www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014

Veselin Lazarević: ATENTATI KOJI SU UZBURKALI SVIJET
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Istorija sveta ~
::  
Autor Poruka
Vladika Rufim
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de



Godine: 39

Datum registracije: 09 Okt 2005
Poruke: 121

montenegro.gif
PorukaPostavljena: Ned Avg 26, 2012 12:13 am    Naslov poruke: Veselin Lazarević: ATENTATI KOJI SU UZBURKALI SVIJET Na vrh strane Na dno strane

Veselin Lazarević: ATENTATI KOJI SU UZBURKALI SVIJET


Ubistvo Džona Lenona


Mark Čepman, 25-godišnji atentator na Džona Lenona, rođen je u Teksasu, u Fort Vortu. Djetinjstvo je proveo u Atlanti. Bio je natprosječan đak, a sa šesnaest godina se okreće hrišćanstvu i radi kao savjetnik u ljetnjem kampu Hrišćanske zajednice mladih ljudi.
Međutim, napušta koledž i radi sitne poslove sve dok se u 21. godini nije vratio u HZMLj, gdje pomaže vijetnamskim izbjeglicama u kampu u Fort Čefiju (Arkanzas).
Zatim, pohađa sedmodnevni kurs pucanja iz pištolja, da bi mogao da obavlja posao obezbjeđenja. Ali, u januaru 1977. daje otkaz, i odlazi na Havaje gdje namjerava da živi dok mu ne ponestane novca, a potom namjerava da se ubije. Ipak, odlazi u kliniku u Honoluluu da bi se liječio od teške depresije. Nakon dvije nedjelje ga otpuštaju misleći da se oporavio. Početkom jula 1978. kreće na šestonedjeljni put oko svijeta.
Po povratku živi sa Glorijom Abe, agentom koji mu je ugovorio put.
Vjenčavaju se sledeće godine.U decembru radi kao čuvar jedne stambne zgrade u Honoluluu.
Nekako u to vrijeme počinje da čita „Lovca u žitu" Dž. D. Selindžera. Čepmen počinje da se identifikuje sa Holdenom Kolfildom, šesnaestogodišnjim glavnim junakom ovog romana, a naročito sa njegovom mržnjom prema licjemjerima i lažljivcima.
Prvi na njegovoj listi je Džon Lenon. Prezire ga jer se zalaže za mir, ljubav i bratstvo među ljudima, dok s druge strane vodi život multimilionera.
Čepmenova opsesija Lenonom prelazi granice, 23. oktobra 1980. godine. Daje otkaz na poslu, a poslednjeg dana se potpisuje kao Džon Lenon u knjizi dolaska i odlaska sa posla.
Četiri dana kasnije kupuje pištolj za 169 dolara i registruje ga pod svojim imenom u lokalnoj policiji. Ali ne kupuje i municuju kalibra 38. Zatim, 29. oktobra leti u Njujork i odsjeda u hotel „Valdorf Astorija".
Vrijeme provodi u blizini „Dakote", zgrade u kojoj su Džon Lenon i Jokon Ono stanovali, i prati njihovo kretanje. Čepmen se zatim seli u drugi hotel, „Olkot", udaljen svega pola bloka od „Dakote". Međutim, otkriva da ne može da kupi municiju za pištolj jer nema njujoršku dozvolu za posjedovanje oružja.
Sedmog nevembra se vraća u Antlantu (Džordžija) i tu nabavlja šuplju municiju od jednog svog prijatelja, objašnjavajući mu da mu treba za zaštitu od lopova u Njujorku. Zatim se vraća u Njujork, i opet počinje da se mota oko „Dakote". Vratar mu je rekao da Lenon i Joko nijesu u gradu. Pošto ne zna kad se vraćaju, u stanju duboke depresije, Čepmen se 12. novembra vraća u Honolulu. Ali, petog decembra je ponovo u Njujorku. Najprije boravi u hotelu HZMLj, pa u „Šeratonu" koji se nalazi na Sedmoj aveniji. Ovaj put mu je u mislima ubistvo. Jednom od prijatelja je rekao da će možda otići u Španiju i da ga nikad više neće vidjeti. On mu je odgovorio da je lud, ušao u kola i otišao svojoj kući...
U ovom periodu svog života Džon Lenon je bio vrlo srećan. Uživao je u životu u Njujorku sa suprugom Joko Ono i petogodišnjim sinom Šonom. Njegov novi album „Dabl fantasy" nalazi se na vrhu svih top-lista, a već je bio počeo sa radom na novom albumu „Milk end hany".
Osmog decembra 1980. godine. „Dakota", Njujork, 22,50. Džon Lenon i Joko se vraćaju kući nakon večeri pune posla oko snimanja novog albuma.
Lenon i Joko odlaze iz studija u 22.20, koji se nalazi u zapadnoj ulici blizu Tajms skvera. Pred „Dakotu" stižu u 22.50. Joko prva izlazi iz kola i kreće ka ulazu ispred Lenona. Tada Čepmen prilazi. Doziva: „Gospodine Lenon!". Potom puca.
Scena ispred zgrade "Dakota" u Njujorku u večernjim satima 8. decembra 1980. godine bila je zastrašujuća. Džon Lenon, vjerovatno najpoznatija svjetska rok-zvijezda, ležao je u lokvi krvi, pogođen sa četiri metka. Njegova žena Joko Ono držala mu je glavu u naručju, upravo onako kao na prvim albumima koje je snimila. Nekoliko koraka dalje, ubica Mark Čempmen stajao je sablasno mirno. Knjiga koju je bez žurbe prelistavao bila je Selindžerov "Lovac u žitu".
"On (Lenon) prošao je pored mene i onda sam čuo u svojoj glavi glas: - Učini to, učini to!", izjavio je Mark Dejvid Čepmen poslije nekoliko godina za dokumentarac Bi-Bi-Sija sniman u zatvoru.
Artur O`Konor, detektiv koji je ispitivao Lenonovog ubicu neposredno poslije zločina, izjavio je: "Čempmen na početku nije htio da govori za štampu, ali, moguće je i da je Marka neko iskoristio.
Proučavao sam ga pažljivo. Izgledao je kao da bi mogao da bude i programiran"...

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=293544&datum=2011-08-19

Staljinova žrtva




Lav Trocki je rođen 1889. godine u Ukrajini kao Lav Davidovič Bronštajn, kao sin bogatog jevrejskog zemljoposjednika. Već u srednjoj školi, u Nikolajevu, postaje marksista. U januaru 1898, 19-godišnji Bronštajn je uhapšen i provodi dvije godine u tvrđavi Svetog Petra i Pavla u Senkt Peterburgu. U zatvoru se ženi Akleksandrom Sololovskajom, takođe marksistom. Oboje su protjerani u Sibir 1900. godine. U to vrijeme Bronštajna impresioniraju članci Vladimira Iliča Lenjina, koje je pisao u egzilu za marksistički list „Iskra" koji je izlazio u Londonu. Kada je 1902. pobjegao, koristeći pasoš na ime Lav Trocki, odlazi u glavni grad Velike Britanije...
Na „Krvavu nedjelju", 22. januara 1905. godine, carske trupe masakriraju mirne demonstracije u maršu na Zimski dvorac. Vjerujući da je revolucija blizu, Trocki se tajno vraća u Rusiju. Ponovo je uhapšen, ali bježi iz zatvora u januaru 1907. na putu za Sibir. Odlazi za Beč i osniva novine „Pravda" ( „Istina"). Po početku Prvog svjetskog rata bježi u Francusku. Zbog antiratnih aktivnosti deportovan je u Španiju, a zatim odlazi u SAD.
U februaru 1917. godine pada carski režim. Ponovo uvjeren da je došao čas za revoluciju, Trocki se vraća u Rusiju. Vraća se i Lenjin koji je živio u Švajcarskoj. Iz subirskog izgnanstva varaća se i Staljin. U oktobru Trocki postaje predsjednik Petrogradskog sovjeta radnika i zajedno sa Lenjinom planira puč... Zauzimanje Zimskog dvorca, 7. novembra 1917. u Petrogradu označava početak Sovjetske vladavine. Trocki je drugi čovjek iza Leljina. Trinaestog avgusta 1918. godine na Lenjina puca Fani Kaplan i teško ga ranjava. Na predlog Staljina ČEKA započinje „crveni teror". Građanski rat bijesni naredne dvije godine. Trocki predvodi organizovanje Crvene armije i nanosi poraz procarističkim bjelogardejcima. Staljin, koji u aprilu 1922. postaje generalni sekretar CK Komunističke partije, potkopava Trockog. Kada 26. maja 1922. godine Lenjin doživljava prvi šlog koji ga je udaljio od politike, Staljin dolazi u poziciju da izruga Trockog. Udružuje se s Grigorijem Zinovljevim i Lavom Kamenjevim. A kad 10. marta 1923. Lenjina treći šlog uklanja s vlasti, ova „trojka" kontroliše vlast i partijski aparat.
Kada je Lenjin umro, 21. januara 1924. Trocki je bio daleko na Kavkazu. Propustio je sahranu jer mu je Staljin rekao pogrešan datum. Potom je Trocki, 1925. bio primoran da napusti mjesto komesara za rat. Dobija sve nevažne poslove, a Staljin počinje da koristi tajnu policiju, koja se tada zvala NKVD, protiv svojih protivnika. Trocki i Zinovljev su izbačeni iz CK-a, a potom i iz Komunističke partije. Protjeran je, nakon tri mjeseca u Alma Atu u Kazahstanu, sa suprugom Natalijom Sedovom i sinom Lavom Sedovim. Potom ga deportuje u Tursku, gdje piše i govori protiv Staljina. Svjestan da je poslao u inostranstvo svog najvećeg neprijatelja, Staljin pokušava da se infiltrira u neposredno okruženje Trockog.
Tokom 1935. pad francuske vlade tjera Trockog u Norvešku. Iste godine, Ramon Merkader izlazi iz anonimnosti. U Barseloni je optužen da osniva komunističku ćeliju, ali je pušten 1936 godine, kada Narodbni front pobjeđuje na izborima. U Moskvi Staljin sprovodi čistke i farsična suđenja svojim neprijateljima. Sudi se i Trockom, u odsustvu, za izdaju, zajedno sa Kamenjevim i Zinovljevim i osuđuju ih na smrt. Obojica su pogubljena, a Trocki ucijenjen. Nakon Frankovog Puča, revolucionar Ramon Merkader kontaktira sovjetske savjetnike. Te 1937. godine, pod pritiskom sovjetske vlade, norveški ministar spoljnih poslova Trigve Li stavlja Trockog u kućni pritvor, a potom ga deportuje u Meksiko. Dočekuju ga Lazaro Kardanas, meksički predsjednik. Stanuje kod slikara Dijaga Rivere, i u to vrijeme osniva „četvrtu internacionalu", alternativu Staljinovoj Kominterni. Staljin ovo vidi kao direktan napad i odlučuje da Trocki mora biti ubijen. U štabu NKVD-a, U Lubjanki počinje planiranje. U to vrijeme, 1937. godine, Trocki pojačava kritikovanje Staljina, a Merkader je ranjen tokom borbi u okolini Madrida. Nakon oporavka poslat je u Moskvu za atentatora NKVD-a i tu dobija šifrovano ime „Gnom".
NKVD odlučuje da se Merkader, koji govori španski i francuski, infiltrira u pratnju Trockom kao mogući atentator. Upoznaje Silviju Agelof (28) iz Njujorka, koja je za Trockog, koji se u međuvremenu preseljava u vilu u Kojokanu, predgrađu Meksiko Sitija, obavljala kurirske poslove. Agelofova dolazi u Pariz zbog formalnog okupljanja Četvrte internacionale. Tu se upoznaje sa Merkaderom koji glumi belgijskog plejboja i novinara. Započinju vezu. U tom trenutku, Staljin smjenjuje Nikolaja Ježova sa mjesta šefa NKVD, i postavlja Lavrentija Berija. Ježova likvidira.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=293678&datum=2011-08-20

Silvija ništa ne sumnja




Obruč počinje da se steže kada Lav Sedov, sin Trockog, misteriozno umire u Parizu nakon operacije slijepog crijeva. Kuću Trockog obezbjeđuje meksička policija i pristalice Trockog. Silvija Agelof se 1939. godine vraća u Njujork, za njom i Ramon Merkader, sa kanadskim pasošem na ime Frenk Džekson. Tog februara, Trocki sklapa ugovor za pisanje Staljinove biografije. Lov na Trockog je počeo. Merkader napušta Njujork u oktobru i ulazi u Meksiko, nakon šest dana. Prelaz Laredo povezuje se sa Davidom Alfarom Sikeirosom, meksičkim slikarom koji radi sa agentima NKVDE-a oko ubistva Trockog.
Silvija Agelof se pridružuje Merkaderu u Meksiku, u januaru 1940. Preko nje Merkader počinje često da boravi u kući Trockog, ali sprijateljio se i sa čuvarima. U međuvremenu ne uspijeva atentat agenata NKVD-a. Obučeni u policajce izrešetali su kuću Trockog, ali on i Natalija uspijevaju da se sakriju ispod kreveta. Njegovog unuka Estebana jedan metak je samo okrznuo po nozi. Nakon ovog događaja, na zidovima oko kuće Trockog nadograđene su stražare... Sada je Merkader bio čovjek koji će ubiti Trockog. Nekoliko puta posjećuje kuću Trockog.

DO SMRTI LOJALAN STALjINU

Kojoakan, 20. avgust 1940. Oko 17 časova dolazi Merkader kolima. Straža ga propušta. Odlaze u radnu sobu da bi Trocki pročitao njegov članak, kako su se i dogovorili prije tri dana. Dok Trocki sijeda sa svoj sto, leđima okrenut, Merkader vadi šiljak za led i udara ga u glavu. Iako teško ranjen, Trocki viče, ustaje da uhvati Merkadera. Natalija i stražari upadaju u sobu. Krvareći, Trocki viče: „Nemojte ga ubiti, neka progovori!" Stražari su drškama pištolja prebili Merkadera i zadržali ga do dolaska policije. Kod njega su pronađeni i automatski pištolj i nož.
Trockog vode u bolnicu. Puno krvari, ali je živ. Merkadera vode u istu bolnicu, a onda u zatvor. Samo je rekao:"Ucjenjuju me, drže moju majku kao taoca." Trocki je odmah operisan. Izgledalo je da će se brzo oporaviti, ali sledeće večeri pada u komu i umire. Dok je njegovo tijelo ležalo na odru pet dana, pored njega je prošlo četvrt miliona ljudi da bi mu odalo poslednju počast. Kremiran je, a pepeo je zakopan ispod običnog spomenika, u bašti njegovog doma u Kojoakanu.
Nakon dugih psiholoških testova i ispitivanja, izveden je na sud 1943. i osuđen je na 20 godina zatvora. Nijesu uspjeli da ga slome, ne bi li progovorio. Staljin mu tajno dodjeljuje Lenjinov orden, a po izlasku iz zatvora, 6. maja 1960. godine posjećuje Kubu, Čehoslovačku. U Moskvu dolazi 1961. godine. Proglašen je herojem SSSR-a. Vraća se na Kubu gdje i umire 1978. godine. Do kraja ostajući lojalan Staljinu, za koga je izvršio gnusni zločin...

MASAKR NAD ROMANOVIMA

Marta 1817. godine, našavši se pred ogromnim problemima, prije svega revolucijom koja se približavala prestonici, ali i po savjetu svojih generala, Nikolaj II Romanov je abdicirao i tako završio svoju tridesettrogodišnju vladavinu. Kraljica Aleksandra je bila užasnuta kada je čula šta se dogodilo. Lice joj je bilo potpuno izobličeno od šoka, oči pune straha. Neprestano se pitala šta se to njenom mužu desilo da je morao da donese tako strašnu odluku. Bila je duboko nesrećna zato što u tim teškim trenucima nije bila pored njega. Šest dana kasnije Nikolaj II Romanov, nekada car Rusije, a tada „građanin Romanov", vratio se kući, u carsku palatu, gdje je njegova porodica bila u kućnom pritvoru.
U samoj palati se živjelo koliko-toliko normalno, dok su im prava na izlaske izvan kuće bila sužena. Mogli su da šetaju po parku, ali duž za to posebno određenih staza. Boljševici koji su motrili na njih znali su da budu grubi i zajedljivi. U početku su im stalno dobacivali: „Pokažite nam nasljednika, da ga vidimo", i grohotno se smijali. Aleksandar Kerenski, ministar pravde u privremenoj vladi, koju su po Nikolajevoj obdikaciji formirali članovi Dume, imao je dužnost da pazi da Romanovi budu dobro čuvani . Pišući o svom prvom susretu sa njima, kada je došao u palatu da se predstavi i objasni im koja su njihova prava, Kerenski je primijetio da je car bio veoma zbunjen, da su djeca djelovala zbunjeno, dok je jedino Aleksandra bila uspravna, dostojanstvena i odmjerena.
Odnos Kerenskog prema zatvorenicima bio je uglavnom dobar. Plašio se šta će petrogradski sovjet uraditi sa zatočenicima i odlučio da im ponudi azil u Engleskoj, ali je kralj Džordž V odbio da ih primi. Odlučio je da im ponudi utočište u Tobolsku, gradiću u kome su ljudi živjeli vrlo tradicionalno, u kome nije bila razvijena industrija, pa nije ni bilo proletarijata.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=293843&datum=2011-08-21

Određivanje žrtava




Kerenski je učinio sve kako bi Romanovima obezbijedio što udobnije utočište i bezbjedniji put do Tobolska. Obezbijedio im je vojnu pratnju pod komandom pukovnika Kobilinskog, kome je dao zadatak da pazi da neko od Romanovih ne pobjegne, ali i da ne dopusti da ih bilo ko povrijedi. Sa Romanovima krenula je i njihova posluga od dvadesetak ljudi, dva tutora, dadilja i dva ljekara. Na rastanku im je obećao da će, posle novembarskog zasijedanja konstitutivne skupštine, biti dopušteno da odu gdje žele.
Kerenski, međutim, nije dočekao novembar u Rusiji. Pobjegao je na vrijeme od boljševika. U oktobru je izbila Lenjinova revolucija. Pristalice monarhije osnovale su bijelu armiju da bi se suprotstavili novom režimu. Započet je građanski rat koji će trajati sve do 1921. godine.
Kuća u kojoj su Romanovi trebali da se smjeste nije bila očišćena i namještena, pa su se uselili nedjelju dana po dolasku u Tobolsk. Lokalno stanovništvo je saznalo ko je stigao u njihov gradić, i hrlili su da vide i poklone se caru i carici, prema kojima su tradicionalno gajili veliko poštovanje. Vojnicima i stražarima to se nije dopalo i smatrali su da je bivšim vladarima data prevelika sloboda, pa je Kobilinski naredio da se oko kuće podigne visoka ograda kako prolaznici više ne bi mogli, svaki put kada vide nekog od Romanovih da se krste, klanjaju i skidaju šešire. Ograda nije bila od velike koristi. Kada je carskoj porodici prvi put bilo dopušteno da odu u crkvu na božju službu, stražari nijesu mogli a da ne primijete kako su mještani, koji su već bili stigli, počeli da se krste i klanjaju čim su vidjeli Romanove kako ulaze.
U Tobolsk je stizalo sve više i više novih vojnika, među njima i oficir Jakovljev, za koga se uskoro otkrilo da je došao po Lenjinovom zadatku da Romanove odvede u Moskvu. Nikolaj je odbio, rekavši da je mali Aleksej u teškom stanju i da ne može da podnese put, na šta mu je Jakovljev predložio da krene sam, bez porodice: „Sigurno hoće da me prisile da potpišem Brest-Listovski ugovor", prokomentarisao je Nikolaj pred svojom suprugom, na šta je ona, po prvi put od abdikacije, reagovala krajnje emotivno i rekla da želi i ona da krene. Na brzinu su se dogovorili da sa njima krene i kćerka Marija. Rano ujutro krenuli su kočijama. Već su bili blizu Jekaterinburga, kada je Jakovljev rekao Nikolaju da njihovo odredište nije Moskva, već taj grad.
Nešto prije ponoći, 16. jula 1918. godine, Romanovima, koji su zajedno sa svojim ljekarom, poslugom i dadiljom, bili zatvoreni u Jekaterinburgu, u Ipatijevljevsku kuću, bilo je naređeno da se obuku i siđu u podrum. Jakov Jurovski, koji je bio glavni među stražarima raspoređenim u kući, rekao je Nikolaju da treba da ih fotografiše. Osam članova porodice Romanov: car, carica, pet kćeri i sin, kuvar, dadilja, ljekar i sluga sprovedeni su do podruma, gdje im je Jurovski otkrio pravi razlog ovog ponoćnog maltretiranja. U podrumu je bilo spremno deset egzekutora, a naredba je bila da gađaju direktno u glavu i srce kako bi se izbjeglo pretjerano pucanje i prolivanje krvi.
Unaprijed im je bilo plaćeno za masakr. U pripremama, svakom je određena njegova žrtva. Jurovski je za sebe izabrao cara i prestolonasljednika. Egzekutori su dobili oružje, puške, bajonete, poštolje... Carskom paru je, prije strijeljanja, bilo dozvoljeno da sjednu, sa Aleksejem u naručju, dok su svi ostali stajali. Iznenada i bučno ušli su ljudi iz Čeke „Imamo naređenje da vas strijeljamo", uzviknuo je Jurovski i, ne čekajući ni tren, povukao obarač. Car Nikolaj je ustao kao da želi nešto da kaže, držeći sina u naručju, pogledao je Jurovskog. Nakon prvog pucnja podigao je lijevu ruku da zaštiti caricu, a onda je pod kišom metaka pao. Jurovski je, zatim, pucao u Alekseja, a ostali redom na sve, ostavljajući za kraj egzekuciju posluge.
Vojnici su bili uplašeni kada su vidjeli da tijela zatočenika odolijevaju hicima. Činilo se da se meci odbijaju o tijela carice i njenih kćeri. Razlozi toga su otkriveni kasnije, kad su u njihovom donjem rublju našli ušivene dragulje. Čak su i dugmad bila od dijamanata, rubina i safira koje su kneginje, u dogovoru sa svojom majkom, obavile tkaninom i prišile umjesto dugmadi, čim su saznale da će morati da napuste svoju palatu. U Sankt Pererburgu proliveno je mnogo krvi. Kada se dim u podrumu razišao pokupili su mrtva tijela, unakazili ih bajonetima i zakopali u jednom napuštenom rudniku u blizini Jekaterinburga. Prije toga, s njihove odjeće su skinuli skoro devet kilograma dragulja koje su konfiskovali, a odjeća je spaljena. Sudbina tih dragulja ni do danas nije razriješena.
Mjesto na kojem je zakopana carska porodica Romanov prvi put je otkriveno 1979, ali zbog tadašnjih političkih prilika niko nije smio da izvrši eshumaciju… Naredbodavac egzekucije ni do danas nije otkriven, mada većina istraživača smatra da je to bio Lenjin lično…

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=294002&datum=2011-08-22

Pucnji u Rimu



Od kada je izabran za papu, 16. 10. 1978. godine, Jovan Pavle II prvi je papa koji je dolazio iz jedne komunističke zemlje - Poljske. Zbog jasnog stava prema komunizmu, stekao je brojne neprijatelje. Najmoćniji su bili ljudi iz Kremlja, koji su tada kontrolisali Istočnu Evropu. Nema sumnje da su htjeli da ga uklone, ali se nijesu usuđivali da to urade na Trgu Svetog Petra u Rimu, pred masom naroda Na to pitanje nikada nije dat jasan odgovor.
Papa Jovan je bio prvi papa u poslednjih 400 godina koji nije bio Italijan, a Kremlj se pitao da li će moći da se odupre poljskoj težnji ka promjenama. Ako jedna zemlja ode, i ostale će je pratiti, zato se svaki pokušaj oslobađanja od uticaja sovjetskih vlasti oštro kažnjavao. Kada je papina osuda komunizma postala još glasnija, njegov život je bio u opasnosti. Da bi spasili Poljsku od uticaja pape, komunističke vladajuće strukture oktobra 1981. za premijera Poljske imenuju generala Vojćeha Jeruzelskog, koji je bio tvrdokorni komunista. Drugog juna 1979. Jovan Pavle II prvi put dolazi u posjetu Poljskoj kao papa. Zabrinuti čelnici Kremlja znaju da je ovo tek početak. Papa razgovara sa Lehom Valensom, vođom antikomunističke sindikalne federacije „Solidarnost". Valensa predstavlja očiglednu prijetnju, što Jeruzelski i Moskva dobro znaju. Pokušavaju sve da ugase „Solidarnost", uključijući i vanredno stanje, ali uzalud. Pokret nastavlja da se širi. Zatim, 15. 1. 1981. papa prima Valensu u Vatikanu. Nešto mora da se preduzme, ali šta? I kako? Još važnije je da ništa ne ukazuje na Moskvu.
Godine 1958, kada je Karol Vojtila, budući papa, postao krakovski biskup, u malom turskom selu, udaljenom 500 kilometra od Ankare, rođen je dječak po imenu Muhamed Ali Agdža. On i Vojtila će 23 godine kasnije imati sastanak sa sudbinom. Agdža veći dio djetinjstva i rane mladosti provodi kao sitni kriminalac, švercujući robu od Turske do Bugarske. Potom odlazi na obuku za teroriste u Siriji koju je vodila Palestinska oslobodilačka organizacija, mada je PLO to kasnije negirao. Ipak, istina je da je bio povezan sa ekstremnom desničarskom grupom turskih nacionalista „Sivi vukovi". Nakon neuspjelog vojnog udara u Turskoj, koji je predvodio general Kenan Evren, Agdža se krije u Bugarskoj, gdje je dospio nakon bjekstva iz zatvora u Istanbulu, u kojem je bio zbog optužbe da je ubio Abdija Ipekčija, urednika ljevičarskih turskih novina u junu 1979. godine. Taj zadatak su mu dali „Sivi vukovi". Istim novinama šalje pismo u kojima napada papu Jovana Pavla, koji tog dana treba da stigne u prvu posjetu Turskoj. Tvrdi da je papa rob SSSR-a i SAD i prijeti da će ga ubiti. U jesen 1980. Agdža se nesmetano kreće Mediteranom i s lakoćom mijenja pasoše i identitet. I dalje razmišlja o tome da ubije papu. Agdža zna da papa nekoliko puta godišnje izlazi na Trg Sv. Petra u Rimu, i da se, nakon blagosiljanja okupljene mase s balkona, vozi po trgu otvorenim vozilom. Deseti maj 1981. Rim, Mehmed Ali Agdža je u Rimu. Stigao je iz Milana i iznajmio sobu u pansionu udaljenom 15 minuta od Vatikana i Trga Sv. Petra. To je Agdžina četvrta posjeta Italiji u roku od dvije godine. I sledećih nekoliko dana će obilaziti trg. Provjeravaće sve ulaze i izlaze.
Trinaesti maj, Trg Svetog Petra u Rimu, 15 časova. Agdža stiže na trg koji prima više od 300.000 ljudi. Papa voli da hoda u masi, da priča sa posjetiocima iz cijelog svijeta koji su došli da ga vide. Agdža zna da će papa sa masom biti u kasno popodne. U 17 sati i 5 minuta, Jovan Pavle ulazi na trg u otvorenom automobilu. Prolazi kroz masu, ali niko ne obraća pažnju na crnomanjastog mladića koji se, u 17 sati i 15 minuta, gura kroz masu i prilazi na tri metra od papinog vozila. Dok su oči svih prisutnih uprte u papu, crnomanjasti čovjek vadi pištolj iz džepa. U 17.17 ispaljuje četiri metka jedan za drugim. Papa pada u naručje jednog od svojih pomoćnika, pogođen u abdomen, desnu ruku i kažiprst lijeve šake. Dvije američke turistkinje koje su stajale u blizini takođe su pogođene istim mecima. Agdža se probija kroz zbunjenu i uspaničenu masu do ivice trga i baca pištolj pod jedan kamion, ali ga hvataju. U međuvremenu, papu odvoze u Vatikan, a zatim bolničkim kolima u bolnicu. Operišu ga pet sati, ali svijesti dolazi tek narednog dana. Nakon oporavka, vraća se u Vatikan početkom juna.
Agdžu izvode pred sud i osuđuju na doživotnu robiju, a on insistira na tome da je atentat na papu organizovao sam. Ne vjeruju mu, smatrajući da je SSSR bio umiješan u atentat. Kasnije, Agdža mijenja iskaz, tvrdeći da ga je angažovala bugarska tajna policija, koja je ponudila „Sivim vukovima" veliku svotu novca, a djelovali su za račun KGB-a. Tvrdio je da se, po dolasku u Rim, tri dana prije atentata sreo sa trojicom saradnika - Turčinom i dvojicom Bugara. Međutim, oni su oslobođeni zbog nedostatka dokaza.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=294144&datum=2011-08-23

KGB nije umiješan




Godine 1991. sovjetski lider Mihail Gorbačov, koji se sastao sa papom, 1. decembra 1989. u Vatikanu, porekao je da je KGB imao ikakve veze sa atentatom... Predsjednik Italije Azelio Ćampi, uz punu podršku pape, 13. juna 2000. pomilovao je Ali Agdžu... Prije toga, papa mu je oprostio, posjetivši ga u zatvoru. Ali u Istanbulu ga zatvaraju zbog ubistva urednika Abdija Ipekčija...

Borac za crnačka prava

Sin sveštenika, Martin Luter King Junior rođen je u Atalanti (Džordžija) 15. januara 1929. godine. U 24. i sam postaje sveštenik u baptističkoj crkvi u Montgomeriju, u Alabami. Dvije godine kasnije, Montgomeri će postati poznat u svijetu kada je 1. decembra 1955. Roza Parks, crnkinja, odbila da ustupi svoje mjesto u autobusu bijelom putniku. Po tadašnjim zakonima Džima Kroua je uhapšena, optužena i kažnjena sa 10 dolara, plus četiri za sudske troškove. Ovo je izazvalo bijes u cijeloj crnačkoj zajednici.
U Montgomeriju, King, borac za crnačka prava, odlučuje da stane na put maltretiranju crnaca. Incident sa Rozom Parks bio je poslednji u nizu poniženja. Organizuje bojkot autobuskog saobraćaja u Montgomeriju. Sedam dana kasnije, King se provozao autobusom sjedeći naprijed. Na sjedištu koja su bila rezervisana samo za bijelce. Postao je nacionalna ličnost. Zalažući se za metode nenasilja, predvodi sve brojniji crnački pokret za građanska prava. Pod okriljem Konferencije hrišćanskog rukovodstva Juga, poznatiji kao SCLC. Dok Kingov ugled sve više raste, jedan čovjek služi kaznu u zatvoru Levenvort, u Kanzasu. Džejms Erl Rej, kriminalac povratnik, veći dio života proveo je u zatvoru otkako je otpušten iz vojske u decembru 1948. godine zbog „nepodesnosti i neprilagođenosti za vojnu službu". Rejov život se potpuno razlikovao od Kingovog, ali njih dvojeca će se sresti u dramatičnim okolnostima.
Ubijeđen da su u pokret za građanska prava infiltrirani komunisti direktor FBI, J. Edgar Huver, 1961. naređuje prisluškivanje Kinga i praćenje. Prismotra će trajati narednih šest godina. Ali ništa ne može da spriječi Kingov uticaj na američko društvo. U Vašingtonu, 28. avgusta 1963, predvodi marš tražeći radna mjesta i slobodu za crnce. Predsjednik SAD, Džon Kenedi je bio uzdržan, a marš je protekao bez incidenata. Rođen je crnački lider. Na stepenicama Linkolnovog memorijala održao je govor pred 250.000 ljudi, koji je naelektrisao naciju. Kenedi, koji je kasnije biti ubijen, odaje mu priznanje, ali Huver u Kingovom uspjehu vidi prijetnju i želi da ga diskredituje.
Bijela kuća, Vašington, 2. jul 1964. godine. King i novi predsjednik SAD, Lindon B. Džonson potpisuju Akt o građanskim pravima. Rasna sagregacija je zabranjen u cijeloj Americi. U južnom dijelu SAD to smatraju izdajom, i ozlojađeni su zbog emancipacije američkih crnaca, kao što su njihovi preci bili ozlojađeni zbog ukidanja ropstva prije samo sto godina. Za to krive najviše jednog čovjeka. Martina Lutera Kinga.

Nobelova nagrada za mir

King nailazi na neprijateljstvo i nasilje na svakom koraku. Kako tenzije rastu, njegov život je u stalnoj opasnosti. Ali, priznanja dolaze iz inostranstva, kao i podrške. Već 10. decembra 1964. godine dobija Nobelovu nagradu za mir. Međutim, 23. aprila 1967. osuđenik Džejms Erl Rej bježi iz zatvora u Džeferson Sitiju. Prvo putuje u Čikago, a zatim u Montreal (Kanada). Nakon par mjeseci se vraća u Ameriku, u Memfis. Predstavljajući se kao Džon Vilard, odsijeda u pansionu Saut Mejn stritu. Preko puta je hotel „Loren" u kom je odsjeo Martin Luter King, četvrti april je 1968. godine, predveče. King stoji sam na balkonu svoje sobe, dok se njegovi prijatelji okupljaju unutra. Ne sluti da ga, kroz nišan, posmatra čovjek koji želi da ga ubije. Odjekuju pucnji. King pada. Odvode ga u bolnicu Sv. Džozef, 15 minuta nakon pucnjave. Tim ljekara uzalud pokušava da spase Kinga, ali uzalud. Teško je ranjen i umire četrdesetak minuta kasnije.
Policija je blokirala hotel "Loren" i okolinu. Očigledno je da je King pogođen iz pansiona preko puta hotela. Jedna žena je prijavila da je vidjela nekog čovjeka kako bježi iz pansiona, nešto posle 18 časova. Bacio je veliki paket u obližnji prolaz, uskočio u bijeli "mustang" i odjurio. U paketu su nađene neke beznačajne stvari, dvije limenke piva, dvogled, municija, mali radio i puška "remington" 760 sa teleskopskim nišanom. Pronalaze da je pušku u Alabami, šest dana ranije, kupio čovjek koji se predstavio kao Harvi Loumejer. Otisci prstiju s puške pripadaju 40-godišnjem odbjeglom zatvoreniku Džejmsu Erl Reju. Kad je objavljena vijest o Kingovom ubistvu, izbijaju nemiri širom Amerike. Uveden je policijski čas da bi se izbjegli još gori nemiri, paljevine i pljačka.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=294324&datum=2011-08-24

Povlačenje priznanja




Policija raspisuje i nagradu od 100.000 dolara za hvatanje Kingovog ubice. Za to vrijeme Rej odlazi u Atalantu, ostavlja kola i odlazi za Toronto u Kanadi. U međuvremenu, Kingovo tijelo odvoze za Atalantu, gdje ga i sahranjuju 9. aprila 1968. godine. U mnogim govorima je izražavao sumnju da će biti ubijen, ali da se ne boji smrti.
London, 7. maj 1968. godine. Ubica Rej stiže iz Toronta. Istog dana leti za Lisabon. Nakon deset dana se vraća u London. Dok se ukrcava u avion za Belgiju, službenik ga prepoznaje. Uhapšen je i optužen za posjedovanje lažnog pasoša i oružja bez dozvole. Nakon dugog pravnog postupka, izručen je SAD. Priznaje ubistvo. Osuđen je na 99 godina zatvora, ali, tri dana kasnije povlači svoje priznanje. Tvrdi da je nevin i traži novo suđenje. Više ga niko nije slušao. Umro je u zatvoru Braši, Tenesi, 23.aprila 1998, u 70 godini. I dalje je tvrdio da je nevin. Sumnja se da je bio u sprezi sa moćnicima u samom vrhu vlade SAD i FBI. Dosijei Komiteta o atentatu su zapečaćeni do 2029. godine.

Ubistvo Roberta Kenedija

Tokom svoje političke karijere Robert Kenedi (1925-1968) stekao je mnoge pristalice, ali i neprijatelje. Među ovim drugim su bili mafijaši i reketaši koje je proganjao kao državni tužilac nekoliko godina ranije, dok je njegov brat Džon F. Kenedi bio predsjednik SAD. Preziru ga i desničarski ekstremisti s juga zbog podrške Martinu Luteru Kingu, borcu za ljudska prava crnaca.
Odlučan u namjeri da postane američki predsjednik, već je uveliko vodio izbornu kampanju. Iako se pokazao kao vrlo sposoban član administracije svoga brata, Robert želi da ostavi sopstveni trag u istoriji. Za to vrijeme, jedan 13-godišnji dječak odrasta na drugom kraju SAD, u Pasadeni, u Kaliforniji. Njegovo ime je Sirhan Sihan. Jednog dana njihovi putevi će se ukrstiti.
Komitet Senata naročito želi jednog čovjeka - Džimija Hofu, zloglasnog vođu sindikata kamiondžija, koga optužuju za pronevjeru skoro 10 miliona sindikalnog novca. Robert vjeruje da je Hofa povezan i sa organizovanim kriminalom, naročito nakon što je osnovao lažne lokalne sindikate na čijem čelu su bili poznati članovi mafije. Hofa je oslobođen optužbi, ali se zakleo da će se jednog dana osvetiti svom progonitelju Robertu, koji osniva specijalnu jedinicu unutar Ministarstva pravde čiji je jedini zadatak bio da progoni Hofu.
Do maja 1962. jedinica je sakupila dovoljno dokaza protiv Hofe da bi ga optužila da je nezakonito primio milion dolara preko transportne firme koju je otvorio na ime svoje supruge. Hofa je toliko bijesan da svojim saradnicima otvoreno govori o Robertovom ubistvu. Iako je čuo za ove prijetnje, Robert ne odustaje. Bio je još odlučniji da ga smjesti iza rešetaka. U martu 1967. Hofa će biti izveden pred sud i osuđen na 13 godina zbog podmićivanja porotnika. Iako su na istoj strani, šef FBI Edgar Huver kao da želi da osujeti Kenedijevu borbu protiv organizovanog kriminala. Ne želi da prizna da je mafija problem.

Prijetnje Lindona Džonsona

Dalas, Teksas, 22. novembar 1963, predsjednik Džon F. Kenedi, njegov brat, je ubijen. Robert je skrhan zbog gubitka brata. Skoro je izgubio volju za život, ali novi predsjednik Lindon Džonson insistira da Robert ostane državni tužilac. Njegova odluka zgražava mafiju. Bili su uvjereni da će se povući i ostaviti ih na miru. Ni Džimiju Hofi nije svejedno. Ali Kenedi će ostati na tom mjestu samo još devet mjeseci, do potpisivanja Zakona o ljudskim pravima u julu 1964. godine. Sledeće godine objavljuje da se povlači da bi se kandidovao za senatora države Njujork. Ubjedljivo pobjeđuje. Kao senator kritikuje američko miješanje u Vijetnamu i traži povlačenje vojske. Pridružuje mu se i Martin Luter King. Lukavi Edgar Huver obavještava Džonsona da Kenedi koristi Kinga za potpirivanje nemira. Predsjednik poziva Roberta na sastanak. Kaže mu da će za šest mjeseci biti uništen, kao i svi ostali koji misle kao on. Kenedi ne obraća pažnju na Džonsonove prijetnje.
Pošto je 16. marta 1968. objavio da se neće kandidovati za predsjednika, Robert objavljuje svoju kandidaturu. Ovo uznemiruje Džonovu udovicu Žaklinu, koja se boji da će i on biti meta atentatora. Mjesec dana kasnije, ubijen je Martin Luter King. Kenedi je u šoku. Zna da je i on meta ekstremista s juga, ali ne odustaje od namjere da postane predsjednik. Smatra da treba pomoći Izraelu, čime zaprepašćuje arapski svijet. Jedan mladi palestinski imigrant je naročito ogorčen. Odlučuje da nešto preduzme.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=294475&datum=2011-08-25

Smrtonosni hici




U svom dnevniku piše: "Robert F. Kenedi mora biti ubijen prije 5. juna 1968. godine". Ime mu je Sirhan Sirhan i rođen je u Jerusalimu.
Sirhan počinje da prati Kenedijevo kretanje tokom kampanje, a posebnu pažnju pridaje njegovoj posjeti Los Anđelesu. Peti je jun 1968. hotel "Ambasador", Los Anđeles, nekoliko minuta posle ponoći. Pošto je saznao da je pobijedio na primarnim izborima u dvije države, Robert Kenedi u hotelskoj sali drži pobjednički govor. Kad je savršeno odlazi sa bine hodnikom koji služi kao ostava. U hodniku je osoblje hotela koje želi da mu čestita.
Među njima je i Sirhan. Naoružan je "ajver džonson" revolverom kalibra 22, sa osam metaka. Probija se kroz masu. Petnaest minuta je iza ponoći. Kenedi je na sredini hodnika. U trenutku kad je htio da se rukuje sa još jednim radnikom Sirhan izvlači pištolj i puca. Robert je pogođen tri puta i pada na pod. Sirhan nastavlja da puca i pogađa još petoro ljudi. Sve vrijeme govori: "Mogu da objasnim, pustite me da objasnim! Uradio sam to za svoju zemlju. Volim svoju zemlju!"
Džon Kenedi nepomično leži ljudi mu pritrčavaju u pomoć. Drugi hvataju Sirhana. Policija ga izvodi iz hotela. Kenedija vode u bolnicu. Teško je ranjen. Uprkos naporima ljekara, podlegao je ranama. Potom je u pratnji porodice njegovo tijelo odnijeto u Njujork.
Sirhan Sirhan je osuđen na smrt, a tri godine kasnije, kazna je preinačena u doživotnu robiju kada je Vrhovni sud Kalifornije ukinuo smrtnu kaznu. Nalazi se u zatvoru Korkoran u Kaliforniji. Već 13 puta mu je odbijena molba za uslovni otpust. Međutim, neki smatraju da je bio još jedan atentator, jer je prvi metak pogodio Roberta iza uva, a Sirhan je bio s njim licem u lice. Policija Los Anđelesa je napravila samo kratak izvještaj, a američki Komitet za atentate nikada nije istraživao smrt Roberta Kenedija. Čudno, zar ne...

Od šefa osoblja do premijerke

Kada je Indira Gandi rođena, 19. novembra 1917. godine, Indija se duže od jednog vijeka nalazila pod britanskom vlašću. Kćerka Džavaharlala Nehrua, udaje se 1942. godine za aktivistu Kongresne partije Ferozu Gandija, čiji je vođa bio njen otac. Britanska Indija se 1947. godine dijeli na dvije nezavisne države, muslimanski Pakistan i hinduističku Indiju, a njen prvi premijer postaje Indirin otac. Tokom 17 godina njegove vlasti, Indira mu je bila šef osoblja, menadžer kampanje i nezvanična prva dama.
Nehru umire 24. maja 1964. godine, a njegov naslednik na mjestu premijera Lai Bahadur Šastri podstiče Indiru da uđe u parlament. Izabrana je u izbornoj jedinici svoga oca i Šastri je odmah imenuje za ministarku za informacije. Kada, 18 mjeseci kasnije, Šastri umire, Indira pobjeđuje kandidata desnice Moraria i postaje premijer...
Započinje "zelenu revoluciju", uvodi novine u poljoprivredi i okončava hroničnu nestašicu hrane u Indiji. U inostranstvu je vide kao snažnog i odlučnog vođu koji je od Indije stvorio mnogo neprijatelja, povećavaju moć centralne vlasti i gazeći prava pojedinačnih država. Do 1969. godine njena arogancija je uvrijedila mnoge u Kongresnoj partiji i ona se dijeli.
Nakon izbora u junu 1975. godine Vrhovni sud proglašava Indiru krivom za izbornu prevaru i naređuje joj da se povuče. Odluka izaziva štrajkove i nemire kako pristalica tako i protivnika premijerke. Njen dugogodišnji saveznik, predsjednik Fahrudin Ali Ahmed, proglašava vanredno stanje i Indira narednih 19 mjeseci vlada dekretom.

Kobni siki iz obezbjeđenja

Ovakva autokratija šteti njenom ugledu i 1977. raspisuje nove izbore da bi vratila demokratiju u zemlju. Na njima Kongresmnu partiju pobjeđuje koalicija na čelu sa Džanata partijom Moraria Desana. Indira gubi svoj položaj. Nova vlada je hapsii sudi joj za prevaru i korupciju. Ubrzo se koalicija raspada i, na narednim izborima, Indira vraća svoje krilo Kongresne partije na vlast ogromnom većinom. Vraća se u premijersku rezidenciju u Safdardžung Roud 1.
To je dobro čuvani bungalov, sa velikom baštom, u jednoj od najluksuzinijih ulica, sa drvoredom, u Nju Delhiju. Pored je drugi bungalov, u Akbar Roudi 1, koji je premijerska kancelarija. Između njih je nizak zid i rampa sa stražarskim mjestom. Indira, takođe, vraća u službi i većinu svog ranijeg obezbjeđenja. Među njima je i Sika, uključujući i Beanta Singa koji je radio za nju devet godina, i putovao nekoliko puta s Indirom u inostranstvo kao dio tima iz obezbjeđenja.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=294626&datum=2011-08-26

Operacija "Plava zvijezda"




Nakon trijumfalnog povratka na položaj, Indira Gandi nastavlja sa centralizacijom i personalizovanom vladavinom koja ju je već jednom dovela do kraha.
Na početku drugog mandata, 1981. godine, Indira se suočava sa neočekivanim zahtjevom za nezavisnošću jedne od mnogih manjina u Indiji. Sikski ekstremisti, dio većinske vjerske grupe u Pandžapu, počnju kampanju za nezavisnu teokratsku državu. Predvodi ih Džarnail Sing Bindranvale. Indira odbacuje ovu ideju. Bindranvale je uhapšen zbog terorizma, ali je ubrzo pušten zbog nedostatka dokaza, ali pojačava kampanju za nezavisnu siksku državu.
Po Indirinom nalogu, Indijska vojska pokreće operaciju „Plava zvijezda" kako bi istjerala Bindranvalea i njegove pristalice iz hrama. Tokom borbi je poginulo više od 700 nedužnih hodočasnika, kao i Bindranvale i njegovi istomišljenici. Zlatni hram, jedno od najsvetijih vjerskih mjesta Sika, teško je oštećen, što je izazvalo njihov gnijev. Indijske bezbjedonosne snage sada žele sa sklone sve Sike iz Indirinog obezbjeđenja. Ali neki, kao i Beant Sing, traže da ostanu. Indira pristaje, ne znajući da se Beant sastajao sa sikskim ekstrenistma, što su joj predočavali iz Obavještajne službe. Međutim, Indira je bila imuna na njihove zahtjeve da sve Sike iz obezbjeđenja otpusti.
Indira se, 31. oktobra 1984. godine, sprema za sastanak. Ne oblači pancir. Razgovaraće sa britanskim piscem, glumcem i komičarem Piterom Justinovim, koji pravi dokumentarni film. Na rampi između rezidencije i premijerske kancelarje Beant i drugi Sik, Satvan Sing su na dužnosti. Indira, sa pomoćnicima, kreće preko bašte u 9, 18. sati.
Trenutak kasnije, dok prolazi pored njega, Beant Sing puca u nju tri puta. Dok Indira pada, Satvan prazni u nju cio šaržer iz automata. Nijedan nije pokušao da pobjegne. Ostali čuvari su ih uhapsili. U stražarskoj kućici je ubijen Beant Sing, a Satvan Sing je teško ranjen. Počeo je progon Sika, a za premijera je izabran Indirin najstariji sin, Radživ. I on će ubrzo biti meta atentatora...

Očevim stopama

Admiral lord Luis Mauntbaten od Burme imao je vodeću ulogu u važnim događajima 20. vijeka. Međutim, uzroci njegovog ubistva sežu mnogo vjekova ranije, kada je Irska postala prva engleska kolonija.
Luis je rođen 1900. godine kao princ Luis od Batenberga. Pošto je njegov otac, inače vladar male njemačke pokrajine, postao viši admiral Kraljevske mornarice i starješina Kraljevske mornarice, bio je primoran da se povuče zbog svog njemačkog porijekla ubrzo nakon početka Prvog svjetskog rata. Mijenja i svoje prezime u Mauntbaten. Diki, kako su malog Luisa zvali, kreće očevim stopama i upisuje se na mornarički koledž Dartmut, a potom postaje podoficir na bojnom brodu „Lajon".
Ubrzo, 1917. godine, postaje potporučnik i drugi u lancu komande protivpodmorničkog patrolnog broda P-31. U periodu od 1920-1930 istakao se kao sposoban i ambiciozan vojnik. Specijalizovao se za vezu i postaje vezista Mediteranske flote. Svoje prvo komandno mjsto dobija 1930. na razaraču „Dering". Zatim, 1939.godine postaje komandant broda „Keli" i kapetan 5. flote razarača. Nakon potapanja broda, Vinston Čerčil ga postavlja za komandanta združenih operacija sa činom viceadmirala, a u avgustu 1943. imenovan je za vrhovnog komandanta u sjeveroisočnoj Aziji sa činom admirala.

Prvi pomorski lord

Nevoljno se odričući pomorske karijere, 1947. godine odlazi u Indiju da bi postao vicekralj. Nakon razdvajanja Indije i Pakistna, ostaje na istom položaju da bi obuzdao vjerske tenzije, između muslimanskog Pakistana i hinduističke Indije. U Britaniju se vraća, 1948. godine. Ubrzo, 8. aprila 1955. godine postaje prvi pomorski lord. Nakon toga i komandant štaba odbrane. Sa tog mjsta se povlači 1965. godine. Po smrti svoje supruge Edvine Mauntbaten se bavi dobrotvornim radom izbjegavajući direktnu umiješanost u politiku.
Dakle, nije bio umiješan kad su problemi u Irskoj, koji su godinama tinjali, iznenada eksplodirali 1968. godine. Protestanska većina je vladala rimokatoličkom većinom, već dugi niz godina. Pokušaj da se ostvari nezavisnost parlamentarnim sredstvima tokom 19. vijeka su bili blizu ostvarenja, ali su uvijek sprečavani.Konačno, avgusta 1968.godine u Koul Ajlendu, Alster dominacija protestanata je prvi put dovedena u pitanje maršem za ljudska prava protiv diskriminacije rimokatolika.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=294792&datum=2011-08-27

Britanske trupe u Belfastu




Na ljeto 1969. počinju pobune protiv protestanskih marševa koji slave istorijske pobjede nad katolicima. Britanske trupe se raspoređuju u Londonderiju, a sledećeg dana i u Belfatu, da bi održale mir. IRA ne miruje, postavlja bombu u kasarnu Padobranskog puka u Alderšotu. Ubijeno je sedmoro ljudi...
Uskoro se nasilje prenijelo i na tlo same Britanije. Tokom 1973. počinju eksplozije automobila bombi. I u narednih nekoliko godina London i drugi britanski gradovi su bili izloženi prijetnjama ili eksplozijama bombi. I jedni i drugi su tražili način da pokažu da su odlučni. IRA dolazi do zaključka da nema boljeg načina od ubistva ličnosti na visokom položaju. Aktivni političar je najbolja meta.
Ejrija Niva, 1979 godine, državnog sekretara iz sjenke konzervativaca Sjeverne Irske, ubija INL-a na parkingu Donjeg doma parlamenta. U maju Margaret Tačer postaje premijerka. Sada IRA mora da zasijeni svog rivala i izvrši pritisak na novu konzervativnu vladu.
Otkako se povukao, Mauntbaten, odmor provodi u zamku Klesibon, koji je naslijedio od Edvine. Kao član britanske kraljevske porodice i bivši član establišmenta dobio je pratnju irske policije, Garde. S obzirom da je star i da se opasnost smanjila, tražio je da se ublaže mjere obezbjeđenja. U blizini Klesibona sada su samo dvojica policajaca u obezbjeđenju koja su ga pratila na svim putovanjima.
Avgusta 1979. godine, kao i obično, Mauntbaten i dio njegove porodice odsijedaju u zamku Klesibon. Stanovnici obližnjg sela Mulahmora su znali da se odmoru bliži kraj. Znali su i da je jedna od omiljenih porodičnih razonoda plovidba ribarskim brodićem „sjenka 5", kao i pecanje ili postavljanje zamki za jastoge.

Sumnjivi automobil

Mauntbaten i njegov zet lord Džon Brejborn 26. avgusta su isplovili da bi postavili zamke blizu rta Mulahmor. Te noći se jedan ili više pripadnika IRA-e ušunjao u luku, i prišao desnom kraju lukobrana gdje je bila usidrena „Sjenka". Postavili su štapin gelignita koji može daljinski da se aktivira. Oko osam sati ujutru, blizu irske granice, Garda je na kontrolnom punktu zaustavila automobil sa dvojicom ljudi. Vozač nije znao registarski broj, pa su zadržani zbog sumnje da voze ukradena kola.
Jedanaest sati ujutru, Mauntbaten odlučuje da povede društvo kako bi pokupili zamke koje je postavio prethonog dana. Lord Mauntbaten, njegova starija kćerka Pamela, njen suprug lord Džon Brejborn, njegova majka ledi Dorin i četrnaestogodišnji blizanci Brejbornovih Timoti i Nikolas, ulaze u automobil i kreću. Dvojica gardista ih prate u drugom automobilu. Brod je za plovidbu pripremio 15.ogodišnji Pol Maksvel. Kad su se ukrcali, Maunbaten preuzima kormilo isplovljava ka zalivu...
Skupljaju postavljene zamke. Odjednom eksplozija rznosi brod. Obližnji brodovi jure u pomoć. Lord, ledi Brejborn i njihov sin Nikolas su izvučeni iz vode. Živi su, ali ozbiljno povrijeđeni. Starija ledi Brejborn, njen unuk Tiomoti, mladi Pol Maksvel i lord Mauntbaten su mrtvi.
Za to vrijeme, u policijskoj stanici blizu graničnog punkta jedan od uhapšenih je identifikovan kao Tomas Mek Mehon, poznati pripadnik Provizorne IRA-e. Policija detaljno pretražuje njegova kola. Dok se vijest o ubistvu Mauntbatena šire Britanijom i svijetom, blizu Vorenpointa, Sjeverna Irska, pored puta eksplodira bomba u trenutku kad prolazi konvoj Padobranskog puka. Šest vojnika, u poslednjem kamionu, gine. Preživjeli blokiraju oblast. Pozivaju pomoć. Helikopterom stiže vod Kraljičinih gorštaka...
Policija otkriva tragove eksploziva u Mehonovim kolima. Dobijaju i informaciju da je Tomas Mek Mehon jedan od vodećih stručnjaka za eksplozive u IRA-i. Mek Mehon i njegov vozač Frensis Mek Girl, su uhapšeni.
Mauntbaten je sahranjen 5. septembra 1979. godine u opatiji Romzi. Njegov ubica Tomas Mek Mahon je osuđen na doživotni zatvor. Frensis Mek Giri je progašen nevinim za ubistvo, ali je osuđen na pet godina zbog saučesništva. Niko nikada nije uhapšen zbog aktiviranja eksploziova.
Tvorac Aparhejda
U Milner parku, u Johanesburgu, 9. aprila 1960. godine, dr Hendrik Vervord (1901- 1966), premijer Južne Afrike, je upucan. Atentator koji je pucao na njega nije bio žrtva aparhejda, već bijelac Dejvid Prat. Iako je bio pogođen u lice i vrat, nijedan metak nije pogodio nerve ili vitalne organe. Sredinom maja dr Vervord se, oporavljen, vraća kući i svojim premijerskim poslovima.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=294927&datum=2011-08-28

Pokušaj ubistva





Atentator, Dejvid Prat, tvrdi da je samo htio da rani Vervorda, ne i da ga ubije. Misli da aparhejd unazađuje Južnu Afriku i za to krivi Vervorda. Proglašen je duševno bolesnim i zatvoren na neodređeno vrijeme.
Dr Vervord koji je isključivo želio da bude doktor, 1925. dolazi u Njemačku. Godinu dana pohađa kurseve na raznim univerzitetima. Potom odlazi na dalje studije u Veliku Britaniju i SAD. Po povratku postaje profesor društvenih nauka na Univerzitetu Stelenboš sa samo 26 godina. Potom je urednik prvih afrikanerskih novina „Transvaler" koje koristi za napade na premijera Južne Afrike, generala Jana Smutsa.
Impresioniran njegovom podrškom i političkim umijećem, Nacionalisti koji su dobili izbore, nude mu jesto senatora za Transval u Gornjem domu. Nacionalisti koji su obećali da će odvojiti bijelce od nebijelaca, sada slobodno mogu da uvedu aparhejd. U to vrijeme ima 12.600.000 nebijelaca, a samo 2.600.000 bijelaca.Otkako su im Britanci ograničili slobodu kretanja tokom 19. vijeka, nebijelci Južne Afrike su smatrani građanima drugog reda. Sada stvari postaju mnogo gore. Vervord je 1950. godine imenovan za ministra za urođenike, čime je postao direktno odgovoran za sprovođenje aparhejda.
Nakon smrti Dž. G. Stridoma, 2. septembra 1958, Vervord postaje predsjednik Nacionalističke partije i premijer Južne Afrike. Ia­ko je izložen kritici međunarodne zajednice, crnce naseljava u posebna geta, kako se ne bi miješali sa bijelcma, navodeći da samo tako mogu da očuvaju svoju tradiciju i kulturu. Masakr nebijelaca u Šarpevilu izaziva oštru kritiku u svijetu. Demonstrira se u čitavom svijetu. Vlada uvodi vanredno stanje i hapsi više od 18.000 ljudi.
Međutim, ima i bijelaca koji žive u siromaštvu. Jedan od njih je Dimitri Gafendas. Rođen je 14. januara 1918. u Mozambiku kao vanbračni sin Grka i crnkinje koju nikada nije upoznao. U Južnoj Africi je klasifikovan kao bijelac, ali ga izbjegavaju jer ima taman ten. Luta po svijetu, ali mu mnoge zemlje uskraćuju boravište. Nepoželjan je i u Južnoj Africi. Tek nakon osam odbijanja, konačno mu je dozvoljen ulazak u Južnu Afriku. Međutim, niko nije primijetio da se nalazi na listi nepoželjnih imigranata u Americi, Engleskoj, Francuskoj, Južnoj Africi...
Iako je zvanično bijelac i govori nekoliko stranih jezika, Gafendas ne može da nađe pristojan posao. Živi od rada na neprikladnim poslovima, ali i od milostinje, ubijeđen da je Vervord kriv za njegovu nesreću. Njegova ozlojađenost je iz dana u dan sve veća. Ta misao će ga držati sve dok je ne sprovede u djelo. Pitanje je bilo: samo kako i gdje.
Nakon referenduma, 31. maja 1961, na kojem su učestvovali samo bijelci, dr Hendrik Vervord proglašava da je Južna Afrika sada republika, a ne zemlja Komonvelta sa kraljicom Elizabetom II kao šefom države. Uvodi nove represalije. Dimitri Gafendas je ogorčen Vervordovom vladavinom. Zaljubljuje se u ženu meleskinju, koja je klasifikovana kao crnkinja. Pošto je on klasifikovan kao bijelac, pravila aparhejda im zabranjuju zajednički život. Traži da ga svrstaju u obojene, ali biva odbijen. Sada je još ubjeđeniji da je uzrok svih njegovih nevolja Vervord, i odlučuje da ga ubije. Zna da je to nemoguće na javnom mjestu, jer je Vervord okružen telohraniteljima.
U to vrijeme, južnoafrička policija slučajno otkriva njegov dosije, kao i da je nepoželjan kao inigrant, ali ga ne dostavlja odgovarajućim službama na vrijeme, smatrajući da nije od prvorazrednog značaja. Tek kasnije će se uvjeriti da su napravili katastrofalnu grešku.
U julu 1966. godine dobija posao kao kurir u parlamentu. Prvog avgusta počinje da radi. Posao mu je da donosi čaj i kafu, dokumenta i pakete članovima parlamenta. Dr Vervord, 6. septembra 1966. godine, ulazi u parlament, oko 14,5 časova i kreće ka svom mjstu. Kurir Gafendas ulazi kroz druga vrata i kreće za njim. Sustiže ga, vadi nož i ubada ga nekoliko puta. Premijer umire na putu ka bolnici. Gafendas je odveden u policijsku stanicu i optužen za ubistvo.
Suđenje je počelo 18. oktobra i trajalo tri dana. Pošto je rekao sudu da mu je crv u stomaku naredio da ubije Vervorda, Gafendas se proglašen neuračunljivim i osuđen je na doživotni zatvor. Nakon 30 godina provedenih u zatvoru u Pretoriji, prebačen je u bolnicu Stekfontejn gdje je u umro 1999. u 81. godini.
Dr Hendrik Vervord sahranjen je 11. septembra 1966. u Pretoriji.
Ako je za utjehu, Dimitri Gafendas je doživio, doduše u zatvoru, pad aparhejda, za koji je mislio da će biti ukinut onog trenutka kad umre premijer Vervord. Prevario se u tome...

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=295057&datum=2011-08-29

Čovjek koji je izbjegao mnoge atentate



Šarl de Gol, predsjednik Francuske, vratio se na posao 23. avgusta 1962. godine, pošto je preživio još jedan atentat, prethodnog dana. Ali, on i njegovo obezbjeđenje znaju da će uskoro neko pokušati da na njega ponovo izvrši atentat. Kako su utvrdili, najviše neprijatelja ima u tajnoj grupi bivših francuskih oficira, zbog toga što je dao nezavisnost bivšoj francuskoj koloniji – Alžiru. Smatrali su ga izdajnikom Francuske.
Bivši francuski oficiri osnivaju tajnu armijsku organizaciju, OAS, na čelu sa generalom Raulom Salanom, sa ciljem da zadrže patronat nad Alžirom, ne prezajući ni od ubistva predsjednika De Gola. Salan, najodlikovaniji čovjek francuske vojske, koji je 1960. bio vojni guverner Pariza. Posle neuspjelih pokušaja vraćanja Alžira pod Francusku upravu, nalazi utočište u Španiji, i zaklinje se da će se jednog dana osvetiti De Golu.
Njegovi saučesnici su osuđeni na smrt, što ga je još više iziritiralo. Međutim, bar jedan atentat je pokušao da izvede čovjek koji je u to vrijeme nije imao nikakve veze sa OAS, ali je podržavao njihovu želju da ubiju De Gola zbog Alžira. To je potpukovnik Žan-Mari Bastjen Tiri, inženjer francuskog vazduhoplovstva.
Pont-sur-Sen, 8. septembra 1961. godine. U 21.35 sati troje kola predvode dva policijska motocikla. Pre­dsjednik De Gol i njegova supruga Ivon putuju iz Pariza u svoju kuću u Kolombe-le-Dez-Eglizu. Iznenada se začula snažna eksplozija, buknuo je plamen ispred De Golovog automobila. Dok vozač pokušava da zadrži kontrolu nad vozilom, uspijeva i velikom brzinom prolazi kroz vatru, dok se druga dva vozila iz pratnje zaustavljaju. Predsjednikov automobil kreće ka vazduhoplovnoj bazi u Romiliju. De Gol je preživio još jedan atentat. Bomba je bila postavljena ispod gomile pijeska pored puta. Policija vrši uviđaj. Za to vrijeme, jedan od napadača, Marsial de Viljemandi, krije se u kafeu u obližnjem selu Pont-sur-Sen.
Policija ga hapsi i on sve priznaje. Cijelu operaciju isplanirao je Bastjen Tiri. Ču­viš da atentat nije us­pio, još je odlučniji da ukloni De Gola. Tokom godina OAS je pokušala da ubije Šarla De Gola mnogo puta. Bio je meta snajperista na mitinzima, pravljene su mu zasjede duž ruta kojima je putvao. Ipak, svaki pokušaj je propadao. Ipak, jedan čovjek, Žan-Mario Bastjen Tiri, odlučan je da uspije tamo gdje mnogi nijesu. Uvjeren je da je moguće ubiti De Gola ako se napad dobro isplanira. Nakon što je De Gol dao Alžiru nezavisnost, Tiri se pridružuje OAS-u. Pariz, 22. avgusta 1962. godine. Oko 20.10 sati predsjednik De Gol, sa svojom suprugom i zetom, poručnikom Alanom de Boisom, prolazi kroz predgrađe Pariza. U njihovoj pratnji su automobili i dva motocikla. Dok prolaze pored benzinske pumpše, na Aveniji oslobođenja, niko ne obraća pažnju na kombi koji je parkiran pored puta. Iznenada, zadnja vrata kombija se naglo otvaraju i počinje mitraljeska paljba. Shvativši da je ovo još jedan atentat na Šarla de Gola, vozač Fransis Maru ubrzava. Prednja guma eksplodira i dok kola, „citroen-ajkula" proklizavaju Maru očajnički pokušava da zadrži kontrolu nad vozilom. Tada se pojavljuje drugi automobil i prilazi iza predsjednikovog vozila, sasipajući kola kišom metaka. Zadnje staklo se raspada u paramparčad. Tek tada, jedan od automobila iz pratnje, presijeca put napadačima. Dok jure 120 km na čas, automobili se skoro dodiruju. Za to vrijeme, iako se kola u kojima je De Gol još uvijek opasno zanose, Maru uspijeva da ih održi na putu.
Šarl de Gol je preživio još jedan, ali veoma opasan napad, ali je ovaj bio daleko najopasniji do tada. Predsjednikov automobil je izrešetan mecima, a jedan je promašio De Gola koji sekund, nakon što se sagnuo. Kao i obično, prezrivo je govorio o nesuđenim ubicama. Potom počinje potjera za atentatorima. Biće to najveća potjera u francuskoj istoriji. Do 5. septembra uhapšeno je osam zavjerenika. Bastjen Tiri je uhapšen dvanaest dana kasnije u svojoj vili u Burg-le-Renu, nedaleko od Pariza. Iako nije imao veze sa poslednjim atentatom na De Gola uhapšen je i general Raul Salan. Izveden je na sud i osuđen na doživotnu robiju, zbog učešća u alžirskom ustanku u aprilu prethodne godine. Policija je uhapsila i pukovnika Antoana Argua, još jednog od De Golovih neprijatelja. Ali, uspijeva da pobjegne u Minhen, u Njemačku. Kasnije će biti osuđen na doživotnu robiju. Bastjen Tiri na smrt, 4. marta 1963. godine. Nedjelju dana kasnije, biće strijeljan.
Uslijediće još pokušaja atentata na Šarla de Gola, ali zbog neefikasnosti napadača, ili dobrog obezbjeđenja, ali i sreće, ostaće nerealizovani. Vjeruje se da je preživio 30 atentata. Umro je prirodnom smrću 9. novembra 1970. godine.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=295153&datum=2011-08-30

(Kraj)


 
jankojankovic
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de





Datum registracije: 01 Maj 2012
Poruke: 18

blank.gif
PorukaPostavljena: Pet Sep 07, 2012 12:20 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Zanimljiva tema, ali ovde nedostaje atentat koji ne da je uzburkao svet, nego je promenio svet.
 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Istorija sveta ~ -> Veselin Lazarević: ATENTATI KOJI SU UZBURKALI SVIJET Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana 1 od 1

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2018. godine - Venčanja, svadbe - Proslave - TipoTravel - Kuda večeras -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon