Aleksa Santic

sabre · Početnik Domaćeg.de

TAMNI TRENUCI

Ne hvataj,draga,više rukom belom
Za moje stablo.Zatresti se neće
U slatkoj žudnji i sa snagom celom
Po tebi lepo da razaspe cveće

Gledaj,u njemu sada gnezdaviju
Pauci kobni i crv grize,dube...
Otrubile su njegove trube
Vihora,strasti i čeznuća sviju

Ono sad misli da je varka
Sve ovde što je,a istina sušta
Jedino ona crnoriđa brka
Sa nama što se izgubi i spušta

Tamo gde Lete val huji i ječi
Ono sad misli:prave sreće čaša
Na tome svetu da je smrt naša,
Jer kroz nju bogom biva sin čoveči

Vaj,sve je vetar i zvuk praznih reči...

Santic je,uz Beckovica,moj omiljeni pjesnik. Covjek koji je zauvijek ostao isti,na istom mjestu,u istom gradu. Covjek koji je pjevao o svima za sve.

dejoni · Odomaćeni član

Sto te nema

Kad na mlado poljsko cv'jece
Biser niže ponoc nijema,
Kroz grudi mi želja l'jece:
"Što te nema, što te nema?"
Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
"Što te nema, što te nema?"
Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
"Što te nema, što te nema?"
I u casu bujne srece
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu krece:
"Što te nema, što te nema"...

Nemilosrdnom bogatasu

Popô si se sred milina,
Dvor ti zlato, svila krasi;
Bogataš si od davnina -
Al', covjece, prašina si.
Sirotinja tuži, cvili,
U jadu joj teku casi;
A ti ležiš u toj svili -
Al', covjece, prašina si.
Do ušiju dopiru ti
Sirotinjske muke glasi;
Ti prezireš taj glas ljuti -
Al', covjece, prašina si.
Ti je goniš, a ne vidiš
Kako suzom lice kvasi;
Ti si silan, ti s' ne stidiš -
Al', covjece, prašina si.
Zamalo ceš, oj smrtnice,
Na svijetu tako biti,
Zamalo ceš, oj smrtnice,
Jer c' i tebe zemlja skriti.
Preminuce sva milina,
Ostaviceš svoje dvore;
I oni ce bit prašina,
Vremena ce da ih sore.
Imaj srca! Budi covjek!
Nek te djela dižu svude,
Pa ceš tako živit dovijek' -
I kad tijelo prah ti bude.
Ti si...
Ti si ona sila sveta
Ti si onaj Bog,
Što si digla nebu, visu
Krila duha mog!
Ti si zv'jezda, tvome zraku
Sl'jedi putnik mlad,
Ti mu digla mrtvu vjeru,
Oživila nad!
Ti si nebo, u tvom oku
Sunce, raj i Bog!
Pa i ova pjesma moja
Dar je sjaja tvog!

Srcu

Ne boli me, cuti! Neka mine sad
I bol rana tvojih, i nemir, i jad!
Povratak slavuja i grlicin poj
Nek užegu snova mrtvi oganj tvoj!
Slušaj! Polja šume, povija se klas,
I mrtve iz groba božji zove glas.
Oživi! Još jednom proslavimo gôd
I berimo ruže i ljubavni plod!
Il' labudsku pjesmu, bono srce, daj
I pozdravi njome moj ubogi kraj!

[fade][align=center]

GiGi · *Pravi muškarac*

~Spojene su dve teme, jedna je bila na knjizevosti, sa ovom koja je na poeziji a obe su se ticale Alekse Santica. Wink

~

foryou10 · Iskusni član

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ( "Ostajte ovdje" , "Hljeb" ). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda ("Mi znamo sudbu" ).

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...

Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze. Ovu biografiju završavam stihovima nepoznatog pjesnika koji se nadovezuju na Šantićevu pjesmu "Emina" :

Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
nikad umrijet' neće

Elegija

Zašto se meni javljaš tajno
Kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?

Zašto me kroz noć staneš zvati,
I šta ti jadno srce ište?
Ta ja ti nemam ništa dati,
O, ja sam pusto pepelište.

Sve što sam imo ja sam dao,
Nevjerno hladna ljubavi moje, -
Sve što sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duše svoje.

Pa zašto meni stupaš snova,
Šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Što nekad na te ruže baca.

Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sam ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi duša ne izda'ne.

Ne vjeruj...
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime;-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo, gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te!- U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna,
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše.

GiGi · *Pravi muškarac*

Spojio sam temu o Aleksi Santicu koju je clan foryou10 otvorio sa vec postojecom o Aleksi Santicu. Wink

vtb:) · Početnik Domaćeg.de

Zvezdana noc nad njegovim gradom,topao vetar u kosi,i na usnama dve pesme:Emina i Ne vjeruj...Uspomene koje ce vecno da tinjaju negde duboko u meni...I koje ce trajno da me secaju na Aleksu Santica...Pesnik koji budi sve emocije u meni...

nastasenjka · **~daydreaming~**

*
Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,
Pokrivena nebom ko od plave svile,
Ljepša si od tvoje primorkinje vile
I svetlija si od njenog đerdana.
Nikad se tebe nagledao ne bi'!
No da mi je jedno: da postanem valom
Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom
Da vječito sumim i da pjevam tebi.
I da s tobom gledam na tvoj Lovćen plavi!
Pa jednoga dana, kad se gospod javi,
Kad orlovi naši visoko zabrode
I sa tvojih ruka panu gvožđa tvrda,
Da pobjednu himnu slušam s tvojih brda
I da s tobom slavim dan zlatne slobode!

nastasenjka · **~daydreaming~**

Hljeb

Parobrod spreman. More se koleba.
Posljednji plamen na zapadu trne;
Suton se rađa i s jesenjeg neba
Polako pada na hridine crne.
Paluba puna. Ruke uzdignute
Pozdrav šalju i rupcima mašu.
U mnoštvu ovih vidim čeljad našu,
Naslonili se na pervaz pa ćute...
Zemljaci moji, dokle ćete, dokle?
"Tamo daleko! Jer nas usud prokle
I na nas pade tvrda tuca s neba..."
A zar vam nije zavičaja zao?
"Žao je brate... Bog mu sreću dao...
No hljeba nema... Zbogom! Hljeba... hljeba..."

nastasenjka · **~daydreaming~**

Moja domovina

Ne plačem samo s bolom svoga srca
Rad zemlje ove uboge i gole;
Mene sve rane moga roda bole,
I moja duša s njim pati i grca.
Ovdje, u bolu srca istrzana,
Ja nosim kletve svih patnji i muka,
I krv što kapa sa dušmanskih ruka
To je krv moja iz mojijeh rana.
U meni cvile duše miliona -
Moj svaki uzdah, svaka suza bona,
Njihovim bolom vapije i iste.
I svuda gde je srpska duša koja,
Tamo je meni otadžbina moja,
Moj dom i moje rođeno ognjište.

nastasenjka · **~daydreaming~**

Moji očevi

Moji su očevi iz onijeh strana
Gde motika zvoni i gdje krasna bije;
Gdje znoj s čela kaplje i gdje ralo rije;
I tvrde se grude drobe ispod brane...

Moji su očevi iz koliba grubi',
Gdje se gusle čuju, pripovjesti, bajke,
Gdjeno djecu uče proste, dobre majke
Kam rođeni kako brani se i ljubi...

Moji su očevi sa timora tije'
Gdje gnijezdo svoje krstaš oro vije,
I sa vihorima bije se i tuče...

Moji su očevi buntovnici sveti,
Sa dušom oluja što hrli i leti,
I krilima zlatne raspaljuje luče..

nastasenjka · **~daydreaming~**

Naš stari dome

Naš stari dome, kako si orono!
Kapije tvoje niko ne otvara,
Po njima mirno crv dube i šara -
Grize, ko čežnja jedno srce bono.
Evo mi sobe! O duvaru jošte
Ikona visi, prašnjava i sama,
I u me gleda i šapće iz rama
O dobu sreće, djetinjsta, milošte.
Ovde sam prve stihove napiso,
Ovdje je s dušom poletela miso
Visoko, tamo gdje se istok žari.
Ovdje mi negda bješe raj... A sada?
Na moje srce grobna zemlja pada,
I ja se rušim ko ti, dome stari..