www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014

NA TRAGU SREDIŠTA ILIRSKE DRŽAVE U SKADARSKOM BASENU
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Istorija sveta ~
::  
Autor Poruka
Vladika Rufim
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de



Godine: 45

Datum registracije: 09 Okt 2005
Poruke: 121

montenegro.gif
PorukaPostavljena: Ned Nov 29, 2009 10:04 pm    Naslov poruke: NA TRAGU SREDIŠTA ILIRSKE DRŽAVE U SKADARSKOM BASENU Na vrh strane Na dno strane

OLIVERA VELIMIROVIĆ-ŽIŽIĆ:
NA TRAGU SREDIŠTA ILIRSKE DRŽAVE U SKADARSKOM BASENU



Kroz višedecenijska istraživanja, koja je naš poznati arheolog Olivera Velimirović-Žižić sprovela na brojnim ilirskim lokalitetima u regiji Skadarskog jezera, provlači se poput crvene niti pitanje središta ilirske države i kulture u vjekovima prije pada pod rimsku dominaciju; priredio Slobodan Čukić


Neostvareni san o arheološkom muzeju


RIJEČ PRIREĐIVAČA:
Olivera Velimirović-Žižić spada u red najzaslužnijih savremenih crnogorskih arheologa, čije je djelo u proteklim decenijama temeljno oblikovalo i unaprijedilo poznavanje i valorizaciju naše arheološke baštine, i uopšte, kulture našeg podneblja. Od pedesetih godina prošlog vijeka, ime ove naučnice predstavlja nezaobilazno mjesto u arheološkim istraživanjima, a od sredine šezdesetih i u stručnim publikacijama na cijelom jugoslovenskom prostoru i susjednim zemljama. Velimirović-Žižić (Nikšić, 1932) čiji se radovi redovno citiraju u naučnoj literaturi, bila je učesnik i svjedok arheoloških iskopavanja još od početka pedesetih godina. Ta istraživanja započinju od ilirsko-helenističko-rimske nekropole u Budvi (1951-1954) i srednjovjekovnog Bara 1953, preko rekognisciranja istočne Srbije 1955. i neolitskog naselja Porodin kod Bitolja iste godine, pa Duklje (1954-1962) i Doljana u Podgorici (1954-60), do samostalnog istraživanja Oboda tih godina. Učestvovala je i u istraživanju lokaliteta Pod kod Bugojna 1958, kao i Gostilja u Zeti iste godine, a od 1960. do 1962. i u iskopavanjima Crvene stijene. Tu su i samostalno rekognisciranje Nikšića (1958-61) i istraživanje Sirmijuma (1962). Učestvovala je ili rukovodila istraživanjima Nemanjinog grada u Podgorici (1963-64), Topolice u Baru (1965-66), lokaliteta Mijele u Virpazaru (1966), potom tumula u Dušićima (1969), pećine Odmut (1968. i 1973), tumula u Kučima (lokalitet Crkvine-Medun, 1970), Pirlitora (1967), tumula u Kučima (lokalitet Roge, 1979), Doljana u Podgorici (1980), Vujačića mahale (lokalitet Golubovci, 1982), Budve (Stari gradi i antička nekropola, 1979), Mataguža (1985-86), Bioča (pećinsko naselje, 1986-87), lokaliteta Vruća pećina (1987. i 1988), tri lokaliteta u Bijelom Polju (Nikoljac, Voljavac i Podvrh, 1987), Onogošta (1988), Ćipura (1989), zatim u rekognisciranju trase “Međe Vuka Manitoga” na Prijekornici (1988), u sondažnim istraživanjima gradine Đuteza iznad Dinoše (1982), rekognosciranju kanjona Morače (1986-88) i iskopavanju tumula na lokalitetu Kuće Rakića (1995).
Rukovodila je i projektom rekognisciranja arheološke baštine skadarskog basena, kao i drugih crnogorskih regiona.
Većina ovih istraživanja dešavala se u vremenu kada je crnogorska arheologija prolazila kroz pionirski period. I pored toga to doba je karakterisao mnogo veći stepen entuzijazma i zanimanja za svjedočanstva prošlosti nego što je to danas i u kojem je država, čini se, izdvajala daleko više sredstava za arheološka istraživanja.
Pored aktivnog rada na brojnim lokalitetima Velimirović-Žižić je bila i predsjednik Arheološkog društva Jugoslavije. Bila je vrlo aktivna i na muzeološkom polju, odnosno autor, organizator ili saradnik na nizu muzejskih i izložbenih postavki. Pored brojnih stručnih radova, od kojih ćemo neke malo kasnije detaljno upoznati, sarađivala je i na enciklopedijskim projektima (zagrebačka izdanja Enciklopedije Jugoslavije i Leksikona Jugoslavije).
Velimirović-Žižić se nalazila na čelu Arheološke zbirke Crne Gore od njenog osnivanja 1968. pa sve do 1991. godine. Za neupućene, riječ je o instituciji iz koje je izrastao današnji Centar za arheološka istraživanja. Zapravo, Arheološka zbirka začeta je još 1961. u vidu Savjeta Zbirke koji je nadalje radio na “stvaranju uslova za konstituisanje institucije”. Nalazila se od početka u pomenutom Savjetu, obavljajući “sve poslove od upravo-administrativnih i istraživačkih akcija do realizacije prve muzejske postavke Arheološke zbirke 1968. godine”, kada je izabrana i za direktora te institucije.
Neispunjena želja i nerealizovana ideja, na čemu je uporno nastojala narednih decenija bila je osnivanje Arheološkog muzeja Crne Gore. Osnovna zamisao je bila da ta institucija, kako napominje, prirodno izraste iz institucije koju je vodila, te da se na taj način kruniše bogata arheološka zaostavština na našem tlu.
Prije nekoliko godina navršilo se punih pet decenija od kako je Velimirović-Žižić, prvi diplomirani arheolog u Crnoj Gori, aktivno započela sa naučnim istraživanjima arheološke baštine. Pored uobičajenih povoda, oskudica stručnjaka njenog nivoa na polju arheologije, bila je dodatni razlog da se taj jubilej vidno i zvučno obilježi u javnosti - prigodnim tekstovima, novinskim i televizijskim intervjuima, naučnim skupom kao i eventualnim objavljivanjem monografije o djelu ove osobe. To, međutim, nije bio slučaj, a time se cijela ta nebriga i netaktičnost prema višedecenijskom djelu i zasluzi koju Velimirivić-Žižić ima za našu nauku nadovezala na neshvatljivu praksu s početka devedesetih, kada je u okviru politički motivisanih čistki nepodobnih kadrova, ekspresno smijenjena s mjesta direktora Arheološke zbirke Crne Gore.


Nezaobilazno mjesto u arheološkoj nauci


I pored toga što je bila prinuđena da 1991. godine napusti čelno mjesto u Arheološkoj zbirci Crne Gore, koju je stvarala i vodila preko dvije decenije, ova naučnica bila je još nekoliko godina aktivna u struci – rukovodila je iskopavanjima tumula na lokalitetu Kuće Rakića pored Cijevne 1995. godine, i priredila za štampu poznatu Stikotijevu monografiju o Duklji (1999).
Djelo Olivere Velimirović-Žižić danas aktivno živi u naučnoj literaturi, u svom “prirodnom okruženju”, ali na žalost manje na matičnom tlu, a mnogo više na prostoru okolnih zemalja. Ovaj golemi propust dodatno govori o stanju arheološke nauke, metodološke izobraženosti i intelektualnog poštenja u Crnoj Gori. Bilo kako bilo, potpuno je izvjesno da će u narednim godinama njeno djelo konstatno dobijati na značaju. Jer, osim uskodisciplinarnih arheoloških činilaca, postoji još jedan važan elemenat, čija činjenička težina čini protivtežu istorijsko-ideološkim naslagama koje zatamnjuju razumijevanje prošlosti. Naime, Velimirović-Žižić se ponajviše i temeljno bavila ilirskim periodom, dakle, onim dijelom naše istorije bez koga se etnogenetski procesi i etničko biće današnjih žitelja Crne Gore jednostavno ne mogu razumjeti, kao uostalom, ni etnogeneze i etničko biće susjednih zemalja i naroda. Značaj njenog rada raste i zbog okolnosti da o tom istorijskom dobu posjedujemo vrlo oskudne pisane podatke grčkih i rimskih istoričara. Stoga je jasno koliku težinu, u nedostatku pisanih dokumenata, imaju njena arheološka istraživanja, kao i interpretacija nalaza koju je pružila u svojim tekstovima. Velimirović-Žižić, prosto rečeno, predstavlja nezaobilazno naučno polazište i prava je šteta da svoje veliko znanje i iskustvo nije mogla prenijeti mlađim naraštajima na nekoj katedri za arheologiju. Što je bilo opravdanije u proteklim decenijama od pokretanja jednog takvog odsijeka na Filozofskom fakultetu?
U namjeri da prezentujemo djelo ove crnogorske naučnice, priredili smo izbor iz njenih radova, objavljenih po različitim stručnim publikacijama i to u trodecenijskom rasponu, od 1966. do 1995. godine.
Zapravo, to je samo dio onoga što je objavljeno. Priredili smo ono do čega smo mogli doći nakon svih decenija koje su protekle od publikovanja, a što se odnosi na istraživanje ilirske baštine.
Prvobitna ideja bila je da se radovi poslože hronološki, ali smo ipak odlučili da prikaz započnemo referatom iz 1983. godine, podnijetim na Simpozijumu o Skadarskom jezeru u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, koji zapravo predstavlja idealan uvod u njeno djelo, nakon čega će u hronološkom nizu uslijediti ostali radovi.
Dakle, u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, od 30. oktobra do 1. novembra 1983. godine održan je Simpozijum o Skadarskom jezeru. Bio je to veoma važan skup, s ciljem da se sačini obuhvatna naučna slika za buduće tretiranje jezerskog kompleksa. Na skupu su učestvovala, značajna imena crnogorske nauke, a multidisciplinarne smjernice koje su tada postavljene najavljivale su dugoročno i temeljno preispitivanje, kao i rješavanje složene problematike skadarskog basena - refleksi tog skupa vidni su i u nekim današnjim projektima.
Među brojnim crnogorskim stručnjacima, referate su tada u CANU podnijeli i vodeći autoriteti iz oblasti arheologije, među njima i Olivera Velimirović-Žižić. U uvodnom dijelu svog izlaganja bavila se izvjesnim metodološkim nejasnoćama vezanim za programsko-okvirnu temu pomenutog naučnog skupa, što ćemo ovdje izostaviti. Smisao tog osvrta Velimirović-Žižić bio je u ukazivanju da je s obzirom na nedopustivo nizak stepen arheološke istraženosti skadarskog basena besmisleno i pokušavati da se pruži odgovor na pretenciozno postavljene programske ciljeve simpozijuma u CANU, već da je mnogo cjelishodnije da se pažnja usmjeri na potrebu hitnog i što opsežnijeg istraživanja samog basena . Za ovo je postojalo duboko opravdanje. Jer, dotadašnji rezultati arheoloških iskopavanja (u Momišićima i Gostilju) govorili su da bi sistematska potraga u priobalju Skadarskog jezera sasvim izvjesno pružila bogate nalaze i temelj za opsežnu naučnu interpretaciju visoke ilirsko-helenističke kulture u toj regiji. Ono što u tom momentu naša arheološka nauka još uvijek nije mogla da izbaci u prvi plan, jer su za to jednostavno nedostajala istraživanja i materijalni dokazi (kao što je to slučaj i danas) je teza koju je Velimirović-Žižić tada ipak pomenula: “Prema dosadašnjim naučnim rezultatima i mišljenjima mnogih naučnika, područje Skadarskog jezera treba smatrati osnovnim embrionom, ili dijelom središta ilirske države“.
Pri tom, nije od velike koristi to što ova teza zvuči „sasvim logično“. Jer, ona bez materijalnog utemeljenja ima malu naučnu težinu. Naučna utemeljenost može se zasnovati isključivo arheološkim iskopavanjima, odnosno materijalnim pokazateljima.



Razlozi da se započne opsežno istraživanje


Velimirović-Žižić u svom referatu iz 1983. godine nekoliko puta naglašava potrebu obimnijih istraživanja stalno potencirajući činjenicu o neistraženosti arheološke baštine skadarskog basena, te saopšava i, takoreći, zapanjujuće rezultate arheološkog rekognosciranja skadarskog područja, kao i opština Ulcinj i Bar, koje je sprovedeno upravo tih godina.
Na žalost, stepen (ne)istraženosti brojnih arheoloških lokaliteta, o čemu će ovdje često biti govora, ostao je od tada (1983) do danas skoro na istoj tački.

OLIVERA VELIMIROVIĆ-ŽIŽIĆ - “MATERIJALNA KULTURA I ARHEOLOŠKI SPOMENICI KAO PRILOG SINTEZI OKVIRNOG MERITUMA KOMPLEKSA SKADARSKOG JEZERA I OKOLINE” – (REFERAT SA NAUČNOG SKUPA U CANU 1983. GODINE, OBJAVLJEN ISTE GODINE U ZBORNIKU REFERATA “SKADARSKO JEZERO”, CANU):
“… Proučavanje kulturnih kompleksa ima istorijsko značenje, pa traži određenu naučnu metodologiju i najveću širinu naučnog rada. Nepoznavanje pravog metodološkog pristupa kod utvrđivanja graničnih zona i utvrđivanja istorijskih kriterija povlači i određene konsekvence, kojih smo svjesni. Pravilno rješavanje pitanja ove teme, pored materijalne kulture, iziskuje i poznavanje privrednih, društveno–ekonomskih i drugih odnosa, a koje, kada je u pitanju starija istorija, najbolje može da rasvijetli arheologija, i njoj srodne nauke. Hoću odmah da kažem da arheologija, odnosno arheolozi, nisu na ovom prostoru imali dovoljno mogućnosti da se detaljnije bave širom problematikom, mada su zato imali i te kakve razloge, jer se arheološki i spomenički fond na prostoru samog Jezera, neposredne okoline i u zaleđnim predjelima nalazi u velikom broju.
U ovom momentu pitanjima iz oblasti arheologije treba prići od poznatih i već registrovanih arheološko-istorijskih spomenika, od velikog broja potencijalnih arheoloških nalazišta koja su na jednom dijelu područja već konstatovana i od onih koje tek treba očekivati na prostoru koji smo uslovno odredili kao teritorijalnu cjelinu. Zbog sadašnjeg nivoa arheološke nauke, a zbog ograničenog vremena, može se dati samo jedan takav pregled sistemom hronološkog nastajanja, uz dosta relativno fiksiranje za određene epohe i periode, naročito kada su u pitanju stariji periodi. U okviru pregleda ulaze sva materijalna dobra koja prezentiraju materijalnu i duhovnu kulturu, a nadživjela su vrijeme nastanka, pa im zbog toga i pripada kategorija kulturno-istorijske vrijednosti, bez razlike kojoj epohi, periodu ili narodu pripadaju, odnosno, odakle vode porijeklo, ili pod čijim uticajem su se razvile. U ovom slučaju nas će bliže zanimati nepokretni spomenički fond, to jest oni spomenici koji se nalaze “in situ”. Panoramski dato područje jezera zauzima jugoistočni dio teritorije Crne Gore, što, gledano bliže, podrazumijeva sav prostor nizije sa najnižom površinom koju zauzimaju vode Skadarskog jezera. Ovaj prostor se naziva i skadarskom depresijom i zahvata još i slivove rijeka Bojane, Drima, Cijevne, Zete i Rijeke Crnojevića. Širem prostoru Jezera gravitira i dio sa brdskim i planinskim predjelima koji zatvaraju niziju i, reklo bi se, da taj prostor obuhvata teritoriju sve do izvorišta pomenutih rijeka. U tom naznačenom prostoru, u širem opsegu, treba sagledati kulturno-materijalna dobra i društveno-ekonomske odnose ove regije. Za ovu priliku biće izostavljen detaljniji uvid kontinentalnog zaleđa Jezera, a naša će pažnja više biti usmjerena na samo Jezero, niziju i bliži, granični brdoviti pojas.
Prve informacije arheološko-istorijskog karaktera za područje Skadarskog jezera i njegove šire regije daju antički i vizantijski izvori, i odnose se uglavnom na antički svijet Grka, Rimljana i Ilira. U novijoj istoriji te informacije za našu, pa i svjetsku javnost, u najvećoj mjeri pružaju strani naučnici, putopisci, ljubitelji starina. To su uglavnom bili engleski, austrijski i ruski istraživači, rukovođeni pretežno ličnim interesovanjem, bez pravog metodološkog pristupa i sistematičnosti u radu. (Evans, Parašniker, Sober, Rovinski i dr.) Od naših istraživača najviše su se bavili izučavanjem problema starije prošlosti i istorije Skadarskog jezera: Vulić, Sergejevski, Erdeljanović, Jovićević i drugi, prilikom prikupljanja građe za sagledavanje dalje prošlosti i istorijskog razvoja ovog kraja.
Najintenzivnija faza rada na arheološkim istraživanjima regije Skadarskog jezera odvijala se posljednjih tridesetak godina. U toku tih nekoliko decenija vršena su sistematska istraživanja Duklje, Zlatice, Gostilja, Momišića, nekoliko tumula u okolini Tuzi i u Kučima u blizini Meduna, na Mijelama u Virpazaru, kao i na većem broju srednjovjekovnih objekata, pretežno crkvenih kompleksa na jezerskim ostrvima (Kom, Moračnik, Beška) i u Krajini.


Ukazivanje na brojna arheološka nalazišta


U istom periodu prikupljen je i veći broj slučajnih nalaza i sa drugih arheoloških nalazišta, a djelimično je izvršeno i arheološko rekognosciranje teritorije ove regije (Ulcinj, dio barske i titogradske opštine). Svi ovi rezultati omogućavaju donekle stvaranje kulturno-istorijskog pregleda istorijskog razvoja kompleksa Skadarskog jezera, i stvaranje slike društveno-ekonomskih odnosa, etničkog sastava prastanovništva, kao i praćenje tih istih procesa kroz istorijsko vrijeme (detaljni podaci arheološkog rekognosciranja Nacionalnog parka Skadarsko jezero, sakupljeni su u dosada neobjavljenoj studiji Arheološke zbirke iz 1987. godine, prim S.Č.). No, najveća zasluga za upoznavanje arheološkog pregleda, odnosno prvih početaka istorije na tlu Crne Gore, pa tim i regije Skadarskog jezera, pripada autorima Istorije Crne Gore I, koji su i pored dosta oskudne arheološke i druge građe, uspjeli da na specifičan način obrade i daju istorijske dimenzije najstarijoj prošlosti, tj. početku života na ovom tlu, pa sve do perioda kada istorija počinje koristiti pisane izvore. Tim je djelom olakšan svaki dalji rad na ovom polju, a novim naučnim intervencijama ta će istorija biti svakim danom sve potpunija i kompleksnija.
Kulturno-materijalna dobra regije daćemo na osnovu terenske faktografije služeći se, u najvećoj mjeri, arheološkim ostacima i indicijama, iz literature, kao i rezultatima arheoloških istraživanja. Arheološko rekognosciranje teritorije Crne Gore je u fazi realizacije. Konačne rezultate tih radova treba očekivati do kraja 1983. godine nakon čega ćemo imati kompleksniji uvid u arheološki fond naše republike.
Rezultati ovih radova pokazali su do sada sljedeće:
Na samo jednom dijelu teritorije SO Titograd, i to u predjelu Kuča, Grude i Hota, konstatovano je 140 novih arheoloških objekata i nalazišta, od čega: 73 tumula, 10 pećina, 9 gradina, 18 nekropola (praistorijskih i srednjovjekovnih), 9 naselja (praistorijskih i srednjovjekovnih), 13 objekata sakralne arhitekture i 9 objekata raznih namjena (vodovodi, bunari, profana arhitektura i sl). Na jednoj trećini teritorije SO Bar, sa kojom se najvećim dijelom graniči Skadarsko jezero, konstatovano je 85 arheoloških nalazišta, od čega: 29 tumula, 16 praistorijskih gradina, 9 naselja (praistorijskih, kasnoantičkih i srednjovjekovnih).
Na teritoriji ulcinjske opštine konstatovano je 45 arheoloških nalazišta, od čega: 4 bronzanodopska lokaliteta, 20 tumula, 2 gradine, 3 rimska lokaliteta, jedan objekat fortifikacione arhitekture. U ove podatke nijesu unijeti arheološki lokaliteti i nalazišta poznati iz literature.
Na teritoriji Bara i Ulcinja koja nije rekognoscirana, kao i na području cetinjske opštine, koja se takođe graniči sa jezerom, treba takođe očekivati veliki broj novih nalazišta i objekata, pošto su sa tog područja poznati brojni toponimi, selišta, kućišta, gradina, zgrada, ograđa, manastirišta, crkvišta, grobovlja i dr.
Za period praistorije taj pregled će označavati nekoliko najosnovnijih i najčešćih vrsta arheoloških nalazišta, i to: naselja, tumuli i slučajni nalazi.
Materijalna kultura čovjeka počinje paleolitom. Paleolitska i mezolitska kultura (vrijeme od 7 milenijuma) nije do sada potvrđena na ovom terenu, ali se može očekivati, i to iz više razloga:
Prvo, zbog ne tako dalekih nalazišta iz ovog perioda u Crvenoj stijeni kod Nikšića i Odmuta kod Plužina; drugo, slične su kulture oktirvene u susjednoj Albaniji; treće, zbog izuzetno pogodnih geomorfoloških pozicija sa posebnim bogatstvom pećinskih objekata; četvrto, što su za živi svijet postojali svi paleografski, paleoklimatski, paleoekološki i drugi uslovi; peto, neistraženost te vrste nalazišta u ovom regionu.
Najstariji poznati živi svijet predstavljaju fosili morinske faune otkrivene u Gostilju u Zeti, a i na albanskoj teritoriji. Ljudska prebivališta paleolitika ne bi ni trebalo očekivati u ravničarskom djelu zbog labilnosti tla tokom formiranja vodenog bazena jezera u geološkoj prošlosti, što se veoma dobro može pratiti kvartarnim sedimentima koji su rasprostranjeni u skadarskoj ravnici. Treba ih tražiti u okolnim brdovitim i planinskim predjelima u kojima se nalazi ogroman broj pećina, okapina i drugih pogodnih geomorfoloških lokacija.
Veliki broj pećinskih objekata nalazi se na rubovima brdovitog vijenca skadarske ravnice, u predjelima Hota, Gruda, Kuča, u lješanskom, katunskom i riječkom kršu, kao i u planinskom predjelu Rumije, između jezera i Jadranskog mora. Najpovoljnije uslove svakako imaju pećine koje se nalaze u koritima rijeka Cijevne, Morače i Zete, koje se odlikuju svojim položajem, orijentacijom, prostranim i suhim prostorom.



Nijedna gradina nije naučno istraživana



Okapine u dolini Zete, i to one u Ostroškim stijenama i Šobajićima, bile su korišćene u praistoriji, što su pokazali površinski nalazi keramike i kremenih oruđa. Okapine u koritu Morače nijesu za sada arheološki istraživane. U predjelu Kuča, u selu Sjenice, postoji više okapina sa arheološkim materijalom. Tako su u pećini tzv. Dučići slučajno otkriveni predmeti izrađeni od kremena i kamena koji najvjerovatnije pripadaju periodu velike indoevropske seobe. Pećine sa arheološkim materijalom konstatovane su još i u Zatrjiepču. Veći broj pećina i okapina u koritu Cijevne ostao je neobiđen zbog iziskivanja specijalne opreme.
Sve pećine na naznačenom prostoru predstavljaju potencijalna arheološka nalazišta i zahtijevaju opsežna arheološka, speleološka i druga istraživanja. Ove su vrste objekata u ovim krajevima korišćene, reklo bi se, konstantno, kao ljudska prebivališta, na kraće ili duže vrijeme, kroz sve praistorijske periode. Mnoge od ovih pećina i danas služe kao stočna prebivališta (Fundina, Zatrjiebač, Kakaricka gora i dr.), seoska skloništa i kao zajedničke seoske ostave (takva je pećina u selu Selište u Zatrijepču). Za buduće istraživače neće biti veliko iznenađenje ako se na ovom području, preko kojeg su sigurno vršena migraciona kretanja paleolitskih lovačkih skupina, otkriju nova paleolitska i mezolitska naselja.
Period neolita (vrijeme od oko 5000 godina prije n.e.) na užem prostoru Skadarskog jezera nije istražen. Nekoliko slučajnih nalaza (kamena glačana sjekira sa Trijepča) i lokaliteti sa indicijama ovog perioda, konstatovani su na području Pipera i u oblasti rijeke Zete, što dovoljno ukazuje da je ovo područje bilo naseljeno i korišćeno u periodu ekspanzije zemljoradnje. No, i pored lokalne neistražnoesti ove plodonosne Skadarske ravnice, kao i njene okoline kojoj pripada i unutrašnjost tokova rijeka jadranskog sliva, možemo pouzdano da govorimo o karakteristikama koje se u samoj biti neće izmijeniti ni budućim očekivanim istraživanjima. Nalazišta sa neolitskim materijalom sa nešto šireg regiona (iz Crvene Stijene slojevi II i III, kao i iz pećine Spile kod Perasta) određuju osnove i uticaje razvoja neolitske civilizacije ovog područja, karakterističnog po mediteranskom neolitu u kome dominira takozvana „impreso“ keramika u starijem periodu, dok su u mlađim periodima vodeće kulturne grupe Danilo i Lisičići – Hvar.
Počeci bronzanog doba (vrijeme oko 2300. god. prije n.e.) nijesu nam mnogo jasniji, ako se izuzmu one opšte orijentacije u odnosu na prethodne periode. Razlozi su opet vrlo prepoznatljivi, a to su neistraženost bronzanodopskih nalazišta. Međutim, arheološki ostaci, kao i slučajni nalazi iz tog perioda, dosta su upadljivi i brojni. Ostaci na terenu su najčešće naselja (kojih ima više vrsta i tipova) i grobnice. Naselja ovog perioda podignuta su na dobro osmišljenim geografskim položajima u odnosu na okolinu. Takve su gradine na području Pipera, Kuča i Lješanskom predjelu.
U ovom momentu decidni podaci će izostati, jer nijedna gradina nije naučno istraživana, niti topografski snimljena, a da ne govorimo o klasifikaciji tih naselja. Nešto više može da se kaže o grobnicama tog vremena. To su prije svega kameni tumuli podignuti na odabranim geomorfološkim položajima: na manjim i većim brdima (u kučkom predjelu zvane suke), u nizovima na kosama i dužinom prevoja, negdje je grupisano po više tumula u neposrednoj blizini, ali bez nekog reda, na ravnim padinama, iznad korita rijeka i sl. U odabiranju položaja slična je situacija i u drugim oblastima, kako i u dolini rijeke Zete, tako i iznad Sušice (na barskoj teritoriji).
Kako najviše uvida imamo sa područja Kuča, Grude i Hota, to ćemo se i nešto više zadržati na ovom terenu. Na čitavom ovom području rasprostranjeni su kameni tumuli. Po veličini i promjeru su različiti, mada najviše ima onih sa promjerom osnove oko 16 m, a najveći imaju promjer oko 24 m (iznad Doljana i u Hotima). Stanje očuvanosti je zabrinjavajuće. Veliki broj tumula je sasvim uništen, i to uglavnom oni tumuli koji se nalaze pored saobraćajnica. Veliki broj je oštećen, a neki su i raskopavani, pa se tako nažalost, teško dobija uvid u konstrukciju tumula i grobnu raku.
Tumuli su po pravilu formirani od krupnijeg nabačenog kamena sa centralnim grobom, konstruisanim od masivnih kamenih ploča u obliku kamenog kovčega, najčešće veličine odrasle osobe, u zgrčenom stavu. Na četiri tumula u okolini Meduna izvršena su zaštitna arheološka istraživanja.


Regija od posebnog arheološkog značaja


Na jedan kilometar puta od Meduna prema Ublima, na mjestu zvanom Roge, nalazila su se tri velika kamena tumula, neposredno jedan pored drugoga. Tumuli su bili raznešeni do nivoa centralnog groba. Promjer tumula je iznosio od 15,30 do 17,70 m. Istraživanje ovih tumula pokazalo je da je u njima izvršeno sahranjivanje samo po jednog pokojnika u zgrčenom stavu. Grobovi su bili bez priloga. Tumul koji je bio lociran u podnožju Meduna, sa sjeverne strane, bio je po konstrukciji isti kao i tri prethodna. U grobu je, pored skeleta u zgrčenom stavu, nađen tipičan bronzani bodež. U nekoliko raskopanih tumula sa područja Pipera, u blizini Međeđe glave – lokaliteta sa izrazitim karakteristikama i arheološkim materijalom iz bronzanog perioda, pronađeni su, prilikom terenskog rekognosciranja, u kamenim sanducima, probušeni životinjski zubi, što je takođe karakteristično za grobove sa početka bronzanog perioda. U pećini zvanoj Dučići, u selu Sjenice u Kučima, nađena je jedna kamena sjekira i kremeni nož, koji pripadaju vjerovatno počecima bronze, i vezuju se za prve indoevropske prodore u ove krajeve. Kamena bušena sjekira iz Šteka, sa lješanskog područja, je opet slučajni nalaz iz ranog bronzanog doba. U selu Balabani u Zeti, na lokaciji zvanoj Česte glavice, nalazi se više zemljanih tumula. Jedan od tih tumula je bio raznesen do nivoa ploče centralnog groba. Grobna raka ovog tumula bila je ukopana u šljunkovito tlo i pokrivena pločom veličine 1,20 x 1,80 x 0,40, dok su dimenzije rake iznosile 1 x 0,70 x 0,20. Položaj kostura je relativno dobro očuvan, pokojnik je bio položen dijagonalno u zgrčenom stavu, glavom u sjeverozapadnom uglu. Priloga u grobu nije bilo. I ovaj podatak, kao i prethodni primjeri i slučajni arheološki nalazi, ukazuju na vrijeme nastajanja ovih grobnica, tipičnih za područje srednje Dalmacije, takozvane cetinske grupe, kao i za lokalitete u Hercegovini, posebno u njenom južnom dijelu.
Na području barske opštine, sa čijom se teritorijom najvećim dijelom graniči Skadarsko jezero, nalaze se isključivo kameni tumuli. U selu Sušanju registrovan je dosad najveći kameni tumul sa prečnikom od oko 50 m i visinom od oko 10 m. I na ovom području tumuli su pod udarom totalnog uništenja. Veliki broj je potpuno skinut, jedan dio je dobro oštećen i raskopavan. Kod jednog broja raskopanih tumula konstrukcija je ista kao i kod već opisanih sa područja titogradske opštine, u Kučima, i Piperima. Na jednom broju raskopanih tumula, prema nekim neznatnim arheološkim nalazima, konstatovano je da su bili korišćeni i kasnije, u toku srednjeg vijeka.
Navedeni podaci upućuju na zaključak da bi najveći broj kamenih tumula, rasprostranjenih na području barske i titogradske opštine, pa i jedan dio zemljanih tumula koje se nalaze na poljima, trebalo okvirno da se svrsta u bronzani period, pri čemu bismo u datoj situaciji odustali od bližeg fiksiranja za razvojne periode bronzanog doba, s obzirom da nijedan tumul nije sistematski otkopavan.
Sa područja naznačenih opština, kao i sa teritorije opštine Ulcinj, potiču najstariji metalni nalazi (krstasta sjekira iz okoline Tuzi kod Skadarskog jezera, i sjekira albansko-dalmatinskog tipa, nađene u regionima Skadarskog jezera, a koje se vezuju za razvijenu fazu perioda bronze – 1300. god. p. n. e.). Ovi nalazi ukazuju na kompaktnost ove teritorije u ovom periodu, kao i uključenost iste u komunikacijama sa zemljama Egeja, Bliskog istoka, a te su veze imale uticaja i na društvene odnose, ekonomiku, proizvodne djelatnosti i dr. Razmjena dobara dovela je do dinamičnih događaja i migracinih pomjeranja stanovništva. Istorijski posmatrano, najkarakterističniji je kraj ovog perioda u kojemu je došlo do konačnog smirivanja migracionih kretanja i stacioniranja pojedinih populacija na određenim teritorijama, što je u narednom periodu dovelo do razgraničavanja starobalkanskih etničkih grupa.
Vrijeme od 800 g. p. n. e. pa sve do istorijske epohe, kao i nekoliko vjekova kasnije, ispunjeno je na području Crne Gore stalnim prisustvom Ilira, njihovom istorijom i kulturom. Područje skadarske regije, u okviru šire ilirske teritorije, ima posebni značaj. Da se samo podsjetimo ukratko na neke opšte elemente i karakteristike istorijskog značaja perioda i područja koje prikazujemo. U prethodnom periodu (posljednja faza bronzanog perioda ili kraj II milenijuma) došlo je do formiranja ilirskog substrata iz kojeg vodi geneza mnogoljudne ilirske populacije. Ekonomska baza Ilira okarakterisana je, pored zemljoradnje i stočarstva, i razvojem rudarsko metalurških zanata, tj. eksploatacijom željeznih rudišta i željeznih prerađevina. Uvođenje metalurgije u proizvodnim djelatnostima dovodi do istorijske prekretnice, a u načinu ratovanja unosi korjenite promjene.


Skadarski basen kao središte ilirske države


Ekonomska stabilnost Ilira bila je najjače izražena tokom VI i V vijeka pr. n. e., a to je upravo vrijeme stvaranja plemenske aristokratije i sloja profesionalnih ratnika. Jačanju ilirske moći doprinose i robna razmjena i trgovačke veze, posebno sa zemljama egejskog i mediteranskog svijeta, odakle dolaze snažni kulturni uticaji, posebno grčki, koji u osnovi bitno karakterišu ilirsku kulturu, umjetnost, religiju, građevinarstvo i dr. Ilirska teritorija ulazi rano u antičku istoriografiju. Osnivanje grčkih kolonija i emporija na ilirskoj teritoriji obezbijedilo je nesumnjiv uticaj Grka na svim sektorima rada i življenja. Po uzoru na grčki svijet, pojedini kraljevi i plemena kuju sopstveni novac i podižu utvrđene gradove. Gore iznijete činjenice uslovile su osamostaljivanje ilirskog naroda, koji krajem IV vijeka p. n. e. postaje jaka politička, ekonomska i administrativna zajednica, koja dostiže stepen državnosti.
Prema dosadašnjim naučnim rezultatuima i mišljenjima mnogih naučnika, područje Skadarskog jezera treba smatrati osnovnim embrionom, ili dijelom središta ilirske države.
Ovu bi hipotezu trebalo rasvijetliti. Čitav kompleks jezera sigurno je sastavni dio velike ilirske teritorije i bio je nastanjen tokom milenijumskog vremena mnogoljudnom ilirskom populacijom, pa je razumljivo da je tako dugo vrijeme moralo da ostavi duhovnu i materijalnu zaostavštinu, korjenitu i slojevitu. Međutim, ni kod ovog perioda nemamo sigurnijeg profila te kulturna stratigrafije, za koju u još većoj mjeri nedostaju i rezultati drugih naučnih oblasti: lingvistike, ogledane naročito u toponomastici i onomastici, zatim religije kulta, umjetnosti i etnologije, koji su u sirvivalnim oblicima zadržani kod savremenog albanskog naroda.
U našem skadarskom regionu istražena su tri nalazišta: Gostilj u Zeti, Momišići kod Titograda i jedan tumul u Dušićima kod Tuzi. Kako nas zanimaju isključivo spomenici na terenu, držaćemo se i dalje tog redosljeda.
Najmarkantniji spomenici ilirske epohe su gradinska naselja, utvrđeni gradovi i tumuli. Fizičko-geografske pogodnosti i lokalna topografija prostora kompleksa Skadarskog jezera, koji se odlikuju raznovrsnošću i brojnošću topografija, uticali su na izgled i raspored naseobinskih objekata kroz proteklo vrijeme. Odabiranje mikropoložaja u funkciji naselja bilo je zavisno od sveukupnog odraza nastanka ovih objekata, od morfoloških uslova, navika življenja, zanimanja, stepena civilizacije i sl.
Ilirska naselja su na ovom području pećine, gradine, otvorena naselja i utvrđeni gradovi. Pećina u funkciji stanovanja koristila se od Ilira tokom čitavog milenijuma. O ovoj vrsti objekata nešto je već kazano, te se njima više nećemo zadržavati. Gradinski tip naselja koristio se kroz čitavo metalno doba i na ovom terenu. Kako nijedna gradina sa ovog područja nije istraživana, to i nemamo sigurniju sistematizaciju, ali čini nam se, na osnovu terenskih opservacija, da najveći broj pripada ilirskom periodu.
Ove su gradine locirane na karakterističnom položaju. Ne pretendujući da ih sve damo u ovom pregledu, osvrnućemo se na gradine locirane u prvom planu brdovitog opasača jezerske nizije. Taj bi pregled započeli od krajnje jugoistočne strane jezera, od već dobro poznate gradine Samobor, dvije gradine u ataru sela Prifte, od kojih je jedna iznad korita rijeke Cijevne, na mjestu svanom Kodra, a druga u zaseoku Pikalji, na istoimenoj glavici, gradina zvana Gradac u Loparima iznad sela Dinoša, gradina u Fundini, Suvi Grad iznad sela Sjenice, Stara gradina u Zlatici iznad korita Morače, sa lijeve strane, Jažnjak sa desne strane Morače preko rogamskih strana, i gradina na Trijepču iznad ušća Širalije u Zetu. Sistem dalje ide preko gradine na Zelenici, iznad Sitnice. Područje daljeg pojasa od Sitnice prema Malom blatu, sa sistemom gradina u prvom brdovitom pojasu nije mi bliže poznat u sadašnjem trenutku, iako se u zaleđu nalaze gradine u Progonovićima, Gracu, Buronjima i dr. Nemamo ni dovoljno podataka za područje Rijeke Crnojevića do Virpazara. Od Virpazara poznat je sistem gradina lociranih neposredno iznad jezerske vode, kao što su: Mali Bes, Gradište u Livarima, više gradina u ataru Ostrosa. Dalje taj sistem lociranja gradina ide jednim karakterističnim sistemom koji može da se prati na području Ulcinja i Bara.
U sklopu naselja posebnu pažnju zaslužuju ilirski utvrđeni gradovi kakav je Medun, čije osnovne karakteristike poznajemo iz literature, pa se zbog toga na njima nećemo ni zadržavati. Medun je bio podignut tokom IV vijeka p. n. e. i bio je jedan od rezidencijalnih centara ilirske države.



Sistem gradina na brdima okolo jezera


Zlatici iznad rijeke Morače, po graditeljskim elementima, pripada predgrčkom i iliro-grčkom periodu o čemu će buduća istraživanja dati prave podatke.
Pored (ili blizu) gradinskih naselja locirani su i tumuli na kojima se ne bih zadržavala, s obzirom da smo već naglasili da je to način sahranjivanja koji se nastavlja tokom čitavog metalnog doba, sve do srednjeg vijeka. Važna karakteristika gradina na ovom prostoru, pored arheoloških ostataka gradinske arhitekture koja najčešće potvrđuje da je to odbrambeni sistem naselja, pored stambenih objekata i ulomaka keramike, je i izvanredni smisao za izbor položaja gradine koji impresionira dominacijom položaja nad okolinom, orijentacijom i vizuelnošću koja predstavlja jedan od načina komuniciranja između gradina, pa i unutar čitavog sistema.
Jedan broj naselja formiran je van gradinskog položaja, najčešće na osojnim stranama ili u podnožju brda. Ova nalazišta sačuvana su pod nazivom selišta, kućišta, pazarišta, ograđan, zagrada i sl. Vidljive ostatke tih starijih naselja čine objekti okruglih, elipsoidnih i pravougaonih oblika, grupisanih po nekoliko na jednom mjestu, ili sa manjim rastojanjima od jednog objekta do drugog. Objekti su rađeni u suhozidu, najčešće od krupnijeg kamena. Širina zidova kreće se do dva metra. Ovim ostacima naselja nije se do danas posvećivala nikakva pažnja, najčešće iz razloga što se ovi ostaci nalaze na nepristupačnim mjestima, izvan današnjih saobraćajnica, van živih seoskih naselja. Lokacije su najčešće zasrasle u gustu šumu i drugo rastinje, te ne privlače nikakvu pažnju. Takvih ostataka u predjelu Kuča ima na više mjesta: u ataru sela Dučići na lokaciji Jabuka, u Zatrijepču, Loparima, u Hotima u selu Helmice na užoj lokaciji zvanoj Petini i dr. U sklopu ovih objekata nađeni su ulomci praistorijske keramike. Ista je situacija i na području barske opštine.
Period antičke istorije na ovom području daleko je jasniji. Rimljani osvajaju ove krajeve 167 godine p. n. e. i njihova dominacija traje oko 8 vjekova. U tom vremenskom periodu moglo se je dugoročnije misliti kako da se iskoristi ova vječito pitoma, plodna i bogata zemlja. Tako se radilo, živjelo i gradilo na nivou i u okviru rimske civilizacije. Sprovođenju rimskih planova svakako je doprinijelo i zatečeno stanje visokog stepena autohtone ilirske civilizacije, na ovom tlu snažno protkane grčkim uticajem, kao i način življenja koji je već poprimio oblik urbanizacije. Te osnove pomogle su brzom procesu romanizacije i urbanizacije ovog područja, a ti su procesi iz osnova promijenili društveno-politički sistem, ekonomiku, graditeljstvo, socijalne osnove i ostavili su trajne kulturno-materijalne vrijednosti. Rimsku baštinu na području ove regije karakterišu čvrsto ukorijenjene tekovine visoke rimske kulture. Riječ je o magistralnim putevima, gradovima, naseljima, vodovodima, mostovima i dr. Ostaci ovih vrsta spomenika su brojni i nalaze se pretežno u skadarskoj niziji.
U okviru današnjeg poznavanja rimske materijalne kulture antička Duklja je najbolji primjer. Grad je podignut i I vijeku n. e. na principu rimskog urbanizma sa svim pratećim objektima: bedemima, mostovima, ulicama, forumom, kanalizacijom, hramovima, termama, nekropolama i sl. Nećemo se detaljnije zadržavati na spomeničkom kompleksu Duklje, jer je istorija grada, njen status, kao i uloga i značaj u kasnijim istorijskim zbivanjima na ovom području poznata iz bibliografije ovog reprezentativnog lokaliteta.
Od kasnoantičkih lokaliteta zasad je najpoznatija aglomeracija sa ostacima dvije ranohrišćanske crkve na Zlatici – Doljani. Antička i kasnoantička nalazišta najvećim dijelom locirana su u rubovima polja, a konstatovana su i uz korita rijeke ovog područja.
Seoba varvarskih naroda koja je vršena u više talasa i preko ove teritorije, nije ostavila značajne tragove na terenu, iz ovoga izuzimamo Slovene, jer su se oni ovdje trajno zaustavili. Materijalna kultura Slovena došljaka na ovom području nije istraživana. Nekropola Mijele kod Virpazara zasad je jedino poznato nalazište donekle karakteristično za taj period.
Slovenska plemena zatekla su na ovom tlu tekovine rimske urbane civilizacije: razvijene oblike graditeljstva, savršeniji način življenja, latinsko i grčko pismo i dr. Nakon razaranja rimskih gradova, Sloveni obnavljaju i naseljavaju iste, živeći u njima na svoj način. U novoj sredini koju su odabrali kao trajno stanište, Sloveni preuzimaju jednim dijelom tekovine materijalne i duhovne kulture antičkog svijeta koja u transformiranom obliku predstavlja podlogu daljeg razvoja slovenskih kultura koje su se konsolidovale tokom VII i VIII v. pošto su se i jezički nametnuli etnički heterogenom domorodačkom stanovništvu.
Ovim elementarnim pregledom nije bilo moguće obuhvatiti sve značajnije arheološke lokalitete, kao i niz drugih značajnih pitanja koja bi znatno doprinijela istraživačkom radu i u drugim naučnim oblastima koje uzimaju učešća u daljem radu na unapređenju regije Skadarskog jezera.
Unutar skadarske oblasti čovjek je kroz dugu praistorijsku epohu, istorijske vjekove i nacionalnu crnogorsku prošlost stvarao značajne kulturno-materijalne tekovine. Pojedini spomenici podsjećaju na prošlost u kojoj su preko ove pitome i privlačne zemlje prohujali mnogi narodi i kulture. Najveći dio tih svjedočanstava, nažalost, zauvijek je nestao. Ono što je ostalo dužni smo sačuvati za budućnost.


Jačanje Dokleata na štetu Skodre i Meteona


OLIVERA VELIMIROVIĆ-ŽIŽIĆ – “LABEATI I DOKLEATI KROZ IZVORE I ARHEOLOŠKI MATERIJAL” (OBJAVLJENO U MATERIJALI IV, HERCEG NOVI, 1966, STR. 61 - 64):
Južni regioni Crne Gore predstavljaju za arheološku nauku područje od posebnog kulturno-istorijskog značaja. Do danas ovoj oblasti u stručnoj literaturi nije poklonjena dovoljna pažnja. Iako ova teritorija nije velika ipak se u njenim okvirima mogu izdvojiti pojedini regioni koji su bili centri političke i kulturne istorije u periodu između III vijeka stare ere i konačnog iščezavanja ilirskih civitates u okvirima rimske imperije. Jedno od takvih područja čini oblast Labeata i Dokleata tj. krajevi oko Skadarskog jezera i sliva Morače i Zete. Istorija Labeata i Dokleata usko je povezana sa istorijom ilirske države. Oba ova područja bila su integrirani dio kasne ilirske države - područja u kome su se nalazila dva rezidencijalna centra njihovih vladara. Ne upuštajući se u poznate detalje koji u političkom pogledu čine posljednje faze ilirske države, smatram kao potrebno da spomenem najosnovnije podatke. Koncem III vijeka i početkom II vijeka prije nove ere teritoriji ilirske države pripada u jačoj ili slabijoj povezanosti područje od lijeve obale Neretve, pa do Drača - Dirahiona. Ilirski vladari toga doba nemaju svoje stalne rezidencije nego se povremeno zadržavaju u utvrđenim gradovima kao što su Rizon, Meteon, Skodar i Lissos. Svi gradovi su u to doba već bili prihvatili, kulturu ekspanzivnog helenizma. Neosporno je, da već u ovo vrijeme jedan dio Labeata i Dokleata živi u okvirima svojih starih tradicija, na gradinama i podgradinama čija arhitektura i nalazi pokretnog materijala odaju već staru poznatu ilirsku shemu. Kulturno stvaralaštvo Dokleata i Labeata u fazi u kojoj ih možemo nazivati takvim imenima, poznata su nam iz dva velika perioda. Iz epohe slobodne ilirske kraljevine u III i početkom II vijeka prije nove ere, s jedne strane, i doba njihovog prerastanja u kulturu rimske antike tokom II i I vijeka prije nove ere, možda sve do formiranja municipija na njihovom području.
U vrijeme slobodne ilirske države Dokleati čine, kako izgleda, zatvoreno područje u kome život i događaji teku po svoj prilici u kolotečinama kulture, koju bismo mi uglavnom mogli nazvati protoistorijskom. Plinije govori da izmedu Epidaura i Lissosa postoje plemena Labeati, Erdinudini, Cacei, Grabei, Iliri proprie dikti, Taulanttii i Pirei. Dokleati se spominju između Sikula ili Sikulata i Pirusta (Ptolomej II, 16, 5).
Plinije spominje da su Dokleati kao i Labeati pripadali skadarskom području i da su 168. godine potpali pod Rimljane. Plinije nadalje navodi da su pod rimskom upravom u administrativnim pogledu pripadali Naronskom konventu i da su imali 33 dekurije (Plinije III, 143). Dokleati su u Oktavijanovo doba regrutovali i pomoćne trupe (auksimijarna).
Appian tvrdi da je Oktavijan 35. godine prije nove ere. između ostalih ilirskih plemena, potukao Dokleate. Iz ovog se može zaključiti da je osvajanjima 167. prije nove ere bio eventualno obuhvaćen samo istaknuti dio plemenskog područja bliže sastavima Zete i Morače. Labeati su stanovali jugoistočno od Doklee na sjevernim obalama Skadarskog jezera. Oni su već 166. godine prije nove ere bili potučeni, a u doba kasne republike činili su jedan civitas. Labeatska civitas, izgleda da je izgubila svoju životnu opravdanost u trenutku kada je August uspostavio koloniju Skodru. Područje obiju ovih zajednica uključene su u područje kolonije. Na sličan način uspostavljena je Dokleatska civitas. Pleme Dokleata stanovalo je većim dijelom u nešto nepristupačnijim brdima između Zete i Morače. Jedina njihova vrata prema civilizovanom svijetu bio je sastav ovih dvaju rijeka na kome je, takode u avgustovsko doba došlo do organizovanja njihove civitas, koja se u rano carsko doba razvila u najznačajniji centar ovog velikog područja. Taj razvoj išao je na štetu svih gradova u okolici, pa tako Skodra i Meteona. Doklea je postala prije svega onaj trgovački punkt na kome su se interesi Rima saplitali u pozitivnom smislu sa interesima manje prohodnog ilirskog zaleđa. Dok su Labeati zbog svog suviše otvorenog geografskog položaja bili pregaženi rimskom ekspanzijom, dotle je pomirljivi stav Dokleata bio na obostranu korist u času kada Rimljani nijesu sticali uvjerenje o velikim prednostima koje bi eventualno dalo osvajanje njihovog područja.



Koliko je bilo gradskih labeatskih zajednica


Dokleatska civitas je naša današnja Duklja. Njoj su u samom početku dodijeljena velika područja u današnjoj Crnoj Gori. Prema napisu koji je nađen u Riječanima u kojem se pominje princeps Dokleatus mi vidimo da se područje koje je pripadalo staroj Duklji protezalo sve do rijeke Trebišnjice, a to znači do granica civitatis Daorsa. Dokleatska civitas dobila je pod Flavijevcima građansko pravo i gradsku autonomiju. Takvom unapređenju bio je svakako uzrok izgradnja naselja tj. prerastanje naselja u grad italskog tipa. Civitas je prema tome predstavljala prelazni administrativni tip od starog domaćeg plemenskog uređenja ka urbaniziranim formama koje je forsirala rimska administracija. Rimska politika je izrazito težila ka ovom cilju. Od vremena Flavijevaca u mnogim područjima koja su se nalazila u rangu plemenske civitas, osnovani su municipiumi koji su na svom teritoriju zamijenili dosadašnji sistem civitasa, sa italsko-rimskim sistemom municipiuma. U području Labeata i Dokleata dosada su nam poznata samo dva takva slučaja: gradovi Skodra i Doklea. Neistražene obale Skadarskog jezera ne dozvoljavaju za sada nikakve pretpostavke o postojanju naselja ovoga ranga na tom području.
Plinije navodi Skadar kao "oppidum civium romanorum" što znači da je Skodar u rano rimsko doba bio utvrđeni grad. On je sigurno vrlo rano prerastao u koloniju, a labeatski civitas, slobodna plemenska organizacija, već u početku principata prerastala je u koloniju Skodru i tim iz temelja promijenila svoj politički status.
Labeati su zbog svog geografskog položaja bili vrlo rano izloženi uticajima više kulture, u ovom slučaju helenizma. Prisne trgovačke mreže sa grčkim kolonijama prije svega sa Epidamnom (Dirahijom) i Apolonijom (Pojane u Albaniji) donijeli su među Labeate mnoge elemente provincijalno-helenističke kulture i u takvoj atmosferi živjelo se i radilo prije svega u Skodru, no ne mnogo manje i u Medunu.
Nekropola koja je prije nekoliko godina otkopana na obalama Skadarskog jezera pokazala nam je Labeate kao ljude koji su živjeli u okvirima jedne gradske civilizacije, više ratnike i trgovce nego poljoprivrednike. Začeci polisa možda nijesu dobili svoje konačne oblike onako kako bismo ih zatekli u matičnom grčkom polisu. Ali kovnicu novca u Skodru s konca III i II vijeka prije nove ere jasno nam govore da je ovo naselje bilo svjesno svog gradskog karaktera. Kada su se Rimljani 167. godine odlučili za razbijanje Gencijeve države, od Labeata i Dokleata stvoreno je posebno upravno područje, a to znači da je ovdje postojala jedna ili više gradskih zajednica koje su mogle da ponesu politički život usaglašen na rimski način upravljanja. U kolikoj su mjeri Rimljani bili u stanju da održavaju red i poredak u novonastaloj teritorijalnoj formaciji nama nije sasvim jasno. Naime, ponovno osvajanje dokleatskog područja 33. godine prije nove ere navodi nas na pomisao da je rimska vlast u ovim krajevima a poslije 107. godine prije nove ere mogla varirati do te mjere da je u 33. godini prije nove ere bilo potrebno novo osvajanje. Sa nalazima sa kojima za sada raspolažemo, a to su nekropola u Gostilju, otkopani tumuli u Momišicima, u Tuzima i drugima, te gradska naselja kao što su Medun i Duklja moguće je izvesti tek poneki zaključak, odnosno istorijske podatke kao što su Polibije, Tit Livije i drugi, i konfrontirati ih, sa onim što su do sada, dala istraživanja na terenu. Ovdje ne smijemo zaboraviti ni mnoge gradine koje potiču iz toga doba na kojima ćemo sigurno naići na dokumenta iz plemenskog života.
Program istraživačkih radova postaje nam tim jasniji kada imamo u vidu ono do čega smo došli dosadašnjim istraživanjima. Taj program prije svega treba da obuhvati istraživačke radove na praistorijskim gradinama u području koje pretpostavljamo da pripadaju ovim plemenima. Ova istraživanja će bez sumnje biti nadopunjena nalazima iz grobova. Vrlo zanimljiv odsjek istraživanja predstavljaće svakako istraživanje onog perioda u kome su se Labeati i Dokleati u režimu plemenske civitas tokom II i I vijeka prije nove ere saživljavali sa rimskom civilizacijom u kasnom rimskom republikanskom dobu. Ovaj period je vrlo slabo urađen uopšte uzeto u arheološkoj jugoslovenskoj nauci. Za praistoričare on predstavlja heterogenost zbog toga što se u njemu javljaju oblici rimske antike. Antičke arheologe u njegovom proučavanju smetaju praistorijski elementi sa kojima se na tom poslu neminovno moraju susresti. II i I vijek prije nove ere su takoreći ničija zemlja između praistorije i antike, ali upravo zbog toga i možemo mirno reći od prioritetnih zadataka su istraživanja ovog perioda iz prošlosti naše zemlje.


Otkriće nekropole na prostoru Momišića


OLIVERA VELIMIROVIĆ-ŽIŽIĆ - „NALAZ U MOMIŠIĆIMA“ (OBJAVLJENO U ČASOPISU „STARINAR“, BEOGRAD, 1966. GODINE, STR. 193-207)
ISTORIJAT NALAZA:

U neposrednoj blizini Titograda, u selu Momišićima, koje leži desno od rijeke Morače tokom 1959. godine prilikom kopanja temelja za stambenu zgradu (danas Ulica Đura Salaja), ranije obradivo zemljište Jovana Popovića), radnici građevinskog preduzeća „Prvoborac“ iz Titograda naišli su na ostatke ljudskih kostiju, keramiku i ostale arheološke predmete o čemu je izviješten bio i Zavod za zaštitu spomenika kulture NRCG – Cetinje. Zaštitno otkopavanje ovog nalaza izvršeno je u oktobru 1959. godine, pod kontrolom Stanka Roganovića, arheologa Zavoda. Sav materijal kasnije pripao je Zavičajnom muzeju u Titogradu gdje se i sada nalazi. Iz dokumentacije koju sam uzela iz Zavoda, mogla sam iskoristiti sljedeće podatke: na dubini cca 0,60 cm naišlo se na ljudsku lobanju, ispreturane kosti i ostali pokretni arheološki materijal. Dubina nalaza nije prelazila 0,70 cm, dok prečnik nije konstatovan.
Po kazivanju seljaka iz sela Momišića na mjestu ovog nalaza postojala je velika zemljana gomila koja je zaravnjena prije 50 godina.
Pri zaštitnom otkopavanju u Momišićima nađeno je ukupno 214 pokretnih arheoloških objekata. Iako su ovi predmeti heterogeni međusobom, po materijalu, namjeni i oblicima, ipak se pri njihovom grupisanju mogu zapaziti zajedničke odlike koje ih međusobom povezuju u jednu približnu hronološku, etničku i kulturnu cjelinu. Radi jasnijeg pregleda arheološkog nalaza iz Momišića cjelokupan materijal može se podijeliti (po materijalu i namjeni) u tri velike grupe: 1. Keramika 2. Nakit 3. Oružje i oruđe.

KERAMIKA: U Momišićima je nađeno ukupno 83 komada cijelih i fragmentarnih posuda. Po tehničkoj obradi, fakturi i oblicima keramike, može se ova nađena keramika, gotovo u cjelosti, povezati za karakteristične tipove helenističke keramike. Iz ove cjeline treba odvojiti pet cijelih i neke fragmente keramičkih posuda, sl. 1 (svijetlo-crvene boje, dim. visina 3 cm, prečnik otvora 7 cm, prečnik dna 4 cm), sl. 2 (mrko-sive boje, dim. prečnik otvora 4,5 cm očuvana visina 0,4 cm), sl. 3 (crvene boje, dim. prečnik dna 5 cm, očuvana visina 12 cm), koje se svojom grubljom fakturom i bojom razlikuju od ostalog keramičkog materijala. Potrebno je naglasiti da su i ove posude rađene na vitlu. Sva nađena keramika, osim spomenutih pet objekata, rađena je od fino prečišćene zemlje, žuto-smeđe boje, dobro pečene i tankih zidova. U većini slučajeva, cijele površine ili pak neki djelovi posuda, prevučene su crnim do smeđim firnisom. Monohromne posude zastupljene su u manjem broju i obično su bez dekorativnih ukrasa, nasuprot polihromnim ukrašenim plastičnim i dekorativnim urezanim ornamentima. Keramika iz Momišića ne odlikuje se velikim obiljem formi.
Najveći broj vaza može se svrstati u grupu: a) plitki i dublji skifosi, b) kantarosi i c) lakrimarijumi. Pored ove tri osnovne grupe oblika, zastupljene su i druge keramičke forme, po sa jednim ili dva primjerka kao: amforiskosi, zdjele i krčazi. U ovu grupu mogu se uvrstiti 40 cijelih i fragmentovanih skifosa. Mada skifosi čine najbrojniji keramički oblik u Momišićima, ipak je zbog nedostatka većeg broja cijelih primjeraka teško reći nešto više o njihovim oblicima. Najveći broj fragmenata pokazuje jedan karakterističan oblik sa prstenastom stopom i izduženom koničnom nogom, koja prelazi u široki recipijent, u čijem su otvoru postavljene dvije horizontalne naspramne drške sl. 5 (žute boje, crno firnisan, dim: visina 8 cm, prečnik otvora 7,5 cm, prečnik dna 3,5 cm). Nekoliko fragmenata pokazuje da je u Momišićima bila poznata još samo jedna varijanta dubokog skifosa, vjerovatno na nešto nižoj i široj nozi sl. 6 (žute boje, crno firnisana, dim: 10x65 cm); sl. 7 (žute boje, dim: 3x4,5 cm); sl. 8 (žute boje, dim: 5x4 cm) i sl. 9 (žute boje, dim: 3x6 cm).
Skifosi prve varijante gotovo su po pravilu prevučeni firnisom od crno do svjetlo-smeđeg tona. Kod najvećeg broja primjeraka stopa i noga zadržavaju prirodnu boju pečene zemlje sl. 10 (žuto-smeđe boje, dim: visina 7 cm, prečnik otvora 7 cm, prečnik dna 2,5 cm), dok je samo kod jednog primjerka izostavljena firnisana presvlaka.
Druga varijanta dubokog skifosa dekorisana je na trbuhu vertikalnim kanelurama, dok se na obodu nalazi friz oivičen horizontalnim linijama sl. 6. Na frizu se nalazi plastični vegetalni ornament, prevučen bijelom bojom.
b) Kantarosi
U Momišićima je nađen jedan cio i 6 fragmentovanih kantarosa koji se međusobno razlikuju samo po veličini, dok im je oblik jednak. Na nisko profilisanoj nozi postavljen je dubok recipijent bez izrazite profilacije, pri čijem obodu se nalaze dvije naspramne vertikalne drške.


Ilirske, grčke, tračke i keltske forme nakita


Drške ne prelaze veličinu oboda, tako da se momišićki kantarosi približavaju u osnovnoj konturi dubokim skifosima. Kao i kod dubokih skifosa, trbuh je ukrašen vertikalnim kanelurama dok je rame naznačeno sa tri horizontalne linije kojima je ograničen uski friz ispod oboda sl. 11 (žuto-smeđe boje, dim: visina 8 cm, prečnik otvora 6,5 cm, prečnik dna 3,5 cm) i sl. 12 (žuto-smeđe boje, dim: očuvana visina 5 cm, prečnik dna 4,5 cm). Na jednom očuvanom primjerku izveden je ispod samog oboda jednostavan listolik ornament bijelom bojom.
c) Lakrimarijumi: Grupi lakrimarijuma pripada 21 cijelih i fragmentovanih keramičkih posuda. Njihove međusobne razlike manifestuju se više u dimenzijama nego u oblicima i fakturi, tako da među njima nema izrazitih varijanti. Veličina lakrimarijuma kreće se između 10-17 cm.

Kod lakrimarijuma, po obliku, mogu se razlikovati dva tipa. Prvi, koji možemo označiti kao simetričan, po tome što izdužena stopa, tj. noga, jednaka je po dužini i profilaciji vratu tako da središnji loptasti dio vaze presječen poprečno dijeli sud na dva jednaka dijela sl. 15 (žuto-smeđe boje, dim: visina 17 cm, prečnik otvora 2,5 cm, prečnik dna 2,5 cm) i sl. 16 (žuto- smeđe boje, crno firnisan, dim: visina 17 cm, prečnik otvora 2,5 cm, prečnik dna 2,6 cm). I drugi asimetričan tip, kod kojeg se noge vezuju za izduženi srednji dio vaze, dok se vrat znatno sužava prema otvoru sl. 17 (žute boje, prevučen firnisom, dim: očuvana visina 12 cm, prečnik dna 3 cm). Pored ove formalne razlike, za ova dva tipa vezuju se i dvije posebne tehničke dekoracije. Svi primjerci simetričnog tipa iz Momišića izrađeni su od žute pečene zemlje, prevučene po cijeloj dužini (površini) svijetlo- mrkom prevlakom. Na ovim primjercima ne primjećuje se nikakav pokušaj polihromne dekoracije. Kod asimetričnog tipa međutim, dekorativni efekti postignuti su na taj način, što su pojedine partije suda prevučene firnisom čija boja varira od intenzivno crne do svijetlo-crvene. Gotovo redovno izdužena noga lakrimarijuma zadržava prirodnu boju pečene zemlje žuto-smeđeg tona, dok su gornje partije suda prevučene firnisom. Na izvjesnim primjercima dekorativni efekat je pojačan horizontalno urezanim krugovima i na ramenu crno firnisan.

U posebnu grupu mogu se izdvojiti dva lakrimarijuma sl. 18 (žuto-smeđe boje, crno firnisan, dim: visina 10 cm, prečnik dna 2 cm) i sl. 19 (žuto-smeđe boje, crno firnisan, dim: očuvana visina 8 cm, prečnik otvora 2,5 cm), koji se formalno približavaju po plastično naglašenim drškama na ramenima, tipu amforiskosa. Oba primjerka imaju na ramenima friz oivičen dvjema plitkim kanelurama. Površina friza ukrašena je vegetabilnim ornamentima izrađenim bijelom bojom (sl. 10).
U keramici iz Momišića nalazi se jedna minijaturna vaza sa oštro profilisanom nogom, koja takođe pripada tipu amforiskosa sl. 20 (žuto- smeđe boje, crno firnisana, dim: očuvana visina 6 cm, prečnik dna 1,9 cm). Cijela površina je prevučena crnim firnisom dok se na ramenu nalazi friz uokviren horizontalnim kanelurama i ukrašena je vegetabilnim stilizovanim ornamentom izvedenim bijelom bojom.

OSTALI OBLICI KERAMIKE: Među keramikom nađenoj u Momišićima, nalazi se i nekoliko primjeraka, koji se svojom tehnikom i oblikom izdvajaju od klasičnih formi grčke keramike. Jedan očuvan i jedan fragmentovan primjerak vaze vretenasto izduženog oblika sa neizrazitom profilacijom i jednom vertikalnom trakastom drškom sl. 24 (smeđe boje, dim: visina 18 cm, prečnik otvora 5 cm, prečnik dna 5 cm), ima direktne analogije u grobu broj 10 iz Gostilja.
Fragmentovani krčag sl. 3 i plitka zdjela sl. 1, po fakturi se potpuno izdvajaju od ostalog keramičkog materijala nađenog u Momišićima, približavajući se tipovima i fakturi rimske provincijske keramike.

NAKIT: Najinteresantniju i najraznovrsniju grupu objekata nađenih u Momišićima predstavlja nakit. Izrađen je od bronze, gvožđa, srebra i staklene paste. Momišićki nakit vezuje se dijelom za oblike poznate u grčkoj kulturi, a dijelom za tipično ilirske, tračke i keltske forme. Izbor materijala određivala je dobrim dijelom upotreba. Nalaz u Momišićima sadrži sljedeće vrste nakita: 1. Fibule 2. Ukrasne igle 3. Presteni 4. Narukvice 5. Privjesci 6. Razni predmeti.

1. Fibule: U Momišićima je nađeno 16 cijelih i fragmentovanih fibula. Sve fibule izrađene su od bronze. Mada među njima nema gotovo nijednog identičnog primjerka, ipak se mogu razlikovati sljedeće osnovne forme: a) orijentalno-grčki tip fibule, b) trački tip fibule, c) latenoidni oblici fibula.


 
Vladika Rufim
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de



Godine: 45

Datum registracije: 09 Okt 2005
Poruke: 121

montenegro.gif
PorukaPostavljena: Ned Nov 29, 2009 10:07 pm    Naslov poruke: ..............................nastavak Na vrh strane Na dno strane

Arhajska umjetnost i lokalni majstori



a) Orijentalno-grčki tip fibula: Ovoj grupi pripada 6 nađenih fibula. Jedna od njih, najbliža je klasičnom obliku fibula ovoga tipa poznatih od VII – III vijeka na široj teritoriji od Male Azije do sjevernog Balkana. Mada se ovaj, kao i ostali primjerci fibula ovoga tipa iz Momišića razlikuju od klasičnog prototipa ipak su zadržani svi karakteristični elementi: luk sa zvjezdastim ukrasima, stopa ukrašena palmetom i karakteristično profilisana glava. Ostali primjerci čine posebnu varijantu kod koje je izostavljen plastični zvjezdasti ukras na luku.
b) Trački tip fibula: Ovom tipu fibula pripada samo jedan komad.
c) Latenoidne fibule: Ovoj grupi fibula pripada osam komada, među kojima se razlikuju 4 varijante: 1) Zmijoliki tip fibule; 2) Listolika fibula; 3) Kopljaste fibule; i 4) Fibule sa profilisanom glavom.

IGLE: U Momišićima je nađeno 42 bronzane igle, koje se mogu razvrstati u 4 osnovna tipa: a) dvojne igle – ukosnice, b) tcheifenkoptnadlen – sa spiralnom uvijenom žicom na glavi, c) igle sa profilisanom glavom i d) igle sa ušicama.
a) Među dvojnim iglama iz Momišića zastupljena su dva tipa:
1. Omega ukosnice i 2. Dvopetljaste ukosnice.
b) Drugom tipu pripadaju dvije igle.
c) U ovu grupu svrstane su sve igle sa istaknutom profilacijom na glavi. Kod ovih igala profilacija glave nije jednaka i kreće se od najjednostavnijih tipova s kukastom glavom do komplikovanijih oblika, gdje je ispod konične ili biokonične glave žljebljenjem ili dodavanjem posebnih elemenata postignuta bogatija profilacija. Najjednostavniji oblik među iglama ovoga tipa imaju igle, dok posmatrano tipološki, najrazvijeniju formu pokazuju igle. Dvije igle čine sponu između najjednostavnijeg i najrazvijenijeg tipa.
d) Iz ove grupe možemo izdvojiti samo jedan primjerak.

PRSTENI: Dva prstena, nađena u Momišićima, razlikuju se potpuno međusobom i po obliku i po ukrasu, tako da označavaju dva posebna tipa. Kod prvog tipa jasno je izdvojen široki disk sa urezanom figuralnom predstavom, tako da alka za navlačenje nema potpuni kružni oblik, već više formu kružnog segmenta.
Kod drugog tipa prstena imamo klasični oblik sa nešto proširenom i profilisanom prednjom stranom na kojoj je ležište za umetanje kamena. Oba prstena izrađena su od iste vrste materijala (vjerovatno bronza sa velikim procentom kalaja), ali, dok je kod prvog tipa dekoracija izrađena na materijalu od kojeg je i prsten, kod drugog se nalazi umetnuti ukrasni materijal, koji je pojačavao dekorativnost prstena u prvom redu svojom bojom.
Na disku prstena, ugravirana je predstava po kompozicionoj shemi preuzetoj sigurno sa jednog finijeg i umjetnički sigurno rađenog uzora. Dok je sam crtež nevješt i neprecizan, dotle podjela površina i raspored figura ponavlja shemu dobro poznatu iz kruga grčke umjetnosti. Raspored figura na kružnoj površini, koji predstavlja jedan od najtežih problema za primitivnog umjetnika, riješen je na prstenu iz Momišića na način koji je već bio poznat grčkim umjetnicima arhajskog doba, tj. podjelom površina horizontalnom trakom na dva nejednaka dijela, čime je omogućen pravilan raspored figura u prostoru. Na prstenu su prikazane tri figure, koje svojim rasporedom, veličinom i nošnjom pokazuju težnju umjetnika za njihovim međusobnim izdvajanjem u smislu njihovog značaja i funkcije.
U centru je prikazana sjedeća figura obučena u dugačku haljinu. Iako su ostale dvije figure koje uokviruju prikazane u stojećem stavu i u pokretu, ipak je centralna figura iako sjedi mnogo veća, što ukazuje na njenu specifičnu ulogu. Stilski, sve figure prikazane su na isti našin, sa glavom i nogama predstavljenim u profilu i ramenima anfas. Glave su jako stilizovane u vidu ptičjeg lica i bez ikakvih detalja. Na stojećim figurama nije detaljno prikazano odijelo. Sigurno je, da obadvije figure nose kao i sjedjeća jednu vrstu pojasa, dok je na osnovu stilizovane predstave nogu moguće pretpostaviti, da su na nogama bile pričvršćene knemide. Položaj ruku uspravljenih figura nije jasan. Čini se da centralna figura, kao i figura iznad nje, ima jednu ruku podignutu, a drugu spuštenu. Takođe je nejasna predstava na glavama figura (pozadi) u vidu trake sa listolikim dodacima, koja se od tjemena spušta preko leđa. Teško se odlučiti da li se tu radi o jako stilizovanoj kosi ili o nekoj vrsti perjanice vezane za šljem ili kapu. Nemoguće je odrediti tačan sadržaj predstave. Po kompozicionoj shemi i stilskim detaljima predstava na prstenu iz Momišića označava sigurno ponovo oživljavanje oblika grčke arhajske umjetnosti VI vijeka u jednom vrlo primitivnom i varvarskom stilu.



Etničke i ekonomske veze onog vremena



NARUKVICE: Iz nalaza poznat je samo jedan tip narukvice, koji je zastupljen u jednom očuvanom i većem broju fragmentovanih primjeraka. Tip narukvice iz Momišića dobro je poznat i čest u starim nalazima. To je tanak bronzani lim u spiralnim navojcima čiji se završeci formiraju u vidu zmijske glave.

PRIVJESCI: Među predmetima koji su služili za nošenje oko vrata, u momišićkom nalazu možemo razlikovati: privjeske u užem smislu i razne vrste perli koje su nizane u niske. Sigurno, privjescima pripada medaljon od gvožđa, na kojem je oko centralnog ukrasa, koji je ispao, izveden u koncentričnim frizovima listolik ornament tekuće spirale, od vrlo tanke žice. Možda ovom privjesku pripada dio lanca. Za ostale perle rađene od staklene paste i kamena, ne može se precizno utvrditi da li predstavljaju privjeske ili djelove veće niske. Formalno po obliku one se mogu podijeliti u više grupa: 1. Cilindrične perle, 2. Bikonične perle, 3. Dinjaste perle, 4. Diskoidne perle, 5. Flašaste perle.

PREDMETI RAZNIH OBLIKA I RAZLIČITE NAMJENE: U ovu grupu predmeta nađenih u Momišićima dolaze: ptica, oblikovana u vidu goluba, izlivena od dva dijela. Rađena je u bronzi. Ovoj grupi pripada i par fragmentovanih naušnica; pet alki, od kojih su dvije od bronze i dosta su masivne (sl. 42 a, b), te jedan kameni brus koji je probušen na debljem kraju, a služio je kao oštrač.

ORUŽJE: Grupa oružja iz nalaza u Momišićima sastoji se od 47 objekata, koji su svi rađeni od gvožđa. Zastupljena su dva tipa oružja: a) koplja i b) noževi.

2. Koplja: Prema obliku koplja se mogu podijeliti u tri osnovna tipa, između kojih ne postoji oštra formalna granica, već se oblici često međusobom dopunjuju i miješaju. Prvi i najjači tip koplja okarakterisan je kraćim tulcem i jako izduženim listom, čija širina često ne prelazi širinu tulca. U ovoj grupi mogu se razlikovati dvije varijante: jedna sa blagim prelazom iz tulca u list i druga, sa oštrim ukrašenim prelazom, tako da list koplja dobija oblik izduženog deltoida. Drugi tip je okarakterisan dugačkim tulcem i kratkim listom. Kod koplja ovoga tipa, dužina lista obično je jednaka dužini tulca. I ovdje kao i kod prvog tipa, izdvajaju se dvije varijante, na osnovu blagog, odnosno, oštrog prelaza između tulca i lista. U treću grupu mogu se izdvojiti četiri koplja, koja se odlikuju kratkim i tankim tulcem i dugačkim i širokim listom.

b) Noževi: Uz ostale objekte, nađeno je i sedam cijelih i fragmentovanih noževa. Pet primjeraka pripadaju grupi noževa sa kratkim sječivom, dok dva primjerka čine posebnu grupu noževa sa ravnim sječivom i vrhom povijenim nagore, tako da gornja kontura daje sedlast izgled. Oružju pripada i jedan primjerak nožnice, vjerovatno za koplje, nađena takođe sa ostalim objektima.

ZAKLJUČAK: Po svom sadržaju i vremenu kome pripada, nalaz iz Momišića za sada je jedinstven u Crnoj Gori, a umnogome i na teritoriji cijele naše zemlje. Kao što su ranije grobovi iz Trebeništa rasvijetlili dotle neslućene odnose između ilirske i grčke kulture u VI vijeku, tako je sada na osnovu Momišića moguće jasnije sagledati materijalnu kulturu i rasvijetliti ekonomske i etničke odnose u jugoistočnom dijelu naše domovine, na pragu istorijske epohe u vrijeme dok jadranski Iliri stupaju direktno na istorijsku pozornicu svojim komplikovanim odnosima prema Grcima i Rimljanima.
Mada se zbog specifičnih uslova nalaza danas ne može precizno utvrditi međusobni raspored i odnos arheološkog materijala otkrivenog u Momišićima, analiza pojedinih grupa nađenog inventara pokazuje da najveći dio nalaza potiče iz jednog vremenskog razdoblja. Ukoliko materijal potiče iz većeg broja grobova, sigurno je, da je sahranjivanje vršeno u vremenskom intervalu koji ne prelazi vijek jedne generacije, tj. najviše 40-50 godina. Kao što će se kasnije pokazati, to vremensko razdoblje pripada jednom od najznačajnijih perioda uzdizanja ilirske moći na jugoistočnom Jadranu, kada su lokalna plemena našla svoje mjesto u istoriji Grka i Rimljana.
Kao što je u uvodu istaknuto, u nalazu iz Momišića jasno se mogu izdvojiti tri vrste predmeta: 1. strani importovani materijal, 2. predmeti čiste lokalne produkcije i 3. objekti inspirisani stranim uzorima, ali izrađeni od lokalnih majstora.
Prva grupa predmeta značajna je zbog upoznavanja direktnih trgovinsko-ekonomskih odnosa lokalnog stanovništva sa stranim proizvodnim centrima i mogućnosti određivanja hronologije cijelog nalaza.


Ilirska komponenta daje poseban ton


Predmeti lokalne produkcije daju uvid u strukturu stanovništva u oblasti između Zete, Morače i Skadarskog jetera i omogućuje da se jasno ispita odnos prema starijem kulturnom nasljeđu. Treća grupa ilustruje vjerno odnose snage između lokalnih i stranih faktora koji učestvuju u formiranju same kulture.
Osim malog broja izuzetaka sva keramika otkrivena u Momišićima po svojim oblicima, fakturi i stilskim odlikama pripada importu. Skifosi, kantarosi lakrimarijumi, nose na sebi sve one tehničke i stilske odlike karakteristične za helenističku keramiku, od kraja IV do kraja I vijeka. Keramika srodna momišićkoj, nađena je na mnogim lokalitetima u našoj zemlji, naročito na području Balkana. Najveći broj srodnih vaza otkriven je na Visu, Hvaru, Braču, kod Stobreča, Cavtata, u Risnu i Budvi. Obično je bez dovoljno kritičnosti sva keramika ovoga tipa označena kao apulska i smatrana za južnoitalski import. Međutim, u posljednje vrijeme pokazalo se, da su ove vaze isto toliko česte i u Atici, Korintu, na Crnom moru i istočnom Mediteranu uopšte. Za tačno objašnjenje porijekla i vremena momišićke keramike, najznačajniji su svakako nalazi identičnih vaza iz grobova u Gostilju (Đ. Basler, Nekropola u Gostilju – rukopis. Na podacima se toplo zahvaljujem Đ. Basleru). Dobija se utisak da je jedna radionica snabdijevala južni dio Crnogorskog primorja, područje Skadarskog jezera i Zete. Grobove u Gostilju datovao je Đ. Basler, prema grobnim cjelinama i nađenom novcu Gencija od III do II v. prije nove ere (podaci Đ. Baslera). Pošto do sada svi nalazi helenističke keramike iz naše zemlje nijesu sistematizovani i obrađeni, teško je utvrditi tačno sve proizvodne centre koji su snabdijevali ilirsko-keltsko stanovništvo keramičkim proizvodima. U slučaju Momišića, moguće je, zahvaljujući ostalom stranom materijalu, u prvom redu novcu, bar približno odrediti oblast iz koje se lokalno stanovništvo snabdijevalo skupljim i finijim materijalom. Nažalost, oba nađena novčića su loše očuvana, tako, da nije moguće sa potpunom preciznošću odrediti kovnicu i datum emisije ali su predstave na aversu i reversu novca (sl. 48) dovoljne da ukažu na pravac i približno vrijeme odakle je importovani materijal došao. Na aversu pomenutog novčića prikazan je lik Herakla u profilu, a na reversu pegaz. Poznato je da pegaz čini tipičnu oznaku korintskih kovnica i da se javlja isključivo na monetama onih oblasti gdje su korintski uticaji dominantni. Kombinacija Herkulovog lika na aversu i pegaza na reversu poznata je, kako se može zaključiti pregledom Sylloge numorum greacorum, jedino na korintskom novcu u emisijama III vijeka i što je naročito značajno, na monetama Dirahiona u emisijama 300. i 200. godine. Ako je novac iz Momišića kovan u Dirahionu ili nekoj od korintskih kovnica sigurno je da i keramika potiče iz istog centra i da je rađena u vrijeme između 300. i 200. godine. Ova hipoteza sasvim je prihvatljiva s obzirom na blizinu i značajan uticaj kolonija na albanskoj obali.
Drugoj grupi pripada najveći dio arheološkog inventara iz Momišića, u prvom redu oružje i gotovo sve vrste nakita. Iako u oblicima nije sav nakit autohton po porijeklu, već imitira grčke uzore, važno je da on u ovom momentu nije više u upotrebi u matičnim oblastima, tako da u stvari predstavlja tvorevinu lokalnih majstora. Mnogo je zanimljivija činjenica da su u Momišićima nađeni zajedno oblici koji pripadaju trima osnovnim etničkim grupacijama na Balkanu: Ilirima, Keltima i Tračanima. Ilirska komponenta je najizrazitija i ona daje osnovni ton cijelom nalazu što je i razumljivo s obzirom da ovaj kraj pripada Dokleatima i Labeatima.
Ovdje prije svega pripadaju dvojne igle i fibule štrbačkog tipa koje prate gotovo sve ilirske nalaze na našoj teritoriji počev od VI vijeka. Od ukupno 15 fibula, šest njih pripada ovom dobro poznatom maloazijsko-grčkom tipu. Najstariji primjerci ovih fibula na našoj teritoriji potiču iz VI vijeka, ali ovaj oblik je postao tako omiljen u cijeloj ilirskoj kulturi tako da se kasnije često javlja u nalazima V i VI vijeka, što pokazuju nalazi na Glasincu, u Gorici, Štrpcima, Mitrovici, Novim Banovcima i Čurugu. Za tačno datovanje ove grupe fibula u Momišićima važna je njihova pojava na nekropoli u Gostilju koja, kako smo već ranije napomenuli, nije starija od III vijeka. Malim dimenzijama i jako stilizovanim palmetama na glavi, momišićki primjerci pripadaju svakako posljednjem stadiju razvoja fibula ovoga tipa i zajedno sa primjercima iz Gostilja pokazuju da se ovaj oblik zadržao na teritoriji Crne Gore u ilirskoj kulturi III i II vijeka. To se isto može reći za sve oblike dvojnih igala koje su ostale omiljen nakit kod dalmatinskih Ilira kao i na Glasincu sve do vremena srednjega latena (A. Benac-B.Čović, Sarajevo, 1957, Glasinac II, 53).



Što sve kriju pećine u okolini Podgorice



Čisto keltski, latenski oblici u Momišićima su relativno malobrojni i zastupljeni su jedino među fibulama. Oblici ovih latenskih fibula nijesu raznovrsni. U suštini, oni se svode na tip sa lopaticom na nozi čiji je kraj pričvršen za luk. Pojava ovih latenskih oblika je razumljiva s obzirom na činjenicu da su Arijan i Ptolomej zabilježili da je već u vrijeme Aleksandra Velikog bilo Kelta na Jadranu, tzv. „Adrijatski Kelti“. Sigurno je da su se ovi Kelti nalazili na južnom Jadranu odakle su prodirali u Makedoniju i Grčku u III vijeku. Mnogo je zagonetnija pojava jedne čisto tračke fibule u nalazu iz Momišića (sl. 25 c). Ova fibula po podjeli Mikova pripada trećoj grupi tračkih fibula koje se u Bugarskoj javljaju tokom V i IV vijeka. Za pravilnu ocjenu starosti ove fibule u Momišićima važna je činjenica da je ovaj tip fibula van klasične teritorije Trakije poznat u Rumuniji iz nalaza kasnog latena. Tragovi Tračana na južnom Jadranu dosada su bili dokumentovani jedino toponomastičkim ostacima. Nov nalaz tračke fibule u Momišićima siguran je dokaz veza između jadranskih Ilira i Trakije u periodu srednjeg latena.
U grupu objekata koji su rađeni od lokalnih majstora kao imitacija stranih oblika spada prije svega veliki prsten s figuralnim predstavama i spiralno uvijene narukvice sa zmijskim glavama. Kao što je već naprijed naglašeno predstava na prstenu pripada grupi spomenika karakterističnih za ilirsko-keltske majstore koji pokušavaju sa više ili manje uspjeha da imitiraju složene figuralne kompozicije poznate iz grčke umjetnosti unoseći u njih svoj duh, prilagođavajući ih svom ukusu i određenom religioznom shvatanju. Spiralno uvijene brazletne sa zmijskim glavama vrlo su česte među helenističkim nakitom, i lokalni majstor u potpunosti imitira ovaj omiljeni nakit.
Iz gornjeg pregleda jasno je da nalaz u Momišićima pripada dalmatinskim Ilirima i da se hronološki može vezati za doba srednjeg latena (III vijek). Na osnovu istorijskih podataka u oblasti Zete i Morače nastanjeni su u to vrijeme ilirski Dokleati i Labeati koji su bili uključeni u savez ilirskih plemena i prema tome vezani za njegovu istoriju od Agrona do Gencija. Cio nalaz hronološki je vrlo blizak vremenu vladavine Agrona i Teute i predstavlja vrlo važan dokument na osnovu kojega je moguć uvid u materjalnu i duhovnu kulturu ovog značajnog vremenskog razdoblja.

OLIVERA VELIMIROVIĆ-ŽIŽIĆ – „DVA NOVA ARHEOLOŠKA NALAZIŠTA U BLIZINI TITOGRADA“ (OBJAVLJENO U „GLASNIKU ODJELJENJA DRUŠTVENIH NAUKA 3“ CRNOGORSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI, 1981. GODINE):

Na području opštine Titograd nalazi se izuzetno bogatstvo arheoloških i kulturno-istorijskih spomenika. Jedan dio tog fonda bio je poznat još odranije i odavno je privlačio pažnju raznih istraživača. Značajni rezultati za kompleksniji uvid u broj i vrstu tog spomeničkog fonda postignuti su arheološkim rekognsciranjem terena, izvedenim na području Kuča, Grude i Hota 1979. god. Na ovom mjestu izdvojili smo dva lokaliteta koji se nalaze na domaku Titograda, u selima Zlatici i Donjim Sjenicama, i koji su do danas bili nepoznati arheološkoj nauci. Namjera nam je bila da ukažemo na karakter lokaliteta, kao i na potrebu da se ova nalazišta uskoro naučno istraže. Krajevi sjeveroistočno od Titograda obiluju većim brojem pećina, pod čime se podrazumijevaju pećine u pravom značenju riječi i one tz. pećine smještene u okapinama i nagnutim stijenama, ili u nekim drugim geomorfološkim uslovima.
Najveći broj ovih pećina nalazi se na karakterističnim položajima, na mjestima dovoljno štićenim od raznih upada i vremenskih nepogoda, iznad rječnih korita, u blizini izvora, najčešće okrenutih otvora prema suncu, i sl. što je sve zajedno pružalo povoljne uslove za prebivalište ljudima kroz dugu praistorijsku epohu. Mnoge su od njih korišćene i u istorijskim periodima, a pojedine se i danas koriste kao stočna staništa ili kao ostave seljaka. Pojedine pećine markirane su i kao savremena skloništa u službi za opštenarodnu odbranu. Sve gore navedene činjenice dovoljno govore da ovoj vrsti ljudskih prebivališta do sada nije obraćana pažnja, pa iz tog razloga pećine u ovom kraju nijesu istraživane.
Prilikom arheološkog rekognosciranja terena na području Kuča, Grude i Hota, pored ostalih spomenika, obiđen je i znatan broj pećina. Obiđene su, naravno, pristupačne pećine i zakloni tipa okapina, dok za neke nije bilo uslova, jer je njihov obilazak iziskivao posebnu opremu kojom ekipa nije raspolagala. U više pećina pronađeni su materijalni ostaci: keramika, kamena oruđa, naslage pepela i dr.


Kamena sjekira i nož iz pećine u Kučima


Najveći broj pećina nalazi se u Zatrijepču, Fundini, Kakarickoj gori, Sjenicama i u koritima rijeke Cijevne i Morače. Nažalost, moramo da priznamo da ovom prilikom nijesmo imali mogućnosti da preduzmemo bilo kakve istraživačke radove izuzev konstatovanja površinskih nalaza i uvida u opšti izgled, položaj i mjesto. Kod najvećeg broja obiđenih pećina, okapina, dubljih abria, površinsko sagledavanje ostataka bilo je onemogućeno postojanjem velikih naslaga stočnog đubriva, što ide u prilog konstataciji da se pećine i danas koriste, kao i da je najveći broj u potpunosti odgovarao staništima paleolitskih lovaca, zajednicama neolita, kao i narodima metalnog doba. Za takve pretpostavke imamo potvrdu u sličnim nalazištima na širem prostoru u Crnoj Gori, već dosta dobro poznatom nauci, te ih ovdje nije potrebno ponavljati.
Sadašnju pažnju posebno zaslužuje pećina u selu Donje Sjenice. Pećina je od Titograda udaljena desetak kilometara u pravcu Meduna. Smještena je u okomitim stijenama iznad sela Peuta i Gornje Vrbice. Iz pećine potiču dva kamena oruđa koja su slučajno stigla do nas. Naime, radi se o jednom kamenom nožu koji je otkupila Arheološka zbirka SR Crne Gore od Slobodana Jaukovića, učitelja iz Meduna, i jednoj kamenoj sjekiri koju je isti nalazač prodao zlataru u Titogradu, koji mi je u ustupio na obradu. U međuvremenu sam obišla pećinu u kojoj su nađeni pomenuti objekti, odnosno u kojoj su iskopani iz kulturnog sloja. Zatečena situacija unutar pećine me je obavezala da objelodanim ove nalaze, s obzirom da su učestale pojave prekopavanja i izvlačenja arheoloških objekata iz pećine i da se njima uveliko trguje, i da apelujem za zaštitu pećina u ovom kraju.
Pećina u Donjim Sjenicama je poznata pod nazivom Dučića pećina. Pored ove pećine u istim stijenama postoje još dvije koje su znatno manje i nepristupačnije. Prema kazivanju mještana ime pećine je vezano za istoimeni naziv sela Dučići koje je od pećine udaljeno oko 3-4 kilometra. Obilaskom sela na ovom području rekognoscirano je i selo Dučići koje leži istočno od sela Medun. U vezi sa ovim interesantno je da se napomene da se skoro u samom centru sela Dučići takođe nalazi pećina čiji je ulaz, u nekom vremenskom periodu, usljed neke stihije, obrušen ogromnim kamenim blokovima, čime je bilo onemogućeno dalje nesmetano korišćenje pećine. Zbog toga je otežan ulaz u pećinu i bez specijalne opreme veoma je teško ući. Mještani sela su ispričali da je unutrašnjost pećine prostran i udoban prostor i da je u toku rata korišćen kao sklonište.
Prilaz Dučića pećini nije lak. Može se doći iz sela Peuta penjući se strmom uzvišicom, ili preko sela Donje Sjenice, spuštajući se okomito do stijene sa otvorom pećine. Otvor pećine nalazi se u stijeni koja ima oblik plitkog abria. Ulazak u pećinu predstavlja „usko grlo“ širine oko 80 cm, izdubljeno u stijeni oko 3 m. Ovaj prolaz mora da se pređe puzeći, a nekon prestanka „uskog grla“ otvara se unutrašnjost pećine koja impresionira, kako veličinom, tako i oblikom i udobnošću. Unutrašnji prostor formiran je u obliku amfiteatra sa visokim kupastim svodom na kojem se nalazi otvor prečnika nekoliko metara iz kojeg dopire svjetlost i osvjetljava dio centralnog prostora pećine. Ulaz pećine okrenut je jugozapadno i dosta je neprimjetan kada se gleda iz podnožja stijena. Iz pećine Dučići, odnosno iz njenog abria, ima se savršeno vidno polje na čitavu titogradsku ravnicu. Sam plato ispred ulaza u pećinu je zarastao u gusto šipražje i šumu što otežava pravu predstavu, ali ipak može da se konstatuje podzida ispod ulaza u „usko grlo“. Stijene „uskog grla“ su dobro uglačane upravo istrošene, što navodi na zaključak da je tuda čovjek prolazio duži vremenski period, kao i životinjski svijet koji tu i danas boravi. Pećina je nastanjena velikim brojem divljih golubova, a služi i kao jazbina drugoj divljači, o čemu govore velike naslage đubriva. Zbog toga je postala meta lovaca koji često borave u njoj, pa su iz radoznalosti, i iz nekih drugih pobuda, počeli da prekopavaju pećinski prostor, tražeći arheološke objekte. Tako je prošle godine, već pomenuti mještanin sela Vrbice, iskopao kamenu sjekiru i kameni nož, o kojima će biti nekoliko riječi u ovom prilogu.
Kamena sjekira je dobro očuvana, rađena je tehnikom grubog klesanja i glačanja. Ima oblik „pijuka“ i blago je povijena prema unutrašnjoj strani usadnika. Na sredini je otvor usadnika. Dimenzije sjekire su: dužina 19 cm, širina sječiva 8 cm, promjer usadnika 1,5 cm, debljina se kreće do 3,7 cm. Na donjoj površini prema usadniku sačuvani su tragovi paljevine što ukazuje da je izvađena iz vatrišta.


Ilirska gradina na stijeni iznad Morače


Na osnovu preparata urađenog u Zavodu za geološka istraživanja u Titogradu, sjekira je izrađena od prirodne stijene, tz. mikrokonglomerata, čiji je sastav fragmenti stijena (krečnjaci, vulkaniti, rožnaci, kvarcni peščari) i odlomci kristalnih zrna (kvarca, piroksena, amfibola). Veličina fragmenta stijena kreće se do 2 mm, a minerala do 1-1 mm. Lokalnost stijene karakteristična je za gornjokredni fliš koji se nalazi u velikim količinama u flašnom krasu predjela Kuča i dalje se rasprostire sve do Veruše. Sam komad vjerovatno potiče iz vododerina. I u strukturi stijene ima dosta fosila. Stijena od koje je izrađena sjekira je sivo-zelenkaste boje. Kameni nož izrađen je od svijetlo-sivog sileksa, trapezoidnog je presjeka i sa nešto povijenim vrhom prema ravnoj plohi. Po načinu obrade i formi ima reprezentativan karakter. Dimenzije su mu 10 x 20 cm. Kameni objekti iz pećine Dučići zaslužuju posebnu pažnju, jer nam se čini da bližu analogiju nalazimo sa objektima lokaliteta iz Hercegovine, bliže i trebinjske okoline.
Noževi slični našem primjerku nađeni su na lokalitetu Lastva u dolini Trebišnjice i predstavljaju karakterističan tip oruđa na prelazu iz eneolita u metalno doba. Ukoliko hronološko fiksiranje naših objekata za taj period bude potvrđeno novim nalazima u pećini Dučići, ti bi nalazi imali poseban doprinos i predstavljali bi važnu kariku u poznavanju dalje praistorije Crne Gore, tačnije vrijeme velike indoevropske seobe koja je u istoriji Crne Gore, pokrivena nalazima sa susjedne teritorije Hercegovine, i to objektima sa lokaliteta Lastva.
Izvor žive vode, kao prateći uslov života u pećini, nalazi se u neposrednoj blizini, u podnožju stijene, u selu Peuta. Izvor nosi naziv sela i po sačuvanoj tradiciji bio je pojište konja ilirske kraljice Teute. Kvalitetna pijaća voda izvora Peute bila je korišćena u rimskom periodu. Ostaci vodovoda konstatovani su na više mjesta na padinama iznad sela Doljana i vodio je u pravcu lokaliteta Zlatica i negdje u Zlatičkom polju bio je uključen u mrežu razuđenog vodovodnog sistema koji je vodio prema antičkoj Duklji. Sam toponim izvora i sela Peuta, kao i arheološki nalazi rimskog vodovoda, ukazuju na arheološki značaj i ove lokacije.
Poznato je da je ilirski Medun smješten na prevoju između sjeničkih i fundinskih stijena, na dominantnom ćuviku odakle je bio kontrolisan prolaz od titogradske ravnice prema kučkim planinama. Još jedno takvo, samo znatno manje, fortifikaciono ilirsko uporište bilo je postavljeno na lijevoj strani Morače, tačnije iznad današnjeg mosta Smokovca, tamo gdje Morača ulazi svojim dubokim koritom u titogradsko polje. Ostaci ovog utvrđenja sačuvani su pod nazivom Stara gradina i do danas ta lokacija nije bila poznata arheološkoj nauci, mada je Erdeljanović zabilježio lokaciju pod istim imenom sa ostacima starina. Arheološkim rekognosciranjem starog sela Zlatica obiđena je gradina i na njoj je doživljeno pravo iznenađenje. Impresija o panoramskom vidnom polju bila je pravi užitak. Plato gradine je smješten na samom vrhu isturenog ćuvika koji se okomito uzdiže sa južne i sjeverozapadne strane kanjona Morače. Prilaz gradini je sa istočne strane od zaseoka Kunja, odakle je išao i dalje iznad sela Zlatice, Doljana, Peute, pored samog izvora Peuta vodio iznad sela Vrbice ka Medunu. Ovom komunikacijom održavana je veza između grada Meduna i Stare gradine. Funkcija utvrđenja Stare gradine vjerovatno je i bila ista kao i Meduna – da štiti prolaz kroz morački kanjon. U mirnim vremenima gradina je možda služila kao „rekreativni objekat“, vjeovatno ilirskoj aristokratiji.
Arhitektura gradnje je relativno dobro očuvana. Istočni prilaz, kao i jugoistočna strana gradine, bio je čuvan debelim bedemom, rađenim od krupnijeg kamena u suhozidu. Zbog obrušenosti bedema debljinu zida dajemo približno: kretala se negdje oko 2-3 m. Sjeverni krak bedema završavao se jednom gradinom – kulom rađenom od velikih kamenih blokova na „grčki način“: na kamenim blokovima su užljebljenja radi međusobnog povezivanja i slaganja zida. Drugi objekat rađen je na isti način i smješten je na južnoj strani gradinskog platoa, unutar bedema. Pored odbrambene funkcije, ova gradina prema položaju, ostacima arhitekture, vjerovatno je sa medunskim gradom predstavljala centar ilirske aristokratije. No pravu namjenu, kao i funkciju gradine, biće moguće odrediti tek nakon arheoloških istraživanja, a u ovom momentu važno je da se zna da, pored Meduna, postoji i ova gradina koja po svojim ostacima predstavlja najljepši i najkarakterističniji primjer gradine iz perioda Ilira na ovom području.


Tri lokacije u ataru Starih Mataguža


OLIVERA VELIMIROVIĆ-ŽIŽIĆ – “MATAGUŽI, HELENISTIČKO I RIMSKO NASELJE“ (OBJAVLJENO U ČASOPISU „ARHEOLOŠKI PREGLED“, BR. 26 ZA 1985. GODINU, STR. 82-83):
Arheološka zbirka SR Crne Gore skromnim sredstvima je obavila manja sondažna ispitivanja u okviru atara starog sela Mataguža, inače poznatog iz stručne literature po svom karakterističnom toponimu, a i po slučajnim arheološkim nalazima. Stari Mataguži se danas, kao i veliki dio drugog priobalnog zemljišta, najvećim dijelom nalaze pod vodom jezera ili u močvari. Sa zapadne strane Mataguži su graničili s Donjim Gostiljem koje nam je poznato po velikoj ilirsko-helenističkoj nekropoli u Veljim Ledinama (GZMS 24, 1969). Zbog stalog rasta nivoa Skadarskog jezera sva priobalna naselja su se postepeno pomjerala za 5-10 km sjevernije od obale jezera, a čitava naselja, pa i kasnije sela, našla su se ispod voda jezera ili u njegovim močvarama. Kada se jedan dio jezerskih voda povukao, dio priobalnih površina postao je ponovo korisno zemljište koje se obrađuje, najčešće dubokim oranjem. Tim putem se nailazi na razne arheološke predmete koji dospijevaju, uglavnom, u ruke privatnika. U cilju zaštite ovog lokaliteta, kao i zbog prikupljanja naučnih informacija o ovom, reklo bi se, velikom nalazištu, preduzeta su manja istraživanja koja su pokazala vrlo zanimljive i značajne rezultate.
Detaljno rekongnosciranje priobalnog područja jezera pokazalo je da arheoloških nalaza ima duž čitave obale, što se posebno dokumentuje nalazima u starim Matagužima. U ataru starih Mataguža zabilježene su, zasad, tri lokacije udaljene jedna od druge u prosjeku oko 500 m. Sve su sondažno provjerene krajem 1985. godine.

1. Lokalitet Mljace s užom lokacijom Crkvina na kojem su nađeni ostaci objekta rađenog od velikih kamenih blokova. Od objekta je otkopan jugozapadni ugao s ležećim kvaderima koji predstavljaju temeljnu osnovu iznad koje su površinski očuvani nekoliko velikih blokova u prvobitnom položaju. Dobro su obrađene spojnice i ležišta blokova.

2. Lokalitet Kremenjača predstavlja veći kompleks zemljišta u sklopu kojeg se obrađuju neke površine po kojima se nalaze ogromne količine fragmenata keramike. Često se vade i čitave velike amfore, kao i druge manje posude. Zbog toga smo na njivi Ljuba Radovića otvorili manju sondu veličine 2 x 2 m. Dubina sonde se kretala od 0,70 do 0,90 m. Sonda je pokazala stratigrafiju koja obuhvata helenistički period sličan nekropoli Gostilja. Uz obilje keramičkog materijala nađena je i jedna Gencijeva moneta.

3. Lokalitet Ćurići, takođe, predstavjla veći kompleks zemljišta na kojem su uočljivi mnogi arheološki tragovi. Stano Janković je, kopajući drenažne kanale oko svoje njive, naišao na više zidanih objekata, odnosno keramičkih peći. Detaljno su očišćene dvije peći. Jedna je pravougaonog oblika, dobro očuvana, dok je druga ovalnog oblika s dva ložišta i nešto slabije očuvana. Peći su, svakako, rimske, što ne isključuje starije objekte, s obzirom na čitavu situaciju nalaza, kao i na postojanje stalnih majdaništa kvalitetne gline. Nađeni objekti, kao i mnoge druge indicije, ukazuju na to da su Mataguži značajna urbana sredina i jedan od glavnih centara predrimskog perioda u regiji Skadarskog jezera, čije ime zasad ne poznajemo.

OLIVERA VELIMIROVIĆ-ŽIŽIĆ – “OSTACI FORTIFIKACIONE ARHITEKTURE NA GRADINI ĐUTEZA U DINOŠIMA KOD TITOGRADA” (OBJAVLJENO U MATERIJALI XXII, NOVI SAD, 1986, STR. 80-87):
Sistematskim arheološkim rekongnosciranjem teritorije SO Titograd zabilježeno je preko 800 arheoloških objekata nastalih u dugom vremenskom razdoblju, od zasad prepoznatljivih lokaliteta neolita do poznih srednjovjekovnih (Arheološko rekognosciranje obavljeno je 1982. godine. U ekipi pored autora učestvovali su arheolozi Nataša Vukotić i Milan Pravilović). Otkrivanjem ovako impozantnog broja arheoloških izvora pećina, više vrsta gradinskih naselja, tumula, antičkih nalazišta, sakralnih spomenika, toponima i dr., došlo se prvi put do globalnog uvida u topografiju sa arheološkim ostacima i objektima na ovom području, što uslovljava mijenjanje dosadašnje slike, između ostaloga i o broju utvrđenih gradinskih naselja.
Do skora je sa ovog područja iz perioda proto-urbanih fortifikacija bio poznat samo Medun, a danas poznajemo još dva slična utvrđenja u medunskoj oblasti: Đutezu u Dinošima i Staru gradinu u Zlatici. (O. Velimirović-Žižić, “Dva nova arheološka nalazišta u blizini Titograda”, Glasnik odeljenja društvenih nauka, knj. 3, Titograd 1981., str. 131.)
U ovom prilogu biće saopšteni najnoviji nalazi koji se odnose na ostatke fortifikacione arhitekture na gradini Đuteza u Dinošima i o njenom ubiciranju na dijelu rimske komunikacije Skadar - Doklea koja je dalje vodila prema Naroni, kao i o vremenu obnavljanja gradine u ranom srednjovjekovnom periodu.


Korak u polje kojim se niko nije bavio


Arheološki i istorijski izvori potvrđuju značaj regije Skadarskog jezera, kako u vrijeme egzistencije ilirske samostalnosti, tako i tokom rimske dominacije, kao i kroz srednjovjekovno razdoblje. Iz tih razloga lokalitet Đuteza predstavlja nešto novo i nepoznato u našem kulturnom podneblju, a to je dovoljan razlog da počnemo da se bavimo tim lokalitetom. Tako pokušavam da zakoračim na prostor naselja kojim se do danas nije niko bavio, ne pretendujući da u ovoj fazi poznavanja izvora i ostataka utvrđenja dam i konačan odgovor, tj. kompleksniji pregled nalazišta, što podrazumijeva istoriju lokaliteta i mnogo drugih komponenata koje treba očekivati nakon israživačkih radova.

U selu Dinoša, u pravcu albanske granice, na oko 7 km od Titograda, na toponimu Đuteza konstatovani su ostaci fortifikacionog karaktera iz vremena ilirsko - helenističkog i srednjeg vijeka. Ime, kao i istorija lokaliteta, za sada je nepoznato. Toponim Đuteza je čest naziv za gradinska naselja na području naseljenom albanskim življem. Naziv gradini je svakako dao albanski narod na osnovu zatečenih ruševina, ostataka arhitekture, u prvom redu bedema, kao i drugog građevinskog materijala, kućnog lijepa, keramike, sačuvane tradicije, legende i sl. Tragovi svih ovih ostataka su i danas sačuvani i vidljivi.
Albanska riječ gutet sa značenjem grada nastala je od latinske reči civitas (Dr V. Malaj dao mi je etimologiju toponima "gutet" i ovom prilikom se posebno zahvaljujem). Njen deminutiv gutez - gradić, ostao je živi toponim za nekoliko gradina na području Malesije kojoj pripada i selo Dinoša. Lokalitet se nalazi u krajnjem istočnom rubu Dinoškog polja u Teocu, zaseoku Dinoše na maloj glavici (nadmorska visina 110 m.)

Posmatran sa polja, položaj gradine ničim ne privlači posebnu pažnju u odnosu na okolni teren. Uzvišenje je odvojeno blagim sedlastim prevojem od okolnog višeg planinskog dijela. Izbor mjesta i položaja naselja dobro je sračunat u odnosu na rijeku Cijevnu. Naselje je podignuto na raskršću prirodnih puteva od juga ka sjeveru i neposredno se nalazilo uz kasniju rimsku saobraćajnicu Skadar - Narona. Vrijednost pozicije kao snažne strategijske tačke je u dobroj komunikaciji sa nizom gradina u vidnom polju prostranog jezerskog kompleksa. Privredni, klimatski i hidrografski uslovi su izuzetno povoljni. Blagodeti polja koja su oduvijek davala slatke plodove, dobri pašnjaci i šume u zaleđu, kao i ekonomski i trgovački uslovi, bili su presudni u formiranju trajnog naselja čije je stanovništvo u toku burnih istorijskih zbivanja moralo da vodi računa o bezbjednosti gradine. Potvrdu o ovome nalazimo u odbrambenom sistemu sačuvanom u ostacima na gradini Đuteza. Prilaz gradini je relativno lak. Gradina je podjednako pristupačna sa zapadne, sjeverne i istočne strane jer ka njoj vode veoma blagi usponi. Južna strana je nešto nepristupačnija i formirana je od više različitih terasa kojima se isto tako lako dolazi do vrha. Ulaz u gradinu je sa južne strane.

Osnovnu koncepciju gradine čini plato površine oko 600 m2, na i samom vrhu na kojem je smješten akropol. Sa južne strane nalazi se prostrana terasa (površine oko 600 m2) u funkciji podgrada. Kako na gradini nijesu vršena nikakva istraživanja, izuzev grubog raščišćavanja od šumskog rastinja radi fotografskog i topografskog snimanja, viđenje gradine dajem isključivo na osnovu posmatranja površinskih ostataka građevinskih i nešto pokretnog materijala, uglavnom keramike karakteristične za helenistički period. Međutim, život na gradini je počeo mnogo ranije, s obzirom da su u pećini Nogatici koja je u neposrednom susjedstvu sa gradinom, nađeni ostaci keramike iz perioda rane bronze, kao i iz posljednjih faza helenističkog perioda. U ovoj pećini moguće je očekivati nalaze iz još starije prošlosti.
Gabarit gradine uklapa se u oblik kvadrata. Prema liniji kretanja bedema fortifikacija je prilagođena za defanzivnu odbranu. Bedemi sa zapadne i istočne strane su izlomljeni na više mjesta pod blagim uglovima, a nijesu isključeni ni ulazi, odnosno izlazi, na tom dijelu bedema. Kako na gradini ima dosta recentnih zidova, uz bedeme dosta rovova, na uglovima sa južne strane podignuti su grudobrani, to u ovoj situaciji ne može ni biti do kraja definisan cio prostor, jer je položaj, gradine korišten u novo doba za vojne potrebe. Osnovni utisak, na osnovu ostataka bedema, je da je organizovanje prostora naselja prilagođeno helenističkoj shemi - naznačena akropola i organizovano podgrađe. Bedem sa južne strane prati konfiguraciju terena dok sa ostale tri strane ograđuje relativno ravni plato uzvišenja.


Vizuelna dominacija nad širom okolinom


Odbrambeni sistem gradine čine bedemi - širine od 3 do 7 m koji su rađeni u kombinovanoj konstrukciji. Jedan dio zidova rađen je u suhozidu od lomljenog kamena različitih dimenzija sa ispunjenim jezgrom od iste vrste kamena; drugi dio zidova rađen je u megalitskoj konstrukciji od tesanih i pritesanih kvadera. Ostaci bedema na akropoli sa zapadne i sjeverozapadne strane, kao i zid u podgrađu, rađeni su od lomljenog kamena. Ostaci ovih bedema obrušeni su i rasuti u prečniku i preko 20 m, ali je ipak uočljiva širina zida koja na dijelu akropole iznosi vjerovatno oko 3 m, dok je u podgrađu 7 m. O detaljima konstrukcije ovih zadova, sem konstatacije da su rađeni od lomljenog kamena, ne bih ni htjela govoriti prije nego što se sagledaju temelji, presjek i drugi materijal.
Sjeveroistočni i istočni bedemi rađeni su u megalitskoj tehnici i široki su 3 m. Radeni su od kvadratnih i pravougaonih kvadera sa dužinom od oko 1 m. Kvaderi su slagani u pravilne horizontalne redove, jedan uz drugi, bez užljebljenja.
Južni bedem na kojem se nalazi ulaz u akropolu rađen je takođe u megalitskoj tehnici, ali se razlikuje od bedema sa istočne strane. Ovaj zid, sačinjen je od tesanih i pritesanih kamenih blokova različitih dimenzija, čija se dužina kreće od sasvim malih komada pa do 1,20 m.
Južni bedem prati konfiguraciju terena skoro čitavom dužinom. Sa spoljne strane je oslonjen na žive stijene čime je dobio čvrsto ležište i olakšao nam trud u sagledavanju temelja. Tu zid djeluje homogeno sa redovima koji teže da imaju stalnu visinu, mada dolazi do nejednakosti zbog upotrebe različite veličine kamena. Unutrašnja strana, pa tako ni širina zida, za sada nije određena i treba ga s te strane očekivati u nešto višoj koti zbog pada terena.
Podgrađe gradine je takođe dobro zaštićeno, i istočnu stranu štitio je bedem širok 7 m, rađen u suhozidu od lomljenjog kamena. Uočljive su spoljne ivice zida pomoću kojih je izmjerena širina zida. Jezgro je ispunjeno kamenom istog izgleda i kvaliteta kao i na akropoli. Zid je očuvan u dužini od oko 40 m a rasut je u prečniku od preko 20 m. Na cijelom platou podgrađa sačuvano je više pravougaonih i kvadratnih objekata rađenih grubo od lomljenog kamena u suhozidu.
Buduća istraživanja će pokazati kada je prva fortifikacija podignuta. Opštom opservacijom, u prvom redu geografskog položaja, organizacije prostora, sistema odbrane, konstrukcije bedema na kojima je uočljivo više faza građenja, položaja vrata i ulaza, prilaznih puteva i sl., u ovom trenutku mogu da se prepoznaju elementi karakteristični za gradinska naselja željeznog doba, pa i ranije, dok megalitska konstrukcija bedema predstavlja fazu koja je u našoj i albanskoj literaturi datirana u IV i III v. p. n. e. a to je upravo, vrijeme kada su oblasti oko Skadarskog jezera bile zahvaćene snažnim grčkim uticajem na sva kulturna i materijalna dobra. (A. Faber, Prilog kronologiji fortifikacija u primorskom Iliriku, Jadranska obala u praistoriji, Zagreb 1976. Str. 227 i d.)
To je i vrijeme najveće ilirske moći i samostalnosti izražene kroz primjenu graditeljske tehnike nastale kao dominacija grčkog uticaja.
Prema opštem uvidu u gradinska naselja u skadarsko-zetskoj regiji gradina u Dinošima izdvaja se svojom veličinom, oblikom, konstrukcijom i očuvanošću odbrambenog sistema, vizuelnom nadmoći nad okolinom i dr. Sve komponente gradine ukazuju na njen značaj i ključnu poziciju koju je imala kao gradina utvrđenje. Zaleđe utvrde bilo je štićeno dvjema manjim utvrđenim gradinama: Gradcem u Loparima prema sjevernoj strani, i gradinom Vukos koja se nalazila neposredno u blizini sa istočne strane. U štićenom prostoru gradine u Dinošima nalazi se i više pećina koje je trebalo da budu korišćene kao skloništa u slučaju većih opasnosti, jer ispunjavaju uslove za prebivališta. U jednoj od pećina koja je na oko 300 m od naše gradine nađeni su materijalni ostaci iz ranobronzanog doba i helenističke epohe.
Gradina po tipologiji nije usamljen primjer. Iz ove regije kao i južnoprimorskih oblasti poznato je još desetak utvrđenih gradova kod kojih je odbrambeni sistem rađen pod jačim uticajem Mediterana u megalitskoj tehnici ili pak u kombinovanoj konstrukciji megalita i nasipa koji se podgrađuju suhozidom od krupnijeg kamena. Položaj ove gradine, kao i najvećeg broja gradina u ovoj regiji, nalazi se uz žive komunikacije, ova u Dinošima uz korito Cijevne, koja je vezivala južne primorske krajeve sa sjevernim oblastima. I kasnija poznata komunikacija od Skadra prema Naroni povezivala je utvrđenje u Dinošima sa ostalim stanicama na tom putu, i vjerovatno kao takva ostala i dalje u funkciji rimskog odbrambenog sistema.



Strateški položaj od višestrukog značaja



Strategijski položaj gradine imao je višestruki značaj, kako u praistoriji tako i kroz kasnije periode. Opšte opasnosti od seoba, ratova, raznih nemira, društvenih raslojavanja i dr. bile su stalno prisutne, što je uticalo na svijest o izgradnji sistema defanzivnog značaja, što se manifestuje kako u opitim, tako i u posebnim funkcijama ovih utvrda.
Utvrđenje u Dinošima, kao i najveći broj gradina podignutih oko skadarske ravnice, bilo je u funkciji opšteg odbrambenog sistema radi čija su se naselja i dobra nalazila u plodnim i pitomim poljima ove regije. Pored funkcije plemenskog centra, snažne zidine dinoškog utvrđenja pružale su utočište i širim društvenim zajednicama u momentima nespokojstva i odbrane.
U okviru lokaliteta posebno su za istoriju prve južnoslovenske države Duklje, odnosno Zete, značajni ostaci srednjovjekovnog grada. Bedemi srednjovjekovnog grada zauzimaju centralni prostor (oko 300 m) ilirskog utvrđenja. Linija bedema sa kulama prati najistureniji plato. Na južnoj strani zidovi citadele spajaju se sa bedemom ilirskog utvrđenja, rađenim u megalitskoj tehnici, sa kojim čini zatvorenu cjelinu. Novoobnovljeni grad zadržava i ulaz prethodnog utvrđenja, što ukazuje na to da su zidine ilirskog utvrđenja u vrijeme njegove gradnje bile u dobrom stanju.
Prema sadašnjem izgledu bedema i kula, struktura zidina bila je jednovremena, izuzev istočne kule. Utvrda je rađena u čvrstom materijalu od običnog lomljenog kamena sa grubo izvedenim licem, trpancem u sredini zalivenim debljim slojem maltera koji je sačinjen od kreča i krupnijeg pijeska. Zidovi su relativno tanki i kreću se od 0,60 do 1,40 m. Kule se nalaze sa spoljne strane bedema i različitih su promjera. Najmanja je polukružna na zapadnoj strani koja je otvorom vezana za unutrašnjost grada. Kula na sjevernoj izbačenoj strani ima potkovičast oblik. Zbog obrušenih zidova ulaz nije definisan. Najveća kula na istočnoj strani bedema ima petougaonu osnovu, a ulaz je spolja. Ova kula izdvaja se svojom pozicijom, veličinom i osnovom. Interesantno je da je i kod starijeg utvrđenja istočna strana bila štićena najjačim zidinama, što ukazuje da je moguća opasnost dolazila sa te strane, sa puta koji je išao iznad gradine.
Ostaci citadele su relativno dobro sačuvani, osnova u cjelini, a bedemi i kule su dosta obrušeni i zatrpani velikom količinom kamena, šuta i maltera. Na pojedinim mjestima bedem je visok od 2 do 3 m.
U južnom dijelu citadele na ravnim površinama uočljivi su na više mjesta zidovi objekta rađeni u malteru, kao i poneki obrađeni kamen. O vrijednosti urbanističke baštine moći ćemo da govorimo tek nakon arheoloških radova, jer prostor utvrđenja nije hitnije narušavan poslije napuštanja grada, izuzev onog što je učinio zub vremena i radova, zbog korišćenja zemljišta. Podignuto je dosta recentnih međa, svakako od kamenja utvrđenja. Treba očekivati, bar na pojedinim djelovima koji nijesu sprani, da ćemo dobiti raspored i vrstu objekata, tj. unutrašnju arhitekturu, kao i druge kulturne vrijednosti.
Tlocrt grada nema neku pravilnu formu. Obrisi bedema imaju sličnost sa gradinom u Martinićima kod Spuža. (V. Korać, Gradina a Martinici pres de Spuž (ou Montenegro), Balcanoslavica 7, Prilep 1976, str. 39 i d.)
Određena je prije svega zatečenim ruševinama starijeg utvrđenja, sa izvjesnom korekcijom prostora. Tako je zadržala sve predispozicije karakteristične kako za predantičko tako i postantičko vrijeme, a to su: geografski položaj kao strategijski punkt, saobraćajni čvor, privredni uslovi i sl.
To bi bila uglavnom fizička karakteristika naše gradine, no nas mnogo više zanima ime tog utvrđenog grada i koje je ilirsko pleme u njemu imalo rodovsko sjedište, kao i vrijeme obnavljana života u srednjem vijeku.
U istorijskoj i arheološkoj nauci prihvaćeno je mišljenje da je teritoriju oko Skadarskog jezera naseljavalo više ilirskih zajednica. Znamo da su na našoj teritoriji sigurno ubicirani Dokleati i Labeati. Plinijevi Saseji i Grabeji (Plinije III, 143) ili kako ih Apijan naziva Kambanoji (Apijan III, 16) za sada nijesu tačnije ubicirani. Alfeldi ih smješta u Crnu Goru ili Sjevernu Albaniju dok, ilirsko pleme Kinambri koje Apijan naziva još Kinabroi, ubicira kao stanovnike Cine koja se nalazila na komunikaciji između Doklee i Skodre, na današnjoj crnogorsko-albanskoj granici. (G. Alfödy, Bevölkerung und Gesellschaft der römischen Provinz Dalmatien, Budapest 1965, str. 49.) Cina je bila posljednja u ovoj oblasti a Rimljani su je osvojili 33. god. p. n. e. Na njenom mjestu smatra se da nije nakon osvajanja podignuta nova civitas.
 
Vladika Rufim
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de



Godine: 45

Datum registracije: 09 Okt 2005
Poruke: 121

montenegro.gif
PorukaPostavljena: Ned Nov 29, 2009 10:11 pm    Naslov poruke: .......nastavak Na vrh strane Na dno strane

Gradinu iznad Dinoše podigli su Kinambri


Plinijevi Kinambri nijesu nikada organizovani kao civitas, već su sačinjavali sasvim malo naselje u okvirima Labeata. Bilo kako bilo, ali ovi podaci dobijaju punu vrijednost nakon otkrivanja impozantnog gradinskog utvrđenja u Dinošima.
Pitanjem ubiciranja Cine bavili su se mnogi strani i domaći istraživači: Miler, Šober, Pač, Kipert, Majr, Garašanin, Mijović i dr. (Iscrpne podatke o rimskoj komunikaciji Skadar - Doklea dao je M. Garašanin, Istorija Crne Gore 1, Titograd 1967. str. 169 i dalje; Istim problemom bavili su se D. Sergejevski, Glasnik zemaljskog muzeja, 1962, str. 96; P. Mijović, Alata - Ribnica-Podgorica, Starinar XV-XVI, 1966 str. 69)
Čini nam se da bi, da su prethodni istraživači imali priliku da otkriju ostatke utvrđenja u Dinošima, ovaj problem bio odavno riješen, i to ne samo problem Cine, već i još dva sporna naselja: Birziminium i Alata, (Ubiciranje preostalih stanica na dionici Skadar - Doklea biće predmet posebnog rada) koji su se nalazili na istoj dionici puta, s obzirom da je uočeno i konstatovano još nekoliko karakterističnih nalazišta na istočnoj strani Skadarskog jezera, upravo između Skadra i Doklee.
Prethodni istraživači predlagali su i pravili više kombinacija, smještajući Cinu čas na izvorište Cijevne, čas kod ušća Cijevne ili pak u Vuksanlekićima.
Za ovu priliku vrijedan je Majerov podatak o etimologiji toponima Cijevna. On je lingvističkim putem došao do zaključka da je riječ Cina metastazom postala slovensko cmva (u XIV v., cfr. Rječnik JAZU), odnosno današnje ime rijeke Cijevna. Ovo mišljenje je prihvaćeno u nauci.
Istorijsku interpretaciju nalaza na gradini svakako predstavljaju najinteresantniji rezultati koje bi ukratko saželi u sljedećem:
1. Gradina je korištena prije podizanja megalitskih konstrukcija,
2. Megalitska faza na gradini pripada IV vijeku, odnosno periodu ilirske samostalnosti. Gradina je bila sjedište ilirskog plemena Kinambri, što odgovara toponimu Cina poznatom iz rimskih itinerara.
3. Obnavljanje života na gradini pada u vrijeme uspostavljanja vizantijske vlasti, odnosno župnih oblasti i prema opštim pojavama tog vremena, gradina je mogla da bude sjedište župe Gorska (J. Kovačević:, Istorija Crne Gore, Titograd 1967, str. 297 sa naznačeno najznačajnijom literaturom o ovim pitanjima) u čijim ostacima treba prepoznati toponim Novigrad koji nam ostavlja K. Profirogenit. (J. Kovačević, n. d. str. 318).
Skloni smo da ostatke srednjovjekovne citadele poistovijetimo sa onim "mjestom na Ribnici", a ono jeste nad Ribnicom, koje pominju istorijski izvori kao mjesto Nemanjinog rođenja. (V. Ćorović, Spisi sv. Save, Beograd, Sr. Karlovci 1928., str. 173; isti autor, Žitije Simeona Nemanje od Stevana Prvovenčanog, Svetosavski zbornik knj. 2, Izvori, Beograd 1939. nr. 81.)
U prilog ove pretpostavke ide još jedan prateći objekat, ostaci crkve Sv. Arh. Mihaila koja se nalazi u dinoškom polju. (V. Petković, Pregled crkvenih spomenika, Beograd 1950., str. 98; A. Jovićević, Naselja XXVII, 1911., str. 33.) Poznata je kao prednemanjićki sakralni objekat, u kojoj je Nemanja mogao da bude kršten po katoličkom obredu. Više toponima u dinoškim atarima daju nam još podataka o našoj pretpostavci. (Detaljnija obrada ovog problema je predmet posebne odbrane koja slijedi.) I na kraju, u građevinskim ostacima na lokalitetu u Dinošima jasno prepoznajemo ostatke dva utvrđenja koja su među sobom izdiferencirana: jedno kao ilirsko, a drugo kao srednjovjekovno. Kao takvi predstavljaju značajne i sasvim nove nalaze materijalnih izvora koji su vrijedni pažnje i mimo naših pretpostavki o drugim iznijetim problemima i zato smo dužni da ih stavimo na korišćenje istorijskim naukama.

OLIVERA VELIMIROVIĆ–ŽIŽIĆ – „OPŠTINA DANILOVGRAD, REKOGNOSCIRANJE“ (OBJAVLJENO U ČASOPISU „ARHEOLOŠKI PREGLED“, BR. 26 ZA 1985. GODINU, STR. 198-200):
U 1985. g. obavljeno je sistematsko arheološko rekognosciranje teritorije SO Danilovgrad. Područje opštine obuhvata Bjelopavlićku ravnicu koja se pruža uz donji sliv rijeke Zete, sa prosječnom nadmorskom visinom od 55 m. Okružena je visokim planinskim prevojima koji na sjeveroistočnoj strni prelaze u pravo planinsko zaleđe sa nadmorskom visinom preko 1600 m. Hidrološki uslovi područja su povoljni izuzev sela koja se prostiru prema Katunskoj nahiji, odnosno prema starocrnogorskoj kraškoj zaravni. Klimatski uslovi su posebno povoljni, jer je Bjelopavlićka ravnica izložena mediteranskim uticajima koji prodiru od mora rijekom Bojanom i dalje skadarskom nizinom zalaze u doline rijeka dotoka Skadarskog jezera. Od snažnih vjetrova nizina je štićena planinskim masivima koji je okružuju, a snijeg rijetko pada. Ovaj prostor prirodne komunikacije, doline rijeka i blaži planinski prevoji, povezuju sa susjednim i udaljenim područjima, a tu se i danas nalaze saobraćajnice.


Lokaliteti u okolini korita Zete i Sušice


Svi ovi prirodni uslovi nijesu se bitnije razlikovali od današnjih, zbog čega ovaj prostor karakteriše dugotrajna naseljenost, o čemu govore arheološki tragovi, koji se nalaze u atarima svih savremenih sela, pa i izvan njih.
Prvi značajni autori koji su skrenuli pažnju na starine ove regije su Petar Šobajić (Bjelopavlići i Pješivci, 1923) i, nešto kasnije, Milutin Garašanin (Istorija Crne Gore, I 1975). Kako je rad na ovom projektu programski i finansijski organičen, čitav se posao odvijao u anketiranju i intenzivnom rekognosciranju. Provjeravani su bibliografski podaci, kao i toponimi, tamo gdje je za to postojala potreba, a i mogućnost. Zbog toga je za veliki broj nalaza izostalo preciznije opredjeljenje (period, stil) i u takvim slučajevima naše odrednice su se kretale u okviru termina: praistorija, antika i srednji vijek. Ukupno su sastavljena 202 kartona. U okviru praistorijskih nalazišta najviše je zabilježeno kamenih tumula – 67, zatim pećina – 27, zemljanih tumula – 21, kao i više tipova gradinskih anglomeracija – 24.
Strukturu antičkih nalazišta čine, uglavnom, manje aglomeracije, sakralni objekti i nekropole. Ukupno ih je zabilježeno oko 25 i u najvećem broju su smještene na rubovima polja i uz korita Zete i Sušice.
Srednjovjekovnim ostacima pripada više vrsta objekata: dosta crkvenih objekata, groblja, bunara, više tipova stambenih objekata, stećaka i drugo.
Ukupno je registrovano 40 objekata i u najvećem broju se nalaze izvan polja, po selima sa većom nadmorskom visinom.
U okviru ovog izvještaja ukazaćemo na neke objekte i nalazišta koja i u ovoj fazi poznavanja skreću pažnju po nekim specifičnostima.
Na čitavom području posebno je uočljiv veliki broj okapina i pećina. Ovi objekti su česti na potezu ostroškog masiva i dalje prema Piperima, zatim u zoni planine Garča, kao i na drugim mjestima. Mnoge od pećina i okapina dobro izgledaju, pa se mogu uzeti i kao školski primjer za ilustraciju u tumačenju načina života čovjeka koji ih je koristio (Čaja u Pješivačkom dolu, Nazbroj u Šobajićima i dr.). Najčešće zauzimaju dobre položaje, uz izvorišta hrane, bilo da se radi o šumskim ili rječnim lovištima. Najveći broj pećina relativno je suv, u zavisnosti od godišnjeg doba, prostran i svijetao. U nekima su površinski nađeni ulomci keramike, pa i kremeni sileksi (Šobajići, Ostroške grede, Gostilj Martinićki).
Gomile su najbrojnija skupina nalaza. Ima ih, praktično, na čitavoj teritoriji, grupisani su oko gradinskih naselja i pećina. Promjeri kamenih gomila su različiti, ali najčešće imaju prečnik oko 14 m. Zemljane gomile nalaze se mahom u ravnici. Najveći broj zabilježen je u selima Gornji i Donji Frutak. U jednom nizu je 16 gomila poređanih u smjeru sjever-jug. Jedan broj je znatno oštećen, ali se osnove dobro prepoznaju. Seljaci ove gomile nazivaju glavičice. Nije jasno da li su gomile grobne, iako je njihov spoljni izgled isti. Formirane su kupasto, potpuno zarasle u travu i srasle sa okolnim zemljištem, tako da su neke uočljive samo iz neposredne blizine.
Jedan broj zemljanih gomila predstavljaju ostatke zemunica, odnosno poluzemunica, kakav smo primjer imali u selu Kosiću, koje se po spoljnom izgledu ne razlikuju od grobnih gomila.
Od ostalih nalazišta posebnu pažnju privlači nekoliko lokacija koje bi mogle imati ulogu svetilišta u daljoj praistoriji. Na ove pretpostavke navodi više elemenata: položaj, prirodni izgled stijena, razne formacije u sklopu stijena, pripećci, procjepi, kamenice sa recipijentima u obliku izdubljenih vijugavih kanelura, pojedini toponimi, ulomci praistorijske keramike i dr. Takvi lokaliteti su Bolan u selu Međice i Stolovate ploče u Komanskom ataru.
Posebno interesantni nalazi su dva kamena bloka ugrađena u ogradi crkve Sv. Gospođe u Gornjim Rsojevićima u selu Jovanovića, čiju namjenu nije moguće objasniti sa današnjom situacijom nalaza, ali slobodna asocijacija nas vodi do djelova arhitekture nekog svetilišta. Na ovaj zaključak navodi jedna lokacija koja se nalazi na stotinjak metara iznad crkve i nosi naziv svetilište, za koje je vezana neka mlađa mjesna tradicija. Međutim, čini nam se da nalazi ove kamene plastike mogu biti vezani za ovo mjesto, s obzirom da imaju neke sličnosti sa onima u Boanu. Nalazi se iznad stijena sa razvedenim pripećcima u jednom prirodnom procjepu, u okviru kojeg su postojala neka kućišta, odnosno sada nabačene gomile kamena. Mještani su na ovom mjestu nalazili ćupove i željezne predmete. Sam položaj je dominantan, sa mogućnostima vizuelnog pregleda čitave bjelopavlićke teritorije, pa i mnogo dalje. Rustična obrada, kao i spiralni i drugi ornamenti vezuju ove nalaze za dublju prošlost. Pravi odgovor na to pitanje daće buduća arheološka istraživanja.


Brojni tumuli uništeni zbog zemljoradnje


Na području Rsojevića nalazi se i više gradinskih naselja od kojih za ovu priliku izdvajamo gradinu Zavala, karakterističnu po odbrambenom zidu dugom 60, a širokom 3 m. Na platoima gradine nalazi se dosta ulomaka praistorijske i helenističke keramike. Ovo je gradina koja se nalazi na najvećoj nadmorskoj visini u ovoj regiji, kako je zasad poznato.
Još jedna gradina utvrđenog tipa nalazi se u ataru sela Mosora sa dobro očuvanim gabaritom i zidovima rađenim od krupnih kamenih blokova. Gradina je poznata po imenom Kućišta Vujovića. U blizini gradine prolazila je antička komunikacija Skadar – Anderba – Narona.

OLIVERA VELIMIROVIĆ-ŽIŽIĆ – „VIOLINSKI IDOLI – TUMUL IZ ZETSKE RAVNICE“ - (OBJAVLJENO U „GLASNIKU ODJELJENJA UMJETNOSTI“ CRNOGORSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI, KNJIGA 14, 1995, STR. 21. – 41)
Atraktivna geografija skadarskog basena sažima u sebi sve vitalne komponente koje nose najoptimalnije uslove za život. Zato je dug i stalan život čovjeka ovdje potvrđen veoma rano. Danas to potvrđuje bogata arheološka topografija po kojoj ova oblast spada među najzanimljivije prostore južnog Balkana, pa i šire.
Za ovaj prilog, skadarska regija, između ostalog, ima veoma karakterističnu viziju zbog velike koncentracije tumula rasutih kako po niziji tako i po prostoru koji gravitira ovoj oblasti i odskora su evidentirani sistematskim arheološkim rekognisciranjem. Ovom sačuvanom broju tumula treba dodati i procjenu arheologa, nakon ovih radova, da je broj tumula bio daleko veći, posebno u zetskoj niziji, gdje su odskora uništeni intenziviranjem poljoprivrednih, građevinskih i drugih površina. No, isto tako prvobitnom broju nedostaje i znatan broj tumula uništenih tokom veoma dugog vremena.
Opštu sliku o ovim objektima skadarske regije, nadopunjuju i rezultati albanskih arheologa koji su na prostoru Štojskog polja, sjeveroistočno od Skadra, u očuvanom stanju evidentirali 160 tumula, sa naznakom da ih je bilo mnogo više kao i da je njihovo uništenje posljedica proteklog vremena.
No, bilo što je bilo, šansa je izgubljena za predstavljanje cjelovitosti ove vrste kulturno-duhovnog fonda, s kojim se najegzaktnije vrednuje demografska koncentracija jednog prostora u odnosu na susjedne oblasti i šire teritorije i obratno – odnosa širih prostora, prema, u ovom slučaju, dominantnoj uporišnoj tački na južnom Balkanu.
Neistraženost, kao i na globalnom planu, bar dosada, nepoznavanje gustine, strukture i tipologije tumula na ovom prostoru umanjio je značaj i učešće ovog regiona u rješavanju ukupne problematike ovih značajnih kulturnih monumenata.
Dosadašnji skromni rezultati, kao i drugi prikupljeni podaci sa ovih prostora, uvode nas u nova razmišljanja o značaju regije, Sredozemlja, već i kao važnog središta – matice u čijim okvirima su nastajale i razvijale su mnoge kulture i civilizacije počev od paleolita pa dalje istorijskim slijedom do danas.
U tom kontekstu naš tumul predstavlja malo, ali sasvim novootkriveno „polje“ na mapi Zetske ravnice kojim se valorizuje najraniji ritus sahranjivanja pod tumulima na ovom prostoru.
Mjesto i uslovi nalaza: Tumul koji prezentiramo situiran je u središtu Zetske ravnice na zaravni Ćemovskog polja, koje se prostire južno i jugoistično od Podgorice. Ograničeno je rijekama Cijevnom, Ribnicom i Moračom. Ćemovsko polje u odnosu na obalni dio jezera karakteriše visinska razlika od juga prema sjeveru između 7-50 m.
Struktura zemljišta je izrazito šljunkovito tle. Izloženo je jakom sjevernom vjetru koji je prema predanjima bio jedan od važnih faktora čestog raseljavanja, o čemu danas svjedoči više živih toponima; selišta, kućišta, stara groblja i sl, zapustjelih, kako je zapisao A. Jovićević.
Uža lokacija tumula je atar sela Kuće Rakića koje se pruža desnom stranom korita rijeke Cijevne kroz Zetsku ravnicu, u dužini oko 6 km zahvatajući dijelom i samo središte Zetske ravnice.
Mikro lokalnost je livada Petra Ujkića koja je granična sa seoskim putem, a gdje se upravo završava najisturenija platforma Ćemovskog polja, odakle sa manjim terasama spušta ka specifičnom i atraktivnom koritu Cijevne u blizini mjesta zvano Vodopadi.
Početkom maja 1989, u toku pripremnih radova na asfaltiranju seoske saobraćajnice, tumul tj. gomilica koja je smatrana kao prirodna tvorevina, poslužila je kao gotov materijal za nasipanje puta. Radovi su izvođeni bagerom pa je tumul poravnat do samog nivoa okolnog zemljišta, odnosno do osnove tumula. Na središnjem dijelu osnove nalazila se veća kamena ploča koja je bagerom sa ostalim materijalom odbačena na put. Nakon toga bagerista je uočio otvorenu jamu, grob i kako nam je kasnije ispričao, zaustavio je dalji rad, jer je vidio četiri figurine postavljene na vrh groba, prislonjene na sjeveroistočnu stranicu groba sa jednomm manjom keramičkom posudom, a zatim grob prekopao u želji da nađe što vrednije.


Figurine koje ovdje dosad nijesu viđene


U selu se sve brzo čuje pa i otkriće ovog nepoznatog groba, o čemu su seljani obavijestili Arheološku zbirku Crne Gore, čiji su arheolozi obišli mjesto nalaza, i, moram priznati, sa velikom mučninom doživjeli susret sa stanjem grubo razorenog tumula, razbijenim i pobacanim grobnim prilozima po ostatku izrovanog nasipa i putu.
Zatečeno stanje, posebno zbog jamnog groba i antropomorfnih figura, prvi put viđenih na ovom prostoru, bili su razlozi za urgentno preduzimanje zaštitnih arheoloških radova koji su bili organizovano obavljeni po pribavljanju dozvole za rad u vremenu od 8. do 23. maja iste godine.

U toku trajanja zaštitnih istraživanja, prikupljene su i dodatne informacije o prvobitnom izgledu i veličini tumula. Tako smo od vlasnika na čijem se imanju nalazio objekat saznali da je gomilica imala visinu oko 1,50 m i da je on prije 30 godina iz nje izvadio sav krupni oblutak za gradnju štale, kao i to da se još jedna gomilica nalazila uz istu dionicu puta, istočno na rastojanju oko 500 m. I ovaj tumul je doživio istu sudbinu.
Istraživanje je započeto postavljanjem koordinata na osnovu tumula, uz pažljivo i strpljivo pretraživanje izrovanog nasipa kao i drugog odbačenog materijala na put. Sljedeći zadatak je bio detaljno čišćenje osnove tumula sa uklanjanjem preostalog dijela nasipa, čiju strukturu čini pretežno šljunkovita zemlja sa dosta oblutaka različite veličine, a što je odlika okolnog terena.
U toku čišćenja, u osnovi temeljne zone tumula jasno su se ocrtavala mjesta grobova po tamnoj zemlji i oblucima, čime su i bile uglavnom ispunjene grobne jame, u odnosu na čvrstu konglomeričnu podlogu crvenokastožutih tonova. Poslije detaljnog čišćenja i otvaranja grobova u temeljnoj zoni tumula dobijeni su relevantni podaci, tj. elementi o mogućoj determinaciji tumula. Tumul je podignut od lokalnog materijala – šljunkovite zemlje sa dosta krupnog oblutka, na neznatno uzdignutoj i čvrstoj podlozi, praktično na jednom konglomeričnom bloku, a što je česta pojava u strukturi lokalnog terena, po čemu se osnova jasno izdvojila od okolnog zemljišta. Tumul je imao relativno pravilnu kružnu osnovu koju je ograničavao jedan lagani obzid – pojas formiran od bijelog rječnog oblutka, očuvan zapadnom i sjevernozapadnom ivicom osnove, zatvarajući prečnik 14 m. U temeljnoj zoni, tj. konglomeričnom bloku otkriveno je 7 grobova i 1 prazna jama.

Na nivou osnove tumula konstatovana je konstrukcija „odra“ elipsoidne osnove, načinjena od gusto složenih sitnijih oblutaka zasutih tamnom zemljom. Zapadnom stranom graničio se skoro sa centrom tumula.
(...)
Opis grobnih nalaza:
Grob 1. Ženska figurina, stilizovana pljosnato u vidu violine, nedostaje glava, polno obilježje naglašeno plastičnim bradavicama, ruke kratkim zaobljenim patrljcima. Donji dio predstavljen kružnim plohom. Izrađena od prečišćene zemlje, oker boje, dobro pečena, spoljna površina tamnosive boje, dijelom glačana. Dimenzije: visina 9 cm, debljina 6 mm.
Ženska figurina (nađena polomljena u pet djelova) stilizovana u obliku violine. Glava djelimično oštećena, polno obilježje naglašeno nesimetrično blagim plastičnim bradavicama, struk istaknut, donji dio tijela predstavljen kružnom plohom. Izrađena je od zemlje oker boje sa dosta primjese sitnog pijeska, slabo pečena, spojna površina neravna i porozna. Dimenzije: visina 13 cm, debljina 5 mm.
Ženska figurina (nađena u tri dijela) stilizovana pljosnato u obliku violine, polno obilježje naznačeno plastičnim bradavicama. Izrađena je od prečišćene zemlje, tamnomrke boje sa primjesom sitnog pijeska, dobro pečena, spoljna površina dobro uglačana, tamnosive boje. Dimenzije: visina 16 cm, debljina 1 cm.
Fragmentovana muška figurina (glava), stilizovana pljosnato i sa naznačenim detaljima lica. Izrađena je od prečišćene zemlje, dobro pečene, spoljne površine uglačane, oker boje. Dimenzije: očuvana visina 4 cm, debljina 7 mm.

Fragmentovana keramička posuda sa poklopcem (minijaturna urna?). Posuda sa blago razvrnutim obodom, naznačenim kratkim vratom koji prelazi u trbušasti racipijent, dno blago zaobljeno; ravno. Poklopac konkavan sa perforacijom na sredini, površine uglačane. Izrađena je od sive zemlje sa primjesom sitnog pijeska, grube fakture, unutrašnja i spoljna površina prevučene tankom prevlakom oker boje. Dimenzije: visina 7 cm, prečnik otvora 5 cm, prečnik poklopca 7 cm.
Grob 3. Fragmentovani keramički krčag sa jednom trakastom drškom, vrat izdužen prelazi u kupast recipijent, zaobljenog ravnog dna; izrađen od prečišćene zemlje sa primjesom sitnog pijeska, prelom sive boje, a unutrašnja strana zadržava ciglasto-crvenu boju. Spoljna strana uglačana – sive boje.
Grob 7. Fragmentovana keramička posuda nađena u izdrobljenom stanju izrađena od sive zemlje sa primjesom sitnog pijeska, prelom sive boje; unutrašnja strana zadržala ciglastocrvenu boju, spoljna strana glačana i oker boje.
Od grobnih priloga posebnu pažnju zaslužuje grupa figurina kako u kulturnom tako i u po stilskom izražavanju forme. Kao što je već kazano, grupu čine tri ženske i jedna muška figurina, izrađene od pečene zemlje, u prelomu sive boje, spoljnih uglačanih površina svjetlooker tonova.


Grobnica ljudi koji su živjeli pored Cijevne


Ženske figurine izražavaju stilizovanu pljosnatu plastiku u obliku violine, dok glava muškarca ima sasvim drugi tretman. Efekat stilizacije kod ženskih figurina prati krajnja shematizacija oblika tijela. Jednostavna blaga linija naglašava tročlanost i proporcionalnost tijela: izdvojena cilindrična glava, bez identiteta; gornji dio tijela organizuje linija koja varira od jedna do druge figurine, da bi u oblikovanju donjeg dijela imale isti tretman. Razlikuju se veličinom i jasnom asocijacijom na doba starosti.
Muška figurina, očuvana samo glava, urađena je po drugoj idejnoj koncepciji. Glava vjerno prikazuje određeni lik, u bitnim detaljima lica pa do grimase na lijevom oku.

O načinu sahranjivanja i kultu mrtvih: Tumul u Zetskoj ravnici, i pored uništenog monumenta, dao je homogeno očuvan horizont primarnog sahranjivanja. Ovaj horizont je nov, neproučen i bio je donedavno nepoznat stratigrafiji tumula. Iz tih razloga, za ovu priliku, čini mi se ispravnije je propratiti sami sadržaj stratuma, nego se baviti nekim zaključcima, iz jednostavnog razloga, što mi nijesmo u mogućnosti zbog niskog stepena istraženosti ove vrste objekata, posebno na ovom našem prostoru, da objasnimo i odgovorimo na mnoga pitanja koja stoje u vezi samog nastajanja tumula kao oblika sahranjivanja i kulta mrtvih.
Prvo što se dalo konstatovati je, da skup grobova sa tumulom predstavlja manju nekropolu, sa dva oblika grobnih jama, pravougaonih i elipsoidnih osnova, u kojima su pohranjeni inhumirani pokojnici u ritusu zgrčenca. Graditelji tumula su žitelji manje zajednice organizovanog i sjedjelačkog života, što ukazuje izdvojeno mjesto za sahranjivanje sa tumulom, podignuto iznad korita rijeke.

Ukopi u čvrstu konglomeričnu podlogu čini baznu osnovu tumula, što predočava razvijenu svijest graditelja o potrebi zaštite koju gaje prema mrtvima.
Broj otkrivenih grobova je sedam i jedna prazna jama – svi pripadaju istom stratigrafskom nivou. Ukopani su na dubini od 0,70 do 0,25 cm. U grobovima su obavljene pojedinačne sahrane zgrčenaca ali pod različitim stepenom zgrčenosti.
Grupi pravougaonih jama pripadaju tri groba koji zauzimaju položaj u JZ segmentu. Iz ove grupe izdvaja se grob 3 veličinom i položajem u odnosu na centar.
Polovi pohranjenih individua nijesu konstatovani zbog loše očuvanih kostiju. Grobovi ove grupe imali su za prilog po jednu keramičku posudu postavljenu uz donje ekstremitete.

Grupi elipsoidnih grobova pripadaju četiri groba i jedna prazna jama i zauzimaju položaj u dijagnonalnim segmentima SI – JZ. Ova grupa elipsoidnih grobova u odnosu na pravougaone je znatno manjih dimenzija i sa položajem pohranjenih u strogo zgrčenom stavu.
Orijentacija grobova kod obje grupe je različita, pa se stiče opšti utisak da ovaj elemenat nije imao nekog posebnog značaja. U grupi elipsoidnih jama izdvaja se grob 1, spoljnim obilježjem, poklopnom kamenom pločom i prilozima antropomorfnih figurina sa jednom keramičkom posudom.
Grupa figurina u grobu 1. bila je postavljena na vrhu groba odmah ispod pokrovne ploče, praktično nadohvat ruke i mogle su biti korišćene pri vršenju pogrebnog ceremonijala. Grob je praktično bio u funkciji nukleusa – svetilišta u kojem se pohranjuju i čuvaju porodični idoli namijenjeni mrtvima.
Grupa antropomorfnih figurina u kojoj preovladavaju ženske figurine, bez identiteta, personificiraju kult majke – boginje, u značenju potrebe obnavljanja života, njegovan na širokim prostorima Balkansko-anadolskog kompleksa u neolitskom i postneolitskom dobu.

Sadašnji, spoljni kontakt sa materijalizovanim ostacima u primarnom horizontu sahrana sa tumulom: oblik grobnih jama, ritus sahrane, grobni kultni predmeti, otkrivaju sliku ceremonijala pri sahrani, kao i intelektualnu nit i duhovni nivo graditelja u znanju i umijeću korišćenja i povezivanja univerzalnih elemenata, kojim se i danas simbolizuje prirodno okruženje kao: mikrokosmos, život, smrt i sl., izražavajući na taj način idejno-religijsku koncepciju jednog ustaljenog i organizovanog kulta koji je dominirao na ovom prostoru i vremenu života pohranjenog lokalnog stanovništva. Ovom ritusu i idejnoj religijskoj koncepciji, potrebno se stalno vraćati, jer nam se čini da se niti kasnijeg hrišćanstva nalaze u korijenu ovih objekata.

Pitanje kulturno-hronološkog okvira: Kulturno-hronološki okvir tumula zetskog tipa treba ostaviti otvorenim, a naročito zbog: drastičnog oštećenja tumula, tj. do novih sličnih rezultata u tumulima ovog tipa, s obzirom na veliku koncentrisanost tumula na prostoru ove regije. Uz ovo, postoji još jedan razlog, a to je nedostatak i neproučenost neolitskog horizonta regije. Čini nam se da ovako prostrana ravnica, pa čemu je Skadarska regija prepoznatljiva, a smatra se i rijetkošću na širem prostoru Mediterana, nije mogla biti zaobiđena od sjedjelačkih zemljoradničkih populacija neolita, tim prije ako se ima na umu blagotvornost tla ovoga podneblja koje i danas predstavlja najveći agrokulturni potencijal Crne Gore, odnosno južnog Balkana. Zato se i nadati otkrivanju i neke eponimne neolitske kulture o kojoj tek sporadično nešto znamo.
Iz tih razloga, sticajem okolnosti datog momenta, možemo više govoriti o sudjelovanju spoljnih činilaca, nego što bismo to mogli uraditi na bazi lokalnog neolitskog supstrata koji je prisutan za rješavanje problematike našeg tumula, a u pitanju je muška figurina urađena u maniru neoeneolitske lokalne tradicije.


Sve je jasniji značaj skadarske regije


No, ipak, spoljni činioci koji opredjeljuju zetski tumul u eneolitski period su materijalni objekti i elementi indoevropskog porijekla. M. Garašanin je već davno, u Istoriji Crne Gore, kameni kovčeg sa tumulom ispod gradinskog naselja Međeđa glava kod Duklje opredijelio prisustvom nomadsko-stepskih stočara indoevropskog porijekla. Potvrda ovome su i nešto kasniji nalazi, na prostoru regije, iz pećine Dučića, nekoliko kilometara sjeveroistočno od Podgorice, iz koje potiču više komada kamenih bušenih objekata, sjekira, bat i jedan dugi kremeni nož, pripisan najstarijim objektima prispjelim na ovaj prostor iz pontsko-stepskih oblasti.
Sa područja Tuzi, iz neposredne okoline zetskog tumula, potiče bakarna krstasta sjekira i odnedavno imamo i grobove – jamne kulture u zetskom tumulu koji, bez sumnje, pripadaju elementima sahranjivanja stepskih populacija. Svi ovi elementi uobličavaju i prate proces veoma rane eneolitizacije južnog balkanskog prostora u okviru kojeg centralno mjesto zauzima skadarska oblast.
Dilemu oko penetracije i naseljavanja ovog prostora novim stanovnicima iz južnoruskih stepa pokreću sami grobovi pohranjenih u zetskom tumulu.
Oblici i sadržaj grobnih jama u zetskom tumulu su veoma asocijativni i uvode nas u pravcu ovih razmišljanja. Ako su sahrane obavljene u istim stratigrafskim uslovima, u ovom slučaju u čvrsti konglomerični blok, zašto su antropološki ostaci različito očuvani? Ova razlika nameće se samim oblikom grobnih jama, pa su tako u pravougaonim grobovima kosti nađene u veoma lošem stanju, dok su u elipsoidnim sasvim dobro očuvane.
Ovu konstataciju, naravno, treba dovesti pod kategoriju antropološke konstatacije, ishrane, podneblja i sl., ali se u vezi sa tim postavlja pitanje: jesu li u pravougaonim i elipsoidnim grobovima sahranjeni pripadnici iste populacije, ili je u pitanju samo vremenska generacijska distanca; ili pak treba računati na pripadnike različitih populacija, tj. da li je ovaj prostor u vrijeme pohrane već nastanjen došljacima sa dalekog istoka.
Pravi odgovor na ova pitanja daće buduća istarživanja tumula našeg tipa i na istom ovom području. Kad je u pitanju kulturno opredjeljenje tumula, važnu odrednicu imaju grobni prilozi, u ovom slučaju posebno je značajno prisustvo antropomorfnih figurina, prvi put viđenih u Zetskoj ravnici.
Problemom nastanka i vremenskog opredjeljenja ove vrste antropomorfne plastike bavilo se više autora. Najnoviji osvrt dao je B. Govedarica, ponukan nalazom grupe antropomorfnih figurina iz Štoja kod Skadra. Stilizovane u obliku violine, te i drugim odlikama, u cjelini pripadaju dobro poznatom „apstraktno-šematskom“ tipu idola koji egzistiraju na prostoru sjeveroistočnog Mediterana, odnosno na Kikladskim ostrvima kao i u jugozapadnoj Anadoliji.
Zetski violiniski idoli, grupa ženskih figurina u svemu se uklapa u shemu anadolsko-kikladskih idola, s tim što bi se ženske figurine mogle dovesti u vezu sa ranijim kikladskim idolima datiranih u kasni neolit, na što ukazuje iz iste skupine, glava muške figurine urađene u maniru kasnoneolitske lokalne tradicije.
Keramički materijal je skroman i uglavnom pripada inventaru pravougaonih grobova. U Grobovima 4. i 7. posude su nađene u sitno izdrobljenom stanju što onemogućava definisanje oblika. U Grobu 3. nađen je fragmentovani krčag. Opšta odlika grnčarije je loše pečenje, izrađena je od prečišćene zemlje sa sitno-rijetkom primjesom sitnih zrnaca pijeska, u presjeku sive boje, unutrašnje strane zadržavaju ciglasto-crvenu boju, dok su spoljne površine sive i fino glačane. Kvalitetom grnčarija pripada neornamentisanom eneolitskom stilu.
Posuda iz Groba 1. (oblik minijaturne urne sa poklopcem čija funkcija nije utvrđena zbog uništenog groba) pripada keramici, grublje fakture, sive je boje, spoljna i unutrašnja strana prevučene tankim nanosom oker boje.
Kao što se vidi iz prethodnog izlaganja, u prezentaciji i obradi zetskog tumula upleteno je više značajnih elemenata, počev od spoljnih činilaca do učešća lokalnog nasljeđa čije će definitivno razrješenje uslijediti budućim sličnim nalazima.
Međutim, ono što danas možemo zaključiti, na bazi Zetskog tumula jeste novo stratigrafsko polazište nastajanja tumula kao oblika i kulta mrtvih u odnosu na dosad važeću startigrafiju tumula cetinskog kulturnog kruga.
Ono što je važno istaći za skadarsku regiju, prema dosadašnjim saznanjima, kako arheološkim tako i iz pisanih izvora, odnosi se na njen značaj kao jedne primarne zone u kojoj se prati puni kontinuitet korišćenja tumula kao osnovnog oblika pohranjivanja i kulta mrtvih od samih početaka njihovog nastajanja, pa kroz čitavo metalno doba, tj. do pred rimski period, a upravo je to vrijeme koje označava razvojni put geneze Ilira do njihovog punog etničkog identiteta potvrđen na ovom prostoru i pisanim izvorima i arheološkim zatvorenim cjelinama, kao što su labeatske nekropole tipa Gostilja u Zetskoj ravnici.




(Kraj)
 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Istorija sveta ~ -> NA TRAGU SREDIŠTA ILIRSKE DRŽAVE U SKADARSKOM BASENU Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana 1 od 1

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2018. godine - Venčanja, svadbe - Proslave - TipoTravel - Kuda večeras - Anwalt - legal -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon