www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014

Anegdote
Strana 1, 2, 3, 4  sledeća
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Smehotresno odeljenje ~ -> ~ Čitanje i smejanje ~
::  
Autor Poruka
coco_bill
Zli carobnjak-lingvista
Zli carobnjak-lingvista



Godine: 44

Datum registracije: 22 Mar 2006
Poruke: 33433
Mesto: Novi Sad

serbia.gif
PorukaPostavljena: Uto Mar 18, 2008 5:00 pm    Naslov poruke: Anegdote Na vrh strane Na dno strane

Ne samo naš sajt, nego i dobar deo interneta je skroz zapostavio anegdote.

Kralj Luj XIV odredio je svom kompozitoru Kuprenu (1668-1739), čuvenom klavsenisti koga su prozvali Fransoa Veliki, kraljevsku platu, ali i isto takav porez! Tako je umetnik bio prisiljen na štednju. Kivan na Kralja-Sunce, Kupren nije želeo da mu pruži ništa više od onoga na šta je službeno bio obavezan. Jednog dana, kralj ga je pozvao na partiju karata. U strahu da ne izgubi još koji dukat, Kupren se ovakvim izvinjenjem ujedno oslobodio i svih budućih sličnih poziva:
- Veličanstvo, jako mi je žao, ali ja ne razlikujem kralja od žandara!


Kao što je pisao opširnu muziku, tako je Hendl (1685-1759) imao i džinovski apetit. Priča se da je jednom seo u gostionicu, i naručio šesnaest raznih jela i uz to vino i pivo. Gostioničar je primio narudžbu, spremio sto i – čekao.
- Na šta čekate? – nestrpljivo ga upita Hendl.
- Na vaše društvo, gospodine
- Društvo? – začudi se kompozitor. – Društvo, to sam ja


Jedno vreme Hendl je imao finansijskih teškoća, pa više nije mogao gostima da pruži bogate trpeze. Sedeći, tako, jedne večeri u svojoj kući, okružen prijateljima, Hendl naglo ustade i reče:
- Moram da zapišem jednu divnu temu kojam mi baš pade na pamet. Oprostite, moram smesta da je zabeležim – i otrča u svoju sobu.
Prijatelji su ga jedno vreme čekali, ubeđeni da se Georg Fridrih prepustio komponovanju, ali kada su zavirili, našli su ga za stolom kako se služi pečenjem.


Gluk (1714-1787), koji je dobar deo života proveo u Parizu, gde je i komponovao glavne opere, prisustvovao je jednom prilikom predstavi u Italijanskom teatru. Pevao je čuveni kastrat Kafareli i oduševio publiku. Još dok je trajao frenetičan aplauz, neko upita Gluka:
- Gospodine, šta biste vi dali da pevate kao Kafareli?
- Ni gram onoga što je on dao! – odgovori Gluk sa smeškom


Jaša Hajfec, možda najveći violinista XX veka, prvi put se našao u Parizu 1920. godine. Imao je tek devetnaest godina, a posle nedelju dana u Londonu, ovim se nastavljala njegova prva evropska turneja na kojoj je glas o njegovom čudesnom sviranju stizao već pre njega.
Jašin francuski menadžer jednoga jutra saopštio mu je, sav zadovoljan, kako je upravo "prodao" privatan koncert za naredno veče, što znači dodatan prihod.
- Nemoguće – reče Jaša – sutra imamo karte za Foli Beržer
Taj čuveni pariski kabare u ono vreme bio je prava senzacija. Ali, menadžer se nasmejao i "izvukao" svoj glavni adut: Amerikanka je voljna da plati punu Jašinu cenu kao za javni nastup, pa Foli Beržer može i da sačeka. Ali, Jaša je bio uporan.
- Nemamo drugo slobodno veče u Parizu – mislio je, naravno, na sebe i Samjuela Čozinofa, violinistu koji ga je pratio na svim turnejama te godine.
- Ali – zbunjeno će menadžer – ja ne mogu da kažem gospođi Klark da nećete da svirate za nju samo zato što želite u Foli Beržer!
- Onda joj kažite – mirno će Jaša – da ste pogrešili u vezi moje tarife: ona iznosi 1500 dolara za javne koncerte, ali privatni koštaju dvostruko. To će je odvratiti. Svakako neće hteti da plati 3000 dolara. Tako ćete spasti svoj obraz, a mi ćemo poći u Foli Beržer – zadovoljno je završio Jaša.
Ali, sledećeg jutra menadžer se pojavio i svečano objavio da je gospođa Klark prihvatila i ne trepnuvši! Tako nije bilo druge nego da se vrate karte za Foli Beržer, što je tvrdoglavi Jaša Hajfec teška srca prihvatio.
Te večeri našli su se on i Čoznof u hotelu "Mažestik" u apartmanu stare gospođe. Pored nje koncertu je prisustvovala njena četrnaestogodišnja unuka koja je sve vreme stidljivo gledala u pod i njen učitelj violine, gospodin koji je u svakom predahu uzdisao kako je "divno" ili "veličanstveno". Ceo koncert potrajao je manje od pola sata, onda su se oprostili i izašli. Jaša je uzdahnuo:
- Da sam znao da ćemo ovako brzo obaviti, mogli smo da stignemo u Foli Beržer makar na drugi deo predstave...


Na premijeri opere "Tajni brak" u Beču 1792. godine, kompozitoru Domeniku Čimarozi (1749-1801) priđe neki mladi slikar i laskavo primeti:
- Ja smatram da vi nadmašujete i Mocarta!
- Ja nadmašujem Mocarta? – ljutito poskoči Čimaroza – Mladiću, šta biste vi mislili o čoveku koji bi bio toliko bezobrazan i glup da tvrdi kako ste vi bolji od Rafaela!


Ipak, ova opera, Čimarozino najbolje delo, doživelo je na pomenutoj premijeri senzacionalan uspeh, pa se dogodilo nešto nezapamćeno do tada, a i posle. Car Leopold II bio je toliko oduševljen da je posle premijere odveo u dvor Čimarozu i sve izvođače, pogostio ih, a onda ih sve ponovo odveo u Operu gde su ponovili celo delo iz početka!


Ima kompozitora koji su komponovali na neobičan način. gluk je najradije stvarao sedeći za čembalom napolju, na suncu, uz ledeni šampanjac. A Čimaroza je voleo da komponuje u veselom društvu, uz dosta žagora i galame, dok je pakosni Paizijelo pisao note – isključivo u postelji!


Neki mladi kompozitor doneo je jednom prilikom, sav ponosan, Feliksu Mendelsonu (1809-1847) svoju partituru sa naslovm "Prva simfonija".
- Da li vam je to prvo delo takve vrste? – ozbiljno ga upita Mendelson.
- Jeste, maestro!
Mendelson mu vrati note i ne pogledavši ih:
- Dođite opet kada napišete dvanaestu. Ja sam komponovao dvanaest simfonija dok sam se usudio da nad trinaestom napišem broj jedan.


A kada je Betovenu (1770-1827) njegov brat, koji se naglo obogatio špekulacijama poslao vizit-kartu na kojoj je pisalo "Johan van Betoven, posrednik nekretninama", kompozitor mu je odgovorio sa "Ludvig van Betoven, posrednik mozga".


A evo kako se snašao Franc List kada je na njegov koncert u jednom nemačkom gradiću došlo jedva dvadesetak ljudi:
- Dame i gospodo – obratio im se veliki umetnik savlađujući svoje razočarenje – srećan sam što vas vidim i obećavam da ću vam svirati kao nikad ranije. Ali, ova sala je isuviše velika za naše malo društvo. U salonu hotela gde sam odseo postoji odličan klavir i ja predlažem da svi pođemo tamo.
List je u hotelu za celo društvo naručio bogatu večeru i, na radost slušalaca, svirao do zore.


Đuzepe Verdi koji nije voleo popularnost i reklamu, a posebno su ga ljutili skupljači autograma, umeo je da bude čak i neprijatan s njima. Tako je nekoj mladoj dami koja mu je uz autogram tražila i nekoliko reči posvete, napisao: "Dobra deca ne treba da čačkaju nos i da lažu, a dobro vaspitane dame ne treba da traže autograme. Bolje neka skupljaju ljubavna pisma."


Ignjac Jan Paderevski, veliki poljski pijanista i državnik (bio je predsednik prve poljske republike 1919) najveća je legenda posle Lista. Svojim velikim oreolom od kose, svojim romantičnim i uglađenim ponašanjem, svojim, govorili su neki, gotovo opipljivim magnetizmom, za veliki deo zemaljske kugle, predstavljao je samo oličenje vrhunskog pijaniste.
Kada ga je slikar Bern Džons video u Londonu kako šeta ulicama, odjurio je prijateljima i ispričao im da je video arhangela koji je sišao na zemlju. Ubrzo posle toga bili su predstavljeni jedan drugom i, kao rezultat, nastao je čuveni portret Paderevskog.
Žene su prosto ludovale za njim, "padale u fras" kad ga ugledaju. One su stajale u redovima samo da ga u prolazu vide, možda i dotaknu, dočekivale su ga i ispraćale na peronima i pristaništima. Često se dešavalo i da obožavateljke u pismima mole Paderevskog da im poklonim pramičak svoje veličanstvene kose. Kada je jedan prijatelj upozorio pijanistu da će, nastavi li da uslišava takve želje, ostati bez kose, ovaj mu, uz zločest osmeh, odgovori:
- A ne. Neću ja ostati bez kose, nego moj pas.

[iz "Politikinog zabavnika", #2014, 3. VIII 1990.]




Luju Šporu, velikom violinisti, kompozitoru i dirigentu XIX veka obratio se neki mladi kompozitor sa molbom da Špor pogleda jednu njegovu partituru i kaže mu svoje mišljenje. Posle izvesnog vremena mladić je ponovo došao, a Špor mu reče:
- U vašoj partituri ima mnogo dobrog i mnogo novoga...
- Zaista! – ushićeno će mladić.
- Da, - nastavi Špor – samo, ono što je dobro nije novo, a novo nije dobro.


Operom "Strelac vilenjak" Karla Marije fon Vebera (1786-1826) Nemačka je dobila svoju prvu nacionalnu operu. Premijera, 1821. godine u Berlinu, doživela je ogroman uspeh. Brzo se našla na repertoarima svih nemačkih gradova. Hajnrih Hajne, čuveni pesnik, zabeležio je u to vreme: "Iz svih kuća čujem melodije iz opere i svako zviždi sa sopstvenim varijacijama. Ja skoro verujem da je i psi na ulici laju".


I Vagner je bio ushićen Veberom i to još kao osmogodišnjak, kad je u Drezdenu 1821. prvi put čuo "Strelca": "Čim sam savladao prve vežbe na klaviru, počeo sam tajno da učim uvertiru iz "Strelca vilenjaka". Moj učitelj me je ulovio u tome i rekao da od mene nikada ništa neće biti. Imao je pravo, čitavog života nisam naučio da sviram klavir", zaključio je Vagner.


Jednom je List bio pozvan da diriguje u provincijskom Altenburgu. Na probi je oboista svirao uvek suviše jako. Konačno se List naljuti:
- Zar vi uopšte ne znate da svirate tiho?!
- Maestro, kada bih ja znao da sviram tiho, ne bih bio ovde, u Altenburgu. – tužno će oboista.


Na jednoj probi Vagnerove opere "Majstori pevači", dirigent Hans Rihter je do besvesti ponavljao jedan solo sa hornistom, dok ovaj najzad nije odsvirao kako treba.
- Tako, dragi moj, sutra uveče tačno tako da odsvirate!
Hornista mirno odgovori:
- Sutra imam slobodan dan. Doći će moj kolega.


Gustav Maler (1860-1911) bio je direktor Bečke opere od 1897. do 1907. i za to vreme podigao je do neslućenog sjaja. Maler je voleo savršenstvo: večito nezadovoljan, stalno je doterivao svoja dela čak i kada su već bila štampana. Savršenstvo je tražio i od drugih. Tako je jednoj pevačici čiji je glas "popustio" dao otkaz, iako je znao da je ona miljenica cara Franje Josipa. Međutim, ubrzo se pojavio izaslanik njegovog carskog veličanstva i naredio:
- Ona ima da peva!
- Dobro – odgovorio je Maler – ali ja ću na svim plakatima štampati pored njenog imena "po zapovesti Njegovog Veličanstva Cara"!


Kada je u Parizu postavljena Vagnerova opera "Tristan i Izolda", Debisi je pozvao svog prijatelja Kaplea da zajedno dođu na predstavu. Ovaj se opirao:
- Na kraju ću još početi da vagnerijanišem!
- Ne bojte se. – uzvratio je Debisi – Ta, zar niste do sada toliko puta jeli piletinu, a niste počeli da kokodačete!


Klod Debisi (1862-1918) je, inače, bio očaram Vagnerom, a "Tristana" prosto nije mogao da se dovoljno nauživa. Kada je komponovao svoje "Popodne jednog fauna", delo za koje se inspirisao istoimenom Malarmeovom poemom, Debisi je zamolio svog učitelja Kamija Sen Sansa da pogleda partituru i da stavi krstić na mestima koja mu se ne sviđaju. Kada se posle nekoliko dana vratio po note, našao ih je bez ijednog krstića, sav se ozario od sreće, ali ga je Sen Sans brzo "vratio na zemlju" rekavši:
- Da sam stavio krstić na svim onim mestima gde sam zaškrgutao zubima, našli biste čitavo groblje!
Ovo, razume se, treba shvatiti samo kao duhovitu šalu, jer "Popodne" je u ono vreme dočekano kao iznenađujuće nova muzika, laka i prozračna, puna blistavih boja, a to je ostalo i do danas.


Takvo je i Debisijevo "More". Na premijeri te svoje kompozicije, autor je upitao kolegu Erika Satija kako mu se dopao prvi stav koji se zove "Od jutra do podneva na moru". Sati je kazao:
- Oko pola jedanaest je bilo zaista divno!


Mario Lanca je bio odličan pevač, ali slab glumac. Na jednoj probi ljubavne scene reditelj mu reče:
- Zašto ste tako ukočeni? Zar vi nikada niste vodili ljubav?
- Jesam – odgovorio je Lanca – samo tada nisam pevao...


Ništa manje slavni Karuzo na vrhuncu svoje slave nije prihvatao pozive da peva po privatnim prijemima. Ali, jednoga dana stigao mu je poziv jednog multimilionera sa priloženim čekom na takvu svotu da Karuzo nije odoleo i u zakazano vreme pojavio se u rezidenciji. Domaćin ga uvede u salon gde je stajao klavir. Na najveće iznenađenje umetnika, sem klaviriste nije bilo nijednog gosta. Pored klavira sedeo je samo još pas. Karuzo upita domaćina šta želi da mu otpeva, a ovaj reče da mu je svejedno. Pevač, još začuđeniji, pogleda u klaviristu, dogovori se s njim oko arije i – samo što je pustio glas pas poče užasno da zavija. Umetnik se uplašio, prekinuo pevanje, ali domaćin se samo nasmeja i reče:
- Gospodine Karuzo, moj pas zavija čim čuje muziku. Mene je zanimalo da li će možda pri vašem divnom glasu ipak da zalaje!


Poznati pijanista Vladimir de Pahman (1848-1933), rodom iz Odese, bio je čuven i po ponašanju na koncertima. Nije bilo retko da posle frenetičnog aplauza, de Pahman izgrdi publiku: "Ne, nemojte aplaudirati. Vi ništa ne razumete. Ja sam vrlo loše svirao. Odsviraću vam to ponovo i nadam se ovoga puta bolje..."


Poslednjih godina prošlog veka de Pahmana su smatrali za najvećeg Šopenistu, ali veliki deo njegove slave počivao je na budalaštinama i ispadima. De Pahman je na koncertima pričao, mrmljao, gestikulirao i propovedao. Bernard Šo je posle jednog njegovog nastupa napisao: "Gospodin Pahman je priredio svoj dobro poznati pantomimičarski koncert uz uzgredno prisustvo Šopenove muzike".


De Pahman je imao običaj da prima posetioce u nekoj užasno smrdljivoj kućnoj haljini: "Ovo je nekada pripadalo Šopenu" – objašnjavao je. Kada bi se jedna iscepala, pojavila bi se druga koja je isto tako pripadala Šopenu. Nosio je i čarape koje su pripadale Šopenu, rukavice koje su pripadale Šopenu, a verovatno i donje rublje koje je pripadalo Šopenu... Neki kolega napokon je De Pahmanu prišio nadimak – Šopenze, što je bila kovanica od "Šopen" i "šimpanze".

[iz "Politikinog zabavnika", #2015, 10. VIII 1999.]



_________________

ı¤¤¤¤¤¤¤¤ı••••••••••••ı
 
Johnny-Delija
Banovan!

Delija Sever - Forever
Delija Sever - Forever



Godine: 41

Datum registracije: 07 Nov 2006
Poruke: 3836
Mesto: Negde daleko,daleko od jedne Zloće iz sazveždja Vodolije,negde tamo gde me ta Zloća neće videti.

serbia.gif
PorukaPostavljena: Uto Mar 18, 2008 8:29 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Ovo se zove:Estrada na nivou. Laughing

_________________
Fan of Maria Kirilenko

Bože,meni tako malo treba
Ispod ovog svetog neba.
Topla postelja
I njena oka dva...
 
coco_bill
Zli carobnjak-lingvista
Zli carobnjak-lingvista



Godine: 44

Datum registracije: 22 Mar 2006
Poruke: 33433
Mesto: Novi Sad

serbia.gif
PorukaPostavljena: Čet Maj 29, 2008 8:40 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

U svom kubističkom periodu Pikaso je zaželeo da čuje mišljenje slavnog vajara Rodena. Zamolio je svoje prijatelje pesnike Maksa Žakoba i Gijoma Apolinera da ga odvedu Rodenu da bi mu pokazao svoje prvo kubističko delo.
- Maestro - obrati mu se Pikaso kad su stigli u njegov atelje - nadam se da vam se ovo platno dopada. Nisam ga još potpisao jer želim najpre da čujem vaše mišljenje.
Roden uze sliku, razgleda je sa svih strana, okrete se Pikasu i reče:
- Što se mene tiče, mladiću, smatram da bi trebalo da je potpišete. Ako ni zbog čega drugog, onda bar da bi ljudi znali kako da je okače.


Još kao sasvim mali, Mocart je zapažen kao izvrstan muzičar. Međutim, i pored sve slave on je ostao skromno dete. Posle nekog koncerta na dvoru Mocarta su okružili oduševljeni slušaoci. Njegova starija sestra Nenerle, mnogo uzbuđenija od njega, upita ga:
- Šta misliš, čemu se oni kod tebe najviše dive?
- Verovatno okovratniku koji si mi ti izvezla! - nežno joj odgovori genijalni brat.


Gitarista Andre Segovija poznat je kao čovek koji ima izvanredan sluh.
Jednom mu je došao u posetu prijatelj muzičar i ne pitajući uzeo njegovu novu gitaru da nešto odsvira. Tek što su odjeknuli prvi akordi, maestro ga besno prekide:
- Dragi prijatelju, "čujem" da ste isekli nokte, ali ne i da ste ih izglačali (isturpijali).
Iznenađeni posetilac priznade da je Segovija u pravu.


Italijanski slikar Rafael (1483-1820) bio je svestan koliko vredi kao umetnik i nije podnosio primedbe svojih savremenika koji se nisu razumevali u slikarstvo. Jednom prilikom dva kardinala su mu zamerila što je lica svetog Petra i Pavla, navodno, obojio isuviše crveno.
- Naslikao sam ih onakve kakvi su na nebu - odgovori im ljutito Rafael - a pocrveneli su kad su videli da se crkveni oci mešaju u ono što ih se ne tiče.


Režiser Semjuel Bronštajn telefonirao je jednoj poznatoj glumici i predložio joj je glavnu ulogu u svom sledećem filmu "Poslednji dani Pompeje".
- Prihvatam ulogu, reče mu glumica. - Ali od čega je umrla ta vaša Pompeja?
- Poslaću vam scenario. - reče joj režiser - Videćete, ništa ozbiljno: od erupcije.


Persijski kralj Darije (521-486 pne) primi na poklon izuzetno veliki plod nara. Jedan od njegovih dvorjana upita ga čega bi želeo da ima onoliko koliko u ovom plodu ima zrnaca.
- Želeo bih da imam toliko iskrenih i vernih prijatelja - odgovori posle kraćeg razmišljanja moćni kralj.


Jedan prijatelj Marka Tvena, ne znajući gde se trenutno nalazi poznati pisac, uputi mu pismo ovako adresovano:
"Mister Mark Tven. Bog zna gde se nalazi"
Uskoro je primio sledeći odgovor:
"Bog to zna! Hvala!" [PZ #868; #869/1968]

Toskaninijeva nastojanja da postigne savršenstvo bila su bezgranična.
- Deco, - obratio se on jednog jutra članovima orkestra – danas ćemo još jednom probati Debisijevo "More". Juče, možda je to bila moja greška, osetio sam da smo svirajući veoma dobro izrazili prostor i svetlost, ali nam nije uspelo da dočaramo i miris mora u zoru. Da probamo još jednom?


Neki novinar zapitao je jednom Ajnštajna koje bi zanimanje izabrao kada bi opet bio mlad.
- Izabrao bih najnezanimljiviju profesiju. Bio bih vodoinstalater ili seoski dućandžija – odgovorio mu je Ajnštajn.
Ajnštajnova šala nije ostala bez odjeka. Već posle nekoliko dana predsednik sindikata vodoinstalatera poslao je velikom fizičaru svedočanstvo o njegovom izboru za počasnog člana saveza vodoinstalatera.


Na pitanje kako se postiže uspeh, Ajnštajn je odgovorio jednačinom:
A (uspeh) = X (rad) + Y (igra) + Z (veština držati jezik za zubima) [PZ #870/1968]


Ajnštajn je za brijanje upotrebljavao isti sapun kojim se i umivao: "Dve vrste sapuna... to je za mene isuviše komplikovano", govorio je.


Veliki danski atomski fizičar Nils Bor bio je, kažu, strpljiv, logičan i svemu je prilazio sistematično, svojom metodom. Njegovi naučni radovi bili su čuveni po svojoj jasnoći i – epskoj opširnosti.
Rad u institutu za teorijsku fiziku bio je veoma zamoran i Bor je, da bi se od njega odmorio, najradije odlazio u bioskop. Najviše je voleo kaubojske filmove. Ali, veliki naučnik koji je lako savlađivao najteže probleme fizike, teško je pratio radnju filma.
- U našu dužnost je spadalo – pričao je jedan asistent – da mu objašnjavamo sadržinu filma. Bor je sporo mislio i često je postavljao, na primer, ovakva pitanja: "Je li ovo sestra kauboja koji je pokušao da ukrade stado goveda koje je pripadalo njenom deveru?"


Albert Ajnštajn je bio svedok na venčanju jednog svog prijatelja i nekoliko godina kasnije mladi par je došao da mu "predstavi" svog osamnaestomesečnog sina. Ugledavši Ajnštajna, dete se, verovatno uplašeno njegovom belom razbarušenom kosom, dade u plakanje. Roditelji su bili zbunjeni. Međutim, veliki naučnik se veselo nasmeja i pogladivši dete po glavi reče:
- Ti si prvi koji mi je za poslednjih dvadeset godina iskreno kazao šta misli o meni.


Priča se da je pruski kralj Fridrih Veliki poznavao svakog vojnika u svojoj gardi. Čim bi video nekog od njih, imao je običaj da mu postavi tri pitanja: "Koliko ti je godina? Od kada si u mojoj službi? Jesi li zadovoljan platom i postupanjem?"
Jednog dana kralj spazi jednog novog gardistu. Bio je to Francuz koji je napamet naučio potrebne odgovore na kraljeva pitanja i to onim redom kojim ih je kralj do tada uvek postavljao.
Na nesreću, kralj Fridrih poče drugim pitanjem:
- Koliko si već u mojoj službi?
- Dvadeset godina – odgovori vojnik.
- Kako? – reče kralj – Pa, koliko ti je onda godina?
- Jedna godina – beše odgovor.
- Časti mi – reče Fridrih – ili si ti ili sam ja lud.
- Da, vaše veličanstvo, oboje – odgovori vojnik onako kako su ga naučili.


Hans Bete, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1967. često čitave sate provodi nad svojom kolekcijom maraka. On kaže: "Skupljanje maraka je plemenit hobi. Moj album je zasad jedino meni poznato mesto gde se sve nacije miroljubivo okupljaju". [PZ #871/1968]


Neki engleski list doneo je jednom, pogreškom, vest da je umro književnik Radjard Kipling, autor poznate "Knjige o džungli". Kad je pročitao vest, Kipling je napisao glavnom uredniku:
"Pošto ste vi dobro obavešten list, ta vest mora da je tačna. zbog toga vas molim da mi obustavite slanje vašeg lista na koji sam, inače, godinama pretplaćen, pošto mi, kao mrtvom, više neće biti potreban".


Lord Ponsboni, engleski diplomata iz XIX veka, bio je poznat po svojoj hladnokrvnosti, taktu i dobrom snalaženju u teškim situacijama. Jednom se turskom sultanu, na čijem je dvoru Ponsboni bio engleski ambasador, učinilo da mu članovi diplomatskog kora ne ukazuju dovoljno duboko poštovanje. Zbog toga je naredio da se umesto običnih vrata postave toliko niska, da su strani diplomati morali da ulaze kroz njih gotovo puzeći. Kada je Lord Ponsobni dolazeći sultanu na razgovor, prvi put morao da prođe kroz ta vrata, zastao je na trenutak, a onda se spustio na kolena i laktove i krenuo natraške tako da je sultan najpre ugledao beli svileni saten njegovih pantalona.


Šezdeset studenata slikarske akademije iz Nice želeli su da vide izložbu Pikasovih slika priređenu 1967. godine u Parizu. Da bi sakupili novac za put, studenti su organizovali prodajnu izložbu svojih slika. Međutim, nisu svi sakupili ni toliko da bi stigli do Pariza, a kamoli za boravak u njemu i povratak u Nicu. Pikaso je nekako saznao za ovaj slučaj i poslao je studentima jedan svoj crtež uz kratku poruku: "Pokušajte s ovim". Za crtež se odmah našao kupac i svih 60 studenata proveli su tri dana u Parizu. [PZ #872/1968]


Pokojni Nigl Brjus, veliki engleski komičar, krenuo je na svoje prvo gostovanje po Americi – iz straha.
- Provodio sam vikend na jednom malom, ali brižljivo obrađivanom imanju u Sariju – priča Brjus – U nedelju sam ustao rano, pre domaćina i ostalih gostiju i odlučio da se pre doručka prošetam. Dok sam šetao, pogled mi je pao na jednu krupnu breskvu, jedinu zrelu na čitavom drvetu. Izgledala je toliko lepa i sočna da nisam odoleo iskušenju: ubrao sam je i pojeo.
Kada sam se vratio u kuću domaćica je već sedela za stolom i pila kafu. Dočekala me je rečima: "Za mene i mog muža ovo je veliki dan. Danas nam dolaze članovi žirija koji treba da ocene uspehe voćara u čitavoj grofoviji. dvadeset godina dokazivali smo tim nevernim Tomama da se i pod našim podnebljem mogu odgajiti odlične breskve. I najzad smo uspeli u tome. Na našoj breskvi dozreo je prvi plod".


Helen Bakli, sekretarica Aleksandra Fleminga, pronalazača penicilina, piše u svojim uspomenama da joj je jednog letnjeg dana 1944. godine Fleming nešto diktirao kada su iznenada prve sirene objavile da se Londonu približavaju nemačke leteće bombe.
"Digla sam glavu malo nervozno, nadajući se da do daljeg znaka za uzbunu neće doći. Ali, sirene su zaurlale i po drugi put. Iz daljine se već čuo zvuk leteće bombe. Zasvirale su i treće sirene: to je značilo da bomba leti pravo na grad. Već sam je videla kroz prozor i znoj je počeo da mi se sliva niz lice. Jedva sam držala olovku. Pogledala sam Fleminga ispod oka – nijedna crta na licu nije mu se pokrenula. Najzad je bomba proletela iznad naših glava: cela zgrada se zatresla, a predmeti na stolu za kojim smo radili su zazveckali. I tek kada se zvuk leteće bombe više nije čuo i kada su sirene objavile prestanak uzbune, Fleming se prenuo, pogledao me i viknuo: "Lezite!!!" [PZ #874/1968]


Za vreme svoje posete Poljskoj general De Gol upoznao se na jednom prijemu s glumicom Beatom Tuškijevič koja mu je ispričala da je upravo završeno snimanje filma u kojem je ona igrala Napoleonovu ljubav Mariju Valevsku.
- Sada kada sam upoznao Poljakinje, razumem Napoleona – rekao je De gol – Na nesreću, istorija se ne ponavlja. Vi ste suviše mladi za to, a ja suviše...
- ... suviše visoki. – upala mu je u reč glumica. [PZ #875/1968]


Za vreme jedne šetnje kroz Pariz, jedan student upita filozofa Bertrana Rasela, kakva je, po njegovom mišljenju, razlika između optimiste i pesimiste.
- Optimisti, - reče Rasel gledajući u semafor – vide samo zeleno. Pesimisti, pak, vide crveno...
Zati napravi nekoliko koraka, zaustavi se i dodade:
- A pametni su daltonisti.


Među šampionima boksa svih kategorija Džek Dempsej je, verovatno, najviše uzbuđivao maštu publike. Godinama su razne siledžije, pijanice i drugi željni slave izazivali čuvenog boksera, na ulicama ili kafanama, da bi kasnije mogli da se pohvale kako su se tukli sa najveći bokserom na svetu.
Jedne večeri, posle ponoći, u jednom hotelu u Kaliforniji u kome je odseo Dempsej, pojavio se neki čovek i izjavio da želi da se boksuje sa njim. Pošto ga portir obavesti o tome, Dempsej ga mirno sasluša i reče mu:
- Molim vas, budite ljubazni i recite tom drugaru da mu za noćas slobodno prepuštam svoju titulu. Samo ga zamolite da mi je ujutru vrati.


Kad su poznatoj francuskoj glumici Mišel Morgan napravili kompliment zbog njene lepote i pored poodmaklih godina, ona reče smejući se:
- Ja imam retku privilegiju: dugo detinjstvo. Zamislite, ovog meseca ću proslaviti tek dvanaesti rođendan.
Mišel Morgan je u pravu: rođena je 29. februara. [PZ #876/1968]


Kad je zašao u godine, veliki pronalazač Edison postao je vegetarijanac. Jednom mu je u poseti bio Rudolf Dizel, Edison je naveo razgovor na tu temu i oduševljeno stao da dokazuje kako su naši najstariji preci vodili prirodan način života i da nisu znali za uništavajuće dejstvo alkohola.
- Niste u pravu – usprotivio se Dizel. – Istorija i antropologija nam dokazuju da je čovek počeo da upotrebljava alkohol gotovo u isto vreme kad i hleb.
Ne želeći da se tako olako preda, Edison je zapitao:
- A zašto kažete "gotovo u isto vreme"?
- Samo zbog toga što je za previranje zrnevlja potrebno izvesno vreme – odgovorio mu je Dizel.


Volter, veliki francuski pisac i najoštriji jezik XVIII veka, živeo je jedno vreme na dvoru pruskog kralja Fridriha I.
Fridrih je smatrao sebe velikim vojskovođom mada na bojnom polju nikad nije stekao slavu. Zbog toga je odlučio da se ogleda na književnom polju. Fridrihovi dvorani bez prestanka su (i bez mere) hvalili filozofsko sočinjenije svog gospodara. Slušajući te razgovore, Volter se nije uzdržao, a da ne kaže:
- Kraljeva knjiga slična je njegovom maču.
- Kako je to tačno rečeno! – stali su da se oduševljavaju laskavci. – Vi, svakako, her Volter, želite tim svojim poređenjima da kažete da je knjiga njegovog veličanstva tako oštra i blistava kao njegov mač?
- A, ne. – odgovori Volter – već da je isto toliko dugačka i tanka. [PZ #880/1968]


Upitali jednom novinari poznatog američkog glumca Reksa Harisona ko je, po njegovom mišljenju, najveći živi glumac.
- Oh! – uzviknu Harison – ima nas više!


Francuski pisac i dramaturg Tristan Bernar primio je povodom svog šezdesetog rođendana brdo čestitki. Da bi zahvalio svojim mnogobrojnim znanim i neznanim prijateljima, Bernar je dao da mu se odštampaju karte na kojima je pisalo sledeće:
"Među mnogobrojnim čestitkama koje sam primio, vaša mi je pričinila najveću radost".


Na večeri priređenoj u čast otvaranja Automobilskog kluba Francuske, 15. IV 1896. godine Francuski fizičar Marsel Depre (1843-1918) ovako je završio svoju zdravicu:
- Pijem za budućnost kad će automobili juriti brzinom od 50, pa možda i 60 kilometara na čas, umesto današnja 24 kilometra.
Konstruktor Levastr, zavrte glavom i obrati se svom susedu za stolom:
- Zašto mora na kraju ovako dobrog ručka da priča gluposti? [PZ #877/1968]


Jedan časopis iz 1866. godine doneo je, između ostalih, i sledeću vest:
Nedavno su u Londonu mister Kolvin i mister Stenhop igrali partiju karata. Pogodba je bila da onaj ko izgubi priredi neobičan doručak. Stenhop je izgubio i zbog toga je svom prijatelju obećao doručak na 2000 metara iznad zemlje. Sutradan ujutru, Kolvin je došao na određeno mesto u Hajd parku gde ga je Stenhop očekivao ispred jednog vazdušnog balona. Ukrcali su se u balon sa Stenhopovom kuvaricom koja je nosila namirnice i mali roštilj. Stenhop je dao znak, balon se "odlepio" od zemlje i počeo brzo da se diže. Kuvarica je udarila u kuknjavu, ali ju je njen gazda umirio rekavši joj: "A sad nam pripremite dva dobra bifteka. Samo pazite da ne bude varnica jer smo onda propali".
Drhtavim rukama kuvarica je pripremila bifteke, mister Stenhop se tada obratio svom prijatelju: "Održao sam reč: 300£ staje putovanje balonom, a 200£ će dobiti moja kuvarica za pretrpljeni strah. Može li se pripremiti skuplji doručak za dve osobe?"


Nikola Tesla je bio ne samo sjajan već i strastven matematičar koji je stalno tražio probleme – da bi imao šta da rešava. U restoranu, na primer, ne bi ni dodirnuo supu pre nego što bi izračunao koliko zapreminu ona zauzima u tanjiru.
Jedne večeri kelener mu je na kraju obeda doneo posudu sa voćnom salatom. Svaki komadić voća imao je drugačiji oblik i zapreminu. Tesline oči su zablistale. Problema je bilo čitavo brdo – uživanje za strastvenog matematičara. Uzeo je olovku i uskoro je njegova beležnica bila ispunjena nizovima brojki. Posle izvesnog vremena kelner mu je prišao i zapitao ga:
- Nešto nije u redu sa voćnom salatom? Vidim da je niste ni dodirnuli.
- Zašto ne bi bilo u redu? – odgovori Tesla i ne dižući glavu. – Odlična je... bolje ne bi mogla biti. [PZ #881/1968]


Dok je bio mladić, operski impresario Džulio Gati-Kazaca prosto je obožavao Verdija koga lično nije poznavao. Jednom je čak pratio kroz ulice velikog kompozitora ne usuđujući se da mu priđe i da ga oslovi. Mnogo godina kasnije Gati-Kazaca je ispričao Verdiju o toj "šetnji" kroz grad.
- Kakvo traćenje vremena i snage! – uzviknuo je Verdi – U tim godinama kad su noge mlade i snažne, trebalo je da idete za nekom mladom i lepom devojkom!


Kod bogatog francuskog fabrikanta Dilea dve godine je radio neki mladić čijim je ponašanjem i vrednoćom gazda bio toliko zadovoljan da ga je primio u svoj porodični krug. Jednog dana Dile je pozvao mladića i rekao mu: "Vi ste mladi, pošteni i vredni. Moja Mimi ima 17 godina i vi joj se sviđate. Mojoj kćeri je njena pokojna mati ostavila u nasleđe sto hiljada franaka. Ako se složite, svadbu bismo mogli proslaviti kroz mesec dana". Mladić, koji se zvao Ernest Lamot, pobledeo je kao kreč, a zatim zapitao gazdu:
- Jeste li tokom ove godine bili zadovoljni mojim radom?
- Veoma!
- Znači, dobro sam obavljao dužnost?
- Vi ste kao čestit čovek uvek bili na svom mestu.
- Ako je tako, onda se ne brinem za svoju budućnost i zbog toga ću vam sve priznati. Ne zovem se Ernest, nego Ernestina i nisam mladić već devojka. Naučila sam sve što je potrebno o trgovini, ali i pored tog znanja, ja bih kao žena dobijala samo četrdeset franaka mesečno, dok kao muškarac dobijam dve stotine.
Kada se Dile povratio od zaprepašćenja, pružio je ruku svom službeniku: "Nadam se da ću nekako umiriti moju Mimi. Vi joj, razume se, ne možete biti muž, ali biste možda pristali da joj zamenite majku?" Ernestina je pristala. Vest o ovom događaju pozajmili smo iz jednog starog časopisa, godina 1886. [PZ #882/1968]


Kada je poznatei američki humorist Ring Lardner još bio mali i potpuno nepoznat novinar, dogodilo se da se u jednom malom restoranu nađe za istim stolom s nekim nepoznatim čovekom koji je najednom počeo da se žali na svoju ženu.
- Suviše je ambiciozna. Stalno mi govori da zbog dece treba da se obogatim i postanem slavan. Uzalud joj objašnjavam da to za decu nije dobro, da iz očevo bogatstvo i slava mogu samo pokvariti. Ako je čovek bogat, novac pokvari njegovu decu. A ako je slavan, ona pate što žive u njegovoj senci.
Lardner se složio s njegovim mišljenjem.
- Potpuno ste u pravu. Danas sam prvi put srećan što nisam slavan i što u džepu nemam ni prebijene pare. Znači, moja deca se neće moći požaliti da im nisam osigurao srećnu budućnost i pružio im mogućnost da uspeju u životu.


Pijanista Artur Rubinštajn i bankar Mihael Rubinštajn živeli su jedno vreme u Parizu u istoj ulici. Često se događalo da su pisma i telegrami upućeni jednom bili uručeni druguom Rubinštajnu. Jednog dana Mihael Rubinštajn došao je svom prezimenjaku Arturu s hrpom telegrama.
- Ovo je za vas – rekao je – Došao sam da vas zamolim da pođete sa mnom i objasnite mojoj ženi da Lujza iz Rima, Libuša iz Praga, Margit iz Budimpešte i sve ostale nisu moje poznanice, već vaše.
Na to je Artur otvorio svoj pisaći sto i izvukao istu toliko hrpu telegrama upućenih Mihaelu.
- Rado ću vam pomoći, – odgovorio je – ali pod uslovom da mi učinite protivuslugu. Da dođete i objasnite mojoj ženi da onih pet miliona lira u rimskoj banci i dva miliona funti u engleskoj banci nisu moj novac – već vaš. [PZ #883/1968]


Veliki ruski književnik Ivan Turgenjev doputovao je u mali nemački banjski grad da se leči, odmori i dovrši svoj novi roman.
Mesni građani – sitni trgovci, oficiri u penziji, kućevlasnici – ceo dan su se tiskali pod piščevim prozorima i buljili u "rusiše šriftšteler Turgenef" kao u kakvog slona iz zoološkog vrta.
Trećeg dana se pojavio i sâm predsednik opštine. I on je hteo da vidi znamenitog došljaka.
- Da li gospodin Turgenjef namerava da dugo ostane u našem gradu? – zapitao je predsednik.
- Jedan dan, 17 časova, 4 minuta i 8 sekundi.
- Kako možete da znate to tako tačno? – zaprepastio se predsednik opštine.
Turgenjev se nagao i, tobož u poverenju, kazao:
- Vi ste verovatno slušali o strašnim ruskim nihilistima koji prave bombe i bacaju ih na cara i druge važne ličnosti. Ja sam jedan od njih. Uhapsili su me i sudili mi. Car mi je ipak prepustio da biram između dve kazne: dvadeset godina prognanstva u Sibir ili četiri dana života u vašem gradu. Izabrao sam ovo drugo i sad se gorko kajem.


Zapanjen brzinom kojom je Rosini stvorio svoja dela, neki ljubitelj muzike rekao je jednom velikom Rosinijevom suparniku Donicetiju:
- Čuo sam da je Rosini komponovao svog "Seviljskog berberina" za dve sedmice!
Doniceti se podrugljivo nasmešio:
- Potpuno verujem u to. On je velika lenština.


Alberta Švajcera zapitao je jednom neki njegov zavidljivi kolega:
- Kako ste vi zapravo došli do svoje tri doktorske titule?
- Veoma jednostavno – odgovorio mu je Švajcer. – Treću sam dobio zato što sam već imao dve. Drugu su mi dodelili zato što sam već bio doktor, a za prvi sam se sâm postarao jer nijednu nisam imao. [PZ #885/1968]


Kada je francuski političar Žorž Klemanso bio glavni urednik jednog lista zahtevao je od svojih saradnika da u pisanju budu što je moguće kraći. Primajući jednog novog saradnika Klemanso mu je rekao:
- Želim samo jednostavne rečenice: podmet, prirok i predmet. Ako baš zaželite da napišete i neki pridev, popnite se najpre do mene na treći sprat da zajedno vidimo da li je ta reč neophodna u tekstu.


Dogodilo se to pred jednim sudom u Londonu. Rođaci nekog imućnog čoveka, koji je svu imovinu testamentom zaveštao jednom univerzitetu, pokušali su da obore zaveštanje tvrdeći da je pokojnik bio neuravnotežen i neodgovoran za svoje postupke. Kao dokaz, njihov advokat je podneo jedno "šašavo" pismo koje je preminuli napisao nekom svom prijatelju kome je sin umro: "Ožalostila me je vest o smrti vašeg sina. Ali, sve što živi mora da umre, da prođe kroz život u večnost... Jer kad se zna da nešto mora biti, da je obično, najobičnija stvar, što bismo to u prkosnom otporu uzeli k srcu?"
Kad je pismo bilo pročitano, ustao je advokat, zastupnik univerziteta i rekao:
- Smem li da uvaženom sudu skrenem pažnju na prvi čin "Hamleta". Pokojnik nije izmislio taj "šašavi" jezik. On ga je samo pozajmio od Šekspira


Kada je veliki francuski književnik Fransoa Rable (1494-1593) ležao na samrti, čuo je kako se lekari šapatom dogovaraju o nekom novom leku koji bi možda pomogao samrtniku.
- Gospodo, samo bez ikakvih instrumenata, molim! – pobunio se književnik. – Želim da umrem prirodnom smrću! [PZ #892/1969]


Kada je jednom američki književnik Džon Štajnbek bio u Parizu, neki novinar ga je zamolio da mu ukratko kaže kakav društveni položaj zauzimaju pisci u Americi:
- U našoj zemlji društveni položaj nas književnika neuporedivo je niži od položaja filmskih glumaca. Ali da ne bih bio nepravedan moram vam reći da nas ipak nešto više cene od dresiranih cirkuskih foka.


Maršal Montogmeri zaradio je objavljivanjem svoje biografije čitavo bogatstvo. Čerčil je, čuvši za to, primetio:
- Montgomeri se ponaša kao pravi engleski vojnik. Prodaje svoj život što skuplje može.


Početkom XVIII veka, u vreme kad su francuski i engleski ratnici na bojnim poljima obasipali jedni druge kišom tanadi, njihovi ratoborni kraljevi Džordž i Luj XIV ratovali su na – građevinskom polju.
I pored stalnih ratova, u to vreme se u okolini Pariza i Londona mnogo zidalo. Luj XIV podigao je sebi nov, raskošan dvorac Tiljerije, a po naređenju Džordža I gradila se i nova londonska ludnica Bedlam. Nije teško zamisliti bes Luja XIV kada je doznao da su londonski neimari, povinjujući se naređenju svog kralja, podigli zgradu za ludnicu koja je ličila na Tiljerije kao dve kapi vode. Razmislivši malo Luj XIV je naredio da se pored novog dvorca sazida zgrada za klozete koje bi bila verna kopija dvora Sent Džejms, rezidencije engleskih kraljeva. [PZ #893/1969]


Po povratku iz Amerike čuveni engleski karikaturista Viki pričao je i o svojoj poseti tadašnjem predsedniku Trumanu:
- Rukovali smo se i ja sam mu rekao "Hvala vam".
- Zašto? – zapitao ga je Truman
- Zato što ste mnogo sličniji mojim karikaturama nego što sam i ja sâm mislio!


Poznati francuski prirodnjak Žorž Kivije radio je jedne noći u svom kabinetu. Najverovatnije je bio zadubljen u svoju omiljenu nauku – uporednu anatomiju. Kad je izbila ponoć vrata su se otvorila i u kabinet je upalo neko čudovište. Bio je to jedan od studenata profesora Kivijea koji je, maskiran u strašnu životinju, želeo da prestraši velikog prirodnjaka. Čudovište je zaurlalo:
- Kivije, došao sam da te prožderem!
Kivije je pažljivo pogledao nezvanog gosta i prasnuo u smeh:
- Ti imaš kopita i rogove. Znači, ti si biljožder i ne možeš me pojesti. – odgovorio je Kivije i mirno nastavio da radi. [PZ #894/1969]


Poznati minhenski botaničar i profesor univerziteta Gebel zatražio je od nekog studenta, koji se baš nije dobro spremio za ispit, da mu kaže sve što zna o pečurkama.
- Pečurke... – počeo je student da muca – pečurke dole imaju nogu, a gore šešir.
Na to Gebel stavi šešir na glavu i reče:
- Znači, ja sam takođe pečurka?


Mudri mandarin Pu Čang bio je vaspitač jednog od prestolonaslednika iz dinastije Cing koja je vladala do 1911. godine. Kada je jednom mandarin šetao sa budućim "sinom neba" ispred gradskih kapija Pekinga, naišao je neki pastir sa nekoliko ovaca.
Želeći da proveri znanje svog vaspitanika, mandarin ga upita:
- Koje su ovo životinje?
- Svinje – odgovori učenik.
- Vrlo dobro – potvrdi mandarin i ne trepnuvši. – Izvrsno. Vaša visost donekle ima pravo. Jer, ove životinje takođe imaju po četiri noge kao i svinje. Kada bi još umesto runa imale po telu čekinje mogli bismo ih nazvati dugonogim svinjama. Ipak, sve one svinje koje su pokrivene runom, čije je glava manja, mršavija i drugačijeg oblika i koje bleje umesto da grokću, ljudi obično nazivaju... ovcama...


Jedna poznata američka dramska glumica posle uspešno odigrane uloge u "Kandidi" Bernarda Šoa dobila je od autora sledeći telegram: "Izvrsno! Veličanstveno! Predivno!
Glumica mu je na to otpisala ovakav telegram: "Gospodine, vi preterujete!"
"Mislio sam na komad" – glasio je Šoov odgovor.
"I ja takođe" odgovori glumica. [PZ #896/1969]


Kad bi bila zauzeta naučnim radom Marija Kiri kao da je prestajala da postoji za svet oko sebe. Jednom, kada je bila usred nekog eksperimenta, u njen kabinet uletela je njena astistentkinja i uplašeno povikala:
- Madam! Maločas sam progutala jednu čiodu! Šta da radim?
- De, de. Nemojte se uzbuđivati. – odgovorila je Marija Kiri. – Daću vam drugu.


Uhapse ruskog pisca Maksima Gorkog zato što je išao bez dokumenata i dovedu ga pred šefa policije.
- Vi ste taj Gorki, poznati skitnica! – započe ovaj s vrata. – Treba da se stidite... A kažu da umete da pišete lepe pripovetke... Nego, kako bi bilo da mi napišete jednu, možda ću vas pustiti na slobodu...
Gorki u svojoj ćeliji napisa za dva dana pripovetku i zatim zatraži od čuvara da ga odvede šefu policije. Ovaj pročita pripovetku, zadovoljno se osmehnu, stavi je u svoj pisaći sto i reče piscu:
- Slobodni ste!
Nekoliko dana kasnije Gorki je bio iznenađen kad je u lokalnim novinama pročitao svoju priču. Potpisan je bio, naravno, šef policije.


Francuski književnik i sociolog Monteskje razgovarao je jednog dana s nekim poslanikom iz Bordoa koji je bio priglup čovek. Na kraju razgovora poslanik mu reče:
- Dajem vam svoju glavu, gospodine, ako to što sam vam ispričao nije istina.
- Prihvatam. – odgovori mu Monteskje smejući se Vi znate da mali pokloni održavaju prijateljstvo. [PZ #897/1969]

(izvor: "Politikin zabavnik")

Poznati naučnik Albert Ajnštajn bio je gost u kući nekih poznanika. Jednog trenutka domaćica ga upita:
- Šta biste više voleli: Frenka Sinatru ili Binga Krozbija?
Ajnštajn razrogači oči i upita:
- O čemu se radi?
- Vidite – poče domaćica da objašnjava – to su dva najslavnija pevača zabavne muzike u Americi.
- Gospođo, -reče Ajnštajn smejući se – naučnik je osoba koja zna sve što drugi ne znaju, ali na žalost često ne zna ono što drugi znaju.

Jednom prilikom pokazali su Pikasu sliku za koju je njen vlasnik tvrdio da je "pravi Pikaso".
- Falsifikat! – progunđa slavni umetnik.
Tada su mu pokazali drugu.
- I ta je falsifikat.
Najzad su mu doneli treću i Pikaso već besan reče:
- Dosta! I ova je lažna!
Na to se umeša jedan od njegovih bliskih prijatelja koji poče da ubeđuje maestra da je tu sliku radio baš pred njim.
- Pa šta onda? – pobuni se Pikaso. – Zar ja ne mogu da napravim isto tako dobro lažnog Pikasa kao i bilo koji drugi slikar? [PZ #1279/1976]

_________________

ı¤¤¤¤¤¤¤¤ı••••••••••••ı


Poslednja prepravka: coco_bill datum Uto Dec 02, 2008 1:15 am; ukupno izmenjena 1 put
 
coco_bill
Zli carobnjak-lingvista
Zli carobnjak-lingvista



Godine: 44

Datum registracije: 22 Mar 2006
Poruke: 33433
Mesto: Novi Sad

serbia.gif
PorukaPostavljena: Pon Jul 21, 2008 10:43 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Kada je francuski književnik Onore de Balzak prvi put došao u Beč, nije znao nemački, niti se snalazio u austrijskom novcu. Zbog toga je, kad god bi se povezao kočijama, bio u nedoumici koliko treba da plati vozaču.
Iskustvo je naučilo Balzaka da novac govori međunarodnim jezikom. Kada bi kočijaš stigao na željeno mesto, Balzak bi vozaču pružio jedan novčić. Ako bi kočijaš i dalje držao ispruženu ruku, Balzak bi dodavao još jedan. I tako bi, dok je dodavao po jedan novčić, pažljivo posmatrao kočijaševo lice.
U trenutku kad bi se vozačevo lice razvuklo u osmeh, Balzak je znao da je dao jedan novčić iznad uobičajene tarife. Uzeo bi ga natrag i – napustio kočiju.

Robert Vilhelm Bunzen, pronalazač Bunzenove lampe i Gustav Robert Kirhov, jedan od najvećih fizičara svog vremena, šetali su jednom po velikom dvorištu univerziteta u Hajdelbergu. Kada su prolazili pored jedne metalne kugle postavljene na niskom kamenom postolju, Bunzen je slučajno prešao rukom preko njene posrebrene površine i – stao od iznenađenja!
- Gustave! – viknuo je. – Opipaj je i ti. Ona strana kugle koja je u senci veoma je topla, gotovo vrela, dok je druga, iako okrenuta prema suncu potpuno hladna.
I dva naučnika upustila su se u živu diskusiju oko tog fizičkog fenomena. Da nisu njih dvojica sasvim slučajno naišli na jedan nov, dotad neotkriven zakon o svetlosti i toploti?
Njihovu diskusiju prekinuo je baštovan koji je prošao pored kugle i okrenuo je. Primetivši da to profesori posmatraju razrogačenim očima, reče im:
- Uvek okrenem ovu kuglu kad prođem pored nje da joj se od sunca jedna strana ne bi suviše pregrejala.

Jana Kjepuru, tenora i filmskog glumca, stalno je mučilo osećanje da, iako su njegovi filmovi rado gledani, ne uživa popularnost kakvu je, recimo, imao Bing Krozbi.
Zbog toga se jednom obratio za objašnjenje jednom poznatom novinaru.
- Da budem iskren, - odgovorio mu je novinar – razlog je verovatno taj što smatraju da ste neskromni, tašti i uobraženi.
Kjepura je začuđeno podigao obrve, stavio ruku na srce i uzviknuo:
- Ko? Ja? Veliki Kjepuri?

Džordž Bernard Šo nekoliko časova strpljivo je slušao nekog mladog čoveka koji je želeo da po svaku cenu pokaže i dokaže da je pametan i obrazovan:
- Znate, - prekinuo ga je Šo. – vi i ja zajedno znamo sve što se na ovom svetu može znati.
- Kako to? – zapitao ga je sagovornik, veoma polaskan ovom Šoovom izjavom.
- Pa – reče mu Šo – izgleda da vi znate sve na svetu sem to da ste gnjavator. A to znam ja. Prema tome, naše zajedničko znanje je kompletno.

Pronalazač Čarls Ketering, koji je znanje i iskustvo stekao praktičnim znanjem i opitima, nije imao mnogo strpljenja sa onima koji su se oslanjali samo na knjige.
Pre petnaestak godina Ketering je na jednom skupu inženjera i tehničara pokazao klip koji je pronašao. Posle završenog kongresa jedan od učesnika zastao je da razgleda klip. Ne prepoznavši Keteringa promrmljao je:
- Uopšte mi nije jasno kako je neko mogao da konstruiše ovako nešto?
- Zašto? – upitao ga je Ketering. – Šta tu nije u redu. Taj klip je dosad "prevalio" preko dva miliona kilometara.
- Ne zanima me koliko je kilometara prevalio, jednostavno nije dobar. Princip na kojem je konstruisan potpuno je pogrešan.
- Kako znate? – zapitao ga je pronalazač.
Ja sam mašinski inženjer i nekad sam se i sâm bavio konstruisanjem.
- Verujem. – Na to će mu Ketering. – Ali, da li ste ikada bili klip?

Dok je još živeo u SAD, Čarli Čaplin je čuo da se u jednom pomodnom morskom kupalištu održava neka proslava na kojoj će biti dodeljene tri nagrade onima koji najbolje budu imitirali – Čarlija Čaplina. Čaplin je obukao svoje poznato odelo, obuo svoje velike cipele i stavio polucilindar i otišao na proslavu.
Dobio je – drugu nagradu.

Engleski književnik Herbert Džordž Vels imao je toliko veliku glavu da je vrlo teško mogao da nađe šešir koji mu je pristajao. Jednom, kada je za vreme putovanja po SAD posetio Harvardski univerzitet, primetio je u garderobi šešir koji mu je savršeno odgovarao. Šešir je bio svojina predsednika opštine. Vels se na to nije obazirao: stavio ga je na glavu i napustio univerzitetsku zgradu.
Kada se vratio u Englesku, napisao je predsedniku opštine: "Uzeo sam vaš šešir. Sviđa mi se vaš šešir. Zadržaću vaš šešir. Kad god ga budem pogledao setiću se vas i izvrsnog likera kojim ste me poslužili. U znak poštovanja skidam vam vaš šešir. Iskreno, vaš H. Dž. Vels"

Engleski istoričar Tomas Mekoli (1800-1859) imao je neverovatnu moć zapažanja i još neverovatnije pamćenje. Bio mu je dovoljan samo jedan pogled pa da shvati sadržinu cele stranice u knjizi, a kad bi pročitao prvo poglavlje zapamtio bi ga od prve do poslednje reči. Jednom je Mekoli za opkladu za jednu noć naučio napamet ceo Miltonov "Izgubljeni raj".

Drum na kojem je engleski pronalazač Trevitik vršio probe sa svojim kočijama na paru, nije bio mnogo pogodan za jedno ovako "revolucionarno" vozilo. Na njemu su se, naime, na svakih nekoliko kilometara nalazile rampe ispred kojih je trebalo stati i platiti putarinu. A Trevitikova mašina, jednom zahuktana, teško se zaustavljala. Jednoj takvoj rampi Trevitik se približio takvom brzinom da je stražar jedva uspeo da na vreme ukloni pregradu.
- Koliko treba da platim? – povikao je Trevitik, jedva smanjujući brzinu.
- Ništa. Ne treba ništa, gospodine đavole! Samo prolazite što pre! – promrmljao je smrtno uplašeni stražar.

Neki engleski dramski pisac-početnik pročitao je Bernardu Šou svoju dramu.
- Za vas je još rano da pišete tako slabe stvari. Na to imaju pravo samo najpoznatiji književnici. – bilo je mišljenje velikog pisca.

Veliki ruski basnopisac Ivan Krilov promenio je stan. U ugovoru o zakupu vlasnik stana je uneo i ovakvu tačku: "Ako krivicom Ivana Andrejeviča Krilova u stanu izbije požar, kirajdžija je dužan da vlasniku isplati 60.000 rubalja!"
Krilov je bez rašmišljanja potpisao dokument i navedenoj sumi dodao još dve nule.
Kada su ga prijatelji zapitali zašto je to učinio, Krilov je odgovorio:
- Gazda će biti spokojniji, a meni je to sasvim svejedno. Jer, ja ne bih mogao da mu platim ni šest hiljada.

[iz "Politikinog zabavnika" #886-890/1968-69]

_________________

ı¤¤¤¤¤¤¤¤ı••••••••••••ı
 
*Mayche*
.:Lust Stained Despair:.
<b>.:Lust Stained Despair:.</b>



Godine: 38

Datum registracije: 17 Dec 2007
Poruke: 13168
Mesto: Zvezdica na nebu

demrepcongo.gif
PorukaPostavljena: Uto Jul 22, 2008 3:02 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Dok je još živeo u SAD, Čarli Čaplin je čuo da se u jednom pomodnom morskom kupalištu održava neka proslava na kojoj će biti dodeljene tri nagrade onima koji najbolje budu imitirali – Čarlija Čaplina. Čaplin je obukao svoje poznato odelo, obuo svoje velike cipele i stavio polucilindar i otišao na proslavu.
Dobio je – drugu nagradu.


hahahaha ne znam jel se smejao ili plakao...

_________________
*"...~ I hear it all the time...the sound of missing you ~..."*
 
Baraba
Džentlmen
Džentlmen



Godine: 48

Datum registracije: 02 Sep 2005
Poruke: 25413
Mesto: Na livadi, na zelenoj travi

germany.gif
PorukaPostavljena: Uto Jul 22, 2008 11:25 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Ja sam chuo da je bio treci. Smile

_________________









Ne zaboravi da zaboravljeni nikada ne zaboravljaju zaboravne!
Ne zaboravi da vratiš dugove, jer oni kojima duguješ tebe nikada neće zaboraviti!
 
coco_bill
Zli carobnjak-lingvista
Zli carobnjak-lingvista



Godine: 44

Datum registracije: 22 Mar 2006
Poruke: 33433
Mesto: Novi Sad

serbia.gif
PorukaPostavljena: Uto Okt 14, 2008 7:43 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Opšte je mišljenje da su matematičari, naročito profesori nauke, strogi i namrgođeni ljudi i to samo zato što se bave jednom od "nezgodnih" nauka, što nije daleko od istine, a dokaz o duhovitosti, oštroumnosti i veseloj naravi ovih "bauka" su bezbrojne istinite anegdote koje se o njima beleže i pamte još od najstarijih vremena.

Značajno pravilo

Čuveni Arhimed iz Sirakuze na Siciliji, jedan od najvećih matematičkih genija starog veka, bio je veoma duhovit čovek, brz na odgovoru. Jednom je neki Fokion hteo da mu se naruga u prepunoj krčmi, pa mu je dobacio:
- Učitelju, vaš zakon da svako telo potopljeno u tečnost prividno gubi od svoje težine onoliko koliko je teška njime istisnuta tečnost svakako je važan, ali je pravilo koje sam ja nedavno otkrio još značajnije!
- Koje, Fokione? Kaži mi ga! – upita dobroćudni Arhimed uvek spreman da čuje naučne novine.
- Svako telo potopljeno u vodu izlazi iz nje – okupano! – odgovori smejući se Fokion ubeđen da je dobro namagarčio slavnog Arhimeda.
- Da, - reče na to Arhimed – osim tvog!
Fokion, koji je bio poznati prljavac, toliko se postideo da mesec dana nije smeo da priviri u kafanu.

Pesnicom u bradu

Grčki matematičar Diofant koji je živeo u III veku, tvorac je jednačina sa više nepoznatih veličina i mnogo rešenja.
- Kakva je korist od ovih jednačina? - čudili su se njegovi savremenici!
- Ogromni, objašnjavao je Diofant, ali ako se vešto podese vrednosti.
Jednom prilikom je neki poznanik došao kod Diofanta da mu vrati dug. Ali, umesto dvadeset srebrnjaka, koliko je bio dužan, pružio mu je samo dva.
- A gde su ostalih osamnaest, Filease? – zgranuto će Diofant.
- Pa, mudri Diofante – osmehnu se Fileas nevino – podesi koeficijente, kako ti to već umeš, i sve će biti u redu.
- Naravno! – reče Diofant i tresnu Fileasa pesnicom u bradu.
- Zašto si me udario? promuca Fileas kad je došao svesti.
- Tako mi Zevsa, nisam te udario, samo sam pokušao da podesim vrednosti! Nadam se da ćeš uz pomoć ovakvih koeficijenata brže namiriti ostatak duga!

Pet metara pride

U Nemačkoj postoji izreka: "Dobar račun potiče od Adama!" Pri tom se ne misli na prvog čoveka, muža pramajke Eve, već na Adama Rizea, matematičara iz Bamberga u Nemačkoj koji je živeo u XVI veku.
Neki poznanik koji je želeo da se sa njim našali, zadao mu je "problem" koji se obično daje deci u osnovnoj školi.
- Profesore, koliko iznosi zbir od 20 kilograma jabuka i 25 metara štofa?
- Pod običnim uslovima ovaj problem je nerešiv, no u naročitim okolnostima ipak mu se može doskočiti! – odgovorio je Rize.
- Kako?!
- Od 20 kilograma jabuka i 25 metara štofa dobićete 10 tepsija jabuka u šlafroku i još će vam preostati 5 metara štofa.

Pronašao najbolji put

Ispitivao jednom David Hilbert, čuveni matematičar s kraja XIX i prve polovine XX veka nekog studenta iz geometrijske logike. Student je zasukao rukave i bacio se na pisanje svih mogućih formula i simbola sve dok nije išarao čitavu tablu.
- Kolega, da li biste sve ovo mogli da mi predstavite pomoću crteža? – zamoli ga Hilbert.
Kandidat, osokoljen profesorovom ljubaznošću, klimnu glavom i počne da crta. Ali, i crtež je ispao nekako zapetljan, a glavna konstrukcija našla se izvan table. Kako je zid bio premazan tamnom masnom bojom, profesor mu reče da slobodno nastavi. Malo-pomalo, crtajući iz sve snage, student naiđe na nepremostivu prepreku – bela vrata na kojima linije belom kredom nisu mogle da se vide. Zbunjen, on pogleda u profesora. Ovaj mu priđe, otvori vrata i pružajući mu indeks reče:
- Izvrsno, kolega! Sami ste pronašli najbolji put. Dođite mi ponovo u sledećem ispitnom roku!

Nije im jasno

Da matematičari umeju da se našale i na sopstveni račun svedoči ova istinita anegdota koju je svom prijatelju profesoru Jelenku Mihajloviću ispričao naš poznati matematičar Mihajlo Petrović čuveniji kao Mika Alas.
- Pre neki dan sastadoh se ja sa doktorom Vladimirom Varićakom iz Hrvatske, ti ga, Jelenko, znaš, i slatko se izrazgovarasmo, ali, niti je on razumeo mene, niti ja njega!
Profesor Jelenko Mihajlović se pogladi po bradi pa upita:
- Pobogu, Miko, na kojim ste to jezicima razgovarali?
- Pa na našem, na kom bi drugom?
- Otkuda se onda niste razumeli?
- Lepo! Ja sam mu pričao o mojim funkcijama – matematičkoj fenomenologiji, a on, čovek, klima glavom, no ja dobro vidim da mu nije jasno.
- A posle, kada je on tebi stao da priča?
- Ništa bolje! Razvezao čovek o neeuklidskoj geometriji, o opštoj i specijalnoj teoriji relativnosti, a ja samo povlađujem. Ali, da me ubiješ ako pojma imam šta mi je ispričao!
- E, moj Miko! – huknu Jelenko – Ova tvoja zgoda bolje objašnjava kolika je provalija matematika, nego da si o tome napisao monografiju!

[iz "Politikinog zabavnika" #1005/1972]

Abraham Linkoln (1809-1865), razgovarao je sa jednim prijateljem o besnilu. Prijatelj ga zapita šta bi on prvo učinio kada bi se razboleo od besnila.
- Zatražio bih hartiju i olovku – odgovori Linkoln.
- Da napišeš testament?
- Ne, već da sastavim spisak političara koje bih želeo da ujedem.

[iz "Politikinog zabavnika" #1300/1976]

Poznati nemački lekar Markus Herc posetio je jednom nekog bolesnika koji se sâm lečio prema knjigama u kojima je tražio i nalazio odgovarajuće lekove i lekarske recepte. Saznavši za ovakav način lečenja, Herc reče bolesniku:
- Znam šta će biti uzrok vaše smrti. Umrećete od štamparskih grešaka.

Čuveni italijanski pevač Enriko Karuzo pevao je jedne večeri u nekom malom mestu. Pred početak koncerta u njegovu sobu banu neki čovek i reče:
- U programu sam video da ćete pevati ariju kovača. Mnogo biste me zadužili ako u pesmi pomenete da se i ja odskora u ovom gradu bavim kovačkim zanatom.

Kada su upitali Tristana Bernara, francuskog književnika, šta misli o vračarama, odgovorio je:
- Ništa naročito. Jednom sam otišao kod neke veoma poznate vračare, zakucao na vrata i začuo njen glas: "Ko je?". Smesta sam se okrenuo i otišao. Kad nije mogla da pogodi ko stoji pred vratima kako će onda nešto drugo?

Engleski pesnik XIX veka Semjuel Kolridž sve čitaoce knjiga podelio je u četiri grupe:
Prva – sunđeri koji sve pročitano lako i brzo upijaju, ali isto tako i zaboravljaju.
Druga – peščanici koji ništa ne upijaju i ne zadržavaju u pamćenju.
Treća – filteri koji zadržavaju neznatan procenat pročitanog.
Četvrta – velike grobnice (toliko su retki među čitaocima kao dragulji među kamenjem) koji su sposobni ne samo da ocene pročitano nego i druge nateraju da učine isto.

Knjiga čiji je sadržaj najsažetiji bez sumnje je delo Amerikanca Marka Lemona pod naslovom "Savet onima koji žele da se žene". Tekst čini samo jedna reč "Don't" koja može da se prevede kao "Nemojte". Na delo ovog autora očigledno je uticao aforizam Dizraelija koji je tvrdio da su sve žene, pre ili kasnije, dužne da zaplove u bračne vode, ali se to muškarcima ni u kom slučaju ne preporučuje.

Jedan Englez dobio je na poklon enciklopedijski rečnik. Posle izvesnog vremena poznanici su ga pitali da li mu se dopala knjiga. U odgovoru je bilo zapisano: "Dopada mi se, međutim, dopadala bi mi se mnogo više kad se u njoj ne bi tako često skakalo s predmeta na predmet".

Redakcija jednih američkih novina sprovela je među svojim čitaocima anketu s pitanjem: "Knjiga koja mi je pomogla više od svega". Jedan od odgovora glasio je: "Kuvar moje majke i očeva čekovna knjižica".

Poznati engleski filolog i književni kritičar XVIII veka Semjuel Džonson za svoju knjigu "Životopis pesnika" dobio je 200 gvineja. Poznanici su se trudili da ga ubede da je suma ništavna u odnosu na mogućnost izdavača i vrednost dela. Džonson je međutim, mirno odgovorio: "Nisu oni mene platili premalo, ja sam napisao previše!"

Viktor Igo dobio je poštom koji je bio adresovan na "najvećeg pesnika Francuske". Ne otvorivši koverat Igo je pismo uputio Miseu, a ovaj ga poslao Lamartinu. Međutim, ni on sebe nije smatrao dostojnim da otvori koverat i vratio ga je Igou. Veliki pesnik bio je prinuđen da otovori koverat i nemalo iznenađen, otkrije da je pismo adresovano na jednog netalentovanog stihoklepca koji je svoja stihotvorenija objavljivao u pariskoj bulevarskoj štampi.

[iz "Politikinog zabavnika" #(fale korice)]

Na jednom prijemu, kada se povela reč o Agati Kristi, Bertran Rasel, filozof i nobelovac, koji se nalazio među zvanicama, primeti:
- Sem Lukrecije Bordžije, ona je jedina žena na svetu kojoj su zločini doneli bogatstvo.

Bivši apsolutni prvak sveta u boksu Soni Liston poručio je u jednom njujorškom hotelu za večeru jastoga. Kelner mu je doneo jednog čija su jedna klešta bila razmrskana. Kako se Soni namrštio, kelner je požurio da mu objasni da među rakovima vrlo često dolazi do borbe, pa je sasvim mogućno da je ovome protivnik slomio klešta.
- Lepo, razumeo sam! – rekao je Liston. – Ovaj ovde je nokautiran. Zato ga uklonite i donesite mi – pobednika.

[iz "Politikinog zabavnika" #1267/1967]

_________________

ı¤¤¤¤¤¤¤¤ı••••••••••••ı
 
coco_bill
Zli carobnjak-lingvista
Zli carobnjak-lingvista



Godine: 44

Datum registracije: 22 Mar 2006
Poruke: 33433
Mesto: Novi Sad

serbia.gif
PorukaPostavljena: Sub Nov 01, 2008 8:23 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Pikaso je želeo da nabavi orman od mahagonija, specijalnog oblika i dimenzija za jednu veliku sobu u svom zamku u blizini Eksa u Provansi. Zbog toga je otišao do jednog stolara. Da bi mu pokazao šta tačno želi, dograbio je sa tezge komad papira i nacrtao skicu ormana. Kada su se dogovorili o svim pojedinostima, Pikaso je zapitao:
- Pa, koliko ćete mi računati za ovakav orman?
- Ništa, maestro, - odgovori mu stolar. – Samo mi potpišite skicu.

Matematičke znake "plus" i "minus" Evropljani su uzeli od Arabljana. Zanimljiva su objašnjenja koja su oni davali rezultatima množenja brojeva sa tim znacima. Ako se pomnoži plus sa plus dobija se plus jer je "prijatelj moga prijatelja – moj prijatelj". Množenje plusa sa minusom daje minus zbog toga što je "prijatelj moga neprijatelja (ili neprijatelj mog prijatelja) – moj neprijatelj". Ali, ako se množi minus sa minusom dobija se plus jer je "neprijatelj mog neprijatelja – moj prijatelj".

Ruski kompozitor Borodin krenuo je jednom sa ženom u inostranstvo. Na granici, prilikom provere pasoša, pogranični činovnik iznebuha je zapitao Borodina kako mu se zove žena.
Kompozitor, inače poznat po svojoj rasejanosti, nikako nije mogao da se seti imena svoje žene i zbunjeno je ćutao. Činovnik je već počeo sumnjičavo da ga posmatra. I tada je u kancelariju ušla Borodinova žena kojoj je bilo dosadilo da čeka napolju. Borodin joj je potrčao u susret:
- Kaća! Za ime Boga, kako se zoveš?

Pred čuvenim ruskim fiziologom profesorom Pavlovom sedeo je jedan student koji je došao da polaže ispit. Sedeo i ćutao. Pavlov mu je postavio i treće pitanje, ali nije dobio ni reči odgovora.
- Dobro, - reče mu najzad strpljivi Pavlov. – Hajde sada da ćutimo o nečem drugom.

Jednom je Mocartu došao neki mlađi čovek i zapitao ga:
- Maestro, kako se komponuje simfonija?
- Vi ste još veoma mladi! – odgovori mu Mocart. – Zašto ne biste počeli sa baladama?
- Pa vi ste komponovali simfoniju kad ste bili još mnogo mlađi. Imali ste svega devet godina…
- Tačno. – saglasio se Mocart. – Samo, ja nisam nikoga pitao kako se to radi.

[iz "Politikinog zabavnika" #904/1969]

_________________

ı¤¤¤¤¤¤¤¤ı••••••••••••ı
 
coco_bill
Zli carobnjak-lingvista
Zli carobnjak-lingvista



Godine: 44

Datum registracije: 22 Mar 2006
Poruke: 33433
Mesto: Novi Sad

serbia.gif
PorukaPostavljena: Uto Nov 11, 2008 11:58 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Roberta Koha (1843-1910), čuvenog bakteriologa, pronalazača tuberkuloznog bakcila i bakterije kolere poseti jednom neki poznat lekar i zateče naučnika kako stoji pored jedne posude sa poklopcem.
- Pogodite, kolega, šta ovde kuvam? – dočeka ga Koh.
- Streptokoke? – odgovori upitno lekar.
- Nije.
- Tuberkulozni bakcili?
- Ma, nije...
- Bacil kolere?
- Ne, vidim da nećete pogoditi – umiri ga Koh podižući poklopac. – Viršle, kolega, viršle sa kojima ću vas sada poslužiti.

Slavni reporter Egon Ervin Kiš jendom se razboleo od gripa. Morao je da leži u krevetu gde se lečio na svoj način: pomoću žestokih pića i sredstava za znojenje. Međutim, to je trajalo dosta dugo. Jednog lepog dana Kišov izdavač pođe da ga poseti.
- Od čega ste zapravo bolesni? – upita Kiša.
- Bronhitis komplikovan gripom i dvojicom lekara – objasni mirno bolesnik.

Zapitali jednom Sokrata šta misli o lekarima. Veliki filozof odgovori:
- Lekari imaju izuzetnu sreću: sunce obasjava njihove uspehe, a zemlja pokriva njihove greške.

[iz "Politikinog zabavnika" #]

Poznati engleski dramski pisac Bernard Šo bio je na glasu kao pasionirani poznavalac žena. Jednom je sa nekim svojim poznanikom poveo razgovor baš o ženama.
- Šta misliš – obratio se Šo prijatelju – šta žene čini najsrećnijim?
- Pa, valjda da misle da su lepe...
- Grešiš, dragi moj! Najsrećnije su kad misle da su sve ostale žene ružne!

Bernard Šo je bio veliki ljubitelj muzike. Sa uspehom se bavio muzičkom kritikom.
Jednom prilikom Šo se obreo na nekom prijemu. Kćerka domaćina svirala je klavir i sva uzbuđena obratila se piscu:
- Čula sam da volite muziku!
- Da – odgovorio je Šo – ali ne mari, samo vi nastavite da svirate.

[iz "Politikinog zabavnika" #1579/1982]

Francuskom književniku Tristanu Bernaru bio je u nekom društvu predstavljen mlad, samozadovoljan spisatelj koji mu je nadugačko i naširoko pričao o svojim delima da bi na kraju kazao:
- I znate li, maestro, da su nekoliko primeraka mog najnovijeg romana kupile sve zatvorske biblioteke?
- Tako? – odgovori mu Bernar. – Nisam znao da je u franuckim robijašnicama pooštren režim izdržavanja kazne!

Georg Fridrih Hendl (1685-1759) nikad ne bi doživeo zrelost i postao veliki kompozitor da nije bilo jednog velikog dugmeta.
Hendl je bio tek na početku svoje karijere kada se posvađao s kompozitorom Matesonom koji ga je izazvao na dvoboj. Zaslepljen mržnjom Mateson je, još pre nego što je bio dat znak za početak dvoboja, nasrnuo mačem na Hendla. Srećom vrh njegovog mača pogodio je jedno veliko dugme na Hendlovom kaputu i dalje nije prodro.

Jednom su zapitali Vinstona Čerčila zašto slika samo pejzaže:
- Zbog toga što se nikad nijedno drvo nije požalilo da ga nisam verno naslikao – odgovorio je Čerčil.

Poznati američki kompozitor Džordž Geršvin imao je jednu veliku manu: bio je neobično tašt. Posle premijere jednog njegovog mjuzikla, oduševljeni producent pojurio je ka Geršvinu da mu čestita:
- Upravo veličanstevno, Džordže! Božanstveno!
- To je sve što imaš da kažeš?! Samo božanstveno? – odgovorio je Geršvin besno.

Američki slikar Džejms Vistler (1834-1903) večito je kuburio s parama. Posle nekoliko meseci uzaludnog jurenja za njim jedan od mnogobrojnih poverilaca slučajno je na ulici naleteo na slikara i ljutito ga upitao:
- Gospodine, smem li da vas pitam kada ćete mi vratit dug?
- Naravno da možete – odgovori umetnik – čovek nikada ne sme da izgubi radoznalost.

Svaka čast Džonu Fordu, bio je veliki režiser, ali i veliki prgavac, što su njegovi saradnici vrlo dobro znali i zato se trudili da ga se klone u toku snimanja.
Pošto se sâm nije usuđivao, producent jednog filma poslao je kurira da nezgodnom umetniku prenese poruku. Mladić je na prstima prišao Fordu koji je bio sav obuzet čitanjem scenarija. Posle nekoliko minuta režiser je na kraju ipak upitno pogledao uljeza koji se usudio da ga uznemiri.
- Producent vas moli da malo požurite sa snimanjem. Već kasnimo tri dana – uspeo je da promuca jadni kurir.
Ford je žustro istrgao tri stranice iz scenarija i predao ih zabezeknutom mladiću:
- Sada se lepo vratite i kažite tom gospodinu da više ne kasnimo.

[iz "Politikinog zabavnika" #]

Denis Hoper često prihvata uloge "uvrnutih" tipova. Kada ga je njegov četvorogodišnji sin Henri upitao zašto se uvek pojavljuje na platnu kao "čika od koga se svi plaše", Hoper se zbunio. Sinu je pokušao da objasni, na dečji način, da na taj način zarađuje novac kojim mu kupuje cipele. Dobio je, naravno, i dečji odgovor: "Ali, tata, meni toliko cipela baš i nije neophodno!"

_________________

ı¤¤¤¤¤¤¤¤ı••••••••••••ı
 
coco_bill
Zli carobnjak-lingvista
Zli carobnjak-lingvista



Godine: 44

Datum registracije: 22 Mar 2006
Poruke: 33433
Mesto: Novi Sad

serbia.gif
PorukaPostavljena: Uto Dec 02, 2008 1:05 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

U svojoj autobiografskoj knjizi "U sećanjima još zelenim" Isak Asimov, jedan od najčuvenijih pisaca naučne fantastike, navodi jednu anegdotu čiji je junak bio on sâm:
Kad sam dobio račun koji je bio znatno veći od bilo čijeg iz mog susedstva, kao oparen sam pojurio da se požalim. Čoveku na šalteru uporno sam objašnjavao da je iznos neprimeren troškovima jer moja supruga i ja nikako nismo mogli da potrošimo toliko gasa s obzirom da živimo sami, a preko dana smo na poslu. Zahtevao sam objašnjenje. Čovek koji me je sve vreme gledao ne progovorivši ni reči na kraju me je upitao da li zaista želim da mi kaže o čemu je reč. To me je još više razbesnelo, pa sam mu sasuo nekoliko uvreda u lice.
- Gospodine Asimov, ne mogu da verujem da me to ozbiljn pitate – službeniku se smešio brk. – Objašnjenje je vrlo jednostavno: ovo nije račun za gas već za struju!

Džordž Bernard Šo je verovatno među prvim slavnim ličnostima koje su bile protiv buke koju stvara glasna muzika. Jedne večeri 1920. godine otišao je Šo u neki poznati hotel na večeru. Da bi mu polaskao, direktor hotela mu reče:
- Gospodine Šo, muzičari čekaju na vas. Šta želite sada da urade?
- Da igraju domine – odgovori Šo.

[PZ #1356/1977]

Čuveni francuski kompozitor Leo Delib (1836-1891) napisao je muziku za komad Viktora Igoa "Kralj se zabavlja". Uloga kralja Fransoa I bila je dodeljena tada slavnom glumcu Mune-Siliju koji na probama nikako nije uspevao da tačno otpeva jednu ariju. Delib najzad izgubi strpljenje i reče mu:
- Ali… ali, gospodine, vi pevate užasno pogrešno!
Glumac se nije nimalo zbunio:
- A ko vam kaže, gospodine Delib, da je Fransoa I umeo lepo da peva?

[PZ #1349/1977]

Zavaljeni u udobne fotelje radne sobe Lajoša Zilahija, prijatelji poznatog mađarskog književnika stadoše da "razmišljaju" o jednoj izrazito lepoj, ali neobično mrzovoljnoj devojci koja se često pojavljivala na njihovim kućnim zabavama.
- Ona je toliko lenja – primeti Zilahi – da je mrzi i svoje godine da pokaže!

Posle nekog predavanja koje je Ajnštajn održao, okupljeni prijatelji upitali su ga šta mu je bilo najteže.
- Probuditi publiku kada je sa govorom završio gospodin koji me je predstavljao!

[PZ #1582/]

Poznata francuska glumica Sara Bernar (1844-1923) jednom je za vreme gostovanja u Engleskoj prolazila u Mančesteru pored fudbalskog igrališta na kome se upravo igrala utakmica.
Glumica je zamolila šofera da zaustavi kola, pa je desetak minuta pažljivo pratila igru. Zatim je ponovo ušla u automobil uskliknuvši:
- Kakva je divota ovaj kriket! Prava engleska igra!

Poznati ruski baletski igrač Vaclav Njižinski (1890-1950) bio je čuven, pored ostalog, i po svojim skokovima. Zahvaljujući snažnim mišićima na nogama, savršenoj tehnici i, razume se, talentu, on je skakao tako da se gledaocima činilo da usred skoka prosto "visi" iznad scene.
Jednom ga je neki od kolega upitao kako uspeva da se za vreme skoka zadrži u vazduhu.
- To uopšte nije teško – ljubazno mu je odgovorio umetnik. – Jednostavno skočite, a zatim tamo na vrhu napravite malu pauzu.

Jednom dok se Pikaso odmarao na nekoj plaži francuske rivijere, prišao mu je neki dečak, čiji su roditelji prepoznali velikog umetnika, s komadom hartije i pastelnim bojicama u rukama. Dečak je zamolio Pikasa da mu nešto nacrta i potpiše se.
Nasmešivši se mališanu, Pikaso je odbacio papir, uzeo bojice i nacrtao mališanu na grudima i leđima po jedan crtež. Potpisavši crteže, slikar je poslao mališana natrag roditeljima.
- Baš me zanima – rekao je zatim Pikaso prijatelju s kojim se odmarao – koliko godina neće okupati siroto dete...

Jednom je Stenli Boldvin (1867-1947), predsednik tadašnje britanske vlade, sedeo u svom kabinetu u Parlamentu i nikako nije uspevao da se koncentriše i počne da radi jer se neko u prostoriji do njega drao koliko ga je grlo nosilo.
- Zaboga miloga, kakva je ovo buka? – upitao je najzad svog ličnog sekretara.
- Mislim, gospodine, da to vaš cenjeni kolega razgovara sa nekim iz svog izbornog okruga – odgovorio je sekretar.
- A, tako? – laknulo je Boldvinu – Pitam se samo zašto se ne posluži telefonom.

Kada je američkog pisca-humoristu Roberta Benčlija (1889-1945) neki
prijatelj ugledao s čašom u ruci, ukorio ga je:
- Alkohol... to je otrov koji polako deluje!
- A zašto bih se žurio? – odgovorio mu je Benčli.

Posle veoma uspešne premijere jedne od svojih komedija Oskar Vajld je u foajeu pozorišta primao čestitke i bukete cveća od mnogobrojnih obožavatelja. Usred gužve prišao mu je neki čovek i, da bi ga ponizio, pružio mu glavicu trulog kupusa.
- Hvala vam, dragi prijatelju – rekao je Vajld primajući kupus kao da je najdivniji cvetak – kad god ga pomirišem, setiću se vas.

[PZ #1650/1983]

Kancelar Bizmark izazvao je na dvoboj jednog naučnika. Ovaj je, uveren da Bizmark odlično vlada svim vrstama oružja, izabrao kao način za borbu – kobasice, izjavivši da to čini iz poštovanja prema naciolnalnom jelu Nemaca. Dvoboj je trebalo da se odigra ovako: na tanjiru su bile dve kobasice pri čemu bi u jednu bio stavljen otrov (dovoljna količina da pošalje na onaj svet ceo jedan puk), pa koju izabere...
Kad je saznao za ove uslove, Bizmark je odustao od dvoboja.
- Heroji se – rekao je on – ne ujedaju do smrti.

Po potrošnji kafe Švedska dolazi među prve zemlje u svetu, računajući po glavi stanovnika. Presudnu ulogu u tome odigrao je švedski kralj Gustav III. On je pomilovao dvojicu braće blizanaca koji su bili osuđeni na smrt, s tim što je naredio da od tog trenutka jedan od njih pije ogromne količine kafe, a drugi čaja. To će, po mišljenju kralja, biti presudno da se odredi koji je od ovih napitaka štetniji za ljudsko zdravlje. Prolazile su godine. Sedeći u tamnici braća su pila sve više i više kafe i čaja. Lekari su brižljivo pratili njihovo zdravlje ne primećujući nikakva vidna pogoršanja. Najzad je onaj koji je pio čaj umro u 83. godini. Ovaj eksperiment odigrao je veliku ulogu u širenju kafe po čitavoj Skandinaviji.

Luj XIV je jednom rekao u krugu dvorjana:
- Kraljevi upravljaju državama po milosti Božjoj. Prema tome, ako ja nekome od vas naredim da skoči u vodu, on mora istog časa da ispuni moje naređenje.
Istog trenutka jedan od plemića brzo se uputi ka izlazu.
- Kuda ćete? – upita ga kralj.
- Idem da naučim da plivam. – odgovori mu dvorjanin i nestade iza vrata.

Jedne večeri čuveni pijanista Artur Rubinštajn i impresario Majk Goldštajn vozili su se u istom taksiju. Iznenada šofer se okrete Rubinštajnu i upita ga:
- Prepoznao sam vas, gospodine. Znam, vi ste čuveni muzičar!
- Da, u pravu ste, ja sam Artur Rubinštajn.
Kasnije ga Goldšmit upita zbog čega nije pustio šofera da pogađa.
- Zato – uzdahnu Rubinštajn – što svaki put kad tako uradim čujem da sam Leopold Stokovski

Nešto pre svoje smrti Mark Tven primio je pismo od jednog hvalisavog i škrtog bogataša u kome ovaj poziva slavnog pisca na večeru i moli ga da sa sobom ponese svoja kompletna dela. Tven mu je otpisao:
"Dragi gospodine, zahvaljujem na pozivu. Međutim, kako se u poslednje vreme ne osećam najbolje, a kod sebe nemam ni jednu od svojih knjiga, to vam po sluzi šaljem jednog malog papagaja iz Nikaragve koji napamet zna sva moja dela. Uza sve to on sve sme da jede.

Biolog Žan Rostan, inače veliki poštovalac Alberta Ajnštajna, da bi dokazao koliko je poznati naučnik bio skroman čovek često citira sledeće reči koje je naučnik imao običaj da kaže kad bi se povela reč o njegovoj teoriji relativiteta: "Teorija, čije ime imam čast da nosim..."

[PZ #863/1968]

Veliki ruski naučnik Mihail Lomonosov nije baš mnogo pažnje posvećivao svom spoljnom izgledu. Zbog toga je često bio predmet podsmeha dvorskih plemića koji nikako nisu mogli da mu oproste seljačko poreklo. Jednom mu je neki kicoš, primetivši njegove iskrzane manžetne primetio:
- Učenost izviruje!
- Ne, gospodine, odgovorio je Lomonosov – to samo glupost zaviruje!

Neka "učena" gospa zamoli jednom prilikom poznatog ruskog radio-fizičara Popova da joj objasni kako to funkcioniše podvodni transatlanski kabl. Kad joj je naučnik strpljivo i podrobno rastumačio, dama je zahvalila i rekla:
- Imala sam prilike da razgovaram sa mnogim naučnicima, ali niko od njih nije umeo da govori tako prosto i jasno. Od vašeg pričanja, prosto mi je dah zastao. Samo mi jedno pitanje nije jasno: kako telegrami iz Amerike stižu u Evropu suvi?

Priča se da je 70-ih godina Karl Marks , koji je tada živeo u Londonu, primio sledeće pismo od izdavača Brokhauza iz Lajpciga:
"Poštovani gospodine doktore, vi ste već godinu i po dana zakasnili s predavanjem vaše knjige "Kapital", koju ste se obavezali da napišete za naše izdanje. Ako pomenuti rukopis ne stigne najkasnije za šest meseci bićemo prinuđeni da taj posao poverimo drugome piscu"

[PZ #]

Pronalazak fonografa izazvao je pravu senzaciju. U Menlo-Park, gde se nalazila Edisonova laboratorija, stali su da pristižu radoznalci. Hiljade posetilaca tiskalo se da divi to čudo od aparata koji može da ponovi ljudski glas.
Mnogi od njih odnosili su se sa nevericom prema pričama o tom aparatu tvrdeći da je posredi neka prevara. Među tim skepticima nalazio se i neki Džon Vincent, biskup metodističke crkve i osnivač neke verske sekte. Prišavši aparatu, Vincent je stao da na sav glas i munjevitom brzinom mabraja razna biblijska imena. Aparat ih je sve tačno ponovio. I tek tada se biskup "predao": pred svima je izjavio da u čitavoj zemlji nema čoveka koji bi bio u stanju da sva ta silna i neobična imena ponovi istom brzinom.

Jednom je predstavnik komiteta za izgradnju neke crkve došao da pita Edisona da li na Božji hram treba postaviti gromobran.
- Neizostavno. Proviđenje je ponekad veoma rasejano – odgovorio mu je veliki pronalazač.

Lord Biverbruk objavio je jednom u "Dejli ekspresu" veoma uvredljiv članak protiv nekog mladog poslanika. Nekoliko dana kasnije lord i napadnuti poslanik našli su se licem u lice u umivaonici, ispred toaleta, jednog londonskog kluba.
- Dragi moj mladiću, - obratio se Biverbruk poslaniku. – Razmislio sam o svemu i shvatio da nisam bio u pravu. I evo, sada ovde, želim da vam se izvinim.
- Dobro, - promrmljao je poslanik. – ali, idućeg puta bilo bi mi draže da me uvredite u umivaonici, a da mi se izvinite preko novina.

Kompozitor Brukner rekao je jednom Bramsu da je veoma teško komponovati dobra adađa u simfonijama. Na to mu je Brams odgovorio:
- Dragi moj maestro, ja mislim da je mnogo teže napisati jednu celu simfoniju nego jedan adađo.

[PZ #867/1968]

Jednom je Volter prisustvovao nekom koncertu priređenom u dobrotvorne svrhe. Neko vreme je strpljivo slušao jednog pevača-amatera, a zatim mu je, ne mogavši više da izdrži, glasno kazao:
- Ovaj peva sasvim pogrešno…
- Nije on kriv – pokuša da mu objasni sused. – Taj jadnik je gluv još od rođenja.
- Onda je, možda, vreme da mu kažemo da se arija već završila?

Lekar kaže Forenu, francuskom lekaru, koji je teško bolestan:
- Puls, bubrezi i srce su vam zdravi.
- Bravo, doktore! Znači, ja umirem zdrav.

Primajući na rad mladu stenografkinju Anatol Frans je zapita:
- Čuo sam da dobro stenografišete?
- Da. Sto trideset reči u minutu.
- Sto trideset reči u minutu? Ali, pobogu devojko, gde da vam ih toliko nađem???

Dvadesetih godina ovog veka jedno od najpoznatijih novinarskih pera Amerike bio je Stenli Voker, urednik gradske hronike njujorškog "Dejli Heralda". Između ostalog, on je objavio i "Vokerov zakoon" koji glasi:
"Pridružiš li se ljudima koji umeju lepo da se ponašaju, i ti ćeš postati uglađen. Držiš li se pristojnih ljudi i tvoje osećanje za pristojnost će jačati. Viđaš li se s neradnicima, i ti ćeš se olenjiti, ali pazi: umešaš li se među bogataše, na kraju ćeš ti plaćati sve račune i umreti kao siromašak".

Mark Tven je sigurno štošta voleo, ali jedno nikako nije – i najmanje fizičko naprezanje kao što je obična šetnja, na primer. Pomenuta osobina dovodila je Tvenovu ženu do očajanja, ali su svi njeni saveti, molbe i upozorenja bili uzaludni.
Dok se jednog poslepodneva Tven protezao i nameštao na klupi-ljuljašci na terasi svoje kuće, žustrim korakom prošao je jedan sused poodmaklih godina.
- Pogledaj ga samo! Osamdeset mu je, a gibak kao dečko... A zašto? Zato što svakoga dana šeta – usviknula je Tvenova žena.
Pisac je lenjo otvorio jedno oko, žmirnuo i odvratio:
- Stvarno je u formi – složio se – Da znaš da ću i ja početi da se šetam kada napunim osamdesetu.

Kao i svaka zvezda, i neodoljivi ljubavnik nemog filma američki glumac Džon Barimor (1882-1942) imao je svoje mušice. Umesto psa ili mačke za kućnog ljubimca izabrao je lešinara kome je dao ime Maloni. Malon je izgleda podjednako neprijatno kao i svi njegovi grabljivi rođaci, ali je Džon uporno tvrdio da mu je ova ptičurina privržena i verna kao pas.
Glumac je u to čvrsto verovao sve do onoga jutra kada se probudio bolestan i samrtnički bled. Maloni ga je jedno vreme ispitivački merkao, a onda odlepršao kroz prozor i počeo lagano i strpljivo da kruži iznad krova vile.
Barimor je sačekao da ozdravi kako bi nevernog ljubimca lično otpremio u zoološki vrt.

Biće da govor predsednika Donjeg doma engleskog parlamenta nije bio samo izuzetno dug nego i veoma dosadan jer je premijer Vinston Čerčil na kraju, na očigled svih, zadremao. Govornik je to primetio, sišao sa pozornice i uvređeno upitao premijera:
- Morate li da spavate dok ja govorim?
- Ne, ne moram. To je pre pitanje volje – odgovorio je Čerčil, a da nije ni otvorio oči.

[PZ #]

Sigmund Frojd je imao neobičnog psa kineske pasmine čaučau – crnog jezika. Za razliku od pacijenata čuvenog psihoanalitičara, Frojdov pas je bio supernormalno biće bez ikakvih neuroza ili depresija. Ta društvena životinja najviše od svega volela je da lunja ulicama Beča i pronalazi sebi pseće društvo. Svakog jutra bi čaučau ženka izlazila iz Frojdove kuće i ne bi je bilo sve do mraka. Međutim, gradske ulice nju su toliko privlačile da uveče više nije bilo nikakve nade da pronađe put kući – tako bi daleko odlutala. Čaučau se ipak nije ništa zbunjivala. Ona bi tumarala još malo, do prve taksi stanice. Tu bi lepo i mirno prišla vozaču i namestila se pred njega da on može da pročita šta piše na pločici koja joj je visila na ogrlici. Čim bi vozač video da je pred njim pas doktora Sigmunda Frojda otvorio bi vrata, čaučau bi uskočila unutra i bila dovezena pred kuću. Frojd se, kažu, nikada nije ljutio na ovu pseću dovitljivost.

Džordž Bernard Šo počeo je da piše prve romane još dok je kao mladić bio činovnički pomoćnik. Otuda, veli jedna anegdota, njegova sistematičnost i pedanterija. Tako je Šo postavio sebi zadatak da svakog dana ispisuje po pet stranica, ni više ni manje. Toga se držao toliko doslovno, da ako bi se u dnu pete stranice rečenica prekinula, on je ne bi završio sve do sledećeg dana!

Onore de Balzak poznat je i kao čovek koji je voleo strasti života. Zato je bio u večitim novčanim krizama. Kad mu je umro stric – stari tvrdica – Balzaku je pripala dosta lepa baština. Tu vest čuveni romanopisac, ovako je saopštio svom prijatelju:
- Juče u pet sati moj stric i ja preselismo se u bolji život!

Britanskog feldmaršala Montgomerija pitali su jednom prilikom ko su, po njegovom mišljenju, tri najveća vojna zapovednika u istoriji.
Montgomerijev odgovor: "Druga dvojica su Aleksandar Veliki i Napoleon"

[PZ #]

Ćutljivi trideseti predsednik SAD Kalvin Kulidž (1872-1933) dovodio je do očajanja sve one koji su pokušavali da ga uvuku u neki razgovor.
U toku jedne službene večere Kulidž se ni jednom rečju nije obratio svojoj domaćici koja je sedela tik do njega. Očajna žena ga je, na kraju, da bi nekako prekinula neprijatnu tišinu, upitala:
- Kako vam se dopada Vašington, gospodine predsedniče? Da li se razlikuje od vašeg Masačusetsa?
- Da – glasio je odgovor.
- Zaista? Pričajte mi o tome, molim vas.
- Upravo sam to učinio – odgovori ćutljivi Kulidž, prinese usnama šoljicu s kafom i razgovor je bio završen.

Pred kraj života Vinston Čerčil je delimično ogluveo pa su mu lekari savetovali da koristi aparat. Sjajnom govorniku se predlog nije nimalo dopao.
- Ali, aparat će vam sigurno pomoći – uveravali su ga lekari.
- Meni ta pomoć u stvari i nije neophodna. Obično ja govorim, a drugi slušaju.

Svaka čast Džordžu Geršvinu, ali ni njegovi biografi ne kriju: Džordž je sebe doživljavao kao centar svemira.
Geršvin je tako jednom kupio jednu Pikasovu sliku, a onda mu se odjednom učinilo da je u pitanju falsifikat. Brže-bolje je slikaru poslao fotografiju platna i pisamce u kome ga je molio da posvedoči da je slika zaista njegova.
Kako ni posle nekoliko nedelja nije doibo odgovor, Geršvin je poslao još jedno pismo. Ovoga puta Pikaso mu je odgovorio. Slika je, uveravao ga je, njegova i originalna…
Zadovoljni kompozitor je Pikasovo umirujuće pisamce pokazao jednom prijatelju.
- Pitam se zašto je čekao da mu dva puta pišeš, pre nego što ti je odgovorio – zapitao je ovaj.
- Pa to je bar jasno. Želeo je dva Geršvinova autograma. Šta drugo?

Ruski kompozitor Borodin je, ako niste znali, bio izuzetno sposoban hemičar. Hemija je bila njegova prva ljubav, muzika usputno zanimanje. Prijatelji i kolege nisu krili šta o tome misle. Kad god bi ga sreli, pozdravljali su ga sa "Nadam se da si bolestan!" Samo tada Borodin nije odlazio laboratoriju. Ostajao bi kod kuće i komponovao.

[PZ #1624/1983]

Jednom koncertu slavnog pijaniste Artura Rubinštajna u Londunu prusustvovala je i ledi Eskvit, supruga tadašnjeg birtanskog premijera i umetnikova dobra poznanica.
Kad je koncert završen i prvi aplauz se stišao, Rubinštajn se povukao iza pozornice očekujući, kao i obično, uzvike "bis", poziv da odsvira još nešto, izvan programa. Međutim, niti je bilo uzvika "bis", niti aplauza.
Umetnika je to veoma začudilo, a i zbunilo, pa je upitao svog sekretara nije li to neka sabotaža, ili je možda neko uzviknuo "požar"?
Tek u Rubinštajnovoj garderobi sve se objasnilo. Čim je on izašao s pozornice, pre nego što je publika ponovo počela da pljeska, ledi Eskvit je ustala i održala kratak i oštar govor:
- Ne pljeskajte više i ne pozivajte Rubinštajna! Zar vam nije dovoljno svirao za novac kojim ste platili ulaznice? Hoćete li da ga dotučete umorom? Hajde, pođite sad kućama i ostavite ga da se odmori!
Gotovo svi gledaoci poznali su energičnu premijerovu suprugu i dvorana se začas ispraznila.

Francuski književnik rumunskog porekla Ežen Jonesko piše: "U školi u Francuskoj učili su me da je francuski jezik najlepši na svetu, da su Francuzi najhrabriji narod na svetu, da su uvek pobeđivali neprijatelja, osim ako ih je bilo sto na jednog Francuza... Onda smo se preselili u Bukurešt. Tamo su me u školi učili da je rumunski najlepši jezik na svetu, da su Rumuni uvek pobeđivali svoje neprijatelje osim ako ih neko nije izdao. Tu sam naučio to da nisu Francuzi već Rumuni najveći i najbolji na svetu... Sreća što se nismo selili u Japan!"

Čuveni američki književnik Vilijam Sarojan, koji je napisao i reči "ono najbolje u čoveku je večito" umro je maja 1981. pošto je dve godine bolovao od raka. U aprilu, pet dana pošto je prenet u bolnicu, Sarojan je pozvao uredništvo novinske agencije "Asošijeted pres" i saopštio da je rak napao više njegovih bitnih organa, pa dao poslednju izjavu koja je trebalo da bude objavljena posle njegove smrti: "Svaki čovek mora umreti, ali ja sam uvek smatrao da će u mom slučaju biti učinjen izuzetak. Šta sad?"

[PZ #1660-1983]

Marsel P je bio preterano osetljiv na buku, ali i na prigušene šumove tako da mu je bilo prosto nemoguće da zaspi osim u "grobnoj" tišini. Zato je bio "težak" gost ako bi prihvatio poziv nekog prijatelja da provede više dana u njegovoj kući. Trebalo je ne samo obezbediti mu najtišu sobu u kući, nego se postarati da na vratima i prozorima budu zastori koji bi prigušivali svaki šum bilo hodanja u kući bilo sa ulice.
Ali, u hotelima je Marsel Prust uvek bio rado viđen, dočekivali su ga s klanjanjem do zemlje... Razlog: iznajmljivao je sobe do svoje i one preko puta kao i na spratu iznad kako ih ne bi zauzeo neko drugi i tako remetio njegov osetljiv san.

Američki "kralj štampe" Vilijem Randof Herst pozvao je u svoju kancelariju čuvenog novinara, uvodničara Artura Brizbejna i rekao mu:
- Svojim sjajnim radom zaslužili ste pola godine plaćenog odmora. Možete krenuti kad zaželite!
Kad je Brizbejn odbio, iznenađeni Herst je hteo da zna zašto. Poznati novinar je odgovorio:
- Za to postoje dva razloga. Prvi je: moglo bi da se dogodi da opadne tiraž listova, što ne bi bilo dobro za našu izdavačku kuću. Drugi razlog: moglo bi se dogoditi da tiraži ne opadnu. To, opet, ne bi bilo dobro za mene.

Novinari su jednom upitali Alberta Ajnštajna kakvo bi se oružje, po njegovom mišljenju, moglo koristiti u trećem svetskom ratu. Čuveni fizičar je odgovorio da ne zna, ali je dodao:
- Zato znam kakvo bi se oružje koristilo ako bi došlo do četvrtog svetskog rata.
Zainteresovan, novinar je nećulio uši, a Ajnštajn je rekao:
- Kamenice. Kamenice, bez svake sumnje!

Na jednom prijemu u Njujorku sreli su se čuveni violinista Isak Šern i bokser Muhamed Ali. Pošto su se upoznali, violinista prvi reče:
- U stvari, vi i ja smo kolege jer obojica živimo od onog što zaradimo svojim rukama.
Bokser mu se prvo dobro zagleda u lice, pa odgovori:
- Vi ste onda nenadmašni! Nemate na licu ni najmanji ožiljak.

Jednog jutra Vilijem Fokner je bio pozvan u poštu da podigne ono što je stiglo za njega. Pružajući mu vreću punu pisama, službenik je zadivljeno rekao čuvenom piscu:
- Mora da je veliko zadovoljstvo primati pisma od toliko raznih ljudi!
- Ja primam pisma od samo dve vrste ljudi – odgovorio je pisac – onih koji mi traže novac na pozajmicu i uveravaju me da izvanredno pišem i onih koji ne traže ništa i govore mi da ne umem da pišem.

[PZ #1659/1983]

Dvadesetih godina ovog veka vrednost akcija na njujorškoj berzi vrtoglavo je rasla, a američki finansijer i milioner Aleksandar Vulkot uspešnim transakcijama zarađivao prava mala bogatstva. Vulkot je pri tom neobično voleo da se svima hvali čudima koje je tako lukavo izvodio.
Onda je došla 1929, krah njujorške berze i totalni krah Aleksandra Vulkota. Nekoliko dana posle sloma, jedan prijatelj upitao je u šali Aleksandra:
- Pa, Alek, izvodiš li još uvek čuda?
- Kako da ne. Evo, baš ove nedelje prekonoć sam pretvorio basnoslovno bogatstvo u par pertli za cipele.

Severnoamerički književnik Natanijel Hotorn doživeo je izuzetnu čast da mu dodele jednu funkciju u saveznoj vladi. Na pitanje novinara kako se oseća, pisac je odgovorio:
- Nemam razloga da sumnjam kako neću biti u stanju da zadovoljavajuće obavim svoje dužnosti jer uopšte ne znam o kakvim se to dužnostima radi.

Neki vrlo bogat i isto toliko ambiciozan otac silno je želeo da časove klavira njegovoj mezimici daje slavni ruski pijanist i kompozitor Anton Grigorijevič Rubinštajn (1829-1894). U tom cilju tata je ćerkicu doveo maestru kako bi ovaj procenio njen talenat.
- Zna li vaša devojčica da odsvira neko moje delo? – upitao je kompozitor.
- Mogla bi i u snu – glasio je odgovor ponosnog oca.
Devojčica je sela za klavir i odsvirala jednu Rubinštajnovu kompoziciju. Blago rečeno, bila je to prava mora.
- Dakle, šta kažete? Hoćete li je uzeti za učenicu? – upitao je otac zažarenih očiju.
- Ne, dok je budna – glasio je kratak odgovor.

Austrijski pijanista Artur Šnabel jedno nikako nije mogao da podnese: loše ocene kritičara...
Njegova interpretacija "Mesečeve sonate" nije se dopala jednom kritičaru što je ovaj odmah posle koncerta i objavio u novinama. Šnabela je to sasvim izvelo iz takta, utoliko pre što je važio za vodećeg svetskog interpretatora Betovenovih dela.
Uvredljivu kritiku Artur je pročitao tek u dva izjutra, ali mu to nije smetalo da smesta pozove telefonom bezobraznika i da se prodere u slušalicu:
- Ko ste vi da kažete kako je Šnabel loše odsvirao "Mesečevu sonatu"? Ja kažem da je on to uradio sjajno!
- Ko je to? – upitao je bunovni kritičar.
- Betoven! – odbrusi na smrt uvređeni Artur i zalupi slušalicu.

Požalio se jedan pisac u poodmaklim godinama engleskom književniku Somersetu Momu kome je tada bilo punih devedeset i osam godina kako kritičari više uopšte ne uzimaju ozbiljno njegova dela.
- Vide u meni samo ostatak iz prohujalih vremena, a ne savremenog pisca – objasnio je.
- Potpuno vas razumem – tužno uzdahnu Mom – i moje iskustvo je vrlo slično vašem. Njih ni najmanje ne impresionira ono što izađe iz mog pera već samo činjenice što sam uopšte u stanju da ga podignem.

Život zvezde nekada stvarno nije lak. Čuvena nemačka pevačica Lote Leman, nastupala je u jednoj operi sa izvesnim jako kratkovidim tenorom. Sve se odvijalo kako treba do zatvorske scene u kojoj mu Lote kroz rešetke dodaje krišku hleba.
U pravom trenutku Lemanova je pružila krišku, ali tenor ničim nije pokazao da ima nameru da je prihvati. Onda mu je pevačica bukvalno podnela hleb pod nos i sigurnosti radi još nekoliko puta i njime mahnula. Kratkovidi i dalje ništa nije video. Na ivici nervnog sloma, pevačica je, dovoljno glasno da je čula čak i publika na balkonu, prosiktala:
- Šta čekaš? Da ti ga namažem puterom?

[PZ #1689/1984]

Američki kompozitor Teodor Tomas užasavao se grešaka, naročito onih koje bi sâm mogao da počini. Kako bi mogućnost da mu se one ipak omaknu sveo na najmanju moguću meru, Tomas je sve sa sobom nosio u duplikatu: dva naliv-pera za slučaj da jedno presuši, dva sata desi li se da jedan iznenada stane, dva svežnja ključeva ukoliko jedan izgubi…
Jednom prilikom Tomas je gostovao u Filadelfiji i po svom dobrom starom običaju na probu došao pre zakazanog vremena tako da je zatekao praznu dvoranu, izuzme li se zbunjeni direktor koncertne kuće koji je uznemirenog maestra pokušao da smiri rečima:
- Odmah ću pozvati orkestar.
- Pozovite dva – odgovori Tomas iz puke navike.

Za francuskog kompozitora Hektora Berlioza moglo bi u najmanju ruku da se kaže da je bio izuzetno ćudljiv, pa tako nikoga nije iznenadilo što se jednom, kada se ozbiljno razboleo, pozvao svog dobrog prijatelja da se natenane dogovore o pogrebu.
- Koga ćeš zamoliti da mi održi posmrtno slovo? – upitao je Berlioz.
Posle kraćeg razmišljanja prijatelj spomenu ime jednog manje poznatog kompozitora o čijem stvaralaštvu u umetničkim krugovima nije vladalo ni najmanje pohvalno mišljenje. Odgovor je Hektora razbesneo preko svake mere:
- Ne dolazi u obzir da mi on govori nad grobom! – povikao je iz sveg glasa. I posle nekoliko dana, na čudesan način, sasvim se oporavio.

Britanski premijer Vinston Čerčil imao je pudlicu po imenu Rufus koju je toliko voleo da je po svaku cenu nastojao da je poštedi svakog nepotrebnog uzbuđenja.
Kad je premijer imao slobodnog vremena, retko se odvajao od svog ljubimca, pa je tako svaki film koji je Čerčil gledao, gledao i Rufus sedeći mu u krilu. Filmova je oduvek bilo raznovrsnih pa mu je, kad god bi se na platnu pojavila neka scena koja bi mogla da prestravi jadnog Rufusa, Čerčil brže-bolje prekrivao oči rukama. Sve dok nepoželjna scena ne bi prošla.

[PZ #1686/1984]

Džejms Smitson, osnivač Instituta Smitsonian, umro je od neke nepoznate bolesti, ali je na samrti uspeo da kaže svom lekaru: "Hoćete, molim vas, da izvršite autopsiju čim izdahnem? Umirem od želje da saznam šta je to što me je ovoliko izmučilo!"

Severnoamerički industrijalac i finansijski magnat Džon Dejvidson Rokfeler izdvajao je velike sume u dobrotvorne svrhe, ali zato nikako nije podnosio milostinju, naročito kada bi je tražili direktno od njega.
Jednoga dana na izlazu iz kancelarije presreo ga je stranac koji mu je suznih očiju ispričao neku srceparajuću i očigledno izmišljenu životnu priču koja se završavala molbom za novac. Poučen dugogodišnjim iskustvom, Džon se nije dao zavesti.
- Ali, gospodine Rokfeler, - zavapio je molilac – prepešačio sam 36 kilometara od kuće dovde i svi koje sam usput sreo savetovali su me da se obratim baš vama jer važite za najvelikodušnijeg bogataša.
- Baš su vam to rekli?
- Kunem vam se da je tako.
- Vraćate li se kući istim putem?
- Da, gospodine.
- Hoćete li da mi učinite jednu uslugu?
- Naravno.
- Poručite im svima da se grdno varaju.

Do velikih rezultata ne dolazi se prekonoć, pa je tako i pronalazač sijalice sa ugljenim vlaknom, američki naučnik Tomas Alva Edison , neumorno eksperimentisao u nastojanju da otkrije novu vrstu materijala za izradu jastučića koji trenjem izdvajaju elektricitet u mašinama. Posle pedesethiljaditog neuspelog pokušaja s jastučićem, jedan obeshrabreni saradnik nije se uzdržao:
- Gospodine Edison, ovo nam je bio pedeset hiljaditi eksperimetn bez ikakvog rezultata.
- Rezultati! – uzviknuo je pronalazač – Pa mi smo došli do božanstvenih rezultata. Sada tačno znamo kojih pedeset hiljada rešenja ne valja!

Čitavog života ruski kompozitor Igor Stravinski držao se strogog plana rada koji je sastavljao danima unapred. Tačno je znao šta radi svakog sata svakoga dana…
Desilo se tako jednom prilikom da ga njegov izdavač zamoli da malo požuri sa komponovanjem dela na kome je upravo radio.
- Žao mi je – odgovorio je strogo isplanirani kompozitor – u mom planu nema vremena za žurbu.

[PZ #1695/1984]

Nikita Sergejevič Hruščov, prvi sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije SSSR posle Staljinove smrti 1953. i predsednik Ministarskog saveta SSSR od 1958. držao je pred velikim skupom govor u kome je oštro kritikovao masovne zločine koje je svojevremeno počinio Staljin. Odjednom se, iz dna ogromne prepune sale, začuo glas:
- I vi ste bili jedan od njegovih saradnika. Zašto ga niste sprečili?
Zavladala je mrtva tišina, niko se nije usuđivao ni da trepne, ni da uzme vazduh. Streljajući očima skup Hruščov je grmnuo:
- Ko je to rekao?
Niko nije ni mrdnuo, ni progovorio i dok je napetost postajala sve neizdržljivija, Hruščov se nasmešio i mirno rekao:
- E, sad znate zašto.

Poznati londonski pozorišni kritičar uvredio se što nije dobio pozivnicu za premijeru jednog od komada popularnog engleskog dramskog pisca, kompozitora i glumca Noela Kavarda (1899-1973) poznatog po komedijama "Privatni životi", "Kavalkada", "Prolećna groznica" i druge. Da bi se osvetio, napisao je sledeće pisamce:
"Dragi Noele.
Pošto nisi našao za shodno da me pozoveš na premijeru tvog novog komada, možda ćeš biti tako dobar da mi pošalješ pozivnicu za reprizu – ako uopšte bude bilo reprize."
Kavard mu je ne časeći časa odgovorio:
"Dragi X.
Strašno mi je žao što sam propustio da te pozovem na premijeru. Zbog toga ti za reprizu šaljem dve karte: jednu za tebe, drugu za nekog tvog prijatelja – ako uopšte imaš prijatelja."

Londonsko visoko društvo dugo je "držalo na ledu" dramskog pisca irskog porekla Bernarda Šoa (1856-1950) zbog njegovih smelih kritika socijalnog licemerja, političkih stavova i borbenih ideja koje je ispoljavao pišući članke i kritike u dnevnoj štampi i držeći govore. Ali, čim se Šo proslavio dramama, pre svega "Svetom Ivanom", "Kandidom", "Zanatom gospođe Vorn", "Pigmalionom", najpoznatije lejdi počele su iz petnih žila da se trude ne bi li ga primamile u svoje salone i servirale gostima kao glavnu poslasticu. Jedna takva viđena dama poslala mu je po sluzi vizit-kartu na kojoj je pisalo:
"Lejdi X će biti kod svoje kuće 26. IV".
Šo je, kako je nalagao red, kartu vratio dodavši:
"Takođe i Bernard Šo".

U staroj Grčkoj su Spartanci – kako su se nazivali svi stanovnici oblasti Lakonije čiji je glavni grad bio Sparta – bili poznati ne samo po načinu kako su čeličili svoje potomke već i po škrtosti na rečima (otuda "lakonski" i danas znači govoriti kratko).
Jednom prilikom su Atinjani, njihovi vekovni neprijatelji, u Spartu psolali preteću poruku: "Ukoliko ne učinite ono što zahtevamo, protiv vas ćemo povesti rat i, ako vas pobedimo, opljačkaćemo vaša imanja, sravniti vaše gradove sa zemljom, pobiti sve odrasle muškarce, porobiti žene i decu..."
Na ovo su Spartanci, ništa manje hrabri ratnici od Atinjana, odgovorili jednom jedinom rečju: "Ako..."

Mladi kompozitor koji je napisao dva muzička komada, obratio se velikom Đoakinu Rosiniju (1792-1868), tvorcu "Seviljskog berberina" i drugih slavnih opera, s molbom da ih sasluša i kaže koja mu se više dopada. Čim je odsvirao prvi komad, Rosini mu je rekao:
- Dragi mladiću, ne treba dalje da svirate. Više mi se sviđa ona drugi.

Car Kir Veliki, osnivač antičke persijske države u VI veku pne, često je bio u prilici da svom sinu Kembizu, budućem moćnom caru, drži pridike zbog arogantnog ponašanja i nadmenog držanja. Tako mu je jednom, kao i toliki očevi o pre i posle njega, prebacio:
- Kada sam ja bio tvojih godina, ni na um mi nije padalo da svom ocu odgovaram tako drsko kao ti meni!
- Naravno – spremno mu je odgovorio mladi princ – ali tvoj otac nije bio niko i ništa, a ja sam sin Velikog Kira!

[PZ #1645/1983]

Putujući kočijom po Evropi engleski kralj Džordž I (1660-1727) zaustavio se u seoskoj gostionici gde je za obrok koji se sastojao od tri jajeta morao da plati paprenu sumu novca.
- Zar su jaja u vašoj zemlji toliko retka? – zaprepašće je upitao krčmara.
- Nisu, Vaše Veličanstvo, - odgovorio mu je ovaj – ali kraljevi jesu.

29-ti predsednik SAD Kelvin Kulidž (1872-1933) bio je poznat kao ćutolog. Jedne nedelje on je bez žene bio u crkvi na službi božijoj i kad se vratio, gospođa Kulidž ga je pitala kakva je bila propoved i o čemu.
- Greh – odgovorio je muž kratko.
- Pa, šta je sveštenik rekao o grehu? – raspitivala se dalje supruga.
Kulidž je neko vreme ćutao duboko zadubljen u misli, a onda odgovorio:
- On je protiv njega.

Predsednik Kelvin Kulidž sedeo je za vreme jednog zvaničnog ručka pored mlade dame koja mu se, skupivši sav svoj šarm, obratila:
- Gospodine predsedniče, kladila sam se s prijateljima da ću vas navesti da za vreme ručka kažete bar tri reči.
- Izgubili ste – odvratio je Kulidž turobno i ponovo utonuo u uobičajeno ćutanje koje je trajalo do kraja obeda.

Američka spisateljica kratkih priča i humorističkih pesama Doroti Parker (1893-1967) razgovarala je s jednom svojom prijateljicom o čoveku koga su obe dobro poznavale.
- Moraš priznati – rekla je prijateljica – da je on uvek ljubazan prema nižima od sebe.
- Gde li ih samo nalazi? – nevino je upitala Doroti Parker.

[PZ #1651]

Vinstona Čerčila(1874-1965), britanskog političara, državnika i pisca, pred sâm kraj života intervjisao je neki mlad reporter. Na rastanku novinar je toplo zahvalio devedesetogodišnjem Čerčilu što ga je primio dodavši:
- Možda ću imati čast da ponovo s vama razgovaram… ovaj… iduće godine?
- Ne vidim zašto da ne? – vi delujete kao veoma zdrav mlad čovek i verovatno ćete dotle poživeti.

Vojvodu od Edinburga, muža kraljice Elizabete II, koji je stigao avionom na neku važnu ceremoniju, pitao je predsednik odbora za doček kakav je bio let.
- Recite mi, gospodine, da li ste vi ikada leteli? – odgovorio je vojvoda pitanjem.
- Oh, razume se, Vaše Kraljevsko Visočanstvo. Veoma često.
- Pa, bilo je isto tako – završio je vojvoda konverzaciju.

Čuvenog švajcarskog zoologa i geologa Aleksandra Agasiza (1835-1910), profesora Univerziteta Kembridž u Masačusetsu, pozvali su da održi nekoliko predavanja u Njujorku. Profesor je odbio izgovorivši se, što je i bilo tačno, da je prezauzet. Misleći da je u pitanju honorar Njujorčani su mu se ponovo obratili ponudivši za tih nekoliko predavanja ogromnu sumu. Na njihovo neopisivo iznenađenje, Agasiz je po drugi put odbio rekavši: "Prosto naprosto nemam vremena da zarađujem pare".

Pred kraj drugog svetskog rata britanske snage pod komandom feldmaršala Montgomerija (1887-1976), ovenčan slavom zbog pobede nad Romelom kod El Alamejna u Severnoj Africi, i američke na čelu sa generalom Patonom (1885-1945) borile su se zajedno protiv Nemaca na tlu Francuske. Na žalost, između komandanata čiji je zadatak bio da tesno sarađuju došlo je do zle krvi i, posle jednog žučnog sastanka, Montgomeri je poslao Patonu sledeću poruku:
"Imam čast saopštiti vam samo dve stvari: prvo, držite se što dalje od mene; drugo, ostavite mi vaše gorivo."
Uskoro potom Amerikanci su postigli spektakularnu prednost nad neprijateljem daleko nadmašivši prodor Britanaca. General Paton je tada poslao Montgomeriju oficira s jednom jedinom kanticom benzina i usmenom porukom:
"General Paton vam zahvaljuje na saopštenju i toplo se nada da ste zadovoljni što se sada sa svojim momcima nalazi dovoljno daleko od vas. Šalje vam ovu kantu benzina, jedinu koje u datim okolnostima može da se liši, pošto vam je sigurno jasno da je njemu gorivo potrebnije nego vama."

[PZ #1652/1983]

Napoleon Bonaparta (1769-1821), francuski vojskovođa, državnik i car, na završnim ispitima u vojnoj akademiji, od 58 pitomaca bio je 42. u rangu

Ben Džonson (1572-1637), čuveni engleski dramski pisac, savremenik Šekspira, bio je dobar prijatelj sa biskupom Vilijamsom, pa je od njega zatražio da mu obezbedi grobnicu u Vestminsterskoj opatiji makar 60×60cm. Želja mu je ispunjena, ali pošto je grobnica bila tačno onolika koliku je tražio, sahranjen je u stojećem stavu jer za položen sanduk nije bilo mesta.

Čarli Čaplin (1889-1977), slavni engleski glumac učestvovao je u Monte Karlu u takmičenju na kojem je trebalo nositi maksu i odeću što sličniju onoj Čarli Čaplina s filmova. Zauzeo je tek treće mesto!

Šarl de Gol (1890-1971), francuski general, državnik i predsednik Republike, jednom je u trenutku razočaranja uzviknuo: "Kako se može vladati narodom koji ima 350 vrsta sireva?!"

Marlon Brando, čuveni američki filmski glumac, bio je u detinjstvu užasno nemiran. dok ga je njegova starija sestra Džoslin vodila u obdanište, stalno joj je bežao, pa je najzad morala da ga vezuje uzicom i tako vodi ulicom.

Dvajt Ajzenhauer (1890-1969), general i predsednik SAD bio je u čuvenoj vojnoj akademiji Vest Point kažnjen zbog "suviše ludog plesanja".

Bendžamin Frenklin (1706-1790), američki naučnik, pisac i državnik predlagao je da se umesto orla u grb SAD ucrta ćuran u znak zahvalnosti prema ovoj "ptici" koja je spasla prve doseljenike u Novi svet jedne hladne i gladne zime.

Hoze Greko, jedan od najslavnijih igrača flamenka svih vremena, rođen je u Italiji, a odrastao u Njujorškom kvartu Bruklinu.

[PZ #1672/1984]

_________________

ı¤¤¤¤¤¤¤¤ı••••••••••••ı
 
coco_bill
Zli carobnjak-lingvista
Zli carobnjak-lingvista



Godine: 44

Datum registracije: 22 Mar 2006
Poruke: 33433
Mesto: Novi Sad

serbia.gif
PorukaPostavljena: Sre Dec 31, 2008 10:08 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Tokom 96 godina dugog života večitog neženje, Uroš Predić je živopisao više od 1000 ikona za brojne crkve, manastire i viđenije kuće, slikao istorijske i poučne kompozicije ("Vesela braća, žalosna im majka"), monarhe, đenerale, mitropolite i episkope, državnike, umetnike i naučnike, ali po narudžbini i mnoge nekrunisane glave.
Nakon višekratnog poziranja, kad je došla da preuzme svoj portret, jedna prestonička dama mu prebaci:
- Morate priznati, gospodine Prediću, da niste uspeli baš dobro da me date na platnu.
- A šta se tu može, draga gospođo, ako ni sama priroda nije u tome najbolje uspela – odbrusi joj maestro proslavljen po svom municioznom realizmu.

Mada je stekao jednu od najpoznatijih latifundija u Habsburškoj monarhiji, decenijama "hranilac carevine" Lazar Dunđerski nije odustajao kada bi rešio da je proširi nečijim imanjem, najčešće bankrotiranih plemića. Zato je i samo njegovo prisustvo na licitacijama izazivalo depresiju među zainteresovanim kupcima, koji su znali da se sa njim ne mogu nadmetati.
Putujući negde poslom jednom se zatekao u Temišvaru, odseo u hotelu i seo u ugao restorana da večera. S drugog kraja sale primetila ga je grupa trgovaca, namernih da sutra kupe jednu poveliku šumu. Nakon kratkog došaptavanja, poslali su svog predstavnika:
- Gospon-Lazo, mi smo se dogovorili. Evo 250.000 kruna, da odustanete.
- Ne – odbrusi on.
- Evo, 400.000. Dobro, dobro, dajemo 500.000. Potpišite ugovor, evo ovde.
Pristade Dunđerski, potpisa papire, primi čekove, pa najzad upita licitante, obradovane što su se otarasili neprijatne konkurencije:
- A šta se to, zapravo, prodaje?

Izvesno kompetentni Veljko Petrović je smatrao vrhom srpskog romantizma opus Novaka Radonića, umetnika rodom iz Mola, ali je on, kako bi preživio, često morao da radi naručene portrete. Dok je dovršavao sliku novosadskog advokata Koste Nikolića Baše, dadilja je u sobu uvela domaćinovog jedva dvogodišnjeg sina. Mališan pruži ruku ka štafelaju i poče gukati:
- Tata, tata!
- E, sad cela akademija može reći da slika ne valja, ali ovo dete sigurno zna više od njih – ponosan je bio Radonić.

Mada uglavnom blage naravi i uvek odan prijateljima, znao je Zmaj Jova i da bude prema njima zajedljiv i surovo se našali.
Tada Novosađanin Danilo Medaković imao je neobično lepu ćerku Ljubicu, u koju su, pored ostalih obožavalaca, bili ludo zaljubljeni Mihailo Polit Desančić i Laza Kostić. Ona se, međutim, opredelila za Ćiru Milekića, kasnije gradonačelnika Sremske Mitrovice. Venčanje je bilo zakazano u Pešti, gde je tada Zmaj Jova bio lekar i upravnik Tekelijanuma.
Na dan svadbe poslao je u Novi Sad telegram Politu: "Danas se Ljubica venčala. Mišo, teši Lazu!"
A Kostiću: "Danas se Ljubica venčala. Lazo, teši Mišu".

Dok je radio kao mlad lekar u Beču, Jovan Jovanović Zmaj je višenedeljni letnji odmor provodio u jednom selu nedaleko od Habsburške prestonice. Međutim, dočekalo ga je neprijatno iznenađenje: pored njegovog iznajmljenog stana svakog jutra, već u zoru, prolazio je govedar i kao besan duvao rog, a Zmaj nije baš bio ranoranilac. Zato je zamolio svoju domaćicu:
- Kad se večeras govedar bude vraćao sa paše, dovedi ga kod mene da porazgovaramo.
Uveče se s njim dogovorio:
- Znaš, ja volim da se rano dižem i uživam u svežem jutru. Zato ću ti davati svakog jutra po dva seksera ako budeš duvao pred mojom kućom i budio me.
Obradovao se govedar neplaniranoj zaradi i ujutro počeo duvati da se do Alpa čulo. Sutra je takođe dobio dva seksera, a zatim treći i četvrti dan, ali kad se petog dana pojavio gazdarica ga je sa vrata otpratila bez očekivane "nadnice". Silno se on razljutio:
- Tako dakle! Hoće gospodin da mu sviram besplatno! E, pa neću!
Uglavnom, od sutra je prolazio ulicama na sasvim drugom kraju sela.

Pre nego što je u zrelim godinama nervno obolela i sva se okrenula patriotskim zanosima, Vrdnička vila, pesnikinja Milica Stojadinović Srpkinja, bila je ludo zaljubljena u književnika Ljubomira Nenadovića i često ga nežno pominjala u svom dnevniku, štampanom kasnije pod naslovom "U Fruškoj Gori".
Želju da se za njega uda poverila je jednoj gospođi, prilično uticajnoj u beogradskim otmenim krugovima. Prihvati se ona provodadžisanja, pa krenula da Nenadoviću predočava potencijalno savršen brak:
- Kakav biste samo bili krasan par: vi pametni, ona pametna.
- Ali, gospođo, gde ste videli da su dvoje pametnih kuću okućili? To ne biva: jedno, ipak, treba da je malo onako – jedva se odbranio nesuđeni mladoženja.
I zaista, on se do kraja života nije ženio, a Milica je ostala neudata.

Do zrelih godina samac, navikao je bio Jovan Sterija Popović da bez supruge, obično putem ka manastiru Mesić, ide u duge šetnje, stižući i do sela u vršačkom ataru. Jednom prilikom je zastao pred nekom paorskom kućom, čije je prostrano dvorište bilo skroz zaraslo u korov i šipražje. Zato ne izdrža da gazdi, već dobrano zašlom u godine, koji je sedeo i pućkao lulu na pragu svog doma, onako pedagoški dobaci:
- Ta, kakvu bi sve korist mogla čitava ova kuća imati, da su ljudi vredniji, pa sejali razni zeleniš, a ovako od silne zemlje baš nikakve hasne nemaju.
- Možda je i tako, gospodine. – nije se starac dao zbuniti – Ali kad bi posekli sav ovaj korov, onda bi kobac video naše piliće, koji se ne bi imali gde sakriti, pa onda zbogom pečenje.
- Badava priče kad ume Srbin svoju lenjost braniti – bio je Sterija razočaran epilogom svoje prosvetiteljske misije.

Od kada je mitropolit poslao vladiku budimskog da stoluje Eparhijom bačkom, Platon Atanacković je na ručak u svom dvoru pozivao učen i viđen novosadski svet, ali koji je morao biti spreman na šale i smicalice, kakve se baš i ne očekuju od arhijereja. Tako jednom upita svoje goste:
- Kako želite da vas danas ugostim: "svinjski" ili "volujski"?
- Neka bude volja tvoja, Preosvećeni – odgovoriše mu oni u glas.
- Neću ja da odlučujem, nego vi birajte.
Okupljenima se učini kako je prikladnije da se odluče za volujsku varijantu, ali im negde oko pola obroka počeše zalogaji da zastaju. Na jelovniku su bile masne špecije, kojima ni imena nisu znali, ali ni kapi vina. Kasno su se gosti setili da volovi ne piju dok jedu. Jedan se, ipak, ohrabri pa zavapi:
- Sveti Vladiko, ja mislim da je krajnje vreme da pređemo na "svinjsku" trpezu.
Naime, svinje, kao i ljudi, da ne dangube, istovremeno i piju i jedu.

Da Pavle Simić nije u karijeri uradio ništa drugo osim velike kompozicije "Majska skupština", na kojoj je ovekovečio učesnika proglašenja Vojvodstva Srpskog 1848, ostao bi najpopularniji slikar prečanskog klasicizma. Jer, nije bilo nijedne, malo bolje stojeće rodoljubive kuće, koja na zidu gostinjske sobe nije držala, kraj slavske ikone, litografiju ovog dela.
Gde god se zatekao, svi su ga hvalili, ali se u jednoj prilici u njegovom društvu našao i jedan ogorčeni, tek svršeni bogoslov.
- Eto, i ja sam bio na toj skupštini u Sremskim Karlovcima, ali na slici ne mogu sebe nigde da nađem.
- A gde ste otprilike stajali? – upita ga Simić.
- Baš iza ovog plećatog gospodina.
- Onda se ne brinite, i na slici ste iza njegovih leđa, samo što se ne vidite – umiri ga "akademičeski maler", koji je za razliku od ovog "slučajnog prolaznika", bio zvanični delegat znamenitog narodno-crkvenog skupa.

Svakoga je jutra Laza Kostić praktikovao u njegovo doba popularnu "švedsku gimnastiku" sa gvozednim đuladima i trčBiiiiP po periferiji Novog Sada, a onda obilan fruštuk u iznajmljenom samačkom stanu. Jednom je taman, pored ostalog, izneo na sto i dobro sušenu šarenu slaninu, kad mu navrati kum.
- Ajde, kume, prihati se i ti malo!
- Ne mogu, već sam kod kuće jeo, samo ću malo čalabrcnuti.
Međutim, uze kum jedno parče, pa drugo, treće i još odseče dobru komadešku, pa Lazi ne ostade puno, koji ne izdrži da mu ne prebaci:
- Slušaj, kume. Odsad ćeš ti kod svoje žene čalabrcnuti, a k meni dođi da jedeš.

Jednom se, mada nevoljno, u delegaciji predavača niške gimnazije, koja je bila na prijemu kod kralja Milana, našao i Stevan Sremac. Kad je na njega došao red, on se predstavi i reče svoj profesorski status.
- Vi ste iz Srema – zapita ga monarh.
- Ne, ja sam iz Sente, grada u Bačkoj, veličanstvo – odgovori mu Sremac.
- A radite u Nišu?
- Da.
- Dakle, Sremac iz Bačke, a predaje u Nišu. Ništa ja tu više ne razumem od kad Srba ima sa svih strana – mrzovoljno zaključi kralj ovaj kurtoazni dijalog.

Dojadila Đuri Jakšiću stalna oskudica u Beogradu, pa rešio da se vrati u Novi Sad, znajući da, bar za početak, može računati na svog proverenog mecenu i prijatelja Đoku Popovića – Daničara. Kako bi prešao granicu morao je otići po objavu u policiju. Tamo nalete na upravnika varoši, koji ga je poznavao, ali službeno i nadmeno upita:
- Kako se zoveš?
- Đura Jakšić.
- A šta si ti?
- Književnik.
- Ne pitam te to, nego koje ti je zanimanje.
- Drugog nemam, osim književničkog.
Pozva upravnik praktikanta i naredi mu da Jakšiću napiše objavu, ali ne naplati uobičajene takse.
- Po policijskoj uredbi skitnice, Cigani, muzikanti i druga lica bez zanimanja dobijaju objavu besplatno.

Pozvao knez Miloš Obrenović Jovana Hadžića, u književnom svetu poznatijeg kao Miloš Svetić, da za dobre pare napiše Građanski zakon Knjaževine Srbije. Međuim, preduzimljivi Novosađanin je pokušao da nešto zaradi i trgovačkim poslovima, pa je knezu, u tada prestoni Kragujevac, poslao naširoko i kićeno pisanu ponudu da kupi čitavo stado ovaca i ovnova sa jednog od imanja Hadžićeve familije, prikazavši to kao izuzetno isplativu transakciju. Kako učeni Prečanin još nije završio posao zbog kojeg je uopšte pozvan, Miloš ga najljubaznije odbi, a svojoj sviti reče:
- Činiš 'voliko, čudan je čovek ovaj Hadžić. Muzli su nas i šišali stotinama godina, a on misli da je još i za njega ostalo. E, pa ono što jeste, bojim se da mu neće goditi.

Za svoje vreme prilično obrazovan, "intelektualac opšteg smera", Vasilije Lazić iz sremačkog sela Susek, ostao je u srpskoj istoriji upamćen, pre svega, kao ljuti protivnik Vukovih jezičkih reformi, koga je, međutim, posle polemika u dva navrata, Đura Daničić zanavek ućutkao.
Kada se preselio u Beograd, njegov zemljak, mitropolit Petar Jovanović, rodom iz Iloka, zaposlio ga je kao sekretara Konzistorije. Mada nije stanovao daleko, do kancelarije se vozio taljigama, a onima koji su se čudili zašto je uvek leđima okrenut kočijašu, objasnio je:
- Pa, Srbin sam! A gde ste to videli da Srbin gleda u budućnost i ono što će biti? Mi pričamo samo o prošlosti, pa i ja gledam kuda sam prošao.

Izvor: Dnevnik

_________________

ı¤¤¤¤¤¤¤¤ı••••••••••••ı
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Pon Mar 15, 2010 10:26 pm    Naslov poruke: Ma, šta kažeš?! Na vrh strane Na dno strane

***

Tvrdi se da je poznati glumac Ričard Barton u nekoj prilici sreo jednog prijatelja iz djetinjstva i pošto su se uzajamno izgrlili i izljubili, ovaj ga upita:
- Sjećaš se, Ričarde, prije dvadeset godina u Velsu, kada smo bili mladi, neprestano si se hvalio da ćeš postati poznati filmski glumac?
- Da - potvrdi Barton nostalgično - sjećam se.
- Pa - nastavi njegov prijatelj - šta si, u stvari, sada po zanimanju?

***
Poznati francuski glumac Fernandel oprobao je mnogo zanimanja prije nego se konačno posvetio filmu. Između ostalog, bio je i knjigovođa.
- Zar vam taj posao nije bio suviše monoton? - upia ga neko jednom prilikom.
- Oh!Ne - nasmija se poznati glumac - ja nikada pri sabiranju nisam dobijao iste rezultate!

***
Čuveni pisac Bernard Šo neprestano je hvalioo svoje drame kao remek djela. Jedan od njegovih prijatelja prebaci mu jednog dana da je ipak napisao komad koji je bio izviždan u Berlinu, Londonu, Njujorku i Rimu...
- Da - priznade Šo - ali koji pisac se može pohvaliti svjetskim neuspjehom?!

***
Na jednoj večeri kojoj je prisustvovao poznati kompozitor Rosini, zamoliše neku mladu pjevačicu da otpjeva partiju iz jedne njegove opere.
- Ah!Maestro - reče ona uzbuđeno - kako se bojim!
- A tek ja! - uzvrati Rosini.

***
Luj XIII na samrtnoj postelji, zatraži da mu dovedu šestogodišnjeg prestolonasljednika. S mukom ga izdiže do sebe i upita:
- Kako s zoveš?
Na to momčić odgovori:
- Luj XIV

***
Izigravajući veliku strast, čuveni komičar Gručo Marks obrati se jednoj ženi:
- Vidio sam mnogo strašnih žena, ali vi tučete sve rekorde! Ja, koji ne zaboravljam ni jedno lice, pitam se kako ću zapamtiti vaše! Sve me podsjeća na vas: sto, stolica, kamion, kanta... sve me podsjeća na vas , sem vas same!

***
Poznati slikar Salvador Dali izjavio je na jednom prijemu:
- Između ludaka i mene jedina je razlika u tome što ja nisam lud!

***
Poznati komičar Alberto Sordiušao je u jednu rimsku kafanu, zatražio čašu vode i pošto je ispio, uputio se prema vratima.
- Šta? - začudi se gazda. - Ušli ste, popili čašu vode i izlazite tek tako?
- A šta bi vi to htjeli...da posrćem?

***
Profesor Paster Valeri-Radi, član francuske Akademije nauka, pred kojim se povela riječ o kompleksima, ispričao je ovu profesionalnu uspomenu:
- Meni je jednog dana došla na konsultaciju djevojka koja mi se obratila slijedećim riječima: "Doktore, recite mi šta da radim? Zaljubljena sam u svog oca, ali on je već oženjen."

***
Na povratku sa putovanja po Sjedinjenim Državama, Čerčila su upitali šta misli o toj zemlji. Bivši britanski premijer reče sa osmjehom:
- Divna je to zemlja! To je jedna od rijetkih zemalja u kojoj vlada tolika sloboda da ljudi mogu činiti sve što se dopada njihovim ženama!

***
Francuski humorista Rože Ferdinan, koji je prilično nagluv, poznat je po tome što pravi viceve na sopstveni račun. Jednoga dana dok su sjedili za stolom na nekoj proslavi on reče nešto i svi prisutni prsnuše u smijeh. Praveći novi vic na račun svog sluha, on se naže dami koja je sjedila kraj njega i upita je:
- Šta sam to rekao?

***
Svojevremeno najbogatiji čovjek na svijetu, Pol Geti, odlučno je bio protiv mišljenja da novac čini čovjeka srećnim:
- Novac ne znači sreću! Eto, mislite li vi, na primjer, da je jedan čovjek koji ima 850 miliona funti sterlinga zaista srećniji od čovjeka koji ima samo 800 miliona?

***
Žan Gaben, kome su u jednom otmjenom restoranu na Jelisejskim poljima porciju piletine zaračunali 70 franaka, ovako je to prokomentarisao:
- Zaista je pravi zločin ispeći pile koje toliko vrijedi!

***
Marsel Granše, nekadašnji oredsjednik Akademije Rable i, privatno veliki gurman, pozvan je od jednog prijatelja na večeru. Pošto je pogledao u kalendar, on mu odgovori:
- Vidite...u ponedeljak večeram kod Diponovih, u četvrtak će mi biti muka... Da li bi vam odgovaralo u petak?

***
Čuvenom naučniku Žolio Kiriu prijavio se mladić sa pretenzijama da mu bude asistent. Profesor Kiri je naravno, morao da ispita kandidata, koji je nešto prije toga doktorirao na Sorboni.
- Recite mi - upita ga Žolio Kiri - šta znate o nuklearnoj nauci?
- Sve - odgovori kandidat bez kompleksa.
- Sve? - nasmiješi se slavni naučnik. - To nije dovoljno.

***
Ako je vjerovati ljekarima, centri za tremu, onaj strah koji umjetnici na primjer, osjećaju pred izlazak na scenu, smješteni su u nogama. Kada je to čuo, čuveni francuski komičar Rejmon Devos je uzviknuo:
- Kakva trema! Ja ne znam šta je to. Jedino mi nije jasno zbog čega pred svaki nastup, makar i usljed ljeta, moram da obujem debele vunene čarape, jer mi se noge uvijek smrznu!

***
Dr Andre Subiran je iznio svoje mišljenje o seksu:
- Jurenje za ženama može upropastiti vaše zdravlje...zavisno, naravno, od toga koliko njih uhvatite...

***
Pipajući puls svog ozbiljno bolesnog prijatelja, Mark Tven pogleda na sat i reče:
- Ili je ovaj čovjek umro, ili moj sat stoji!

***
Tristan Bernar stretne jednog dana na stepeništu kuće nosača koji je teglio na leđima ogroman zidni sat.
- Dobro, prijatelju - reče slavni pisac, lupnuvši ga po ramenu - zar vi ne možete da nosite ručni sat kao sav ostali svijet?


***

Vinston Čerčil je jednom prilikom putovao vozom od Londona do Lestera. Na jednoj od usputnih stanica voz se malo duže zadržao, pa se Čerčil obratio kondukteru:
- Može li malo da se požuri?Ja sam premijer - Vinston Čerčil...
- Taman da ste sin šefa stanice, pa vam ništa ne bi vrijedilo - odgovori ovaj, sliježući ramenima.

***
Jedno pismo francuskog humoriste Alfonsa Alea:
-Poštovani gospodine, oprostićete mi što nisam odgovorio na vaše hitno pismo od prošle godine. Kada mi ga je poštar donio, nalazio sam se u kupatilu...

***
Čuveni komičar Fernandel, sjedeći u autobusu, obratio se starijoj dami koja je stajala kraj njega:
-Rado bih vam ustupio svoje mjesto, ali već je zauzeto...

***
Oskar Vajld dretne poznanicu koju nije vidio nekih petnaest godina:
- draga gospođo - reče on - molim vas da mi oprostite! Nisam vas odmah prepoznao. Vjerovatno stoga što sam se mnogo promijenio!

***
Markiz od Montespana pozva jednog dana sve svoje prijatelje, kurtizane i poslugu da se okupe udno stepeništa njegovog ogromnog zamka. Kada su svi pozvani pristigli, na balkonu se pojavi markiz, umorna izgleda, raščupane perike, očiju podbuhlih od nespavanja i doviknu im:
- Svi ste vi rogonje, gospodo! Sad sam baš vodio ljubav sa svojom ženom!

***
General Ajnzehauer je neobično volio letenje avionom i o tome je uvijek pričao sa velikim oduševljenjem:
- Ne možeš zamisliti kako to izgleda kada avionom uletiš u oblake! - reče on jednom prilikom svom prijatelju.
- Sigurno nije strašnije nego kada kolima uletiš u drvo! - uzvrati ovaj mirno.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Smehotresno odeljenje ~ -> ~ Čitanje i smejanje ~ -> Anegdote Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana 1, 2, 3, 4  sledeća
Strana 1 od 4

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2018. godine - Venčanja, svadbe - Proslave - TipoTravel - Kuda večeras - Anwalt - legal -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon