www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014

Momo Kapor
Strana 1, 2, 3  sledeća
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Književnost ~
::  
Autor Poruka
SrebrnaTresnjica011
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 40

Datum registracije: 14 Jul 2004
Poruke: 4277

blank.gif
PorukaPostavljena: Sre Jul 28, 2004 3:58 pm    Naslov poruke: Momo Kapor Na vrh strane Na dno strane

SANJA

Dogodilo se da je jedne noci neka mala luckasta zvezda iz cista mira napustila svoje zvezdano jato i pocela da pada i pada kroz citav nepregledni kosmos. Padajuci tako, prosla je kroz suncevu galaksiju i slucajno se spustila na planetu Zemlju.... Na kontinent, koji se zove Evropa... U jedan grad na koji nikada nije pala ni jedna zvezda, pa je to bilo pravo cudo! Jedan fenjerdzija je pokusao da je uhvati, da mu svetli u fenjeru. Jedan general je zeleo da je stavi na grudi kao odlikovanje. Jedna zlocesta dama je htela da od nje napravi mindjusu koja svetli. Jedan pijani mornar da mu svetli u lampi a jedna jelka da je stavi na svoj vrh!
Ali zvezda se nije dala nikome, nego je pala pravo u jedan porodiliste na kraju grada....
Tacno u ponoc kada se rodila jedna devojcica Sanja. Na cijem se levom kolenu zalutala zvezda pretvorila u mali ljupki mladez. Ben.
Kada bi se Sanja osemhnula, smesio se on bez razloga. Kada bi ona zaplakala, plakao je i Vanja, mada mu nista nije falilo. Dogodilo se da se iste noci u isto vreme, rodio jedan decak. Vanja.
Zasto bebe, uopste, placu?Kazu zbog toga, sto im je bilo mnogo lepse tamo odakle dolaze na svet, nego ovde, kod nas. A, odakle dolaze bebe? Bebe dolaze iz ljubavi. A, gde je ljubav? Ljubav je izmedju onih koji se vole.
Ali, Vanji je bilo mnogo lepse u porodilistu, nego tamo odakle je dosao, jer je dobio nesto odmah pokraj Sanje, u koju se zaljubio cim je progledao – znaci, zaista, na prvi pogled!
Najpre, ona nije bila celava i crvena u licu kao ostale bebe, vec je bila otmeno bleda i imala je divnu dugu crnu kosicu, koja se izvanredno lepo slagala sa belim jastukom.
Onda su pili mleko i spavali, pili mleko i spavali, pili i spavali i bilo im je pomalo dosadno. Jedva su cekali da ih puste napolje, pa da vide taj svet o kome su slusali devet meseci.
Onda se jedno vreme nisu vidjali, jer su ih vozili u kolicima iz kojih se vidi samo nebo.
Posto je kasnije prohodao, jer je bio pomalo lenj, Vanju su vozili duze od Sanje, pa su mu zbog toga oci postale plave. Onda se jednoga dana slucajno sretnu na klackalici.
- Je l’ me se secas? – upita ga Sanja
- Secam se...- rece vanja – Znao sm da cemo se jednog dana sresti!
- Kakvo ime si dobio? – upita ga Sanja
- Vanja! A ti?
- Sanja! – rece ona sa olaksanjem, jer se plasila da im se imena nece slagati.
- Sanja i Vanja! Kako se to divno slaze! – rece covek koji je prodavao balone, slusajuci njihov razgovor.
Onda su ih njihove mame uzele za ruke i odvele svaka na svoju stranu.
Dugo su se osvrtali jedno za drugim...
I tako je pocela njihova ljubav... A sta je to – ljubav? Kada gledas u zvezde bez razloga i kada podelis zvaku i kada poklonis cvet... Kada onome koga volis das jedan krug i ustupis ljuljasku u parkicu kada je na tebe red da se ljuljas! Kad onome koga volis das jedan griz i kada podelis sa njim gumicu za brisanje na dvoje i kada mu das jedan liz! Kada nacrtas srce i unutra upises vasa dva imena. Ako to nije ljubav, ja onda, stvarno ne znam sta je!
Slavili su istog dana rodjendan... Onda su prolazile godine, a oni su zajedno rasli. Igrali se skolice... Sedeli u istom razred... u istoj klupi... ucili su sta je domovina... A sta je to – domovina? Akvarijum je domovina za zlatne ribice. Dimu je domovina lula. Puzu je domovina na ledjima. Crvu je domovina jabuka a cvetu saksija. Pceli je domovina cvet. Sanjina i Vanjina domovina bila je njihova ljubav.
Dobili su u isto vreme ospice... pa onda zauske... Pa, prvu nagradu za sviranje u cetiri ruke, u muzickoj skoli “Mokranjac”. Zajedno su se klizali. Zajedno su vozili rosule. I isli u zajednickom kisnom mantilu, samo da se ne bi rastajali ni za trenutak.
- Sta ti je to na kolenu? – upita je jednog dana Vanja.
- Oh, nista! Mladez – odgovori Sanja.
- Mene podseca na neku tamnu zvezdu! – rece on.
- Zaista? – obradovala se ona – podseca i mene, ali ne smem to nikome da kazem!
- Lepa je... – divio se Vanja.
- I meni se dopada... – kazala je Sanja.
- Smem li da je poljubim?
- Smes... – rece Sanja i on poljubi malu tamnu zvezdu, na sta se Sanja zarumeni.
- Hoces li da budes moja zena? – upita je.
- Hocu! – odgovori ona tiho – Ali samo ako se zakunes da ces me uvek voleti.
- Kunem se! – zakleo se Vanja.
- To je vazno zbog toga – nastavi Sanja – sto ne bih podnela da zavolis neku drugu! Znas, cini mi se da cu ziveti samo dotle, dok me zaista budes voleo...
- Ludice! – pomilova je Vanja po kosi – kako te ne bih voleo?
- Verujem ti i molim te da nikada ne zaboravis svoju zakletvu, jer od nje zavisi moj zivot!
Onda su se vencali i na ovom mestu bi se zavrsila svaka bajka, recima da su ziveli dugo i srecno i imali zlatnu decicu, da Vanja nije bacio oko na lepu Sanjinu kumu. Kuma je zaista bila zanimljiva i privlacna. Imala je dugu svetlu kosu i plave oci slicne Vanjinim.
- “ Kako je samo lepa! - pomisli on – Bas bih voleo da je poljubim!”
U tom trenutku, Sanja se saplete o vencanicu.
- Oh, do malo pre mi je bila taman! – rece uplaseno – A, sada mi se cini predugackom....
Vencanica je bila kao i ranije, ali Sanja nije. Smanjila se za deset santimetara. Jer, kada smo zaljubljeni, onda oni koje volimo rastu u nasim ocima. Kada pozelimo nekog drugog, onda se oni smanjuju. Svi ljudi na zemlji naviknu se na to posle izvesnog vremena i zive, uglavnom, bez ljubavi, a da im nista narocito ne smeta. Mozda zbog one male luckaste zvezde na kolenu, Sanjin slucaj je bio izuzetak, ona je htela sve ili nista! Nije podnosila prevaru, na koju se ostali lako naviknu. Sanja se nije smanjila u sebi – ona se stvarno smanjila, ali u tom trenutku niko nije primetio.
- Sanja, sta ti je? Sta se desilo? – upita je zabrinuto Vanja, videvsi da je malo pobledela.
- Oh, nista! – odgovori ona zbunjeno – ucinilo mi se samo da je pala jedna zvezda...
- Ali sada je dan! – zacudi se Vanja.
- Pa, sta? – rece ona – Zvezde padaju i danju, samo to mnogi nisu u stanju da vide.
Sem te male neprijatnosti, na njihovoj svadbi, koja je protekla veselo, nista se posebno nije dogodilo. Sanja uskoro zaboravi na predugacku vencanicu, misleci da joj rasejana krojacica nije uzela tacnu meru.
Onda su lepo ziveli zajedno u potkorvlju jedne stare kuce na Zvezdari, odakle se u Beogradu, kad je vedro, najlepse vide zvezde. Nocu bi sedeli na terasi i gledali ogormni nebeski svod, trazeci Sanjino zvezdano jato.
- Je l’ me jos volis? – upita ga ona.
- Volim te! – odgovori on, zevnuvsi.
- Isto kao pre?
- Ne!
- Ne volis me kao pre?
- Volim te mnogo vise!
Ali u trenutku, kada je Vanja pozeleo u sebi slavnu zvezdu iz varijetea, koju je gledao prethodne veceri kako vesto barata loptama, ugasi se iznenada nekoliko zvezda, a Sanja se smanji za citavih trinaest santimetara.
Sve je cesce morala da zavrce nogavice svojih najdrazih izbledelih farmerica, cija je boja podsecala na Vanjine plave oci, ali i to je imalo dobru stranu – veoma lepo su joj stajale tako zavrnute i jedno vreme citav Beograd ih je nosio na Sanjin nacin!
Onda se Vanji mnogo dopala jedna balerina iz “Labudovog jezera”, pa se Sanja smanjila za jos devet santimetara.
I kad god bi Vanja pozeleo neku od lepotica, koju bi video u prolazu, Sanja se smanjivala za po koji santimetar. Naredna tri santimetara odnese joj jedna macka premazana svim bojama... Onda su Sanjine mini-haljine postale maksi!
No, i to je imalo svojih dobrih strana: osvezila je na taj nacin garderobu i godinu dana nije morala da kupuje nista novo...
Onda je Sanja pocela da se oblaci u prodavnicama decje konfekcije, jer su joj stvari za odrasle postale prevelike. Ponovo je nosila svoje omiljene crne lakovane cipele sa srebrnom kopcom, kao kad je bila mala i pevala sa Vanjom u skolskom horu. Mada je tada imala vec dvadesetjednu godinu, nije bila veca od kakve devetogodisnje devojcice. Vanja je cesto vodio Sanju u setnju. Volela je da jede princes-krofne u poslasticarnici. Zimi joj je kupovao toplo, tek ispeceno kestenje, a ponekad su odlazili u Zooloski vrt da hrane majmune kikirikijem, a srne senom.
Onda ih jedanput sretne neka stara Vanjina prijateljica:
- Gle, koliko ti je samo porasla kcerka! – rece – Kako se zoves, duso?
- Sanja! – rece Sanja.
- Imas, znaci, isto ime kao i tvoja mama, zar ne? – rece dama – I licis mnogo na nju.. Pozdravi je kad se vratis kuci!
- Hvala, gospodjo! Hocu... – rece Sanja, kao svako lepo vaspitano dete i smanji se za santimetar, jer je primetila da Vanja sa ceznjom gleda tu elegantnu damu.
Onda je Vanja poceo da kuca u cetiri ruke na masini sa jednom lepom, ridjom daktilografkinjom i Sanja se smanjila za pet santimetara! Onda su jednog dana gledali zajedno televizijski program i Vanji se mnogo dopala neka cuvena pevacica, koja je imala divan glas i jos lepse telo, pa pomisli kako bi bilo divno pevati sa njom u dva glasa. Sanja se istog casa smanji za dva santimetra i jedanaest milimetara. Ali i to je imalo svojih prednosti: bila je mala, a nije morala da ide u skolu...
Onda se Vanja, koji je bio dobar covek, trudio da ne misli vise ni na jednu drugu osobu, i prestao je jedno vreme da se okrece na ulici za lepoticama, znajuci da ce svaka njegova zelja smanjiti njegovu prvu ljubav – Sanju, koju je mnogo voleo.
Krajnjim naporom uspeo je u tome, i pola godine Sanja nije izgubila ni jedan milimetar i bilo joj je lepo.
Ali na nekoj modnoj reviji, gde su se prikazivale nove haljine za prolece i leto, Vanji se mnogo dopade jedna kratko osisana manekenka, koja ga je stalno gledala.
To je izgleda bilo jace od njega, i Sanja se opet malo smanji. Da se ne bi slucajno izgubila u krevetu, Vanja joj je kupio divan krevetac u kome spavaju lutke i namestio joj ga na nocnom ormaricu. Sanja je i dalje volela da se lepo oblaci, ali bilo je tesko pronaci odecu za tako malo stvorenjce, koje je, uz to, bilo i zena sa mnogo ukusa. Sta su radili? Kupovali su lutke Sanjine veliicne i presvlacili je u njihove haljine. Niko od gostiju nije vise mogao da razlikuje Sanju od njenih malih prijateljica – lutaka, i to je cesto izazivalo smesne zabune. Kada bi neko usao u sobu bez kucanja i zatekao Sanju i njenog muza u razgovoru, pomislio bi da je Vanja poludeo i da se igra sa lutkama. Ali to, naravno, nije bilo tacno – on je tesio Sanju sto je tako mala, tvrdeci da je voli jos vise nego pre. Koliko se Sanja smanjila za sve ovo vreme, najbolje se vidi po vencanom prstenu. U pocetku, ona je taj prsten nosila na srednjem prstu leve ruke. Ali, kad poce da joj spada, premestila ga je na kaziprst, a onda na palac. Posle izvesnog vremena, nosila je svoj prsten oko zglavka na ruci, kao narukvicu. Ali i to je imalo svojih prednosti: nije morala da kupuje nov nakit, kao ostale zene. Onda su jedanput dosli gosti, Sanja, koja je bila radoznala i volela da slusa sta se prica za stolom, vozila se na malim rosulama oko casa sa vinom i zelenih salata, da bolje cuje razgovore. Te rosule izradio je narocito za nju, jedan sajdzija od najfinijih zlatnih tockica iz pokvarenog sata. I bas kad je okretala oko zdele sa pudingom, podize je sa dva prsta oko struka, neka gosca i stavi je na svoj dlan:
- Jao, sto je slatka igrackica! – rece Vanji – A, gde joj se menjaju baterije?
- Budalo! – viknu Sanja – Ja sam ziva! Ziva sam! Ziva!
- Pa ona ume i da govori! – zacudi se dama – Sigurno ste je kupili u Italiji?
Vanja, koji je primetio koliko se Sanja uzbudila, uze je pazljivo sa daminog dlana i nezno spusti na salvetu od batista gde Sanja, posto se sita isplaka, slatko zaspa.
Onda je Vanja jedanput leteo avionom i dopala mu se mnogo jedna stjuardesa, pa se Sanja opet malo smanjila. Ali i to je imalo svojih dobrih strana! Posto vise nisu mogli da sviraju klavir u cetiri ruke, kao nekada, Sanja se izvezbala da sama svira svoju omiljenu kompoziciju “Za Elizu”, trceci tamo, amo, po klavijaturi i to je zvucalo veoma lepo... Onda se pojavilo pitanje kako ce Sanja citati knjige? U jednoj prodavnici, pri vrhu Bulevara revolucije, Vanja je kupio male merdevine iz nekog rasparenog kompleta olovnih volnika. Postavio je knjigu uspravno i Sanja bi, poput molera, uzjahala merdevine i krecuci se njima citala red po red. Mada je po godinama bila vec odrasla, sve su je vise privlacile bajke, a narocito ona narodna, o maloj vili. Cinilo joj se da su ona i mala vila po svemu slicne. Kao da je dobila sestru bliznakinju. Vise nije bila usamljena. Ipak, ubrzo se zamarala od napora i nije uspela dnevno da procita vise od dva, tri reda. Spustala se onda sa merdevina i sedela u hladu starog dvorca iz bajke. I onda, kako god bi Vanja pogledao ili pozeleo neku lepu devojku, svet je bio sve veci i veci, a Sanja sve manja i manja...
- Necu da zivim vise sa svima vama! – govorila je tuzno – Suvise ste svi veliki, trapavi, grubi i mnogo vicete kad govorite! Uz to ste i prevrtljivi i neprestano lazete. Ne drzite se obecanja! Ne umete da budete verni. Idem natrag u svoju bajku!
Pred njom se nalazilo divno, bistro jezero smaragno plave boje. U jezeru se ogledao zamak, lepi Princ, dvorska svita, konji, konjusari i sve ostalo sto zivi po bajkama. Sanja htede da zakoraci na stazu sto je vodila ka dvorcu, ali se sudari sa glatkim zidom hartije – sve je to bila samo odstampana ilustracija.
- Oh, hocu li se ikada probuditi iz ovog ruznog sna! – uzdahnu ona i zaspa na jastucicu za igle.
Ali i to je imalo svojih dobrih strana: posto se uverio koliko Sanja voli jezero, Vanja je napunio jednu staklenu zdelu bistrom vodom, pa je Sanja mogla da pliva do mile volje, a ponekad je jedrila i na dasci, u cije je jedro duvao njen muz, izigravajuci vetar...
Onda, da nekako ubije vreme dok je cekala da se Vanja vrati sa posla, Sanja bi krenula na putovanje. Od dve mrvice hleba napravila bi mali sendvic za slucaj da ogladni, pa je za jedan sat obilazila citav globus peske. Gledala je lavove i slonove u zarkoj Africi, slusala dzez u Njujorku, druzila se sa pingvinima na Juznom polu, vozila se na sneznoj trojci kroz zavejanu Moskvu... Upoznala je tako mnogo zanimljivih ljudi i naucila vise stranih jezika. I to samo za jedno pre podne! Sto je najlepse, ljudi i zivotinje, koje je sretela u setnji globusom, bili su, takodje, mali kao i ona i sa njima joj je bilo veoma prijatno, jer nisu nalazili nista cudno u njenom sicusnom rastu. Onda bi se Vanja vracao kuci i ona mu je pricala sta je sve videla i dozivela dok je on bio odsutan. Vanja bi je podigao na svoje rame i slusao price, koje bi mu dovikivala u uvo. Naravno, kao i svi ostali ljudi bez maste, on joj nije verovao ni reci! Mislio je da je sve izmislila iz ciste dosade. Globus je za njega bio samo jedna mrtva stvar, cija je unutrasnjost potpuno prazna. Kako se samo varao! Otvorite svoj globus, pa cete videti sta je u njemu! Naravno, ako ste fina osoba, pronaci cete u globusu i pingvine i dzez u Njujorku i slonove i lavove i sneznu trojku... Ako niste, sta se tu moze – za vas ce unutrasnjost lopte biti jezivo prazna. Poneka je Vanja nosio Sanju na svoja putovanja, jer ga je bilo strah da je ostavlja samu kod kuce. Mogla bi je pojesti neka zlocest macka ili odneti slucajna vrana...
Stavljao je Sanju u mali dzep od kaputa, tamo gde se drzi bela maramica. Sanja je volela da gleda svet iz Vanjinog dzepa. Kada bi joj dosadilo, pokrila bi se maramicom i zaspala. Na poslovnim sastancima, svi su mislili da Vanja u tom dzepu cuva neku narocito dragu olovku. Niko nije ni sanjao da mu je unutra prva i najveca ljubav!
Jedanput se Sanja iznenada probudi u sred noci, jer je sanjala nesto ruzno. Vanjin kaput bio je prebacen preko stolice u nekoj nepoznatoj hotelskoj sobi. Vanja, koji je potpuno zaboravio da je izvadi iz dzepa, spavao je, za Sanju, kilometrima daleko u svom krevetu. Mada se plasila visine ona se ipak odluci na ocajnicki poduhvat: isekla je maramicu na uske trake i povezala ih mornarskim cvorovima, pa se tako spustila iz dzepa na tepih. Pesacila je satim po patosu izmedju nogu od stolica i stola, koje su joj sada licile na dzinovske stubove, obilazila je, kao planine visoke cipele i najzad, na smrt umorna, uspela je nekako da se popne do Vanjine glave na jastuku i da mu se cvrsto uhvati za lancic oko vrata. Taj lancic mu je poklonila za dvadeseti rodjendan. Sada je to za nju bio lanac slican onome sa neke velike dizalice!
- Hej, pa to si ti! – rece Vanja zevajuci, kada se ujutru probudio – Zar nisi ostala u dzepu?
- Molim te, ne govori tako glasno! – zamoli ga Sanja – Plasim se da ces me oduvati...
Tog jutra smanjila se za milimetar i po, jer je Vanja sanjao Mis Jugoslavije za tu godinu. Ali i to je imalo svojih dobrih strana! Sada je Sanja uvek bila uz njega umesto priveska na lancicu... i vise se nisu razdvajali. Onda se toliko smanjila da je Vanju bilo strah da je slucajno ne zgazi na tepihu, kad se kasno vrati kuci sa nekog provoda. Stajao bi u vratima i paleci svetlo vikao:
- Sanjaaaaaaaaa! Sanjaaaaaaaaa! Gde si! Javi se!
- Ku-ku! Ku-ku! – zapevala bi drvena kukavica iz starog zidnog sata, ciji bi mehanizam Sanja pokrenula, cim bi ga cula da dolazi. Ona se, naime, uselila u kucicu za ptice i lepo je uredila na svoj nacin. Imala je unutra sve sto joj treba.
- Gde si bio do sada? – pitala je Vanju.
- Bio sam na nekom dugom dosadnom sastanku... – lagao je opet, znajuci da ce se od svake lazi Sanja opet smanjiti.
I smanjila se. Ali to je bilo jace od njega. Ipak, i to je imalo svojih dobrih strana! Sada je Sanja postala toliko mala da je mogla jahati na zutom kanarincu. Letela je na njemu, kada je bilo lepo vreme, upravljajuci malim uzdama. Najvise je volela da slece nedeljom na pijacu Zeleni venac, tamo gde su se prodavale ptice. Sletela je na kaveze i otvarala vrata, oslobadjajuci kanarince, stiglice i raznobojne papagaje... Jedanput je Sanju slucajno snimio fotoreporter velikih ilustrovanih novina i njena slika na kanarincu pojavila se na naslovnoj strani. Onda jednog dana Vanju poseti direktor cirkusa “Evropa”. Trazio je da Sanja nastupa u njegovom programu, jasuci na zutom kanarincu, ali Vanja je nije dao.
- Zasto? – cudio se direktor cirkusa – Pa, zaradicete velike pare i bicete strasno bogati!
- Zato sto je volim! – odgovorio je Vanja i Sanja prestade da se smanjuje citavih nedelju dana, sve dok on ne ode na veceru sa jednom poznatom lekarkom, koja je, navodno, mogla lekovima da poveca Sanju za celih pola metara.
Ne znamo sta je bilo na toj veceri izmedju njih dvoje, ali vec sutradan, umesto da raste, Sanja opet poce da se smanjuje. I smanjivala se, smanjivala, sve dok ne postade nevidljiva golom oku, i to vise nije imalo svojih dobrih strana.
Onda je Sanja zauvek nekuda iscezla. Niko ne zna kuda? I tek onda, kada je vise nije bilo, ona poce strasno da nedostaje Vanji. Svaka stvar ga je podsecala na nju... njene lutke, krevetac, male merdevine, globus po kome je putovala, lavovi u zarkoj Africi, dzez iz Njujorka, ruske pesme, prsten, male rosule, sve...
Jednostavno, Vanja nije znao kako da nastavi zivot bez nje. Sve one lepotice za kojima se nekada okretao na ulici, za kojima je ceznuo i koje je sanjao, izgledale su mu nekako trapavo, suvise velike i ruzne. Uz to, smetalo mu je sto vicu kad govore. Sada je ceznuo za Sanjom. Osecao je da se nalazi negde blizu njega, samo nije mogao da je vidi. Uzalud je kupio veliko povecalo, pa cak i mikroskop – Sanja kao da je propala u zemlju!
Dok ga je jos sluzio vid penjao se na krov kuce i trazio je na nebu. I zamislite sve zvezde iz Sanjinog jata ponovo su bile na broju! Mozda je ona njena tamna zvezda na kolenu, koja se godinama pretvarala da je samo obican mladez, odvela Sanju natrag, na nebo?
Ko zna? Vanja onda pocne da je trazi u bajkama i svi su se cudili sta jedan star covek trazi u knjizarama po odeljenjima za decu? Trazio je po ilustracijama, prevrtao i okretao listove, ali nikako nije mogao da je pronadje. I znate sta? On je jos uvek trazi... lako cete ga poznati po tome sto uvek ide pognute glave, polako, korak po korak gleda pred noge da slucajno ne zgazi Sanju.
Svi oni, koji traze nesto vazno, nesto dragoceno, nesto sto su davno izgubili, koracaju na isti nacin. Poznacete iz po tome sto ih na ulici nista drugo ne znaima: samo gledaju ispred seve, samo gledaju i traze, traze...
A mozda je Sanja jos uvek sa Vanjom? Mozda je toliko sitna, kao najsicusnije zrnce zvezdane prasine zalutalo na planetu Zemlju?
Mozda mu je u kosi, u uhu, mozda mu je u zenici oka, pa mu zato svetle oci; mozda je zaista tamo, samo sto on to ne moze da zna?


 
SrebrnaTresnjica011
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 40

Datum registracije: 14 Jul 2004
Poruke: 4277

blank.gif
PorukaPostavljena: Čet Jul 29, 2004 11:26 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Uspomene jednog Crtaca

Zovem se Momo. Bog mi je podario sve godine koje imam, a mozda ce , ko zna, ako bude hteo, dodati jos koju. Mi, Kapori, umiremo, uglavnom, ili od srca ili od metka. Najbolji medju nama, od metka u srece. Gotovo sve svoje godine, mogu mirno da kazem, radio sam redovno samo dve stvari; crtao sam i pusio. Nije bilo dana kada to nisam cinio. Ako nista drugo, povlacio sam palidrvcem linije po pepelu na dnu pepeljare ili vrhom stapa sarao rukom u prasini ili pesku, crtao prstom po zamagljenom staklu vagonskih prozora ili necijim ruzem za usne, u znak zahvalnosti za proteklu noc, po ogledalu u kupatilu.
Kapori, poticu iz sela Mirilovici iznad Bilece i od vajkada sade svoj duvan. Kada sam kao cetrnaestogodisnji decak, prvi put posetio rodno selo svog oca, zatekao sam babu Jovanu kako nize listove duvana. Izvadila je ostar mali noz na preklapanje iz dubokog dzepa svoje kecelje, isekla dva lista duvana, smotala ih vesto u parce iscepane novine i dala mi da pusim. Bila je strastan pusac. Ko zna koliko bi jos zivela da nije u devedeset sedmoj godini ostavila duvan, ljuta na sebe sto je zapalila pokrivac zaspavsi sa upaljenom cigaretom u ustima. Pusim, dakle, jos od tog davnog dana, ne bez osecanja grize savesti, znajuci da ce mi duvan jednog dana doci glave. I pravo je, ali sam se bar napusio u zivotu!
Sedeci jedne noci pokraj vatre u planini Vidusi, po kojoj su zavijali vukovi, slusao sam jednog starca kako tvrdi da su Hercegovci, i kada su nepismeni, najanacitaniji medju Srbima. Buduci da su kupovni pairici (zvani cati) retki i skupi, oni duvan zamataju u novine i istrgnute listove iz slucajno zalutalih knjiga. Sagorena, odstampana slova, u obliku dima ulaze im u pluca i u krvotok i taloze im se u glavi. To su citave biblioteke kojih Hercegovci nisu ni svesni. Toliko o pusenju.
Sto se tice crtanja, ne racunajuci ono detinje zvrljanje po hartijama i docrtavanje brkova na fotografijama tetaka u albumu, crtam od cetvrte godine. O Bozicu 1941, nasa susetka sa drugog sparata- kao uzdarje za ulogu polozajnika- poklonila mi je prve akvarel boje marke Faber kupljene u knjizari kod “Simona& Katana”, jedinoj prodavnici slikarskog materijala u Sarajevu, zajedno sa divnom cetkom crne lakirane drske. Ova hroma uciteljica, usedelica, odvela me je i prvi put na more, u Podgoru kod Makrske, gde sam tim istim bojama pokusavao da naslikam zalazak sunca koji sam joj poklonio. Ti moji prvi akvareli netragom su nestali u vihoru Drugog svetskog rata, ali jos uvek cudom ne mogu da se nacudim kako se iz malih, okruglih raznobojnih zetona stvrdnute boje, cetkom i vodom, mogu ponovo stvoriti svi prizori pred kojima se covek nadje.
Buduci da sam vican knjizevnom zanatu, odlucio sam da napisem ovaj skromni ogled o umetnosti cratanja da bih nekako povratio hiljade izgubljenih, unistenih i rasutih crteza po vremenu i ovoj planeti….


(Uspomene jednog crtaca - Momo Kapor; nezna i setna autobiografija ili je bar ja tako vidim)
 
SrebrnaTresnjica011
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 40

Datum registracije: 14 Jul 2004
Poruke: 4277

blank.gif
PorukaPostavljena: Čet Jul 29, 2004 11:29 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Odlomak iz Romana "Una"
...U tom trenutku disk dzokej pusti "Man Gave Names to All the Animals" Boba Dilana i on otkri jednu posve novu Unu koju do tada nije poznavao. Bacila se sama u epicentar uzavrele mase igraca sto je kljucala u tami i, predajuci se sklopljenih ociju tom kovitlacu, nudila se svima istovremeno...
Una , izgleda, zivi jedino kad igra.Profesor , prateci pogledom njene egzibicije( pa ona ce se potucati sa citavom diskotekom), prepoznaje ljubomoru bez ikakvog izgleda na utehu: degradiran, odbacen u ugao, u senku sanka, nepotreban uljez u ovaj tajni krug mladih i lepih, opasnih i nimalo naivnih; vrelina mu pali lice, obuzima ga mucnina, povraca mu se od straha sto je uleteo u zamku. Gospode, ako te ima, naredi disk-dzokeju da prekine ovo mucenje, ovu sporu stvar, i zameni je nekom brzom , djuskavom, uz koju se ne moze igrati tako blizu, tako uvredljivo blizu- promeni plocu!A onda profesor prelazi granice patnje i mirno shvata da je zauvek izgubio Unu, gotovo je i sta se tu moze, bilo je lepo dok je trajalo,a on je samo imao srece sto je jedno vreme bila njegova;sada je s tim svrseno , pa neko cudno olaksanje oslobadja mu telo, celo, ruke, noge , stomak, sve;mirno placa svoj i Unin racun, pa slobodan, ponovo svoj, nezavisan macak, prolazi pored gorila na vratima i zakoraci u svezu noc ...
Neka se potuca s kim god hoce, mislio je , jutro ce svima biti isto! Prljavo i besmisleno.Isto osecanje krivice, iste zguzvane plahte, neistresene pepeljare, gorcina na nepcu, pikavac koji se davi u napola popijenoj casi, prasnjave cipele nasred tepiha, razbacana odeca, sivilo kroz koje se ljubavnici vracaju kuci u vecernjoj odeci, koja tako odudara od snuzdenih ljudi koji odlaze nas posao...Jutro ce sve izbrisati.
Zapalio je cigaretu i povukao dubok dim i u tom casu zacuo grebanje na vratima- Unin uobicajeni znak da se macka-skitara vratila kuci.
-Bas imas srece!-rekla je skidajuci mindjuse.-Koliko me je samo njih nocas zelelo, a imaces me jedini ti! Bas imas srece!
-Zar?-kazao je hladno, i divlje zaronio u njenu mirisljavu kozu, vracen iz svog naivnog bekstva.
Dok mu je ravnomerno disala na ramenu, znao je: bice to duga , iscrpljujuca bitka na zivot i propast da se oslobodi ove devojke koju mu je poklonio slucaj...


Momo Kapor
 
SrebrnaTresnjica011
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 40

Datum registracije: 14 Jul 2004
Poruke: 4277

blank.gif
PorukaPostavljena: Čet Jul 29, 2004 11:30 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Nostalgija

Postoji u zivotu naseg coveka u tudini jedan trenutak kada strarno pozeli
da vidi, makar nakratko, svoj zavicaj, kao da je u pitanju prva ljubav iz
mladosti. Hrana mu postane bezukusna, ljudi kao da su od plastike, a zivot
bez smisla.

Za onoga ko to moze sebi da dozvoli, nostalgija kosta koliko i povratna
avionska karta do Beograda. Na aerodromu nas covek kupuje bocu viskija u
bescarinskoj zoni da je odnese starom ocu, ali cim ude u nas avion, a leti
JAT-om, on je otvori. "Sestro!" - kaze stjuardesi - "donesi molim te casu i
dve kocke leda!"

U kojoj bi to stranoj kompaniji mogao da stjuardesu zove sestrom i gde bi
to mogao da dobije u avionu "Vesti", "Politiku" i "Novosti"? Nigde. Dok
kapetan obavestava putnike da upravo ulaze u jugoslovenski vazdusni
prostor, srce mu udara kao ludo. I oblaci su mu nekako poznati, i rida
polja i meandri reka. "Kakva zemlja!" - kaze susedu zemljaku. - "Pa ovo bi
moglo da hrani citav Japan, a mi stalno duzni i gladni..."

Zanimljivo, kada se avion spusti na pistu, jedino Srbi aplaudiraju pilotu
kako je to izveo. Verovatno, duboko u sebi sumnjaju sve vreme da nas covek
to moze i to tako vesto. Pravi "liz" , razumes! A sto je najlepse, na
aerodromu svi puse! Mogao bi dim da seces nozem, pa da ga izvozis na Zapad.
Pusi strogi carinik koji pregleda prtljag, pusi pilot i kopilot dok izlazi,
puse stjuardese, furnja policija, puse taksisti sto hvataju musterije, puse
oni sto cekaju svoje - milina jedna! Da zapali neko na frankfurtskom ili
londonskom aerodromu mislili bi da je poludeo ili bi ga osudili na godinu
dana zatvora.

A, ovde, pusi barmen za sankom, puse deca, dimi cak i dezurni vatrogasac.

I dok se vozi kuci u olupanom automobilu svog rodaka, koga jos samo boja
drzi na okupu, nas covek uziva u svom povratku; jeste da je asfalt od
prosli put propao, jeste da su kuce duz puta posivele, ali to je svejedno
njegov grad. Otac i majka ostareli, a stan u kome je proveo detinjstvo i
mladost nekako se smanjio i pohabao. Smestili ga u njegovu decju sobicu, pa
mu krevet okracao. Gleda postere koje je lepio kao decak; Dzimi Hendriks i
Bitlsi, gitara bez zica, fudbalska lopta, stare skije, knjige koje je nekad
voleo...

Podelio je poklone i popio deset kafa sa komsijama i rodacima koji su dosli
da ga vide. I svi mu se zale. Jedni na male penzije, drugi na skupocu,
treci ne mogu da plate struju, a neki opet ne mogu da nadu lekove.

Kontejneri ispred kuce zatrpani dubretom, niko ne odnosi, konobari
neobrijani, taksisti ogovaraju vladu i psuju na sav glas druge vozace,
stare ljubavi zbog kojih je hteo da se ubije pretvorile se u debele
ofarbane matrone - jedino je kevina sarma ostala ista i Sava sto se i dalje
uliva u Dunav. Nekada elegantne ulice pretvorile se u buvljake iz
Istanbula, a gradom krstare zlokobni crni dzipovi koje voze do glave
osisani momci sa mindusama.

Za koga god se raspita, ispostavi se da je umro. Neverovatno, koliko sveta
je poumiralo! Na uglu kod stare skole video je svog profesora matematike iz
gimnazije kako prekopava sadrzinu kontejnera. Nije mu se predstavio, a ovaj
ga nije prepoznao. Piljio je u njega kroz stakla velike dioptrije.Tutnuo mu
je u ruku sto evra i on se zaplaka i zamace iza ugla.

Na televiziji su se davali stari americki filmovi. Elegantni mladi ljudi su
na svim kanalima pricali o politici prekrstenih nogu. Hodnici njegove rodne
kuce bazdili su na kiseo kupus iz podruma i zaprsku koja je kuljala iza
svih vrata stanova. Nije mogao da spava jer se tavanica tresla od rada neke
poludele masine za pranje vesa. "Kod nas je zabranjeno da se pere posle
deset!", kazao je majci, a ona mu odgovori da je kod njih dozvoljeno prati
posle ponoci jer je tad struja jeftinija.

Skolski drugovi su mu ocelavili i ugojili se. Po kafanama se razmileli
prosjaci koje kelneri izbacuju napolje. Gde god se zaustavi auto, na njega
skace copor Cigancadi da pere stakla. Prava napast. U kafanama svi vicu;
iskocile im zile na vratovima. Muzika preglasna, ne moze da se razgovara.
Uz to, svi ga teraju da jede, kao da je iz gladi utekao. Za nedelju dana
dobio dve i po kile. Morace to dobro da istrci kad se vrati kuci. Kuci?

Zar ovaj grad nije njegova kuca? Ocigledno vise nije. A ona tamo na Zapadu?
Ona sa travnjakom na koji niko nista ne baca, ona sa decom koja nisu
naucila srpski i sa strogom besprekornom zenom koja ga neprestano hvata u
balkanskim greskama? Sve ono za cim je godinu dana ceznuo, sada mu
odjedanput smeta. A najvise mu smeta sto mu sve to smeta!

Ko je on i odakle je, da se buni konobaru sto nema leda za pice i sto sve
kasni, cak i godisnja doba? Pa nije njegov deda pravio onaj raj na Zapadu
nego nemacki i svajcarski! A, njegov jadan i ovo kakvo je jedva nekako
skrpacio.

Eto na sta misli nas covek dok se vraca kuci na Zapad. Oblaci su nekako
drugaciji nego kod nas, a u njemu ni traga uzbudenja kao kad je sletao u
Beograd. Na aerodromu tiho, kao da su svi pomalo mrtvi. Niti ko pije, niti
pusi, niti se dovikuje, niti vas iko pretresa na carini i pita sta imate da
prijavite. Nigde carinika, niti policajca. A nas covek dobro zna Zapad; ima
ih vise nego kod nas, samo su nevidljivi. Ovde je svaki kucepazitelj
policajac i svaka dokona baba na prozoru. Svaki komsija i svaki dubretar...

Jedanput, tek sto je dosao u taj mali grad na Zapadu, strpao kesu punu
dubreta u auto i bacio je u neku sumu na pustom mestu. Nije proslo ni
nedelju dana, a na vratima se pojavio policajac. Vi ste bacili dubre u
sumi, kazao je. Kako je utvrdio? Prekopali kesu i pronasli kovertu sa
njegovom adresom. Platio najvisu kaznu. Uveli ga u red. Gde su oni nasi
kontejneri gde svako baca sta hoce, najvise pored njih! I zna dobro nas
covek dok se vraca kuci; nece proci ni mesec dana, ponovo ce pozeleti rodni
zadah kiselog kupusa iz podruma i oblake sa rostilja, preglasnu muziku i
upadanje u stan bez predhodne najave...Dojadice mu ovaj raj i ova
sredenost, gde se ponekad covek mora da ustine za ruku da bi se uverio nije
li vec pomalo mrtav.

Tako mu je izgleda, sudeno, da zivi izmedu ta dva sveta, izmedu, uvek
izmedu...
 
SrebrnaTresnjica011
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 40

Datum registracije: 14 Jul 2004
Poruke: 4277

blank.gif
PorukaPostavljena: Čet Jul 29, 2004 11:31 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Skitam Beogradom onom poznatom, utabanom stazom, sto vodi od Kalemegdana do Slavije. Vec poznajem sva lica u fotografskim izlozima. Kad setate, cesto samo jednom, glavnom ulicom, posle izvesnog vremena ucini va se da zivite u provinciji gde na korzou svako svakog poznaje. To je dobro osecanje. Covek je manje usamljen.
Jesen nas obmotava ranim maglama. Pod stopalima susketaju uvele letnje novcanice- lisce koje je tako lepo opevao maestro Zozef Kozma.
-Dobro vece, gospodjo, kako ste?
-Znate li da mi se vraca sin?- prilazi mi stara dama, majka skolskog druga, uzbudjena i cvrkutava, nalik na sveze obojenu zutu kanarinku.
-Zasto?- pitam.
-Ne moze vise da izdrzi!- kaze stara dama- Sve je u redu, mislim, sto se posla tice, ali, mama, kaze, ja tamo vise ne mogu! Beograd, pa Beograd!
Potrosio sam godine i godine iznad stotina ispisanih stranica da odgonetnem u cemu se sastoji duh Beograda, i sta je to come nas vuce u svoje okrilje, a evo, danas manje znam nego na ocetku.
Ni staroj dami, tek izasloj iz frizerskog salona, nije jasno zbog cega joj se iznenada vraca sin iz belog sveta, kada mu je toliko godina tamo bilo dobro. Sta ce ovde gde ga nista ne ocekuje: ni stan, ni posao, ni novac?
Cudna je ta nasa ljubav! Ima u njoj hirovitosti I zestine, ima I bucnih svadja koje se zavrsavaju pakovanjem stvari i obecanjem da se vise nikada necemo vratiti, ima u toj ljubavi odbojnosti i kobne privlacnosti, ima neprestanog vracanja u toj ljubavi sto podseca na gimnazijske jade, pune neznosti i suza.
Kada smo u Beogradu, gundjamo kako nas gusi smog i kako su nam ulice zakrcene automobilima. Zalimo se na nemogucu klimu. Objasnjavamo kako covek nema sta da pokaze strancu, pisemo pisma urednistvu da nam je varos neuredna, nepodsisana, aljkava, raskopana, da nema ovoga ili onoga... Letimo onda u neke druge, lepse i srecnije gradove po svetu, divimo se talogu vekova- dvorcima i bulevarima i riznicama i raskosnim fontanama. Biramo najbolji restoran i hvalimo poslugu i pribor za jelo, tisinu i cvece na stolu, pa slucajno narucujeno zelenu salatu, i gle!- Beograd nam se smeje sa ruba tanjira: to nije ukus nase zelene salate! Lepsa je od nase naoko, i veca, i cistija, i zelenija, ali cini nam se da smo prevareni i da zvacemo plastiku. Secamo se sa tugom kako smo jeli hleb namazan mascu i posut alevom paprikom. Pijemo litre mineralne vode, a nikako da ugasimo zedj. Nekada nam je bila dovoljna i casa vode iz cesme u kuhinji.
Secamo se svojih kafana pod lipama, komsiluka i staraca koji je samo imao obicaj da pijan zaspi pokraj vage za tocno merenje, obasut kisom sitnisa. Sta li sda rade nase stare ljubavi, pikaju li jos klinci loptu u skolskom dvoristu, voze li devojcice rolsue u parkicu, svadja li se zena vatrogasca sa udovicom iz vesernice, suste li novine na vetru u kiosku na uglu, prica li jos sam sa sobom u setnji onaj bivsi minister iz broja sest, vuku li zene crvene paprika za zimnicu u ves korpama sa Zelenog venca, sviraju li jos Cigani po dvoristima, trce li deca za mlazevima polivackih kola- sta rade bez mene tamo?
I sto smo duze u tudjini, Beograd nam je sve privlacniji: brojimo dane do povratka i osluskujemo svoje srce kako ludacki udara dok tutnjimo preko reke, iznad tromih slepova i pecarosa- vracamo se svojoj ljubavi, koja nije ni prometila da smo bili odsutni. Posle dva dana pricamo kako je tamo sve lepse i sredjenije, kako vozovi i avioni ne kasne ni minuta, I kako su svi ljubazni tamo odakle smo tek stigli, i prica se ponavlja.
Jesmo li biljke koje je nemoguce presaditi? Kada se iscupamo iz Cubure, Palilule, Dorcola, Zvezdare, Neimara ili Bulbudera, ostaje li nam korenje duboko pod asfaltom?
Vracaju se moji drugari iz dugog stranstvovanja, vec prosedi, a uzbudjeni kao deca. Dovode svoje zene, otmene tudjinke, kojima su nocima objasnjavali kako je Beograd lep, kako je to jedino mesto na svetu gde se zaista moze ziveti, a one cute i gledaju- ne vide nista narocito.
Kako im otvoriti oci? Kako im prevesti na strane jezike duh Beograda?

Momo Kapor, "Skitam i pricam"
 
SrebrnaTresnjica011
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 40

Datum registracije: 14 Jul 2004
Poruke: 4277

blank.gif
PorukaPostavljena: Pet Jul 30, 2004 11:22 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

"Na Istoku ,sluzbenici rade od sedam do tri.Na Zapadu,od devet do pet.Sluzbenicki Istok se budi u pola sest.Cinovnicki Zapad u sedam.Mamurni Istok baulja kroz maglovito zimsko jutro,psujuci posao drzavu,zivot,sudbinu.Istok je poluobrija.To je zbog toga sto se sinoc brijao,da bi ujutru mogao duze da spava.Glatko izbrijani Zapad vozi se cutke metroom.Istok prica politicke viceve u pretrpanom autobusu.Zapad cita novine.Potpuna tisina.Niko ni sa kim ne razgovara.Istok se zaljubljuje u nepoznatu sluzbenicu sa zelenim ocima izmedju tri autobuske stanice.Naravno,on stize u pola osam na posao i kaze ljutito sefu:Sta je?Pa nismo na Zapadu?Zapad pocinje da radi u devet.U to vreme Istok vec polako dolazi sebi.Popio je tri kafe procitao u novinama sta se dogadja na Zapadu.Do pola deset Istok razgovara o tome sta je sinoc bilo na televiziji.Zapad vec uveliko radi.On ne moze da preprica sta se sve dogadjalo na 27 televizijskih kanala,jer niko nije gledao isti program.U pola jedanaest,Istok koji je imao dva sata prednosti nad Zapadom,odlazi na zasluzeni dorucak,koji se placa bonovima.Kao da je celoga jutra kopao,on doruckuje glavu u skembetu,gulase,pljeskavice,bureke,tripice,corbaste pasulje,jagnjetinu sa kupusom,podvarke i ostala laksa jela.Posle zvace cackalicu i popije tri piva,odlikovana na svetskoj izlozbi.Zapad ima pauzu za rucak izmedju 12 i 13 casova.On stojeci pojede sendvic sa hladnom piletinom(belo meso i popije 7UP.Zatim se vrati na posao.U hodniku kuce u kojoj radi popio je prvu instant kafu iz kartonske solje.Istok vec ima prednost od tri piva i dva vinjaka.Usput,cuo je za neku rasprodaju,pa je skoknuo da vidi o cemu se radi i vratio se posle dva sata u kancelariju.Zapad se dogovorio da sastanak Sindikata bude odrzan u subotu kada se ne radi.Odlucivace se o mogucem strajku.Istok je preko Sindikata dobio zaledjenu junecu polutku,koju ce strpati u zamrzivac.Okrvavljeno odelo odneo je na hemijsko ciscenje .U tri i po popodne Istok se vraca kuci.Pre toga svraca na pihtije i jos jedno pivo.Zapad i dalje radi.Istok ruca.Porodica ide na prstima jer se tata premorio na poslu.
Zapad i dalje radi.
Istok je prilegao na divan i uskoro hrce,posto je prethodno novinama prekrio lice zbog muva.Bude ga u 19 i 30 da gleda televizijski dnevnik.Istok ima hiljadu primedbi na ekonomsku situaciju.Zapad i dalje radi.Posto je odgledao vesti,Istok se baca na laksu veceru:kuvana svinjska kolenica sa renom i crnjak od tasta sa sela.Sest sati:Zapad se vraca kuci.Nema snage da cita novine u podzemnoj zeleznici.
Zapad je iscedio sve iz Zapada.
Istok je sveziji uvece,nego ujutru!Na smrt umorni Zapad zbacuje mokasine sa nogu i pije viski da dodje sebi.Rusi se u fotelju i gleda treperave televizijske slike ne shvatajuci uopste,sadrzaj..Pita se ,ima li zivot bilo kakvog smisla?Kuda sve to vodi?Zatim bezvoljno vecera:bleda atlantska riba bez ukusa i bareno povrce.Casa belog vina.U tom trenutku,Istok je vec u prednosti za pet boca crnjaka.Zapad odlazi rano na spavanje.Sutra je radni dan.Zapad ce ziveti samo preko vikenda.Od petka u pet popodne,do nedelje uvece.Istoku je svaki dan praznik.Ne bih ziveo na Zapadu,kaze zeni,da mi daju milion dnevno!
Zapad uzima pilulu za spavanje.
Istok lakomisleno pozajmljuje novac od Zapada.Zapad odobrava kredite,da bi ziveo od kamata sa Istoka.
I Istok i Zapad spavaju kao bebe i sanjaju u bojicama.

Momo Kapor(Halo Beogra,Druga knjiga)
 
SrebrnaTresnjica011
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 40

Datum registracije: 14 Jul 2004
Poruke: 4277

blank.gif
PorukaPostavljena: Pet Jul 30, 2004 11:22 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Mnogo beogradskih devojcica luta po svetu...
Beogradska deca prodaju djindjuve na Karlovom mostu u zlatnom
gradu Pragu (A koliko do juce, sazaljevali smo jadne Cehe!);
najotmenije beogradske devojcice rade kao garderoberke u Njujorku,
ili konobarice u Parizu, bebisiterke po londonskim predgradjima;
slabo placeni fotomodeli u ledenom Stokholmu. Neke od njih rade
nocu, a danju studiraju. Zive na crno.
Smrsale su i prerano sazrele, ali to kriju kada se javljaju
kucama i kazu da im je super.
Baka ima slabo srce. Otac ce da im se napije od muke. Mama
redovno brise prasinu u njihovoj decijoj sobi, vetri i menja bele
rade u vazi, kao da ce iznenada banuti poput vetra, baciti torbu
na divan i s vrata povikati: "Sta ima da se klopa?"
... Jednostavno, svima nedostaje ona stara recenica koja je
davala ukus svemu: "Izvade kosu iz supe!"
Cute, a nad zelenom salatom u ciniji lebdi sledjeno, neizgovoreno
pitanje:
"Boze, ima li ono dete tamo ista za jelo?"
I sad ta njihova princeza, ta maza i miljenica, najpametnije
dete u citavoj skoli, sluzi neke glupe strance koji, da je pravde,
ne bi mogli ni cipele da joj ciste...
Ipak, jednog dana, vratice se devojcice, iscrpljene zivotnim
bitkama, pomalo umorne, pomalo utucene, sa ocima kojima je Zapad
uspeo da ugasi onu skrivenu iskricu, naivnost i nadu; cudno
stedljive (A bile su uvek male raspikuce), sigurne u sebe, pune
nepoverenja prema svima, s blagim stranim akcentom.

M.Kapor
 
SrebrnaTresnjica011
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 40

Datum registracije: 14 Jul 2004
Poruke: 4277

blank.gif
PorukaPostavljena: Pet Jul 30, 2004 11:23 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Momo Kapor: Bicikl

Ponekad me deca pitaju umem li da vozim bicikl? Bicikl? Daj jedan krug! - kažem, pa uzjašem na "ponija" i zujim po parkiću. Neka gospođa u prolazu, kaže: Sramota! Jedan penzioner koji tu sedi, viče: Klipane jedan, vrati deci bicikl! A ja okrećem pedale stazom ispod drveća i niko ne vidi da to nije "poni", već onaj prastari "Merkur" kojeg još jedino boja drži da se ne raspadne i niko ne vidi da ispred sebe vozim bosonogu devojku i da oznojeni šibamo nasipom pokraj reke i da je vetar umesto mene golica po uhu i šapuće nežne reći i sve. Posle deca uzmu natrag svoj "poni", a ja čitav sledeći dan ležim u krevetu, jer me bole upaljeni listovi. Muskulus fiber!

Ako bih sutra umro, ostao bih željan samo jedne stvari - bicikla! Taman kad sam zaradio dovoljno novca da kupim jedan solidan bicikl, više nemam kuda da ga vozim: bicikle su isterali iz glavnih ulica, navodno radi sigurnosti njihovih vozača. Moji vršnjaci su već odavno pokupovali automobile, a bicikle, eto, nikad nisu uspeli da kupe! Bicikli su im ostali prva neuzvraćena ljubav. Za bicikle je bilo kasno. I kad poželim da se nagledam tih pitomih žičanih životinja, putujem u Suboticu - ispred Gradske kuće kunjaju redovi bicikla moje mladosti. Prašnjavi "Triumfi", izanđale italijanske "Ardile" i prepravljeni "Bianki", tupi i izdržljivi nemački "Vandereri", pouzdani "Durkopi", solidni engleski "Torpedo"; mezimče vojvođanske ravnice i prašnjavih puteva: "Partizan" - svi su tu na okupu i čekaju svoje vlasnike da se napričaju o žetvi i cenama kukuruza, da skoknu na pivo u "Belu lađu"... I kao što ljudi danas hvale svoja kola, biciklisti su nekada tapšali rukom guvernal, govoreći kako njihov bicikl ima "odličan prenos". Zavodnici danas šetaju zveckajući ključevima sportskog automobila. Ranije se pošten švaler razlikovao od ostalih mužjaka po štipaljki kojom je stezao desnu manžetnu pantalona! Tako se uvek znalo da ga pred nekom krčmom čeka vlastiti bicikl.

Za one manje upućene rođene u postbiciklističkoj eri, moram da kažem da se štipaljka upotrebljavala da zupčanik i lanac bicikla ne bi sažvakali nogavicu pantalona. Štipaljke su u najvećem broju slučajeva bile obične, drvene, one za sušenje rublja na konopcu a bilo ih je i metalnih, onih kojima se stežu kafanski stolnjaci da ih ne odnese vetar. Bilo je vrlo otmeno imati baš tu metalnu štipaljku!

Najbolji opis poštenog bicikla u istoriji književnosti da je italijanski pisac Đovanino Gvareski (Giovannino Guareschi) u knjizi Don Kamilo, gde priča o biciklistima koji se vrte ulicama njegove rodne Base:

"Pravi bicikl mora težiti najmanje trideset kilograma. Boja mora biti s njega oguljena, tako da joj se nađe tek pokoji trag. Pravi bicikl, prvo i prvo mora imati samo jednu pedalu. Od druge pedale treba ostati samo osovina koja divno blista izglancana potplatom, i samo ona blista na cijeloj napravi. Guvernal bez gumenih navlaka, ne sme stajati glupo okomito na sam kotač, nego barem dvanaest stupnjeva ulevo ili udesno..."

Dragi moj strpljivi čitaoče, jeste li u ovom opisu prepoznali stari stričev bicikl bez zadnjeg blatobrana, na kome ste po cenu mnogih padova naučili da vozite, provlačeći desnu nogu ispod rama jer ste bili isuviše mali da se popnete na sic? Eto, to je taj bicikl kojega se niste dovoljno navozali! A onda kad počesmo zagledati devojke na biciklima i njihove ružičaste butine što naizmenično sevaju ispod suknje, smatralo se naročito duhovitim dobaciti sa strane:

- Hej mala, okreće ti se zadnji točak!

Gospode, šta sve nismo radili samo da nas zapaze: vozili bicikle naopačke, pa sa jednom rukom, podizali noge na guvernal i tako pravili krugove oko devojaka boreći se protiv zemljine teže, rizikujući padove i sramotu! A kada bi devojka najzad pristala da sedne na šipku ispred vas da je malo provozate, uvek bi se našla neka budala da dovikne:

- Hej, je l to ženski bicikl?

Pošten bicikl, dakle, mora obavezno da ima zakrpljene gume, zbog toga da lepše tandrče; žičanu korpu za dete, dinamo mašinu koju pokreće prednji točak, i lampu, koja, po pravilu, nikad ne svetli, a iznad zadnjeg točka - ram za prtljag! Pošten bicikl mora da bude "kontraš". Na takvom biciklu se putovalo, volelo, na njemu se prevozilo seno i vukle vreće u prani mlin, na njemu se odvozila porodica u goste; napred dete, ostrag žena, a pozadi otac familije.

O poštenim biciklima snimani su filmovi, baš kao što se danas snimaju o automobilima. Pokojni Vitorio de Sika ispričao je u Krađi bicikla kolika može da bude tuga za izgubljenim "kontrašem", a Španac Huan Bardem snimio je film Smrt bicikliste...

Danas su bicikli proterani sa glavnih ulica i trgova na periferiju i u parkiće za decu. Ali niko više ne preklinje: Daj jedan krug! Epoha bicikla je nepovratno prošla. S vremena na vreme, kad nestane benzina, poskidaju ih sa tavana i fotografišu kao preistorijske životinje. Voze ih iz zavitlavanja. Prikazuju u cirkusima kao atrakciju: "Janaček Hruška izvodi bravure na biciklu!"

A oni, bicikli, degenerisali su se. Točkovi im se smanjili, a guvernal izdužio. Ni na šta ne liče. Prave nakaze. Poni!

Ne, ne, ni bicikli, ni devojke nisu ono što su nekada bili! I bicikle i devojke danas lepo rasklope, pa ih strpaju u automobil!

Svašta.
 
SrebrnaTresnjica011
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 40

Datum registracije: 14 Jul 2004
Poruke: 4277

blank.gif
PorukaPostavljena: Pet Jul 30, 2004 11:23 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

"Mnogo kasnije u zivotu,prolazio sam takodje pokraj svojih nekadasnjih domova u kojima su ziveli neki potpuno strani ljudi,ili jos gore ,neki meni bliski ,kod kojih vise nisam mogao da udjem.
Iza zaluzina i zavesa , ostao je, cini mi se,i dalje moj nekadasnji zivot,ali sada bez mene; osecanje slicno onom kada nekoga zovete telefonom a njega nema i kada osluskujuci zvuk telefonskog zvona,zamisljate njegovo kolanje preko poznate boje zidova,koje ste toliko puta doticali,preko slika na tim zidovima,divana na kome ste nekada vodili ljubav ili dremali poslepodne,preko sagova kojim su te sobe zastrte,kroz dobro poznate mirise,sve do stocica na kome lezi telefon iz koga dopire taj zvuk sto sledite poput Ardijadnine niti..."

Odlomak iz knjige "Cuvar adrese"
 
SrebrnaTresnjica011
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 40

Datum registracije: 14 Jul 2004
Poruke: 4277

blank.gif
PorukaPostavljena: Pet Jul 30, 2004 11:24 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Una - Momo Kapor

"Kad sam je prvi put video, sat mi je stao!" govorio je kasnije profesor Mišel Babić za svoj susret sa Unom u jesen 1980.

Uni je otvorila vrata profesorova žena, koja se upravo spremala da izađe iz kuće.

- Ja sam Una Vojvodić ... - predstavi se devojka u vratima, premeštajući se s noge na nogu. - Imam zakazan sastanak sa profesorom.

Žena je odmeri sa blagim podozrenjem. Una primeti njeno otmeno, uzdržano lice negovane brinete i jedva vidljivi izraz pomirenosti sa sudbinom; očigledno, kroz njenu kuću, zahvaljujući profesoru, prolazilo je više sveta nego što je bila u stanju da podnese.

- On je tamo ... - pokazala je neodređeno rukom u dubinu stana i izašla na stubište, navlačeći Burberry u hodu. Mimoilazeći se, po obrazu je okrznu divlja, crna griva Unine kose. Dodirnula je obraz prstima kao opečena.

Una meko zakorači u njen dom. Kretala se oprezno kroz prostrane starinske sobe visokih tavanica; njihovi zidovi bili su tapacirani knjigama i slikama. U polumraku jedne prostorije prošla je pokraj nekog dečaka, koji ne obrati na nju nikakvu pažnju. Imao je velike stereo-slušalice na ušima. Na gramofonu se nemo okretala neka ploča. Provirila je usput i u poluotvoreno kupatilo zatrpano bočicama mirisa i šminkom. Po ogledalu se još kondenzovala para posle nečijeg kupanja. Najzad, otkri svog profesora u minijaturnoj kuhinji. U pozi zanetog alhemičara, bio je nagnut nad dubokim loncem iz koga se pušilo.

- Ja sam ... - zausti da se predstavi, ali je profesor preseče:

- Pridržite ovo! - naredi kao da je očekivao njenu pomoć, i dodade joj veliku cediljku. Una je prihvati jednom rukom. U drugoj je nosila torbu sa knjigama i kasetofonom.

- Sa obe ruke! - doviknu joj profesor i ona ga posluša.

Podigao je veliki lonac i sručio ga jednim pokretom na cediljku. Obavi ih oblak vrele pare. Kada se razišao, u rukama joj ostade zamršena gužva špageta koji su se cedili.

- Izručite ih u ovu zdelu! - naredi joj. - Brzo! Tako ...

Dohvatio je šerpu sa spremljenim šugom i kašikom nabacao sitno iseckano meso u crvenom sosu preko testenine. Zatim uze stvrdnuti komad parmezana i poče da ga struže nad jelom. Bio je toliko usredsređen na svoj posao da gotovo nije ni primećivao Unu, koja je još uvek neodlučno stajala nasred kuhinje. Prvi put je videla profesora Babića iz tolike blizine. Učini joj se iznenađujuće niskog rasta.#

Proseda kosa padala mu je meko na ovratnik sivog kašmirskog džempera sa kožnim zakrpama na rukavima. Činio joj se mnogo višim kada se nervozno šetkao s kraja na kraj podijuma u amfiteatru za vreme predavanja, crtajući žestoko po tabli, dok je kreda prštala na sve strane. Ipak, prevarila se što se tiče profesorovog rasta; bio je za nijansu viši od nje kada se ispravio i podigao svoje svetle, plave oči, kao da je prvi put svestan njenog prisustva.

- Ja sam Una Vojvodić ... - ponovi devojka.

- A, to ste vi? - reče odnoseći zdelu sa špagetima na sto bez stolnjaka, koji mu je, sudeći po mnogobrojnim brazgotinama noža, služio, izgleda, kao univerzalna daska za seckanje i pripremanje hrane. Bilo je nečeg poštenog i pouzdanog u tom stolu, istesanom od solidnog, debelog drveta. Postavio je dva tanjira, viljuške, mlin za biber, salvete od hartije i dve čaše. Iz frižidera je izvukao već otvorenu bocu "Belog Pinota". - Vi ste me juče zvali?

- Da ... - potvrdi Una.

"Una Vojvodić na telefonu!" - kazala je tada. - "Dobro, najpre siđite sa telefona, pa da razgovaramo!" odgovorio je. Sada je bila tu, u njegovoj kuhinji, a očekivala ga je u potpuno drugim okolnostima.

- Očekujete sigurno da intelektualci daju intervjue ispod obaveznih enciklopedija? Ili makar za radnim stolom, zatrpanim rukopisima? A zašto ne u kuhinji? Čovek je, znate, mnogo češće u njoj, nego u biblioteci, da ne pominjem koliko vremena provede na jednom nanje poetičnom mestu! Svucite se! Ne sasvim, naravno! Sedite! Opustite se ... Ne jedem studentkinje. Naročito ne kad imam pašta šutu a la triestino!"

Pomogao joj je da se oslobodi kaputa. Odložila je torbu pokraj nogu.

- Hvala - reče. - Već sam ručala ...

- Imate pravo! Ko je rekao: čovek može da pije sa svakim, ali da jede - može samo sa prijateljima?

Una reče da ne zna ko je to rekao.

- Ne mari! - kazao je profesor. i ne obazirući se na njeno ustezanje, nasuo joj brdo špageta. - Hoćete li, možda, malo hleba?

- Ne, hvala!

- Vidite, ja čak i uz špagete jedem hleb. Sirotinjska navika.

Jeli su neko vreme ćuteći.

- Kakvi su, a?

- Fenomenalni! - osmehnu se bledo Una.

- Umete li da kuvate? - upita je iznenada punim ustima.

- Umem.

- To je dobro! To je vrlo dobro ... A šta?

- Šta?

- Mislim, šta umete najbolje?

- Oh, svašta! - kazala je, trudeći se da usisa jedan usamljeni rezanac koji joj se lepio za bradu. - Uglavnom, obična jela: gulaš, pasulj, krompir na razne načine, kupus sa suvim mesom, salate, palačinke ...

- Suština je u jednostavnim jelima! - pohvali je profesor. - Od koga ste to naučili?

- Od bake.

- Da, bake su najvažnije u životu ... Šta su vam roditelji?

- Tata je u penziji.

- A pre toga?

- Radio je u diplomatiji ...

- Šta?

- Obezbeđenje.

- Una? Odakle vam to ime?

- Otac mi je rođen na Uni.

- Una ... - ponovi profesor zamišljeno. - Reka iz ukrštenih reči. Tri slova vodoravno. Una. Jedina. Sama. Oona O'Neill, žena Charlie Chaplina, kćerka starog Eugenea O'Neilla, dramskog pisca i pijanca. Dugo putovanje u noć. Znate, njen otac je bio Chaplinov vršnjak. Nikada mu nije oprostio što mu je odveo kćerku. Koliko vaš otac ima godina?

- Pedeset i dve ...

- A vi?

- Dvadeset i četiri.

- Zašto ste baš izabrali mas-medijume?

- Vaš fakultet je pre tri godine bio u velikoj modi - odgovori Una.

- Kako to mislite: u modi?

- Smatralo se otmenim studirati fenomenologiju mas-medijuma!

- Medijum i mleko ... A sada?

- Govore da je to "fakultet za poslepodne!"

- U pravu su! Pitam se samo šta ćete da radite kad ga završite, svi vi tamo?

- Nadamo se najboljem! Televizija, radio, film, novine, sekretarijati za informacije, bilteni, Tanjug ...

...sve to samo na vas čeka!

- Na kraju krajeva, devojke se mogu i udati ...

- To je već mnogo realnije! - reče profesor. - Da nazdravimo budućim mas-medijalnim domaćicama!

Kucnuše se.

- Na kom ste odseku?

- Na vašem.

- Oprostite, ne poznajem sve studente lično ...

- Znam. Na vaša predavanja dolaze i sa drugih fakulteta ... Uvek je gužva. Da samo znate kako se teško dobija mesto u amfiteatru!

- Masovni pad ukusa ... - reče profesor .. rezgnirano.

- Ne, stvarno ... - zausti Una, ali joj profesor ne dozvoli da završi misao.

- Ko ne pojede sve, neće dobiti intervju od profesora Babića! - kazao je i nasuo joj novu čašu vina. - Živeli! Nije loše, a?

- Sviđa mi se, mada retko pijem vino.

- Šta onda pijete?

- Koka-kolu. Ponekad pivo.

- Grešite! - reče. - Mnogo grešite. Imate li momka ili kako se to već danas zove?

- Aha.

- Čim se on bavi?

- Studira.

- Šta?

- Sada je u vojsci.

- Jeste li dugo sa njim?

- Tako ...

- Nedostaje li vam?

Una uzdahnu i obori pogled.

- Oprostite! - reče profesor odmahnuvši rukom. - Vidite, i ja vam živim u ludoj kući. Već mesecima nismo svi za istim stolom, u isto vreme ... Svako jede kad stigne. Kakvi će ljudi na kraju ispasti od nas?

- Mi doručkujemo zajedno! - pohvali se Una. - A subotom i nedeljom ručak je obavezan. Olga se strogo drži toga!

- Olga?

- Žena moga oca ... - reče Una pocrvenevši.

- Ah, da! Razumem. Ne pušite pred njim?

- Ne! - zbuni se Una. - Zašto?

- Imate li braće ili sestara?

- Nemam.

- Pa, da! Una. Sama. Vidite, ljudi mnogo greše kada jedince optužuju za razmaženost. Po meni, oni su mnogo manje razmaženi od ostalih. Osnovna stvar kod njih je - osećanje usamljenosti. Uvek nekoga molite da se igra malo sa vama, ili da spavate zajedno kada vas je strah, i uvek taj neko pristaje ili ne pristaje, hoće ili neće. Inače, uglavnom ste sami ...

- Otkud znate?

- Ja sam jedinac.

Una polako ispije čašu vina. Bilo joj je lepo da sedi za kuhinjskim stolom tako blizu ovog zanimljivog prosedog muškarca. Osećala se bezbedno.

- Kod vas je baš super! - kazala je.

- Drago mi je da vam se dopada. Imate li svoju sobu?

- Jednu malu. Sasvim malu.

- Kladim se da je pored lifta?

- Kako znate?

- ... ima belu policu za knjige (ispravite me ako pogrešim!), nekoliko igračaka iz detinjstva: meca, kuca, maca, tako nešto, da, i stara lutka, a na zidovima su posteri. Čekajte da vidimo: možda Beatlesi?

- Janice Joplin.

- Dobro, Janice Joplin! Zatim, tu je mali stereo-uređaj, telefon, priključen na onaj zajednički u predsoblju ... Crven je, je li tako? Kada vas neko zove, odlazite u svoju sobu da razgovarate. S vremena na vreme provirite, da bi se uverili da neko ne digne onu drugu slušalicu. A zovu vas najčešće između šest i osam. Pitaju kakve planove imate za veče? Hvata ih panika. Što se tiče ćebeta, ono je karirano. Postoji još i jedna afrička maska iz Najrobija ili štit iz Lagosa; vaša uvećana fotografija od pre nekoliko godina, koju je snimio prijatelj - fotograf. Umesto lustera, koga prezirete, beli kineski lampion od hartije. To bi bilo sve! Jeste li srećni?
 
SrebrnaTresnjica011
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 40

Datum registracije: 14 Jul 2004
Poruke: 4277

blank.gif
PorukaPostavljena: Pet Jul 30, 2004 11:24 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Una se trže:

- Molim? Ne znam. Nisam razmišljala o tome ...

Kada se sagla da izvadi kasetofon iz torbe, pomisli: "Bože, izgleda da me je ono vino uhvatilo!" Postavila ga je na sto pokraj praznih tanjira.

- Znači, to je ipak, neizbežno! - zaključi profesor. Digao se i počeo da skuplja čaše, viljuške, salvete, kore od hleba. Stavio je posuđe u slivnik i pustio toplu vodu. Zatim nasu deterdžent i poče da pere tanjire.

- Da vam pomognem? - ponudi se Una.

- Ne, hvala! - odbi on. - Pranje suđa me smiruje. Pomaže mi da se koncentrišem. Uvek radite sa tim?

Pokazao je glavom na "Sony", koji je stajao na stolu kao četvrtasta buba-švaba.

- Ovo mi je treći intervju u životu ... - priznade Una.

- Reći ću vam nešto: ta stvarčica samo smeta! Ona je neprijatna. Ograničena. Frustrirajuća. Indiskretna.

- Kako to mislite? - upita Una, besna na sebe što ne ume da pokrene kasetofon.

- Evo kako: došli ste da napravite intervju sa mnom, a, u stvari, ja sam vas intervjuisao!

I pored sapunice na rukama i kecelje za pasom, ponovo se pretvorio u profesora. Blagost zameni preciznost dikcije, gotovo skandiranje:

- Zašto? Zato što se nisam služio nikakvim pomoćnim sredstvima da bih nešto saznao o vama. Jednostavno, zanimali ste me, a to je prvi uslov za dobar intervju. Opustio sam vas, najpre, otkočio, pripitomio ... Jeli ste mi iz ruke. Uzgred, primetio sam da ste levakinja? I pre nego što ste ma šta doznali o meni (sem da umem sam da pripremim špagete), ja znam sve o vama! Dakle, da rezimiramo: Una, uvek sama. Dvadeset i četiri godine. Roditelji razvedeni. Traume iz detinjstva: osluškivanje noćnih ljubavnih šumova iz očeve spavaće sobe. Osetljiva na izdajstvo. Poseduje snažnu želju da se izvuče iz prosečnosti. Pokušava da se probije u novinarstvo. Neko joj je rekao da je najbolje početi u "Studentu". Da. Umalo da ne zaboravim: i veoma lepa uz to! Na žalost, vaše vreme je isteklo! Profesora čekaju nove, istina, ne tako prijatne obaveze ...

Odvezao je kecelju i ispraznio pepeljaru. Oprao je mlazem i vratio na sto.

- Kao što vidite, ja sam, u stvari, jedan dobro dresiran muškarac! Drago mi je što smo se upoznali ... - reče, pokazujući joj rukom put iz kuhinje. Una je sakupljala svoje stvari.

- A intervju? - promuca.

- Pa, dobili ste ga! Dobili ste, naime, neku vrstu anti-intervjua. Ako ništa drugo, naučili ste kako se oni prave ...

Kada su prolazili kroz onu polutamnu sobu, dečak je i dalje imao stereo-slušalice na ušima. Nije ih ni pogledao. Ni oni njega.

- Pustite sve to da prenoći - savetovao je profesor - a ono što se posle toga slegne, to je intervju! Sve sporedno biće zaboravljeno ...

Pridržao joj je kaput. Ona pokuša da ga spreci:

- Ne treba, hvala!

- Pripadam staroj, izumrloj školi. Učtivi dinosaurusi!

Izvukao joj je sa obe ruke slap crne kose, koja je ostala pod kaputom. U magnovenju, prsti mu dodirnuše topli, glatki vrat. Trenutak erotske zbunjenosti prostruja isto onako brzo kao što se i pojavio, u jednom jedinom blesku, i on navuče svoju vindjaknu od zelenog vojničkog platna. Trpao je žurno u džepove ključeve, olovke, cigarete, šibice ...

- Ali ja sam im već obećala! - govorila je Una, spuštajući se za njim niz stepenice. - Možda, neki drugi put?

- Možda ... - reče profesor i otrča prema taksiju koji je zastao pred crvenim svetlom.

Te večeri dobila je menstruaciju.

"... najavila sam se P-u telefonom i, prema dogovoru, zatražila intervju za 'Student'. Odgovorio mi je da je veoma zauzet i da već dugo nema ništa naročito važno da izjavi bilo kome, a najmanje 'Studentu', otkako ga vodi nova garnitura. Posle mog insistiranja pristao je ipak da me primi nakratko, narednog dana 21.oktobra u 13,30 časova u svom stanu. Njegova supruga izgleda da je prilično hladna, distancirana osoba. Nisam mogla da zaključim u kakvim su odnosima, ali P. mi se u jednom trenutku potužio da nikada ne jedu zajedno. Zadržao me je na ručku koji je sam pripremio. Bio je prilično ljubazan, moglo bi se reći, čak i srdačan, na svoj način. Pravio se da me prvi put vidi i pitao me na kojoj sam grupi, mada sam u više mahova primetila da me gleda sa zanimanjem za vreme predavanja u amfiteatru. Sedim, inače, uvek u drugom redu. Nije uopšte govorio o politici, niti protiv režima. Nije ogovarao kolege. Kada sam mu pomenula da na njegova predavanja dolaze i studenti sa drugih grupa i fakulteta, pokušao je da bude lažno skroman i kazao da se tu radi 'o masovnom padu ukusa'. Nisam uspela da odem u toalet, gde se nalaze one slike i knjige o kojima se priča po fakultetu. Pomenuti intervju nisam uspela da napravim, jer se žurio na neki sastanak. Koliko sam mogla da primetim, nije mu stalo do publiciteta. Moje je lično mišljenje da je to čovek koji zna šta hoće i koji to ume da ostvari. Ipak, čini se da u njemu tinja neko nezadovoljstvo, koje uspešno prikriva cinizmom. Poseta je trajala četrdeset i pet minuta. Nemam utisak da je sumnjičav. Posebnih troškova, osim za taksi, nije bilo. Prilažem račun. Zadržaću kasetofon i trake, ukoliko dođe do nastavka intervjua. Pokušaću još jedanput. U."

- Kafe? Sokove? - pitao je prodekan, hvatajući se slušalice.

Niko mu ne odgovori. Mladi čovek preko puta Une sedeo je nepomično u fotelji na lavljim nogama. Kada mu je predstavljena, promrmljao je svoje prezime.

Una je gledala u prodekanove prekrštene noge, razmišljajući o tom tipu razvaljenog muškarca, kome između završetka nogavica i kraja čarapa uvek viri golo, belo meso, posuto crnim dlakama. Natečena stopala, nasilno zgurana u par skupih mrkih cipela, odavala su nedvosmisleno seljačko poreklo. Na srednjem prstu ruke nosio je crni kamen, optočen zlatom. Mora da izgleda grozno kad se svuče. Oko sto dvadeset kilograma pihtijastog mesa obraslog čekinjama, posutog prištićima i lišajevima: ne, ne, nekim muškarcima bi zaista trebalo zabraniti da vode ljubav, ako ne zbog mogućih naslednika, a ono bar iz estetskih razloga! Pa ipak, i njega neko sigurno voli. Hvala bogu što to nisam ja! Ali ne ljube samo prinčevi i manekeni: noćas će se pariti nakaze i zveri, i svima će da bude lepo. Po auli Fakulteta čula se graja, koja je uspevala da se probije čak i kroz debelo tapacirana vrata kabineta. Kako je želela da bude tamo napolju, zajedno sa svojim vršnjacima, a da unutra sedi neko drugi! Zašto baš ja?

- E, pa u tebe imamo najviše poverenja! - kazao je prodekan. - Ja sam seljačko dete i toga se ne stidim; tako govorim, tako mislim i nikada se ne varam u svojim seljačkim procenama: iz dobre si familije. Nisi tikva bez korena! Dokazala si da si sposobna cura. Pratili smo tvoj razvoj. Na najboljem si putu da postaneš koristan član ovog društva. Kome ovde da se obratim za suradnju? Ovoj buržujčadi koja bi za malo šminke i zapadnih krpica prodala i rođenog oca? Do sada smo bili zadovoljni onim što si uradila za nas, i umećemo to da cenimo kada za to dođe vreme. Hajde, glavu gore! Ko se još seća sitnica iz mladosti? Mladost - ludost! Je li tako? Nemoj ni u snu da pomisliš da si nam još nešto dužna. Sada ti nas zadužuješ ...
 
SrebrnaTresnjica011
Banovan!

Prijatelj foruma
Prijatelj foruma



Godine: 40

Datum registracije: 14 Jul 2004
Poruke: 4277

blank.gif
PorukaPostavljena: Pet Jul 30, 2004 11:25 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Govoreći Uni, prodekan bi svakog časa pogledao u svog ćutljivog gosta, kao da od njega traži podršku. Ali lice mladog čoveka nije pokazivalo ništa drugo osim strpljivosti i gađenja. Odeven neupadljivo i sa izvesnom elegancijom, ostavljao je utisak autoriteta, i pored toga što je bio znatno mlađi od svog domaćina. Činilo se da kunja u fotelji, a ipak, kad god bi se okrenula prema njemu, Una bi primetila da je pomno procenjuju dva plutajuća smeđa oka, na licu zategnutih mišiča. Besprekorno vitak, zakopčan, sa nešto dužom, uredno negovanom tamnom kosom, ovaj mladić je mogao da bude šef recepcije, visoki službenik protokola, perser ili vlasnik picerije - bilo šta, da mu maslinasto lice nije odavalo preteranu dozu čvrstine i prezira prema svima koji je nisu posedovali. "Ako je oženjen, taj sigurno ne vara ženu", pomisli Una dok ga je procenjivala ispod trepavica.

- Možeš slobodno pred drugom ... - ohrabri je prodekan. - Nemam pred njim nikakvih tajni!

Onda je ušla tetkica i počela da deli kafe i sokove. Una primeti da prodekan ne pije iz istih šoljica kao i studenti. Ove su bile od finog fajansa sa tanjirićima zlatnih rubova. Čutali su dok nije izašla iz kabineta.

- Svakome je to moglo da se dogodi ... I, uopšte, to je veliki problem dece naših drugova, koja su živela kojekuda po svetu! - Sada se obračao mladiču u fotelji. - Jedan razred u Africi, drugi u francuskoj školi, treći kod Amerikanaca ... Deca izgube vezu sa domovinom, a očevi, zna se, prezauzeti, ne stižu. I šta? Potpadnu pod razne uticaje. Propaganda. Dobro, de! Danas to niko ne bi ni primetio, i mi smo postali svet, ali pre šest godina, još se nismo bili navikli na takve stvari! Pričam to onako, jer me zanima problem. Evo, baš neki dan, jedan moj zemljak, neki ...

"Zašto već jedanput ne pređe na stvar?" - grčila se Una u fotelji. "Čemu ovako dugi uvodi?" Odluči da isključi ton (klik), ali slika je i dalje bila tu. Kabinet, namešten skupocenim građanskim kičem, zaplenjenim očigledno iz neke bivše ministarske kuće, pokrenu svoje zidove, pretvorivši se u presu za pakovanje četvrtastih tipova. Ormari za knjige u duborezu ličili su na drakstlovani portal trogirske katedrale; pompezna mastionica, izvedena u mermeru, već odavno presušena (ko još piše držaljom i perom?) - olinjali persijski ćilim, prašnjavi fikusi, a preko svega i iz svega širio se neki memljivi vonj administrativne epohe (kako je Una zamišljala); neki fini talog sivkaste prašine i pepela kao da je prekrivao i ljude i stvari i duhove debelih mužjaka u kožnim kaputima do zemlje, koji su nekada naseljavali ovaj prostor. I pored toga što se nalazio u zgradi Fakulteta - dakle, hramu nauke - kabinet bi mnogo bolje pristajao isledničkom odelenju iz knjige Nadežde Mandeljštam, gde visoki oficiri nude optužene cigaretama iz zlatne tabakere, a posle ih prebijaju u sobama glatkih keramičkih zidova (krv na klizavom belom fonu. Taš!). Zar još postoji taj miris i ti ljudi; zar nisu već odavno izumrli i preselili se u mitološki arhiv? Ali i pored kitnjastog stila euforične rezbarije, koja bi svojom nekrofilskom crno-zlatnom kombinacijom više odgovarala trpezariji vlasnika pogrebnog preduzeća (Oganj, Plam, Večnost ili Konkordija?), nešto je bunilo Unu u atmosferi ove prostrane sobetine: jedna veristički izvajana i obojena gipsana krava gledala je sentimentalno sa vrha ormara, sećajući se, verovatno, na svoj gipsasto kravlji način vremena kada je u ovoj zgradi bio Poljoprivredni fakultet ili Planska komisija za razvoj stočarstva. "Drugu Miciću za besprimerni humanizam u borbi za realizaciju i prebačenje prvog petogodišnjeg plana u stočarstvu. Kolektiv, 1949." Još nešto je remetilo stilsko jedinstvo enterijera gospođe Konkordije: po zidovima su visile nekada crno-bele, danas već prešle u sepiju, fotografije na kojima su grupe izbledelih muškaraca, u teškim grombi-kaputima širokih revera, pratile neke smrknute ličnosti sa šubarama na glavama preko razrovanih oglednih poljana. Do njih: skupine muškaraca oštrih vilica, svi u tamnim odelima i sa leptir-mašnama, gledali su napregnuto u fotografa prilikom nečije promocije u doktora, kao da od njega očekuju odgovor na sudbonosno pitanje. Bilo je tu i primorskih predela i tablica "Hvala što ne pušite!" i šapirografisanih uputstava, a visio je i dve godine stari kalendar sa fotografijom neke devojke u motornom čamcu. Preko svega sivilo, jedva primetno, neprozirno, gorko; kao da stanovnici ove sobe nisu svesni okvira u kome borave, baš kao slepci koje neko drugi odeva i veže im kravatu, prvu koju dohvati iz plakara. S obzirom na svoje godine, Una, naravno, nije mogla da odredi poreklo i suštinu ove činovničke scenografije - primala je njene poruke emitovane iz boje, mirisa i rasporeda, poput tek uhvačene veverice, zatvorene u kavez zoološkog vrta. Njušeći tragove predmeta i njihov nelogični poredak, golom senzibilnošću predosečala je klopku. Ponovo uključi ton i u dalekoj jeci do njenog sluha dopreše iskidani odlomci prodekanovih rečenica "malograđanski poluinteligent ... anarholiberalna leva skretanja ... demagoški pristup mladim generacijama ... povlađivanje buržoasko-rozapadnom ukusu ... nekritičan odnos prema našim dostignućima ... kritizerstvo ... liderstvo ... podmetanje klipova kukuruza u točkove našeg razvoja ... disidentsko ponašanje ... veza sa neprijateljskim intelektualnim krugovima u zemlji i inostranstvu ... šarmiranje i zavođenje studenata ... ciničan odnos prema našoj stvarnosti ..." i na kraju, jedno ime probi zaštitnu opnu Unine svesti - Mišel Babić! Na kabinet se spusti zavesa tišine.

- Zašto ste nervozni? - oglasi se prvi put mladi čovek iz fotelje.

- Molim?

- Zašto ste nervozni? - ponovi on.

Una pogleda svoju prljavo-belu patiku koja je sama od sebe odbrojavala neki samo njoj poznati unutrašnji, otkačeni ritam.

- Ja? Nisam. Zašto?

- Kako stojite sa stranim jezicima?

- Učila sam engleski ... - reče, i čovek ponovo utonu u ćutanje.

Pred Unom se uz škripu i jauk razdvojiše dve polutke jabuke-sveta, za koju je dugo naivno verovala da je jedna, celovita i nedeljiva. Napolju je ključao život, odjekivao smeh, napolju su tutnjali koraci u trku studentskog stada, tekla je sumanuta, šašava moda svojim nepredvidivim tokovima i hirovima, žvakale su se gume, rađala se nova džu-džu-muzika, razmenjivale se ploče; napolju je bila ljubav bez obaveza, šalabazanje i ogovaranje, srećna dokolica - potpuno drugačiji stil življenja, koji kao da nije imao blage veze sa ovom sveže iskopanom administrativnom katakombom, u kojoj sveštenici neke već davno izumrle religije nose još uvek uredna siva odela, neguju svoja pravila ponašanja i svoje tajne rituale. Kao da se, poput Alise s onu stranu ogledala, iznenada provukla kroz pukotinu rascepljene stvarnosti i utvrdila da ove smešno-sumorne osobe, ako zažele, mogu ipak promeniti sudbine onih srećnika napolju; zaustaviti ih, uništiti, pokupovati na veliko i na malo, ubrzati ili nagraditi; iza ovih tapaciranih vrata u kabinetskom vremeplovu, kao da se ništa nije izmenilo, živeli su čuvari fakultetske hijerarhije, ne obazirući se nimalo na rađanje nove, smele i oslobođene civilizacije; bezbroj mogućnosti pružale su se pred svakim mlađim od trideset godina, osim pred njom, Unom, koja je u većoj meri nego ikada ranije shvatila da je u njihovoj vlasti, da su oni, istina, možda, samo ružan san, ali da je ona ta koja ga budna sanja. Trebalo bi se, u stvari, probuditi i pogledati ih začuđeno: "Oh, otkud ja sa vama ovde? Ko ste, uopšte, vi?" - i mirno izaći kroz ova vrata; to bi možda bilo najpametnije, ništa strašno se ne bi dogodilo, ali znala je dobro da to neće učiniti. Pokušaće da ih se elegantno reši, upotrebivši inteligenciju i lukavstvo. Izdržaće još malo, razvlačiće kao žvaku čitavu tu stvar dok je ne zaborave, dok ne završi fakultet, ili njih možda opet smene i na njihovo mesto dovedu neke druge, sa kojima neće imati nikakve veze. Zato se usredsredi na instrukcije koje su sledile, kao neka vrlo dobra, marljiva studentkinja kad pobožno hvata beleške. Tri dana kasnije poslala je prvi izveštaj, pridržavajući se uputstva da bez krajnje potrebe ne dolazi u prodekanov kabinet.
 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Književnost ~ -> Momo Kapor Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana 1, 2, 3  sledeća
Strana 1 od 3

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2018. godine - Venčanja, svadbe - Proslave - TipoTravel - Kuda večeras - Anwalt - legal -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon