U SNOVIMA

Još i sad, sveto, na duše oltaru,
K� rajski cvijetak, kao zvijezda sjajna,
U ljupkom milju, nježnosti i čaru,
Još i sad blista tvoja slika bajna.

Osjećam miris tvoga mekog prama
I gledam oči koje život dijele,
Osjećam poljub pun nebeskog plama
I vrući stisak tvoje ruke bijele.

Kroz moju dušu tvoja rječca zvoni
K� sveti zvuci nadzemnoga svijeta;
I kad sam srećan i kad bol me goni,
Svuda me bljesak tvoga lica sreta.

Na krilu snova, što ih ljubav kreće,
Ja dižem tebe nebesnome hramu,
Kao da ne znam da se vijenac sreće
Sa moga čela rasuo u tamu;

Kao da ne znam da ledenim mačem
Od tebe sudba rastavi me mlada,
Kao da ne znam da cvilim i plačem
Na mrtvom grobu porušenih nada.

MOJA NOĆI...

Moja noći, kada ćeš mi proći?
- Nikad!
Moja zoro, kada ćeš mi doći?
- Nikad!
Moja srećo, kad ćeš mi se javit?
- Nikad!
Moje nebo, kad ćeš mi zaplavit?
- Nikad!
Moja draga, kad će naši svati?
- Nikad!
Moja suzo, kada ćeš mi stati?
- Nikad!

MI ZNAMO SUDBU


Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,

No strah nam neće zalediti grudi!

Volovi jaram trpe, a ne ljudi -

Bog je slobodu dao za čovjeka.



Snaga je naša planinska rijeka,

Nju neće nigda ustaviti niko!

Narod je ovi umirati sviko

U svojoj smrti da nađe lijeka.



Mi put svoj znamo, put Bogočovjeka,

I silni kao planinska rijeka,

Svi ćemo poći preko oštra kama!



Sve tako dalje, tamo do Golgote,

I kad nam muške uzmete živote

Grobovi naši boriće se s vama!

NA PO PUTA


Ostale su za mnom bašte jorgovana,

Sjaj proljeća moga, šum, pjesme i vela...

Studena me jesen na po puta srela,

I po meni pada suho lišće s grana.



K'o ranjena tica, što bi nebu htjela,

Otima se duša iz olovnih dana,

Ali kobni vjetar grabi je sa strana,

Pa se natrag trgne premrzla i svela.



Moji vrti, više ne cekajte na me,

Vratiti se neću iz studene tame

Svog života... Sunce polagano gasne...



Hladni suton pada... Noć sve bliže ide...

Jednu crnu ruku moje oči vide -

I ja čujem samo udar tvrde krasne.

NE VERUJ


Ne vjeruj u moje stihove i rime

Kad ti kažu, draga, da te silno volim,

U trenutku svakom da se za te molim

I da ti u stabla urezujem ime.



Ne vjeruj! No kasno kad se mjesec javi

I prelije srmom vrh modrijeh krša

Tamo, gdje u grmu proljeće leprša

I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,



Dođi, čekaću te! U časima tijem,

Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,

Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,

I da silno gorim ognjevima svijem,



Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!

Jer istinska ljubav za riječi ne zna,

Ona samo plamti, silna, neoprezna

Niti mari, draga, da stihove piše.

O, NIKAD VIŠE...

O, nikad više, nikad moja ruka
Stisnuti neće tvoju ruku b'jelu, -
K'o tužni odjek tajanstvenog zvuka
Kidaće jadi moju dušu c'jelu.

K'o sjetna tica, što u krugu tavnu
Ledenih žica zarobljena stoji,
Snivaću i ja o blaženstvu davnu
O slatkom raju poljubaca tvoji'.

Ja sam k'o stablo, kome vjetar hudi,
Raznese lišće u daleke strane,
K'o vječni sužanj, koji zalud žudi
Osmejak mili one zore rane.

Po tavnoj noći, kad sveštenim mirom
Prel'jeće sanak nečujno i blago,
Besvjesno lutam na grudima s lirom,
I zv'jezdam' šapćem tvoje ime drago...

Ja suzam' kvasim tvoju sliku bajnu
I gledam osm'jeh, što s usana l'jeće,
Al' zaman suze, nikad prošlost sjajnu,
Nikad mi tebe darovati neće...

Oh, nikad više, nikad moja ruka
Stisnuti neće tvoju ruku b'jelu, -
K'o tužni odjek tajanstvenog zvuka
Kidaće boli moju dušu c'jelu.

PESMA SRBIJI
Vojvodi Živojinu Mišiću


Hvala ti Srbijo lepa!
O munju tvojih megdana
Razbili su se crni oblaci tiranskih orda.
Iz krvi dece Ti divne stabla su izrasla gorda,
I gle, s jabukom životodajnom,
Pred naše ikone stare, sa njinih džinovskih grana
Spusti se anđeo beli pod oreolom sjajnom,

Pojući dela tvoja!
Srbijo, vere je Tvoje
Ogrej'o požar evo srušena srca i bona -
I gde su rujine bile, oltari trokubi stoje,
I blesci kandelabra
Po stubovima pljušte i zvuci visokih zvona
U svodu radosno grme, Srbijo lepa i hrabra,

Pojući dela Tvoja!
Lučem, k'o zora bela,
Ozarila si puste pećine našega roblja;
I s hridi ponora mračnih, s plesnivih ploča groblja,
Ti si nas vratila svije'
Na Vrhe pune sunca, plodova, pesme i vrela,
Gde šarac nogom kopa i Marko kraj koplja pije,

Pojući dela Tvoja!
Osana! S kapom u ruci,
Mi pristupamo i Tvoje, Srbijo, ljubimo skute!
Sada smo deca Tvoja, pa duše dece obuci
U tvoju lepotu zore!
I daj im krila nek' lete, tamo, na svetle pute,
Tamo, za belim orlom gde slave vrhovi gore!

MESEČINA


Noć. Moj konjic pase. Tiho ribnjak sniva
I trstike šapću. Ćuk ćuče daleko.
Srebro mesečine sedefno i meko
Topi se, i lije sa vrbinih griva.

I u svakoj kaplji što na cveće kane
Ja udare čujem srca koja čeznu,
Tajnu setu, ljubav silnu, neopreznu,
Šum krvi i požar slatke strasti rane.

I mladosti svoje odbegnulo leto
Ja vidim gde snova vraća mi se... Eto
Mojih nimfa, lete, meni stižu same

Sa harfom u ruci... I dok ponoć brodi
I sedefne kapi kucaju po vodi,
Iz nedara lepih behar siplju na me...

LJUBAV


O, da mi je nešto pa da budem reka,
Pa da tečem ispred tvoje kuće male;
Pevajući tebi da razbijem vale
O pragove gde ti staje noga meka.

Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom
Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,
Prigrlim te sebi u svoje klobuke,
I da tebe, draga, više ne dam nikom.

Na dušeku trava i mojih smaragda,
Kao nimfa moja, da počivaš svagda,
I da niko ne zna tvoje mesto gde je.

Samo moje oči da gledaju u te,
Samo moje sve dubine i sve kute
Da lepota tvoja osiplje i greje.