemeljenost.

Oko samog imena ovog djela bilo je mnogo sporenja u knjizevnoj i istoriografskoj nauci. Veoma cesto su razliciti istrazivaci upotrebljavali odredjeni naziv kao oznaku interpretacije njegove sadrzine. Tako je proisteklo nekoliko razlicitih imena koja su se, do skora, sasvim legitimno i upotrebljavali, a za svaki od njih je i postojala odredjena argumentacija. Najvise se odomacio naziv ”Ljetopis popa Dukljanina�. Ovaj naziv je najcesci u skolskim tumacenjima, ali i u vannaucnoj i vanskolskoj upotrebi. Medjutim, ne tako rijetko koristeni su nazivi ”Barski rodoslov� i ”Knjiga o Gotima�. Medjutim, ako se uzme u obzir pripovijedna opsirnost pisca, njegova namjera prilikom satavljanja, pa i hronoloski red koji slijedi sam autor, onda je najadekvatniji naziv za ovu hroniku -”Sclavorum regnum� (”Kraljevstvo Slovena�).

Veoma je zanimljiv istorijat odredjivanja autora, ali cemo ovom prilikom potcrtati samo najbitinije zakljucke do kojih se doslo tokom visevijekovnog traganja za piscem hronike. Naime, do XVI stoljeca, hronika se uporebljavala bez posebnog citiranja autora ili njegovoga imena. Prvi je, Dubrovcanin Tuberon Crijevic, negdje pocetkom XVI stoljeca, pisca nazvao - Dukljaninom. Iza njega sljedi citav niz interpretatora koji su se ovim spisom bavili, smatrajuci da je njegov autor nepoznati dukljanski svestenik. Tek 1925. godine, hrvatski lingvista i istoriograf Vjekoslav Klaic iznosi misljenje da je ”barski i dukljanski biskup Grgur, ili njegov pouzdanik Maraldio, autor ljetopisa poznat pod imenom Kronika popa Dukljanina�. Nekolicina kasnijih autora, govore o barskom nadbiskupu Grguru kao autoru hronike, ali ne razradjuju temeljno svoju argumentaciju. Pitanje autorstva, mjesta i datiranja hronike ostalo je uglavnom otvoreno. Najnovija istrazivanja koja je objavio prije desetak godina, hrvatski istoriograf dr Eduard Pericic su, cini se, najkompleksnija i nude dosada najbolje odgovore na ova pitanja. Analizom sadrzaja Ljetopisa, geografskih detalja, istorijskih dogadjaja i licnosti, ovaj istrazivac ukazuje i dokazuje da je autor ”Sclavorum regnuma� - Grgur, nadbiskup barski. U uvodu, autor se obraca ”ljubljenoj braci i svjestenicima svete nadbiskupske stolice dukljanske crkve. Po ovome se zakljucuje da je Ljetopis napisan prije pocetka XII stoljeca. U svojem uvodu on govori o svjestenicima i omladini grada Bara, od kojih je zamoljen da napise djelo u kojem ce biti opisani svi junacki podvizi prethodnih vladara i velmoza dukljanskih. Grgur je zivio u vremenu koje je bilo pogubno za dukljansku drzavu; u pitanju je bio njen drzavotvorni i narodnosni opstanak ugrozen dinastickim borbama oko prijestolja i cestim upadima ratobornih i osvajacki raspolozenih susjeda. Dakle, namjena djela je, po autoru, da ojaca patriotizam i ucvrsti jedinstvo mladezi ”Slavnoga grada Bara�, tada centra dukljanske drzave. Nema mnogo podataka o samom autoru, oni koje znamo ukazuju da je bio svjestenik dukljanske crkve, na njenom celu od 1172. do 1194. godine, kada se je povukao u svoj rodni Zadar, ne mogavsi da stane na put sve vecem rasulu u dukljanskoj drzavnoj, ali i crkvenoj vlasti. Sacuvani dokumenti, a i sama namjena Ljetopisa govore da je nadbiskup barski Grgur, za svojega stolovanja vodio brigu i o crkvi i drzavi. Njegova je namjera potpuno jasna i odredjenja: opravdati samostalnost crkvene organizacije u Duklji (odnosno Baru) i potaknuti zainteresovane, pogotovo omladinu da se bori za drzavu. Grgur je racunao i na pomoc svojih sufragana - biskupa i svjestenstva u samoj Duklji. Upravo za toga vremena, Grgur je (neki kazu u Ratackoj opatiji, odnosno njezinom sktiptoriju, gdje je najvjerovatnije zivio i radio), pisao svoje znamenito djelo.

Sudeci prema uvodu autora, tekst Ljetopisa je bio prvobitno napisan na slovenskom jeziku, pa ga je autor preveo na latinski jezik za potrebe crkve, koja je nesumnjivo u pisanoj komunikaciji koristila iskljucivo latinski. Na zalost, od originala danas nije nista sacuvano, osim prijepisa latinskog teksta u dva rukopisa, od kojih je jedan u vatikanskoj biblioteci, a drugi u Beogradu. Sacuvan je prijevod na italijanski, koji je uradio Mavro Orbini.

Ljetopis je, u stvari hronika koja se bavi genealogijom dukljanskih vladara, kao i vladara susjednih drzava Hrvatske, Raske, Makedonije, Bosne... Podijeljen je na najmnaje sest djelova, koji su zasebne cjeline: Knjizica o Gotima (Libellus Gothorum); Konstantinova legenda (preradjena Panonska legenda o zivotu Svetog Konstatina); Slovenska knjiga (Methodius), o pokrstenju Dukljana i uredjenju crkve; Travunijski ljetopis; @itije Svetog Vladimira (Prica o Vladimiru i Kosari) i Istorija Duklje. Autor je pokusao da napravi pregled vladarskih porodica i dinastija u vremenu od vise od dva stoljeca - od 10. vijeka pa sve do njegovih dana. Spis cini 47 poglavlja, nejednake duzine i raznorodne tematike. Njegova istoriografska, naucna i literarna vrijednost nije ista. Naime, ima mnogo ponavljanja, zbrkanog rodoslovlja, tako da se ponegdje desava da sin zivi prije oca, da je razlika medju njima po dvjesta godina ili da, u jednom poglavlju, junak umre pa onda iznova ozivi. No, ipak, ima u djelu i veoma preciznih istorijskih i geografskiih podataka od nemjerljivoga znacaja za istrazivanja i proucavanja srednjevjekovlja.

Autor je prije svega moralista: pun zanosa prica o borbi za slobodu i nezavisnost, slavi junastvo, a prezire kukavicluk, mrzi neslogu i zadjevice, prevare, trgovacke konspiracije, lukavstva i izdaje. Svoja izlaganja pokusava osvjeziti elementima naracije i dramatike: dvobojima, ljubavnim idilama i pateticnim govorima, a teatralnim opisivanjem nekih detalja, daje svemu didakticku notu: odbacuje ono sto je zlo, a prihvata dobro.

”Sclavorum regnum� je u potpunosti profano djelo. Nije pisano za monahe, ni za vladare ili velikase, niti se ocekivalo da ga citaju zene. Ono je namijenjeno gradjanima, a njegovo prevodjenje na latinski ukazuje da je imalo svojih citalaca i medju barskim Slovenima i medju barskim Romanima. Sigurno je da to nije bila prva knjiga namijenjena Baranima, ali je jedina koja je sacuvana.

Nijesu svi dijelovi Ljetopisa podjednako zanimljivi. Naravno, treba uzeti u obzir i njihovu vremensku datiranost, koja i ogranicava i njihovu aktuelnost. Citalac sa kraja XII stoljeca, sigurno je, nema iste afinitete, kao onaj osam stoljeca kasnije. No, veliki opis Barske bitke, koji je jedan od najljepsih te vrste u svjetskoj knjizevnosti, zatim dvoboj Gojislava sa Ljutomirom ili sukob Caslava sa ocem, veoma su interesantni i danasnjem citaocu.

Najinteresantniji, najljepsi i najliterarniji dio ”Sclavorum regnuma� je pripovijest o dukljanskom knezu Vladimiru i njegovoj zeni makedonskoj princezi Kosari. Ova prica zauzima 36-u glavu spisa i svojom duzinom, narativnoscu i zivopisnoscu, daleko nadmasuje ostale djelove. Neki istrazivaci smatraju da je ona dio nekog obimnijeg spisa, koji je sastavio nepoznati Dukljanin iz Krajine, neposredno po Vladimirov pogubljenju, 1016.godine. Prema ovom tumacenju, Grgur je u svoju Hroniku unio samo neke, po njegovom poimanju, najvaznije dijelove ove legende. Na to ukazuje i sam Grgur koji, zavrsavajuci ovo poglavlje, upucuje citaoce na knjigu o Vladimirovim djelima ”gdje su sva redom opisana�.

Pripovijest ima obiljezje hagiografskog djela, odnosno zitija. Medjutim, svojim sadrzajem, ono prije pripada profanoj nego crkvenoj knjizenosti. Govori o ljubavi dukljanskog kneza Vladimira i makedonske princeze Kosara, kcerke cara Samuila. Sadrzaj je poznat: na dukljanskoga kneza Vladimira udari makedonski car Samuilo. Vladimir dopadne tamnice, gdje se zaljubljuje u Samuilovu kcerku Kosaru. Poslije toga, on se ozeni njome, te oni neko vrijeme srecno zive u Zeti. Medjutim, poslije Samuila na prijesto dolazi njegov bratanic Vladislav, koji na prevaru domamljuje Vladimira u Prespu, gdje ga pogubljuje. Kosara muzevljevo tijelo prenosi u Krajinu, u manastir Svete Marije, zatim se zamonasi i sama bude sahanjena u istoj crkvi. Vladimirov ubica Vladislav krece da zauzme Zetu, ali ga pred Dracem srijece vojnik u Vladimirovom liku i ubija ga. Ovim Vladimirov vladarski oreol dobija i svetiteljske dimenzije. Kroz sva iskusenja, od tamnice, preko vojevanja do pogubljenja, Vladimir prolazi smjelo-viteski i svetiteljski. Zapravo, knez Vladimir je vise plemenit vladar nego svetitelj, a njegova poboznost nije veca od njegovog moralnog drzanja. Prvo, zrtva jednog cara, napadaca Samuila, pa potom drugog - uzurpatora Vladislava, knez Vladimir ne brani vjeru, vec drzavu i ne gubi glavu zbog vjerskih podviga, vec zbog vladarskih i ljudskih vrlina. U odnosu Vladimira i Kosare nema nicega svetackog. O ljubavi se pripovijeda toplo i prirodno, tako da ovaj spis ima i karakter pravog srednjevjekovnog ljubavnog romana, prvog u knjizevnosti Juznih Slovena.

Izrazito narativna legenda je satkana od detalja i dogadjaja, bez metafizike i sa malo citata iz Svetoga pisma - od pocetka do kraja sazdana je kao pripovijetka. Ukoliko izvod koji daje Grgur vjerno odgovara originalu, onda se moze zakljuciti da je pisac bio covjek izuzetne knjizevne kulture, sa osobitim darom za pripovijedanje, te da je sama legenda pisana za prosvijecene citaoce.

”Sclavorum regnum� Grgura Barskog ili ”Ljetopis popa Dukljanina� privlacio je paznju brojnih naucnika i proucavaoca nasega srednjevjekovlja. Napisano je o njemu na stotine radova i rasprava i ponudjeno je mnogo tumacenja. No, ipak, mnoga pitanja vezana za ovo djelo ostaju bez odogovora. Mnogo podataka ce vjerovatno zauvijek ostati u medievalnoj tami, a isto tako, mnogo je nagadjanja i pretpostavki. Ali, najnovija istrazivanja, prije svih ona koja su netendenciozna i politicki neobojena, ponudila su mnostvo adekvatnih odgovora i rjesenja mnogobrojnih dilema. Isto tako, sam Ljetopis je svojom sadrzinom, pogotovo Legrenda o Vladimiru i Kosari, motivisao brojne pisce, nase i strane, da motivi iz ovoga djela nadju mjesta u njihovom stvaralastvu. Tu su prije svih Jevrem Brkovic, Jovan Sterija Popovic, Laza Kostic ... Tako ce vjerovatno biti i ubuduce, jer aktuelnost Ljetopisa ne prestaje, za vise od osam stoljeca njegovog zivota.

pinkie · Prijatelj foruma

Pocetkom 1906. godine, pocela je izgradnja zeljeznicke pruge Bar-Virpazar. To je bila prva zeljeznicka pruga u Crnoj Gori, i na Balkanu, duzine 43 kilometra i trideset metara. Na prvi, probni put lokomotive »Lovcen« i »Sutorman« su krenule 13. septembra, da bi zvanicno bile pustene u pogon 2. novembra 1908. godine. Protezala se od Pristana, gdje se u neposrednoj blizini mora nalazila zeljeznicka stanica, pa uz Sutorman do Virpazara. Lokomotive su se prvo zvale "Paganini", "Markoni" i "Volpi", da bi prije Drugog svjetskog rata dobile imena "Niksic", "Rijeka" i "Cetinje", a nakon njega "Boka", "Durmitor" i "Zeta". Jedine nerashodovane, "Lovcen" i "Sutorman", napravljene su u Berlinu 1910, a vagoni bez tablica su iz 1907, najvjerovatnije italijanskog porijekla.

Brojimo stanice, redom: Bar, Popovici, Zupci, Ribnjak (vodostanica i ukrsnica - tu su se "bavili", odnosno uzimali vodu za lokomotivu), Tudjemili, Sutorman (ukrsnica), vodostanica pod Zanom, Dubrava (ukrsnica), Limljani (ukrsnica), Donji kraj (stajaliste), Boljevici (ukrsnica) i, konacno stanica Virpazar. Lokomotiva je, do Vira i nazad, trosila tri tone uglja, uz dva "bavljenja".

Sirina kolosjeka je iznosila sedamdeset pet santimetara, sto je od standarda odudaralo za jedan cenat, te su lokomotive, koje su desetljecima isle na ovoj relaciji, po specijalnoj narudzbi napravljene u Berlinu. Po tome je pruga postala jedinstvena u svijetu. Voz je sa Pristana polazio u sedam casova, a vracao se iz Vira u trinaest. Putovao je i po tri sata.

Skromni je «Ciro» razvijao maksimalnu brzinu do dvadeset i pet kilometara na cas, iako je, istini za volju, cesce isao mnogo sporije. O «brzini» kompozicije govori i legendarna prica o Vojinu Radovanovicu, mladicu koji se za opkladu 1937. godine trkao sa vozom i prije od njega stigao na sutormansku stanicu.

Na nadmorskoj visini od 550 metara, pruga je prolazila kroz tunel koji je bio dug 1969 metara (tzv. ”Galarija�). Za ovu prugu vezan je i rekord za Ginisa. Naime, selo Limljani u Crmnici je jedino selo na svijetu koje je imalo cak cetiri zeljeznicke stanice!

Odmah po oslobodjenju 1944. godine, zeljeznica je nacionalizovana, a vagonima se prenosio gradjevinski materijal za obnovu porusene Podgorice. Na posljednje putovanje «Ciro» je krenuo neposredno pred izgradnju pruge normalnog kolosjeka Bar - Titograd 1959. godine. Od tada, do sredine 2001. godine, trunuo je u memli parka Dvorca kralja Nikole u Baru, precutno pretvoren u javni WC.

Restauraciju starih lokomotiva, «Lovcen» i «Sutorman» uradili su strucnjaci �Sinvoza� iz Zrenjanina, u saradnji sa «Vucom vozova», i postavljene su na zeljeznickim stanicama u Baru i Podgorici. Pod brigom su Zavoda za zastitu spomenika kulture.

Pruga je odavno razvaljena, a sine i pragovi se jos i danas mogu naci u dvoristima kuca na periferiji Bara. Trasa prvog crnogorskog voza i danas stoji, a asfaltni putevi do podsutormanskih naselja napravljeni su namjesto sina. Jos je ziv posljednji vozac «Cira» Bozo Prelevic.

»Ciro« se rijetko kvario, a jos se pamti zima 1956. godine, kada je lokomotiva iz sina u snijeg i led iskakala sedam puta zaredom. Nijesu se tada cekale nikakve pomocne sluzbe, vec su masinovodje i putnici sami lokomotivu vracali u kolosjek. Da napomenemo, "Lovcen" je bio tezak dvadeset i cetiri tone. Kada je lokomotiva iskocila sedmi put, na negdje kilometar i po od Virpazara, putnici su se iskrcali i krenuli pjesice kroz snijezne namete.

Popularni ”Ciro� je najtrazeniji i najdugovjecniji od svih barskih glumaca, iako je ovaj kraj iznjedrio znatan broj sineasta. Prvi kadrovi kompozicije snimljeni su jos za potrebe ”Compania d�Antivari� u prvom kvartalu XX stoljeca, a dokumentarni film o popularnom vozu ”120-004 lokomotiva� (docnije preimenovan u ”Mali voz�) snimljen je 1959. i prikazan na Filmskom festivalu u Kanu godinu dana kasnije. ”Ciro� je bio jedan od glavnih aktera igranog filma snimanog u Starom Baru, ciji je lajt-motiv bila brzina kojom se kompozicija penjala uz Sutorman - ”Cetiri kilometra na sat�, 1961. godine, a nekad veoma popularna njemacka glumica Marija Sel snimala je u vagonima kadrove za jedan od filmova noire produkcije. ”Cirov� ”last appearance� u nekom od filmskih ostvarenja bio je neposredno pred dislokaciju, kada je u Dvorcu kralja Nikole ekipa prvog crnogorskog spageti-vesterna ”Za saku priganica� snimala u kompoziciji akcione scene.

Nakon restauracije i izbivanja od skoro godinu dana, lokomotiva »Sutorman« i jedan vagon krase peron barske zeljeznicke stanice, dok je njena vrsnjakinja »Lovcen« dragulj podgoricke postaje.

Delijana · Iskusni član

definitivni idem za Bar sledece godine... mnogo mi lepo izgleda... ma da sam ja uvek isla u Budvu.. lud nocni zivot Wink

--.. al definitivno je vrijedno probati Bar izgleda,,.. Smile

Charmed · Malo ~ mače ~

U Baru sam bila kao dete na letovanju,cak i prvu simpatiju sam tamo imala Embarassed

,ja nosim lepe uspomene iz Bara,mada mnogi kazu da je more prljavo zato sto je luka,ali sta sam ja znala tada.....