www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014

Izmedju stvarnosti i maste ~~Mitoloska bica~~
Strana prethodna  1, 2, 3, 4, 5  sledeća
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Istorija sveta ~ -> ~ Mitovi i legende ~
::  
Autor Poruka
coco_bill
Zli carobnjak-lingvista
Zli carobnjak-lingvista



Godine: 43

Datum registracije: 22 Mar 2006
Poruke: 33433
Mesto: Novi Sad

serbia.gif
PorukaPostavljena: Čet Maj 15, 2008 5:52 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Jednorog
"U kraljevini Basme ima dosta divljih volova i jednoroga ništa manjih od slonova i njihova je dlaka kao dlaka u bivola, a noge kao u slonova. Na sred čela imaju veliki crni rog. Oni nikoga ne napadaju rogom, već jezikom potpuno obloženim vrlo velikim trnjem. Glava jednoroga je kao u divljeg vepra, stalno povijena u pravcu zemlje. Ta životinja rado boravi u blatu i neobično je ružna. Nije istina da se može lako uloviti, naprotiv" (opis dat pre jedno 7 vekova)
"Jednoroga" je u pomenutoj kraljevini na ostrvu Javi video lično, svojim očima, Marko Polo. Možemo mu verovati jer, sa daljine sa koje je verovatno posmatrao, onaj rog morao je biti upadljiv. Dovoljno da ga dovede u zabludu, navede na misao da pred sobom ima mitsku životinju. To što se opis jednoroga, crtanog i slikanog uglavnom kao elegantne životinje čija glava podseća na glavu jelena ili koze, nije baš poklapala sa onim što je video, izgleda da nije mučila Marka Pola. On je svoju dilemu oko postojanja ovog mitskog bića, kao što vidimo, razrešio. I mnogo više od toga: potvrdio je postojanje životinje nastale u ljudskoj mašti. Nama danas nije teško da u jednorogu sa ostrva Jave prepoznamo nosoroga koji, istina, nema samo jedan rog, ali autoru "Miliona" tako nešto nije bilo moguće. On, jednostavno, nije imao nikakvu predstavu o nosorogu. S jednorogom je bila već sasvim druga stvar: njega poznaju i drevna Kina, Daleki istok, srednjovekovna Evropa. U hrišćanskoj ikonografiji on je simbol Device koju je oplodio Sveti duh.

Priča o jednorogu nije bila zaboravljena, naprotiv. U njegovo postojanje verovalo se sasvim ozbiljno. Tako u "Leksikonu za kuću i selo" izdatom 1701. godine unemačkom gradu Regensburgu pod pojmom "jednorog" piše: "Živi u prašumama i pustinjama Indije. Ima telo konja, glavu jelena ili koze, a na vratu riđu grivu. Noge su mu kao u jelena, a rep kratak. Iz sredine čela raste mu jako dug i špicast rog. Njegov urlik je strašan. Jednoroga ne možeš drukčije uhvatiti osim ako ne ugrabiš priliku kad se posvađa sa lavom. Evo kako ćeš ga uloviti: kad se posvađa sa njim, lav pobegne na drvo, a jednorog se zajuri i hoće da ga probode, ali se car svih životinja, kad mu se ovaj već sasvim približi, izmakne. Jednorog onda zabije rog u drvo i tako postaje bespomoćan. Lav tada može da ga ubije, ali on to ne radi.
Jednorog užasno mrzi svoju sabraću, čak i ženke kojima se približava samo u vreme parenja. Čim to vreme prođe, opet sâm juri šumama. Međutim, on veoma voli žene i device: kad ugleda gde koju odmah joj se približi i počne da se umiljava. Toliko postaje pitom i krotak da legne kraj njenih nogu i spava najslađim snom. Jednoroga spominju mnogi antički pisci kao što su Aristotel, Plinije, Filistrat, ali svaki ga drugačije opisuje. I upravo zbog tih različitih opisa postavlja se pitanje da li ova životinja postoji. Ja u to ne sumnjam i to stoga što njegovi rogovi mogu da se nađu u papinoj riznici u Vatikanu, među blagom poljskog kralja u Strazburu, Veneciji, Parizu. Istina je da su svi ti rogovi različitog oblika. Aristotel dozvoljava takvu mogućnost jer je, kako kaže, priroda tako moćna.
Ima onih koji misle da jednoroga danas nema, ali da su živeli pre Potopa: pošto nisu hteli da uđu u Nojevu barku, nestali su. Međutim, pravo je čudo što nisu hteli u barku kad je tamo bilo žena i devica, ali kako Biblija o tome ništa ne kaže, ni ja ne mogu da potvrdim. Da jednorog postoji, verujem, jer su mi nedavno neki ljudi pričali da su ga videli tokom putovanja u Indiju, a imao sam u rukama nekoliko rogova pronađenih kod Štutgarta."
Da su savremenici "Leksikona" zaista verovali da jednorog postoji, govori i nastavak: "Rog ove životinje je dragocen lek i skup poput zlata. Da ne biste pogrešili prilikom kupovine, treba da znate da je on, za razliku od slonovače, ima šare po sebi i vrlo lepo miriše. Poznat je kao odlično sredstvo protiv besnila i padavice, a može da posluži i kao protivotrov. Dobar je za srčane bolesnika, a nije ga loše imati ni prilikom porođaja, pogotovu ako je težak. U tom slučaju treba popiti čaj u koji se sipa četiri grama istruganog roga. Dobar je i za groznicu: onda se pola drahme praha rastvori u čaju od zove."
[iz "Politikinog zabavnika" #1809/1986 – na osnovu knjige "Leksikon"]

Bazilisk
Sudeći po autoru "Leksikona" Andreamu Klorecu fon Merenu, nije trebalo sumnjati ni u neke druge mitske životinje kao što je, recimo, bazilisk. O njemu je zapisano sledeće: "Bazilisk je kralj svih zmajeva i zato ga još zovu i regulus. Crno-žute je boje. Oči su mu crvene i toliko otrovne da već i pogledom može da ubije. Priča se da se rađa iz jajeta petla koji se nalazi u posednjoj godini života. Ambrozijus Parcus to poriče u XIX glavi 20. knjige, ali ne kaže kako se bazilisk rađa. Onaj koga bazilisk ujede, najpre požuti, a onda poplavi i umre. Može da se spase jedino ako mu se dâ vino u koje se doda malo semene tečnosti dabra. Jedino ko može da se odupre bazilisku je lasica koja čak može i da ga ubije.
[iz "Politikinog zabavnika" #1809/1986 – na osnovu knjige "Leksikon"]

Zmaj
Fon Meren u poglavlju o "običnom" zmaju kaže: "Zmaj je jedna užasna životinja. Živi u pećinama Afrike jer voli toplu klimu. Vazduh oko sebe truje dahom pa svako ko dođe u njegovu blizinu odmah umire. Snaga zmaja nije kako se veruje u njegovim zubima, već u repu. Iz njegovog mozga vadi se kamen drakoncijus, ali samo ako je živ: ako nije, onda netragom nestaje. Priča se da od čovek namazanog zmajevom mašću beže sve otrovne životinje. Ono što treba znati je da takozvana zmajeva krv, koju lekari koriste kao lek, nije zaista njegova krv već tečnost koja se dobija zasecanjem guminog drveta".
[iz "Politikinog zabavnika" #1809/1986 – na osnovu knjige "Leksikon"]

Grifon
Bez objašnjenja da li ga opisuje na osnovu ličnog viđenja, fon Meren kaže: "Grifon je velika životinja sa telom lava, krilima i licem orla. Na nogama ima vrlo jake kandže koje su šuplje pa se od njih prave posude za piće. Onaj ko uspe da ulovi grifona treba da zna da se od pera iz njegovog krila prave vrlo jake strele. Ova životinja se nikoga ne boji i često nasrće i na naoružane ljude. Solinus piše da su najopasniji grifoni iz Azije: oni u svojim stanovima imaju gomile zlata i srebra i ako se neko slučajno polakom i na ovo blago – rastrgnu ga".
[iz "Politikinog zabavnika" #1809/1986 – na osnovu knjige "Leksikon"]

Feniks
Popis postojećih životinja u ovoj nemačkoj knjizi ("Leksikon") sa samog početka XVIII veka završava se odeljkom o feniksu, jedinom kome se ne pripisuju osobine opasne po život nedužnih građana. Dakle, "feniks je ptica iz Arabije koja leži tamo gde Sunce izlazi. Onaj maločas pomenuti Solinus piše da je u toj zemlji (znači, ima ga i u drugim) feniks velik kao orao i da ima glavu nalik na paunovu. Kljun mu je vrlo tvrd, a vrat boje zlata. Perje mu je purpurno, a rep roze i svetloplav. Feniks živi 500 pa i više godina, a kad oseti da je počeo da stari, napravi gnezdo od mirišljavih trava i poleti visoko ka suncu. Vetar koji se stvara mahanjem njegovih krila zapali vatru u onom gnezdu i feniks izgori u njoj. Iz pepela koji nastaje izleže se crv iz kojeg se trećeg dana feniks ponovo rađa.
[iz "Politikinog zabavnika" #1809/1986 – na osnovu knjige "Leksikon"]



_________________

ı¤¤¤¤¤¤¤¤ı••••••••••••ı
 
coco_bill
Zli carobnjak-lingvista
Zli carobnjak-lingvista



Godine: 43

Datum registracije: 22 Mar 2006
Poruke: 33433
Mesto: Novi Sad

serbia.gif
PorukaPostavljena: Sre Maj 21, 2008 4:05 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Todorci

Narod zove Todorcima tajanstvene i okrutne jahače koji su bez sumnje najstrašniji i najopasniji od svih demonskih bića na Balkanu. Ale su opasne, ali sklone piću i priglupe; vodenjaka i rusalki se takođe treba kloniti; vampiri su po svojoj prirodi neprijatelji čoveka, ali po strahotama koje rade niko ne može da se meri sa ovim konjanicima noći. Sreća je da se todorci pojavljuju dosta retko, a naročito su opasni u toku jedne nedelje u proleće. Todorci su mnogo stariji od hrišćanstva i u Podunavlju, Pomoravlju i Trakiji dugo su bili poštovani, uglavnom iz straha. Njihov tamni predvodnik na svom hromom knju naoružan mračnim tajnama i čudnovatim moćima ulivao je toliki strah da se i danas smatra jednim od najmoćnijih denoma Balkana. Njega su čak povremeno smatrali božanstvom.
Todorci jašu na belim konjima i ogrnuti su belim plaštevima. Većinom izgledaju kao obični ljudi samo što imaju rep, ali neki od njih nemaju lica. Neki pričaju da ima i Todoraca koji imaju ljudske glave na konjskim telima. Verovatnije je da se ovde radi o nekom zaostatku kentaura. Čudno je da se ovde kentauri ne javljaju na planinama južnog Balkana gde ih je nekada bilo mnogo, nego uglavnom u Sremu i na Fruškoj gori.
Todorci jašu ispred svog vođe koga narod naziva "veliki Todor". Na koga god naiđu ubijaju ga gazeći ga konjskim kopitama. Ponekad umeju da budu još suroviji i svoje žrtve raspore i zapliću im creva. Postoje grozne priče o tome kako su ovi tamni jahači uvijali creva svojih žrtava oko drveća ili glogov, pa čak i namotavali oko vretena. Jahači mogu da budu neviljivi pa se nekada noću čuje samo topot, a preplašeni ljudi bi ujutru našli tragove kopita njihovih konja i izmrcvarene žrtve.
"Veliki Todor" pojavljuje se tek iza svojih jahača. Jaše velikog hromog konja, a priča se da je i on hrom. Kao i ostali jahači, nosi veliku sablju i ogrnut je belim plaštom. Na glavi nosi veliki kalpak i nikada mu niko nije video lice. Mnogi smatraju da je ovaj "veliki Todor" zapravo veliki slovenski bog Trojan za koga se takođe priča da je noćni konjanik ili najopasniji đavo Hromi Daba, vučji pastir.
Strašni jahač i njegovi konjanici bili su, međutim, na Balkanu mnogo pre dolaska Slovena. O tome nam svedoče tragovi kulta ovog jahača iz Podunavlja i Trakije, Tribali, Mezi, Dardanci i Tračani poznavali su ove jahače. Još iz vremena rimskog osvajanja sačuvani su brojni reljefi sa predstavama "Tračkog konjanika" koji je najčešće predstavljen kako lovi ili svoj plen baca psima koji ga prate. Iz Podunavlja su poznati reljefi jahača, koji se obično javljaju u paru. Zanimljivo je da je Tračanima, Mezima i Tribalima bilo poznato da jahači vole da love i obično su ih predstavljali kao lovce. Valjda da bi ih nagovorili da ne ubijaju njih već divljač. Narodi koji su se naseljavali na Balkanu pridavali su ovim jahačima božanska ili svetačka svojstva pa zato nije čudo što su vođu tamnih konjanika proglašavali Trojanom, Hromim Dabom ili na kraju svetim Todorom.
Naravno, u svom strahu od todoraca ljudi su nastojali da otkriju načine da se od njih zaštite. Pošto su ovi tamni jahači mnogo jači i opasniji od vampira, ne pomažu nikakvi napadi na njih već samo, preventivna sredstav kao, recimo, beli luk. Kada dolaze jahači ipak je najvažnije dobro se sakriti. Tih dana ne valja ništa raditi.

[iz "Politikinog zabavnika" #1873/1987; rubrika "Ale i bauci"]

Lesnik (Silvan)

Može se slobodno reći da je biće koje su Sloveni zvali lesnik, a Iliri Silvan (ili Silfan) jedan od najstarijih demona koji su naseljavali Balkan. Silvan-Lesnici verovatno su stariji i od vila i od drugih vilinskih stvorenja. Od njih su možda stariji samo vodeni demoni. Lesnici su bića koja imaju čovečije obličje, ali su sasvim obrasli dlakom. Vrlo rano osede tako da su gotovo uvek beli, a kako nisu skloni pranju dlaka, obično im je smeđežućkaste boje. Imaju kozje noge i rogove. Zanimljivo je da, iako izuzetno dlakavi, lesnici nemaju obrva i trepavica. Uživaju da dižu galamu i dreku, ali lepo sviraju na fruli. Poznato je da su i izmislili vrstu frule koja se po jednom od najčuvenijih grčkih silvana – Panu i zove Panova frula. Silvana je bilo po celom Balkanu, a naseljavali su i dobar deo Evrope. U grčkoj su bili poznati kao satiri, a Pan je bio izuzetno moćan i veliki sivlan (satir). Kasnije su ga Grci proglasili bogom, pa su bili više nego razočarani kad je umro. Silvane ne treba mešati sa grčkim silenima. Sileni, kao i kentauri, imali su mnoge osobine konja i retko su živeli na severnom Balkanu. Međutim, silvani su bili mnogo otporniji i žilaviji pa se, za razliku od silena i kentaura koji su sasvim izumrli, još mogu sresti u gustim, nedostupnim šumama.
Silvani su bili prinuđeni da se sklanjaju od čoveka, iako im je ljudsko društvo oduvek bilo drago. Družili su se sa pastirima isto tako rado kao i sa njihovim stadom i šumskim životinjama. bili su i u prijateljstvu sa vilama i neretko su sa njima imali decu. Nećemo odati nikakvu tajnu ako kažemo da su posebno voleli da se druže sa pastiricama. Njih su često napadali i odvlačili u svoje pećine i kolibe.
Silvani su, uprkos prostaklucima i galami, a neki kažu i smradu (u šta ne treba sumnjati), bili draga i dobra bića. Žalosno je što su morali da se povuku u duboke šume gde im usamljenost i odsustvo pastira teško pada. Čobani pričaju da ponekad čuju iz dalekih čestara vrlo žalosno sviranje frule, ali se nikada nisu usudili da priđu bliže. Nekada su silvani bili u dobrom prijateljstvu sa ljudima i to se može videti i na mnogim starim reljefima gde su predstavljeni u društvu sa ljudima kako pevaju i igraju.
Lesnici su lečili stoku i šumske životinje. Izgleda da ih je naročito mnogo bilo na zapadnom Balkanu, i u Primorju, a naročito u okolini Trogira koji je i ime dobio po jarcima (odnosno po silvanima koji su izgledali kao jarčevi).
Umeli su da budu vrlo poetični, naročito kada bi se zaljubili u kakvu vilu ili pastiricu. Tada su svirali na svojim sviralama divne i tužne melodije koje su se nadaleko čule.

[iz "Politikinog zabavnika" #1869/1987; rubrika "Ale i bauci"]

Zmaj

Pre svega treba reći da je zmajeva bilo više vrsta. Najčuveniji Veliki zmajevi, srodni aždajama, oni koji su bljuvali vatru i leteli veoma visoko, davno su izumrli i sećanje koje je ostalo sasvim je nejasno. Bili su najrasprostranjeniji u severnim predelima surovije klime, u dubokim i tamnim jezerima u kojima su se ponekad sakrivali i u planinskim pećinama, njihovim omiljenim boravištima. Sasvim su izumrli, a poznato "čudovište iz Loh Nesa" samo je jedan njihov dalji rođak – mnogo bliži morskim aždajama nego zmajevima.
Nejasno sećanje na Velike zmajeve verovatno je uticalo da se i drugim bićima na Balkanu dâ zmajsko ime. "Zmajevi" nove sorte bili su u stvari poluljudi-poluživotinje i sigurno vode poreklo od mnogobrojnih takvih bića koja su odvajkada naseljavala Balkan. Sa velikim zmajevima nemaju nikakvih veza i jedino što ih, osim imena, za njih vezuje je to što kada lete izbacuju iz sebe iskre i vatru. Nastajali su od životinja (šarana, zmije ili ovna) mada je sam njihov postanak vrlo tajanstven.
Zmaj može da ima i ljudski oblik, ali najčešće izgleda kao vatrena ptica. Živi u šupljem drveću, obično bukvi. Kod nas su najviše živeli u srednjem veku. Tada su bili sasvim obične pojave i često su se mešali sa ljudima. Kada su bili u ljudskom obliku bili su naročito pohotljivi i vešti zavodnici i ljubavnici. Ženama je bilo teško (a možda nisu ni htele) da se oslobode veza sa zmajevima pa su sa njima često imale i decu. Ta deca su, po pravilu, bila veliki junaci. Tako se iz veze kneginje Milice i zmaja rodio despot Stefan Lazarević. I za mnoge druge junake znalo se da potiču od zmajeva kao recimo unuk Đurđa Brankovića, poslednjeg vladara Srbije koji je nazvan Zmaj Ognjeni. Narodne pesme zabeležile su mnoge zmajeve. Može se slobodno reći da je srednji vek bio cvetno doba za zmajeve. Ranije, ako su postojali, bili su u senci drugih demona, dobrih i zlih. Dolaskom Turaka zmajeva je bivalo sve manje i može se slobodno reći da su danas već sasvim izumrli.
Većina zmajeva je bila cenjena i ugledna jer su, između ostalog, imali i moć da donose kišu. Sve u svemu, bili su prilično omiljeni i dobri demoni iako su ih kadkad optuživali zbog suša, ili se pokoja žena, koja je bila u zmajevoj vlasti, pokušala njega osloboditi mađijskim putem. To je obično postizala mazanjem travom ili zmajevim krljuštima ili lojem spaljenog zmaja. Taj loj se dobijao ako bi se spalilo šuplje drvo u kojem je zmaj obitavao.
Osim što su rađali junake i donosili kišu, zmajevi su se borili sa alama, ali su se ale, kao i većina drugih zlih bića, pokazale mnogo žilavije i otpornije na promene pa su nadživele zmajeve.
Nisu ni svi zmajevi bili dobri. Neki, kao čuveni Balačko vojvoda (koji se spominje u "Ženidbi Dušanovoj") bili su vrlo opaki. Doduše, Balačko nije bio baš pravi zmaj, imao je tri glave, a samo iz jedne je izbacivao plamen. Osim toga, nije leteo i zmajevi su ga, verovatno, smatrali za izroda. No, kako zmajevi nisu imali nikad stalno određen oblik (bili su sa rogovima, krljuštima, repovima ili bez njih, a javljali su se i u ljudskom obliku) i Balačko se može smatrati, u najmanju ruku, bliskim rođakom zmajeva.
Kao ni njegov nastanak tako ni nestanak nije jasan. Verovatno je junačko doba srednjeg veka odgovaralo rasprostranjenosti zmajeva. Iz sasvim beznačajnih demona tada su izrasli i postali najveća i najbrojnija vilinska bića na Balkanu. Vremenom je, međutim, njihov uticaj slabio i ako nisu sasvim nestali, moguće je da su se smanjili i vratili u guste šume iz kojih su i došlli. Nije isključeno da i sada poneki, nekada moćan zmaj, proživljava svoje poslednje dane žalosno smanjen i nemoćan u nekoj šupljoj bukvi.

Ale

Kad se uporede sa ostalim neobičnim bićima na Balkanu, ale su relativno mlade. Nisu tako dugo u ovim krajevima, ali se ipak mogu smatrati starosedeocima. Prema zapisima, prve ale na našim područjima došle su sa juga u vreme dok su oblasti centralnog Balkana naseljavali Tribali. Ale su bile kćeri Zevsove ljubavnice Lamije. Lamija je sa Zevsom imala mnogo dece i smatra se da ih je ljubomorna Hera sve pobila. Ipak, neke Lamijine kćeri uspele su da pobegnu na sever, a sama Lamija je poludela i iz osvete počela da jede tuđu decu. Lamijine kćeri – lamije ili ale, prebegle su divljim Tribalima i u početku su im iz zahvalnosti što su ih sakrili donosile žito i voće koje bi ukrale od susednih plemena. Iako grčke legende spominju Zevsa kao oca ovih bića, verovatnije je da su one bile deca pra-ale Lamije sa nekim lokalnim divom. Činjenica je, međutim, da u početku dok su još pomagale Tribalima, nisu bile tako zle. Vremenom, delom zbog njihovog nestalnog karaktera, delom zbog tribalske poslovične prostote, ale su počele da se opijaju tribalskim pivom, da se svađaju i tuku međusobno i da nanose štete ljudima. Tukle su se iščupanim drvećem dižući strašnu galamu i ciku. Imaju moć da svojim pištanjem navuku gradonosne oblake i da izazovu velike oluje. Ljudi smatraju da ale lete iznad tih oblaka, ali ako su nekada i znale da lete, to su odavno zaboravile. Žive u jezerima i virovima i uglavnom se bave pljačkom hrane. Uvek nose veliku kašiku da bi mogle što više da pojedu. Imaju ogromna usta i veliku glavu, dok su im ruke i noge zakržljale. Neke su prekrivene ribljom krljušti, a većina ih ima dug zmijoliki rep.
Ale nanose velike štete usevima jer ono što ne mogu da pojedu uništavaju izazivajući oluje svojim prodornim pištanjem. Prvobitne ale, Lamijine kćeri, vremenom su se mešale sa nekim drugim srodnim demonima, najviše sa izvesnim srodnicima slovenske Baba Jage, koji su sa Slovenima došli na Balkan. Iz ovog spajanja izišao je novi soj ala – manje moćnih, ali opakijih od onih koje su živele kod Tribala. Potomci ovih ala i danas se mogu ponekad sresti u našim krajevima. Ali njih ne treba mešati sa aždajama, a još manje sa zmajevima. Zmajevi su prirodni neprijatelji ala i stvarali su im mnogo neprilika u prošlosti. Otkako su zmajevi na Balkanu izumrli, ale su odahnule. Međutim, promene koje su doprinele istrebljivanju zmajeva naškodile su i alama. Jedan od većih udaraca alama bile su protivgradne rakete koje su uništavale njihovo glavno i najmoćnije oružje – gradonosnu oluju. Međutim, to ih ne sprečava da kradu letinu, što čine i danas. Neke ale nose ukradenu letinu u ogromnim ušima.
Tribali su pričali za svoje ale da su bile u stanju da progutaju sunce i mesec i da tako nastaju pomračenja, ali njima ne treba previše verovati pošto su često bili skloni preterivanju i neumerenom laganju. Nesumnjivo je da su nekada ale imale veću moć nad crnim oblacima i da su, mašući iščupanim drvećem i jedući ogromnim kašikama spadale među najopasnija bića na Balkanu.
Vremenom, sve ih je manje, ali ih ima još u unutrašnjosti Balkana, posebno u istočnoj Srbiji, gde su se sačuvali mnogi drugi demoni. Pre nekoliko godina, posle jedne velike oluje, lovci su kod Boljevca (istočna Srbija) našli mrtvu alu. Bila je već sasvim stara i smežurana i verovatno ju je iscrpla besna oluja koju je izazivala. Neki smatraju da je to bila poslednja ala, ali pouzdano se zna da ih ima još.

Aždaje

Često se brkaju sa zmajevima i alama, iako ni sa jednima ni sa drugima nemaju nikakve veze. Aždaje su izrazito vodena bića koja ne umeju da lete niti da puštaju plamen kroz nozdrve, ako veliki stari zmajevi koji su već odavno izumrli.
Većinom žive u moru, ali ih ima i u velikim jezerima i širokim rekama. To su zapravo, veliki gmizavci zmijolikog oblika. Obično imaju jednu, ponekad i tri, pa i više glava, a uvek samo neparan broj. Glava je po obliku slična krokodilskoj, sa izraženijim nozdrvama i očima postavljenim nešto više. Neke aždaje imaju rožnate izrasline koje podsećaju na rogove, a nekada im je celo telo pokriveno grubom krljušti. Imaju vrlo razvijena peraja za plivanje pa možda u tome leži zabluda da aždaje imaju krila i da lete. Hrane se isključivo mesom, ne biraju mnogo, tako da su im ribe, stoka i ljudi uvek bili drag obrok. Nemaju posebnu sklonost prema princezama, ali su poznati slučajevi da su aždaje ucenjivale neki grad i tražile da im se dostavlja hrana. U srednjem veku bila je u modi borba vitezova sa aždajama ucenjivačicama i u to vreme one su gotovo sasvim istrebljene. Ostale su se, uglavnom povukle u duboke vode raznih okeana i svedočanstva o njima često stižu od mornara koji su videli tzv. "morske zmije". Najpoznatija aždaja modernog vremena svakako je Nesi, famozno čudovište iz jezera Nes u Škotskoj. U našim krajevima zadržao se još mali broj aždaja, iako su balkanske aždaje nekada bile poznate zbog izuzetno snažnog duvanja vazduha kroz nos, čime su mutile vodu i tako lakše lovile. Danas ih ima u Jadranskom moru, premda ih je svega nekoliko, najčešće se sreću oko Sveca i Biševa. Ima ih i u Dojranskom i Prespanskom jezeru, i jedna, navodno, još uvek živi u Skadarskom. Skelet aždaje iskopan u Hutovom blatu kod Mostara čuva se i danas u Zemaljkom muzeju u Sarajevu. Čuvena troglava golubačka aždaja na žalost je ubijena, a ona je verovatno bila jedna od poslednjih rečnih aždaja u Evropi (ima ih još samo u reci Šenon u Irskoj). Iz tela golubačke aždaje izglegle su se golubačke mušice, iako u narodu postoji priča da su ovi nesnosni insekti nastali od suza aždajinog mladunčeta koje je plakalo za ubijenom majkom.

[iz "Politikinog zabavnika" #1867/1987]

_________________

ı¤¤¤¤¤¤¤¤ı••••••••••••ı
 
ticcky
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de





Datum registracije: 30 Dec 2008
Poruke: 88
Mesto: Podgorica

montenegro.gif
PorukaPostavljena: Sub Jan 03, 2009 4:28 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Ko god je ljubitelj ovakvih mitova i prica odusevila bi ga : "Enciklopedija fantasticnih bica" autora Judya Allena(naravno prevedena je na nas jezik)
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Pon Jun 21, 2010 8:33 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Kentaur Nes

Spada u divlje i nasilne kentaure koji su stare Grke nagonili u bijeg. Samo su legendarni grčki junaci, poput Herakla, mogli da im stanu na put. Ipak, i on strada lukavstvom ovog kentaura. Evo kako...

Poslije borbe sa Lapitima, kentaur Nes napušta Tesaliju i odlazi u Etoliju. Tamo boravi kao skelar na rijeci Eueni gdje na svojim leđima prenosi putnike.
Herakle, u pratnji svoje žene Dejanire, i kentaur Nes, sreću se na obali Euene. Herakle sam prelazi rijeku, a ženu povjerava kentauru, ne sluteći da će ovaj, omamljen njenim čarima pokušati da je napastvuje. Čuvši krike i poziv u pomoć, junak žuri da odbrani čast žene, poteže otrovnu strijelu i smrtno ranjava kentaura. Poznato je da je Herakle sve svoje strijele premazivao smrtonosnim otrovom, krvlju Lernejske hidre, čudovišta iz jezera Lerna koju je ubio na jednom od svojih pohoda.
Dok je umirao, Nes uspijeva da nagovori Dejaniru da na poklon primi bočicu čarobnog sadržaja, podmuklo je uvjeravajući da će ta tečnost, kad je izlije na Heraklovu odjeću, njenog supruga učiniti zauvijek odanim samo njoj, Dejaniri... U stvari, bočica je sadržavala kentaurovu prolivenu krv koja, je, prilikom ranjavanja, zatrovana vrhom Heraklove strijele.
Lakovjerna Dejanira je poslušala kentaurom savjet i u pogodnom trenutku tečnost izlila na Heraklovu tuniku. Osjetivši da mu tijelo sagorijeva, mahnit od bola, junak se spaljuje na lomači, na vrhu planine Ete.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Čet Jun 24, 2010 8:28 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Plemeniti kentaur Fol

Postoje zapisi koji - pored Tesalije - navode Peloponez, odnosno Arkadiju kao još jedno od boravišta drevnih kentaura. Oni se ne razlikuju od ostalih. Istog su porijekla, od iksiona i oblaka, kao i zastrašujućih osobina i običaja.

Među njima se, poput tesalskog Hirona, izdvaja kentaur Fol koji po plemenitim osobinama i gostoprimstvu ostaje zapamćen kroz legendu...kao mnogi od njegove vrste. Boravi u pećini jedne od arkadisjkih planina. Junak Herakle prolazi tuda na trećem od svojih dvanaest legendarnih putovanja, u potrazi za erimantskim veprom.
Uprkos uvreženom mišljenu o prirodi ovih bića. prijatno je iznenađen neuobičajenim gostoprimstvom kentaura Fola. S mnogo poštovanja, čovjek konj priprema bogat objed u Heraklovu čast. Pred njega stavlja pečeno meso, dok sebi servira sirovo, kakvo inače jedu kentauri. Kad junak zatraži vina, Fol je u velikoj nedoumici - govori Heraklu da je vino vlasništvo svih kentaura, pa ne bi bilo primjereno da ga pije sa slavnim gostom. Junak prelazi preko Folovih strahova i sam otvara mješinu sa vinom. Tada, omamljeni opojnim mirisom, u pećinu stižu ostali kentauri, bijesni i naoružani drvljem i kamenjem. Tada počinje bitka u kojoj stradaju mnoga Folova braća. a Herakle odlazi nagnavši u bjekstvo preživjele kentaure. Nekoliko njih odbjeglo je u Južnu Lakoniju, gdje im utočište pruža Posejdon, bog mora.
Fol nije učestvovao u ovoj borbi, ali, sahranjujući rođake, nehotice se ranjava Heraklovom smrtonosnom strijelom. Junak se kasnije vraća u pećinu gdje zatiče beživotno Folovo tijelo... Žaleći za plemenitim prijateljem, Herakle priprema pogrebne počasti i sahranjuje Fola pod planinom koja dobija njegovo ime - Pholoe...
Saznavši za njegovo stradanje, a kao nagradu za dobrodušnost, bogovi su Fola vinuli na noćno nebo, u sazviježđe Kentaura, zajedno sa vinskim peharom...

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Sub Jun 26, 2010 1:24 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Tri imena jednog Pana

Putujući kroz legendu, ovo kosmato stvorenje pridružuje se drevnoj šumskoj sviti boga Dinisa

Dugo je smatran za oblasno božanstvo predjela Arkadije. Od trenutka kada mu Atinjani podižu hram na Akropolju, nakon što je pomogao Grcima tokom ratova sa Persijancima, njegov božanski kult se širi po cijeloj zemlji. Tako je, u zavisnosti od predjela u kojima je poštovan, Pan dobio još dva imena - u Tesaliji se zove Aristej, a u Miziji, oblasti Male Azije nazivan je - Prijap.
Svaka oblast i ime kojim je nazivan doprinijeli su i razlikama u legendi o njegovom porijeklu. Priča iz Arkadije koja je ujedno i najčuvanija, govori nam o Panu kao sinu Hermesa, božanskog prijatelja svih starih Grka i kćerke kralja Driopa, čija je stada čuvao božanski Hermes. Kao plod njihove ljubavi, mali Pan dolazi na svijet sa jarećim nogama i roščićima, kosmatog tijela. Kada ga je majka ugledala, pobjegla je glavom bez obzira... Hermes uvija malenog Pana u zečije krzno i odnosi ga na planinu Olimp kako bi ga predstavio bogovima. Panova pojava razvesljava sve besmrtnike...
Odrasli Pan živi u pećinama Arkadije i postaje bog pastir, čuvar šuma i pašnjaka, zaštitnik čobana i stada. Kozama i ovcama daruje plodnost, a lovcima pomaže da se dokopaju divljači... Zato pastiri i lovci dolaze da mu se poklone...takođe brine o uzgoju pčela i vinove loze...
Iako je drugačije nazivan, Panove osobine istovjetne su na svim mjestima. Pored ovih dobrih, Pan ima i zastrašujuće osobine. Jedna od njegovih omiljenih zabava je plašenje putnika i prolaznika koji su, suočivši se s njegovom zastrašujućom pojavom, dobijali napade straha i bježali glavom bez obzira...Takođe, bludi šumama i zbija šale s tamošnjim nimfama, plašeći ih iznenadnom pojavom...

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Pet Jul 16, 2010 7:54 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Opaka aždaja Piton

Za ime ove zvijeri danas se vezuje golema zmija koja nastanjuje afričke i azijske predijele. Kako je jedna od najvećih u svojoj vrsti, spada među najstrašnije stanovnike divljine. Porijeklo njenog naziva seže u doba antičke Grčke.

Priča o prvom pitonu počinje sa rođanjem boga Apolona. Ova neman bila je dijete majke Zemlje, i spada u aždaje. Na molbe uvrijeđene vrhovne boginje upućene majci Zemlji, rađa se mitski Piton. Zevsova supruga, osvetoljubiva Hera, očajna zbog saznanja da Leta nosi potomstvo začeto sa njenim suprugom, šalje Pitona na nju. Posejdnon priskače Leti u pomoć, te sakriva njeno boravište među talase, a aždaja Piton vraća se u svoje gnijezdno na orbroncima Prnasa.
Leta rađa Apolona koji za samo četiri ovozemaljska dana stasava u prelijepog junaka. Petog dana, Apolon kreće u potragu za mjestom na kojem će podići svoje svetilište. Tragajući za njim, prihvata savjete zlurade nimfe Telfuze koja je vladala tim krajem i skreće sa puta, zabasavši u planine Parnas. Tamo sreće Pitona koji se ustremljuje na njega i tada počinje legendarna borba između Pitona i Apolona.
Moćnim strijelama koje je izradio božanski kovač Hefest, zadaje joj smrtonosne rane. Šutnuvši je prezrivo, Apolon joj govori:" Sad truni tu gdje si!"
Nakon pobjede, Apolon podiže oltar i ovo mjesto postaje sveta šuma.
Oblas u kojoj se odigrala borba prvobitno se naziva Pito (na grčkom: trunuti), a kasnije- Delfi, gdje se razvija Apolonov kult i, vremenom, izgrađuje čuveni hram...postaje veliko svetilište s brojnim sveštenstvom...

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Ned Jul 18, 2010 7:01 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane



Beštija s jezera Lerna

Hidra, u prevodu s grčkog, velika vodena zmija, jeste zmaj s više glava, pojavljuje se na ponekim grbovima i zastavama. Nije teško pretpostaviti zašto je često prisutna u različitim kulturama i pripovjetkama.

Mnogim ljudima ova zmija djeluje zaista zastrašujuće. Izgledom podsjeća na zmajeve koji se kasnije povavljuju u Evropi, s jednim ili dva para nogu. Opisivana je kao zastrašujuća neman, predstavljana u vodi ili na tlu, i bez krila. Najčešće ima tijelo psa. Stare legende upućuju na njihovo grčko prijeklo. Ove nemani najčešće čuvaju blago i vrlo su okrutne i opasne.
Na glavama, ka vratu, hidra iz Lerne ima krijeste. Poznata je po osobini da kada joj se posječe jedna od glava na istom mjestu izrastu dvije nove. Vjeruje se da sve hidre imaju po jednu središnju glavu koja je besmrtna ili sačinjena od zlata. Dah joj je otrovan i može da usmrti čovjeka ako ga samo udahne. Krv joj je takođe izuzetno otrovna.
Drugi zadatak slavnoga Herakla, grčkog junaka, bio je da savlada Hidru. Ona je čuvala podvodni prolaz u podzemni svijet na jezeru Lerna. Približavajući se močvari u blizini jezera Heraklo pokriva lice da se zaštiti od otrovnih isparenja, i ispaljuje plamene strijele na njenu pećinu u namjeri da je istjera. Suprotstavlja joj se, u želji da posječe stravične glave, ali na mjestu jedne odsječene glave rasle su nove. Takođe, hidra je imala čudovišnog pomoćnika, džinovsku krabu Karkino, koju Heraklo ubija u borbi. Ipak, boginja Hera smješta je među zvijezde i tako je čuva od zaborava.
Uvidjevši da hidru sam ne može da pobijedi, Heraklo poziva svog rođaka Jolaja u pomoć. Ovaj dolazi na ideju da se vrat svake odsječene glave sprži plamenom. I dok je Heraklo odsijecao glave, Jolaj je spaljivao vratove. Tako su savladali hidru. S obzirom da je jedna glava besmrtna, Herakle je zakopava ispod teške stijene, a njenom smrtonosnom krvlju maže strijele koje će mu donijeti pobjede u narednim junačkim podvizima.
Kažu da je otrovna zmijska krv bila sastojak napitka koji je podmukli kentaur Nes na samrti dao Heraklovoj ženi Dejaniri. Tako hidrin otrov, pored brojnih pobjeda, ovom heroju donosi i smrt...

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Sre Avg 25, 2010 8:58 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane



Minotaur, gospodar beskrajnih hodnika

Najstarije grčke legende potiču sa prelijepog ostrva Krita. One su okosnica mitologije starih Grka i veoma rano stižu na kontinentalni dio Grčke

Legenda o Minotauru počinje s ostrvskim kraljem Asterionom i njegovom novopristiglom ženom Evropom. Ona sa sobom dovodi svoju i Zevsovu djecu koju Asterion usvaja. Minoj, jedno od Zevsove djece, budući je naslijednik kralja Asteriona. Kao mudar i pravdoljubiv vladar, poslije smrti postavljen je za sudiju u kraljevstvu sjenki.
Minoj se oženio Pasifajom s kojom dobija djecu, a jedna od kćerki je Arijadna. Kao posljedicu čudovišnog spoja s bijelim bikom, Pasifaja na svijet donosi strašnog Minotaura, polučovjeka, polubika.
Ovo čudovište hranjeno je isključivo ljudskim mesom i bilo je strah i trepet na ostrvu. Preplašen i postiđen, Minoj naređuje genijalnom atinjaninu Dedalu, kome je pružio utočište da osmisli boravište za
Minotaura, odvojeno od svijeta i ljudi, kako nikoga ne bi napao ili sablaznio. Dedal stvara zatvoreni objekat bez izlaza, danas slavni lavirint. Bio je to veličanstven dvorac sa bezbrojnim dvoranama i hodnicima koji se ukrštaju.
Iskupljujući se za nepravdu koju su učinili pravednom kralju Minoju, atinjani svake godine šalju sedam momaka i sedam djevojaka kao hranu za Minotaura. Da bi se tom zlu stalo u kraj, odvažni junak Tezej odlazi u lavirint. Prethodno od Dedala dobija savjete, a od kraljeve kćeri Arijadne pomoć. Ona mu daje klupko konca pomoću kojeg će naći izlaz iz lavirinta pošto ubije Minotaura. Mnoge ljudske žrtve će nakon toga biti spašene. Zavedena i zaljubljena, kasnije i napuštena, Arijadna će sa Tezejem pobjeći sa Krita na jedno od Kikladskih ostrva.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Čet Avg 26, 2010 8:34 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane



Medeja i njeni zmajevi

Stari Grci u svojim mitovima pominju dvije čarobnice - Kirku i Medeju. Njihovo postojanje ukorijenjeno je u svakom spisu od značaja, gdje su im dodjeljivane neslavne uloge, vrijedne svake osude

Medeja se vezuje za Jasona i Argonaute, kao i mnoge druge mitske ličnosti. Ova čarobnica kraljevske krvi, porijeklom s Kolhide, posjeduje snažne moći i vlada opasnim magijskim vještinama. Zbog nasilne prirode, upamćena je kao oličenje zla. Mnoge loše osobine stekle su se u ovoj nadnaravnoj ličnosti, kao što su ljubomora, zavist, beskrupuloznost i osvetoljubivost. Kao takva, putuje kroz brojne zločine, izdajstva i ubistva potpomognuta čarobnjaštvom.
S obzirom na to da je bila sklona zlodjelima, često je bježala s jednog mjesta na drugo. Tako su joj zmajevi pratioci, magični letači, bili neophodni. Ove čudovišne krilate zmajeve, rođene iz krvi titana, Medeja je dobila na poklon od svog djeda Helisa, božanskog Sunca. Zauzdava ih i upreže u leteće kočije. U potpunosti podređeni Medejinim zapovijestima, mogli su da krstare nebom danima bez prestanka i da prelijeću široke horizonte drevne zemlje.
Osim za bijeg, ovi titanski zmajevi služili su joj i za nalaženje trava koje je brala za pripremanje vještičijih napitaka. Tada su letjeli i do devet dana i noći iznad tesalskih šuma, da bi Medeja prikupljala čarobne sastojke. A kasnije i njih podmlađivala tim travama. Krenuvši iz Kolhide, preko šumovite Tesalije, pa do Korinta i Atine, služili su vješticu Medeju, vukući kroz oblake njene zloslutne kočije...

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
gagica.v
♫ Samo Luda ♫
<b>♫ Samo Luda ♫</b>



Godine: 32

Datum registracije: 21 Feb 2009
Poruke: 16678
Mesto: Srpska Atina

serbia.gif
PorukaPostavljena: Čet Avg 26, 2010 2:36 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Vile – U južnoslovenskoj mitologiji ženska natprirodna bića, naklonjena ljudima. Zamišljane su kao izuzetno lepe devojke zlatnih kosa i sa krilima, odevene u duge, prozračne haljine i naoružane strelama. One žive daleko od ljudi, po planinama (planinkinje, zagorkinje), pokraj voda (vodarkinje, brodarkinje) ili u oblacima (oblakinje). Verovalo se da se rađaju iz rose, nekog cveća, kad pada kiša i greje sunce i kad se na nebu pojavljuje duga. Svoje dvorce, izuzetne lepote i raskoši, grade na oblacima.

Mogu se preobražavati u različite životinje, prvenstveno u labuda, sokola, konja ili vuka. Često jašu na konju ili jelenu, odlaze u lov, a još češće igraju u kolu. Zaljubljuju se u junake, koje pomažu i savetima i delima, a katkad su njihove posestrime (npr. Marko Kraljević i vila Raviojla). Naklonjene su i devojkama, koje od njih mnogu izmoliti lepotu ili zaštitu. Vile osobito vešto vidaju rane zadobijene u bojevima, i to različitim biljem. Raspolažu i sposobnošću proricanja.

Vile teško praštaju uvrede i svojim strelama ili pogledom usmrćuju one koji ih povrede. Potčinjavaju se samo onima kojima pođe za rukom da im otmu odeću, a ako im neko oduzme krila, preobražavaju se u obične žene.

Mogu imati kozje, konjske ili magareće noge.

Vrlo često pominju se u deseteračkim narodnim pesmama ili u narodnim pričama. Po narodnim predanjima i verovanjima imaju duge raspletene kose i okupljaju se na izvorima reka i jezerima, gde gole igraju kolo u vodi.

U toponomistici Srbije i Crne Gore ima dosta mesta s imenom vila, npr. Vilin izvor na planini Komu, Viline vode u Beogradu...

Njima se slične rusalke, u stvari utopljenice ili nekrštena deca, preobražena u devojke sa dugom raspuštenom zelenom kosom, mada se u pojedinim krajevima veruje da su i vile duše nesretno umrlih devojaka. Dok su kod severnih Rusa ružne i nage, spremne da odvuku pod vodu svakog ko im se približi, rusalke koje nastanjuju Dnjepar i Dunav imaju zanosan izgled i svojom pesmom začaravaju prolaznike. Posebno su opasne u nedelji rusalki (nedelja koja sledi posle Trojica), jer one tada izlaze iz vode, jure po poljima, penju se na drveće i igraju na proplancima.

Vile su došle na zemlju jer su bile previše dobre za Pakao, a previše loše za Raj.

_________________
Ako ne znaš sta osećaš prema čoveku – zatvori oči, i zamisli da ga nema. Nigde. Nema ga, i neće ga ni biti. Onda će vam sve biti jasno.
Čehov
 
gkukolj
-tončica-palončica-
<b>-tončica-palončica-</b>





Datum registracije: 09 Dec 2009
Poruke: 39085

blank.gif
PorukaPostavljena: Pet Avg 27, 2010 9:21 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Nimfe, privlačne i opasne



Živopisni predjeli antičke Grčke nastanjeni su brojnim čudnovatim stvorovima. A među najženstvenije i najprivlačnije svrstane su nimfe. Ova bića borave u sjenovitim šumama, dubokim jezerima, prostranim morima... Ima ih mnogo i teško je o njima govoriti pojedinačno

Iako imaju različito porijeklo, nimfe dijele zajedničke osobine. Tako su one nastanjene u rijekama i izvorima po svemu slične nimfama iz svite boga Dionisa. Zanimljivo je spomenuti da su, po legendi, šumske nimfe odgojile malog Boga vinove loze. Zaštitnice šuma i planina, Oreade, jesu nimfe planina i pećina, dok Napeje i Hileore pohode šume i doline... Ponekad bi se pojavljivale u pratnji bogova, bilo Dionisa, Artemide ili Apolona... Jedino Arijade, koje su se starale o drveću, nisu pratile božanstva...
Arijade su često bile naoružane sjekirama kako bi kaznile svakog smrtnika koji bi nanio štetu hrastovima, jer su pod njihovom zaštitom. Njihove srodnice Hamarijade, stapale su se s drvećem u jedno biće...
Pored lijepe i privlačne spoljašnosti, ćudljive su i sujetne, samim tim i osvetoljubive. Iako su bogovi sa Olimpa imali vlast nad njima, i one same imaju značajne moći. Tako mogu svirepo da kazne smrtnike ako im se nađu na putu, ili se ne povinuju njihovim zahtjevima. Priča se da je zaljubljeni pastir Danfid, koji se svojim vidom zakleo na vjernost nimfi Ehenaji, bio oslijepljen kad je počinio nevjerstvo. Postoji mnoštvo legendi o ljudima i bogovima koji nisu odoljeli njihovim čarima.
Nimfe posjeduju moć preobražaja, tako da se, po sopstvenoj želji ili na molbe upućene bogovima, mogu pretvoriti u željenu biljku ili životinju. Katkad da bi izbjegle neku nevolju, a ponekad su razlog bili ljubavni jadi...
Vremenom, u mnogim predjelima Evrope javljaju se priče o vilama i elfovima, kao i o slovenskim rusalkama, i moglo bi se reći da su nimfe njihova preteča. One su drevni duhovi prirode.

_________________
Došla je i otišla.
Neću je ponovo vidjeti sa one strane groba.
Moj život je samo moj.
 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Istorija sveta ~ -> ~ Mitovi i legende ~ -> Izmedju stvarnosti i maste ~~Mitoloska bica~~ Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana prethodna  1, 2, 3, 4, 5  sledeća
Strana 4 od 5

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2018. godine - Venčanja, svadbe - Proslave - TipoTravel - Kuda večeras - Anwalt - legal -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon