Poezija u muzici

sara65 · Početnik Domaćeg.de

Mon Ami

mon ami
kakav je slučaj biti rođen na istoku ne znam
ali osjećam se upravo tako
kakav je slučaj biti rupa na palubi ne znam
moj osjećaj je beskrajna samoća
kakav je osjećaj biti obojena slika
izložena na saint germain des pres
slučaj
mon ami
sjedeći dugo na obali
mon ami
sjedeći na obali
mon ami
tražio sam vezu s tobom

i kako to da povorke ljudi čudnih sudbina
nikad poražene nečim
što nije strah ljubav ili bijes
(ili možda ljepota naslaganih godina)
mirno plove između klošara
živeći u prošlosti
slučaj
mon ami
iza osvijetljenih lađa

i kako to da drveni podovi tako obično škripe
dok se neko sprema na odlazak po kiši
i kako to da su suze stvarne
i tihe i uporne i mazne i ljepljive
baš kao i žena poslije rastanka
kad ostane sama
slučaj
mon ami
sve su to naslagane godine
iza osvijetljenih lađa

sara65 · Početnik Domaćeg.de

Duboko u tebi

duboko u tebi
možda sam ostavio trag svjetla
u noći između zidova
ni svi dobri ljudi
ni svi oni koje znaš
ni bijeg od samoće
u koju se povlačiš
(kad provali očaj)
jedva da su dovoljni
pred surovom snagom
krajnjom i konačnom

duboko u tebi
strasti slamaju
i ono što je preostalo
i ono što ne postoji
čežnju za smrću
želju za opstankom
žudnju za slobodom
i volju da se pokloniš sudbini
kao na dlanu

duboko u tebi
tisuće dobošara
fanfare iz daljine
zastave na pola koplja
koga oplakuješ ljubavi moja
crno znamenje na licu svog dragog
sjetu u riječima

jednom u životu
dat ću da me zarobi
muškarac
muškarac hladnog stiska
i čeličnog pogleda

sara65 · Početnik Domaćeg.de

Jane

pitao sam jane za bizant
nije znala
samo je gledala kao da sluti
teški pokrov kamenih vjekova
zid plača
krv
i stoičku crtu na licima anđela
i plamen
i rađanje
i smrt
znam da je to osjetila
vidio sam odsjaj iza njenih leđa
rekla je
možda sve počinje bez valjanog razloga
možda sve počinje iz plavog
zvuk sječiva dok vibrira
ili pjesma
s one strane doživljenog
možda čelik
i to samo za trenutak pod svjetlom
kad zablista
možda ti se sviđa da budeš tinta
možda ti se sviđa da budeš slavan
to nikad nećeš saznati honey

pustio sam da me uzme sebi
jer sam stvarno čuo pjesmu oklopnika
i udarce od kojih pucaju kosti
i krikove
i metež
i sječu roblja bez imena
i koliko god izgledalo glupo
znao sam da se omča steže oko carskog vrata
i da novi kalif već zasjeda na mokrim jastucima
iznad prijestolja
rekla je
što bi se dogodilo da su zaorali rim
kao što su slali stoku
da pase nad kartagom
ili da otrgneš jednu vlas za spas vrste
da li bi to uradio honey
ili da si ohol
pa da te bogovi provedu kroz devet svjetova
a onda te vrate ugašenog
kao mrtvu haringu
zar bi to želio honey

sara65 · Početnik Domaćeg.de

Flash

ništa se ne događa kad si dolje i kad si sam
i kad noći vuku u podsvijest sve do sjećanja
lavina kotrljajućih tegova na nogama pritiska
i znoj tek kasnije počinje da smeta
tek kasnije budi se grad
neke poderane ulice
bljesak mokrih tračnica
prvi tramvaj preko trešnjevke
raste u mojim očima

jutro obilazi scenu rutinski
s dužnim poštovanjem
ja se uklanjam s puta
dvostruka krinka na njegovom licu
čini suvišnom svaku providnost
kako da se kontroliram kad me ubija
osjećaj tako drukčiji od svega što razumijem
od svega što želim da vidim
nešto kao flash

kako da se kontroliram

gledao sam opet film o beznađu
ili je to možda bila kronika nepoznatog
jer tako se zvao čovjek
ni živ ni mrtav ni pomorac
ako ikad ispunim želju
i ti mi daš za pravo misleći
to je jedini način da ga zadržim
ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah
bit ću spreman da zaboravim

bit ću spreman da zaboravim

neke poderane ulice
bljesak mokrih tračnica
prvi tramvaj preko trešnjevke
sjaj u tvojim očima

sara65 · Početnik Domaćeg.de

Kad fazani lete

zašto tražiš karizmu u sebi punjena ptico
mogućnost prosvjećenosti
razdvaja te u beskraj od žudnje za misijom
miris zemlje
koncentrični krugovi gluposti i neznanja
kao prstenje
ono dalje ne razumijem
izgleda mi da je mrtva straža

rekoh sebi
moj bože koliko demagogije sustavno poređane u artiljerijske salve
koliko pokradenih misli iza koji ne stoji ništa osim
mržnje
sujete
vlasti
i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge
i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare

i rijeka nije bila rijeka u samom početku
i nije nužno da ne bude ponornica do kraja
što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava
kad mrtvi fazani lete a nijedan ne pada

što se događa kad očajanje zahvati ljude
kad očajanje neumitno prelazi u kajanje
gledajući iz daljine konture na sceni
padaju mi na pamet vodene boje
umazane ruke
brzo se peru

sara65 · Početnik Domaćeg.de

Umjesto gluposti

Kad se nocu smirim i ocekujem san
slusam zadnja auta kako zvizde kroz grad
Umjesto gluposti,s plafona silazis ti
uz tihu muziku,opet skupa smo mi

Nemam pojma koji je dan
bas me briga sta se u svijetu zbiva
samo da te ubili nisu,
da si jos u meni ziva

Zelim da stotinu dana ne svane dan
kad se nocu privuces i gurnes me u san
Ja sam nalik cistom zidu - ti si slika i ram
ja sam prazna tisina - ti najljepsa muzika sto znam

Nista ljepse izmedju nas no sto je pjesma i sto je stih
nepresusni izvor si moj - ljepsi od svih
Mi necemo promijeniti svijet
trave su davno dozivjele kraj
Ali,uvijek ce ih biti za nas,ljubavi,znaj.

sara65 · Početnik Domaćeg.de

Ceta ludjaka

Tutnji zivot pored mene ne gleda cetu ludjaka
Ruse se snovi, trose se zene, filmovi tudji a moja traka
Uvijek drugi mirni u zbrci, uvijek drugi sa srecom svjezom
A ja nevican prljavoj trci smijem se cestit nad praznom mrezom

A ja imam sebe u sebi postenog druga
I volim sto su tako ciste moja sreca moja tuga

Ceta ludjaka neda se rjeci a batina tuce bez kicme je bolje
Ljuti se stoka al bodre me preci skupo je voce i gradjanstvo se kolje
Juce u plavom autu prodje djevojka moja mase mi satom
A neko prokleto pseto srce mi glodje a neki covjek zove ga bratom

A ja imam sebe u sebi postenog druga
I volim sto su tako ciste moja sreca moja tuga

sara65 · Početnik Domaćeg.de

Bolesno ljeto

Pokrade mi juče,neka tuđa ruka
Zadnje kapi mora iz usnatih vena
I umuknu zvono, crkve mojih htjenja
A razbi se okno nebeskoga luka

Ostah sam na kiši, ko od Boga proklet
Držeci u ruci šest drhtavih žica
Gledam ružna stabla,opustjelog parka
I na njima jata pokisnulih ptica

Osjećam po sebi, k’o po nekom smecu
Tumara i njuska jedno gladno pseto
Omorina neka, neki vjetri južni
Mirišljave kiše I bolesno ljeto

A u meni samo, moja sudba tašta
I prosuti melem životnoga saća
Sam sam kao neka pokradena bašta
Iz koje se lopov praznih ruku vraća

A šta će kome ovaj, otrov sto ga sišem
Ili pregršt boli sjecanja I sjeta
Šta će kome ova pjesma sto je pišem
Ili pisma što ih šalje jedna žena

Al ne treba ni meni, to sto drugi ištu
Ja nijesam sanjar onda kad se strada
Naviklo se t’jelo ko stašilo u žitu
Na ovu hladnu ljetnju kišu koja pada.