www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014

Još jedna priča
Strana prethodna  1, 2, 3, 4  sledeća
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Istorija sveta ~
::  
Autor Poruka
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39060

blank.gif
PorukaPostavljena: Pet Jan 22, 2010 8:52 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Aleksandrom omiljeni konj Bukefal

Aleksandar je imao svog omiljenog konja Bukefala. Prvi put ga je vidio kao djete, Jedan trgovac je kralju pokazivao crno punokrvno grčko ždrijebe. Filip, Aleksandrov otac je pokušavao par puta da se popne na konja, ali je ovaj bio toliko divlji da Filip nikako nije uspio da se održi na njemu. I mnogi njegovi generali su pokušavali da savladaju konja, ali nisu uspjeli čak ni da mu pridju a kamoli da ga uzjašu.
Zatim je Aleksandar nakon pomnog posmatranja samog ponašanja konja, zatražio od oca da i on pokuša. Povukao je konju uzde i okrenuo ga ka suncu.Konj se iznenadio i nije mogao da vidi više svoju sjenku koja je i bila razlog njegovog straha, pa je Aleksandar bez problema uspio da ga uzjaše. Elegantno je prodefilovao ispred oduševljene publike. Tako je mladi pastuv postao Aleksandrov konj, nerazdvojan i u svim njegovim bitkama i osvajanjima. Za Bukefala govore da je rođen iste godine kada i njegov gospodar, ali za to ne postoje istorijski dokazi. Ovo je, uostalom, još samo jedna priča.
Aleksandar je toliko bio privržen svom konju, kao uostalom i ovaj njemu da ga je ukrasio zlatnim rogom kako bi ličio na jednoroga. U bitkama je znao jahati i druge konje, ali je u važnim trenucima osvajanja i teških bitaka, jahao samo Bukefala.
Konj je stradao podlegavši povredama koje su mu nanijete u bici protiv Pora. Aleksandar je oplakao smrt svog konja i jednom gradu nadjenuo njegovo ime, gradu koji je izgradio na sjeveru Indije.


Surovi rat za naslijeđe

U aleksandrovom ogromnom carstvu su poslije njegove smrti izbili silni neredi. To se dogodilo zato što nije stigao imenovati naslijednika prije smrti. On sam nije imao djece a njegov jedini rođak je imao probleme mentalne prirode. Tako je došlo do sukoba generala od kojih je svaki smatrao da im po pravu puno toga pripada. U tom trenutku, Roksana, Aleksandrova žena je bila u drugom stanju i trebala je roditi Aleksandrovog sina.Mogli su da sačekaju da Roksana rodi, ali to ne bi mnogo značilo zato što bi i tako bilo premlado da samo vlada. Prvi korak je bio da se izabere namjesnik. Prvi namjesnik je bio vođa Perdika. On je bio kum Roksaninom djetetu i uspješno je komandovao pješadijom. General Atal je pokušao da ga ubije, ali nije uspio.
Poslije toga je general Ptolomej napravio pobunu i proglasio se za guvernera prije nego je prevezao Aleksandrove ostatke u Egipat. Perdika je odmah pojurio za njim i došlo je do bitke. Ovo je bio početak "rata za naslijeđe".
Makedonski generali su neprestano vodili krvave bitke za krunu, Tek dvije godine po Aleksandrovoj smrti mir se konačno vratio u njegovo carstvo.



_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39060

blank.gif
PorukaPostavljena: Čet Jan 28, 2010 4:41 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Priča mletačkih trgovaca

Veneciju, grad koji je uživao veliki ugled, podigli su lokalni stanovnici u V i VI vijeku, nadomak obale Jadranskog mora, pokušavajući sa se taštite od najezde Huna i pronašavši utočište na malim ostrvima u morskom rukavcu. Nakon pada Rimskog carstva početkom srednjeg vijeka, ovaj grad je počeo da igra veliku ulogu u odnosima između Italije i Azije. Mletački trgovci, zaštićeni svojim vojnicima, plovili su hrabro u Aziju kako bi proširili trgovinu i uticaj Venecije na cijelo Sredizemlje. Počev od X vijeka, trgovina sa muslimanskim svijetom postajala je sve redovnija. Venecija je uvozila začine i drago kamenje, a izvozila oružje i materijal za gradnju brodova. Grad je od ove trgovine stekao ogroman profit.
Početkom XI vijeka, Venecija je proširila svoj uticaj na Grčku, u XIII vijeku napala je Konstantinopolj, a u XIV vijeku potčinila Đenovu i, na taj način ojačala svoju ekonomsku moć. Godine 1416. nakon bitke na Galipolju, Venecija je proširila svoju vladavinu i na područje Balkana, egejska ostrva , Tursku i Srednji istok.
Mletački trgovci su se sve više bogatili nakon ove ekspanzije i počeli da se bave politikom. Ali, sredinom XV vijeka, suočena sa sve većim otporom Turaka, Venecija je polako počela gubiti veliku moć koju je sticala vijekovima. Zatim je, u osvit ere velikih otkrića u Evropi, Portugalija zamijenila Veneciju i postala centar evropske ekonomske aktivnosti



Marko Polo i Kublaj Kan

Mongolski car Kublaj-kan štitio je i starao se o Marku Polu sedamnaest godina. Ovog briljantnog mladića naučio je mongolskom jeziku i običajima i volio ga je kao sina. Marko Polo bio je njegov izaslanik ne samo u stranim zemljama nego i u samom carstvu. Polo je Kublaj-kanu uzvraćao topla osjećanja. On se istinski divio caru zbog toga što je uspio da osvoji toliko zemalja, kao i da porazi svaku katoličku zemlju koju je odlučio da napadne. Prethodno je Monke, njegov stariji brat i, ko i Kublaj, unuk Džingis-kana, stupio na prijesto i postao četvrti mongolski car. Kublaj je vladao kineskom oblašću i gledao kako njegov brat širi carstvo. Monke je iznenada umro 1259.godine, a prijesto je naslijedio Kublaj. Cartsvo se, u međuvremenu podijelilo , pa je preselio prijestonicu u današnji Peking i osnovao dinastiju Juan. Ukinuo je mnogo pravila koja su se tradicionalno poštovala u Kini, uveo jednu valutu za cijelu zemlju, kao i neke poreze u svim oblastima, a onda je, 1279 godine, izvršio napad na južne oblasti kako bi ujedinio temlje po prvi put u svojoj istoriji. Nakon ujedinjenja Kine, pripojio je Burmu (današnji Mijanmari), Kambožu i Čampu (današnji Vijetnam.) Ipak, doživio je neuspjeh prilikom pokušaja osvajanja Japana . I pored toga, uspio je da zavlada najvećim dijelom Azije i da izgradi ogromno carstvo koje je bilo veće čak i od carstcva koje je stvorio njegov djed.

Marko polo - putevi i mape

Marko Polo je proveo dvadeset četiri godine na putu, od svoje sedamnaeste, kada je hrabro krenuo iz Venecije u društvu svog oca i strica, do svoje četrdeset i prve godine. Kojim su putem išli putnici da bi stigli do svog odredišta?
Marko je otišao iz Venecije 1271.godine, a do granice Mongolskog carstva stigao je 1275. godine i tamo upoznao Kublaj-kana. U ovoj zemlji proveo je oko petnaest godina, djelom zbog toga što je osjećao duboko poštovanje prema njoj i njenoj kulturi, a u tom periodu putovao je često kao izaslanik Kublaj-kana. Nikada nije znao kuda će ga i kada poslati na put. Kažu da su ga, ponekad, slali veoma daleko, čak na Tibet, u Burmu (današnji Mijanmar) i Indiju, ali tačni podaci o ovim putovanjima nisu nam poznati. Ova grupa otišla je zauvijek iz Mongolije 1290.godine i 1295. vratila se u Veneciju.
Istražicači su uspjeli samo djelimično da rekonstruišu puteve kojima je Marko Polo išao. Jedino svjedočanstvo o njegovim putovanjima je njegov dnevnik od koga je nastala knjiga poznata pod nazivom "Putovanja Marka Pola", tako da se, u pogledu znanja o njegovim putivanjima možemo osloniti samo na ovaj jedinstveni istorijski izvor. Marko Polo govori dosta o zemljama koje, u stvari, nikada nije ni posjetio. Osim toga, knjigu je diktirao drugoj osobi, pa je moguće da je ta osoba napisala sopstvenu interpretaciju. Stoga je teško precizno odrediti kojim su putem Marko Polo i njegovi saputnici prelazili Aziju.

1271. Venecija-Arkl-Jerusalim-Jermenija-Arkl-Tabriz

1272. Jazd-Kirman-Hormaz-Kirman-Ton-Šubrukan-Balf-Tarkan-Kašgar
Jargand-Hotan-Karkan-Rop-Gonzou-Edzina u zemlji Tangut

1275. Dolazak i susret sa Kublajem

1290. Polazak u Veneciju

1293. Dolazak u Hormuz-Tabris-Abhal

1294. Devet mjeseci provodi u Tabrizu-Trapezuntu-Konstantinopolju

1295. Povratak u Veneciju

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39060

blank.gif
PorukaPostavljena: Pon Feb 01, 2010 11:06 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Marko Polo-sladoled i tjestenine

Jedna od najčuvenijih priča Marka Pola je ona o kojoj govori da je sladoled i tjestenine prvi put probao u Kini. Bio je toliko oduševljen njihovim ukusom da je posmatrao kako se oni pripremaju, pa je po povratku u Veneciju pokazao svojim sugrađanima ovu tehniku. Sve vrijeme putovanja, uživao je u isprobavanju svih vrsta lokalnih specijaliteta. Ipak, sam Marko Polo jedva da i, pominje kinesku tjesteninu, tako da se iz tog izvora o njenoj pripremi ništa ne zna. Tako je nastala debata: da li su Kinezi zaista jeli tjesteninu koja je, zatim , uvezena u Italiju gdje su se razvili načini njene pripreme, ili je Marko Polo u Kini saznao za određenu vrstu rezanaca koje je sa sobom donio u Italiju gdje je izmišljena tjestenina. Neki tvrde da su Arapi izmislili jelo slično rezancima i da je veoma moguće da se to jelo kasnije prenijelo kako u Kinu, tko i u Evropu.
Kažu da je Marko Polo u Pekingu saznao za sladoled. Kinezi su već tada znali kako da zamrznu mliječne proizvode, ali je sladoled postao popularan tek mnogo kasnije, u XVII vijeku, tako da nije jasno da li je baš Mrko polo donio saznanja o ovom proizvodu u Italiju. Mnogi zaslugu za ova otkrića pripisuju marku Polu, tazo što je to najjednostavnje objašnjenje načina na koji su se, ove navike u ishrani, prenijele sa jednog na drugi kontinent.


Izgubljena knjiga

Kada su "Putovanja Marka Pola" objavljena u XIV vijeku, Evropljani su mislili da su njegove priče nagađanja i da nisu vrijedne pažnje. S obzirom na to da su Evropljani vrlo malo znali o drugim kontinentima, smatrali su da je Markova priča plod njegove mašte. Ipak, poslije njegove smrti, trgovci i moreplovci koristili su često njegovu knjigu, jer je ona predstavljala najiscrpniji izvor informacija o geografiji svijeta. Kada su Evropljani počeli da istražuju druge kontinente, mnoge Markov priče su potvrđene, zbog čega se u ovu knjigu sve više počelo vjerovati. Koristila se čak i u XIX vijeku kada su počela istraživanja centralne Azije koja je bila dom mnogim muslimanima.
Uprkos ogromnom uticaju koji je ova knjiga imala na buduće generacije ,kažu da je izgubljeno njeno prvo originalno izdanje. Ono štoje preostalo je veliki broj rukopisa na osnovu kojih je pripremljeno originalno izdanje. postoji 140 rukopisa koji se, kako kažu istraživači, dijele na šest različitih grupa: knjiga F, napisana u XIV vijeku na jeziku koji je mješavina italijanskog i starofrancuskog: knjiga FG koju je Greguar preveo na francuski u XIV vijeku; knjiga TA, prevedena na toskanski dijalekt , iz 1305: knjiga VA, prevedena na mletački (venetski) dijalekt u XIV vijeku; knjiga P, prevedena na latinski sredinom XIV vijeka, i , na kraju, knjiga R, zasnovana na jednom tekstu koji je stariji od knjige F. Knjiga F se smatra najboljom, iako i u njoj ima mnogo grešaka. Bez originalnog rukopisa ne može se načiniti značajni pomak u pogledu ovog dokumenta.


Tužne godine

Skoro da ne postoje zvanične informacije o poznijim godinama Marka Pola. Oženio se Doantom koja mu je rodila tri kćeri. Izgleda da ovo i nije bila naročito srećna porodica.
U jesen 1323.u sedamdesetoj godini života Marko Polo se razbolio i tada je sastavio svoj testament. Odlučio je da veći dio svoje imovine ostavi pojedinim crkvama, sveštenicima i bolnicama. Krajem iste godine ugasio se život velikog Marka Pola. Njegova smrt prošla je nezapaženo u Veneciji, a sahranjen je u Crkvi Svetog Lorenca. Danas ne znamo gdej bi mogao biti njegov grob.
Ostavština Marka Pola budućim generacijama je ogromna. Kako je vrijeme prolazilo, polako su stizale potvrde da "Putovanja Marka Pola" sadrže priče koje se, uglavnom, zasnivaju na stvarnim činjenicama i objektivnim opisima raznih azijskih civilizacija. Ova knjiga je postala obavezno štivo za sve one koji su putovali u istočnu Aziju i podstakla je ogroman broj pripadnika kasnijih generacija da krenu na avanturistička putivanja, upoznaju daleki svijeti , samim tim, znatno obogatile znanje geografije Istoka.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39060

blank.gif
PorukaPostavljena: Uto Feb 02, 2010 10:56 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Prepiska između Vinsenta Van Goga i njegovog brata

Tokom ljeta 1872.godine, Vinsent je dočekao svog petnaestogodišnjeg brata u Gagu. Zahvaljujući starijem bratu i srticu, Teo je po završetku studija želio i sam da radi za trgovinu "Gupil". Nakon ove posjete, odnosi između Vinsenta i Tea postali su prisniji i obojica su obećali da će pomagati jedan drugom u životnim nedaćama. Potom, počeli su redovnu prepisku.
Kada se Teo vratio kući, napisao je bratu kratko pismo informišući ga o novostima u porodici. Drugo pismo je bilo slavljeničko, jer je Teo upravo dobio posao u "Gupilovoj" galeriji u Briselu. Zatim je Vinsent brata ohrabrivao i slao mu savjete o samostalnom životu. Ova pisma, puna bratske ljubavi, pokazuju Vinsentovu nježnu stranu.
U mnogim pismima Vinsent raspravlja o svojim slikama i idejama za buduća djela. Povremeno bi pominjao probleme koje ima sa ženama, porodicom i prijateljima. Kada je, pak, Vinsent nakon niza burnih događaja postao umjetnik, obratio se za novčanu pomoć Teu , koji je ostao u kompaniji "Gupil".
Tada su braća zamijenila uloge, ali Teo nikada nije zaboravio obećanje koje je dao svom bratu i redovno mu je slao novac.
Nakon smrti oba brata, Teova žena je sakupila sva pisma koja su razmijenili i objavila ih. Ona dokazuju da Vinsent nije bio samo neurastenik; njegovo unutrašnje biće odlikovalo se brižnom i nježnom prirodom.


Putovanje po Evropi u djetinjstvu

Prateći Van Gogove korake u djetinjstvu, s iznenađenjem uviđamo da je živio u Engleskoj, Holandiji, Francuskoj i Belgiji.
Kao rezultat brojnih selidbi, Van Gog je savršeno savladao francuski i engleski, a takođe je znao pomalo i njemački.Na njega je bitno uticalo poznavanje ovih jezika. Većinu jezika naučio je između jedanaeste i trinaeste godine, dok je bio u internatu. Direktor škole takođe je volio jezike i na njih je stavljao naglasak u školskom programu. Vinsent je još kao dijete volio da čita, pa je pročitao mnoga engleska i francuska djela u originalu, što mu je pomoglo da usavrši poznavanje ovih jezika. Stoga skoro uopšte nije imao jezičkih poteškoća kad je kao radnik kompanije "Gupli" premješten u London i Pariz.
Nakon što je otpušten,odlučio je da radi u Engleskoj, pa se prijavio za mjesto u jednom britanskom internatu. Postoji mišljenje da je želio da bude što dalje od porodice, kao i da nije mogao da se otrgne sjećanjima na ljubav koju je osjećao tokom svog prethodnog boravka u Engleskoj.


POslednja kuća u kojoj je Vinsent živio sa roditeljima

Iako je lutao od grada do grada, kad god je imao problema Vinsent se vraćao u kuću svojih roditelja. Znao je da ne mora da brine o hrani i odjeći kada je kod kuće.
Ipak, porodici Van Gog nije išlo dobro. Teodorus je bio samo "gostujući sveštenik", tako da se nalazio na nižim stepenicama crkvene hijerarhije. Njegov posao je takođe podrazumijevao česte selidbe. Kada je Vinsent rođen, radio je u Zudentu, ali je kasnije premješten u Herford(1871), Eten(1875) i Nojnen (1882).
Kada je prvi put posjetio roditelje u Nojnenu 1883.godine, seljani su bili šokirani što je sveštenikov sin izgledao kao kakva skitnica, a to je teko i ponižavajuće bilo za njegovog oca Teodorusa. Takođe nije vjerovao da će njegov problematični sin ikada postati umjetnik i pravi slikar. Ipak, znao je iz iskustva da bi bili uzaludni svi pokušaji da Vinsenta ubijedi da promijeni svoj način života.
Ignorišući oca, Vinsent je nastavio da slika u Nojnenu. Umjesto da realistično prikazuje predmete svojih slika, predstavljao je osjećanja koja je u njemu izazivalo to što slika. Ovaj metod bio je vrlo sličan onom koji su usvojili impresionisti u Parizu.
U martu 1885.godine njegov otac je iznenada umro. Nojnen je bio poslednje mjesto gdje je Vinsent živio sa svojom porodicom


Van Gog i prostitutke

Primalac Van Gogovog lijevog uha bila je prostitutka Rahela, sa kojom je on navodno bio blizak. Njihov odnos bio je, razumije se, fizički, ali se vjeruje da nisu gajili romantična osjećanja jedno prema drugom.
Većina Van Gogovih seksualnih partnerki bile su prostitutke, jer je zaključio da su njegove veze sa ženama osuđene na propast. Nakon neuspjele veze sa Kee, odlučio je da bi bilo #higijenski" da plaća usluge prostitutki da bi se oslobodio seksualne frustracije. Pored toga, siromašni umjetnici znali su da je mnogo jeftinije da za poziranje uzimaju prostitutku nego pravi model.
Usljed svojih odnosa sa prostitutkama dobio je dvije seksualno prenosive bolesti. Prva je bila gonorega koju je dobio od Sien u Hagu. Tazim je otkriveno da ima i sifilis. Simptome sifilisa imao je već dugo, i bili su mu uzroci velikih neprijatnosto tokom boravka u Parizu. Ipak, i u Arlu je plaćao prostitutke. Pošto se u to vrijeme nije redovno hranio, za njega bi bilo bolje da je više pažnje posvećivao ishrani nego "higijeni". Ovo ne znači da je Van Gog imao posebno naglašen seksualni nagon. Njegov sustanar Gogen, trošio je veći dio svog budžeta na "higijenske troškove".


San koji se ruši

Gogen i Vinsent su stanovali zajedno. U početku je sve teklo glatko. Gogen je stigao sa oreolom autoriteta, a pošto ga je jako poštovao, Vinsent je uspijevao nekako da podnese mnogobrojne uvrede koje mu je ovaj upućivao. Gogen je takođe pokušavao da bude dobar učitelj. Ipak, nakon mjesec dana, uslovi su se promijenili. Kiša je lila sijele zime, njih dvojica zaglavljeni u kući i više nisu mogli prikriti nezadovoljstvo zajedničkim stanovanjem. Ponekad bi Gogen probuđen usred noći zaticao Vinsenta kako bulji u njega. Jednom drugom prilikom, Vinsent se napio i baci čašu na Gogena. Postalo je jasno da Vinsent postaje duševno sve labilniji.Gogen je želio da se brzo izvuče iz ovog dogovora, alije oklijevao, jer je zna koliko će to razočarati Vinsenta. Tada se desio poznati incident.
U noći 22.decembra, dok se Gogen šetao, Van Gog je uzeo britvu i prikrao mu se od pozadi. Začuvši korake, Gogen se okrenuo i pogledao Van Goga u oči. Neko vrijeme su tako zurili jedan u drugoga a onda je Vinsent spustio pogled, okrenuo se i otišao. Šokiran tim što se dogodilo, Gogen je odlučio da tu noć ipak provede u hotelu. Vrativši se kući tek slijedećeg dana, zatekao je gomilu ljudi pred kućom. Pogledao je u Vinsentovu sobu i vidio ga kako leži u lokvi krvi na krevetu. Prethodne noći, nakon što je odustao od nakane da naudi Gogenu, odsjekao je sebi uho i poslao jednoj prostitutki. Uprkos velikom gubitku krvi, život mu nije bio ugrožen , ali je ipak odveden u bolnicu

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39060

blank.gif
PorukaPostavljena: Čet Feb 04, 2010 6:01 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Galileo Galilej i lauta, popularni insrtument

Pošto ga je otac dok je bio dijete učio da svira lautu, Galileo je postao veoma talentovan muzičar, dovoljno dobar da je mogao da se pridruži nekom profesionalnom orkestru tog vremena.
Lauta, preteča gitare, bila je instrument koji su svirali većinom muškarci i smatrala se simbolom učenosti i prefinjenosti. Talentovani lautisti koji nisu samo svirali, nego i pjevali (koristeći brojne improvizacije), bili su veoma traženi na dvorovima i u salonima vidokog društva i, povrh svega, obožavale su ih dame, zbog čega su bili predmet ljubomornih pogleda muškog svijeta.
Lauta ima dugu istoriju u evropskoj muzičkoj kulturi. Kao i čembalo, koje se pojavilo na sceni krajen XVI vijeka, lauta je bila idealan instrument, na kome su mogle da se izvode kompleksnije muzičke kompozicije koje su bile popularne u Evropi skoro 200 godina, sve do perioda baroka. Međutim, iz izvjesnih razloga je lauta počela da izlazi iz upotrebe od druge polovine XVIII vijeka, pred kraj perioda baroka. Njena izrada je postala sve komplikovanija, instrument je bio veliki i čudnog oblika, a zbog prevelikog broja žica je postao veoma težak za sviranje, te se počelo od nje naglo odustajati, čime je stvoren prostor za instrumente sa klavijaturama koji su bili mnogo popularniji. Danas se laute mogu proizvesti ručno, na zahtjev kolekcionara muzičkih instrumenata iz perioda renesanse i baroka.
Kada je Galileo bio dijete, često je bio uznemiren zbog majčinih prekora i opomena, zbog kojih bi, često takođe, briznuo u plač. U tim trenucima bi obično otrčao kod oca, koji bi ga utješio svirajući mu lautu. Mnogo godina kasnije, poslije vjerskih i naučnih rasprava sa vojim suparnicima, lauta je ostala instrument koji mu je donosio utjehu. Poslednjih godina života, koje je proveo u kućnom pritvoru, vid mu je oslabio u toj mjeri da bez pomoći drugih nije mogao ni da piše ni da čita. Čak i tada je uspijevao da pronađe mir i utjehu svirajući lautu, instrument koji je ovom velikom naučniku zasigurno bio pravi životni saputnik.



Galileovi rukopisi, proizvod njegovih eksperimenata

Galileo je svojim eksperimentima pokušavao da utvrdi istinitost izvjesnih naučnih zamisli. Zbog toga njegova objavljena djela ne sadrže ideološke disertacije, već služe kao prikaz njegovih naučnih eksperimenata. Godine 1590., kada je napisao dijalog "De Motu" ("O kretanju"), kako bi izbjegao posljedice eventualnih osporavanja, Galileo nije htio da posmatra samo način na koji tijela padaju u vazduhu. Umjesto toga, eksperiment je izveo tako što je pustio kuglicu da se skotrlja niz žlijeb strme ravni koja je bila postavljena na određenoj visini, i čiji je ugao kosine bio fiksni. U svojim djelima iz 1610.i 1632.godine, "Sidereus Nuncius" ("Zvjezdani glasnik") i "Dialogo Sopra i Due Massimi Sistemi del Mondo, Tolemaico e Copernicano" ("Dijalog o dva glavna sistema svijeta, Ptolomejevom i Kopernikovom"), Galileo je zabilježio svoja zapažanja o "fiksiranim" nebeskim tijelima.
U svom poslednjem i najvažnijem djelu "Discorsi Dimostrazioni Metematiche Intorno a Due Nuove Scienze Attenenti alla Meccanica" (" Dijalozi o dvije nove nauke"), Galileo je prikazao rezultate svojih istraživanja i ekserimenata koje je izvršio dok je bio u kućnom pritvoru i u kojima su mu pomagali samo njegovi učenici. Najvažnija stvar u vezi sa Galileovim dijalozima je to što su oni, u vrijeme kada su sva naučna djela bila pisana na latinskom jeziku, bila na italijanskom jeziku, jeziku kojim su se služili obični ljudi. Izborom ovog, za nauku neobičnog lingvističkog sredstva, Galileo se postarao da, osim elite, i običan čitalac može da pročita njegove teorije i o njima formira svoje mišljenje.



Eksperiment s Krivog tornja u Pizi

Jedan zanimljiv eksperiment čiji su protagonisti poznati naučnik Galileo i poznati Krivi toranj u Pizi, zabilježen je u istoriji, a i danas se spominje. Po Aristotelovom osnovnom zakonu kretanja, ako padaju dva tijela različite težine, ono koje je teže će pasti brže od lakšeg. Galileo je pokušao da demonstrira da Aristotelova tvrdnja nije tačna; zato je, jednog dana 1589.godine, uz pomoć dvojice svojih asistenata, popeo dva topovska đuleta, od kojih je jedno bilo duplo teže od drugog, na vrh tornja u Pizi i bacio ih odatle u istom trenutku. Dva topovska đuleta su pala na zemlju istovremeno i tako je Galileo dokazao svojim kolegama i saradnicima, koji su se okupili u podnožju tornja, da je njegova tvrdnja tačna i da Aristotel nije u pravu.
Ovo je najpoznatija od svih epizoda koje se pripisuju Galileu i njegovim eksperimentalnim metodama, ali njena istorijska istinitost još uvijek nije dokazana. Ovu priču je prvi zabilježio Vinćenco Vivijani, njegov asistent, u Galileovoj biografiji, koju je počeo da piše nedugo nakon smrti svoga učitelja. Galileo, pak, nikada nije pomenuo ovaj eksperiment u svojim dokumentima. Takođe, nijedan od njegovih savremenika-učenjaka, kolega ili naučnika-nikada nije spomenuo gore opisani eksperiment. U svakom slučaju, bez obzira na to da li je priča o eksperimentu s Krivog tornja u Pizi istinita ili ne, činjenica da Galileo nije priznavao Aristotelove temelje i da je u svojoj teoriji izložio "zakon o tijelima koja padaju" ostaje neosporna.
Ubrzo nakon Galileove smrti, engleski fizičar Robert Bojl je napravio eksperiment kojim je pokazao da su Galileove tvrdnje tačne. Koristeći vazdušnu sisaljku, napravio je vakuum u kome su kuglice od olova i pero pali istom brzinom. Stotinama godina kasnije, 1971.godine, tokom ekspedicije na Mjesec poslednje misije šatla Apolo 15, komandant Dejvid Skot je uživo pred kamerama izveo demonstraciju. Bacio je istovremeno geološki čekić i pero. Zbog toga što su se tijela praktično nalazila u vakuumu, u kojem ne postoji otpor vazduha, pero je palo istom brzinom kao i čekić, upravo kao što je i Galileo demonstrirao stotinama godina unazad- sva tijela padaju istovremeno, bez obzira na svoju težinu.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39060

blank.gif
PorukaPostavljena: Ned Feb 07, 2010 8:06 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Če Gevara i sport

Če Gevara je bio strasni obožavalac sporta. Hronična astma, od koje je patio još od djetinjstva, spriječila ga je da ide u školu, ali čim mu se zdravlje poboljšalo, počeo je da se bavi sportom. Začuđuje žestina, kojom je trenirao nekoliko sportova.
Počeo je da igra ping-pong nakon što je sam napravio teniski sto. Osvojio je drugo mjesto na regionalnom takmičenju,
Njegova vještina u ragbiju, ali i u fudbalu, bila je još bolja. Fudbal je i danas vrlo popularan u Južnoj Americi, a Gevara ga je igrao još od djetinjstva. Pošto zbog astme nije mogao da trči, Gevara je bio golman.
Streljaštvo je usavršio zbog puške koju je dobio od oca. Takmičio se i u skoku sa motkom. Bez obzira na to kojim se sportom bavio, uvijek je imao inhalator pri ruci u slučaju astmatičnog napada.
Gevara je mrzio da gubi i počeo je da se bavi kontaktnim sportovima. Na univerzitetu se priključio ragbi timu, uprkos protivljenjima ljekara zbog opasnosti od srčanog udara. Sasvim je zanemario ono što mi je ljekar rekao i odgovorio je:"Po cijenu života, neću se odreći ragbija."
Otac nije imao izbora, osim da ga pusti da igra, ali je zamolio jednog od njegovih saigrača da ga stalno drži na oku sa ivice terena, držeći inhalator u ruci. Gevara je kasnije radio kao urednik u jednom ragbi časopisu.



Hilda i Aleida

Gevara se ženio dva puta, dvjema potpuno različitim ženama. Hilda, njegova prva žena, bila je vrlo ozbiljna. Gevara je od nje učio marksizam i ljubav se polako razvijala. Uprkos njegovim prijetnjama, Hilda je odbijala da se uda za njega. Kada je konačno pristala, vjenčali su se, ali izgleda da su većinu vremena provodili u vatrenim intelektualnim debatama, a manje u ljubavi. Pošto je Gevara bio par godina mlađi od nje, postoji mišljenje, da je u izvjesnoj mjeri i zavisio od nje.
Hilda je bila idealna supruga. Ipak, par se ubrzo razišao kada je Gevara odlučio da ode na Kubu. Po završetku revolucije, par se ponovo sastao, ali je Gevara već započeo vezu sa Aleidom. U maju 1959.godine, razveo se od Hilde i slijedećeg mjeseca oženio se Aleidom.
Aleida je bila gerilac, ponašala se kao ađutant i sve vrijeme odano je izvršavala naređenja komandanta. Poznato je samo nekoliko detalja iz njenog privatnog života. Gevara ju je iskreno volio i uglavnom su viđani zajedno. Kada je nekud i išao bez Aleide, stalno se zalio da je usamljen. Svi jaki ljudi imaju svoju slabu stranu, a Gevara je, avanturista, bio slab na obe ove žene.



Doktorove loše navike

"Vojnici posebno cijene duvan. Kada usamljeni vojnik nađe nekoliko trenutaka za odmor, duvan mu postaje najbolji prijatelj", napisao je Gevara u svojoj knjizi.
Iako je patio od astme, Gevara je bio strastven pušač. Počeo je da puši nakon dolaska na Kubu, jer je to bio efikasan način odbrane od komaraca. Uskoro je ovo "nužno zlo" postalo navika. Uvijek je pušio kubanske cigare, što će postati jedan od njegovih prepoznatljivih simbola. Ipak, duvan je nanosio štetu njegovim bolesnim plućima.
Ubrzo nakon okončanja revolucije, zbog otkazivanja pluća, primljen je u bolnicu, gdje su ljekari otkrili veliki tumor na desnom plućnom krilu.
Zabrinut zbog Gevarinog stanja, Kastro mu je ponudio vilu na obali da bi se oporavio od bolesti. Ali Gevara je odbio i nije imao namjeru da se odmara. Žalio se da je vila prebogata i nije se odrekao svojih navika, ignorišući savjete trojice ljekara. Na kraju, nakon velike svađe, bila mu je dopuštena jedna cigara dnevno. Iako je i sam bio ljekar, nije mario za vlastito tijelo.



Uspavani kandidat

U novembru 1959.godine, Gevara je postao guverner nacionalne banke, što su mnogi smatrali senzacijom. Kubanski ambasador u Sjedinjenim državama zamolio je Kastra da odmah promijeni svoju odluku, a i zaposleni u banci su protestvovali kada su čuli za tu vijest. Čak je i Gevarin otac izjavio:"Kad god Gevara počne da se bavi biznisom, propadne", izražavajući svoje sumnje u ispravnost imenovanja svoga sina. Opšte mišljenje je bilo da Če Gevara nije za taj položaj. Na kraju svog mandata, i on je sam priznao da je gerila bila mnogo interesantnija i da nije imao pojma šta su, u stvari, finansije. Kako je on, od svih ljudi, postao čovjek koji je vodio banku?
Postoji još jedna zanimljiva priča, koja objašnjava kako se ovo desilo. Na sastanku na kojem je trebalo da bude izabran novi guverner, predsjednik je zamolio sve zainteresovane da dignu ruku. U tom trenutku, Gevari se prispavalo i podigao je, refleksno, ruku. Pošto nije bilo protivkandidata, odmah mu je povjerena ta funkcija. Ova priča nije provjerena, ali zaista liči na nešto tipično za Če Gevaru.
Tokom svog mandata na mjestu guvernera nacionalne banke, provodio je mnogo vremena proučavajući finansije, baveći se pitanjima nacionalizacije i izdavanja nove monete.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39060

blank.gif
PorukaPostavljena: Ned Feb 21, 2010 4:37 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Adolf Hitler (1889-1945)

"Politika je rezultat hladnog proračuna i može imati razoran uticaj."


Hitlerov rodoslov

Hitler je poznat po tome što je počinio genocid nad milionima Jevreja, a, ipak, postoje neki dokazi da je i sam bio jevrejskog porijekla. Otac Alojz mu je rođen u vanbračnoj vezi, tako da njegov rodoslov nije poznat. Majka Ana je rodila Alojza dok je radila kao spremačica u jednoj jevrejskoj porodici u Gracu, u Austriji, pa neki istoričari propagiraju teoriju da bi njegov otac mogao biti izdanak upravo te jevrejske porodice. U slučaju da je to istina, Hitler je imao četvrtinu izraelske krvi, sasvim dovoljno da bi se smatrao Jevrejinom.
Ipak, tada nije postojao običaj izdavanja krštenica, a Jevrejima nije bilo dozvoljeno da žive u Gracu, pa je moguće da Ana nikada nije ni radila u jevrejskoj porodici. Teoriju o Hitlerovom mogućem semitskom porijeklu savremeni istoričari nisu odbacili, ali identitet njegovog oca Alojza je ostao nepoznat do danas.
Neki istoričari tvrde da je njegov otac Alojz bio sin ili Johana Hidlera, koji je istovremeno bio i djed njegove treće supruge Klare, ili njegovog brata. Ako bi bilo tako, pokrenuo bi se niz novih pitanja: Hitlerovi otac i majka bi tada bili stric i nećaka, a on bi tim bio proizvod incestuozne veze. Hitler je imao mnogo braće i sestara, od kojih je jedna umrla u djetinjstvu od mentalne bolesti. Možda je ovo imalo nekakve veze sa Hitlerovom neuračunljivom ličnošću.


Kakva je njemačka nacija

Adolf Hitler je sanjao o tome da Nijemci osvoje cijeli svijet. Bio je ubijeđen da je njemačka nacija superiornija od drugih, a upravo takvo ubjeđenje je ulijevalo strah u kosti ljudima cijelog svijeta. Koristio je svaku priliku da izrazi svoje mišljenje da su "pravi Nijemci visoki, svijetle puti i plave kose". Ove crte su bile specifične za stanovnike sjeverne Njemačke, a nisu se odnosile čak ni na njega samog.
Nijemci su u početku bili germansko pleme koje se doselilo sa sjevera Evrope i pomiješalo sa stanovnicima na prostoru današnje Njemačke, poslije čega se rodila njemačka nacija za koju danas znamo. Da bi se sačuvala čistoća njegovog naroda, Hitler je smatrao da je imperativ da se njemačka krv ne miješa sa drugim nacijama ili rasama. Svakako, da bi neko dokazao da je pravi Nijemac, morao bi da se vrati hiljadama godina nazad, a to je bilo nemoguće.
Antički rimski istoričar Kornelije Tacit je u svojoj knjizi "Germanija" opisao Germane kao veoma ponosne, hrabre i kultivisane ljude. Hitler je ponovo aktuelizovao i naglašavao ove kvalitete kod Nijemacanjegovog doba. Pokušao je da oživi njemački ponos u očima naroda, provodivši brojne sate u izučavanju njemačke kulture i običaja. Ali. pogriješio je u tome što je kulturu pomiješao sa nacijama i rasama.

Adolfov najbolji prijatelj - pas

Hitler, kao dijete nije imao bliske prijatelje, nikada nije vjerovao drugima, a svu svoju ljubav i privrženost je poklanjao najboljem prijatelju - psu.
Dok je sa svoje dvadeset četiri godine u vojsci bio kurir, pronašao je jednog psa lutalicu , kojeg je nazvao "Fuhsl" i kojeg će mu drugi vojnici kasnije ukrasti. Kada je postao vođa Nacističke partije, kupio je sebi njemačkog ovčara.
I njegova ljubavnica Eva je imala dva psa, koji su joj bili utjeha u trenucima kada Hitler nije bio pored nje i kada se osjećala usamljenom. Izgleda da su Evini psi za vrije njihovog boravka u njenoj planinskoj kući uživali veće privilegije od Adolfovog vučjaka.
Čak i pred sam pad njegovog režima, Adolf je stalno bio u društvu svog novog psa kog je zvao Blondi. U stvari, Hitler i Eva su na ovom psu ispitali otrov pomoću kojeg su namjeravali da nekoliko minuta kasnije počine samoubistvo.
"Pas vas nikad neće izdati; on je uvijek na strani svog gospodara i pruža mu podršku", Hitler je tako govorio onima koji su mu bili bliski. Uvijek okružen neprijateljima, smatrao je da su mu samo njegovi psi uvijek odani.

Firer i Folksvagen

Hitler je volio automobile. Pošto je bio zauzet obilazeći zemlju, često bi se provozao da bi razbistrio um. Omiljeni automobil mu je bio Mercedes Benc. Jedan od razloga što je toliko volio ovu marku je bio taj što je jednom doživio udes, ali ostao neozlijeđen zbog čvrstine automobila. Kasnije se vozio samo u svom Bencu, a tokom predsjedničke kampanje 1923.godine, obilazio je grad u svom plavom kabrioletu.
Njegova strast prema automobilima je uticala na njegovu politiku. Da bi demontrirao njemačku snagu pred svijetom, propagirao je slogan "jedan automobil za svako domaćinstvo", i podsticao sve da kupe automobil. Na sajmu automobila 1933.godine u Berlinu je izjavio:"U budućnosti nećemo biti poznati samo zbog svoje željeznice, već i zbog svojih drumova." Smanjio je poreze na kupovinu automobila i sa odlučnošću počeo da gradi autoputeve. Takođe, pojavio se sa prijedlogom izrade "narodnih kola", posavjetovavši se sa svojim prijateljem Ferdinandom Poršeom, koji je tada imao trideset osam godina. On je dizajnirao Folsvagen Sport. Kažu da je Hitler bio oduševljen novim dizajnom i da je uzviknuo:"Izvanredno, zaista je fantastičan!"
Automobil je plasiran na tržište 1939.godine, a Hitler je naložio njegovu masovnu proizvodnju. Međutim, početkom II svjetskog rata, sredstva su preusmjerena u vojne svrhe. Firer, zadivljen Poršeovim izumom, od njega je zatražio da dizajnira tenkove za njemačku armiju tokom rata. Ironija je to što je marka Folsvagen postala popularna tek po završetku rata i njegovoj smrti.

Čudotvorac: Gebels

Jozef Gebels je bio jedan od onih koji su pomagali Hitleru kada je stupio na vlast, a bio je zadužen za nacističke propagandne aktivnosti. Pored toga, bio je prvi koji je uveo pojam "propaganda" u politiku. Prije nego što je on postao član partije, nacisti su smatrani malom, beznačajnom grupom terorista. Kako mu nadimak govori, "mali doktor", bio je doktor nauka i uspješan govornik, što je koristio da širi svoje ideje kod narodnih masa. Neke od osobenosti koje su ga krasile bile su njegova dosjetljivost kod publike i veoma izražajan govor tijela.
Gebelsov propagandni moto je bio opšte pojednostavljivanje. On je čak pravio propagandne filmove i preko radija saopštavao poruke, kako bi doprle do što više ljudi. Nacistička Njemačka je bila prva država koja je za stanovništvo emitovala TV rpogram. Pored vizualne propagande, Gebels je bio vrlo vješt i u pogledu psihologije masa. Izmislio je razne poze i slogane, kao i poznati pozdrav "Hajl Hitler!", koji je mogao da izgovori svako. Ovo je bilo jedno efikasno sredstvo za kontrolu narodnih masa.
Gebels je imao prelijepu ženu i šestoro djece i tako je gradio imidž porodičnog čovjeka. Bez obzira na to, u danima nakon Hitlerove smrti, on je otrovao svoju ženu i djecu, nakon čega je izvršio samoubistvo. Hitler je bio njegov idol i on je cijeli svoj život posvetio njemu.

Da li je Hitler imao sina?

Nije poznato da li je Hitler imao još neke ljubavne veze, osim one sa Evom Braun, ženom sa kojom je počinio samoubistvo, i one sa svojom rođakom Geli Raubal. Godine 1925-e, Hitler je imao ljubavnu vezu sa Geli, koja mu je pravila društvo na izletima, ali pošto je izgledalo da nije dijelila njegova osjećanja, ona se vratila kući. Sutradan je nađena mrtva. Iako je zvaničan izvještaj glasio da je počinila samoubistvo, postoji nekoliko teorija o njenoj smrti. Hitler je bio samac i nikada nije zasnovao vlastitu porodicu (mada je u Vučijoj jazbini vjenčao Evu Braun), ali se 1978.godine pojavila osoba koja je za sebe tvrdila da je njegov sin.
Zvao se Žan Mari Role i bio je Francuz. Istoričar Verner Mazer je započeo istragu o ovome i, nakon razgovora sa ogromnim brojem stručnjaka, došao do zaključka da je Role zaista Hitlerov sin, što je i objavljeno u javnosti 1978.godine. Mnogi se nisu slagali sa ovakvim ishodom, a istina je ostala nepotvrđena do danas. Više od pola vijeka nakon Hitlerove smrti, interesovanje za bivšeg diktatora se nije smanjilo niti jenjalo i još uvijek se pojavljuju ljudi koji tvrde da su njegovi potomci.

Velika bitka

6.juna 1944.godine u 00:15 sati, prve savezničke padobranske brigade su počele desant na Normandiju. Ovom operacijom iz vazduha, koja se zvala "Tonga", je počela najvažnija bitka u ovom ratu - "Operacija Overlord" - a njen cilj je bio da se nacisti natjeraju na povlačenje iz Francuske.
Vrijeme je bilo loše sve do dana njihovog desanta, tako da je postojao rizik da ova misija ne uspije, ali je Dvajt Ajzenhauer, komandant savezničkih snaga, znao da im je ovo bila jedina šansa i odlučio da se akcija nastavi po planu, prethodno je odloživši jedan dan. Do pet sati ujutru, svi pripadnici padobranskih brigada su se spustili i zauzeli svoje položaje, a saveznički brodovi i avioni su počeli da bombarduju njemačke ratne položaje duž obale. Do 6:30 ujutro, iskrcalo se oko 160.000 vojnika.
Nijemci su prethodno saznali da se saveznici pripremaju da izvrše napad, ali nisu znali tačno gdje. Feldmaršal Romel, komandant njemačkih snaga u južnom dijelu Francuske, bio je siguran da će se oni iskrcati na Normandiji, ali se vlasti u Berlinu nisu slagali sa tim. Njihova pretpostavka je bila da će se saveznici spustiti u Kaleu, francuskom gradu koji se nalazio najbliže Berlinu. Napad saveznika je zaprepastio njemačke vlasti. Svi zvaničnici su smatrali da se napad na Normandiju ne može izvršiti u narednih nekoliko dana. Posljedica toga je bila nepripremljenost Nijemaca za borbu, zbog čega nisu imali nikakve šanse, a saveznici su im uništili sve vojne snage.
Međutim, Hitler u početku nije bio obavješten o ovom napadu. Budući da je volio noći provoditi budan, često je spavao do kasnog poslijepodneva, pa su odlučili da ga ne bude. Kada se probudio, odmah je poslao naređenje da se rasporede i angažuju vojne snage, ali je već bilo prekasno. U narednih deset dana, iskrcalo se 600.000 savezničkih vojnika i potisnulo nacističku vojsku ka Njemačkoj. Tri mjeseca kasnije je oslobođen Pariz. Ova presudna bitke je dala prednost savezničkim snagama.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39060

blank.gif
PorukaPostavljena: Pon Feb 22, 2010 10:47 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Duhovna braća - Hitler i Musolini

Hitler je govorio da Musolini "nije čovjek koji živi u nekom istorijskom trenutku, već je to čovjek koji stvara istoriju."
Musolini je bio italijanski novinar. Poslije I svjetskog rata, 1919.godine, osnovao je fašistički pokret. Godine 1921. postao je poslanik u parlamentu, a 1922.godine premijer.
Dvojica lidera su se upoznali tokom Hitlerove posjete Italiji, 1934.godine. Hitler je bio srećan što je upoznao rodonačelnika fašizma, ali je Musolini u Hitleru vidio najobičnijeg klovna.
Ipak, između njih dvojice su se vremenom razvile jače veze. Musolini je 1937.godine posjetio Njemačku i navodno bio zadivljen nacističkom paradom kojoj je prisustvovao. Gomile ljudi su uzvikivale Hitlerovo ime, i to je na njega ostavilo snažan utisak pa je rekao:"Boriću se na vašoj strani do kraja."
Po izbijanju rata, Italija se priključila Njemačkoj 1940.godine. Musolini nije bio spreman da se umiješa u rat baš od samog početka, ali kada je vidio da Hitler planira da napadne Francusku, smatrao je da "Italija ništa neće dobiti time što će biti posmatrač sa strane."; tako je uveo svoju zemlju u rat.
Odnosi između dvije zemlje su zahladnjeli 1943.godine, jer su Musolinija zbacile i uhapsile antifašističke snage. Kasnije je trebalo da ga spasi Hitler, ali je pogubljen kada je Njemačka izgubila u ratu, zajedno sa svojom ljubavnicom Klarom Petači.


Ratna muzika - Herbert fon Karajan i Hitler

Hitler je smatrao muziku vitalnim djelom nacističke propagande. Karajana je zadužio da komponuje službenu himnu njegove partije.
Fon Karajan je rođen u Austriji. U početku je želio da postane pijanista, ali je, stigavši u Beč, počeo da uči dirigovanje i završio kao dirigent orkestra u Ulmu 1927.godine, kada je imao samo devetnaest godina.
Godine 1933., kada su nacisti preuzeli vlast u Njemačkoj, koncertne sale su bile ukrašene kukastim krstovima. Kasnije je i sam Karajan postao član nacističke partije; u stvari, bilo mu je rečeno da se pridruži partiji ako misli da nastavi sa svojom karijerom.
"Za mene je članstvo u Nacističkoj partiji jednako članstvu u nekom skijaškom klubu", rekao je fon Karajan, koga politika uopšte nije interesovala. Sve dok je mogao da diriguje orkestrom koji je izvodio tako divnu muziku, on je bio zadovoljan. "Na to što sam se učlanio u Nacističku partiju ne gledam kao na grešku. Da moram, ponovo bih uradio isto", kazao je ovaj dirigent.
Karajan je 1934.godine postao dirigent orkestra u Ahenu. Pod njegovom dirigentskom palicom izvedene su mnoge kompozicije za Nacističku partiju, odnosno za Hitlera. Ovi koncerti su našli odlučan prijem kod publike, a neki kritičari su Karajana nazivali "božanstvenim".
Poslije rata, Nacistička partija je rasformirana, a on je ponovo počeo svoju muzičku karijeru 1947.godine.
Dirigent prestižne Berlinske filharmonije postaje 1955.godine. Kasnije je nastavio da diriguje na koncertima u bečkoj nacionalnoj koncertnoj dvorani i osnovao takmičenje dirigenata pod svojim imenom. Umro je u rodnoj Austriji 1989.godine, u svojoj osamdeset drugoj godini života.



Vinston Leonard Spenser Čerčil i Hitler

"Imamo samo jedan cilj: da srušimo Hitlera i uništimo Nacističku partiju. Šta god da se desi, ovo ne smijemo da zaboravimo. Šta god da se desi, sa Hitlerom nema pregovora."
Engleska je bila izložena njemačkim napadima iz vazduha, a Čerčil se obraćao javnosti putem radija i držao govore da bi ljudima podigao moral. Hitler je u početku razmišljao o eventualnom savezu sa Engleskom. Međutim, Čerčil je to odbio, a Hitler je 1940.godine poslao avione na Englesku.
Godine 1900-te, je izabran za zamjenika Konzervativne stranke, a u svojoj karijeri je doživio mnogo uspona i padova sve do 1940.godine, kada je imenovan za premijera i kada mu je povjerena bezbjednost države. Bio je poznat kao političar koji je "izgubio većinu izbora".
Engleska je uspjela da preživi bombardovanje njemačke avijacije, a uloge su se kasnije promijenile. Britanci su načinili veliki pomak u odbrambenoj tehnologiji od vazdušnih napada i uspjeli da se odupru snažnom bombardovanju. Čim su utvrđene neophodne odbrambene mjere, Čerčil je prešao na slijedeću tačku dnevnog reda: sklapanje saveza sa Rusijom.
"Sklopićemo savez sa svoma koji se suprotstavljaju nacistima, bez obzira na njihovo političko uređenje", rekao je Čerčil.
Molio je Amerikance da se pridruže ratnim naporima i da se osnuje uspješna koalicija, koju će činiti SAD, Engleska i Rusija. Osim toga, pružio je svoj doprinos prilikom napada na Normandiju, koji je označio početak kraja nacističke dominacije.
Poslije rata, Čerčil je postao glavni propagator pacifističkog pokreta. Ponovo je biran za premijera, sa mandatom od 1951. do 1955.godine, i dobio je Nobelovu nagradu za književnost kao priznanje za njegova obimna istorijska djela.


Holivudska zvijezda - Marlen Ditrih

Slavna glumica Marlen Ditrih je bila jedna od onih koji su otišli iz Njemačke zbog svog neslaganja sa idejama koje je propagirala Nacistička partija. Godine 1930-e je igrala glavnu ulogu u njemačkom filmu "Plavi anđeo", a zatim u Holivudskom filmu "Maroko". Osvojila je publiku širom svijeta svojim "bedrima od milion dolara" i slatkim glasom.
Godine 1933. je krenula u Njemačku da tamo provede odmor, ali prije nego se i iskrcala sa prekookeanskog broda začula je Hitlerov glas na radiju, dok su ostali putnici sa oduševljenjem počeli da uzvikuju "hajl Hitler i da mašu nacističkim zastavama. Ditrih je osjetila strah od zemlje u kojoj je rođena i bez ikakvog oklijevanja se vratila u Sjedinjene Države.
Vijesti o uspjehu koji je doživjela u Americi su stigle do Njemačke, a tako i do Hitlera, pa je stoga 1939.godine poslao svog kurira u njenu rezidenciju da od nje zatraži da prihvati ulogu u jednom propagandnom filmu. Marlen je ovaj prijedlog glatko odbila. U međuvremenu je postala američki državljanin. Hitler se razbjesnio i dao da se njeni filmovi spale, etiketirajući je kao izdajicu.
Kada su SAD uzele učešće u ratu, ona je pomagala u ratnim naporima koliko je mogla. Poslali su je u Evropu da podigne moral vojnicima, ali je ironija to što je Marlen bodrila savezničke trupe pjevajući njemačke narodne pjesme.
Poslije rata je najveći dio vremana provodila u Americi, a kao scenski izvođač je debitovala 1953.godine. Jedan od njenih najvećih hitova bila je njemačka kompozicija koju je pjevala vojnicima.
Godine 1960-e se vratila u svoj rodni Berlin, a umrla je u Parizu, 1992.godine u svojoj devedeset drugoj godini života.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39060

blank.gif
PorukaPostavljena: Pet Feb 26, 2010 6:59 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Elvis Prisli i Memfis, grad muzike

Sa muzičkog stanovišta, selidba u Memfis bila je za Elvisa Prislija čista sreća. Grad je bio poznat kao kolijevka bluza. Ovdje su mnogi umjetnici postali slavni tokom pedesetih i šezdesetih godina, objavljujući neke od pjesama u kojima je uživao cijeli svijet.
Vremenom je Memfis postao raj za mnoge crnačke pjevače koji su tu mogli da se istaknu kao značajni muzičari. Ipak, producent gospel koncerata, na koje je Prisli išao, bio je bijelac. U ovoj crkvi, čiji su parohijani bili, uglavnom, bijelci,, mnoge pjesme izvodili su uglavnom bijelci. Jug Sjedinjenih Država bio je vrlo konzervativan pa su mnogi ljudi smatrali neprihvatljivim da crnci dolaze u njihove crkve.
Uprkos surovom rasizmu koji je bio prisutan na Jugu, mnogi bijelci voljeli su da na radiju slušaju crnačku muziku. Neke radio stanice odlučile su da ne prave razliku u muzici, tako da je radio omogućio prevazilaženje rasnih razlika.
Za Prislija, muzika je bila samo muzika, bez obzira na boju ili rasu. Slušao je i volio sve muzičke stilove. Pošto je živio blizu muzičkog centra grada, često je odlazio u muzičke radnje, barove i kafee da sluša muziku uživo, a ne samo preko radija. Provodio je mnogo vremena u crnačkom komšiluku, pa je jako zavolio njihovu muziku.

Sem Filips - čovjek koji je otkrio "kralja"

Dem Filips, direktor kompanije "Sun Records" bio je umoran od uobičajenih bendova koji se, uprkos talentu, nisu isticali nekim osobenostima. Bio je u potrazi za muzičarem koji će muzikom moći da izrazi svoju ličnost i očara publiku. Povremeno je gostovao na radiju i zaključio da su ulični svirači mnogo posvećeniji poslu. Ipak, ovi ljudi nisu imali pravu priliku da snime svoju muziku. Zato je 1950.godine odlučio da otvori "Memphis recording service", gdje bi svako mogao da snimi svoju muziku.
Studio je postao slavan. ali je ovo prilično umorilo Sema jer je u isto vrijeme radio i za radio stanicu. Uz to su ga mnogi prijatelji izbjegavali jer je dozvoljavao crncima da snimaju u studiju. Na kraju je studio zatvoren, ali je slijedeće godine osnovao "Sun Records". Iste godine, ritam-i-bluz postali su popularni u cijelom svijetu.
Osim sa Prislijem, kompanija "Sun Records" imala je ugovore sa mnogim značajnim muzičarima, kao, na primjer, sa Karlom Perkinsom, Džerijem Li Luisom i Džonijem Kešom, i postala je svjetski poznata rokenrol kuća. Ipak, status kompanije se pogoršao tokom šezdesetih godina, tako da je 1969.godine prodata. Uprkos ovome, Semova dostignuća imala su veliki uticaj. Čim je osnovan "rokenrol hol slavnih" 1986.godine, Sem je postavljen za producenta. Umro je u osamdesetoj godini, 30.jula 2003.godine.

"Pukovnik" Tom Parker

"Pukovnik" Tom Parker, menadžer Elvisa Prislija od 1955.godine, tvrdio je da je porijeklom iz Zapadne Virdžinije. U stvari, došao je iz Holandije i pravo ime mu je bilo Andreas van Kuik.
Rođen je 28. juna 1909.godine u Brendi, a u Sjedinjene Države preselio se kada je imao osamnaest godina. Neko vrijeme radio je u cirkusu. Prijavio se u vojsku 1929.godine i služio je četiri godine da bi dobio američko državljanstvo. Po demobilizaciji, nastavio je da radi u cirkusu. U to vrijeme uzeo je ime Tomasa Endrua Parkera, jednog od svojih šefova. Tokom četrdesetih godina, počeo je da se bavi kantri muzikom i postao je menadžer. Sa Prislijem ga je upoznao Bob Nil, Prislijev prvi menadžer jer je Parker bio menadžer čuvenom Henku Snou. U vrijeme kada su se njih dvojica upoznali, Prisli je ostavio snažan utisak na Toma Parkera koji je odlučio da izostavi Boba iz dogovora.Tako je stekao monopol nad Elvisovom zaradom.
U to vrijeme, Prisli je bio ushićen dugoročnim planovima da ga pretvori u "pjevačku filmsku zvijezdu". Pukovnik je tražio od Elvisovih roditelja da ga ubijede da napusti kompaniju "Sun Records" i da pređe u RCA. Na kraju se sve odvijalo po planu. Uskoro je Bob otpušten, a Parker je ostao Elvisov menadžer do kraja života. "Ćovjek koji je stvrio Elvisa" umro je 1.januara 1997.godine u osamdeset sedmoj godini.

Čuvena vojna uniforma

Dok je bio na obuci, Elvis je bio okružen novinarima. U to vrijeme svuda su se mogle naći fotografije na kojima je bio u uniformi. Bio je dodijeljen Drugoj oklopnoj diviziji i jedinici pod nazivom "Pakao na točkovima". U slučaju rata, nosio bi uniformu vojnog policajca.
Želio je da se prema njemu ponašaju kao i prema drugim vojnicima kako bi sačuvao status zvijezde. Dok je služio vojni rok, povremeno su ga kritikovali što pjeva i pleše u vojnim objektima. Plašio se da će ga drugovi izbjegavati ako bude imao poseban tretman. Neki ljudi vjeruju da je Elvis mobilisan upravo zato što su ga kritikovali konzervativci koji su zauzimali ključne pozicije u vojsci.
Kada su ga novinari pitali da li mu je život bio lakši u vojsci jer nije bio stalno okružen obožavaocima, Elvis je odgovorio:" Uopšte nije tako. Ja volim da budem u društvu svojih obožavalaca." Iako se ovakav odgovor mogao očekivati, on je rekao istinu. Obožavaoci su, uvijek, u blizini zvijezda, a Elvis je, kao niko drugi, volio da bude zvijezda.
Uzimajući sve ovo u obzir, veoma je važan savjet koji je dao budućim vojnicima: "Ako na bilo koji način pokušate da izrazite svoju ličnost, očekuju vas dvije godine pakla." Oblačio je vojničku uniformu, nikad se nije isticao niti pokazivao da se po bilo čemu razlikuje i uspio je da zadrži status zvijezde.

Veliki obožavalac sporta

"Volim nasilne sportove", izjavio je Elvis. Ljudi koji su mu bili bliski znali su za njegovu strast prema američkom fudbalu i borilačkim vještinama.
Američki fudbal je posebno omiljen sport u Sjedinjenim Državama. I bejzbol je prilično popularan, ali najpopularniji mladići u srednjim školama nisu igrači bejzbola, već fudbaleri. Čak i navijačice glasnije navijaju na utakmicama američkog fudbala. Prislija je zanimao ovaj sport i čak se priključio fudbalskom timu u srednjoj školi, ali se nije slagao sa svojim saigračima i odustao je. Neki izvori tvrde da su ga saigrači tjerali da se šiša. Nakon što je postao zvijezda, sastavio je svoj tim i, s vremena na vrijeme, odigrao bi po neku utakmicu.
Dok je bio u vojsci, naučio je karate i postao opsjednut tom vještinom. Po izlasku iz vojske, dobio je crni pojas i, u filmovima iz šezdesetih, pokazivao je svoje umijeće u akcionim scenama. Tokom sedamdesetih išao je na dođo (mjesto za trening borilačkih vještina) i pravio koreografiju za karate scene na snimanju. Na snimanju je nosio odjeću sličnu onoj za karate. Iako je napredovao u savlađivanju borilačkih tehnika, njegov instruktor je rekao da su "njegove sposobnosti ograničene na ono što je potrebno za pravljenje koreografije scena borilačkih vještina."

Iskoristiću ovu ljubav!

Tri mjeseca nakon što je demobilisan, Elvis je završio snimanje svog petog filma "Vojnički bluz" i vratio se iz Holivuda u Grejslend. Vernon, njegov otac, sada je tamo živio sa izvjesnom Davadom (Di) Stenli, koju je upoznao u Njemačkoj, i koja je dovela i svoja tri sina. Bila je udana za ofocira, ali je ipak imala vezu sa Vernonom. Elvis od početka nije odobravao ovu vezu, a kada je Di počela da preuređuje kuću, dobio je napad bijesa i izbacio je. Kasnije su se Vernon i Di vjenčali, a Elvis je konačno prihvatio njihovu vezu. Vernon je morao da napusti Grejslend
Prisli je, takođe, upoznao djevojku u Njemačkoj. Zvala se Prisila i bila je kćerka vazduhoplovnog oficira. Upoznao ih je jedan zajednički prijatelj, u novembru 1959.godine dok su Elvis i Vernon bili u američkoj vojnoj bazi u Njemačkoj. Prisila je imala samo četrnaest godina, ali je bila dovoljno odrasla da bi osvajala muška srca.
U to vrijeme, Elvis je u Memfisu bio u vezi sa Anitom Vud i mnogi su mislili da će se vjenčati. Pukovnik nije odobravao ovu vezu, ali Elvis nije ni mislio da se ženi. Raskinuli su 1961.godine, a kada se vratio iz vojske, ponovo je sreo Prisilu u Los Anđelesu. Postala je još ljepša, otkako ju je vidio prije dvije godine, i Elvis se zaljubio. Te godine pozvao ju je da provede Božić u Grejslendu. Oni koji su ih vidjeli zajedno govorili su:"Elvis je prvi put srećan nakon majčine smrti."
Slijedeće godine Prisila se upisala u srednju školu u Memfisu i živjela je u Vernonovoj kući. Elvis i Prisila su odlučili da se vjenčaju čim ona postane punoljetna.

Da li bi Elvis još uvijek mogao da bude živ?

Jedna od Elvisovih bivših djevojaka dobila je cvijeće iz Južne Amerike dvije nedelje nakon njegove smrti. Pošiljalac se potpisao imenom koje su samo njih dvoje znali.
Nekoliko sati nakon Elvisove smrti, neko se ukrcao u avion za Buenos Aires koristeći ime koje je Elvis često koristio. Da li je moguće da je preživio i pobjegao u Južnu Ameriku?
Jedanaest godina kasnije, Gejl Bruer Đorđo objavio je knjigu zasnovanu na ovim glasinama, pod naslovom "Da li je Elvis živ?", koja je izazvala mnogobrojne rasprave. U zaključku, ova knjiga potvrđuje glasine da bi Elvis mogao biti živ. Tabloidi često pišu o mogućem Elvisovom prebivalištu, a ljudi šalju fotografije na kojima se pojavljuje lažni Elvis. Ove sumnje podgrijavaju činjenice da niko nije bio prisutan kada je Elvis umro i da je odmah sahranjen. Neki smatraju da je u kovčegu bio neko sasvim drugi. Ipak, mnogi Elvisovi prijatelji i rođaci odbacuju ideju da bi Elvis mogao biti živ i govore da se ljudi zavaravaju zbog svoje jake želje da ga ponovo vide.
Finansijski gledajući, ova je glasina bila veoma profitabilna. Prema pisanju magazina "Forbes" 2003.godine, Elvis je zaradio četrdeset miliona dolara od autorskih prava. To je zaista rekord za mrtvog čovjeka! Izgleda da Elvis i dalje zaslužuje titulu "kralja".

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39060

blank.gif
PorukaPostavljena: Čet Mar 04, 2010 6:14 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Prisli i Ričard Nikson

Krajem sedamdesetih, Elvis je napisao pismo Ričardu Niksonu, u kojem je rekao: "Želim da pomognem spasavanju naše planete od širenja narkomanije, hipi i drugih destabilizajućih pokreta. Ako odlučite da me uključite u svoj tim, daću veliki doprinos bprbi protiv narkomanije i kampanji protiv komunista." Kada je poslije dvije godine izabran za predsjednika, Nikson je odlučio da iskoristi mladu zvijezdu.
Napokon se se sreli 21.decembra i porazgovarali o mogućim načinima sprečavanja mladih ljudi da upotreblljavaju narkotike i o čišćenju ulica od ovog poroka. Prisli je mislio da je bend "Beatles" uzrok problema, bar što se Amerike tiče, jer je njihova muzika poticala mlade na pobunu i savjetovao je Niksonu da zabrani ovu muziku. Kada je Prisli tek postajao zvijezda, Frenk Sinatra ga je ošto kritikovao, a sada, kada je grupa "Beatle" postala poznatija od njega, počeo je da se osjeća isto onako kao i Sinatra. Prisli je bio kivan na članove poznatog benda već dugo, posebno na Džona Lenona. Kada su se sreli, Nikson je Elvisu uručio značku kojom je dobio ovlaštenje da štiti građane od narkotika i drugih zabranjenih supstanci i tražio je od njega da povrati povjerenje mlade generacije u državne institucije. Prisli je bio veoma zahvalan i za uzvrat je poklonio Niksonu revolver "kolt" i nekoliko porodičnih fotografija.
Nikson je rođen 1913.godine u Kaliforniji, a 1946.godine postao je repiblikanski senator. Šezdesetih se kandidovao za predsjednika i za guvernera Kalifornije, ali je izgubio. Ponovo se kandidovao za predsjednika 1968.godine i pobijedio. Dobio je drugi mandat 1974.godine, ali je morao da da ostavku nakon afere Votergejt. Umro je u osamdeset i prvoj godini života, 1994.godine.

Prisli i Džon Lenon

Godine 1965-e, 27 avgusta zaustavila se limuzina pred Prislijevim imanjem. Iz automobila su izašla četvorica članova benda "Beatles" i krenula na istorijski susret sa kraljem rokenrola.
Džon Lenon je rođen 1940.godine u Liverpulu, u Engleskoj, a svoj prvi rok sastav osnovao je 1955.godine. Pridružili su mu se Pol Mekartni i Džordž Harison. Grupa je u početku nosila ime "The Silver Beatles". Četvrti član, Ringo Star, priključio im se 1962.godine i stvoreni su "Beatles". U početku su bili vrlo popularni u Engleskoj, a njihova slava se 1964.godine proširila i na Sjedinjene države, čime je počela "bitlmanija", Istorijski susret njih petorice odigrao se godinu dana kasnije.
Prisli i članovi benda svirali su malo zajedno, zatim su Elvis i Džon igrali američki fudbal u dvorištvu. Džon je izjavio: Prisli je naš idol. Da nije bilo njega, vjerovatno ne bi bilo ni grupe Beatles." Ipak, njihovi politički pogledi razlikovali su se do te mjere da je Elvis tajno pokušao da ubijedi Niksona i Edgara Huvera, direktora FBI, da protjeraju Lenona iz zemlje. Zanemarivši činjenice da je i sam konzumirao droge, optužio je Lenona da prodaje drogu američkim tinejdžerima. Džon je, pak, Elvisa smatrao tipičnim američkim kontervativcem koji podržava rat u Vijetnamu.
Nakon raspada benda 1979.godine, Džon je sa svojom suprugom Joko Ono učestvovao u brojnim antiratnim demonstracijama. Objavio je solo album pod nazivom "Imagine". Jedan obožavalac ga je ubio ispred njegove kuće 8.decembra 1980.godine. Ova smrt je šokirala cijeli svijet. Ipak, njegova muzika, kao i muzika Elvisa Prislija i dalje osvajaju svijet.

Prisli i En Margaret

Nakon povratka iz vojske, Elvis je, po ideji svog menadžera, odlučio da se posveti samo snimanju filmova. Glumio je glavne uloge i pjevao u mnogim tinejdžerskim filmovima. Ovi filmoni su bili vrlo popularnim a glumica En Margaret, njegova partnerka u nekoliko filmova, uživala je veliku popularnost.
En je rođena 28.aprila 1941.godine u Stokholmu, u Švedskoj, a sa svojom porodicom se preselila u Sjedinjene Države 1946.godine. U osnovnoj školi je naučila da pleše. Napustila je srednju školu jer je htjela da postane igračica. Glumila je u nekoliko televizijskih serija i u mnogim pozorišnim komadima. Primjetio ju je jedan holivudski režiser i 1961.godine snimila je prvi film, "Džep pun čuda". Slijedila je parodija na Elvisov život u vojsci iz 1963.godine, "Zbogom ptičice", koji joj je donio slavu. Prvi put se pojavila na platnu uz Elvisa u filmu "Živio Las Vegas", nakon kojeg je postala američki seks simbol. Film je prikazivao siromašnog trkača koji pokušava da pobijedi i osvoji srce voljene djevojke. Ubrzo su scene u kojima ona pleše sa Elvisom postale uobičajene u svom klasičnim filmovima. En je jedna od onih osoba koje su doprinijele porastu Elvisove popularnosti kao glumca. Nikad nije smatrana sporednim likom, već su na snimanjima ona i Elvis bili ravnopravni.
Glasine da su njih dvoje u vezi bile su normalne za Holivud. Tračerska rubrika u tabloidima donijela je spisak ljudi sa kojima je En, navodno, bila u vezi, a na ovoj listi našao se i Elvis Šrisli. Nekoliko godina kasnije, 18.avgusta 1977.godine, bila je među dvije stotine zvanica na Elvisovoj sahrani.

Smrt usamljenog kralja

Nakon depresija, lijekova, opijuma, ponovo je počeo da nastupa i odlazi na turneje.
Volio je da pjeva u inostranstvu ili da nastupa u mjuziklima, kao i ranije, ali je njgov menadžer podigao proviziju za oporezive ugovore. Elvisu je bilo teško da raskine dogovor sa Prkerom.
"Više mi se ne dopada", rekao je četrdesetogodišnji Elvis 1975.godine. Zbog lošeg zdravlja morao je da otkazuje nastupem a kada je nastupao, glas mu nije zvučao moćno. Do tada niko nije uspio da ga odvikne od upotrebe ijekova, pa ni Linda Tompson, njegova nova djevojka. Bila je puna života i bila je Elvisova ljubavnica i njegovateljica, ali kao i Prisila prije nje i ona je željela slobodno da živi i napustila je Elvisa u novembru 1976.godine. Njeno mjesto zauzela je dvadesetogodišnja Džindžer Olden. Činjenica da izlazi sa mladom ženom, podsjetila je Elvisa na mladost. Ipak, i dalje je bio svjestan da mora da vodi računa o svom zdravlju.
I onda se prosto desilo. Prisli je, 16.avgusta 1977.godine otkazao turneju koja je trebalo da počne slijedećeg dana i sastao se sa svojim timom. Kasnije, po povratku kući, igrao je skvoš cijelu noć, sa Džindžer i još jednim parom, i ostao je budan do pola osam ujutro. Džindžer je odmah otišla u krevet, ali Elvis nije bio umoran i, čitajući knjigu otišao je u kupatilo da se opusti. To je bilo u osam sati. Oko dva sata poslijepodne Džindžer se probudila i pronašla Elvisa na podu kupatila. Niko nije znao kada se onesvijestio. U bolnici su kao vrijeme smrti naveli tri sata po podne, ali je on već bio mrtav kada ga je Džindžer pronašla. Zvanični uzrok smrti bio je prestanak rada srca, mada se još uvijek vjeruje da se predozirao.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39060

blank.gif
PorukaPostavljena: Pet Mar 05, 2010 11:06 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Merlin Monro (1926-1962)

"Ni jedna osoba niti studio nisu me učinili zvijezdom. To je učinila publika."

Usamljeno djetinjstvo

Merlin Monro (Norma Džin Mortenson) rođena je 1.juna 1926.godine u Okružnoj bolnici u Los Anđelesu. Gledis Bejker, njena majka, imala je dvadeset šest godina. Prethodno se dva puta udavala i razvodila, a imala i mnogobrojne avanture iako je bila majka. Zbog toga je i nepoznato ko je bio otac Merlin Monro.
Nakon porođaja, Gledis je svoju kćerku ostavila na staranje porodici Bolender, prijateljima svoje majke. Uskoro se vratila na posao u filmskom studiju, gdje je radila u montaži i počela je da živi sama, Ponekad je vikendima posjećivala kćerku, ali je djevojčica veliki dio djetinjstva provela sa porodicom Bolender.
Kada je napunila godinu dana, posjetila ju je baka Dela. Merlin tvrdi da je pokušala da je uguši tako što joj je lice pokrila jastukom. Baka je bila duševni bolesnik i često je boravila po bolnicama. Vrlo rijetko se dešava da jednogodišnja djeca tako pamte događaje, ali Merlin Monro nije mogla da zaboravi ovaj užasni događaj i ispričala ga je kada je odrasla. Iako je njena majka odlučila da živi bez kćerke, štedjela je novac da bi uspjela da kupi malu kuću. Kada je napunila šest godina, Merlin je napustila Bolenderove i počela da živi sa majkom. Ipak, uskoro je postalo jasno da i njena majka pati od duševnih poremećaja i da joj je potrebno bolničko liječenje. Od tog trenutka, počela je da se plaši da je naslijedila bolest od koje su patile njena baka i majka.

Rođenje zvučnog filma

Kada je Merlin rođena, njena majka Gledis radila je u firmi za razvijanje filmova. Filmska industrija brzo je rasla tokom prve decenije XX vijeka. Gledis je bila samo jedna od mnogih koji su živjeli od ove industrije.
Iste godine počeli su da se pojavljuju zvučni filmovi. "Warner Brothers", u to vrijeme mala holivudska filmska kompanija, radila je vrijedno nekoliko godina na razvoju zvučnog filma. Te godine film "Don Žuan", koji ima neke zvučne dijelove, postao je veoma popularan, kao i film "Džez pjevač". Najzad, kompanija "Warner Brothers" kupila je kompaniju "First National Pictures" i postala jedna od najvećih holivudskih filmskih kompanija.Pojava zvučnog filma odnijela je i neke žrtve. Najavljivači u bioskopima ubrzo su izgubili posao, kao i glumci i glumice koji su govorili sa nekim akcentom. Kraljica tragedije, njemačka glumica Pola Negli, napustila je Sjedinjene Države zbog svog njemačkog akcenta. Žena Džozefa Šenka, osnivača kompanije "20th Centuri Fox", poznata i prelijepa glumica Norma Telmidž, takođe je napustila svoju profesiju jer je govorila bruklinskim akcentom.
U doba zvučnog filma, Merlin je, zbog svog divnog glasa i pjevačkog umijeća, imala veliku prednost - ona je bila idealna ličnost za zvučni film.

Boginja fronta

Tokom II svjetskog rata, "pin-up" modeli osvajali su srca mladića koji su se borili u Evropi i na Pacifiku. Naziv "pin-up" (prikačiti, okačiti) nastao je tako što su mladići isjecali slike iz magazina i kačili ih na zidove. U to vrijeme "pin-up" djevojke su se uglavnom slikale u kupaćim kostimima, a slikanje potpuno obnaženih tijela bilo je zabranjeno. "Pin-up" djevojke bile su modeli i glumice.
Beti Grebl, koleginica Merlin Monro u kompaniji "20th Century Fox", kasnije i glumica u televizijskom šou "Kako osvojiti milion", bila je vrlo popularna "pin-up" djevojka tokom II svjetskog rata. Njene slike objavljivane su u magazinima u tiražima od tri miliona primjeraka, a, po popularnosti, odmah za njom bila je glumica Rita Hejvort. Beti je postala još popularnija kada je njena slika stavljena na kabinu bombardera B29 "Enola Gay" koji je bacio atomsku bombu na Hirošimu.
Kada je Monro počela da se slika kao "pin-up" djevojka, rat se već završio. Ipak, pošto su se mnogi mladići vraćali sa fronta, popularnost "pin-up" djevojaka povećala je interesovanje za magazine namjenjene mladima. Poziranje je bio odličan dodatni izvor prihoda za mnoge nepoznate glumice kao što je bila Merlin Monro.

Skandal izazvan kalendarom

Merlin Monro je, 1949.godine, dok je bila slobodna glumica, dobila ponudu za snimanje obnaženih fotografija. Naknada je bila pedeset dolara. U to vrijeme, snimanje obnaženih fotografija bilo je ravno pornografiji i nije se smatralo poslom koji mogu da prihvate ozbiljne glumice. Ipak, za Merlin Monro bilo je to najgore vrijeme a pedeset dolara bila je značajna suma.Snimljene su dvadeset četiri slike u dvije poze. Slike su upotrijebljene za kalendar iz 1951.godine, a ime fotomodela nije bilo objavljeno.
Slijedeće godine, njena popularnost je rasla, ali istovremeno se širila priča da nagi model na kalendaru liči na nju. Agent kompanije "20th Century Fox", koji je radio sa Merlin Monro, poblijedio je kada je to čuo. Iako su pokušavali da Merlin predstave kao seks simbol, bilo je skandalozno da glumica pozira obnažena. Ipak, Merlin Monro je bez oklijevanja, rekla istinu o svojoj prošlosti. i, ironično , priča o teškom životu glumice koja pokušava da zaradi za život učinila ju je još popularnijom.
Nakon ovog događaja, slike nage Merlin Monro podigle su njenu popularnost, a porastao je i tiraž specijalnog izdanja "Playboy" iz 1953.godine, u kojem su se pojavile. Te popularne fotografije štampane su na šoljama, jastučnicama, katrama za igru... Objavljivanje ove vrste fotografija, označile su početak pornografske industrije.

Merlin Monro i DiMađio

Merlin Monro i DiMađio su, u januaru 1954.godine, otišli na medeni mjesec. Za razliku od većine parova, nisu otišli na Mediteran ili na Karibe, već u Japan, gdje je DiMađio imao posla. U to vrijeme, bejzbol je postao popularan u Japanu. Zato je industrija koja se bavila bejzbolom pozvala legendarnog igrača DiMađija da posjeti Japan van sezone. Zbog njene rastuće popularnosti, štampa je sve više pažnje posvetila Merlin Monro kada su sletjeli na aerodrom u Hanedi. Stalno je davala intervjue, što je DiMađija činilo nesrećnim.
Dok je bila na proputovanju po Japanu sa mužem neočekivano su je pozvali da posjeti američke vojnike u Južnoj Koreji. Godinu dana ranije, vojnici su učestvovali u krvavim borbama protiv Kineza i Sjevernokorejaca i bili su željni da vide čuvenu "pin-up" djevojku uživo. Improvizovana koncertna hala na otvorenom bila je okružena morem vojnika. Ne razmišljajući, Monro je uzviknula:"Nikada nisam vidjela toliko muškaraca na jednom mjestu!" Tokom koncerta otpjevala je samo nekoliko pjesama, ali je publika bila oduševljena. Merlin Monro se mnogo trudila oko svake pjesme. Ovaj koncert joj je bio jedna od najdražih uspomena.

Ključne osobe: učiteljice glume

Nataša Lajtes i Pola Strasberg, dvije instruktorke glume koje su podučavale Merlin, stvorile su njen glumački imidž.
Nataša je radila kao učiteljica glume za kompaniju "Columbija Studios", a Merlin ju je upoznala tokom snimanja filma "Dame iz hora", 1948.godie. Njih dvije su postale vrlo bliske i Nataša je postala njena lična učiteljica kada je Merlin raskinula ugovor sa kompanijom. Postale su još bliskije kada se Nataša zaljubila u Merlin. Ipak, ova osjećanja joj nisu bila uzvraćena.
Natašu je 1956.godine zamijenila Pola Strazberg. Monro je upravo počinjala da uči glumu u "Glumačkom studiju" kod supruga Pole Strazberg, ali nakon njihovog susreta, Pola je postala instruktor glume Merlin Monro.
Mnogi glumci i glumice angažovali su instruktore glume, ali samo nekoliko njih imalo je bliske odnose sa njima i vodili ih na snimanje filmova. U početku je bilo puno nesuglasica između Nataše i režisera, ali su se kasnije, kako je glumica bivala duševno nestabilna, oni su joj se obraćali
da bi doprli do Merlin Monro. Glumica je, dok je bila pred kamerama, Natašu smatrala svojim čuvarom i nije mogla da snima bez nje.

Ljubazna zvijezda

Iako je Merlin Monro bila ozloglašena među producentima i režiserima, bila je vrlo ljubazna prema obožavaocima i običnim ljudima. Kada je bila u Japanu na medenom mjesecu, sobarica u hotelu joj je rekla:" Imate tako predivnu kosu", na šta joj je ona odgovorila:"Da, ali nije tako lijepa kao tvoja." Njen odnos prema ljudima donio joj je mnogo obožavalaca i bio je razlog njenog uspona. Čak i kada se okrenula glumi, nikada nije zaboravila hiljade obožavalaca koje je stekla kao "pin-up" djevojka.
Iako je bila sebična u odnosima prema režiserima i kolegama glumcima, bila je vrlo ljubazna prema ostatku filmske ekipe. Nakon njenog prvog filma, Vajti Snajder je postao njen šminker. Kada je 1952.godine bila u bolnici, Merlin Monro mu je rekla:" Ako umrem, hoću da me ti našminkaš. Ne žlim da me bilo ko drugi dodirne." Deset godina kasnije, 7.avgusta 1962.godine, DiMađio je pozvao Snajdera:"Ne zaboravi šta si joj obećao", rekao mu je. Tog dana, našminkao je njeno hladno lice poslednji put.

Vječna misterija

Priča o ubistvu Merlin Monro, koja uključuje i braću Kenedi, glasi otprilike ovako:
Monro je imala intimnu vezu sa jednom od braće Kenedi ili sa obojicom. Vijest o ovom skandalu stigla je ili do republikanaca ili do direktora FBI Džona Edgara Huvera koji, kao bivši vojnik nije bio zadovoljan što se braća Kenedi previše oslanjaju na diplomatiju i druga miroljubiva sredstva. Zbog ozbiljnih posljedica koje bi ljubavni skandal ostavio na Kenedijevu predsjedničku karijeru, ljudi iz Bijele kuće, po instrukcijama koje im je dao Robert Kenedi, ubili su Merlin Monro da bi zataškali skandal.
Nasuprot ovom, postoje priče da su skandaloznu priču o vezi Merlin Monro i braći Kenedi izmislili konzervativci, a da su priču o tome plasirali mediji koji su tu informaciju dobili od bivših pripadnika vojske. Ipak, postoji dovoljno dokaza o postojanju intimne veze između Merlin Monro i braće Kenedi. Ako je to zaista bio slučaj, vrlo je vjerovatno da su za to znali i njihovi protivnici. Međutim, ostaje pitanje da li bi posljedice ovoga skandala bile toliko ozbiljne da su natjerale zvaničnike Bijele kuće da donesu odluku o ubistvu Merlin Monro.
Godinu dana nakon smrti Merlin Monro, ubijen je Džon F.Kenedi, a godinu dana kasnije i njegov brat. Kao i u slučaju Merlin Monro, motivi ubistva braće Kenedi još uvijek nisu razjašnjeni.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39060

blank.gif
PorukaPostavljena: Ned Mar 07, 2010 3:07 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Veliki predsjednik kome se divila djevojčica bez oca

Abraham Linkoln rođen je 1809.godine u Kentakiju. Nakon uspona na društvenoj ljestvici, postao je senator, a 1860.godine izabran je za šesnasetog predsjednika Sjedinjenih Država. Uz prvog predsjednika, Džordža Vašingtona, i trideset petog predsjednika, Džona F. Kenedija, smatra se jednim od najslavnijih predsjednika u istoriji Sjedinjenih država. Linkoln je zadržao ideologiju Sjevernih Sjedinjenih država, predvodeći Sjever u pobjedi nad Konfederacijom tokom Američkog građanskog rata i ukinuo je robovlasništvo. Čuveni govor u Getisburgu, u kojem pominje "vlast naroda, sačinjenu od naroda i za narod", i tragično ubistvo nakon pobjede u Američkom građanskom ratu, Amerikanci i danas dobro pamte.
Merlin Monro je cijenila Linkolna. Naravno, većina Amerikanaca je voljela i poštovala Linkolna, ali za Merlin on je bio neko u koga je, zahvaljujući svom trećem mužu Arturu Mileru, snažno vjerovala. Odmah nakon što je upoznala Milera, 1951.godine, Merlin mu je rekla:"Potreban mi je neko koga bih mogla poštovati kao oca." Na to je Miler odgovorio: "Šta misliš o Linkolnu?Karl Sendburg je napisao odličnu biografiju." Linkoln je, za Merlin Monro, bio otac kojeg nikada nije imala. Odmah je pročitala Linkolnovu biografiju koju je Sendberg napisao: "Godine u preriji, ratne godine" (u šest tomova), i kupila je uramljeni Linkolnov portret. Kasnije su se Merlin i Sendberg sreli nekoliko puta i razgovarali o njegovom djelu.
U sobi Merlin Monro uvijek su se nalazili Linkolnova slika i tekst govora iz Getisborga. Monro je voljela dva velika predsjednika - Kenedija i Linkolna.


Merlin Monro i Elija Kazan

Merlin Monro se divila muškarcima koji su bili zgodni, snažni i inteligentni, a njena privrženost inteligentnim muškarcima proistekla je iz iskustva u radu sa velikim režiserom Elijem Kazanom.
Elija je rođen 1909.godine u Turskoj. Roditelji su mu bili Grci, a emigrirali su u Ameriku kada je imao četiri godine, da bi izbjegli politički progon. Kada je odrastao, odlučio je da postane režiser i učestvovao je u produkciji nekoliko predstava. Film "Tramvaj zvani želja" režirao je 1951.godine po drami Tenesija Vilijamsa. Ovaj film mu je donio reputaciju velikog režisera. tada je počeo da radi u Holivudu, istovremeno na pozorišnim predstavama i na filmovima.
U Holivudu je Kazan 1951.godine upoznao mladu Merlin Monro, prije nego što je postala poznata, i njih dvoje su postali bliski. Kazan je bio oženjen i njih dvoje nikada nisu imali ozbiljnu vezu, ali je Merlin bila opčinjena njegovom inteligencijom. Kazan ju je upoznao sa njenim budućim mužem Arturom Milerom i, takođe, preporučio joj je da pristupi "Glumačkom studiju". Tako joj je dva puta promijenio život.
Kazan je veoma uticao na buduće dramske pisce i režisrere, ali je bio umiješan u jedan incident koji ne može biti izbrisan iz njegove biografije. Kada je vlada Sjedinjenih Država odlučila da uništi Komunističku partiju, Kazan je, kao bivši komunista, odao imena jedanaest svojih partijskih drugova. Kasnije je žestoko zažalio zbog tog čina. Ovaj događaj razbjesnio je njegove kolege u Holivudu, a posljedice je osjećao do smrti. Preminuo je 2003.godine, u devedeset četvrtoj godini.


Merlin Monro i Frenk Sinatra

Frenk Sinatra je rođen 1015.godine u imigrantskoj porodici u Nju Džersiju, a svoj pjevački debi imao je 1940.godine. U periodu od 1942. do 1947.godine bio je na vrhuncu svoje pjevačke karijere koja je, nakon toga, bila u opadanju sve do 1953.godine, kada je potpisao ugovor sa drugom kompanijom i povratio popularnost i kao pjevač i kao glumac. Kasnije je imao mnogo padova u karijeri, ali se iz svake krize izvlačio novom pjesmom koja bi postala hit, sve dok nije napunio osamdeset godina. Mlada Merlin Monro je voljela njegovu muziku, a kada su se upoznali, otpočela je njihova bliska veza.
Sinatra je strastveno volio sport, pa je želio da postane sportski komentator i stvorio je brojna poznanstva sa ljudima iz svijeta sporta. DiMađio je bio jedan od njih i, preko njega, upoznao je i Merlin Monro. Nakon razvodaod Artura Milera 1960.godine, Merlin Monro je ozbiljno razmišljala o udaji za Sinatru. Ipak, Sinatra nije bio zainteresovan za nju i upoznao ju je sa drugim muškarcima: predsjedničkim kandidatom Džonom F.Kenedijem i njegovim bratom Robertom. U to vrijeme su i Semi Dejvis Mlađi i Din Martin bili članovi "porodice Sinatra". Vođa ove porodice bio je Piter Loford koji je bio oženjen Patrišom, sestrom demokratskog predsjedničkog kandidata Džona F.Kenedija. Sinatra je, preko Loforda, 1960.godine upoznao Merlin Monro sa braćom Kenedi.
Slijedeće godine Merlin Monro je umrla, praćena glasinama da je bila u intimnoj vezi sa braćom Kenedi, a Sinatra je proživio dug i slavan život.


Merlin Monro i Iv Montan

Iako je u životu Merlin Monro bilo mnogo muškaraca, rijetko se upuštala u veze sa svojim kolegama glumcima, ali je zgodni francuski glumac Iv Montan bio izuzetak.
Iv Montan je rođen u Italiji 1921.godine, ali je njegova porodica odlučila da emigrira u Francusku, pred nadolazećom prijetnjom diktatora Musolinija. Počeo je da pjeva u jedanaestoj godini, a profesionalnu karijeru je započeo nakon što ga je Edit Pjaf, čuvena francuska pjevačica čula kako pjeva u baru. Kada je postao poznati phevač, odlučio je da se isproba i kao glumac. Njegov film "Nadnica za strah", iz 1953.godine, dobio je glavnu nagradu na filmskom festivalu u Kanu.
Montan je 1960.godine izabran da glumi sa Merlin Monro u filmu "Hajde da se volimo", i ona se ubrzo zaljubila u njega. Montan je u Holivud poveo i svoju suprugu Simon Sinjore, a snimanje filma je započelo 1960.godine. Tokom snimanja, Merlin Monro je imala bračnih problema sa Milerom. I Merlin Monro i Montan su tada bili u braju, tako da su vijesti o njihovoj vezi uzdrmale Holivud. Izgleda da je Simon Sinjore bila toliko potresena, da je čak razmišljala o samoubistvu. Na kraju je Montan uspio da urazumi svoju suprugu i oni su odlučili da se vrate u Pariz odmah po okončanju snimanja. Nasuprot tome, Miler nije bio toliko popustljiv i odlučio je da se razvede od Merlin Monro.
Montan je, sve do smrti od srčanog udara 1991.godine, bio vrlo uspješan i kao glumac i kao pjevač. Nakon njegove smrti, magazin "Figaro" objavio je da će "bez Montana Francuska stalno živjeti u prošlosti."

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Istorija sveta ~ -> Još jedna priča Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana prethodna  1, 2, 3, 4  sledeća
Strana 2 od 4

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2018. godine - Venčanja, svadbe - Proslave - TipoTravel - Kuda večeras -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon