Izmedju stvarnosti i maste ~~Mitoloska bica~~

Yasmin · Prijatelj foruma

Vilenjaci (Elves, Elf)

Vilenjaci su poznati po svojoj poeziji, igrama, pesmama, znanju i magiji. Oni vole jednostavne i prirodne strvari. Kada dodje do rata, vilenjaci pokazuju i opasniju stranu svoje umetničke duše, prikazujući veliku veštinu u taktici, mačevanju a posebno u gadjanju lukom i strelom.

Ličnost: Vilenjaci žive dugo i umeju da se uzdignu iznad svakodnevnice, imajući uvek u vidu važne stvari i budućnost. Pa ipak, kada prate neki cilj, bilo da je to avantura ili neko znanje, umeju da se usresrede na postizanje tog cilja. Sporo stiču prijatelje i neprijatelje i još sporije ih zaboravljaju. Nisu plahoviti već promišljeni. Na blage uvrede odgovaraju prezirom a na ozbiljne osvetom.

Fizički opis: Vilenjaci su niski i mršavi, deluju pomalo izduženo u odnosu na ljude i poznati su po svojim šiljatim, izduženim ušima. Najčešće imaju bled ten, crnu kosu i zelene oči. Vole jednostavnu i udobnu odeću, najviše u pastelno plavim i zelenim nijansama i jednostavan ali elegantan nakit. Oni su graciozni i krhki. Mnogi ljudi i pripadnici drugih rasa ih smatraju neverovatno lepim i privlačnim. Žive veoma dugo. Dostižu punoletstvo sa 110 godina a mogu živeti i preko 700 godina.
Vilenjaci ne spavaju već meditiraju u dubokom transu 4 sata dnevno. Dok meditiraju, vilenjaci sanjaju, mada su ti snovi u stvari mentalne vežbe koje ih odmaraju i opuštaju. Vilenjačka meditacija se na Commonu kaže "Trans" i predstavlja 4 sata meditacije.

Odnosi sa drugima: Vilenjaci smatraju da su ljudi nedovoljno prefinjeni, polušani preozbiljni, gnomi trivijalni a patuljcu potpuno dosadni primitivci. Na polu-vilenjake gledaju sa malim sažaljenjem a polu-orcima ne veruju ni malo. Iako oholi, uglavnom su prijatni i prema onima koji ne dostižu vilenjačke standarde (u šta spadaju, u suštini, svi sem vilenjaka).

Alignment: Vilenjaci vole slobodu, raznovrsnost i samoisticanje. Naginju prema blažim oblicima chaos-a (slobodna volja iznad poštovanja zakona i pravila). Kao što vole svoju tako poštuju i tudju slobodu pa su češće dobri nego zli.

Vilenjačke zemlje: Vilenjaci žive u šumskim klanovima koji broje oko 200 duša. Njihova sela su sakrivena u drveću mada se uvek trude da nanesu što manje štete šumi. Žive potpuno u skladu sa prirodom a znanje i magija im omogućuju da to postignu i da ne krče šume. Ne kopaju rude već ih pribavljaju trgovinom, pri čemu izvoze odeću i neke druge proizvode.

Religija: Vrhovni vilenjački bog je Corellon Larethian (Korelon Laretian), Zaštitnik i Čuvar života. Po legendi, prvi vilenjaci su nastali iz krvi boga Corellona, prosutoj u bici sa Grumšom, bogom orka. Corellon je zaštitnik magiskih učenja, umetnosti, plesa i poezije, kao i moćan ratnički bog.

Jezik: Vilenjaci govore jezik koji je tečan, zvučan i suptilan. Vilenjačku literaturu su proslavile pesme i mnogi bardovi uče Elven samo da bi dodali te pesme na svoj repertoar. Vilenjačko pismo se koristi i za Sylvan, jezik kojim govore drijade (šumske ninfe) i neka druga šumska stvorenja.

Imena: Vilenjak na punoletstvu bira svoje ime, koje je unikatno, mada može ponekad podsećati na ime nekog člana porodice kojem se on divi. Oni koji su ga znali u mladosti mogu a ne moraju da nastave da ga zovu njegovim "detinjim imenom". Prezimena su obično mešavina dve vilenjačke reči (Galanodel - Šapatvetra, Amakiir - Draguljcvet), pa ga poneki vilenjaci i prevode na Common kada se predstavljaju drugim rasama.

Avanturisti: Odlaze u avanture da bi videli svet. Život medju ljudima je previše brz za njihov ukus pa često uzimaju poslove koji im omogućuju da slobodnu lutaju i odrede svoju brzinu rada. Vilenjaci vole da demonstriraju svoju veštinu sa mačem, lukom i strelom. Trude se da avanturama pribave velike magične moći.

Herros · Početnik Domaćeg.de

Voleo bih ako bi mogla nesto da napises o Titanima i Minotaurima.

Ovo sto si postavila je odlicno !! Very Happy

Yasmin · Prijatelj foruma

Minotaur

(Grč Minotauros, lat. Minotaurus - čudovište iz knososkog Lavirinta, s ljudskim telom i glavom bika)

Njegova majka je bila Pasifaja, žena kritskog kralja Minosa, a otac sveti beli bik u koga se Pasifaja zaljubila u Minosovom odsustvu. Da bi ga sakrio, Minos je dao da se sagradi Lavirint, koji je podigao slavni atinski graditelj i umetnik Dedal, i tu zatvorio Minotaura. Minos je u Lavirint bacao mladiće i devojke iz Atine, koje je svakih devet godina na Krit morao da šalje atinski kralj Egej jer je na Atenskim igrama ubio Minosovog sina Androgeja. Od tog danka u krvi Atinu je oslobodio Egejev sin Tezej, koji se dobrovoljno javio među žrtvovane mladiće, i uz pomoć Minosove kćeri Arijadne u teškoj borbi ubio Minotaura.

Yasmin · Prijatelj foruma

Minotauri su snažna stvorenja koja sa žestinom čuvaju svoje teritorije i žive u velikim podzemnim lavirintima.
Minotaurova prirodna lukavost i životinjski instinkt mu omogućavaju da sa lakoćom pronadje izlaz iz najkonfuznijih kompleksa tunela a pomoću dobrog njuha (scent) može lako da pronadje žrtvu, što mu daje veliku prednost u lovu, mučenju i uništavanju uljeza.
Minotaur izgleda kao veoma mišićav čovek sa glavom bika i telom prekrivenim gustim krznom. Visok je oko 7 stopa (210 cm). Tamne oči ovih zveri sijaju divljačkim besom.
Minotauri govore jezik džinova (Giant).

Borba
Minotauri vole blisku borbu, gde njihova velika snaga dolazi do izražaja.

Minotaur obično započinje borbu jurišajući na protivnika, spuštajući glavu da bi udario moćnim rogovima. Uz normalne prednosti i opasnosti za ovakvu vrstu napada juriš mu omogućava udarac rogovima.

Iako minotauri nisu preterano inteligentni, oni poseduju prirodnu lukavost i logičke sposobnosti. Ovo ih čini imunim na maze spells, sprečava da se ikada izgube i omogućava da prate neprijatelje. Zbog toga su uvek na oprezu.

Yasmin · Prijatelj foruma

jos jedna mitoloska prica o minotauru...

Lavirint očaja i prevare
Minos, kralj Krita, molio je Posejdona za poklon koji bi mu posle posvetio. Bog, osluškujući zvuke koje su mu donosili talasi, usliši molitvu. Iz bele pene mora izroni čudesni beli bik, najlepši kojeg je svet ikada video.

Minos zaboravi na obećanje dato Posejdonu, i naredi da se, umesto Posejdonovog bika, žrtvuje najlepši bik iz kraljevskog stada. Bog, besan zbog ove ujdurme, učini da Pasifa, Minosova kraljica, zaželi poklonjenog bika.

Ona, gonjena bezumljem strasti, pozva Dedala i naredi da joj napravi drvenu kravu kako bi obmanula bika. Tako i bi: kraljica se uvuče unutra, i zače.

Nemilost

Dete sa glavom bika bejaše po rođenju snažno poput petogodišnjaka. Božanska supstanca od koje je bio sazdan darivala mu je i dušu od vazduha, plemenitu i uzvišenu. Minos, kralj Krićana, beše očajan, i osudi nakazno kopile na doživotno zatočeništvo. Naredio je istom onom Dedalu da uzme koliko hoće ljudi i novaca i sagradi lavirint iz kojeg je nemoguće izaći.

Radovi su trajali deset godina, a Minotaura za to vreme držaše zatočenog u tamnici. Sve što je tražio bilo je da čita: svet misli postade njegov život. Bednika u zatvoru posećivaše samo njegova sestrica Arijadna, jedina srodna duša koju je imao. Brat i sestra su se satima držali za ruke, kroz rešetke, a on joj je pričao beskrajne priče. Konačno, dođe i dan izgnanstva: Minotaura odvedoše, a Minos obeća veliku nagradu onome ko u Lavirint uđe i ubije zver.

Uplašen, Minotaur sede na kamen u centru lavirinta, i stade da doziva svoju sestru:
- Arijadna! Malena, reci zašto sam proklet! Zašto je smrt moj jedini spas?
Sestrina ljubav beše brzo pronašla izlaz iz lavirinta, i oni se opet bejahu sastajali.
Mnogi su junaci dolazili da uzmu obećanu nagradu. Mnogi su se odmah predavali, preplašeni strašnim prizorom, a neke su strast i ludilo terali u borbu sa Pasifinim sinom. Čovek-bik bi ih, sa bolom u srcu, ubijao jednim udarcem ruke, tako da ništa ne osete.

Izdaja

Tezej beše jedan od onih koji su hteli slavu i bikovu glavu. Ono što ga je izdvajalo od ostalih, i ono što će odrediti njegovu sudbinu, bio je zaljubljeni pogled Arijadne.
Noć beše uveliko pala kada Minotaur ču dozivanje svoje sestre, i pođe, onako krvav i umoran, prema mestu gde su se uvek sastajali.
- Jedino svetlo moje! - reče.

Kao i uvek, Arijadna je u ruci nosila spise koje je njen brat uvek želeo.
- Zagrli me - reče pružajući ploče.

On sa ushićenjem obgrli svoju nekoliko puta manju sestru, i u času joj natopi haljinu suzama. Osetljivi njuh ga upozori na nešto što se prikradalo, ali ruke samo čvršće zagrliše jedini objekat njegove ljubavi.
Tezejev mač udari po vratu džina. Besan kao nikada u životu, Minotaur ispusti pakleni urlik i okrenu se prema napadaču. Tezej od straha ispusti mač i pade, očekujući poslednji udarac. U tom momentu između njih stade Arijadna, štiteći svog ljubavnika:

- Čudovište! Nakazo! Ostavi mi ga!
Minotaur zastade, a u grlu mu ostade neka reč. Umesto da je izgovori, okrenu se, uze mač kojim ga je Tezej udario i stavi ga pod svoje grlo. Jedan odlučan i snažan potez, i sve bi gotovo. Ogromno, beživotno telo pade na zemlju uz tup udarac, a oči ostadoše da gledaju u Arijadnu.
- Tele. Kako me gledaš - promrmlja ona, okrećući se Tezeju.

bestad · Početnik Domaćeg.de

Ima li kakve veze sa pravim legendama o jednorozima, ono sto stoji u filmu Hari Poter da oni imaju krv koja omogucava ljudima da zive vecno?

Yasmin · Prijatelj foruma

Pan - bog šuma i pastira (grč. Pan, lat. Pan)

Pan je sin nimfe Driope i boga Hermesa, a već kao beba rodio se s kozjim nogama, rogat i bradat. Njegov izgled toliko je uplašio njegovu majku da ju je obuzeo dotada nezapamćen strah, pa se takav strah još i danas naziva 'panični strah'. Naime, nimfa Driopa, majka Panova, jednostavno je pobjegla 'glavom bez obzira' i ostavila malog Pana samog. No, otac Hermes ostao je 'hladne glave' i prihvatio sina takvog kakav je, te ga poveo sa sobom na Olimp. Na Olimpu bogovi su se toliko smijali i rugali Panovu izgledu da je nesretnik jednostavno pobjegao iz obilja i sigurnosti Olimpa u mračne i opasne arkadijske šume. Pan je skriven od svih odrastao u tim šumama čuvajući stada, svirajući na fruli i povremeno boraveći u društvu satira i nimfi. Pan je volio biti u društvu boga vina Dionisa i uživao u njegovim veselicama. Drugi bog čije je Pan društvo obožavao bio je bog Apolon kojeg je Pan podučio tajnama proricanja iako je znao da će kasnije Apolon utemeljiti proročište u Delfima koje će biti suparničko njegovom proročištu u Arkadiji. Kasnije su Rimljani izjednačili Pana s Faunom. Pan je bio vrlo sklon smrtnim ljudima, a najviše je volio pastire kojima je čuvao stada od svih opasnosti. No, Pan je bio izuzetno opasan i nasilan ako bi se ga iznenada probudilo iz sna. Neopreznost su mnogi platili time što ih je, u trenutku kada bi probudili Pana, obuzeo paničan strah. Tako su godine 490. p. K. perzijski vojnici neoprezno probudili Pana iz sna jurišajući na položaje Atenjana. Pana je to toliko razbjesnilo da je zaurlao na perzijske vojnike koje je uhvatio panični strah, te su oni u paničnom strahu napustili bojište. Atenski vojnici u jednoj pećini nedaleko Maratona podigli su Panu svetište u znak zahvalnosti. (Athumanunh nije siguran da li je Pan osobno protjerao Perzijance i tako pomogao Atenjanima u bitki kod Maratona, ali je siguran da Panova pećina blizu Maratona dosita postoji, a otkrili su je arheolozi krajem 19. stoljeća.) Mitologija je zapamtila mnoge Panove ljubavne jade. Kada se Pan zaljubio u nimfu Pitiju, no, kada ga je vidjela ona se od straha pretvorila u omoriku. Onda je salijetao nimfu Siringu, no, ona se opet od straha odlučila za skok u vode močvare i tamo se pretvorila u trstiku. Naklonost je jedino dobio od nesretne nimfe Eho, kojoj pak ljubav nije uzvratio Narcis, koja ga je po šumama pratila samo kao glas. Mitologija pak je zapamtila i natjecanje Pana i Apolona u sviranju, dakako, pobijedio je Apolon sa svojom lirom, ali tijekom tog natjecanja kralju Midi izrasle su magareće uši...

Yasmin · Prijatelj foruma

Muze - predivne kćeri Zuesa i božice umjetnosti i pamćenja Mneme (grč. Musai, lat. Musae)

Drevni su ih Grci i Rimljani prikazivali kao predivne djevojke koje su u svojoj ljepoti bile jednake božicama. Muze su bile sklone plesu i pjevanju kojima su uveseljavale bogove, ali i sebe same. Živjele su na Olimpu uz bogove, ali su rado boravile kod izvora rijeke Hipokrene na šumovitom Helikonu u Beotiji, ili kod Kastilijskog izvora na Parnasu u Fokidiji. Prema smrtnim ljudima bile su izuzetno ljubazne i susretljive, pa su nerijetko među njima izabirale svoje miljenike (pjesnike, dramatičare, pjevače, glumce ...). Ipak, kada bi im bila nanesena uvreda muze su pribjegavale ne baš zahvalnim sredstvima osvete. Poznato je u mitologiji da su u svojoj osveti muze oduzele glas, sluh i vid trakijskom pjevaču Tamiru koji se hvalio da je pobijedio muze u natjecanju pjevanja. S druge strane muze su uživale veliku naklonost i zaštitu svih bogova, osim boga Aresa koji ih je naprosto mrzio. Zaus je usmrtio trakijskog kralja Pireneja kad je on htio natjerati muze na služenje. Tako je u Homerovim himnama ostalo zapisano: 'Sretan je na ovom Svijetu onaj kojeg muze vole.'
Muza je bilo devet po mitologiji, ali ponekad se taj broj mijenja, pa ih ima tri, četiri, sedam ili je samo jedna. No, Athumanunh će ih podijeliti na devet najpoznatijih: (TUMPECCET - skraćenica pod kojom ih Athumanunh pamti i razlikuje) Talija - muza komedije, Uranija - muza astronomije, Melpomena - muza tragedije, Polihimnija - muza zbornog pjevanja, Erato - muza ljubavnog pjesništva, Klio - muza povijesti, Kaliopa - muza epskog (junačkog) pjesništva, Euterpa muza lirskog pjesništva, Terpsihora - muza plesa, a njima Athumanunh ponekad doda i Melitu - muzu brižnosti, Mnemu - (majku svih muza) muzu i božicu umjetnosti i pamćenja, te Aeidu - muzu pojedinačnog pjevanja. Opet, Athumanunh će prihvatiti i Platonovu muzu Sapfo s otoka Lesbosa, ali zadržat će pritom ipak svoje mišljenje da je Sapfo zapravo bila prva poznata i priznata pjesnikinja u ljudskoj historiji. Bilo kako da bilo da umjetnici svih vrsta ljudske umjetnosti nisu štovali sve muze koje su ih nadahnjivale u njihovim veličanstvenim djelima (bila ona pisana, građevine ili kiparska), Athumanunh će priznati - ljudska bi prošlost bila tmurna, siva i jednostavno dosadna, a život bi bio nezanimljiv.

Yasmin · Prijatelj foruma

Nimfe - božice voda, šuma i planina

Nimfe u mitologiji drevnih Grka i Rimljana zauzimaju niža božanska mjesta, kćeri su to nepoznatih roditelja, mnoge su od njih i obične smrtnice, ali bez izuzetaka sve su redom prekrasne ljepotice. Osobinama može ih se izjednačiti s vilama iz kasnijih mitologija. Nimfe život provode bezbrižno i spokojno u pjesmama, igrama i beskrajnim zabavama. Najčešći pratitelji su im sileni, satiri i panovi, također drugorazredna božanstva iz mitologije. Od bogova njihovo društvo vole Apolon, Hermes i Dioniz, a od božica Artemida. Mnoge nimfe rađaju potomke bogovima, ali i smrtnim ljudima. Osobito su sklone smrtnim ljudima i vole s njima stupati u sve vrste odnosa, a mladi i lijepi smrtnici najbolje što bi mogli i trebali učiniti je da se sklone s puta nimfama. U svojim gorljivim čežnjama za ljubavlju mladih smrtnih muškaraca, nimfe gotovo uvijek nesvjesno kod njih uzrokuju patnju, bol i smrt. Od primjera koje je mitologija zapamtila najpoznatiji su: smrt Hila (Heraklov štitonoša) u Miziji i Hermafrodit u Halikarnosu. Nimfa ima toliki broj da ih je jednostavno nemoguće zapamtiti i razlučiti, a dijele se u tri skupine: najade - nimfe voda, drijade - nimfe šuma i oreade - nimfe iz planina.

Yasmin · Prijatelj foruma

Kentaur Hiron

U davna i drevna vremena u sjevernoj grčkoj pokrajini Tesaliji živjela su primitivna, divlja i ratoborna plemena. Ta divlja plemena povremeno bi bila saveznici Grčke, a Grci su ih opisivali kao neobične ljude koji su konjolikim plesovima dozivali kišu. Da li na temelju tih priča ili zbog nečeg drugog kasnije se razvio mit o kentaurima. Kentaur je u grčkoj mitologiji vrlo neobično biće - gornja polovica tijela mu je ljudska (čovjek), a donja polovica životinjska (konj). Kasnije mitologija opisuje kentaure kao vrlo pohotna stvorenja koja su uvijek i svugdje spremna na svađu i sukobe. Poznati su kao i veliki ljubitelji vina. Ipak, jedan je kentaur bio sasvim drugačiji od ostalih, bio je on svijetla iznimka među svadljivim i nasilnim kentaurima. Bio je to kentaur Hiron, sin boga Krona i Filire, kćerke boga Oceana. Kad je majka Filira vidjela kakvo je stvorenje rodila, zauvijek se odrekla sina. Mali Hiron povjeren je u skrb bogu svijetla i čuvaru života, Apolonu. Dok bi se drugi kentauri opijali vinom i zapodijevali svađe, dotle je mali Hiron upijao božanska znanja svog skrbnika Apolona. Kad je odrastao Hiron je postao najpoznatiji liječnik, znanstvenik i prorok drevne Grčke. Nemali put njegove savjete tražili su i sami bogovi, a s vremenom Hiron je postao i učitelj mnogih mitoloških junaka, pa i učitelj jednom kasnijem grčkom bogu. Ahileja je baš Hiron naučio jahanju, lovu, sviranju i liječenju (vidanju ratnih rana). Kasnijeg grčkog boga Asklepija Hiron je podučio temeljima medicine. Hiron je bio veliki prijatelj Herkula (Herakla), ali sudbina mu nije bila naklonjena iako je živio mudro i nesebično prema svima. Tijekom izvršenja svojeg četvrtog zadatka, (lov na bijesnog erimantskog divljeg vepra), Heraklo se zavadio s kentaurima oko prava na njihovo vino. U toj svađi Hiron je želio posredovati, ali ga je, u žaru sukoba i borbe s kentaurima, greškom pogodila otrovna strijela koju je ispalio sam Heraklo. Hiron je trpio užasne bolove, ali zbog svoje besmrtnosti nije mogao umrijeti. Njegov veliki prijatelj Heraklo uzaludno je tražio lijek i bezuspješno isprobao tisuće raznih lijekova, ne bi li pomogao ranjenom prijatelju kentauru Hironu. Kad su napokon Heraklo i Hiron spoznali da neće uspjeti pronaći lijek, zajedno odluče da izađu pred samog Zeusa i zatraže njegovu pomoć. Zeus nije mogao pronaći lijek, ali je Hironu oduzeo besmrtnost, tako da je na kraju Hiron spokojno i bez boli umro, Heraklu je bilo jako žao, a i sam Zeus bio je nezadovoljan smrću Hirona, pa je odlučio da ga zbog njegovog primjerena života zauvijek postavi na Nebo među zvijezde. Eto, tako je po legendi nastalo zviježđe Kentaur, u čast i slavu najmudrijeg i najboljeg među kentaurima, Hirona.

Yasmin · Prijatelj foruma

jos ponesto o grifonu....

Grifon - mitsko čudovište (grč. Gryps, lat. Griphus)

Grifon je mitološko biće, mitološko čudovište nastalo od lava i ptice (orla). U Grčku, pa iz nje u Rim Grifoni stižu najvjerojatnije s Istoka gdje su nastali kao fantastična bića kojima su tamošnji narodi napućili svijet svoje fantazije, ili mitologije. Ipak, najstariji Grifoni poznati su Athumanunhu iz drevnog Egipta, a tamo su oni spoj, ili kombinacija lava i ptice, ili lava i čovjeka, a upravo takva je Sfinga. Iz drevne Mezopotamije Athumanunh vidi Grifona u spoju lava i bika, lava i čovjeka, lava i ptice grabljivice, škorpiona i čovjeka, a tu su onda i zmajevi. Najpoznatiji su 'babilonski zmajevi' siruši i kerubini, krilati bikovi stražari s ljudskim glavama. Kako su se od tih bića razvili Grifoni, Athumanunh priznaje da ne zna, jer ništa pouzdanog i utvrđenog o tome nigdje nema. Ta mitološka fantastična bića Athumanunh pronalazi i u Hesiodovim književnim uradcima, a spominje ih i Herodot koji ih opisuje kao čudovišta s lavljim tijelom, orlovskim krilima i kandžama, a žive negdje daleko na sjeveru Azije. Tamo u tim dalekim prostranstvima Grifoni zapravo čuvaju bogata ležišta zlata. Grifoni su navodno, mnogo jači od ostalih životinja, isključe li se lav i slon. Drevni ljudi Azije mogli su se domoći i pripitomiti Grifona samo neposredno u trenutku kada se on izlegne, kasnije je to nemoguće, a u indijskoj mitologiji upravo Grifoni proganjaju kopače zlata, ali ne zbog zlata, već u strahu da im oni ne ukradu mladunčad. U drevnoj Baktriji upravo Grifoni svojim kandžama kopaju zlato i od njega svijaju svoja gnijezda, a ljudi u svojoj pohlepi dolaze do njihovih gnijezda i oko njih skupljaju ostatke i mrvice koje ispadnu iz gnijezda. Nikada Grifoni nisu došli u sukob ili bilo kakvu vezu s junacima grčke mitologije, a jedinu vezu s njima imao je bog Apolon, ali tu vezu još nitko nije nigdje objasnio.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Zmajevi-poput mitskih cudovista

Komodski zmaj je najveci poznati guster na svijetu i, mada se hrani mesom, nikada ne napada ljude i samo je svojim izgledom slican krvolocnoj nemani!

Danas se najveci broj prirodnjaka svijeta slazu u misljenju da sirrush, zapravo, nikada nije ni postojao i da je kameni prikaz na velicanstvenoj Ishtarinoj kapiji samo plod maste vjestih babilonskih umjetnika. Istodobno, zoolozi smatraju da je prisustvo mitskih cudovista na ranim mapama i u starim znanstvenim knjigama i dokumentima, najcesce rezultat pogresnih tumacenja.
Za tu tvrdnju postoje i konkretni dokazi: takva je bila sudbina izvjesca Marka Pola o takozvanom "kineskom aligatoru". Glasoviti je svjetski putnik opisao "kineskog aligatora" kao veliku zmiju, s dvije kratke noge blizu glave, sirokim opasnim celjustima i velikim ostrim zubima, a da bi cudoviste bilo kompletno, neki je nepoznati kineski umjetnik "aligatoru" nacrtao i krila, te na repu dodao zmijsku glavu!

Ala sa otoka Komodo

No, prirodnjaci, ipak, ne dvoje da u prirodi postoje zivotinje koje svojim strasnim izgledom neodoljivo podsjecaju na mitska cudovista. Tako malajski leteci guster, ne slucajno u zoologiji nazvan imenom "malajski zmaj", moze da leti, odnosno klizi niz vazduh, zahvaljujuci koznoj opni izmedu prednjih i straznjih nogu. I njegova je glava identicna liku zmaja iz starih vremena, ali ima jedan mali problem - malajski leteci guster naraste svega - petnaestak centimetara!