Nikada nisam voleo zimu...mrzio sam je...

Bobak_BL · *** Domaci Lazov ***

Kako vreme bez tebe prolazi,
zima mi ispunjava prazninu,
koja nastala je, zbog tebe.
zima, zima je bila,
kad sam sreo,
i zavoleo tebe...

nekada ne mislim na tebe, po mjesec,
dva, potpuno zaboravim na tebe,
a onda kao najbrzi bumerang,
vratis mi se, vratis i uhvatis me,
nespremnog, i uskocis mi
tacno u srce, i vratis se
na svoje mjesto gdje
vec godinama
boravis....

vratis se u moje misli u moje snove,
iz kojih ne izlazis danima, nocima, godinama...
tjerajuci me da shvatim, da shvatim,
koliko sam sretan bio, dok sam te imao,
natjeras me da shvatim, sta sam uradio,
da shvatim, da sam te izgubio,
zauvek izgubio...

proslo je vremena mnogo, znam...
proslo je i previse vremena, da se moze
uciniti bilo sto i, svjestan sam
da sam te zauvijek izgubio,
svjestan sam, ali i nemocan,
da se izborim s tim...

pokusavam, ali ne mogu, ne mogu,
s ovim da se izborim.
trpeo sam, dok sam mogao,
trpeo i bjezao od tebe,
najcesce skrivajuci
se u sebe...

skrivajuci se tako, bojao sam se,
da te negdje vidim, da te
sretnem, slucajno, da se
nase oci pogledaju,
bojao sam se vise,
od smrti same...

svaki put, kada si me pogledala,
umrlo je sve u meni, kao i ja,
umirao sam, jer sam video,
sta sam propustio u zivotu.

video sam sto nemam,
sve te godine koje su
obicno prolazile izmedju
nasih slucajnih susreta.

vidio sam svaki put, vidio sam,
da si sve ljepsa i ljepsa.
bila si svaki put ljepsa,
sretnija i ljepsa.

a tko sam ja da se
mijesam u srecu
bilo ciju, pa cak i u srecu,
zene koju godinama
svim srcem volim...

ne, nemam prava, na to, ne ja nisam
mogao da ti to kvarim, opet bih,
pobjegao i radio ono sto sam
godinama naucio najbolje
da radim, da polako, ali,
sigurno ubijam sebe...

svako jutro i svaki dan pitam sebe,
zasto, zasto sam te pustio da odes,
zasto te prepustih drugom, zasto,
zasto predah se bez borbe,
sto nikada nisam radio pre...

proklinjem onaj dan, kada sam
te pustio da odes na onu
rukometnu utakmicu u Modricu.
proklinjem dan,
kada sam dosao i rekao
da te ne volim vise.

proklinjem onu noc,
kada smo poslednji put,
bili skupa , one noci
kada smo plakali,
u ulazu u kojem
smo se milion
puta ljubili...

proklinjem onaj dan, kada sam
trebao doci, doci da se vidimo,
dan kada sam ti obecao da cu
doci da se pomirimo...

krenuh, krenuh, ali ne stigoh,
ne stigoh, do tebe ljubavi moja jedina,
ostadoh s nekom drugom,
s kojom nikada nisam,
trebao biti, koju nikada
nisam trebao pogledati...

ne shvatajuci sto sam ucinio,
jos sam ponosno govorio
svima, da sam te
prezalio, da sam te
zauvek zaboravio...

lagao sam, lagao i sebe i druge,
lagao, dok sam umirao od tuge,
lagao sam svima, da sam
sretan, a bio sam kao,
retko ko, tuzan
i nesretan...

lagao sam, dok konacno
ne shvatih, da te nikada
zaboravio nisam, da te
nikada prebolio
nisam, da te nikada,
prestao voljeti
nisam...

ne rasipajuci ljubav na druge,
tugujuci upropastih sebe,
nije mi zao, jer znam da,
svoju ljubav cuvam
samo i samo
za tebe...

pokusao sam da nadjem slicnu,
kao sto ti si, lutao, trazio godinama,
isao od jedne do druge, Isao sve
dok nisam shvatio, da tebe
nema, da si ti samo
jedna jedina...

cesto sam druge djevojke tjerao
da izgovore cao, onda ih
ostavljao, jer nisu umele
slatko kao ti
da izgovore...cao

trazio sam, trazio osmijeh,
kao tvoj sto je bio, trazio,
osmjeh iskren. kao tvoj,
nisam ga ni u jednoj
drugoj nasao, samo bih se
okrenuo i nestao...

godinama je to tako trajalo,
godinama, dok konacno
od drugih zena
nisam odustao...

pitao sam se godinama, zasto,
zasto je tako moralo biti.
zasto sam morao reci,
da te ne volim, zasto
sam te varao, zasto
sam te stalno lagao...
zasto... dosao je kraj.

znam da i ti si, mnogo lutala,
znam video sam i to,
video i opet te izdao,
patila, patila i ti si,
mozda vise nego ja,
samo preko ponosa,
svoga, htjela zgaziti nisi...

svaki put gledas u mene,
istim onim pogledom
s kojim si me svaki
dan zeljno ocekivala,
pa cak i dan danas
siguran sam da postoji
neka iskrica u tvojim
lijepim ocima.
znam govori mi to
srce moje...

volim te, dugo, dugo te volim.
duze od pola zivota svoga,
volim te ,sve vise i vise,
iz dana u dan, zasto,
ne znam vise ni ja sam,
volim te i ako znam,
da je davno, davno,
nasoj ljubavi
bio kraj...

ali nadam se, jos uvek se nadam...
da svako ima drugu sansu,
u zivotu, pa tako nadam se
da cu je i ja jednom dobiti.
cekacu je, cekati do kraja
zivota, ako bude trebalo...
cekati sansu, i nadati se,
da cu je dobiti, da mogu
tvoje slatke usne
ponovo ljubiti...

mozda se nekada i sretnemo...
mozda u nekom drugom,
ljepsem zivotu, mozda,
ali sam siguran, da u ovome,
vise nikada necemo...

covjek koji te jos uvijek voli...
covjek koji te voli, duze i vise,
od zivota svog...