Poteškoće u učenju

foryou10 · Iskusni član

Kako pomoći vlastitom djetetu da shvati svoje poteškoće u učenju?

Pitanje:
Do koje bi mjere roditelji trebali objasniti svojoj djeci njihove poteškoće s učenjem? Roditelji često brinu da bi raspravljanje o problemu moglo rezultirati time da djeci bude neugodno zbog tih poteškoća i da se osjećaju

Dr. sc. Betty Osman odgovara:

Iz iskustva znam da djeca prva shvate da problem postoji, čak i prije nego se stručno utvrdi i roditelji dobiju dijagnozu. Možda ne shvaćaju zašto su u nečemu dobri, poput npr. u crtanju, a imaju problema s čitanjem i pisanjem. Mnogi se koriste žargonom današnje mladeži i nazivaju sami sebe retardiranima, čak i ako su bistri ili veoma inteligentni. Dapače, što je dijete inteligentnije, to je frustriranije zbog vlastitih poteškoća u učenju. Ne shvaća zašto ne može ispuniti očekivanja svojih roditelja i učitelja i najvjerojatnije se osjeća izolirano i prepušteno samo sebi sa svojim problemima.

Djetetovi osjećaji izdvojenosti i nesposobnosti mogu se promijeniti samo ako unutar obitelji postoji otvorena komunikacija. No mnoge obitelji ne dijele lako svoje misli i osjećaje. Svaki član obitelji zadržava svoje osjećaje za sebe, razmjenjujući s obitelji tijekom dana tek par riječi koje se odnose na tehničke stvari: „Odi u krevet“, „Vrijeme je za večeru“ ili „Jesi li napravila zadaću?“

Kod nekih drugih obitelji pak, dešava se posve suprotno. Malo je tabu tema i skoro se nijedna tema ne smatra neprikladnom. Ima vremena za otvorenu raspravu, a osjećaji se lako pokazuju. Ipak, djetetove poteškoće u učenju ostaju nespomenute, poput povjerljive informacije.

Roditelji se možda osvrću na svoje izbjegavanje takve teme, govoreći da ne žele privući pozornost na probleme svog djeteta jer će ga to „ samo dodatno potaknuti da se osjeća drugačijim.“ Ustvari, koliko god ovaj razlog imao smisla, to je ipak, jednim djelom, izgovor za roditelje kojima je tema neugodna ili ne znaju kako da ju prikažu djetetu.

Najvjerojatnije se dijete već osjeća drugačijim, a njegove fantazije o vlastitom problemu znaju biti mnogo gore od realnosti. Držeći djetetove poteškoće s učenjem u tajnosti, samo se povećava misterija za dijete i osnažuje ideja da je problem pregrozan da bi se o njemu pričalo. Zato dijete osjeća sram zbog svog problema umjesto da ga prihvati kao životnu činjenicu s kojom se može nositi i otvoreno o njoj pričati s obitelji.

Jednom kada roditelji prepoznaju djetetove probleme i kada postanu sposobni shvatiti kako se osjećaju u vezi s tim, što iskrenijim razgovorom mogu uvelike smanjiti brige svoga djeteta. Djeca trebaju znati istinu, objašnjenu na način prikladan njihovim godinama i zrelosti. Time što će djetetove poteškoće postati otvorena tema za razgovor, roditelji mogu pomoći umanjiti djetetovu grižnju savjesti koja proizlazi iz toga da se ne osjeća pametno i da zato razočarava obitelj. Ipak, uz prihvaćanje i potporu kod kuće, djete će znati da njegovi problemi nisu toliko grozni da se o njima ne može pričati i manja je šansa da će izmisliti zastrašujuća opravdanja za svoje poteškoće. Dijete također može pronaći i neočekivane saveznike u braći i sestrama, ako oni shvate prirodu problema. Čitava će obitelj profitirati razgovorom o ovoj nekoć tabu temi.

Objasniti djetetu prirodu njegovih poteškoća u učenju, nije lak zadatak za roditelje. Kao prvo, roditelji moraju postati što informiraniji kako bi pričali sa svojim djetetom, usmjeravajući se i na njegove relativno jače strane, jednako kao i na njegova slabija područja. Potpuno shvaćanje značenja djetetove poteškoće u učenju, rijetko će se ili nikad postići praćenjem jednog prdavanja stručnjaka. To je proces koji se s vremenom razvija, uz pomoć škole, profesionalnih konzultacija i roditeljskih grupa za potporu. Jednom kada sami roditelji prihvate problem, mogu započeti tu temu s djetetom, ne tako da ih se etiketira, nego tako da im se objasni u čemu se sastoji poteškoća i što se može učiniti kako bi se to ublažilo i/ili nadišlo.

Ako dijete kaže: „Ali ja ne mogu čitati, najgluplja sam u razredu,“ ne pomaže ako roditelji to odmah počinju poricati: „Ne, ne, jako si pametna.“ Odgovor koji daleko više ohrabruje mogao bi biti smireno: „Žao mi je što se tako osjećaš, ali mi je drago da si mi to rekla. Vjerojatno ti je teško osjećati se pametnom kada ti je teško čitati (računati, pisati itd.). Ali ja (i tvoj učitelj) znamo kako si pametna i nadam se da ćeš to uskoro uvidjeti.“

Kada se unutar obitelji otvoreno govori o djetetovim poteškoćama u učenju, dijete osjeća potporu i lakše mu je nositi taj teret. Znat će da njegovi problemi s učenjem nisu razlog srama i lakše će napraviti nužan napor da nadiđe, prebrodi svoje poteškoće.

Osim objašnjavanja problema djetetu, postoje i drugi načini da roditelji podupru dijete. Evo nekoliko prijedloga:

Nagrađujte i trud, a ne samo rezultat. Djeca sa poteškoćama u učenju mogu potrošiti daleko više energije na izvršavanje zadatka nego što se čini. Svako uspješno primicanje cilju vrijedno je priznanja.
Ako su iskreni, komplimenti su vitamini za nečije samopouzdanje i trebali bi se češće upućivati mladima koji imaju poteškoće u učenju.
Tražite i ističite djetetove jače strane ili, kako ih dr. sc. Bob Brooks naziva, otoke kompetencije, najbolje u izvanškolskim aktivnostima. Djeca s poteškoćama u učenju trebaju malo podilaženja svom egu, a drugi je olakšavajuća okolnost za roditelje da se pozornost malo odmiče od škole.
Cilj informiranih roditelja je dakle, prihvaćanje djeteta koje je drugačije, ali s njegovim posebnim kvalitetama i posebnim potrebama. Djeca osjete kad ih se cijeni, i obrnuto, kada ih se roditelji srame ili su nesretni zbog njih. Trebaju znati da ćete čak i kada ne odobravate njihove postupke, uvijek biti tu za njih ispunjeni bezuvjetnom ljubavlju.

tekst preuzet s www.schwablearning.org
prevela: Sara Brenko
redaktorica: Ines Brenko