www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014

Još jedna priča
Strana prethodna  1, 2, 3, 4  sledeća
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Istorija sveta ~
::  
Autor Poruka
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Pon Mar 08, 2010 4:30 pm    Naslov poruke: Julije Cezar Na vrh strane Na dno strane

Julije Cezar (oko 100-44.pre n.e)

"Nijedan čovjek ne može sve da vidi. Većina nas vidi samo ono što želi."


Rimski republikanizam

Rim je prvo bio monarhija. Postoje različiti mitovi o osnivanju Rima, kao, na primjer, da ga je stvorio Mars, bog rata, ili da je njegove osnivače odgajila vučica. Romul, koji je bio istorijska ličnost, bio je prvi krunisani kralj Rima nakon što je ubio svog brata blizanca Rema 753. Grad Rim je dobio ime po njemu.
Iako je grad bio monarhija, Romul je političku vlast podijelio sa drugima osnivajući Senat, kao savjetodavno tijelo, i organizovao je javne skupove na kojima su svi građani imali pravo glasa. Ovakav monarhistički sistem bio je potpuno jedinstven jer su svi učesnici u vlasti, uključujući i kralja, pozivani na javne skupove. Protjerivanje iz Rima Tarkvinija II, zvanog Oholi, sedmog rimskog kralja, označilo je kraj ovog političkog sistema. Rim je postao republika 509. pre n.e.
Proglašenje republike kasnije će postati mrlja u rimskoj istoriji. U zakonu je izričito stajalo: "Svi građani imaju pravo da, bez posebne dozvole, ubiju svakoga ko pokuša da postane kralj." Cezarovo ubistvo bilo je ekstremna reakcija opozicije, jer je bio poznat kao "onaj koji žudi za tronom."
U ovom republikanskom carstvu, vladu su predvodila dva konzula. Dok je kralju vladavina bila zagarantovana dok god je živ, mandat konzula iznosio je godinu dana. Nijedan zakon nije mogao da postane pravosnažan ukoliko ga ne odobre oba konzula koja su imala pravo veta. U slučaju opasnosti, bio bi imenovan privremeni diktator, ali najduže na period od šest mjeseci. Samo su dvojica konzula imala doživotni mandat - Sula i Cezar.
Dužnost Senata bila je i da pomaže konzulima. Članovi Senata prolazili su rigirozni izborni proces. Ipak, oni nisu neposredno birani. Imali su doživotni mandat i obično su zauzimali važne državne položaje, uključujući i konzulske. U početku, Senat je bio samo savjetodavno tijelo. Kada je vlast Senata osnažila, započeli su sukobi sa građanima, što je stvorilo razdor u republikanskoj vlasti.
Ipak, postojala je pozicija nad kojom ni Senat nije imao vlast. - tribun (zaštitnik naroda). Dok su članove Senata, kao što je konzul, birali svi građani, (bez obzira na klasnu pripadnost) na javnim skupovima, tribuna su birali samo obični građani. Imali su mandat od godinu dana i pravo veta. Tokom svog pohoda na Galiju, Cezar, zastupnik narodne partije, kontrolisao je preko tribuna politiku u prestonici.

Veliki zaduženik

Cezar je imao neobično shvatanje vrijednosti novca. Svaki put kada bi mu porasla popularnost među običnim ljudima, ulagao je ogromnu sumu svog novca. Organizovao je zabave za siromašne, popravljao je puteve i razbacivao je novac tokom izbora da bi zadobio političku podršku. "Kampanje" je finansirao pozajmljenim novcem i uskoro je postao poznat kao "rimski kralj dugova". U početku su njegovi zajmodavci očekivali da će im vratiti veću sumu od one koju su mu pozajmili, imajući u vidu njegov potencijalni uspjeh, i nastavili su da mu pozajmljuju novac, iako im pozajmice nije vraćao. Pošto se ovakva praksa nastavila, količina novca koju je dugovao toliko je porasla da su se uloge zajmodavca i zajmoprimca promijenile. Cezar je vjerovao da nema drugog izbora nego da uloži još novca, ne bi li povratio svoje dugove.
Služio se umijećem pozajmljivanja novca da bi podigao moral i hrabrio vojnike na frontu. Kao vojni komandant pozajmljivao je novac od podređenih komandira nagrađujući njime vojnike. Kada bi bitka počela, komandanti su se očajnički borili da bi povratili svoj novac, a vojnici su bili dirnuti Cezarovom velikodušnošću i pokazivali su svoju zahvalnost na bojnom polju. Cezar, "kralj dugova", znao je kako da razbacuje novac na najefikasniji način.

Komentari o galskim ratovima

Originalan naslov Cezarevog djela "Komentari o galskim ratovima" ("De Bello Gallico"), bio je: "lulii Caesaris Commentarii Rerum Gestarum". što znači: "Sjećanja Gaja Julija Cezara na sopstvene uspjehe", a odnosi se na ratne godine provedene u Galiji. Cezar je postigao značajne vojne uspjehe povećavajući vojsku bez odobrenja Senata. Konzervativni članovi Senata, koji su strogo poštovali propise, bili su zgađeni Cezarevim uspjesima, a oni manje moćni, prozvali su Cezara izdajnikom kada je sklopio primirje sa Galima. Cezaru je bilo važno da rimskoj javnosti odmah opravda svoje postupke.
"Komentari o galskim ratovima" nisu bili samo obična propaganda. Opisi su bili vrlo precizni, zapisani su običaji neprijatelja, preuveličavanje je minimalno, a činjenice su bile jasno izložene. Cezar je izbjegao upotrebu kitnjastog stila koji je u to vrijeme bio popularan, a usredsredio se na sažetu i strogu formu. Zbog toga je dobio mnogobrojne pohvale, a čak ni njegov politički protivnik Ciceron nije mogao da ne pohvali njegov rad. Ovako je Ciceron definisao Cezarov književni dar:
"Cezar je, možda, htio samo da obezbjedi materijal za buduće istoričare, ali to je uradio tako da će oni mudri i pažljivi izgubiti volju za pisanjem."
Priča se da su ovi zapisi, koje je Cezar sa bojnog polja slao u Rim, odmah postali bestseleri. Ugled koji je stekao kao pisac, opstao je i do danas. Sažet, precizan i dostojanstven Cezarov izvještaj o Galima i dalje se koristi u Evropi kao udžbenik latinskog studenta za jezike.

Bitka kod Alesija

Galska plemena prvi put su se ujedinila 52.pre n.e., pokušavajući da se suprotstave Rimljanima. Vojsku je predvodio Vercingetoriks, a Rimljani su pretrpjeli poraze zbog novina koje je mladi vođa unio u planove i gerilskog načina borbe. Ipak, kada je jednom prilikom tokom opsade, Cezar naredio svojim podređenim da se povuku jer im ponestaje zalihe, vojnici su odgovorili da bi bilo nečasno da u tom trenutku prekinu opsadu. Ovo je pokazalo Cezaru da su njegove trupe nepobjedive i odlučne - moral ljudi je još bio neočekivano visok.
Uskoro je Vercingetoriks odabrao grad Alesiju ( u centru današnje Francuske) za poprište bitke protiv Cezara, jer je taj grad imao nesavladivo utvrđenje. Priča se da je bitka kod Alesija odredila kasniju istoriju Francuske i Engleske. Rimska vojska je opkolila brdo kod Alesije, gdje je osamdeset hiljada galskih vojnika napravilo barikade. Cezar je pripremio blokadu, naručivši da se izgradi četiri metra visoko utvrđenje oko galskog logora. Nasuprot njemu, Vercingetoriks je pojačanja rasporedio na različitim mjestima i poslao je ogromnu vojsku od dvjesta pedeset hiljada pješadinaca i osam hiljada konjanika u Alesiju. Dvije vojske hrabro su se borile svakoga dana, ali je, na kraju, pobijedila Cezarova vojna vještina i galska vojska je konačno poražena. Da bi spasio živote svojih vojnika, Vercingetoriks je odlučio da se žrtvuje. Priča se da se pojavio pred Cezarom na konju i u divnom oklopu, bacivši svoje oružje na zemlju. To je bila bitka kojom su završeni galski ratovi.

-Dan dolaska pojačanja - Žestoka bitka konjanika dvije vojske . Bitka je trajala od podneva do večeri, ali čim je Cezar uveo u bitku germanske konjanike, galska vojska se povukla.
- Treći dan -U ponoć su u bitku ušle nove galske snage (pojačanje) i napale rimsku vojsku, ali su pretrpjeli poraz jer nisu mogli da prođu sopstvenu liniju odbrane.
- Četvrti dan - Galska vojska promijenila je svoj cilj i izvela opšti napad. Nakon borbe prsa u prsa, pobijedili su Rimljani.
Peti dan - Vercingetoriks se predao.


Pompejev izbor

U drevnom Rimu postojala je tradicija da vojni lideri ulaze u grad zajedno sa svojom vojskom. Takođe, postojao je zakon po kojem je konzul trebalo da se vrati u grad i da donese vijesti o borbi. Vojni lideri su čekali ispred grada i birali između kandidature za konzula i trujumfalne ceremonije povodom povratka iz bitke. Pompej je birao ceremonije, a Cezar - kandidaturu.
Prva trijumfalna ceremonija priređena je Pompeju kada je imao dvadeset pet godina. Bio je vrlo ugledan, a kada se Senat okrenuo protiv Cezara poslije pohoda na Galiju, Pompej je podržao Cezara. Nikada nije sijao razdor među senatorima. Plutarh je za njega napisao da je uvijek želio da bude jedan od zaštitnika zemlje, zbog čega je odlučio da se, u svojoj petoj deceniji, priključi Senatu. Na kraju se nije slagao sa Cezarom i napustio je svoju rodnu zemlju da bi okupio vojsku. Napravio je istu grešku kao na sastanku u Luki kada se svađao sa Cezarom. U želji da svijetu pokaže kako je dobar vojni strateg, sakupio je vojsku na Sredozemnom moru i krenuo na Cezara. Ipak, čekala ga je tragična sudbina.

Osjećaj za modu

Cezar je bio vrlo mršav i visok čovjek, ni po čemu privlačan. Ipak, bio je vrlo popularan kod žena. Takođe je bio poznat po svojoj aroganciji.
Kada su rimski građani postali punoljetni, u sedamnaestoj godini, bilo im je dozvoljeno da nose togu. Prije toga mogli su da nose samo tunike. Toga je bila napravljena od dugog bijelog ili obojenog platna i obično se nosila preko tunike. Tkanina je, najčešće, bila tri puta duže od visine onoga koji je nosi, tako da je za njeno nošenje bila potrebna i određena vještina. Tkanina je često spadala sa tijela, a smatra se da je tajna propisnog nošenja bila u načinu pravljenja nabora. Prije nego je napunio sedamnaset godina, Cezar je bio vrlo probirljiv po pitanju kaiša za tuniku, a kada je dorastao do toge, strogo je pazio gdje smije da se presavije i kako mu stoji. Kada je postao član Senata i kada mu je bilo dozvoljeno da nosi obojene toge, birao ih je vrlo pažljivo. Konačno je, kao car, izabrao tamno purpurnu togu, i ta boja je ostala poznata kao "rimsko purpurna" ili "carsko purpurna".


Dva Bruta

"Zar i ti, sine Brute?", rekao je Cezar kada je ugledao Bruta među svojim ubicama. Marko Brut je postao poznat zahvaljujući Šekspirovoj drami "Julije Cezar". Sve više se vjerovalo u glasine da je njegova majka dugo bila Cezarova ljubavnica. Tokom unutrašnjih sukoba, Brut se borio na Pompejevoj strani i postao je ratni zarobljenik, ali je zahvaljujući majčinim molbama puštem. Čak je nagovorila Cezara da ga postavi za lokalnog guvernera. Narod je bio posebno ljut na njega nakon Cezarovog ubistva, tako da je bio primoran da napusti zemlju, a kasnije je izgubio bitku protiv Marka Antonija i Oktavijana i izvršio je samoubistvo.
Ipak, postojao je još jedan Brut koji je bio umiješan u Cezarovo ubistvo. Tog jutra, Decim Brut, član Senata, bio je stalno uz Cezara. Cezar je prvi zapazio njegovu vojnu vještinu tokom rata u Galiji, a kasnije se Brut borio uz Cezara. Kada je imao dvadeset godina, upisao se u prestižnu vojnu akademiju. On je bio jedan od ubica koje je Cezar namjeravao da zaposli, a bio je i drugi po redu za Cezarovo naslijedstvo, ukoliko bi Oktavijan odbio da ga preuzme. Vjeruje se da je Cezar, govoreći o Brutu, mislio na ovog drugog. Decim je poblijedio kada je čuo za Cezarov testament. Po Cezarovoj želji, otišao je na mjesto guvernera sjeverne Italije, ali ga je slijedeće godine ubio Antonije.



_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Pon Mar 08, 2010 10:28 pm    Naslov poruke: I još malo Cezara Na vrh strane Na dno strane

Cezar i Vercingetoriks

Galija je, 52.pre n.e. bila pod kontrolom Cezara i njegove vojske. Ipak, kada se on vratio u Rim, galske snage otpočele su pobunu. Cezaru se usprotivio poglavica plemena Averni, dvadesetogodišnji Vercingetoriks.
Odlučio je da izbjegava direktne sukobe sa rimskom vojskom, a pokušavao je da joj zada udarce tamo gdje je bila najslabija. Rimljani su angažovali lokalno stanovništvo da se bori za njih. Prema priči, Vercingetoriks je u početku bio na Cezarevoj strani i borio se za Rimljane. Kada je bio mlad, vjerovatno se divio rimskom vođi i od njega je naučio mnogo, uvidjevši i slabost rimske vojske.
Galska vojska zapalila je mnoge gradove i sela onemogućavajući Rimljanima da dođu do hrane i potencijalnih vojnika, ali u Avarikumu strategija spaljene zemlje nije uspjela. Obje vojske imale su po nekoliko pobjeda. Odlučujuća bitka vođena je u Alesiji. Vercingetoriks je zamolio druge galske vođe da napadnu Rimljane koji su ga opsjedali u Alesiji. Ipak, Rimljani su uspjeli da onemoguće komunikaciju između Gala i na kraju su pobijedili. Vercingetoriks se predao i odveden je u Rim, gdje ga je Cezar pokazivao na paradama prilikom svog trijumfalnog povratka, a potom ga je poslao u zatvor na šest godina. Rimljanima su pokazivali i mnoge druge vođe koje je Cezar, takođe, porazio, ali samo je Vercingetoriks na kraju pogubljen.
Cezar je bio poznat po tome što je opraštao neprijateljima, ali nikako nije mogao da oprosti hrabrom galskom ratniku koji je Rimljane zadržao u Galiji duže nego što su predviđali. Bilo j epreviše opasno da ga ostave u životu. Kako bi se obezbjedio protiv novih galskih pobuna i ustanaka, Cezar je naredio pogubljenje njihovog vođe.
Vercingetoriks je još jednom postao simbol otpora 1865, kada je Napoleon III naredio da se postavi njegova bista u Alesiji, tvrdeći da je on bio prvi francuski patriota.

Prvi rimski imperator koji je nastavio Cezarovim stopama

Oktavijan Avgust (53-14.pre n.e.)

Kada je prešao Rubikon i spriječio moguće nemire, Cazar je napisao testament. Sigurno nije ni slutio da će pet godina kasnije biti ubijen. Za svog nasljednika je odredio osamnasetogodišnjeg Oktavija.
Oktavije je rođen na selu, u djetinjstvu je ostao bez oca, a njegova majka se preudala, pa su ga podigli djeda i baba. Baba mu je bila Cezarova sestra, tako da je mnogo vrmena provodio u Cezarovom domaćinstvu. Tokom borbe protiv Pompeja, 45 pre n.e., Oktavije se teško razbolio ali je nastavio da se bori. Cezar je uočio da mladić nije vješti borac, ali da ima jaku volju i izražen osjećaj odgovornosti. Uživao je u mladićevoj promišljenosti i temperamentu, potpuno drugačijem od njegovog.
Ciceron je Oktavija nazivao "sveštenikom". Kada je primjetio da Antonije potkrada Cezara, Oktavio je odlučio da to zaustavi. Podigao je novac i, po Cezarevoj želji podijelio ga ljudima. Takođe, uspio je da ubijedi Senat da osudi Antonija zbog toga što je uradio.
U devetnaestoj godini postao je konzul, 43 pre. n.e., ali zajedno sa Antonijem i Lepidom, te su njih trojica upravljali zemljom. Promijenio je ime u Gaj Julije Cezar Oktavijan i pošao je istim putem kao i njegov idol Cezar.
Oktavijan je pogubio Cezarove ubice bez milosti, otarasio se i Antonija i Lepida i sam je vladao zemljom. Ljudi su ga zvali "Avgust" (uzvišeni). Zazirao je od titule diktatora da ne bi prošao kao Cezar. Uvijek je bio oprezan prema Senatu. Ozbiljno i mudro je radio na okončanju unutrašnjih sukoba, postao je prvi rimski imperator i postavio je temelje carstva koje će trajati još hiljadu i petstotina godina. Svakoga dana je od osam ujutro do podneva bio u svojoj kancelariji i pisao pisma. Uro je u sedamdese osmoj godini. Prijatelje je napustio riječima:" Veličanstveno sam odigrao svoju ulogu. sada mi, prijatelji moji, aplaudirajte dok napuštam Zemlju."

Cezar i Kleopatra VII

Dok je bio u potjeri za svojim zakletim neprijateljem, Cezar je stigao u Aleksandriju i, tamo, upoznao jednu izuzetno pametnu ženu - Kleopatru VII. Ova žena bila je poslednji potomak drevne egipatske faraonske porodice. Nije pretjerano reći da je ovaj susret promijenio sudbinu Egipta.
Nakon smrti njenog oca Ptolomeja XII, Kleopatra se, po želji svog oca udala za svog brata Ptolomeja XIII i zajedno su vladali zemljom.Ipak, Ptolomeju se nije svidjelo što se njegova ambiciozna sestra miješa u vlast, pa ju je protjerao iz Aleksandrije. Cezar je u Aleksandriju stigao upravo u trenutku kada su se dešavala previranja u zemlji. Kleopatra je odlučila da, uz pomoć Cezara, najmoćnijeg čovjeka u Rimu, povrati svoj prijesto.
Ipak, kao protjeranoj ženi, bilo joj je teško pronaći način da ugovori sastanak sa Cezarom i da lako dopre do njega. Da bi se srela sa njim, morala je da smisli nešto maštovito, svojstveno ženi kojoj je sve ovisilo od tog susreta - umotala se u ćilim koji je poslala Cezaru na poklon. Cezar je zaista bio iznenađen takvim darom, primio je poklon, a kada ga je razmotao, njegovo iznenađenje bilo je još veće. U njemu je zatekao ženu. Bio je fasciniran njenom odlučnošću, koliko i hrabrošću i tom prilikom joj je obećao traženu pomoć. Cezar je, ubivši Ptolomeja, održao obećanje dato Kleopatri.
Kleopatra i Cezar su stupili u strasnu vezi i iz te veze, rodio se sin, kome je Kleopatra dala ime Cezarion. Pošto je bila veoma ambiciozna žena, željela je da Cezarion, pod svojom vlašću, objedini Rim i Sredozemlje. Njen odnos prema Cezaru bio je više politički nego emotivno motivisan. Ipak, njene ambicije nisu dugo trajale.
Nakon Cezarevog ubistva, udružila je snage sa Antonijem u borbi protiv Oktavijana, ali je bila poražena u bici kod Akcija. Priča se da se ubila tako što je pustila zmiju da je ujede, kada je pala u ropstvo. I njen ljubavnik Marko Antonije izvršio je, navodno, samoubistvo. O njenom sinu Cezarionu istorija nema nikakvih podataka. Njenom je smrću okončana trista godina duga vladavina dinastije Ptolomeja.


Marko Antonije-vojnik koji je želio, ali nije uspio da postane Cezarov nasljednik

Antonije je, vjerovatno, bio najviše razočaran kada je pročitan Cezarov testament. O njemu je pisao i Šeksoir u drami "Antonije i Kleopatra". Bio je Cezarov rođak. Borio se uz Cezara tokom ratnih godina pohoda u Galiji, a prije nego što je prešao Rubikon, zaštitio je glavne konzule. Nakon građanskog rata, bio je glavni sudija uz Cezara i u Rimu je smatran Cezarevom desnom rukom. Kada je čuo da postoji Cezarov testament, bio je ubijeđen da će oistati njegov nasljednik. Ipak, umjesto njega, Cezar je izabrao osamnaestogodišnjeg Oktavija. Dok je više od godinu dana Cezar jurio Pompeja, u Rimu su bjesnele pobune i haos, a pošto Antonije nije uspio da ih uguši, Cezar je zaključio da mu nedostaje vojna moć. Cezar je napravio listu onih koji bi trebali da vode naciju u slučaju njegove smrti, ali se na toj listi nije nalazilo Antonijevo ime.
Antonije je odmah po otvaranju testamenta, osnovao svoju stranku i proglasio sebe nastavljačem Cezarevih ideja. Time je okrenuo konzule i Oktavija protiv sebe. Na kraju su ljudi odlučili da će ipak poštovati volju čovjeka koga je Cezar odredio svojim nasljednikom.
Antonio se konačno pomirio sa Oktavijem i udružili su snage da bi pronašli i kaznili Cezareve ubice. Brutovu vojsku uništio je 42.pre n.e., u bici kod Filipa. Nakon ove pobjede, Oktavije je naslijedio Evropu, Antonije je dobio Egipat, Sredozemlje, Grčku i Bliski istok, a Lipid je vladao Afrikom. Nakon Lipidove smrti, Oktavije je dobio zapadni dio carstva, a Antonije istočni. Ipak, Antonije nije bio vješt političar. Nije uspio da pobijedi Parćane, imao je vezu sa Kleopatrom, a sinovima, koje je sa njom imao, prepustio je vlast nad regionima. Sve je to vodilo njegovom padu. Ubio se 31.pre n.e. nakon bitke protiv Oktavija. Antonijevi potomci bili su i zloglasni carevi Kaligula i Neron.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Uto Mar 09, 2010 5:49 pm    Naslov poruke: Tomas Alva Edison Na vrh strane Na dno strane

Tomas Edicon (1847-1931)

"Vrijednost neke ideje ogleda se u tome koliko je korisna."


Edisonov prvi dom

Do, porodice Edison i Milanu, Ohajo, sada muzej, sagrađen je 1841.godine na osnovu projekta njegovog oca Semjuela. S vrha transparentne konstrukcije u imitaciji grčkog stila mogli biste da vidite saobraćaj na obližnjem kanalu. Edison je rođen u toj kući 1847.godine i proveo je tamo samo sedam godina prije nego je njegova porodica sve rasprodala da bi preselila u Port Hjuron, Mičigen, 1854.godine. Kao dijete često je upadao u kanal pošto bi se sjurio sa brda i izgubio ravnotežu stupivši na bedem. čČetrdeset godina kasnije, 1894.godine, njegova starija sestra Merion ponovo je kupila kuću i dogradila kupatilo. Kuću je zatim kupio Edison 1096.godine, ali je preselio u nju tek 1923.godine. Bio je zapanjen spoznajom da kuću mora da osvjetljava lampama ili svijećama - četrdeset godina nakon otkrića električne sijalice.
Poslije Edisonovr smrti i sto godina nakon njegovog rođenja, njegova druga žena Mina i kćerka Madlena otvorile su za javnost muzej u njegovom prvom domu. Spoljašnjost je restaurirana tako da se očuva stil 19.vijeka, a kako je namještaj koji je Edison imao kao dječak izgorio u požaru ispunile su prostor poklonima koje je poslala rodbina.
Danas muzej vodi Edisonov praunuk Robert Viler , takođe inžinjer, koji je osnovao udruženje Edisonovog rodnog mjesta. Od mnogobrojnih muzeja posvećenih Edisonu , jedino ovaj vode članovi njegove porodice.

Prve novine na svijetu štampane u vozu

Edison je morao tačno da procijeni koliko novina može da proda u vozu. Nedoboljan boj bi značio izgubljenu zaradu , dok bi mu prevlik broj dtvorio realan gubitak. Zarađivao je više onim danima kada je bilo mnogo događanja, i, kako je umio da prepozna pravu vijest , ozbiljno je počeo da razmišlja o osnivanju sopstvenih novina.
Investirao je novac koji je zaradio prodajom u kupovinu polovne štamparske mašine i štamoarskog sloga. Ubrzo nakon toga, kada je imao samo petnaset godina, naučio je kako da ih koristi i 1862.godine, objavio Grand Trunk Herals. Za novine se pričalo da su prve novine štampane u vozu i postale su popularne preko noći. Edison je pisao o lokalnim vijestima i tračevima, željezničim vijestima, željezničkom osoblju, kao i uredničke članke poput "Ne poklanja se dovoljno pažnje poštenju, pravdi i razumu " i "Dok još ima stvari koje treba da se urade , ljudi bi trebalo da rade.". U vrijeme najvećeg tiraža Grand Trunk Herald je imao pet stotina čitalaca, od kojih je dvije stotine bilo prodato u vozu. Ipak, Edison je iznenada izgubio interesovanje za štampanje novina. Nakon promjene naizva u "Paul Pry"i postavši tabloid , njegove novine su bile kritikovane i ljudi su ih sa prezirom bacali u rijeku Sent Kler. To je označilo kraj Edisonovog bavljenja izdavaštvom u okviru novinarstva.

Kod koji je izgradio moderno društvo

Iako se sfera ljudskoe aktivnosti neprestano proširivala, počevši od 1800.godine otkriće, parobroda i parne lokomotive 1814.godine , jedino praktično sredstvo komunikacije bilo je ograničeno na pismo. Tada je jedan Američki slikar i inžinjer po imenu Semjuel Morz izumio Morzeov kod i telegrafski instrument. Godine 1937., uspješno je poslao eksperimentalnu transmisiju preko 518 metara i postavio komunikacijsku liniju između Vašingtona i Baltimora, dugačku 60 kilometara. Morzeov kod i telegrafske mašine koje je izumio korišćeni su kao sredstvo za slanje i primanje poruka tokom 45 godina.
morzeova konunikacija se obavlja pomoću mehanizma u kome kroz elekromagnet prolazi srtuja , a odeređeno slovo ili broj mogu biti emitovani korišćenjem kratkih ili dugih zvučnih signala. Primjer je SOS poruka koja je prvi put poslata u vrijeme nesreće Titanika 1912.godine.
Edison, koji je već radio nao operater na telegrafu koji koristi Morzeov jednosmjeran kod, razmišljao je o načinu da reformiše uređaj tako da pošalje poruku u oba pravca istovremeno. Vrijeme koje je proveo u razmišljanju o ovom poduhvatu motivisalo ga je da postane pronalazač.
Godine 1876. Bel je izumio telefon i on je korišćen i nakon što je Markoni otkrio radio poruku 1895.godine. Do skoro su ga koristili ribolovci koji love na velikim udaljenostima od kopna, ali se danas rijetko viđa.

Majkl Faradej

Godine 1867. dok je Edison počinjao da shvata nezadovoljstvo i ograničenje rada za kancelariju za telekomunikaciju, naišao je na knjigu pod nazivom "Eksperimentalna istraživanja o elektricitetu" koju je napisao Majkl faradej, britanski hemičar i fizičar (1791-1876). On je stekao mnoga znanja o elektricitetu iz ove knjige, što mu je kasnije pomoglo da ostvari mnoge od svojih pronalazaka.
Faradej je rođen kao sin kovača u predgrađu Londona, napustio je školu sa trinaet godina i zaposlio se kao knjigovezac. Otprilike u to vrijeme čitao je knjige kao što su "Enciklopedija Britanika", koja ga je uvela u svijet nauke, a 1812.godine počeo je da radi kao asistent za Kraljevsku laboratoriju. Otkrio je Faradejeve zakone hemijskih analiza i pokazao da kada magnet prođe između magnetnih namotaja, on proizvodi električnu struju. Njegove ideje su se razvile u realnom životu, postavljajući osnove modernoj industriji. On se nije ograničio samo na polje teorije, već je dokazao iz prve ruke da teorije mogu da imaju komercijalnu upotrebu.
Edison je razvio poštovanje prema Faradeju nakon što je pročitao ovu knjigu i slijedio je njegov primjer. Čak je rekao da je Faradej "otkrio mnoge principe zasnovane na svojstvima elektriciteta. Pokušaću da napravim nove mašine koristeći elektricitet." Tako je Edison odlučio da postane pronalazač i započeo svoj put stvaranja korisnih alata za čovječanstvo.

Ko je kumovao riječi "halo"

Ko je izmislio "halo", jednostavan termin koji se upotrebljava kada telefoniramo? Ova dugo neriješena misterija konačno je odgonetnuta. Ovaj prijateljski termin je uspostavio upravo veliki Edison.
Bilo je glasina da je Edison izmislio riječ, ali nije bilo dokaza. A onda se saznalo da je engleski istoričar Alen Kenigsberg pet godina pretraćivao gomile materijala pronađenog u skladištu kompanije AT&T u Njujorku ne bi li pronašao odgovor.. Tamo je bilo i pismo koje je Edison svojeručno napisao koje kaže: "Halo je telefonski pozdrav koji se najbolje čuje na većim razdaljinama". Godine 1877, kada je počelo korišćenje telefona, upravnik lokalne telegrafske kompanije u Pitsburgu pitao je Edisona : "Koji bi bio dobar pozdrav za dobar početak telefonskog razgovora?", na šta je Edison odgovorio starim pozdravom lovaca "Halloo." Razgovor za to je bio u tome što je pozdrav mogao da se čuje čak i kada je govornik udaljen od telefona jer je u to vrijeme moralo da se glasno priča da bi se održala linija. Bel je počeo da koristi riječ "Ahoj" koja je tada bila korištena među mornarima da se zaustavi brod, ali s obzirom na kvalitet Belovog telefona Edison je mislio da ta riječ ne odzvanja dovoljno tako da je ne samo unaprijedio telefon nego je i ujedinio izraze kao što su "ko je to?" i "Da li je sad dobar trenutak?" u jednu riječ - "halo".

Raspored

Edison je obećao "jedan mali izum na svakih deset dana, jedan veliki izum na svakih šest mjeseci." U toku svoje karijere dobio je 1093 patenata. "Američki odbor za patente" ga je nazivao "mladićem koji toliko često dolazi da će da odere cipela", ali koje ideje je on priložio da tada?. Njegov izum prvi iz 1868.godine je snimač električnog glasanja koji nije prodan ni u jednom primjerku zbog taktike političara da odlažu glasanje. Poslije teškog perioda na početku i poslije prvog uspjeha. Edison se usredsredio na nešto komercijaln ciljeve i sanjao je o novom načinu komunikacija. Tragao je za novom generacijom komunikacija, nasljednikom telegrafa.
Međutim, 1876.godine Grejem Bel ga je pretekao. To što je izgubio probudilo je strast u Edisonu i poboljšao je Belov telefon napravivši prototip za današnji aparat.
Godine 1877.izumio je fonograf i svijet je bio preplavljen zvucima telefona, telegrafa i fonografa u radnjama. Slijedeći korak je bio lak. Gasne i uljane lampe, kao i svijeće, postale su nepogodne, i on je shvatio da je potreban jači izvor svijetlosti. Godine 1879. uspio je da izumi sijalicu koja je sadržala vlakno ugljenika. Deset godina kasnije izumio je je kinetoskop (gledanje kroz rupu) koji je spojio zvuk i sliku.
Ipak, bilo je i nekih promašaja. Test leta helikoptera se završio eksplozijom. Trinaest godina ranije braća Rajt su izvela uspješan let. Izgleda da niko nije savršen pronalazač, pa čak ni Edison.

1868 - Snimač električnog glasanja
1869 - Stock ticker
1872 - Dupleks telegraf
1876 - Električno penkalo
1877 - Fonograf i Ugljeni mikrofon
1879 - Užarena sijalica sa ugljenim vlaknom
1880 - Magnetni razdjelnik ruda
1889 - Kinetoskop
1909 - Alkaln baterije


Putovanja u toku poslednjih godina

Edison je odavao sliku neumornog radnika, ali je volio da ide kolima na kampovanje s prijateljima da se opusti. Išao bi na planine u Zapadnu Virdžiniju i u Sjevernu Karolinu svake godine sa Henrijem Fondom, Harvijem Fajerstounom i prirodnjakom Džonom Barouzom. Imali su čitavu flotu kola koja su onda bila rijedak prizor i pritom su imali ogromnu grupu pomagača, u stilu lordovskih odmora.
Edison bi poveo vodiča, ali bi uvijek mijenjali planove na pola puta. Volio je da bira putanje koje nisu bile ucrtane na mapi tako da se izleti nikada i nisu odvijali po planu. Kupovali su meso i povrće od farmera i atko saznavali za staze koje su znali samo lokalni ljudi. Usput bi davao čokoladu djeci koja su ga zvala "Gospodin Fonograf". Uvijek su morali da improvizuju mjesto za kampovanje, ali ako bi bio lijep dan, skupili bi se oko vatre i raspravljali o politici, ekonomiji, astronomiji, svemiru i ljudima. Ako bi bila velika oluja ili kiša, cijela grupa bi ostala u hotelu, a samo bi Edison bio napolju u šatoru. Edison se nije žalio sve dok je mogao da ostane suh, da ne čuje oluju napolju i da se dobro naspava. Bilo kako bilo, ostalo troje koji su ostajali u hotelu, zvali su ga "partibrejkerom". Uprkos tome što je bio veliki radoholičar, čuveni pronalazač je obnavljao energiju kampovanjem.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Sre Mar 10, 2010 8:07 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Njegov najbolji prijatelj i kralj automobila

Ford je rođen 1863.godino, kao sin bogatog farmera iz Diborna u Mičigenu. Dok je bio mlad , nije volio da uči u školi, ali je volio eksere i šerafcigere i sve svoje slobodno vijeme provodio je praveći ili popravljajući nešto. Kada je napunio sedamnaest godina, zaposlio se kao mehaničar u Edisonovoj kompaniji za rasvjetu i ubrzo je postao vodeći inžinjer. Predan poslu, inžinjer bi uvijek ostajao u radionici poslije smjene radeći na motoru na benzin.
Jednog dana u avgustu 1896,godine Ford je za jednim večernjim sastankom kompanije objasnio kako radi njegova mašina. Edison je bio impesioniran i rekao je: "Mislim da moja mašina ima izuzetan potencijal. Molim te da nastaviš svoje istraživanje." Poslije toga , Ford je proveo više vremena na razvoju te mašine i 1903.godine je osnovao svoju kompaniju "Ford Motor". Proizvodio je kola koja su ranije mogla sebi da priušte samo bogataši a sada su bila distupna široj javnosti. Ford je koristio prenosni sistem pomoću kaiševa za masovnu proizvodnju koju je Edison već koristio za mineralnu koncentraciju. To je smanjilo troškove proizvodnje i Fordov Model T je postao poznat širom svijeta.
Ford je opisao Edisona, svog najboljeg prijatelja kao "najboljeg naučnika i najgoreg industrijalca na svijetu. " Godine 1929., on je otvorio muzej u restauriranom Menlo Park institutu gdje je napravio voz da obilježi pedesetogodišnjicu sijalice. Edisonov opis Forda bio je : "Nama riječi kojima bih izrazio svoju zahvalnost Henriju Fordu. Kada bih morao da ih izrazim, rekao bih da je najbolje, najveće i najbogatije značenje bilo ovo: on je moj najbolji prijatelj."

Edison i Žil Vern

Godine 1888. četrdesetjednogodišnji Edison je počeo da piše romane naučne fantastike. "Tomas u čudesnoj zemlji", ali je bio isuviše okupiran poslom oko vađenja rude gvožđa, tako da nije bio u mogućnosti da ga završi. Po bilješkama, priča je u pozadini imala pomjeranja zemljine kore koja izazivaju zemljotrese i globalno zagrijevanje i koja bi u njegovoj knjizi izazvala potapanje zemlje pod more. To bi bila priča o napretku više civilizacije u kojoj bi ljudska rasa probudila svoje uspavane psihičke sposobnosti i mogla bi da živi pod vodom. Edison je toliko obožavao priče naučne fantastike da je počeo i sam da ih piše. Da su X zraci na kojima je radio bili spremni za praktičnu upotrebu, to je moglo da bude korišteno protiv vanzemaljskih napadača. Njegov omiljen pisac je bio "otac naučne fantastike" Žil Vern.
Vern je rođen 1888.godine u porodici koja je imala veoma dugu tradiciju advokata, u lučkom gradu Nantu. Pošto je završio pravo, izabrao je da ne nastavi porodičnu tradiciju i odlučio je da se okuša kao pisac. Međutim, njegove prve predstave i romani nisu bili primjećeni. Sa 34 godine, Vernova sreća se okrenula na bolje. Upoznao je sjajnog izdavača, Hecela, koji mu je pomogao da objavi "Pet nedelja u balonu". Ovo je bio najprodavaniji roman do tada i postao je dio popularnog kluba pisaca. Ovaj uspjeh je bio praćen klasicima kao što su od "Zemlje do Mjeseca", "Dvadeset hiljada milja pod morem" i "Put oko svijeta za osamdeset dana". On je pisao u prosjeku dva romana naučne fantastike godišnje i iza sebe je ostavio osamdeset djela. Kao i za Edisona, bilo je mnogo onih koji su smatrali da se Vernerova kasnija djela suviše fokusiraju na opasnost nauke. Da nije bilo Vernove naučne fantastike, industrija svemirskog inžinjeringa bi mnogo zaostajala, a da se i ne spominje neprocjenjiv uticaj na naučnike tog vremena.

Učenik koji je nadmašio svog učitelja

Godine 1915.dodato je još jedno ime na listu za Nobelovu nagradu za fiziku. Nikola Tesla, pronalazač indukcionog motora i strujnog sistema sa naizmjeničnom strujom, zbog čega je dobio nadimak "otac naizmjenične struje". Bio je inžinjer elektrotehnike i njegovi su izumi obilježili epohu. Istraživao je visokofrekventne srtuje, postavivši temelje bežične komunikacije i radija. Govori se da je Nobelovu nagradu odbio, jer je trebalo da je podijeli sa Edisonom.
Tesla je rođen u Smiljanu u bivšoj Jugoslaviji. Od oca sveštenika i učene majke, već od malih nogu nazivan je čudom od djeteta. Sa pet godina napravio je vodeni točak. Godine 1882.otkrio je princip protoka struje kroz motor pomoću obrtnog magnetnog polja, što niko drugi nije mogao da shvati u telegrafskoj kancelariji u Budimpešti. Onda je otputovao u Pariz da isproba svoju novu ideju. Tamo ga je primjetio Edisonov partner, inžinjer Čarls Bačelor, koji je rekao da Tesla posjeduje "sposobnosti koje se mogu mjeriti sa Edisonovima" i on je 1884.godine postao Edisonov asistent. U to vrijeme tek je trebalo odlučiti koji je strujni sistem bolji, jednosmjerni ili naizmjenični. Tesla, koji je više volio efikasniji provodni sistem, ušao je u debatu sa Edisonom, koji je bio potpuno okupiran istraživanjem sistema jednosmjerne struje, i odlučio je da da otkaz. Dvije godine kasnije, 1887.godine, naizmjenična struja više nije bila samo teorija. Tesla je stvorio sistem u kome su hiljade jednosmjernih struja različitih nivoa mogle biti izabrane i patentirao ga je kod preduzeća "Westinghouse company". Ovaj sistem je započeo "električni rat" između pobornika jednosmjerne i naizmjenične struje. Počelo je da liči na rvanje u blatu i postojala je opasnost da se oba sistema o kojima se govorilo budu uništena. Ipak, Tesla je pobijedio Edisona, kada je na Svjetskom sajmu u Čikagu njegov sistem izabran za hidroelektranu na Nijagarinim vodopadima.
Evo šta je Tesla rekao povodom njihovog rivalstva:" Nema sumnje da Edison zaslužuje tuce Nobelovih nagrada, ali moj izum zaslužuje sve Nobelove nagrade za slijedećih hiljadu godina." Oba pronalazača su bila suviše ponosna da bi priznali jedan drugom bilo kakve zasluge i na kraju je Nobelova nagrada bila dodijeljena trećem naučniku.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Sub Mar 27, 2010 7:54 pm    Naslov poruke: Pokahontas Na vrh strane Na dno strane

Pokahontas - "razigrana" princeza

Tokom svog kratkog života američka indijanska princeza Pokahontas postala je slavna u novoj koloniji Virdžiniji i u engleskom društvu.

Iako priča o njoj predstavlja u izvjesnoj mjeri mit, Pokahontas (oko 1595 - 1617) bila je stvarna ličnost koja je imala ključnu ulogu u životima prvih britanskih doseljenika u Sjevernoj Americi. Rodjenjem je postala indijanska princeza, kćerka Pouhatana, poglavice plemenskog saveza Pouhatan u Virdžiniji. Svi su je poznavali kao Pokahontas, odnosno "ona koja je razigrana" jer je odbijala da engleski doseljenici saznaju njeno pravo ime, u strahu da bi onda mogli da je ureknu. Britanci u novom naselju Džejmstaun, osnovanom 1606.godine, nejverovatnije ne bi preživjeli prvu zimu da im plemena Pouhatan nisu dali hranu i pokazala kako se gaji krompir i kukuruz. Međutim, Englezi su uzimali i ono što starosjedioci nisu htjeli da daju, pa je često dolazilo do žestokih sukoba.
Bivši vojnik, kapetan Džon Smit, bio je među onima koji su tjerali doseljenike da siju žitarice i da odustanu od potrage za zlatom.(Kasnije će se ispostaviti da je "virdžinijsko" zlato u stvari duvan.) Godine 1607, dok je istraživao koloniju, Smit je upao u urke ratnicima plemena Pouhatan i bio bi ubijen da se za njega nije založila sama princeza Pokahontas. Ova mlada djevojka već se borila za mir između doseljenika i starosjedilačkog stanovništva: igrala se sa engleskom djecom i posredovala je između dva naroda. Smit je trebalo da bude pogubljen, ali je Pokahontas, koja je tada imala 12 ili 13 godina, stavila svoju glavu na njegovu, kako bi spriječila pogubljenje.To nije bio jedini put da mu je pritekla u pomoć, "Blagoslovena Pokahontas", zabilježio je Smit u svojoj Opštoj istoriji Virdžinije (1624), "velika kćer kralja Virdžinije, često je spašavala moj život". Smit je takođe dodao:"Bog ju je poslao da čuva ovu koloniju od smrti, gladi i totalne zbrke."
Kada je Smit otišao kući, Pokahontas se udala za indijanskog ratnika Kokuma. O njenom životu iz tog perioda postoji malo podataka, dok je Kokumova sudbina potpuno nepoznata. Engleski kapetan ser Semjuel Argol držao je Pokahontas kao "počasnog zarobljenika" kako bi spriječio ubistvo engleskih zarobljenika. Godine 1613. ona je bila pod zaštitom tadašnjeg guvernera Džejmstauna, ser Tomasa Dejla i krštena je engleskim imenom: Rebeka. Džon Rolf, prvi sekretar i bilježnik u Džejmstaunu, zaljubio se u Pokahontas i obezbjedio je ne samo guvernerovu dozvolu da se njome oženi već i blagoslov poglavice Pouhatana. Vjenčali su se aprila 1614.godine, što je doprinijelo uspostavljanju osmogodišnjeg mira za doseljenike. Pokahontas je 1616.godine otišla u Englesku. Stanovnicima Londona ona mora da je izgledala kao egzotično stvorenje. S njom su postupali kao sa princezom i predstavili je na dvoru Džejmsa I. Zadivila je Engleze svojim finim manirima, što je promijenilo njihove ustaljene predrasude o američkim Indijancima. Ben Džonson je čak ubacio lik Pokahontas u jedan od svojih komada.
Slijedeće godine Pokahontas se sa svojim mužem pripremala za povratak u Virdžiniju, ali je umrla od boginja prije plovidbe. Sahranjena je u crkvi SvĐorđa, u Grejvsendu. Njihov sin Tomas kasnije se nastanio u Virdžiniji. Preko njega ona ima brojne potomke koji žive u toj američkoj državi.

Izvor: "Ilustrovana istorija sveta"

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Sub Apr 03, 2010 4:44 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Viljem Šekspir

"Pri rođenju plačemo što smo stupili na ovu veliku pozornicu budala"

Kuća njegovog rođenja"

Šekspir je rođen u Stratfordu na Ejvonu, varoši koja pripada istorijskoj grofoviji Vorikširu i koja se nalazi sto šezdeset kilometara sjeverozapadno od Londona. Ovja gradić je dobio ime po rijeci Ejvon koja protječe kroz njega, a najpoznatiji je po tome što se u njemu rodilo slavni pisac. Kuća u kojoj je Šekspir rođen još uvijek se nalazi u ulici Henli i vjerovatno je izgrađena 1556.godine, godinu dana prije vjenčanja Džona Šekspira i Meri Arden.
Viljem Šekspir je u toj kući rođen 1564.godine. Pohađao je lokalnu osnovnu školu, oženio se En Hatavej i dobio sa njom troje djece - prije nego što je napustio porodicu i odselio se u London. Pretpostavlja se da je prvih dvadesetak godina svog života proveo u ovoj kući u ulici Henli.
Bila je to kuća sa polutačama, izgrađena u tjudorskom stilu, na koju se se naslanjale dvije susjedne zgrade. U ovakvim kućama su u to vrijeme živjele relativno bogate porodice, pa je prirodno pretpostaviti da je i Šekspirova bila jedna od imućnijih.
Po smrti Džona Šekspira kuća je pripala Viljamu, a Viljam ju je testamentom ostavio svojoj mlađoj sestri Džoani, tako da je kuća nakon njegove smrti pripala njoj. Kasnije je nekim slučajem kuća prestala da bude u posjedu ove porodice, pa su u njoj od 19.vijeka živjeli razni ljudi koji su skoro u potpunosti izmjenili njenu unutrašnjost. Međutim, 1847.godine je Dobrotvorno društvo za očuvanje Šekspirove imovine kupilo ovu kuću, preuzelo upravljanje nad njegovom bivšom imovinom i postepeno počelo da ga vraća u prvobitno stanje. U aprilo 2000.godine su šestomjesečni radovi na obnovi unutrašnjosti kuće završeni. Enterijer je uređen tako da liči na enterijere iz približno 1570.godine.
U gradiću Stratfordu, koji je poznat kao i Šekspirova zemlja, nalazi se Kraljevsko Šekspirovo pozorište, a svake godine ga posjećuju hiljade posjetilaca koji dolaze iz svih krajeva svijeta da bi obišli mjesto u kojem je rođen i sahranjen ovaj veliki književni majstor.

Elizabeta I i Šekspir

Kraljica Elizabeta I (1533-1603) je igrala veliku ulogu u razvoju engleskog pozorišta. Ona sama je izuzetno voljela pozorišne komade i pružala je punu podršku pozorišnoj umjetnosti u vrijeme kada su mnogi ovu aktivnost smatrali za jeres. Lesterovi ljudi su bili prva trupa koja je 1574.godine dobila dozvolu da nastupa u gradu Londonu, a 1583.godine je osnovana trupa Kraljičini ljudi, pod ličnim Elizabetinim patronatom, koja je izvela više od devedeset predstava zokom njene vladavine. Šekspir je često na sceni iskazivao poštovanje prema svojoj dobročiniteljki, a u komediji "San ljetne noći" joj je čak i laskao.
Elizabeta I je bila kćer Henrija VIII i njegove druge žene Ane Bolen. Stupila je na prijesto kada je imala dvadeset pet godina, odbila sve prosce i ostala neudata i djevica do kraja života. Iako se Elizabeta pamti po sjaju i raskoši svog dvora, kao i po pobjedi nad neuništivom španskom armadom, njena vladavina ipak nije bila tako jednostavna. Period u kojem je vladala bio je obilježen vjerskim i ekonomskim problemima u vezi sa moćnom Španijom. Tako da u svakom pogledu govorimo o periodu velike nestabilnosti. Doba Tjudora bilo je ekstravagantno, a osnovna njegova karakteristika bila je možda sujetnost. Kraljica je imala haljine svih boja, ali su joj omiljene boje bile crna i bijela, s obzirom da one simbolizuju djevičanstvo i čestitost. Zbog toga je najčešće nosila haljine baš tih boja. Kraljičine haljine su bile ukrašene fantastičnim ručnim vezom od raznobojnog konca, kao i sa dijamantima, rubinima i safirima. Voljela je da nosi težak nakit i velike perike.

Smrt Šekspirovog sina

Kada je Šekspir, koji je iz Stradforda pobjegao pod nerasvjetljenim okolnostima, postao dioničar u svijetu pozorišnog biznisa, stekao je dovoljnu finansijsku i socijalnu sigurnost da bi mogao da navraća u rodno mjesto nekoliko puta godišnje kako bi obišao svoju ženu i djecu. Ali avgusta 1596. godine povod za njegovo putovanje kući je bio tragičan događaj. Njegov jedini sin Hamnet je umro u svojoj jedanaestoj godini. Ogledalo njegove tuge zbog ove strašne porodične tragedije se nalazi u sentimantalnim stihovima u drami "Kralj Džon" koju je Šekspir u to vrijeme pisao:
"Tuga mi uze mjesto mog nestalog djeteta; leži mi u postelji, ide sa mnom svud; Uzima na sebe njegov lijepi lik, ponavlja mu riječi, sjeća me na tu ljupkost, puni prazno ruho njegovim obličjem, te imam razloga da svoju tugu volim. Zbogom! Da si izgubio ono što sam ja, dala bih ti bolju utjehu no ti meni."
Godinu dana kasnije, 1597. godine, Šekspir je kupio Nju Plejs, drugu kuću po veličini u Stratfordu, okruženu voćnjakom i jedinu koja je bila sagrađena od cigle. Kada ju je Šekspir kupio, bila je stara više od sto godina i imala je deset kamina i dva ambara. Međutim, kupovina ove velike kuće nije bila dovoljna da zadrži Šekspira u Stratfordu. Kada su mu žena i djeca preselila u novu kuću, vratio se u Londom, u svoju iznajmljenu sobu. Činjenica da je napravio takvu investiciju u svom rodnom mjestu, a ne u Londonu, ukazuju na vjerovatnu namjeru da se prvom prilikom vrati u Stratford.

"Romeo i Julija"

"Romeo i Julija" je bilo i ostalo jedno od najčitanijih i najpopularnijih Šekspirovih djela, ali njegova fabula nije originalna, kao što je to slučaj kod mnogih Šekspirovih drama i soneta. Ova tema se prvi put pojavila u priči Matea Bandela, italijanskog pisca iz 16.vijeka. A 1562.godine, engleski pjesnik Artur Bruk je napisao drugu narativnu pjesmu pod naslovom "Tragična priča o Romeu i Juliji", na osnovu francuskog prevoda Bandelove priče koja je kasnije postala osnovni izvor za ovu poznatu Šekspirovu tragediju. Tomas Otvej je poslije Šekspirove smrti, 1680. godine, pokušao da napravi pozorišnu adaptaciju ove drame pod naslovom "Istorija i pad Kaja Marija", a radnja se dešava u starom Rimu. Glavna razlika u odnosu na Šekspirovu verziju je to što Julija otvara oči nekoliko sekundi prije Romeove smrti.
U 20.vijeku, 1960.godine, Franko Zefireli je napravio pozorišnu predstavu ove tragedije u modernom ambijentu, što je izazvalo razne reakcije, a nakon toga je, 1968. godine snimio i film na osnovu te predstave. Pored toga, od ove priče je 1961.godine napravljena adaptacija za veliki ekran, a u pitanju je čuveni njujorški mjuzikl "Priča sa zapadne strane". Zatim je režiser Baz Lurman 1996. godine napravio još jednu modernu adaptaciju ovog djela u kome glavne uloge fatalnih ljubavnika tumače Leonardo Di Kaprio i Kler Dejns.

Šekspirovi prihodi

Za razliku od mnogih drugih umjetnika tog doba, koji nisu mogli da sastave kraj s krajem, Šekspirovo finansijsko stanje je bilo takvo da je mogao sebi da priušti bogat i udoban život. Iako se ne znaju tačne cifre, izračunato je da je njegova zarada plus dividende od udjela u pozorišnoj trupi Ljudi lorda Čemberlena i pozorištima Gloub i Blekfrajerz, iznosila oko dvije stotine funti godišnje. Ako se uzme u obzir činjenica da je tada godišnji prihod učitelja u Stratfordu iznosio dvadeset funti, jasno je da je Šekspir imao bogate prihode. Po zapisima iz zemljišnih knjiga, nekoliko puta je mijenjao stan u Londonu kako su mu se prihodi povećavali. Godine 1596. živio je u Bišops Gejtu u četvrti Sv.Jelena: 1599. godine preselio se u Sautvark blizu pozorišta Gloub; 1604. godine živio je blizu katedrale Sv. Pavla u Kriplgejtu. Godine 1613. je kupio kuću koja se zvala Gejthaus u četvrti Blekfrajerz; a prije toga, 1605. godine kupio je prava na deseti dio prihoda poljoprivrednih dobara u mjestima Stratford, stari Stratford, Bišopton i Velkomb za 440 funti, i ta investicija mu je donosila 60 funti godišnje.
Zna se da je njegov otac Džon bio najmanje dva puta optužen zbog davanja novčanih pozajmica uz ogromne kamate, a Šekspir je ovu temu obradio u komediji "Mletački trgovac".

Drugačija verzija

Jednog dana je Viljem Davenant, dramski pisac iz Oksforda, pio sa prijateljima u nekoj kafani. Čaša za čašom, riječ po riječ, kad najedanput Viljem svojim prijateljima reče da je on Šekspirov vanbračni sin. U stvari, Šekspir mu je bio kum, ali postoje glasine da mu je bio i biološki otac.
Šekspir je živio i radio u Londonu, a soju ženu En Hatavej je ostavio u Stratfordu da se stara o porodici. Sasvim je prirodno da je Viljem često obilazio svoju porodicu. Put do kuće ga je vodio kroz Oksford, gdje je često odsjedao u gostionici Kruna (Tavern / Srown Inn). Vlasnik gostionice Kruna je bio bogati vinar Davenant. On je bio uticajan čovjek, a u jednom periodu, bio je i gradonačelnik Oksforda. Žena mu se zvala Džejn Šepard Davenant i bila je privlačna i ljupka gazdarica. Ovaj par je imao sedmoro djece, a jedno od njih, po imenu Vil Davenant, rodilo se krajem februara 1606. godine. Koliko se zna, Viljem Šekspir je bio kum na njegovom krštenju, 3. marta 1606. godine. Bila je to sredina 17. vijeka, a glasine su počele naširoko da kruže da je gospođa Davenant imala ljubavnu vezu sa slavnim piscem iz Londona.
Ne postoje dokazi za ove glasine, ali ne postoji ni nešto što bi dokazivalo suprotno. Možda su glasine o krvnom srodstvu sa slavnim Viljemom Šekspirom išle u prilog ser Viljemu Davenantu koji je i sam bio dramski pisac.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Ned Apr 18, 2010 10:35 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Čarli Čaplin

"U pojedinosti život je tragedija, ali u cjelini je komedija."

Škola Hanvel

Njihova majka Hana tepko je podnijela to što nije više mogla da nastupa na sceni i za njihovu tročlanu porodicu nastupila su teška vremena, tako da su se preselili u dom za siromašne maja 1896. godine. Onda su nakon tri nedelje Čarli i njegov atariji brat Sidni prebačeni u školu "Hanvel" na periferiji Londona.
Ovaj internat za trista do četristo siročadi i siromašne djece nalazio se u bogatom kraju, okružen kestenovom šumom, pšeničnim poljima i voćnjacima. Sedmogodišnji Čaplin, već odvojen od majke, sada je rastavljen i od starijeg brata zato što su učenici bili raspoređeni u uzrasne grupe.
U svojoj autobiografili Čaplin je pisao o mnogobrojnim incidentima u školi "Hanvel". Jednom su ga obuzela "nepristojna osjećanja" kada ga je peškirom trljala četrnasetogodišnja učenica. Dobio je kožno oboljenje glave koje je u to vrijeme bilo često i ošišali su ga do gole kože. Njegova tužna sećanja uključuju i ono kada su ga celog premazali jodom, a glavu mu umotali u krpe. Osim ovog, bio je kažnjen za nešto što nije učinio kada je podmetnut požar u toaletu. Kažnjen je tako što mu je jedan ogroman čovek, bivši vojnik, vezao zglobove za sto dok je ležao na stomaku. Suze su mu lile dok je dobijao svoje tri šibe po leđima. Stariji brat mu je često, nakon što bi ga video u suzama, donosio puter-kifle, pravdajući to posebnom privilegijom koje je imao pomažući u kuhinji. Kada je napokon, posle godinu dana majka došla da ih vidi po njihovom izlasku iz internata, njihov odnos je već bio nepopravljivo narušen, ali nikad se nisu u potpunosti otuđili.

Tužan piknik

Nakon nesrećng nastupa u Alderštatu, Hana je izgubila posao pozorišne umetnice i život za njih troje je postao jako težak. Očajnički pokušavajući da prehrani decu, radila je razne poslove u centru Londona, pa je između ostalog i šila bluze u nekoj radionici u potkrovlju.
Ako se osećala dovoljno dobro izvodila je posebnu pantomimu na veliko zadovoljstvo dečaka, ostavljajući prolaznike na ulici da se pitaju odakle te slike dolaze. Kada su njih troje bili zajedno, bili su srećni. Ipak, prihodi od njenih povremenih poslova bili su neizvesni i život im je bio crn. Kada više nije mogla da plaća sobu, obratila se državnoj službi za pomoć. Njih dvoje su odvedeni u dom za siromašne. Pravila su bila da deca moraju da se odvoje od majke. To je bilo vrlo bolno. Devetogodišnji Čarli doživeo je 22. jula 1898. godine događaj koji neće zaboraviti. Njih troje gurali su kolica iz Keningtona, gde su živeli, do obližnjeg doma za sirote u Lambertu. Dečaci su, prema pravilima, bili odvojeni od majke i poslati u školi "Norvud" u predgrađu Londona. Dve nedelje kasnije pozvani su da se vrate u dom. Majka ih je tamo čekala po obavljenoj proceduri otpusta. Ponovo su bili zajedno i otišli u park Kenington da provedu dan. Snalažljiviji brat Sidni ponio je vezicu trešanja, crvenu harihgu i kolač koji je kupio za novčić koji je krio u džepu na grudima. Nakon jela zgužvali su novine u loptu i dobacivali se. Onda je majka sela na klupu da štrika dok su dečaci ležali pored nje.
Doke je sunce zalazilo. Hana je rekla: "Ako odmah krenemo stićemo na čaj," i povela dečake nazad u dom.
Nije ih bilo samo pola dana ali je osoblje bilo besno kada su se vratili zato što su znali da deca zapravo nisu bila otpuštena iz doma. Hana je želela da ih vidi i nije prezala od prevare. Hana se nije uzbudila pred ljutitim osobljem. Ipak, njeni nervi su već bili ozbiljno oslabili. Tri nedjelje nakon piknika osoblje škole "Norvud" saopštilo je dečacima jezivu istinu. Njihova majka je mentalno obolela.

Mak Senet

Čovek koji je uveo Čarlija Čaplina u svet filma bio je Mak Sent (1880-1960), osnovač slepstil komedije u doba nemih filma. Krajem 1912. godine osnovao je "Kistoun" i dok je bio u poseti svojoj devojci Mejbel Normand u Njujorku, svratio je u "Mjuzik hol". Tu je video Čaplinovo sjajno izvođenje pijanca i bio je uveren da može da ga angažuje u svojim filmovima. Radio je na novoj komediji i Čaplin je bio savršen za taj film.
U proleće 1913. godine "Kistoun" je poslao telegram u pokušaju da ga preuzme iz trupe "Karno" u kojoj je nastupao u to vreme. Umorivši se od turneje, ostao je u Senetovoj ekipi otprilike godinu dana, i igrao u trideset pet filmova pre nego je potpisao ugovor sa "Esenejom".
Rođen u Kvebeku u Kanadi, Senet je počeo karijeru kod oca filma Dejvida Grifita. Osamostalio se 1012.godine kada je počeo da smina komedije. "Gađanje pitama"postalo je legendarno kao i "Kistounski panduri" i "kupanje lepotica" - poznati gegovi koji su započeli zlatno doba nazvano "kistounska era". Tokom prelaska sa nemih na zvučne filmove, filmska proizvodnja je opala, ali "Kistoun" je uspeo da napravi ukupno preko hiljdu filmova. U autobiografili Čaplin naziva Seneta "kraljem komedije".

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Pon Apr 19, 2010 6:06 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Čaplin i incident od 15. maja

Čaplina je sve više privlačio Japan i prvi put ga je posetio 15. maja 1932. godine sa svojim bratom Sidnijem i njegovim sekretarom Japancem Toraišijem Konom. Uskoro će se desiti ono što je nazvano popularno incident petnasetog maja, kada su neku mladi pomorci oficiri pucali na premijera. Coišija Inakija, nadajući se državnom udaru. Prvobitno je dogovoreno da Čaplin prisustvuje čajanci kod premijera Coišija Inakija 16.maja. Grupa atentatora planirala je da upadne u zvaničnu rezidenciju i ubije ne samo premijera već i Čaplina. Nadali su se da će ubistvo poznatog komičara započeti rat. Ipak, planovi za čajanku nisu bili potvrđeni, a pošto su shvatili da su šanse da rat započne zbog napada na jednog komičara veoma male, odustali su od napada na njega.
Tog dana Čaplin i njegov sin otišli su na meč sumo rvanja. Kada je čuo za strašno ubistvo premijera, Čaplin je užasnut želeo da napusti Japan, ali ga je gospodin Kono, njegov sekretar u koga je imao veliko poverenje, ubedio da to ne čini. Zatim je pogledao predstavu pozorišta kabuki i zapazio:" Nila je mnogo interesantnija nego što sam se nadao." Zatim je uživao u tempuri od račića iz poznate radnje u Nihombašiju. Nakon toga je tako često jeo tempuru (pohovane morske plodove i povrće) da su ga u novinama prozvali "tempurojedac", ali to Čaplina nije odvratilo od obog jela. Ljubazno, pažljivo i temeljno gostoprimstvo tempura-restorana dalo mu je inspiraciju za mašine za ishranu u filmu Moderna vremena.

Hrabri novi svet

Sedamdesetih godina u vreme kad su svetski filmski festivali jenjavali, beogradski FEST je bio počastvovan posetama najnovijih likova iz svetskog filma. Po mišljenjima upoznatih, to doba je obeleženo velikim društvenim previranjima na Zapadu, levičarske ideje nikad pre i nikad kasnije nisu imale tako snažan glas u javnosti, i filmadžije, uvek obaveštene o trendovima i spremne da utkaju sopstveni doprinos u njih, pohrlile su da pruže moralnu podršku jugoslovenskom modelu "socijalizma sa humanim likom". Piter Fonda, Roman Polanski, Kirk Dagls, Frensis Ford Kopola, Robert de Niro, Đina Lolobriđida samo su neki od sjajnih čestica filmske prašine u kojoj se Beograd kupao tih dana.
Prvi FEST pod naslovom "Hrabri novi svet" održan je januara 1971. godine u Domu sindikata. Tom prilikom na ideju jednog idejnog osnivača ovog festivala Milutina Čolića, i na odobrenje Tita, večitog filmskog sladokusca, deset naistaknutijih svetskih filmskih stvaralaca odlikovano je najvišim jugoslovenskim državnim ordenjem, i to su Čarli Čaplin, Džon Ford, Fric Lang, Mark Donskoj, Lukino Viskonti, Luis Bunjuel, Akiro Kurosava, Žan Renoar, Lorens Olivije i Ingmar Bergman. Čaplin je dobio orden jugoslovenske zastave sa lentom, a ostali Orden jugoslovenske zastave sa zlatnim vencem. Ostareli i oboleli Čaplin je u zahvalnici izjavio: "Maršalu kojem čin nije dodeljen ukazom, nego borbom protiv fašizma, ja kao redov te borbe, stajem mirno i salutiram".
Interesantno je, nešto kasnije, 1973. godine, kada je, po priznanjima mnogih, nobelista Bertrand Rasel predložio Broza za Nobelovu nagradu za mir, ovi velikani filma, među njima i Čaplin, Titu su odužili dug poslavši u Oslo pisma pohvale. Titu je Nobel izmakao, prije svega, zbog Golog otoka, a "Mond" je ovaj pokušaj nominacije propratio naslovom "Maskarada" slično njujorškom "Tajmsu" koji je vest dočekao sa "Ovo je nagrada za - rat".

Progon komunista i izgnanstvo jedne zvezde

"Ubij jednog čoveka i postaćeš ubica" Ubij milione i postaćeš osvajač. Brojke ukidaju greh", bila je slavna replika iz filma Gospodin Verdu (1947). Uprkos dobroj reputaciji u Evropi, počevši od Francuske, film je zabranjen u Americi, nakon što se zamerio konzervativcima. Čaplin je iskusio svoj prvi veliki zabavljački neuspeh, koji je doterao dotle da mu je prikačeno "crveno slovo" (metaforično značenje simpatizera Komunističke partije).
Zbog društvene angažovanosti, njegov progon tokom ekstremnog, opšteg lova na komuniste bio je zasnovan na navodnom anti-amerikanizmu. U senatu Sjedinjenih Država izglasan je Komitet čiji je predsjednik bio Džozef Mekarti. Holivudske filmske zvezde za koje se znalo da se ne slažu sa vladom bile su na udaru. Morali su da odgovaraju na pitanja kao što su."Da li ste komunista? Da li znate nekog ko je komunista?" Gari Kuper i kasniji predsjednik Ronald Regan takođe su morali da daju izjave pred komitetom, ali zbog optužbi za izdaju. Na drugoj strani, bilo je ljudi koji su osuđeni i na pedeset godina zatvora jer komitet nije bio zadovoljan njihovim izjavama. Ovo se naročito odnosilo na takozvanu "holivudsku desetoricu", grupu od deset ljudi koji su radili na filmu (većinom su bili pisci scenarija) i čiji su životi bili uništeni lovom na komuniste.
Tokom ove oluje, nalik na čistku u Americi, Čaplin je bio na udaru. Optužbe da je komunista bile su ekstremne, ali je postao meta napada zato što je odbijao da zatraži američko državljanstvo i zato što je svojim delima uznemirio fanatične američke idealiste.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Pon Apr 19, 2010 9:14 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Tenis je najbolja relaksacija

Dok je bio mlađi, Čaplin je imao mnogobrojne veze sa ženama, ali nikada nije ni pušio ni pio. Ipak, to nije bilo zato što je previše radio. U stvari bio je siguran da će kasnije imati vremena dovoljno za neku rekreacjiu. Čitao je dela umetnika kao što su Dikens i Šekspir, čitao je Ničea, i nalazio je slobodnog vremena da svira violinu i uživa u sportovima kao što su boks , rvanje, golf i tenis. Od svih sportova najviše ga je zanimao tenis, kojim je postao zaokupljen nakon što mu ga je preporučila Džordžija Hejl, glavna glumica u njegovom filmu iz dvadesetih godina Zlazna groznica. Svakog dana provodio je nekoliko sati igrajući tenis, što je postalo odlična rekreacija. Voleo je da mu protivnici budu profesionalni treneri sa neobičnim tehnikama, ali bi bio nezadovoljan kada bi izgubio. Uprkos tome prijateljima je priznao: "kada igram tenis moja zabrinutost nestaje". Kako se njegova privrženost tenisu razvijala, tako je napredovala i njegova tehnika igre, pa je nedeljno vreme za čaj postalo vreme za tenis. Svake nedelje, njegovi prijatelji bi pozivali njegove prijatelje, poznate pisce i profesionalne tenisere koji su se okupljali oko Čaplina. Tokom pauza, uživali su u obilju čaja, kafe i sendviča. Čašlin je voleo graciznost tenisa i izgradio je tenisko igralište ispred svoje kuće u Švajcarskoj.

Čaplinov prvi zvučni film

Prvi, nezaboravni film, u kojem je Čapčin progovorio bio je "Veliki diktator" koji j epočeo da se prikazuje 1938. godine. Nakon togaa, Čarli, njegovo drugo ja, nestao je sa ekrana.
Čaplin je duboko bio vezan za neme filmove i nije ni na koji način planirao da pređe na zvučni film. Iako je osećo da je era pantomime zastarela, nije imao dovoljno samopouzdanja da napravi zvučni film koji bi bio bolji od njegovog dosadašnjeg filma. Oklevao je da dopusti svom ustaljenom liku, gospodinu skitnicim+, da progovori:Praviti šaače sa smešnim pokretima na svakih g metara filma i raditi to na dve i po hiljade metara filma nije mali poduhvat.."
U vreme kada su skoro svi filmovi bili zvučni, bio je zapanjen činjenicom f+da je njegov film "Moderna vremena" postao hit iako je reč o nemom filmu., čime je opovrgao sve prognoze. Ipak, iznenada je odlučio da počne da radi zvučne filmove.
Ovo je značilo zbogom "Čarliju"

Hinkler i Hitler

Prvi lik koji je Čaplin odlučio da glumi u zvučnom filmu bio je Hitler, čovek koji je iskoristio haostičnu situaciju u Nemačkoj posle I Svetskog rata da bi postao diktator. Čaplin je rođen iste godine i istog meseca kao i Hitler, i amao je iste male brčiće i bilo je glasina da ih je Hitller kopirao od njega, pa je odlučio da parodira Hitlera.
Diktator u filmu se zove Hinkel, vladar je izmišljene zemlje Tomanije i govori tomanijski. Čaplin je izmislio nove reči pa publika nije razumela šta govori, ali po načinu koji je govorio mogli su da razumeju priču. Nerazumljivi glas već je prešao tekst kao pesma u završnoj sceni film Moderna vremena. Onda , na kraju filma Veliki diktator, Čaplin konačno izgovara nešto smisleno
"Žao mi je, ali ne želim da budem imperator - to nije moj posao - ne želim da vladam niti da pokorim bilo koga...
Bez sumnje, ovo su bile Čaplinove reči upućene celom svetu.
"Put života može biti slobodan i lep- Ali smo mi izgubili taj put...Pa, hajde da se borimo . Vojnici - u ime demokratije, ujedinimo se!
Film je imao poentu koju je hteo da naglasi slikajući ljudsku ljubav i tugu, a Čaplinova vera u smeh se nije uopšte pokolebala. Nije želeo da o njemu ljudi misle samo kao o "velikom diktatoru" i pokazao je u poslednjoj sceni i govoru na šta je tačno mislio. Nakon gledanja filma Hitler je pobesneo. S druge strane, predsednik Ruzvelrt ga je pozvao u svoju kuću ga da nagradi za patnju i hrabrostt, i njegov govor je sa jasnom svrhom prenošen na radio.Ipak, njegova miroljupska poruka nije doprla do državnika, i na kraju je izbio II Svetski rat. Čaplin je bio svestan realnosti situacije i pre nego je kulminirala ratom. Ovu tugu i bes uvešće u svoj sledeći film Gospodin Verdu. Njegova čuvena rečenica: "Ubij jednog čoveka i postaćeš ubica. Ubij milione i postaćeš osvajač..." bila je Čaplinov najuspešniji iskorak u ironiju.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Uto Apr 27, 2010 5:44 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Mahatma Gandi (1869. - 1948.)

Oko za oko i ceo svet će oslepeti

Stidljiva "kukavica"

Mohamdas Karamčand Gandi, poznat kao Mahatma Gandi, rođen je 2. oktobra 1869. godine u zapadnoindijskom gradu Porbandaru. U to vreme indijsko društvo bilo je podeljeno na nekoliko kasti ili društvenih grupa i društveni položaj određen rođenjem nije mogao da se promeni. Gandijeva porodica pripadala je kasti vaišija, trgovaca i zanatlija, kasti koja je zauzimala treće mesto u indijskoj društvenoj hijerarhiji. Ipak njegova porodica je bila dobro poznata u gradu jer je njegov otac Kara Gandi bio vredan i efikasan čovek, i obavljao je posao od velikog ugleda -bio je sudija u regionalnom sudu. Mohandas je bio najmlađi sin Karaove četvrte žene Putlibai. Kara je visoko vrednovao vrlinu na svom radnom mestu i postao je zvaničnik sa odličnom reputacijom. Uz tako brižnog oca Mohandas nije upoznao nasilje tokom detinjstva. Kara je bio hinduistički vernik, ali je imao mnogo prijatelja drugih vera. Mohandova majka je takođe bila veoma religiozna i postila je danima za očišćenje. Gandi je rekao da mu je majka bila upravo nalik monahinji. Rođen u jednoj takvoj porodici, Gandi je od najranijeg detinjstva usvojio religiju hinduizma.
Gandijevo detinjstvo nije obeleženo ničim posebnim, čak nije imao ni ideale ni velike težnje. Bio je vredan učenik, ali pošto je bio introvertan, imao je vrlo malo prijatelja i žurio je kući čim bi zvono oglasilo kraj nastave. Kao što je sam za sebe rekao, tako se ponašao jer je bio "veliki kukavica". Bio je vrlo osetljiv mladić i nije mogao da podnese da na sebe navlači mržnju, a plašio se i podsmeha svojih školskih drugova.


Religija u Indiji

Mnoge su religije nastale u Indiji: budizam, bramanizam, džainizam, itd. Sve su nastale pre Hrista i bile su dobro poznate pre nego što im je broj vernika opao i pre nego što su ih zamenila neka druga verovanja. Kada je Gandi rođen, ova su sva verovanja ustupila mesto hinduizmu.
Hinduistička tradicija potiče od najstarije od svih religija, bramanizma, i predstavlja savršeni spoj sa raznim lokalnim običajima koji postoje u Indiji. Zato ova religija, vrlo malo raširena van Indije, savršeno odgovara lokalnom stanovništvu. S druge strane, mnogi Indijci su prihvatili zoroastrizam i hrišćanstvo, religije koje su nastale van Indije. Ove religije imaju manje vernika u poređenju sa onima koje potiču iz Indije, ali je interesanto da je islam, uveden u VIII veku, kralj Mugal proglasio za zvaničnu religiju. Kasnije se glas o islamu prenosio od usta do usta na severu zemlje.
Hinduizam i islam bile su glavne religije u zemlji u Gandijevo vreme, a tako je i danas. Dok je Indija bila britanska kolonija, hinduisti su činili sedamdeset procenata stanovništva, a muslimani ostalih trideset procenata, što ih je činilo bitnom manjinom. U to vreme u Indiji, 30% stanovništva je činilo oko sto miliona ljudi, što je prilično veliki broj. Ove dve religije, koje zastupaju sasvim drugačije načine življenja, bile su često u sukobu što je i danas glavni problem u modernom indijskom društvu. Religija Sika je takođe duboko ukorenjena u hinduizmu.


Tolstojeva Satjagraha

Veliki ruski pisac Lav Nikolajevič Tolstoj, poznat po svojim romanima Rat i mir i Ana Karenjina takođe je bio pacifista. Jedan od začetnika ruske revolucije, kritikovao je ruski način života i zastupao je život baziran na poljoprivredi, gde su svi ljudi jednaki. Verovao je da ne treba da postoje veleposednici ili klasna podeljenost, što je uticalo na njegove sledbenike. Verovao je u način života koji je podrazumevao da ljudi imaju malo materijalnih dobara i potiskuju želju za sticanjem bogatstva. Njegova filozofija bila je slična Gandijevoj. Dok je bio u Južnoj Africi, Gandi je pročitao jednu Tolstojevu knjigu i ostao opčinjen njegovim idejama.Zadivljen onim što je pročitao, drugu farmu koju je napravio u Južnoj Africi nazvao je "Tolstojeva farma". Ovo osećanje je bilo uzajamno. Tolstoj je takođe bio u prilici da pročita jednu od Gandijevih knjiga i obavesti se o satjagrahi, koju je i sam ranije praktikovao.
U svom romanu Vaskrsenje Tolstoj je napao ruski autoritarni sistem i crkvu. Zbog toga je bio izopšten, ali su svi delili njegova osećanja. Jedan novinar je napisao: "Ko ima veću moć? Tolstoj ili ruski vladar? Izgleda da Rusija nije sposobna da se otarasi Tolstoja, zato je Tolstoj uspeo da se otarasi Rusije". Ovo je još jedan primer nenasilja koje pobeđuje nasilje.

Zatvori kao svadbene sobe

Gandi, obdaren duhom nepopustljivog ratnika, bio je hapšen mnogo puta. Prvi put je uhapšen 1907. godine, dok je protestvovao protiv diskriminacije u Južnoj Africi. Tokom sledeće godine u zatvoru je proveo dva meseca. U toku dvadeset i jedne godine, koliko je proveo u Južnoj Africi, u zatvoru je bio tri puta. U Indiji je zbog svojih aktivnosti bio zatvaran šest puta tokom trideset tri godine. U zatvoru je proveo ukupno 2338 dana, što je više od šest godina. Ali ovo je malo u poređenju sa njegovim drugovima, na primer Nehruom, koji je bio hapšen devet puta, i Bozeom, koji je bio hapšen jedanaest puta. Prema Gandiju su dobro postupali kada je bio u zatvoru i puštali bi ga čim bi mu se zdravlje pogoršalo. Godine provedene u zatvoru nisu promenile njegovo mišljenje, što puno govori o njegovoj snažnoj volji.
Gandi je o zatvoru rekao:"U zatvor moramo ući kao mlada u svadbenu sobu. Mir, pravda i sloboda mogu biti ostvareni samo iza zatvorskih zidova."
To znači da ljudi ne bi trebalo da se plaše zatvora ako žele da postignu ove ciljeve.
Od svih zatvorskih kazni, najduža je trajala šest godina. U skladu sa Rouletovim zakonima, nakon masakra u Amriceru, Gandi je bio uhapšen zbog objavljivanja članka koji je podsticao na neposlušnost, 1922. godine.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Uto Apr 27, 2010 10:21 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Simbol pokreta za nezavisnost: čurka

Gde god da je išao, Gandi je sa sobom nosio tradicionalnu preslicu koja se naziva čurka. Sam je pravio svoju odeću i podsticao je druge članove Kongresa da rade isto. Tokom bojkota britanske robe, Gandi je takođe učio Indijce kako da postanu ekonomski nezavisni, i tako prestanu da zavise od robe iz drugih zemalja. Čurka je predstavljena na nacionalnoj zastavi i postala je simbol pokreta za nezavisnost. Vrlo vezan za ovaj predmet, Gandi je želeo da ga koristi ne samo za izradu odeće već kao i model za obrazovanje ljudi. Koristeći čurku, Gandi je 1937. godine predložio sedmogodišnji sistem obrazovanja za decu. Predložio je upotrebu čurke da bi deca naučila sabiranje, oduzimanje i množenje tokom prve dve godine školovanja. U trećoj godini deca bi učila geografiju upotrebljavajući pamuk iz različitih delova sveta. Tokom četvrte i pete godine učila bi kako da prodaju odeću koju su napravili, u šestoj godini učili bi više o pamuku koji se upotrebljava za izradu odeće i konačno, u sedmoj godini učili bi kako da izračunaju zaradu i kako da to grafički prikažu.
Ovaj sistem učenja kombinuje obrazovanje i iskustvo i malo je drugačiji od zapadnog ili japanskog sistema učenja koji su uglavnom bazirani na teoriji.

Gandijev način zdravog života

Gandi je jednom u polušali rekao: "Živeću sto dvadeset pet godina", što se odnosilo na njegov zdrav način života. Dok je bio dete nije voleo fizičke vežbe, ali je tokom srednje škole stekao naviku da ide u duge šetnje. Smatrao je da te duge šetnje umnogome doprinose njegovom zdravlju.
Ali više se skoncentrisao na način ishrane. Gandi je pročitao mnoge knjige o vegetarijanstvu tokom perioda provedenog u Londonu, da bi imao argumente u razgovoru sa onima koji su smatrali da je meso u ishrani osnov zdravlja. U svojoj potrazi, počeo je da istražuje pravila koje je nametala hinduistička religija, ali ih je uskoro unapredio.
Gandi je iznenada prestao da pije mleko životinja koje su u Indiji bile svete - krava. Naravno, nije jeo ni mlečne proizvode. Zatim je prestao da jede žitarice. Na kraju, njegov jelovnik se sastojao samo od voća. Ovo je bio ekstreman stav, čak i za hinduiste, koji su inače pili mleko i jeli žitarice.
Gandi je eksperimentisao sa svojim telom i isprobao je mnoge različite vrste hrane da bi odredio njihov učinak na zdravlje. Vrlo ga je zanimala ishrana i ove je eksperimente smatrao hobijem. Dok je radio kao advokat u Bombaju, uživao je u trenucima kad nije imao klijente i kada je mogao da se posveti proučavanju ishrane.
Po Gandijevom mišljenju, kravlje mleko podstiče seksualni nagon.

Gandi i Vinston Čerčil

U borbi za nezavisnost Indije Gandi je morao da se suoči sa Velikom Britanijom. Jedan od najradikalnijih predstavnika britanskog carstva bio je Vinston Čerčil. Mrzeo je Gandija, i kada se Gandi na pregovorima u Engleskoj pojavio obučen u tradicionalnu indijsku odeću, Čerčil je navodno rekao: "Došlo mi je da povraćam."
Čerčil je rođen u aristokratskoj porodici u Malboru u Engleskoj. Nakon vojničke i novinarske karijere, počeo je da se bavi politikom kada je imao dvadeset pet godina i postao je član ministarskog saveta, a zatim premijer usred Drugog svetskog rata. Odlučno se protivio indijskoj autonomiji, Gandijevom učešću na okruglom stolu i oslobađanju Indije od engleske vlasti. Njegova tvrdoglavost bila je upečatljiva čak i u krugovima Konzervativne partije.
Čerčil je imao mnogo predrasuda vezanih za Indiju, uključujući i verovanje da Indija nije sposobna da sama sobom upravlja, što nije bilo posledica njegovog nepoznavanja pravog stanja stvari. U stvari, dok je bio vojnik, poslat je na indijsku granicu gde se borio uz lokalno stanovništvo i ovo iskustvo dalo mu je dodatna saznanja o Indiji, te je bio bolje obavešten od prosečnog britanskog političara. Njegov otpor bio je zasnovan na drugim razlozima: na međunarodnom položaju Engleske. Po njegovom mišljenju "Indija je simbol britanske časti i snage", i odustajanje od nje "načinilo bi od Britanije samo običnu evropsku naciju". Težio je odlaganju odluke o davanju nezavisnosti Indiji da bi Britanija sačuvala svoju čast još neko vreme.
Takođe je izjavio da Indiji ne treba dati autonomiju jer "tamo postoji još uvek mnogo rasnih i religijskih problema koji će izbiti na površinu na strašan način ako se Indiji da nezavisnost."
Ovo je bilo tačno zapažanje, ali nije predstavljalo dovoljno dobar razlog da se toliko dugo zadrži britanska kontrola nad ovom zemljom. Njegova ideja o očuvanju Britanske imperije što je duže moguće bila je tipična za čoveka koji je pripadao belačkoj eliti.
Čerčil je nastavio da planira englesku budućnost sve do svoje smrti u Londonu 1965. godine.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Pon Maj 17, 2010 5:53 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Slavni ljudi - mamine maze

Ako je kralj rokenrola Elvis Prisli ikada imao kraljicu, onda je to bila njegova majka i anđeo čuvar Gledis.
Dok je Elvis (1935 - 1977) bio dječak, pa i kasnije, mama je išla svuda sa njim i čuvala ga kao zjenicu oka. Svom obožavanom i jedinom djetetu Gledis nije dozvoljavala da ide sam na plažu ili da se upušta u bilo šta, što bi, po njenom mišljenju, moglo da bude i trunčicu opasno. Čak je i spavala s njim u sobi sve dok nije ušao u pubertet!
I kada je postao slavan, majka je bila njegov savjetnik i jedina osoba kojoj se u svemu povjeravao. Njih dvoje su uvijek međusobno razgovarali "bebskim" jezikom njegovog ranog djetinjstva što je strane osobe zaprepašćivalo.
Kao i Elvis kada je odrastao i ona se kljukala amfetaminima i drugim tabletama i, kao i on, umrla je mlada avgusta 1958. godine. Elvis je bio van sebe od bola i nekoliko ljudi moralo je da ga odvuče od njenog kovčega na groblju.

Ispunjena zakletva

Bogataš Endju Karnegi (1835 - 1919), američki ekonomista, industrijalac i dobrotvor, osnivač mnogih zadužbina, uvijek je isticao da je njegova majka Margaret zaslužna za ogromno bogatstvo koje je stekao kao i za način na koji ga je upotrijebio. Za njega je ona bila "snaga koja me nikada nije uzdala" i "moja omiljena heroina".
Karnegi se zakleo da se neće ženiti dok mu je mama živa i zaista je ostao neženja sve do njene smrti kada je on imao pedeset jednu godinu

Zauvijek najvoljenija

An Žistin-Karol Flerio Flober, majka čuvenog francuskog pisca, autora slavnog romana "Gospođa Bovari" Gistava Flobera (1821 - 1880), smatrala je sebe mučenicom i kad god joj je bilo potrebno dobijala je histerične napade. Svog krajnje osjećajnog sina dovodila je do paklenog očajanja suzama koje je bez teškoća umijela da lije.
Sa sinom je živjela sve do smrti 1872. godine i dotle je uspjela da iskrivi njegove poglede o ženama. On joj je jednom napisao: "Vrlo dobro znaš da nikada neću voljeti nijednu ženu kao što volim tebe." Tako je i bilo.

Kao na prijekom sudu

Edgar Huver (1895 - 1972), dugogodišnji prvi čovjek Federalnog istražnog biroa, obavještajne i kontraobavještajne organizacije Sjedinjenih Američkih Država, vjerovatno se održao na tom položaju upravo zahvaljujući vaspitanju koje je dobio od majke. Ani Huver bila je potomak duge loze švajcarskih najamnih vojnika, ponašala se kao sudija prijekog suda i vodila domaćinstvo gvozdenom rukom propovijedajući moralnu ispravnost i samodisciplinu.
Sa Edgarom je živjela do smrti u poznoj starosti i tu prazninu u njegovom životu djelimično je ispunio Klajd Tolson, dugogodišnji Huverov prijatelj i drugi čovjek FBI. Ni jedan ni drugi nisu bili zainteresovani za osobe suprotnog pola.

Neraskidivi lanac

Hari Hudini (1874 - 1926), najveći artista eskapista (escape = osloboditi se; pobjeći) koga je svijet imao, čovjek koji je za tren oka mogao da se oslobodi lanaca, okova i kovčega u koje je zakivan, bio je neraskidivo vezan za svoju majku, čak i nakon njene smrti koju nikada nije prebolio.
Čvrsto odlučivši da stupi u vezu sa njenim duhom, Hudini je poslednje godine svog života posvetio spiritističkim seansama. Pošto u tome nije uspio, imao je običaj da legne na majčin grob licem prema zemlji i govori joj u nadi da će se ona jednom odazvati.
Psihoanalitičari su iznijeli mišljenje da je Hudinijeva nevjerovatna moć da se izvuče iz tamnih zatvorenih prostora poticala iz njegove podsvjesne želje da na simboličan način ponavlja proces rađanja.

Sinovi i ljubavnici

Lidija Berdsol Lorens, razočarana u svog muža bila je krajnje posesivna majka petoro djece od koje je najmlađi sin Dejvid Herbert Berti bio najosjetljiviji. On je postao čuveni engleski književnik D.H.Lorens (1885 - 1930) i, poslije majčine smrti, posvetio je dobar dio života i literarne energije borbi protiv njenog uticaja i to pišući knjige o ljubavi koje su skandalizovale svijet.
Ali, nije vrijedilo. Njegovi romani "Ljubavnik Ledi Četerli", "Sinovi i ljubavnici" i drugi ostali su za sva vremena kao što je i sam pisac, propovjednik slobodne ljubavi, ostao u suštini stidljiv baš kako ga je vaspitavala mama koju je obožavao.

Nesigurni samuraj

Rane godine čuvenog japanskog književnika Jukija Mišime (1925 - 1970) protekle su između dvije majčinske figure: njegove slabe i nježne majke Šicue i bake, odlučne i svojevoljne, tradicionalne, glavne žene u japanskoj porodici. Iz tog sukoba Mišima je izašao kao dvostruka ličnost. U javnosti je, zahvaljujući svooj baki, bio oličenje neustrašivog samuraja, a privatno, zaslugom svoje mame, bio je krajnje osjetljiv i nesiguran.
Poslije bakine smrti, on se sasvim posvetio majci. Kada je toj majci stigla crna vijest o njegovom javnom samoubistvu samurajskim harakirijem, ona je izustila: "Moj ljubljeni mi se nikada više neće vratiti!"

Ljubav na poklon

Veliki francuski književnik Marsel Prust (1871 - 1922) osjetio je još u djetinjstvu da ga njegova lijepa i društvenim obavezama zauzeta majka Žan, više primjećuje kada je bolestan. Kada ga je majka jednom upitala kakav poklon želi za Novu Godinu, on je odgovorio:"Vašu ljubav."
U "Svonovom kraju", jednom od svojih djela, opisao je ritual poljupca za laku noć, očigledno iz sopstvenog života:"Ponekad je, pošto bi me poljubila, otvarala vrata da izađe. Čeznuo sam da je pozovem da se vrati, da joj kažem:Poljubi me još samo jednom!"
Tu svoju majku Prust je toliko volio da se od nje nije razdvajao sve dok nije umrla.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Istorija sveta ~ -> Još jedna priča Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana prethodna  1, 2, 3, 4  sledeća
Strana 3 od 4

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2018. godine - Venčanja, svadbe - Proslave - TipoTravel - Kuda večeras - Anwalt - legal -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon