Pavle A. Rovinski: Crnom Gorom

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

PAVLE A. ROVINSKI: CRNOM GOROM

Putopisi ruskog naučnika Pavla Apolonoviča Rovinskog omogućavaju nam da i danas stvorimo žive slike crnogorskih prilika i načina života s kraja 19. vijeka; esej je objavljen 1893. godine

Djelo koje ne gubi sjaj

UVODNA RIJEČ:
Povod za bavljenje Pavlom Apolonovičem Rovinskim nije godišnjica njegovog rođenja niti pak smrti. Nije to ni 130-ogodišnjica od momenta kada se 1879. obreo u Crnoj Gori da bi u narednih 27 godina u njoj skoro neprekidno boravio. Zapravo nije nam neophodan neki posebni razlog da bismo se bavili ovim ruskim naučnikom, ovdje od milja zvanim Pavle Rus, koji je uzduž i poprijeko prepješačio našu zemlju i zavirio u svaki njen kutak, oslušnuo njeno najdublje bilo, životni ritam i njenu običajnost. Čemu posebni razlozi za djelo čovjeka koji je svojim naučnim radom hiljadu puta zadužio Crnu Goru i postao dio njenog bića, koji je Crnu Goru takoreći predočio sebi samoj i učinio je svjesnijom sopstvenog bića?
Koliko je samo dragocjenih životnih detalja od zaborava sačuvano u tekstovima Pavela Rovinskog? Poput onog iz „Zapisa iz ratnog života Crne Gore“ kada opisuje tri Crnogorke različitih dobi koje nakon odlaska muškaraca u borbu na život i smrt ostaju same u gluvoj noći sa svojim golemim jadom i neizvjesnošću. A takvih psiholoških portretisanja i nijansiranja ima vrlo malo u zapisima nastalim u doba u kome je još trajala ogorčena borba za slobodu i opstanak. Ono čega na drugoj strani ima napretek su epski opisi u kojima je crnogorski život uzdignut i upodobljen mitskoj dimenzii, koji skoro po pravilu potiskuju ili potpuno prikrivaju sliku one ljudske, „obične“ Crne Gore u kojoj postoje i „obične“ emocije, poput ljubavi, straha i neizvjesnosti. Stoga se rado obraćamo Rovinskom jer u njegovim djelima, pored ostalog, nalazimo i usputne detalje koji nam pomažu da bolje razumijemo običnog crnogorskog čovjeka i crnogorsku svakodnevicu.
Ovoga puta donosimo izvode iz eseja „Crnom Gorom” objavljenog 1893. godine u književnom dodatku časopisa „Oktjabr”. U njemu su opisane prilike i dogodovštine s kraja devete decenije 19. vijeka. Ali prije nego se prepustimo tekstu, par podataka o Rovinskom.
Ovaj svjetski putnik rodio se 26. 2. 1831. u selu Gusevka u Saratovskoj guberniji. Studirao je slavistiku a za izvanredan uspjeh na studijama dodijeljena mu je zlatna medalja. Nakon završetka studija zadržan je na katedri ruske slavistike. Nakon kratkog vremena okončao je i postdiplomske studije i krajem 1857. godine dobio titulu magistra. Odmah iza toga prijavio je doktorsku disertaciju “Drevni period ruskog jezika” (titula doktora slovenske filozofije dodijeljena mu je na Kazanskom univerzitetu 1904. godine).
Postavivši sebi za cilj kompleksno izučavanje narodnog života, jezika, književnosti i svih drugih duhovnih dostignuća južnoslovenskih naroda, Rovinski je 1862. godine sačinio svoj “Plan putovanja po slovenskim zemljama” i tako putujući i pišući prvo stigao u Srbiju 1868. godine kao dopisnik Santpetersburških novosti, novina koje je izdavala Ruska akademija nauka.

Kobna vijest o padu Crne Gore

Rovinski je obilazio gradove i sela, pisao reportaže, upoznavao znamenite kulturne i političke radnike. Nakon niza putovanja, ekspedicija i raznoraznih avantura doživljenih po Sibiru, Kini i širom Azije, Pavle Rovinski se 1879. godine obreo i u našoj zemlji, gdje je kako smo rekli, sa povremenim prekidima boravio skoro tri decenije. Tokom tog boravka aktivno je učestvovao u kulturno-prosvjetnom i javnom životu Crnogoraca, u organizaciji proslave 400-godišnjice Crnojevića štamparije, bio je inicijator podizanja Zetskog doma, naše najstarije pozorišne kuće, te saradnik i član redakcija crnogorskih časopisa. Ali njegov najdragocjeniji angažman bio je u okviru naučnoistraživačkog rada u Crnoj Gori gdje je proučavao crnogorsku geografiju, arheologiju, književnost, botaniku i folklor. Rezultat svega toga su brojne studije, rasprave i članci o Crnoj Gori, koje je osim na našem objavljivao i na ruskom jeziku. Najznačajnija djela o našoj zemlji su “Zapisi o Crnoj Gori”, “Studije o Crnoj Gori”, “Odnosi između Crne Gore i Rusije za vrijeme vladika”, “Petar Drugi Petrović Njegoš” i četvorotomna knjiga “Crna Gora u njenoj prošlosti i sadašnjosti” za koju je gotovo tri decenije sakupljao građu i u kojoj je dao detaljnu i svestranu sliku Crne Gore.
Na kraju ovog uvodnika podsjećamo da je Rovinski Crnu Goru smatrao svojom drugom domovinom. Umro je 15. januara 1916. Možda je tome presudno doprinijela vijest o padu Crne Gore pod austrougarsku okupaciju.

IZVODI IZ ESEJA PAVLA ROVINSKOG “CRNOM GOROM” (OBJAVLJENO 1893):

(…) Kada se srijeću tamo gdje zarađuju, Crnogorci i Primorci se osjećaju kao jedno, pomažu jedan drugome i grupišu se u zajednička udruženja. Tako nastavljaju veze, u kojima se osjećaju kao u svom mjestu. Boka je uvijek živjela od trgovine sa Crnom Gorom i Hercegovinom, odakle je jedino dobijala meso, mlječne proizvode, krompir, drva i sl. Nikome se osim Hercegovcu ili Crnogorcu ništa nije moglo prodati, ali ni kupiti osim od njih. U posljednje vrijeme Austrija čini različite prepreke u trgovačkim odnosima između Boke i Crne Gore, tako da nanosi veliku štetu posebno Boki, a Crnoj Gori ometa da traži druga tržišta i druge trgovačke veze za prodaju njenih proizvoda. Rukovodeći se jedino političkim pobudama, austrijska vlada na taj način, s jedne strane, pojačava prirodne nacionalne težnje cijelog bokeljskog stanovništva, a, s druge - politici žrtvuje i njegovo materijalno stanje, koje se, poslije moreplovstva, oslanja jedino na trgovinu sa susjedima. I šta austrijska država postiže time? Narodnu mržnju, od čijeg straha je prinuđena da cijelo područje preobrati u vojnički logor, da svaki grad i mjesto natrpa kasarnama, a oko njih i nad njima da izgradi tvrđave. Zbog toga su između Boke i njene države odnosi vječito zategnuti. A s tim tvrđavama moglo bi da se desi isto što se desilo sa onima u Hercegovini.

Bujno zelenilo i sure stijene

Pošto se poslije čestih i dugih plovidbi nagledao svijeta, Bokelj se vraća kući s ubjeđenjem da nigdje u svijetu nema tako lijepog kutka kao što je njegova Boka. To bi se moglo nazvati patriotskim preuveličavanjem kada to isto ne bi potvrđivali i strani putopisci. I zaista, teško je zamisliti na tako malom prostoru toliku raznovrsnost slika koje pruža raskošna priroda, mekoća i nježnost opšteg kolorita, ali sa istovremenim siromaštvom, no i surovom velelepnošću pejzaža. Dolje vidite more, oživljeno neprekidnim kretanjem brodova raznih vrsta i veličina i okruženo takoreći neprekidnim nizom sela i gradića, kojim draperije pravi raznovrsno zelenilo. A gore - gole sure stijene, koje katkad sakrivaju svoje vrhove u oblacima ili prijeteći vise, kao da su svakog časa spremne da se strovale na sve što je ispod njih. Naći će se, naravno, u svijetu i upečatljiviji oblici, gdje su planine više i bogatije rastinjem, ali nigdje se ne mogu naći tako grupisani najizrazitiji kontrasti, kao da su namjerno uokvireni, da se oči ne bi zamarale u nepreglednosti prostranstva, nego da bi mogle uživati u detaljima koje im pruža slika. Kao da je namjerno učinjeno da se vidiku olakša, cio zaliv se dijeli na nekoliko djelova, od kojih svaki predstavlja posebnu i cjelovitu sliku. Uz to, svuda vidite život i, naporedo sa darovima prirode, uočava se i ljudski trud. Ako se udubite u posmatranje, na svakom koraku ćete otkriti i tragove istorijskog života naroda i pokoljenja, tj. vjekova koji se međusobno smjenjuju.
Posebno prijatan utisak na vas ostavlja Boka u momentu kada u nju ulazite sa otvorenog mora za vrijeme bure. Na zaokretu između Oštre ponte i ostrvceta Žanjice (tvrđava Mamula) srijeće vas užasan metež: kao da svirepo more namjerno za vama šalje prijeteće pjenušave talase, koji bijesno nadiru na brod, opkoljavajući ga sa svih strana. Ali, čim prođete tu liniju, talasanje ostaje za vama i čujete samo šum i tutnjavu zatalasanog mora, a ispred vas ujednačeno se osjećaju sitniji talasi, koje reže vaš brod i siječe tamnoplave talase sa srebrnastom pjenom, pokrivajući njihove oštre grebene čipkastom zavjesom. Na lijevoj strani, tako reći odmah pošto prođete Mamulu, uočavate Herceg-Novi, ili jednostavno Novi (Castel Nuovo), koji vas privlači svojim dražesnim izgledom. Na svom vrhu bijele se kamene kuće sa crvenim crijepovima, u grupama ili usamljene, i izgledaju još bjelje i svjetlije od zelenila koje ih okružuje, u koje se potpuno uklapaju. Čak i nad morem viseći zidovi koji okružuju grad, pocrnjeli i rastreseni od vremena i zemljotresa, gube svoj mračni izgled pod bogatim pokrovom vječito zelenog bršljana, koji se uspinje do njihovog samog vrha, spuštajući svoje rastresite djelove ka zemlji.

Pogodna klima ali i jeftinoća

A kakvu samo raskoš pokazuje raznovrsno rastinje! Naporedo sa piramidalnom topolom svoje grane je u vidu šatora raširio orah ili dežmekasta širolisna smokva. Guste šume maslina, sa njihovim uskim sivkastim listovima, kao na vrbi, smjenjuju se šumicama lovorike ili narandžinog i limunovog drveta, sa krupnim tamnozelenim, sivkastosjajnim listovima. Tamni, skoro crni kiparisi, poput minareta, uznose svoje tanane vrhove, držeći se nepokretno i kao namršteno, nad svijetlim okolnim zelenilom listopadnog drveća, koje se vječito ljulja i šumi svojim listovima. Kamenite izbočine nad gradom sve su pokrivene vinovom lozom. Tu ćete naći i palmu, koja govori o susjedstvu sa Afrikom, a šumice agave, sa ogromnim bodljikavim listovima pri korijenu i golim stablom, koja se završava u vidu kape, poput kišobrana - podsjeća na isto takve oblike kaktusa u Americi. Ima tu i kaktusa, nevisokih, koji su se, kao u drvoredima, zalijepili oko zidova. Oni daju dosta ukusne plodove, ali pri njihovom branju ubadaju vas njegove veoma tanke i oštre igle. Nešto podalje, dominirajući nad gradom i putem koji ide ka Dubrovniku, iz zelenila štrči nekakva kamena masa: to je tvrđava Spagnuolo (Španjola, prim. pr.), ili Gornji grad, izgrađena za vrijeme španske vladavine (u 16. stoljeću). Sa obje strane Novoga, na obali mora, nalaze se prelijepa mjestašca Topla i Meljine, u koje Novljani idu na svakodnevne šetnje. Na istom nivou sa njima je Manastir Savina, u koji se 15. avgusta skupljaju sva Boka, susjedni Hercegovci i nešto udaljeniji Crnogorci. Novi je najtoplije mjesto u Boki. To dolazi od njegovog položaja na južnim padinama hercegovačkih planina, koje ga zaklanjaju od hladnog sjevernog vjetra. Zato se ovdje zimska temperatura rijetko spušta ispod nule, a ljetne vrućine ublažava more, a uz njega i stalni sjeverozapadni vjetar (maestral). Tako pogodni klimatski uslovi i jevtinoća, zbog blizine Hercegovine i zbijenosti stanovništva, učinili su od Herceg-Novog mjesto u koje, se iz Boke i cijele okoline skupljaju ljudi i ljeti i zimi - da tu prožive, da iskoriste blagu klimu zimi i kupanje ljeti. Opština Novi se jače od drugih pridržava pravoslavlja, a kao i Risan, smatra se hercegovačkim područjem. Sa Crnom Gorom ih vežu zajednička tradicija i predanja. (…)
Na lijevoj strani od Novoga živopisno su duž obale razbacana sela Baošića i Bijela. Njihove bijele kućice (pokoja je, međutim, obojena sivo ili plavo) čine niz poput koralnih grebena. S jedne strane, one se kupaju u talasima mora, koji čas maze njihova podnožja, čas ih srdito mlate i iskaču na stepenice malih pristaništa, izgrađenih ispred svake kuće za barke (mandre). S druge strane ih skrivaju neprekidni redovi zelenih voćaka i vinograda. Taj bazen se završava uskim moreuzom koji se naziva Verige (le Catene), gdje je nekada postojao metalni lanac, kako bi se omelo neprijateljskoj floti da uđe dublje u zaliv (to su činili i 1859. godine).

Sačuvani grčki i rimski natpisi

Sada su tu na obali izgrađene dvije tvrđave, iz kojih u svakom momentu mogu opaliti u more porinuti torpeda. Mjesto je ovdje tako usko da ako u Kamenarima zakukuriče pijetao, istog momenta mu odgovara kukurikanje pijetlova na obali u selu Lepetane. Kada se prođu Verige, ulazi se među planine, takoreći u njihova njedra. Te planine su najviše u cijelom lancu koji ide duž Dalmacije, među kojima se na austrijskoj strani ističe Orjen (6.223 futa), a na crnogorskoj Lovćen (sa Štirovnikom, visokim 5.742 f.), gdje su se smjestile Krivošije i Crna Gora, koje su uvijek predstavljale najtvrđi bedem prema Turcima.(...)Pravo pred nama se nalazi gradić Perast, nekada gnijezdo slavnih moreplovaca i sklonište uskoka i morskih pirata, sada napola opustio. Okružen golim kamenim brdima, on se, sa omanjim maslinovim šumicama, jedva prilijepio za strme planinske padine i kao da je svakog minuta spreman da se spusti u more. Nekada je tu bila nautička škola, i u njoj se obučavalo pomorskim vještinama 12 ruskih mladića (17 bojara, prim. prev.) koje je poslao Petar Veliki, pod rukovodstvom poznatog tamošnjeg učitelja Madžarevića (Marka Martinovića, prim. prev.). U gradskoj vijećnici nalazi se slika na kojoj se oni vide kako sjede za stolom i pažljivo slušaju riječi svoga učitelja. U vijećnici, na prednjem zidu, zapisan je slavni podvig Peraštana, koji su jedanput herojski odbili napad jake turske vojske. Tu i tamo srijeću se nadgrobne ploče sa grčkim i rimskim natpisima. Očigledno je da je to mjesto nekada imalo poseban značaj na ovom području. Iznad grada priljubljena je tvrđava Santa Crae, slična manastiru, okružena stijenama, a od nje ide putić na Stapek, gdje se takođe nalazi tvrđava, jedna iz guste mreže tvrđava u Krivošijama. Ispred samog Perasta nalaze se dva ostrvceta - Svetog Đorđa i Bogorodice, - drugačije Scoglio dello Scarpello i Maria dello Scarpello (Gospa od Škrpjela - prev.). Tu se 15. avgusta (po novom kalendaru) svake godine održava veliki narodni sabor, na kojemu učestvuje sva Boka, prvenstveno katolička. Ikona Bogomatere nalazi se u oltaru i sva je okovana u srebro i prekrivena je različitim poklonima. Uz to, prilozi i pokloni se čuvaju u vitrinama, a među njima su i ruske medalje iz vremena Petra Velikoga, koje su donijeli ruski mornari. Jedna od prostorija u objektu uz crkvu sva je prekrivena slikama koje pokazuju spasavanje različitih brodova koje se pripisuje toj čudotvornoj ikoni. O njoj postoji cijela legenda prema kojoj je ikona donesena sa ostrva Negroponto 1452. godine. Perast leži u podnožju uzvišenja Ilijino brdo (Casson 2.783 f.) koje ovdje zalazi u more i dijeli ga na dva zaliva - Risanski, na čijem sjevernom uglu leži gradić Risan, i Kotorski, s gradom Kotorom na samom njegovom južnom uglu.

Puste palate pred propašću

Risan je čisto pravoslavna oština sa hercegovačkim stanovništvom, vrlo postojanim i preduzimljivim. Od toga grada ide put preko Krivošija prema Grahovu i Nikšiću, s kojim Risan obavlja najveći dio svojih trgovačkih poslova. Lijevo od Risna, u dubokom uglu, između stijena i šume od lovorika, uvuklo se selo Morinj, iznad kojega se zimi i uopšte u kišovitim sezonama stropoštava bučni vodopad Sopot, a na putu ka Perastu, na dovoljno komunikativnom prostoru nalazi se pravoslavni manastir Banja. Na obali suprotno od Perasta nalazi se selo Stoliv, koje se sastoji iz dva dijela, gornjeg i donjeg, u sjenci koštanove šume, koja donosi i jedan od prihoda stanovništvu. Dalje je Prčanj (Percagno), gradić koji se protegao obalom, koji je u trgovini suparnik Kotoru, što je posljednje vrijeme oživjela, ali, kao i u drugim bokeljskim gradovima, u periodu je opadanja. Tu se nalazi trobrodna kuća u kojoj su, po predanju, živjele tri sestre. Zbog čega se i naziva Tre sorelle. S njima se završilo postojanje njihove porodice, a sada u kući žive nekakva natprirodna bića - samovile. Na kraju tog zaliva, na istoj strani, nalazi se i mjestašce Muo, stanište ribara i lađara, i istovremeno sklonište Kotorana od ljetnjih vrućina, jer se ovdje oko četiri sata poslije podne i usred ljeta sunce već sakriva za brdima: to je greben Vrmac (2.450 f.), koji se pruža kao klanac duž morske obale. Idući prema istoku (zapadu – prim. prev.) ka Orjenu, od kojega ga odvajaju Verige. Na njegovom vrhu je ranije postojala tvrđava, a i sada postoje nekakva posebna utvrđenja, koja se spolja ne vide dovoljno, jer su uglavnom ukopana u zemlju. Svojim uzvišenjem Vrmac formira poluostrvo koje odvaja kotorsku luku od tivatske, među kojima nema više od 5 km prave linije. Obala koja je na suprotnoj strani od opisane ali na istoj strani gdje je i Perast, sasvim je drugog karaktera. Tamo su se dva glavna sela - Donji Orahovac i Ljuta, zbila kao u kakvom rovu, i nad njima su brda sa skoro vertikalnim hridinama. (...)
Nekada je Dobrota bila bogato stjecište moreplovaca, dok je sada zbir palata u kojima niko ne stanuje, koje su zatvorene i svake godine sve više propadaju: stanovnici tog sela razlikuju se od svih Bokelja svojim karakterom i moralnim pogledima: posebno su ponosni i drže se dostojanstveno, nijesu dovoljno međusobno komunikativni i njihove kuće su uglavnom izdvojene i, sjedeći pred kućama, vole da razgovaraju na odstojanju, više nego da se posjećuju. Žene žive takoreći u potpunoj izolovanosti i u kući u svemu ugađaj muževima. U odjeći prevladava crna boja. Dobrotu su više nego druga mjesta u Boki napadali Crnogorci, pa svaka kuća ima puškarnice.

Kotor pravi vojnički grad

Dali smo podatke samo o glavnim gradićima, selima i mjestima. Među njima se nalazi još dosta naselja koja imaju osobita imena i njima je ukrašena cijela obala mora, gdje god je moguće stvoriti uslove za život. I svi se oni završavaju Kotorom, koji se ugnijezdio u najudaljenijem uglu, i zalijepio se za malu površinu u podnožju stijena koje se nad njim uzvisuju. I tu, kao i u Novome, crni zidovi koji okružuju grad obrasli su bršljanom, a raširen po obali vrt sa cvjećarnicama uljepšava mračni izgled grada, koji se sastoji iz tijesnih krivudavih ulica sa visokim sivim zdanjima. U grad se može ući samo kroz troje vrata, koja stalno čuvaju vojnici tamošnjeg garnizona i carinici. Unutar grada i oko njega razmještene su kasarne i svuda vidite vojnike koji šetaju pojedinačno ili marširaju u vodovima. Tamo je sve vojničko: vojnička bašta, vojničko kupatilo, bolnica, muzika. Po cio dan se čuju ili vojnički signali koje uvježbavaju trubači, ili udari doboša. Riječju, to je vojnički grad. A kao dodatak, iznad grada je posebna tvrđava S. Giovanni. Ali kako je sve to malešno i ništavno - sve te građevine i ljudi među njima koji vrve kao mravi - u poređenju sa prijetećom veličanstvenošću planina koje vise nad njima, noseći u sebi pečat duboke zamišljenosti duhovno velikog čovjeka, za kojega sve to predstavlja sujetu nad sujetama! I kako je neobično u tim hridinama vidjeti u uniformi utegnute figure vojnika koji kao da se gegaju po kamenju u grubim bakandžama, koje nogama ne daju širok oslonac, i obazrivo podižu noge uz visoke stepenike, plašeći se da im se čakšire ne pocijepaju. A kakvo li je to upoređenje izgleda sa domorocem Bokeljem! Na njemu je bijeli gunj ili zlatom opšivena dolama sa razrezanim rukama, u širokim pantalonama, sličnim šalvarama, koje oslobađaju ne samo korak već omogućavaju i slobodno hodanje, sa dokoljenicama koje čvrsto stežu listove nogu i mišiće čine elastičnijim. U opancima Bokelj ne hoda, već skače s kamena na kamen, prosto kao da su mu pod miškama nevidljiva krila, a s vremena na vrijeme mu se iz snažnih grudi, sa zviždukom, čuje momački izdisaj. Taj tip ljudi, međutim, nestaje. Ne želeći da ostanu bez ranije slobode, jedni napuštaju, otadžbinu i zauvijek se preseljavaju u Ameriku, dok su se drugi preselili u rodnu im Crnu Goru. Jedni, pak, pokoravajući se sili, predaju se novom kulturnom talasu i, stajući u red drugih podanika Austrije, gube svoj originalni karakter i nacionalni tip. Ostavljamo, na kraju, Boku sa njenim ljepotama i preseljavamo se u planine, na visine Lovćena, čiji je jedan vrh oblika crnogorske kape i visi direktno nad Kotorom i cijelom Bokom, pokriven ponekad sa svake strane snijegom, kada je istovremeno dolje, ovdje u Boki - sve u punom cvatu, puno života, mirisa i udobnosti.

Ljekovita voda na Lovćenu

Lovćen - to je visoki plato primorskog grebena, sa nekoliko vrhova (Jezerski vrh - 5.349 futa, Štirovnik - 5.742 f.) i predstavlja posebnu planinu, tj. šumu i pasište sa ljetnjim naseobinama, koje se nazivaju katuni, a pripadaju jednom dijelu Katunske nahije, tj. njenim selima: Njeguši, sa zaseocima Mirac i Majstori, Cetinje, sa selima Bajice, Humci i Bjeloši. Zimi je Lovćen potpuno pust i nepristupačan zbog snijega, koji tu dostiže visinu i po nekoliko metara. Samo ljeti oživljavaju katuni. Za Staru Crnu Goru Lovćen predstavlja bedem protiv neprijatelja, pa ga zato crnogorski narod osobito uvažava. A od vremena kada su na Jezerskom vrhu sahranjeni posmrtni ostaci vladike Petra Drugog - narod na ovaj vrh gleda sa posebnim poštovanjem. (…)
Postojala su na njemu i stalna staništa, od kojih crkva Preobraženja, sa pomoćnim objektima, u obnovljenom izgledu postoji i sada, a nedaleko odatle vide se i ostaci građevine koja je po narodnom predanju bila manastir. Znači, nekada se tamo živjelo i zimi. Narod pretpostavlja da je u to vrijeme klima bila toplija, a napuštanje tih mjesta je vjerovatno uslijedilo prvenstveno zbog toga što se Primorje, odakle je jedino moguć pristup Lovćenu zimi, odvojilo od Zete.
Sredinu Lovćena čini široka uvala između dva vrha, i na jednom njenom kraju izbija jak izvor, stačući se u niz postavljenih korita koja se zovu Ivanova korita, po imenu Ivanbega Crnojevića koji ih je izgradio. Taj izvor je ovdje i najznačajnije bogatstvo, jer bez njega bi sve bilo mrtvo i suvo. I sada na tom istom Lovćenu, na mjestima udaljenim od Ivanovih korita, vodu dobijaju od snijega, koji se cijelo ljeto drži u dubokim škripovima i jamama. Uz to, ovom izvoru se pripisuju i ljekovita svojstva. Kažu da je 1832. godine, pijući vodu sa ovog izvora, potpuno ozdravio profesor univerziteta A. T. fon Rojc, koji je bolovao od katara grla u mjeri da nije mogao govoriti. Liječio se, ali bez ikakvog uspjeha, na različite načine, i putujući po Italiji, slučajno je došao u Crnu Goru i počeo da pije lovćensku vodu. Kroz četiri dana počeo je da govori bolje, da bi mu se za kratko vrijeme glas potpuno povratio. Međutim, ta je voda ipak mnogo hladna, zbog čega se mnogi koji piju prehlade, naročito ako se ugriju od napornog hodanja i u njoj utoljuju žeđ. Neki su čak od toga i umirali. Ali ako se i ne uzme u obzir ljekovitost ove vode, taj izvor uljepšava i podiže cijenu okolini, mjestu koje inače privlači i po mnogim drugim osobinama. Planinski vazduh, u kojemu nema nikakvih primjesa osim mirisa šume i trave, izvorska voda, svježe meso, mlijeko i sir, kojih je ovdje u izobilju - to prije svega krijepi i liječi čovjeka. A kakav li je odmor duši, posebno kada vam je dosadila gužva gradskih prostora, i vi tražite tišinu i osamljenost i želite da provedete sami sa sobom i za sebe!

Odmor u sjeni bukove šume

Za stanovnike Cetinja, kao i za njegove strane posjetioce, Lovćen predstavlja jedno od voljenih i interesantnih mjesta za ljetne ekskurzije. On je isto što i Rige za Cirih, Kalenberg za Beč, Saksonska Švajcarska za Drezden i sl., s razlikom što tamo putujete željeznicom ili kakvim savršenijim prevoznim sredstvom, a nailazite i na restorane sa svemogućim uslovima i razonodom, a ovdje putujete pješke ili jašete na konju, po putu koji je na pojedinim mjestima vratoloman, a tu i tamo se može naći odmorište pod sjenkom bukove šume ili u tijesnoj čobanskoj kolibici. Za piće i hranu ovdje možete dobiti hladnu izvorsku vodu, svježe mlijeko i sir, dok sve ostalo morate da ponesete sa sobom.
Najpovoljnije vrijeme za izlete na Lovćen su mjeseci jun, jul ili avgust, kada se tamo nalaze Njeguši sa svojim stadima na katunima, a da bi se u potpunosti uživalo, potrebno je tamo provesti noć. Izlazak na Jezerski vrh, odakle je najpogodnije osmotriti Crnu Goru, moguće je učiniti ispred noći ili izjutra rano. A ako želite da stignete i na drugi vrh, Štirovnik, sa kojega puca pogled na more i primorje, potrebno se zadržati još jedan dan. Da bi se to bolje shvatilo, opisaćemo jedan od naših izleta, koji smo učinili prije nekoliko godina, uoči Petrovdana. Krenuo sam uskoro poslije podne, a da prije toga nijesam ručao osim što sam okusio samo nešto malo (vrijeme je vrlo nezgodno, najbolje vrijeme je četiri poslije podne ili rano izjutra, oko pet sati). Sa mnom je bio jedan pratilac, koji je nosio i nešto hrane. Bilo je vruće, pa se teško bilo uspinjati do sela Bjeloši (dokle smo putovali oko jedan sat), dok je od Bjeloša nešto lakše - ravnije je i svježije. Na Ivanova korita smo stigli oko četiri sata (ukupno smo dotle putovali oko tri sata). Tu smo se odmorili, napili se vode i nešto prezalogajili. Međutim, naišlo je nevrijeme sa sjevernim vjetrom i krupnom kišom, koja nas ipak nije potpuno skvasila. Pomislili smo da nas to isto, ili još gore vrijeme, može zadesiti i noću. Zbog toga smo vidjeli da nam neće biti udobno da spavamo vani, pa smo se uputili ka crkvi, da prenoćimo pored nje, a da u slučaju nužde uđemo u nju, jer je uvijek otvorena. Ali tu srijećemo poznanike - zamjenika komandanta bataljona Nika i popa Marka (oba rodom iz Njeguša, Raičevići, koji se nalaze na katunu Bostur sa oko 12 koliba). Oba su nam ponudili prenoćište, da izaberemo kod koga želimo. Udobnost je i kod jednog i kod drugog ista, ali prvi ima gomilu djece, dok je pop sam sa popadijom, pa smo zato i prihvatili njegovu ponudu. - Samo da potkujem konja, obraća mi se - sjutra ću da sađem na Cetinje, i čim ga potkujem, idemo kod mene.Potkivanje se obavilo ovako: Mladi sivi konj ništa nije sumnjao, pa mu je pop stavio ispod nogu dugačku motku. Zatim je oba para nogu stavio u petlje, iza čega su obojica zategli obje petlje. Konjić je prvo pao na bok, a zatim je noge podigao uvis, kao da je to namjerno činio da bi bio potkovan.

Koliba poput male fabrike

Po završetku te operacije, mladi pop je pojahao konja i krenuo, a mi trojica smo pošli za njim pješke i kroz petnaest minuta došli smo pred kolibu popa Marka. To je niska kućica izduženog oblika, ozidana od kamena bez kreča (suvomeđa), bez prozora, sa vratima samo i pokrivena slamom. Pred kućicom je još jedna, takođe suvomeđa, ali nepokrivena, a pri vratima nešto poput korita od kamena za pojenje stoke. Tu se noću ugoni stoka, ali đubreta nema jer je suvo vrijeme, a iz tog prostora redovno sakupljaju đubre i iznose ga na njivu i livadu radi đubrenja. Duž zida kolibe, od ugla do vrata, napravljeno je kameno uzvišenje poput klupe, uza zid, slično našim zavaljenkama. Gdje god i šta god pogledaš - sve je od kamena. Niko odlazi, jer ima posla kod kuće, a mi sa domaćinom ulazimo u kolibu. Patos je od sabijene zemlje, sa sitnim kamenjem. Plafona nema i samo je dio kolibe pokriven ljesom, gdje se stavljaju kotarice sa žitom. Čisto je i prostrano, jer nema ognjišta i tu se ne kuva hrana, za šta postoji posebno odjeljenje, koje služi kao kuhinja i mlječar. Odmah lijevo od vrata nalazi se drveni sto izrađen u domaćoj radinosti (samo da bi poslužio ljeti), pokriven čistim stolnjakom koji je urađen takođe u domaćoj radinosti. Iza njega, pored zida je visoki i široki drveni krevet, sa sohama umjesto nogara. Dvije-tri klupice i tri tronošca, okrugli stolić sa nogarima (sofra) obješen je na zidu, kako ne bi zauzimao prostor. Nad stolom sa nogarima, duž zida su tri pločice, pune različitog glinenog i metalnog posuđa, a ispod njih - maleno ogledalo, nekako blizu vrata, preko kojega se jedino dobija dnevna svjetlost. Uz suprotni zid - nekoliko sanduka, koji više služe za sjedjenje, zbog nedostatka drugog namještaja. Ali se u njima čuva odjeća, koja je u ovom momentu obješena pod krov, kako se ne bi gužvala i kako je ne bi napadali moljci. Tu su obješene i svinjske dimljene šunke i sušene ovčije i kozje polutke (kastradina, suvo meso) i mjehovi, napunjeni topljenom slaninom. U drugoj kolibici, koja prostorno ništa nije manja od ove, sasvim je nešto drugo. Tu, poveliki dio prostorije zauzima ognjište, nad kojim visi lanac (verige, prim. pr.) sa obješenim kotlom koji služi sa spravljenje sira, a duž zida - sve poličice na kojima je razliveno mlijeko u drvenim koritima (karlice). To je cijela mala fabrika, u kojoj, zbog inokoštine domaćinstva, radi jedna porodica iz primorja. Izjutra i uveče muzu koze i ovce i pomuzeno mlijeko razlivaju u karlice. Zatim sa tog mlijeka skidaju površinski, masni sloj, od kojega se dobija skorup, koji u rastopljenom obliku daje maslac, a u „sirovom” stanju se služi kao kod nas čuhovski maslac, jednostavno da se jede s hljebom, ili se od njega prave različita jela. Od mlijeka, pošto se smakne kajmak, pravi se sir. Obaveza porodice koja služi u ovom domaćinstvu, a sastoji se od muža, žene i njihove sedmogodišnje kćerke, jeste da se brine i o stoci.

Cijela Crna Gora na dlanu

Ali ostavimo na stranu tu radnu atmosferu. Domaćini su radosni što im je u goste došao čovjek „iz velike Rusije” i ne znaju čime bi ga ugostili. A svega u izobilju: suvog i sirovog mesa, šunke i bijelog hljeba, čak vino i rakija, nabavljeni za Petrovdan poslije posta. Šta ćeš više?!... Ali meni je poslije zakuske na Ivanovim koritima, a nijesam ni računao na gošćenje - bilo isuviše mnogo. A htio sam da pođem gore, na Jezerski vrh, da vidim kapelicu. Na veliku žalost domaćina uzimam samo čašu rakije i šolju crne kafe i upućujem se na Jezerski vrh, kako bih se vratio oko večeri na prenoćište. Krećem se po poznatim mi stazama, i srećno stigavši, zatičem tamo popa Savu s Njeguša (iz Dugog Dola) i s njim četiri đaka (učenici osnovne škole). Poslije uobičajenog pozdrava, propraćenog ljubljenjem sa svakim pojedinačno, sijedamo i pred sobom, kao na mapi, vidimo cijelu Crnu Goru. Skoro pravo pod nama vidi se Cetinje, „ravno polje, gnijezdo sokolova”, koje izgleda tako blizu da se čini da se zaista može čuti i glas u njemu, a preko dobrog dvogleda mogu se vidjeti svaka kuća i ljudi koji šetaju ulicama. Desno od Cetinja, dolje je Rijeka Crnojevića, koja kao zmija vijuga među visokim brdima, a pri utoku u Skadarsko jezero njeno široko ušće je zakrčeno ostrvima i ostrvcima: sva ona kao da su se tek otrgla od kopna i zbježala se dolje da bi se okupila i osvježila talasima zapjenušanog jezera u njihovim podnožjima.
U daljini se vidi staklasta površina jezera: sa jedne strane ga oivičuje visoki greben krajinskih planina, siv i stjenovit, sa uzdignutom u njegovoj sredini kupom Rumije, koja stoji nad Barom i gleda na cijelo more, a s druge strane, prema sjeveru, jezero se postepeno sliva u nisku ravnicu Donje Zete, u čijoj sredini su, u obliku ostrvčića, razbacana sela, i kroz kupe drveća vide se bijele kućice. Ta ravnica se pruža do Podgorice, a dalje, prema sjeveru i istoku, horizont zamiče za visoke zubaste grebene Koma, Prokletija, kučkih i albanskih planina. Daleko, na jugoistoku, gdje je jezero oivičeno i sa jedne i sa druge strane brdima, vidi se Skadar, nekadašnja prestonica Zetske države. Bogatu Crmnicu, taj vrt Crne Gore, ne vidite, jer je duboko uvučena među brdima, kao da čini kakav zaliv Skadarskog jezera. I to je sve na čemu se prijatno zaustavljaju oči. Ali, sve je to doskora bilo tuđe. Prava, Stara Crna Gora protegla se lijevo od nas, ka sjeverozapadu, i tu ne vidite ništa osim sive kamene površine, ubačene u vidu široke uvale u takođe gole i visoke periferije. Tu i tamo vidi se samo nekakvo parčence zelenih njive ili grupa drveća. Tu su plemena: Ćeklići, Bjelice, Cuce, Ozrinići i druga, sa mnoštvom sela i crkava, a čovjek koji poznaje ove krajeve tačno nam može reći gdje se nalazi svako od njih, ali može i da ispriča njihovu istoriju.

Sela skrivena u kamenom moru

Ali, selo ćete uzaludno tražiti pogledom: sva su ona razbacana po udolinama i kao u zasjedi skrivaju se među stijenama, tako da je pred vama samo neprekidna siva masa, i taj tužni izgled s pravom upoređuju sa morem koje je zahvatila bura. To je kamena pustinja u kojoj, može se pomisliti, niko ne živi. Ali čim se čuje poklič: „A ko je vitez, ko je Crnogorac! U ime Boga, za krst časni!” - zadimi se svaka hridina, zastenju gore i dolovi, uskomeša se svaka jama, kao mravinjak, i kuku tome ko se odluči da sve to uznemiri! Kada posmatrate tu neveselu sliku, i nehotice postavljate dva pitanja: kako je ovdje moguće živjeti, i ko to poželi da pokori ovu kamenu pustinju? Ovdje, međutim, žive ljudi i, u upoređenju sa drugima - podnošljivo. U krajnjoj liniji, Crnogorac ni za šta ne bi promijenio svoj položaj za položaj stanovnika bilo koje druge zemlje. A da ne nedostaju želje da se pokore ove stijene - svjedok je sva krvava istorija Crne Gore.Tim pitanjem sam se obratio popu Savu, sijedom starcu guste kose, koja je virila ispod malene kape, s nevelikom bradom i neobično živim plavim očima:
- Jesi li kad čitao Šćepana Malog vladike Rada? - upita me on.
- Jesam - odgovorih.
- E tamo je, na neki način, odgovor na tvoje pitanje. Zatim je počeo da mi objašnjava da se njihova nepobjedivost nalazi u nepristupačnosti njihovih stijena i u navici Crnogoraca da ratuju sa svakim i da izdržavaju najteže životne uslove. Narod, koji je istorija osudila da se od rođenja zavjetuje na smrt ili pobjedu u borbi - i ne može voljeti drugo mjesto nego ovo u kojemu sada živi. Zbog toga Crnogorac i može da voli takvu prirodu i zadrhti kad pomisli da je mora napustiti.
Taj pop mi je predložio da zajedno uđemo u kapelicu, što sam prihvatio. Osim stolića i dva drvena svijećnjaka, te kamene grobnice uz desni zid, nema nikakvih crkvenih stvari niti ukrasa. Samo u jednom uglu su bile dvije korpe: u jednoj je bila hrana, i između nje su virila grla dvije boce s vinom i rakijom, dok su se u drugoj nalazile topovske granate, a top je bio postavljen, kao na lafetu, između dva kamena. Tu je bila i struka (vrsta ogrtača), a na stoliću je bilo koljivo od kuvane pšenice. Zapalili smo svijeće. Na kamenoj ploči smo postavili žar koji smo uzeli iz vatre što smo je bili naložili blizu kapelice. Na žar smo posipali tamjan, i počela je služba. Tek što se čulo „blagosloven Bog naš”, na šta su učenici odgovorili „amin”, pop je rekao jednom od učenika da na onoj vatri napolju skuva kafu.
- To je bilo potrebno da se učini još ranije - obratio mi se pop - ali sam se ja zagovorio s tobom. Ali, ništa, uskoro ćemo i završiti.
I zaista, kroz 20 minuta služba je bila završena, i mi smo ponovo sjeli napolju da sa visine posmatramo Crnu Goru. Popili smo po dvije čašice rakije, a odmah iza toga i kafa je bila skuvana.

Ljuta maškuna na vrhu Lovćena

Nas je još obasjavalo sunce svojim horizontalnim zracima, a ispod nas se svuda osjećao zahladak koji je nagovještavao da se približava noć. Kako je divno pogledati tu tamnu pučinu kada su istovremeno gorjeli vrhovi visokih grebena! Ali sunce je uskoro i nas ostavilo i skrilo se iza Štirovnika. A vrhovi Koma i Durmitora još su se kupali u poput krvi crvenim zracima sunca. Oni se posljednji rastaju sa suncem i prvi ga svako jutro srijeću. Po dolinama se spuštala laka izmaglica, a nad njima su se jedna za drugom palile zvijezde. Nebo je bilo nekako tamno, duboko, ali savršeno čisto, i već sunčevih zraka nije bilo, kao da je upalo u kakvu provaliju.
Učenici su naložili veliku vatru, stalno dodajući drva, a jedan od njih je napunio top i čekao je samo komandu. Na Cetinju su se zasvjetlucale vatre, i trenutak je nastao. - Uždi, sokole! - komandovao je pop Sava. Fitilj je stavljen i odmah iza toga razlegao se pucanj, čiji je eho otišao, po brdima, kao da se rikošetom osjeća na svakoj stijeni, zalazeći u svaku pešteru. - I džeferdar (puška) Vuka Tomanovića, što se devet puta jednako čuo, nije tako grmio kao naša maškuna (merzer) - napomenuo je, prisjećajući se jednog mjesta u „Gorskom vijencu” Stanko, koji je u tom momentu bio artiljerac. Pošto je pročistio cijev topa, po svim pravilima, topovskom četkom i mokrom krpom, Stanko je ubacio novu granatu i počeo ju je namještati, a pop je samo dovikivao:
- Jače je ubaci da bi graknula da je čuje sva Crna Gora. Neka znaju da je među nama Moskov! Komanda „Uždi, sokole” bila je propraćena savjetima kako treba učiniti da bi pucanj bio jači. Prosijedi komandir se muvao i, slušajući zagušljivu tutnjavu, trijumfovao je, uvjeren da su se pucnji čuli ne samo po cijeloj Katunskoj nahiji, nego i u Gracu, u Lješanskoj nahiji. A tri dječaka, uhvativši se za ruke, počeli su da igraju crmničko kolo, sami sebi pripijevajući i sami sebe podstičući uzvicima: „Haj, haj, haj!” Ni pop Sava nije izdržao, nego im se priključio, a za njim sam pošao u kolo i ja. Artiljerac je nastavljao svoj posao, i top je gruvao sve jače i jače, tako da mi je prošla kroz glavu pomisao - ne stavlja li on po dvije granate. Ali sam znao da je to nemoguće... Skakali smo kao pijani. Jedini svjedok te divlje, ali krajnje prisne scene bila je kapelica: ona se jasno ocrtavala na tamnoj pozadini noći i sva oblivena jarkim plamenom - kao da je i ona učestvovala u našem veselju. (...)
I tako, bio sam na Lovćenu, ili tačnije - na onoj njegovoj strani koja je okrenuta prema Crnoj Gori i Boki, dok je druga njegova strana okrenuta k moru i primorju, odakle, ako i ne izađete na Štirovnik, možete da uživate posmatrajući otvoreno more, a kada je vedro vrijeme čak golim okom možete vidjeti Apenine u Italiji.

Kako regulisati vodostaj jezera

Pred vašim očima prolaze brodovi i jedrenjaci, a ako pažljivije osmotrite u bezgraničnu morsku daljinu, oči će vam svuda otkriti bijela jedra ribarskih barki, poput pahuljica koje raznosi vjetar po moru i klize po njegovom tamnom plavetnilu. A pravo pod sobom vidite svu grbaljsku ravnicu i Krtole, protegnute od Boke do Budve. Sa Lovćena na tu ravnicu se spušta potok Koložunj, koji primorcima služi za navodnjavanje polja, a uz njega - mnoštvo je malih potoka, na kojima primorci drže mlinove, odakle se voda takođe spušta na njive i navodnjava ih. Ako je crnogorska strana bogatija šumom i pasištima, u podnožju Lovćena taj nedostatak zamjenjuje obilje voda i debeli sloj šumskog nanosa zemljišta. Dijeleći tako svoja bogatstva na obje strane, ali dajući jednima jedno a drugima drugo, Lovćen takvom podjelom podstiče stanovništvo Crne Gore i primorja na uzajamnost, koja je u stvarnosti i postojala; primorci su davali svoju stoku ljeti Crnogorcima i koristili su šumu, a Crnogorci su se zimi spuštali u primorje, korisitli su njihove vodenice i kupovali kod njih ulje, smokve i drugo voće, a ponekad i žito. (...)
Nastavljam ponovno upoznavanje sa Crnom Gorom i u tom cilju preduzimam neveliku ekskurziju u unutrašnjosti. Sredinom aprila otplovio sam iz Rijeke Crnojevića trgovačkim brodom po istoimenoj rijeci - do Plavnice, pristaništa na obali Skadarskog jezera. Ovdje nema ničega novog uokolo sve poplavilo jezero, jedino stjenovita uzvišenja u vidu ostrva vise nad vodom, i po lugovima i njivama koji leže među njima slobodno ide naš brod. Uzrok takvog visokog vodostaja, tj. poplave, koja plavi ne samo crnogorsku teritoriju, nego i još više znatan dio Turske, uključujući i skadarsku pijacu, nalazi se u pomjeranju rijeke Drima od njegovog ranijeg korita ka Skadarskom jezeru i zasipanju rijeke Bojane, što se desilo prije 40 godina, a tokom vremena sve više je zatvarana moć oticanja jezerske vode preko Bojane. Krajnju potrebu otklanjanja tog uzroka uočavaju svi, i skadarsko društvo se obratilo svojim vlastima, predlažući da i ono učestvuje izvjesnim novčanim sredstvima. Poslije svih zatezanja i odlaganja stvar je bila odlučena tako što je od naroda prikupljen iznos od 100.000 florina i obezbijeđeni su inžinjeri. Ali odmah se shvatilo da je taj iznos nedovoljan. I nije moglo biti drugačije - polovinu tog iznosa vlada je stavila u svoj „džep”, a od druge polovine dio su uzeli razni preduzimači, dio su požurili da za sebe uzmu inžinjeri, tako da radnicima nije bilo moguće ništa platiti. Stvar se ponavljala nekoliko puta i uvijek se završavala na tome da su inžinjeri odlazili, bankrotirajući na ovom poduhvatu. Narod, međutim, nije htio da se žrtvuje ni u čemu, jer se sve svodilo na obogaćivanje paša.
Na kraju, zainteresovana za taj posao, Crna Gora je predložila da u njemu učestvuje i ona, sa čime su se saglasile i turske vlasti.

Nevolje oko razgraničenja

Ali čim se došlo do novca, tj, do prethodnog razmatranja pitanja zašto Crna Gora šalje za taj posao svog inžinjera, došlo je do otkazivanja programa: Turskoj nije potrebna nikakva strana pomoć, jer ona može sve uraditi sama, samo ako to nađe za potrebno. A budući da turska vlada ne osjeća ni najmanju potrebu da radi ma šta za svoj narod treba vjerovati da će dok postoji Turska, jezero rasti i plaviti okolinu, da će poplaviti Skadar, a po rijeci Bojani neće moći da plove ni čamci. Dakle, velika država ne nalazi za shodno da pomogne bilo čim svom narodu, jedino guta njegova sredstva, a susjedna siromašna Crna Gora nije žalila svoja posljednja sredstva da bi isušila ulcinjska blata i time je dala svom narodu oko 10.000 rala zemlje, koja je već počela da se obrađuje. Ali njena nesreća je u susjedstvu: s jedne strane Austrija, bez obzira na svu njenu kulturu i civilizaciju javno nastoji da pokori Crnu Goru, s druge strane - Turska, nasilno se ubacivši u evropsku porodicu i dobivši samo spoljašnji oblik države, tlači Crnu Goru svojom divljinom i koči u njoj svaki posao, svuda gdje se javlja potreba susjedske saradnje, istovremeno okružujući crnogorskog knjaza svemogućim znacima svog prijateljstva i naklonosti. Na granici su česti krvavi sukobi: počinju Turci, a Crnogroci se svete, ali crnogorske vlasti svoje hvataju, hapse ih i predaju ih sudu, dok turske ništa odlučno ne preduzimaju protiv svojih podanika koji prave prestupe. (...)
Što se tiče određivanja granica između Turske i Crne Gore, to je bio samo jedan trik turskih članova komisije kako bi dobijali platu i putne troškove. Zahvaljujući popustljivosti knjaževske vlade, u ime prijateljstva sa Turskom, ta granica je sva izlomljena i na pojedinim mjestima predstavlja cijele jezike koji su se urezali u crnogorsku teritoriju, tako da prekidaju veze među crnogorskim selima. Ove godine zahtjevi Turaka izrazili su se u najvećem stepenu, i komisija je zašla tako daleko da je u potpunosti ignorisala konvenciju, zadržala se na granici cio mjesec i nijedno pitanje koje je bilo sporno nije moglo riješiti. Turski komesari su pošli tako daleko da su konvenciju zaključenu u Carigradu - potpuno odbacili. Po toj konvenciji granica treba da ide teritorijalnim granicama sela, od kojih jedna pripadaju jednoj a druga drugoj strani, i komisija je izmislila svoju sopstvenu liniju po kojoj su se crnogorska sela lišavala ne samo pogodnosti, već i neophodnih i međusobnih veza i kontakata. I sve je to bilo unaprijed planirano. (...) Zato, sa svoje strane možemo reći, takođe s ubjeđenjem, da su svi pokušaji da se nekada provede ta granica - uzaludni. Turska je i dalje zemlja sa kojom nijesu mogući mirni odnosi, jer njena vlada nije u stanju da svoje sopstvene podanike održava u pokornosti i poretku.

Pješice kroz zetski krajolik

U svakom ratu potučena i rušena, Turska iz tih nesreća ne uzima nikakve pouke za sebe, i ostaje ono što je bila nekada, jer - drugo i ne može biti. Ona je nesposobna za miran život i zato, ako dođe do novog rata, on će joj vjerovatno poslužiti kao povod za nova osvajanja, a nemajući nikakvog političkog opredjeljenja ili cilja, ona nikada ne može biti pravi saveznik. Zato mi i savjetujemo Crnu Goru da se nikako ne oslanja na prijateljstvo Turske, već da se prema njoj uvijek drži po strani, ne uznemiravajući je, ali joj i ne popuštajući ni u čemu. Plavnica je nekada bila veliko selo, u kojemu su se nalazili karavan-saraj i han. U posljednje vrijeme izgrađen je samo magazin-trgovina soli, a tu su i dvije krčme, kako bi mogle dočekivati putnike koji sa dvije strane dolaze brodovima. Odavde se svi upućuju u Podgoricu: po nekoliko ljudi u kočiji, koja ovdje čeka; drugi jašu na konjima, a ja se, sa jednim drugom, uputio pješke, jer je put ravan, a nije dug (oko 20 vrsta), a na putu se ima šta i vidjeti i uživati u tome. Put je izgrađen pravom linijom. Pored puta je posađeno drveće, uglavnom vrbe, pa piramidalne topole i dr. Neke pružaju hlad, druge su se osušile, ali niču novi izdanci iz korijena, dok su neki potpuno osušeni i potrebno je mjesto njih posaditi druge (vrbe ili topole). Pored puta su sve livade i polja, okruženi baštom i šumicama. Tu su sela: Berislavci, Bijelo Polje, Golubovci i dr. Ozima pšenica je već pružila klasove, a među jarko-tamnim zelenilom, kao da je posijan, pažnju privlači divlji mak purpurne - crvene boje. Djetelina je izrasla do koljena i očekuje jedino oštru kosu, a plug još brazda zemlju, i orač podvikuje na volove koji lagano vuku plug. Jedni su se umorili, i sjeli u hlad drveća da odahnu i prezalogaje. Drugi su već uspjeli da jedu i zaspali, mirno se opruživši pod gustim hladom košćela (alatus sustralis). Svuda se vide stada ovaca i koza, a pored njih su čobani i čobanice: prvi sviraju uz diple, dok su čobanice vječito s nekakvim ručnim radom. U rupama, u kojima su formirana brljališta, u blatu valjaju se svinje; poljem, uz rzanje, ždrebe se mota oko svoje majke, koja bezbrižno pase meku travu. Sa cvjetne livade i od mladog lišća okolnih šumaraka dopire opojan miris. Sunce počinje da prži. Jato poljskih ševa, s posljednjim urlicima, spušta se na zemlju, pošto su se nauživale vazdušnih visina. U prirodi se osjećaju raskoš i blaženstvo, a na licima ljudi koje srijećemo - zadovoljstvo i predusretljivost. (...)
U takvom stanju Zeta je bila i onda (prije 500 godina) kada nije bilo ni riječi o Turcima, ili kada su, po riječima pjesnika „Balkanske carice”, ovdje slobodno živjeli odvažni Deani i Peruni, i kada je po zetskim livadama šetalo ne manje srčanih i odvažnih patriotkinja Danica sa svojim miljenicama Martama.

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

Evo i Podgorice dobro znane

Ali ni tada, svakako, nije bilo kao sada, nije bilo onog puta po kojemu juri kočija sa putnicima, kojim se kreću cijeli karavani dvokolica, natovarenih solju ili drugom robom, pristiglom preko mora do Plavnice. Škripa i grohot krupnih točkova, s nepodmazanim osovinama, uzemirava vam sluh. Prašina koja se podiže ulazi vam u nos i u usta, zaprašuje oči, ali opšti izgled slike, oživljen tim kretanjem, neutrališe neprijatnosti tog osjećanja i proizvodi neobično prijatne utiske. Preko neobično bistre rijeke Cijevne (koja ponekad sasvim presušuje) izgrađen je odličan kameni most sa osam otvora. U blizini njega se nalazi vodenica sa osam vitlova (vodeničkih kamenova), a nedaleko odatle - cijela plantaža šljiva. Sve je to poniklo sada, otkako je taj kraj zauzela Crna Gora. Golo je ostalo jedino Ćemovsko polje, koje ovdje počinje, a koje se sastoji iz nekakvog tvrdog konglomerata koji je nepogodan za obradu, a koji jedva pokriva oskudno travnato rastinje, što ga kao hranu mogu koristiti jedino stada ovaca.
A evo i meni već odavno poznate Podgorice! U daljini iza nje vidim nekakva nova zdanja, čiji se zidovi bijele kao snijeg, a u prozorima bliješti vatra od sunčanih zraka koji su nagnuti prema zapadu. To je novi grad, ponikao na drugoj strani rijeke Ribnice, nasuprot starog turskog grada, koji se bez rušenja nikako ne može ispraviti, a ostaviti ga u prvobitnom položaju, značilo bi nastaviti sistem turskih građevina, sa tijesnim, beskonačno krivudavim ulicama i gluvim ćorsokacima, sa kućama bez prozora prema ulici, usred blata i nečistoće, sa kolovozom kojim je nemoguće proći bez spoticanja. Stari grad ostaje netaknut, s njegovim ranijim kaldrmama. Ali njegovom sredinom je prošla široka uređena ulica što vodi prema novom dijelu grada, koji se prostro oko širokog kvadratnog trga s monumentalnim stubovima na vrhu, a koji se sastoji u ovom momentu iz više od stotinu dućana i kuća, izgrađenih po planu. Oko trga i pored ulica podignuto je drveće, a svaka kućica ima prostor za dvorište i baštu. (...) Prostor između Podgorice i Spuža nekada je predstavljao neprekinuti niz tvrđava, među kojima nije bilo mjesta za privatni život: ni jedne kućice, ni parčeta obrađene zemlje. Jedino po niskoj obali rijeke Zete postojale su livade, specijalno namijenjene konjima koji su pripadali garnizonu. Sada sve izgleda sasvim drugačije. Tvrđave su ili pretvorene u stambene objekte ili su razrušene, a nove kuće su izgrađene od njihovog materijala. Među njima nema ni parčeta neobrađene zemlje, počev od golih stijena tzv. Veljega brda, sve do rijeke. Sve je to pretvoreno u njive i vinograde. (...)

Teškoće se sad lakše podnose

Glavni trg novog Nikšića bio je izgrađen još dok sam ja bio ovdje. Sada se grade kuće uz ulice koje se granaju radijalno od tog trga, a skoro cijela površina koju će zauzeti grad razbijena je na djelove, po planu, na kojima su označene ulice, vrlo dobro utabane, poput asfaltiranih. Ispred kuća i oko trga posađeno je drveće. Ispred državne zgrade, u kojoj su smješteni sud, škola i bolnica, podignut je park. Na vrhu grada, na uzvišenju između stijena raščišćen je mali trg, gdje će biti saborna crkva, a pred njom je dosta široka površina na kojoj će se skupljati narod za vrijeme praznika. Vraćajući se na Cetinje preko Katunske nahije, i ovdje sam primijetio značajan uspon narodnog standarda, što je došlo usljed preseljenja dijela stanovnika na nova mjesta, tako da su oni koji su tu ostali dobili više prostora.
U Kolašinu takođe niče novi grad, na starom mjestu, jer se turske kuće same ruše od vremena, a na njihova mjesta podižu se nove. Od Kolašina do Polja na turskoj granici niz rijeku Taru probijen je novi konjski put, koji vremenom može biti lako pretvoren u kolski. Ovdje smo ukazali na one spoljašnje pojave koje svjedoče o materijalnom napretku Crne Gore za samo dvije posljednje godine. A ako se uzme u obzir i ono što je u njoj novo nastalo za posljednjih osam godina, od završetka posljednjeg rata, tada će se napredak pokazati, svakako, znatno većim. Jednom ćemo pokušati, da sakupimo sve činjenice napretka koji se dešava pred našim očima, a do tada ćemo završiti s namjerom da ćemo u sljedećem pismu preći na činjenice misaonog života uopšte i posebno na stanje školstva. (Cetinje, 28. juna 1887).
U ranijim pismima saopštio sam moje lične utiske o ekonomskom položaju Crne Gore, nastale na osnovu ekskurzija po unutrašnjosti. Ne vidjevši ta mjesta dvije ili tri godine, sa zadovoljstvom sam primijetio, bez obzira na tako kratak rok, napredak ekonomskog života svuda. Istovremeno nijesam mogao da ne primijetim da na osnovu rane suše može da se očekuje slab rod. Narod se, međutim, prema tom očekivanju odnosi mirno, jer mu je značajno porastao životni standard, zbog čega mu je sada mnogo lakše podnositi bilo koju teškoću nego što je to bivalo ranije. No, suša ove godine nije zahvatila sva područja Crne Gore. U sjeveroistočnoj polovini bilo je dovoljno kiša, pa je ljetina bila dobra u svemu osim u sijenu, kojega je bilo malo zbog velikog kašnjenja proljećnih mrazeva. U jugozapadnoj polovini zemlje, koja je bliže moru i koja je lišena bilo kakvih padavina, vladala je potpuna suša, tako da su tamo rodile jedino pšenica i druge rane žitarice, dok su kukuruzi, koji čine osnovnu prehranu u Crnoj Gori, propali.(...)

Iseljavanje na sopstveni rizik

Iseljavanje iz Crne Gore - nije nova pojava. Crnogorci su nekada naselili Boku. Jedan dio njih se iselio u Istru, gdje su formirali veliku zajednicu - opštinu Peroj. Ovdje ne govorim o njihovom neprekidnom iseljavanju u Rusiju tokom 150 godina. Jedno vrijeme svi Crnogorci su htjeli da se presele u Rusiju, i vladika Petar Prvi obraća se ruskoj vladi s molbom da ne dozvoli useljavanje Crnogoraca u Rusiju, jer će u tom slučaju Crna Gora opustjeti i postati lak plijen svojih jakih susjeda. Poslije oslobođenja Srbije od Turaka, ta zemlja je za Crnogorce postala obećana zemlja. U posljednje vrijeme Crnogorce je privlačila i Bugarska. Ali, usljed političkih okolnosti, posljednjih godina Srbija i Bugarska su im zatvorile svoja vrata. Iz Srbije je jedanput bilo protjerano više od 100 porodica koje su se tamo već bile naselile. Iz Bugarske je takođe vraćeno oko 200 porodica. Zbog toga posljednjih godina crnogorska vlada i ne daje pasoše svojim ljudima za useljenje u te dvije zemlje. Ali ove godine čule su se glasine da Srbija poziva naseljenike i pored zemlje im daje i kuće sa namještajem, kao i opremu za poljoprivrednu proizvodnju, uključujući i sjeme za sjetvu. Napominjemo da vlade Srbije i Crne Gore nikada nijesu uspostavljale veze i odnose o ovim pitanjima. A iseljavanje se odvijalo na narodnu inicijativu i na rizik samih iseljenika. Praksa je pokazala da za vrijeme Garašanina Crnogorcima nije bilo dozvoljeno useljavanje u Srbiju. Zbog toga je crnogorska vlada i stala na put svojim podanicima, ne dozvoljavajući im iseljavanje. Ali sada, kada je Garašaninovo ministarstvo palo, moguće je očekivati da će se odnosi izmijeniti. Zbog toga je crnogorska vlada odlučila da izađe u susret zahtjevima svog naroda, posebno imajući u vidu lošu ljetinu u Crnoj Gori, premda je upotrijebila sva sredstva ubjeđivanja da iseljavanje zaustavi. Šta Crnogorce goni da napuštaju svoju otadžbinu? Ranije, uzrok je bio uopšte težak život u Crnoj Gori: vječita nemaština i neobezbijeđenost, zbog neprestanih ratova i tjeskoba. Iseljavanjem su se uravnotežavali odnosi između narodnih potreba i mogućnosti države. Zato iseljavanje Crnogoraca vječito stoji na jednoj te istoj brojki. A vlada nema nikakvih razloga i potreba da ometa takvu uravnoteženost. Naravno, u svemu tome potrebna je određena mjera i granica. Jer, tu ima mnogo anomalija.
Pogledajmo iz kojih mjesta se najviše naroda opredijelilo da se iseljava. Najviše naroda je krenulo iz okoline Nikšića i Banjana, gdje je ove godine bila dobra ljetina, a nije nedostajao prostor. Zatim, iz Grahova, gdje je ljetina iznosila oko polovine roda, dok prostora tu i nema velikoga, pa su Grahovljani, kao i Njeguši, orijentisani na Boku, koja im omogućava da popunjavaju praznine u trgovini. To se posebno primjećuje u grahovskim selima, što se odražava na njihov način života i povećanje standarda.

Nove prilike i nove dileme

Zašto pak skoro nikada nema iseljavanja iz Crmnice ili iz Dobrskog Sela, blizu Cetinja, gdje je tjeskoba stigla do krajnjih granica? Oni žive bolje od drugih, jer se nigdje kao u tim mjestima zemlja ne obrađuje tako dobro, a uz to - oni često idu na zaradu u druga mjesta Crne Gore ili u druge zemlje - u Carigrad, Grčku i dr. Crmničanin se stiska na dva rala zemlje i ne želi da se preseli čak ni u Zetu, a svoju zemlju cijeni skupo - od 400 do 1000 florina (po ralu). A kakve potrebe oni imaju i šta ne trpe iz nužde vidi se i po tome što, npr. 2/3 muškaraca iz Gluhog Dola odlazi na zaradu van svog mjesta. Uzrok je tome ne nedostatak prostora i sredstava, nego nešto što se nalazi u samom karakteru stanovništva. Ako su se ranije Crnogorci raseljavali zbog nedostatka prostora, sada imaju znatno više prostora, te komotnije žive, jer su dobili novu zemlju u okolini Nikšića, Kolašina, Spuža, Podgorice, Ulcinja, koju su napustiti Turci, ili su zemljišne površine uvijek ležale neobrađene. Da li je takav napredak moguće naći u bilo kojoj drugoj zemlji? Poslije toga došlo je, naravno, do prirasta. Sada se svi žale da sa stokom nemaju kuda da se dijevaju. Pri tome mi ne uzimamo u obzir tzv. planine, tj. pasišta u planinama, koja su sada pravednije raspoređena, pa se bolje koriste. Tako, npr. Sinjavinu i Lukavicu su ranije koristili samo Drobnjaci, Šaranci, Piperi i Župljani, i ja sam svojim očima vidio u jesen cijele površine pokrivene odličnom travom, nepokošene ili nepopašene. Sada nije tako, jer ovamo dolaze Bjelopavlići, Zagarčani i drugi, koji ili uopšte nijesu imali planine ili su imali veoma male njihove površine. Ako stanovništvo Crne Gore obuhvata 165.000 duša, dobićemo sljedeći raspored prirodnih bogatstava: Na jednu porodicu dolazi 5,5 rala obradive zemlje, 2,4 kosa livade 28,4 komada sitne stoke 5,1 komad krupne stoke 0,6 konja i dr. i 1,1 svinja. Trgovačka carina je 4%. Povrh toga, u gradovima svaka kuća koja se daje u zakup plaća za jedan lakat (što je manje od aršina) po 80 soldi, a druga trgovačka preduzeća plaćaju za dozvolu još po 10% od zakupnine dućana. Za piće koje se uvozi iz inostranstva plaća se posebna taksa. So država kupuje u inostranstvu: u Siciliji ili gdje se nađe jeftinije, pa se daje u privatnu prodaju, a njena cijena je toliko niska da je kupuju i u Turskoj. Uopšte, trgovačke takse su toliko niske da se iz Crne Gore u susjednoj Austriji kafa i šećer prodaju kao kontrabanda. Od 1882. godine porez se znatno povisio. Ako se smatra da u Crnoj Gori ima 165.000 stanovnika, ili 27.000 porodica (po 6 članova u porodici), a uzevši u obzir izneseni raspored imovine, kao i posljednji iznos državnih taksa i poreza, dobijamo da svako domaćinstvo plaća godišnje prosječno 11 florina i 27 solada, ili oko 11 rubalja.

Velike razlike u cijeni zemlje

Najjeftinija zemlja u Vasojevićima cijeni se za jedno ralo 40 do 60 florina, a bolja, kvalitetnija i koja je u selu - 120-160 fiorina. U Pivi, gdje je takođe veliki prostor, cijena po jednom ralu je od 100 fiorina naviše, na Čevu - 200 fiorina, u Ceklinu - 400 fiorina, a u Crmnici od 400 do 1000 (!) fiorina. (…)
Najviše prinosa, svakako, daje kukuruz. On je glavna žitarica i njega više od svega drugog siju. Ako računamo da se pod kukuruzom nađe polovina ili 80.000 rala obradive zemlje, uz srednje prihode dobijamo 24 miliona oka ili 1.600.000 puda, što po jednom stanovniku čini 9,6 puta, a ta je količina sasvim dovoljna za ishranu cijelog stanovništva Crne Gore. Napomenimo da se ovdje zemlja sasvim malo „odmara”, jer se iz godine u godinu njen kvalitet vještački podiže đubrenjem ili prirodnim nanosima s planina. Zato je godišnje slobodno od obrade ne više nego petina obradive zemlje. Osim toga, kao potpora žitu služi mlijeko, kojim se Crnogorac hrani od Đurđeva do Mitrova dana (23. aprila do 26. oktobra), kao i mliječni proizvodi. Crnogorac takođe nikada nije bez svježeg ili sušenog mesa. Zato se može hraniti bolje nego stanovnici mnogih drugih mjesta u Evropi. On skoro uvijek ima rezerve žita koje može prodati, a stoka predstavlja čistu dohodovnu stavku. Ali uza sve to, nerijetko Crnogorac nema čime da plati porez, koji je dužan da plaća tri puta godišnje. Stoku u inostranstvu ne prodaju, jer je u Austriji isuviše velika carina, a za prodaju u Italiji ili Francuskoj nema prevoznih sredstava. Zastoj u trgovini čini da ljudi koji nemaju dovoljno žita i stoke upadaju u dugove i, na kraju krajeva, odlaze iz Crne Gore, tražeći sreću u drugim zemljama. U Crnoj Gori nema nikakve industrije, i ne može je biti, opet - zbog nedostatka novca. Izlaz iz tog položaja u krajnjoj liniji jeste u oslobađanju od austrijskog Lojda, koji jedino služi austrijskoj industriji i pri tome nastupa isuviše nepažljivo s uvezenom robom, skoro ne garantujući njenu cjelovitost. S tim ciljem ovdje se formiralo društvo koje ima namjeru da uvede liniju od dva broda morem od Trsta do ušća Bojane, pristajući u italijanske luke u Dalmaciji: po rijeci Bojani dva manja broda će prevoziti robu dereglijama do Skadra, a po Jezeru već i sada plove dva crnogorska parobroda. Ako se taj plan ostvari, budućnost tog društva će biti osigurana, jer Crnogorci rado obećavaju i obavezuju se da će sve svoje operacije obavljati upravo preko toga društva. Skadarski trgovci takođe se izražavaju u tom smislu, jer im je znatno ugodnije da robu dobijaju u Skadru nego u bilo kojoj luci do koje nema izgrađenog puta. (...)
Glavna stvar sastoji se u tome što će se tada otvoriti izvoz crnogorske stoke u inostranstvo. Naporedo s tim, ići će u izvoz i rujevina, riba, vuna i druge crnogorske sirovine koje se do danas ili uopšte nijesu izvozile ili su se izvozile uz plaćanje velikih iznosa stranim izvoznicima. (...)
Cetinje, 28. oktobra 1887. godine.

(Kraj)