www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014

Dr Đuro Batrićević: Crnogorci u rusko-japanskom ratu
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Istorija sveta ~
::  
Autor Poruka
Vladika Rufim
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de



Godine: 39

Datum registracije: 09 Okt 2005
Poruke: 121

montenegro.gif
PorukaPostavljena: Ned Apr 04, 2010 7:24 pm    Naslov poruke: Dr Đuro Batrićević: Crnogorci u rusko-japanskom ratu Na vrh strane Na dno strane

Dr Đuro Batrićević: Crnogorci u rusko-japanskom ratu


Brojni dobrovoljci iz Crne Gore, među kojima su neki zauzimali i odgovorne položaje u ruskoj vojsci, u ratu na drugom kraju svijeta


Kraj jedne zablude


Zbog imperijalističkih težnji Rusije i Japana oko podjele sfera uticaja na Dalekom istoku, oko Mandžurije i Koreje, došlo je do rusko - japanskog rata. Rusija je uzela pod zakup željezniku prugu Harbin - Port - Artur. Rat je otpočeo, bez objave, iznenadnim uspješnim napadom japanske flote na rusku, u Port - Arturu, 8. februara 1904. godine. Tom prilikom je ruska flota pretrpjela znatne gubitke, pa je bilo potrebno slati nova pojačanja.
U međuvremenu, dok su Rusima stigle nove i svježe snage, na tlu Mandžurije vođene su suvozemne operacije, gdje su Rusi takođe pretrpjeli neuspjeh od Japanaca u rejonu Mukdena i Ljaojanga. U aprilu 1904. godine odigrala se velika bitka između Rusa i Japanaca na rijeci Jalu, a u maju iste godine presječena je i željeznička pruga na liniji Harbin - Port -
Artur, čime je znatno otežano snabdijevanje ruske vojske hranom i ratnom tehnikom, opsjednutom u Port - Arturu. U oktobru 1904. godine na rijeci Šahi vođena je velika bitka između Rusa i Japanaca.
Poslije jedanaestomjesečne herojske ruske odbrane, Port - Artur je, u decembru 1904. godine, pao u ruke Japanaca. Bitka za Port - Artur se ubraja u najveće bitke svijeta. Ona je ravna bitkama kod Maratona, Lepanta, Trafalgara, Austerlica, Vaterloa, Borodina, Sevastopolja i drugim.
U februaru 1905. godine odigrala se velika bitka između Rusa i Japanaca kod Mugdena, u kojoj je poginulo oko 120.000 ruskih vojnika i oficira. Završna bitka se odigrala u moreuzu Sušimac 14. maja 1905. godine, nakon koje je došlo do zaključenja mira između Rusije i Japana u Portsmutu, u Sjedinjenim Američkim Državama.
Porazu ruske vojske u rusko - japanskom ratu, kojom je komandovao proslavljeni ruski general Kuropatkin, u mnogome je doprinijela i Velika Britanija, koja je svesrdno pomagala Japan za sve vrijeme rusko-japanskog rata. Ona je zabranila ruskoj floti prolaz kroz Sueski kanal, pa je ova morala da zaobilazi čitavu Afriku, gubeći na taj način dragocjeno vrijeme, da bi najzad iscrpljena stigla opsjednutoj vojsci u Port - Arturu u pomoć.

Povod za priče

U rusko - japanskom ratu kao dobrovoljci učestvovali su brojni Crnogorci. Među njima treba posebno istaći dr Anta Gvozdenovića, njegovog nerazdvojnog druga i pobratima Jovana Popovića Lipovca, generala Andriju Bakića, Aleksandra - Leksa Saičića, Filipa Mirova Radulovića, Joša Ražnatovića, plemenskog kapetana iz Crmnice Milana Ivova Rolovića, zatim sinovca kralja Nikole Vladimira Petrovića, Petra Savova Jablana, Steva Nikova Jablana, Nika Vukadinova Pejanovića, Miša Novakova Pejanovića, Iliju Radova Strugara, Pera Ivova Strugara, Rada Lazova Zeca, Sava i Savića Savovića...
Toliki broj Crnogoraca, koji su, kao dobrovoljci, učestvovali u rusko - japanskom ratu, bio je povod za izmišljene priče o nekom navodnom crnogorsko - japanskom ratu, koji nikada nije bio, niti je mogao biti. Prema tome, nije moglo biti ni govora o nekom „miru” između Crne Gore i Japana.

Evo, kako je došlo do te zablude.
Poznati crnogorski istoričar, dr Novak Ražnatović, vrlo argumentovano je objasnio ovu zabludu, pa kaže:
„Priča o nekom crnogorsko - japanskom ratu početkom ovog vijeka gola je mistifikacija. No, bez obzira što je rat između Rusije i Japana bio daleko od gorućih interesa Crne Gore, sve simpatije Crnogoraca prirodno su bile na strani Rusije. Uz tradicionalnu privrženost Crnogoraca istovjernoj i bratskoj pravoslavnoj Rusiji, jednako je trajala i ona već dva vijeka duga, moralna, politička i materijalna potpora Rusije Crnoj Gori. Tako, materijalna pomoć Rusije Crnoj Gori na početku dvadesetog vijeka bila je: za crnogorsku vojsku kompletno naoružanje i oprema uključujući trošak za dva bataljona redovne vojske; gotovo kompletno izdržavanje relativno skupog crnogorskog dvora; trošak za crnogorsko Poslanstvo u Carigradu; izdržavanje dvije srednje škole - Bogoslovsko učiteljska i Đevojački institut; Ruska crkva, vlada i narod značajno su pomagali Crnogorsku mitropoliju, odeždama, utvarima, knjigama, prilozima za gradnju i popravku crkava. Posebno, osobito u nerodici, Rusija je Crnoj Gori poklanjala znatne količine žita gotovo svake godine.
Što se samoga rusko - japanskog rata tiče, izvjesni uspjesi ruske vojske prvih mjeseci bili su veliko ushićenje i oduševljenje u crnogorskom narodu. Tada je jedini crnogorski, formalno poluzvanični, nedjeljnik „Glas Crnogorca”, bilježio sve te manifestacije simpatija i solidarnosti sa Rusijom ali dosta oprezno i uzdržano. Zapaženije piše ovaj cetinjski list o jednom molbstviju u Cetinjskom manastiru, kako bi bog blagoslovio rusko oružje u tome ratu, uz prisustvo brojnog građanstva, škola i zvaničnika. Kasnije, kada su provoljnije vijesti sa dalekoistočnog fronta obrijedile, „Glas Crnogoraca” se uglavnom ograničavao na prenošenje suvih i šturih vijesti bečkog „Korespondenc - biroa”.
Doktor Ražnatović dalje navodi: „Jednu više simboličnu akciju pokrenula je gospođa Potapov, supruga ruskog vojnog izaslanika na Cetinju potpukovnika Potapova, za sakupljanje pomoći za ruske ranjenike na frontu. Odazvale su se cetinjske gospođe, pa je poslato nešto paketa uglavnom vunenih čarapa na Daleki istok”.

Komentarišući dalje, dr Ražnatović posebno ističe:
„Zabunu, o kojoj ovdje govorimo, proizveo je po svoj prilici jedan stari običaj među monarsima. Još je car Aleksandar III nakon što je knjaza Nikolu počastvovao riječima svoga ’jedinog iskrenog prijatelja’, obdario knjaza i činom počasnog pukovnika, odnosno počasnog komandanta jednog ruskog puka stacioniranog negdje kod Odese. Kad je taj puk početkom rata protiv Japana krenuo na front, knjaz Nikola mu je, kao počasni komandant, uputio telegram, prizivajući Boga da rusko oružje usliši pobjedom, a svome puku da dade snagu u junačkoj borbi za boljitak i slavu Rusije. Bilo je to sve o „učešću” države Crne Gore u tome ratu”.
Crna Gora je ispoljavala neograničenu ljubav prema Rusiji, čiji je poraz u rusko - japanskom ratu teško podnosila. Evo, što o tome dr Ražnatović dalje kaže: „Tih neveselih dana usljed vijesti iz Rusije, osjećanja Crnogoraca za nju bili su samo plemenita odanost i bratska ljubav.

Plameno srce

Anto Gvozdenović je, kao student Medicinskog fakulteta Moskovskog univerziteta, pomno pratio razvoj događaja u Crnoj Gori. Kada je Crnoj Gori zaprijetila opasnost od turske najezde, u vrijeme oslobodilačkih ratova, 1875 - 1878. godine, Anto se, kao dobrovoljac - uputio u svoj zavičaj. Tako je Anto Gvozdenović odlučio da mirni i bezbrižni studentski život zamijeni puškom, jer „njegovo srce i plamena krv nije mogla da odoli da iz daljine sluša i čita o mukama i nevoljama, o viteškim podvizima, slavi i borbi svoje braće”. Zato najkraćim putem stiže u Crnu Goru i njegovo Cetinje.
Knjaz Nikola Anta na Dvoru srdačno primi i bi mu milo što pred sobom ugleda još jednog mladog dobrovoljca na Cetinju. Poslije kraćeg razgovora, Anto od Gospodara zatraži da mu odredi mjesto sa kojeg bi mogao najviše pomoći svojoj braći.
Anto se u početku našao na ratištu u Hercegovini. Međutim, na tom frontu se nije duže zadržao kao borac, već dobi novu, mnogo delikatniju i odgovorniju dužnost, koja je istovremeno bila skopčana sa životnom opasnošću.
U međuvremenu, dok se Anto nalazio na frontu u Hercegovini, u Crnu Goru je doputovao „čuveni engleski publicista, slikar i novinar, Stilman, dopisnik londonskog „Tajmsa”.
Znajući za Anta Gvozdenovića kao poznavaoca više stranih jezika, knjaz Nikola ga je odredio da, zajedno sa Stilmanom, obilazi ratište. Njih dvojica su, kao strani državljani, imali pravo slobodnog kretanja, ne samo po ustaničkoj, već i po turskoj teritoriji. Stilman je posjedovao engleski,a Anto ruski pasoš. No, i pored toga, njih dvojica su na turskoj teritoriji više puta bili izloženi maltretiranjima, neprijatnim polemikama, pa čak i hapšenjima. Kad su jednom prilikom bili lišeni slobode, oštro su protestvovali kod turskih vlasti, dokazujući da su strani državljani, koji imaju zadatak da prate razvoj događaja i da o istima obavještavaju svjetsku javnost.

Anto Gvozdenović

Vječiti dobrovoljac



Poslije teškog i napornog, a prije svega opasnog putovanja kroz turske predjele, Stilman i Anto su se vratili na Cetinje, gdje ih je knjaz Nikola, sa svojim saradnicima, srdačno dočekao i zahvalio im se na uspješnoj misiji. Knjaz se Stilmanu posebno zahvalio na objektivnom izvještavanju o teškom stanju srpskog naroda pod turskom okupacijom, nakon čega se javno mnjenje u Engleskoj „okrenulo za stvar potlačenog naroda i u prilog borbe Crnogoraca za oslobođenje njihove braće ispod turskog jarma”.
Uskoro zatim, Stilman je napustio Cetinje i uputio se u Hercegovinu, da prati dalji tok događaja, a Anto Gvozdenović je, nakon rastanka sa Stilmanom, pošao u svoj matični bataljon. To je bio Cucko-ćeklićki bataljon, koji je tada ratovao u opsadi Nikšića.
Za vrijeme boravka u Vučedolskoj četi, Anto je učestvovao i u nekim manjim okršajima protiv Turaka, zajedno sa svojim stricem Jošom. Pola godine prije oslobođenja Nikšića, Anto je, po naređenju knjaza Nikole, krenuo na put za Moskvu, s ciljem da nadoknadi izgubljeno vrijeme od gotovo godinu dana, koliko je, kao dobrovoljac, boravio u Crnoj Gori i Hercegovini.
Anto, međutim, ni ovoga puta nije imao sreće da nastavi dalje školovanje. Umjesto da se posveti polaganju posljednjih ispita na „Carskom moskovskom sveučilištu”, on stupa, opet kao dobrovoljac, u rusku vojsku, u čuvenoj Ahal - tekinskoj ekspediciji, pod komandom generala Skobeljeva, koja je vođena od 1880. do 1881. godine. U ovoj operaciji Gvozdenović se proslavio svojom hrabrošću, za što je dobio najveća ruska odlikovanja, a nešto kasnije i čin generala carske ruske vojske.
Poslije dvadesetogodišnjeg burnog života, Anto Gvozdenović je otišao u zaslženu penziju, 1891. godine. Time je nagovještavan njegov konačan ulazak u mirnu životnu luku. I, kad je i sam Gvozdenović povjerovao da je za njega vojnička karijera za sva vremena završena, desilo se ono čemu se Anto najmanje nadao - rat između Rusije i Japana.

Uvijek u prvim redovima

Stari i neustrašivi ratnik, dr Anto Gvozdenović, koji je bio zašao u šestu deceniju života, ni ovoga puta nije želio ostati po strani. Iz poluvojničke službe u Petrogradu, Anto je 1904. godine stupio u aktivnu vojnu službu, u činu generala-lajtnanta, koga je pozvao general Kuropatkin u Mandzuriju.
Carica majka, Marija Fjodorovna, koja je Anta primila prije polaska u Mandzuriju, dala mu je blagoslov, koji je ispisan na jednom finom medaljonu, koji je doživotno nosio o vratu, na jednom lančiću. Taj medaljon je i do današnjih dana sačuvan u porodici Gvozdenović. Tako je Anto odlučno krenuo u još jedan strašan boj, možda najteži u njegovom inače burnom životu. Nije mu bilo suđeno da za dugo koristi zasluženu penziju, već je ponovo obukao generalsku uniformu i spakavao kompletnu ratnu opremu. Ruska vrhovna komanda ga je rado primila u svoje redove.
Po dolasku u Mandžuriju, dok se rusko-japanski rat sve više razbuktavao, dr Anto Gvozdenović je postavljen za načelnika saniteta korpusa generala Renenkampfa. Antova pojava ulivala je vjeru u pobjedu, a njegov prisan i neposredan odnos sa ljudima činilo ga je veoma popularnim. Antovom dolasku obradovali su se njegovi ratni drugovi, a posebno general Renenkampf. Međutim, drugovanje i saradnja ova dva generala na frontu u Mandzuriji bila su kratkog vijeka.
Uskoro zatim dr Anto Gvozdenović premješten je u Glavni štab vrhovnog komandanta generala Kuropatkina, Antovog ratnog druga iz ahal-tekinske ekspedicije. Susret dva ratna druga, Gvozdenovića i Kuropatkina, bio je srdačan. Odmah su počeli kovati zajedničke planove za napad na neprijatelja.
Što je vrijeme više odmicalo, to su ruske jedinice trpjele sve teže poraze, pa je uskoro došlo i do rasula u redovima ruske vojske, napuštanja položaja i masovnog dezerterstva. Kad je rasulo u ruskoj vojsci poprimilo kritične razmjere, i kad je panika bila na vrhuncu, u akciju su stupili vrhovni komandant Kuropatkin i general Gvozdenović. Kuropatkin je uložio krajnje napore da razbijenu vojsku, koja je bježala glavom bez obzira, zaustavi, sredi i ponovo baci u vatru. Međutim, ruska vojska, koja se i dalje nalazila u paničnom bjekstvu, otkazala je poslušnost svome komandantu. U tim najkritičnijim trenucima, Kuropatkina nije napuštao njegov ratni drug i lični prijatelj Anto Gvozdenović. Kao da je zaboravio na ranije izrečenu kaznu „zbog neposlušnosti, što je, kao štabni ljekar u najkritičnijem trenutku napustio generala Skobeljeva i pošao u sigurnu smrt, za vrijeme Ahal-tekinske ekspedicije. „General Gvozdenović je kao orao jurio naprijed, kličući i hrabreći borce. Sve više su i sve češće rovale granate, sve veće je ljudsko snoplje toplom krvlju zalivalo hladnu mandžursku zemlju. Jedna od tih granata gotovo do pola je raznijela doktorova konja, a njega teško ranila. Opet je imao sreće, možda one što su mu je prorekli kad se je rodio. Ostao je živ, premda će tu ranu osjećati do kraja života”, pisalo je povodom ovog Antovog podviga.
Dr Anto Gvozdenović je, kao zaslužni ratnik i čovjek koji je svoje znanje, odvažnost i čitavo svoje biće stavio na raspolaganje carskoj Rusiji, sad već kao teški invalid, u pedeset i drugoj godini života, po drugi put pošao u zasluženu penziju.
Iako udaljen od svoje domovine, dr Anto Gvozdenović je sa njom bio u stalnom kontaktu. Kad je izbio Prvi balkanski rat, Anto se odmah spakovao i pohitao, kako bi što prije stigao do svog zavičaja.
Po dolasku na Cetinje, Anto se prijavio lično kralju Nikoli, koji ga je, kao slavodobitnika iz rusko-japanskog rata, srdačno primio. Kad mu je Gvozdenović saopštio da je i ovom prilikom, kao dobrovoljac, stigao iz daleke Rusije, da se, zajedno sa svojom braćom, bori protiv Turaka, kralj Nikola ga je uzeo za svog ličnog savjetnka.

Umjesto u Moskvi - na Cetinju

Kad je izbio Prvi svjetski rat, 1914. godine, Anto Gvozdenović se zatekao u Parizu. Znajući za Gvozdenovićev boravak u Parizu, francuski Generalštab ga je pozvao na razgovor. Tom prilikom mu je predloženo da se aktivira u francuskoj vojsci, što je Anto sa osobitim zadovljstvom prihvatio. Tako je njegovo civilno odijelo zamijenila vojnička uniforma, sa generalskim epoletama na ramenima, u svojstvu zamjenika načelnika saniteta francuske vojske.
Za čitavo vrijeme, dok su se vodile borbe na Zapadnom frontu, prekaljeni general Anto Gvozdenović nalazio se u prvim borbenim redovima. Svojim junačkim podvizima oduševljavao je francuski Generalštab i njegove saborce. No, i pored toga što se odazvao pozivu francuskog Generalštaba, stupajući u njegovu vojsku kao dobrovoljac, general Gvozdenović je, kao ruski vojni obveznik i jedan od najistaknutijih ruskih generala, pozvan da se odmah javi na dužnost u Moskvi.
Nikad se neće saznati zbog čega je ondašnjoj ruskoj carskoj vladi, baš u to vrijeme, bio potreban stari i isluženi ratni veteran, a osim toga i teški ratni vojni invalid. Međutim, staro je nepisano pravilo da pravi vojnik, kalibra generala i doktora Anta Gvozdenovića, ne pita za razloge. Zato se sa francuskim Generalštabom korektno pozdravio, a potom je prvim brodom koji se otisnuo iz Marselja prema Istoku, krenuo u pravcu Grčke, s namjerom da nastavi put ka Crnom moru i dalje do Moskve. Ali, kako je rat već svuda uveliko buktao, to je general Gvozdenović iz Soluna nastavio put u pravcu Rusije, željeznicom prema Nišu. Po dolasku u Niš, Anto je doznao da je Bugarska stupila u rat, i to na strani centralnih sila, te mu je samim tim put preko bugarske teritorije za Rusiju bio onemogućen, pa umjesto do Moskve, stiže na Cetinje, gotovo u posljednji čas, jer su napadi austrijske vojske na Crnu Goru, od pravca Lovćena, bili siloviti i nezadrživi. Anto se odmah uključio u ratnu situaciju.
Kralju Nikoli je bilo posebno drago što dr Anta Gvozdenovića, po treći put, kao dobrovoljca, vidi na Cetinju, pa ga je imenovao za svog ađutanta i ličnog savjetnika. Međutim, kako su se događaji filmskom brzinom smjenjivali na štetu Crne Gore, uprkos neodoljivoj želji njenih sinova da brani svoju rodnu grudu do posljednjeg vojnika, Crna Gora je kapitulirala početkom januara 1916. godine. Odmah je uslijedila odluka o napuštanju Crne Gore. Tako je dr Anto Gvozdenović, kao kraljev savjetnik i njegov ađutant, sa njim i njegovom porodicom, napustio Crnu Goru.


Do kraja uz kralja


Doktor Anto Gvozdenović je u emigraciji igrao značajnu ulogu. On će biti jedna od najpovjerljivijih ličnosti izbjegličke vlade. Njega je za kralja Nikolu vezalo nešto više od vjernosti, a manje od podaništva.
Kad je otvoreno crnogorsko poslanstvo u Vašingtonu, Gvozdenović je imenovan za prvog diplomatskog predstavnika crnogorske emigrantske vlade. One je bio i posljednji predsjednik crnogorske izbjegličke vlade. Posljednje dane proveo je u rodnom Vučjem Dolu, u kome ga je stigla smrt 2. septembra 1935. godine.
Ovaj zaslužni ratnik i istaknuti diplomata bio je i zapaženi pisac i prevodilac. Napisao je i objavio više zanimljivih knjiga, putopisa i studija.
Dr Anto Gvozdenović govorio je ruski, francuski, njemački, engleski i italijanski.

Antov pobratim

Jovan Popović Lipovac je neobično zanimljiva ličnost s kraja prošlog i početka ovog vijeka. U njegovoj kratkoj biografiji piše da je bio „izgnanik, pjesnik i putopisac, nadasve rodoljub i poznati ratnik sa balkanskih i ruskih evro-azijskih ratnih poprišta”.
Rođen je u Građanima 14. juna 1856. godine, od oca Đura (Đorđa) Popovića, sveštenika koji je, zbog osude režima knjaza Danila, bio protjeran iz Crne Gore 1857. godine. Napuštajući Crnu Goru Đuro Popović je,sa svojom porodicom, emigrirao u Austriju.
Potucajući se od Kotora, preko Zadra i Zagreba, pa do Beograda, Đuro je sa sobom vodio i sina Jovana, koji je osnovnu školu završio u Zadru, a gimnaziju u Beogradu.
Nakon završene srednje škole, Jovan se upisao na Moskovski univerzitet, sa kojeg se prepisao u artiljerijsku školu, koju je završio sa odličnim uspjehom.
Popović se u Moskvi upoznao sa Antom Gvozdenovićem, ondašnjim studentom medicine Moskovskog univerziteta. To njihovo poznanstvo vremenom je preraslo u iskreno prijateljstvo, koje se kasnije okrunilo pobratimstvom. Tako će njihova prijateljska veza ostati trajna i ničim nepomućena do kraja života.
Kad je izbio hercegovački ustanak, 1875. goidne, i Jovan Popović se, kao i Gvozdenović, uputio iz Rusije da, kao dobrovoljac, pritekne u pomoć svojoj braći. U prvim sukobima sa Turcima Jovan je ispoljio ličnu hrabrost. Posebno se istakao u borbi između Crnogoraca i Turaka na Rogamima, nedaleko od Podgorice, 1876. godine.
Lipovac se istakao i na ratištu u Bugarskoj, prilikom oslobođenja Plevena od Turaka, o čemu je hroničar, u „Glasu Crnogorca” za 1884. godinu, zapisao: „Lipovac je u sve ratove bio komandir izgubljene djece. Pod Avlijar prvi se popeo i posjekao turskog komandanta, zašto je dobio krst svetog Đorđija 4. reda. Na Devebojni, 1878. godine, oteo je osam tipova i zarobio sve topovnike, zašto je dobio krst sv. Đorđa I stepena, broj 14, kojega ne nosi ni jedan oficir u milion ruske vojske”.
Jovan Lipovac, kao i njegov pobratim Gvozdenović, ne posustaje ni poslije hercegovačkog ustanka i rusko-turskog rata. U želji da se dokaže kao neustrašivi ratnik, dobrovoljno stupa u ekspediciju generala Skobeljeva, koji je bio riješen da po svaku cijenu uguši pobunu u Turkmeniji, 1879 - 1880. godine.
Očigledno, Lipovac ni ovoga puta nije želio da iznevjeri svoga pobratima Anta Gvozdenovića, koji se među prvim javio za učešće u Ahal - tekinskoj operaciji. U ovom drugom i krvavom ratu Lipovac se istakao svojom hrabrošću. U jednom od mnogih orkašaja sa Ahal-Tekincima, teško je ranjen. I tada je odlikovan ordenom sv. Vladimira.



Duhoviti čovjek

Jovan Popović Lipovac je bio vrlo duhovit čovjek, pa je u toj duhovitosti ponekad znao i da pretjera. To je bilo dobro poznato njegovom pobratimu Antu Gvozdenoviću, koji je inače bio vrlo odmjeren i promišljen, pa je Lipovca znao često upozoriti. Ali, kako je pobratimstvo u Crnoj Gori predstavljalo najveću svetinju, to su uvijek bili na oprezu da jedan drugog ne uvrijedi.
O Lipovčevoj duhovitosti govori sljedeći primjer. Dr Anto Gvozdenović je, pored mnogih prijateljica, uživao veliko povjerenje i jedne stare, ali otmene i cijenjene knjeginje, do čijeg mu je prijateljstva bilo mnogo stalo. Anto je, po povratku iz ahal-tekinske ekspedicije, kod nje redovno odlazio u posjetu. Dan prijema morao je biti unaprijed protokolom utvrđen.
Kako između Anta i Lipovica nije bilo tajni, bilo je normalno da je Anto Jovanu o ovoj knjeginji do detalja pričao. To je Jovanovu radoznalost i želju da ovu knjeginju, o kojoj je Anto sa posebnim pijetetom govorio, zagolicalo da je što prije vidi. Anto je pristao da knjeginju zajednički posjete, ali pod uslovom da Jovan bude korektan i da slučajno ne zbija šalu, kako je to njemu u prirodi, napominjući da mu je i te kako stalo do prijateljstva sa ovom odvažnom i pametnom ženom. Kad mu Jovan obeća da će se korektno ponašati, Anto knjeginji najavi posjetu, uz napomenu da će sa njim doći i njegov pobratim, general Lipovac.
Kad u zakazano vrijeme stigoše, Anto predstavi Jovana knjeginji, koja se sa njim srdačno pozdravi, kao sa Antovim pobratimom, o kome je već od ranije dosta čula i saznala. Pošto počasti drage goste, knjeginja sa Lipovcem poče razgovor. Ona mu stavi do znanja kako joj je poznato njegovo junaštvo ispoljeno u minulim ratovima.
Pošto završiše razgovor vezan za ratnu temu, pređoše na familijarni razgovor. Knjeginja se posebno interesovala za Jovanovu užu porodicu. Kad joj Jovan reče da ima majku, tek tada se knjeginji razveza jezik. Taj dijalog se vodio otprilike ovako: „Da li Vaša majka živi na Cetinju?” Na to će Jovan, onako šeretski, kako je to samo on znao: „Ne, poštovana knjeginjo. Moja majka živi u našem zamku, poznatom po imenu Građani”. Ovaj odgovor knjeginju malo zbuni, pa će Jovanu: „Kako Vaša gospođa mama može da živi u tom zamku, udaljenom od opere?” Jovan se nađe u nebranom grožđu, pa poče da se vješto izvlači. Nezgodno mu da knjeginji kaže kako je njegova majka jedna nepismena seljanka, pa joj odgovori: „Moja majka je zašla u duboku jesen svog života, pa je obnevidjela, a dosta slabo i čuje, pa je izgubila svaki interes na operu”. Knjeginja je i dalje bila uporna u postavljanju pitanja, pa će Jovanu: „A da li ona čita romane i dnevnu štampu?” Jovan bi tek tada prsnuo u smijeh, ali ne smije od Anta, koji se već bio osjetno uznemirio. Pri pomisli da mu majka nikad slova nije naučila, Jovan se nađe u čudu, pa knjeginji reče: „Rekoh Vam, poštovana knjeginjo, da zbog slabog vida nije u stanju da čita, niti da prati dnevnu štampu”. Tada će uporna knjeginja: „Kad je tako, onda vjerovatno redovno svira na klaviru”. Jovan se tek tada snebdi, ali se ne zbuni, pa će onako ležerno: „Što se klavira tiče, tu je neumorna. Od klavira se ne odvaja po čitav dan, samo što se ta naprava kod nas ne zove klavir, nego stativo”.
Anto se jedva uzdrža da se ne nasmije. Obojica ustadoše, zahvališe se knjeginji na gostoprimstvu i pođoše. Tek što se malo udaljiše od knjeginjine kuće, obojica prsnuše u smijeh, pa će Anto svome pobratinu: „E, moj Jovane, uzalud sam te molio da ne stvaraš cirkus pred jednom otmenom damom. Znao sam da si stvoren za humor, ali se ne mogu čudu načuditi otkud ti onolika hrabrost, i pored mojega upozorenja, da za onako kratko vrijeme izvališ onoliko gluposti”. Na to će Jovan: „A što sam drugo mogao da radim? Valjda nijesi očekivao da ću obrukati svoju majku, koja nikad nije ni čula za klavir, ali je zato divno znala da tka na razboju, koji je sličan klaviru”.

Na vijest o Bokeškom ustanku, 1882. godine, Lipovac odlazi u Bugarsku, u kojoj uspijeva da sakupi grupu od 17 crnogorskih dobrovoljaca sa kojima je, kao sa bivšim pečalbarima, krenuo u pomoć ustanicima. Lipovca i njegove drugove, su, međutim, osjetile srpske vlasti, koje su njega kod Ivanjice čak lišile slobode. Tek kada su, na osnovu putnih isprava, ustanovili da je Jovan Lipovac ruski državljanin i oficir carske ruske vojske, organi srpskih vlasti su ga protjerali u Bugarsku. No, neustrašivi i snalažljivi Lipovac ni dalje nije odustajao od namjere da se domogne drage mu Crne Gore, u koju je, poslije niza peripetija, najzad stigao 1883. godine.


Nesuđena vjerenica


Jovan Popović Lipovac je u Crnoj Gori boravio od 1883. do 1898. godine. Knjaz Nikola ga je lijepo primio i sa njim korektno postupio iako mu je bio poznat sukob između njegova oca i knjaza Danila.
Znajući za Lipovčeve ratne zasluge i njegov talenat, knjaz Nikola ga je naimenovao za svog ađutanta, a godine 1890. ga je unaprijedio u čin brigadira crnogorske vojske.
Za vrijeme svog boravka na Cetinju, Lipovac je aktivno učestvovao u kulturnom i javnom životu. Autor je mnogih pjesama i priloga, objavljenih u onovremenim cetinjskim listovima i časopisima. Pisao je i objavljivao ljubavne, patriotske i elegične pjseme, zatim balade, romanse, legende i junačke spjevove. Na stranicama cetinjskih listova i časopisa: „Glasu Crnogorca”, „Crnogorki”, „Zeti”, „Novoj Zeti”, „Luči” i drugim redovno su se pojavljivali njegovi prilozi. Njegovi književni prilozi zapaženi su i u nekim periodičnim publikacijama van granica Crne Gore, kao što su bili: „Srpska zora”, „Slovinac” i „Javor”. Pojavljivao se i u ruskoj periodici. Prevodio je Ljermontova i Mickijeviča. Kao posebna izdanja izašle su mu: poema „Bosanski osvetnik”, objavljena na Cetinju 1883. godine i monografija istorijsko-etnografskog sadržaja pod nazivom „Rusija i Crna Gora u vrijeme imperatora Petra Prvog”, objavljena u Petrogradu 1883. godine.
Lipovac je bio plodan pjesnik. Njegove su pjesme u svoje vrijeme mnogo čitane. Poznate su mu pjesme: „Bosanski osvetnik”, „Izdajica”, „Manita majka” i druge. Zbog njegove pjesme „Manita majka”, objavljene u 21. broju „Crnogorke” za 1885. godinu, sa antiaustrijskom sadržinom, naznačeni broj ovog časopisa je zabranjen u Austriji. Lipovac je bio jedan od inicijatora razvijanja pozorišne umjetnosti u Crnoj Gori. Pojavljuje se i kao amater - glumac u prvim predstavama „Balkanske carice” u „Zetskom domu” na Cetinju 1884. godine.
O Jovanu Popoviću Lipovcu su kao pjesniku izricani pozitivni sudovi, pa i laskave pohvale. Lipovčeve pjesme su pozitivno ocijenili Zmaj, L. Tomanović i drugi.

Jedna porodična priča

Jovan Lipovac je 1887. godine u Petrogradu objavio rad koji je posvetio vjeridbenim i svadbenim običajima u Crnoj Gori, pod naslovom „Černogorskije ženščini”.
Na ovu temu ga je, vjerovatno, podstakla njegova jedinstvena vjeridba, koja je, u izuzetnim slučajeviam u Crnoj Gori, zaključivana između dječaka i djevojčice, čak i prije njihovog rođenja. Ta vjeridba, naravno, nije mogla biti zaključena po njihovom opredjeljenju, nego po želji njihovih roditelja.
Kada bi u ratnim operacijama Crnogorac Crnogorcu spasio život, spašeni je, u znak zahvalnosti, predlagao spasiocu da njegov prvi sin i spasiočeva prva kćerka stupe u brak. Prstenovanje djece u prvim godinama života uglavnom je posljedica ovakvog sporazuma između očeva.
I Jovan Popović Lipovac se vjerio tako reći čim se rodio. Njegov otac Đuro, ispričao je sinu kako je došlo do ove neobične i pomalo čudne vjeridbe.

„Za vrijeme rata 1856. godine Građani, na čijem čelu se nalazio Lipovčev otac, nekoliko puta su, bezuspješno, napadali tursku poziciju na obali Skadarskog jezera. Turci - Albanci, koji nijesu manje hrabri od Crnogoraca, vrlo hrabro su se branili i s jataganima u rukama jurišali na Crnogorce. Strašan je to bio trenutak, priča otac. Pucanj pušaka je prestao, samo su se, s vremena na vrijeme ledenice čule. U početku mi smo bili bolji; Albanci su odstupali, ali odjednom vidjeli smo na desnom krilu dva turska puka koji na nas otvoriše vatru”.
Pred deset puta jačim neprijateljem Lipovac se s vojskom morao povlačiti. Odjednom neprijateljski kuršum rani ga u nogu. Lipovac dalje nastavlja očevu priču: „Pao sam i ni korak se nijesam mogao maknuti. Zvao sam u pomoć ali to je bi oglas vapijućeg u pustinji: od silne puščane paljbe ništa se nije čulo. Znači, moram poginuti... Usljed velikog krvarenja užasno sam oslabio, ali svijest nijesam izgubio; očekujući smrt ipak sam riješio da svoj život skuplje prodam; u rukama sam držao napunjen revolver i čekao dzelata...
Nijesam morao dugo čekati; i sada s sjećam kako su mi se oduševljeni Albanci približavali, pretičući jedan drugog. Svaki je želio da mi prvi otkine glavu. Na kraju jedan lijep Brđanin, s jataganom u desnoj ruci i s glavom Crnogorca u lijevoj, pojuri na mene, glasno izgovarajući meni nerazumljive riječi, ali moj srećni pucanj posla ovoga hrabroga momka u raj Muhamedov. Ali drugi na mene kidisa s užasnom drekom. Strašno mi je bilo gledati smrt pred očima!... Još dva koraka, još jedan udarac i ja bih bio mrtav... ali sudbina, u koju ja vjerujem, spasila me je. Ne znam od kud iskoči mlad Crnogorac Mihailo, rodom iz Ceklina, koji jednim udarcem jataganom otkide glavu hrabrom Arnautu, a zatim, ne razmišljajući mnogo, stavi me na leđa i iznese na bezbjedno mjesto.
Kroz nekoliko dana vidjeh ga i u znak zahvalnosti predložih mu: „Prvi moj sin i prva tvoja kćerka - da budu muž i žena. Tako se i desilo: rodio si se ti, a njemu se rodila kćerka - Milica. Čim ste se rodili, ja sam mu odmah poslao burmu; posjećivali smo se, veselili, i radovali zbog prijateljstva među našim plemenima”.
Ali, sudbina nije htjela tako. Lipovac je vidio svoju vjerenicu, Milicu, samo jedanput, i to kada je imao sedam godina. „Sviđela mi se”, veli Jovan Lipovac, „zvao sam je vjerenicom i poklonio sam joj jedan turski broš. Ali okolnosti su nas primorale da se rastavimo: ja sam pošao na školovanje u inostranstvo, a ona je ostala kod kuće, razboljela se i umrla”.
Ovo kazivanje Lipovčevog oca ima trostruki značaj: kao podatak iz biografije Jovana Lipovca, kao podatak iz ratne istorije Crne Gore i sela Građana, i kao etnološki podatak o jednom obliku vjeridbe u staroj Crnoj Gori.

Lipovac ni za vrijeme boravka u Crnoj Gori nije prekidao veze sa dr Antom Gvozdenovićem, koji se tada, kao vojni ljekar, nalazio u Rusiji. Zato ga je i dalje vukla želja da se ponovo vrati u Rusiju. Tako se, početkom ovog vijeka, Lipovac ponovo našao u Rusiji, okružen pažnjom svojih starih drugova i prijatelja.

Zarađeni čin

Kada je izbio rusko-japanski rat, 1904-1905. godine, Lipovac se, već kao pukovnik carske ruske vojske, našao na rusko-japanskom poprištu. On se i u ovom ratu potvrdio kao vrstan vojni starješina i neustrašivi junak, koji nije poznavao straha.
Lipovac je u rusko-japanskom ratu dva puta ranjen i pravo je čudo kako je ostao živ. Za ispoljenu hrabrost i ratne zasluge u tom ratu, dobio je čin general-majora ruske vojske.
Jovan Lipovac je marta 1906. godine posjetio Beograd. Tim povodom je beogradska štampa pisala: „Odmah u početku rusko-japanskog rata on je otišao na bojno polje u Mandzuriju kao komandant ruskih ohotnika (dobrovoljaca - Đ. B.). Na bojnom polju u Mandžuriji on je prvo učestvovao u znamenitoj bici kod Vafankua, gdje je komandovao Arijer - gardom i spasao rusku artiljeriju. Tu je bio ranjen u glavu. Poslije Vafankua učestvovao je u krvavoj četvorodnevnoj bici na Sajdzu, zauzeo vrhove Sajdža i pomogao generalu Stakelbergu da se povuče na sjever. Za ovim je učestvovao u poznatom jurišu na Kilalinu, gdje je komandovao grupom od 14.000 vojnika i bajonetima zauzeo japanske pozicije i spasao situaciju cijele istočne armije. Za to junačko djelo Car mu je, poslije depeše glavnokomandujućeg, poslao zlatnu sablju sa Đorđevskom lentom. U toj bici poginulo je 62 procenta ruske vojske. Poslije ovoga Lipovac je učestvovao u odbrani gore Skumirana u kojoj se vodila krvava bitka do 14. oktobra. U tim borbama Lipovac je ponovo ranjen i od tolike vojske jedva iznio glavu samo sa 120 vojnika.


Prsa pod ordenjem


Za pokazano junaštvo u Skumirni dobio je treći stepen Sv. Vladimira sa mačevima. O boju na gori Skumirni stvorena je čitava legenda, a u ruskom vojnom listu „Invalid”, u opisu o tim bojevima stoji ovo: „Skumirna gori, ali Lipovac u njoj ne gori”. Po njegovom imenu, od tada je gora Skumirna prozvana „Gora Lipovac”.
Čim je prezdravio, Lipovac je učestvovao u bici kod Mugdena, gdje mu je povjerena Arijer garda, sa kojom je pokazao čudo od junaštva. Tada je i po treći put ranjen. Iza ovoga Car je proizveo Lipovca u čin generala svoje garde.
Ruski službeni listovi „Invalid” i „Vojni zbornik” donosili su izvode iz referata Glavnog ruskog generalštaba u kojem se Jovan Lipovac ističe kao jedinstven vojnik u poznavanju gorskog rata.
O Lipovčevom junaštvu mnogo su pisali i sami japanski listovi, a zatim i engleski, osobito „Dejli njus” i „Herold”.
Za Lipovca se dalje kaže: „Za dijelo vrijeme ovog strašnog rata Lipovac je bio na najopasnijim pozicijama... General Lipovac je čovjek jake inteligencije, govori ruski, francuski, engleski i italijanski. Interesantno je vidjeti Lipovca u uniformi ruskog generala, čije grudi tada predstavljaju junačku izložbu sa 33 ordena”.
Među raznim priznanjima i visokim odlikovanjima, Jovan Lipovac je od knjaza Nikole odlikovan Zlatnom Obilića medaljom.
General Lipovac bio je čudesno velika ljudska figura. Njegovi podvizi na mnogim bojištima širom Evrope i Azije vremenom su prerastali u legendu, pa nije slučajno što su o njegovom junaštvu pisali mnogi naši i strani listovi. Toliko ratnih odlikovanja nije imao ni jedan njegov savremenik, pa je prosto bilo nevjerovatno da je Lipovac mogao imati čak i četiri Đorđevska krsta, koji su predstavljali „jedini slučaj u Rusiji”.
Ruski car je Lipovcu dodijelio imanje na Krimu, sa godišnjim prihodom od 7.000 do 8.000 rubalja, kao priznanje za vojne zasluge. Zahvaljujući tome bogatstvu, Lipovac je „od 12 mjeseci u godini deset provodio u Moskvi, Petrogradu i Parizu, a po dva u Građanima”.

Posljedice rana

Povodom desetogodišnjice smrti generala Lipovca, „Slobodna misao” je objavila prilog: „General J. Popović Lipovac”, u kome kaže: „Ovih dana se navršava desetogodišnjica smrti generala Jovana Lipovca. Odlikovan osobinama junaštva i viteštva naših brda general Lipovac se ubraja u red naših velikih junaka i ljudi, koji je svojim životom dao najljepše primjere kako se služi narodu i opštoj slovenskoj stvari”.
O učešću Jovana Lipovca u prvom svjetskom ratu se posebno ističe: „Za vrijeme velikog svjetskog rata reaktiviše se u Rusiji i održao je mnogo sjajnih pobjeda, kako za vrijeme Beligradske operacije i prelaza ruske Osme armije preko rijeke Sana u Galiciji. Sa tom armijom komandovao je general Ratko Dimitrijev-Bugarin, koji je bio kivan Lipovcu za njegove ispade preko javnosti protiv Bugara kao izdajnika Slovenstva, ali ipak morao je da prizna da je Lipovac preveo preko rijeke Sane čitavu njegovu armiju i u ratnoj potvrdi piše da je tu operaciju sjajno ispunio sa vrlo malim izgubom protiv nekoliko puta više neprijateljske sile. Za vrijeme istog rata Lipovac je dobio sva vojnička odličja s kojima se može pojedini čovjek nagraditi. General Lipovac trebao je biti proizveden za armijskog generala, ali sukob sa Ratkom Dimitrijevim mnogo mu je smetao. Car naredi da ga prevedu u Drugu armiju.
Poslije je komandovao divizijom i odredima, ali mu zdravlje bi sasvim poremećeno. Poslije nastupi revolucija i pri privremenom Praviteljstvu bude imenovan za pomoćnika komandanta Petrogradskog Vojnog okruga generala Kornilova.
General Lipovac teško oboli od rana i posljedica rata i povuče se na svoje imanje na jugu Rusije, gdje nastupe razne trzavice i unutrašnje borbe.
U maju 1919. godine francuska vlada daje nalog svom admiralu Ametu - komandantu francuske morske baze u Sevastopolju da Lipovca sa porodicom evakuiše u Francusku.
17. avgusta 1919. godine umre u Val de Gras - u vojnoj bolnici u Parizu oplakan od svoje porodice i svoje razdijeljene tada braće Crnogoraca i Srba u Parizu. Za njegovim grobom išli su kako članovi kraljevske crnogorske familije, tako i oficijelni predstavnici naše ujedinjene Kraljevine, predstavnici carske Rusije, francuske vojske, a ondašnji predsjednik francuske vlade i ministar vojni g. Klemanso poslao je svoga ađutanta da izrazi saučešće pokojnikovoj porodici”.
Francuski i engleski listovi donijeli su izvještaje o njegovoj smrti, o njegovom junaštvu i slovenskom patriotizmu.
Budući da je Jovan Lipovac bio blizak vladajućoj dinastiji Romanovih, po jednoj verziji, bio je pogubljen sa ruskim carem i njegovom porodicom krajem 1918. godine u Petrogradu. Međutim, kasnije se ispostavilo da ta verzija nema nikakvih osnova.
Danas je ime Jovana Popovića Lipovca sasvim zaboravljeno, a ne bi smjelo da bude tako. Jer, ima ratnika i književnika sa manjim zaslugama i neuporedivo manjim podvizima, kojima su data pristojna obilježja i na taj način im odata priznanja. Umjesto nekog istaknutog obilježja, general Lipovac danas živi u uspomenama i sjećanjima, koja su ipak zabilježena na istaknutim stranicama naše istorije i svjetske žurnalistike.

Od Turske do Madžurije

Među rijetkim slavodobitnicima u rusko-japanskom ratu pominje se ime Aleksandra-Leksa Saičića, rođenog u Vinickoj, kraj Berana, 5. avgusta 1873. godine na ognjištu dostojnoga potomka Vuka Brajotića - čuvenog komandanta Vasa Saičića.
Ovaj budući vitez i legenda rusko-japanskog rata, osnovnu školu i gimnaziju učio je na Cetinju, kao pitomac knjaza Nikole. Gimnaziju je nastavio u Dubrovniku, odakle je prešao u Beograd, gdje je stupio u „Pješadijsku podoficirsku školu”, da, „kao sin junaka i junačke porodice, bude što prije vojnik i junak pod oružjem”.
Po završetku podoficirske škole, Lekso se vratio u domovinu, gdje je postavljen za ađutanta vasojevićke brigade, u kojoj službi je ostao tri godine.
U želji da se, kao vojnik, dalje usavršava, odlazi u Carigrad, gdje stupa u redove turske vojske, kao poručnik carske garde, u kojoj službi je ostao tri godine.
Povodom Leksovog napuštanja carske garde i odlaska iz Carigrada, u „Glasu Crnogorca” od 16. aprila 1911. godine, piše: „Prateći razvoj ondašnjih političkih prilika na Dalekom istoku, mladi Aleksandar, kao bujan i razborit vojnik naslućivao je: da bi tamo lako mogao i rat buknuti, te zato ostavi službu u Turskoj i prijeđe u Mandzuriju, kamo je stupio u ruskoj vojsci sa činom poručnika, u kojoj je službi na skoro zastao i onaj krvavi i čuveni rat svjetske istorije - rat između Rusije i Japana. U tome kolosalnome ratu, za pune tri godine, naš hrabri Aleksandar, ponosno je letio u prve redove neustrašivih boraca, smjelo prosipajući svoju i neprijateljsku krv, ne zaklanjajući svoja čelična prsa i junačko čelo pred masom od pola miliona bajoneta, pred gradom kuršuma i granata. On se je uvijek nagonio onamo, gdje muška prsa goli bajoneti probadaju, gdje bojni hitci viteška čela lome, gdje ljudska krv potocima vri.
Tako je naš viteški kapetan Saičić znao na dostojnoj visini čuvati sjaj i ugled crnogorskog oružja na strani.


 
Vladika Rufim
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de



Godine: 39

Datum registracije: 09 Okt 2005
Poruke: 121

montenegro.gif
PorukaPostavljena: Ned Apr 04, 2010 7:28 pm    Naslov poruke: nastavak teksta Na vrh strane Na dno strane

Megdan sa samurajem



U tim krvavim i dugim borbama, Aleksandar je bio tri puta ranjen: prvi put pod Jun-džu-anom, dobio je ranu po glavi od neprijateljske sablje, drugi put pod Pej-an-čanjom u Koreji, ranjen je neprijateljskim kuršumom u desnu stranu, i treći put pod Labatajem, blizu znamenitoga grada Mugdena u Mandžuriji. Ali ga ni jedna od tih rana, od kojih neke bijahu i teške, ne odvoji od bojnoga polja - kapetan Saičić ne podleže ranama i ne traži bolnicu, već se i dalje borio i krvario onako, "kako to čini pravi junak i junaković - kako to dolikuje Crnogorcu”.

O Leksu Saičiću su kolale fantastične priče, a njegova izuzetna hrabrost uvela ga je u legendu. On je „još u ranoj mladosti pokazivao izvanredne osobine: okretnost, lakoću, brzinu, vještinu pokreta, hitrinu i sve to krunisao neograničenom hrabrošću”, kako o njemu piše Radoje Zečević, koji nastavlja: „Vitez onoga vremena. Završio je vojnu školu u Rusiji i unaprijeđen u čin oficira. Kad bi dolazio u Vinicku nosio je sablju.
Jednom u šali reče mu brat od strica Milo, bivši komandant Donjovasojevićke brigade: „Ja bih tebe izmlatio štapom kod te tvoje sablje”. Lekso mu odgovori: „Evo tebi moja sablja, a daj ti meni tvoj štap, ako me ubiješ neka ti je prosta moja bratska krv”. I tako pred nekoliko okupljenih Vinićana počeše mačevanje. Lekso podmetnuo štap ispod sablje i izbacio sablju iz ruke Milove. Onda mu je Lekso rekao: „Drži ti štap, a ja ću sablju, odsjeći ću ti dugme pod grlom, a ti nećeš osjetiti”. Opet su vježbali i Milo nije osjetio kad mu je odsjekao dugme pod grlom, već samo kad mu se košulja raskopčala.
Drugi put su momci trčeći skakali u Turiji, na mjestu zvanom Lastavica. Lekso je skočio nekoliko metara više od svojih drugova. Postavljena su dva kamena kao granica, odakle je dokle skočio. Niko nije ni pokušao da doskoči. Ta su dva kamena stajala godinama i niko ih nije htio ukloniti. Ljudi su dolazili i gledali, mnogi od njih nijesu mogli da povjeruju, da čovjek može toliki prostor da preskoči”.

Zadivio dvije carevine

Lekso je svojim junaštvom zadivio dvije carevine u rusko-japanskom ratu, o čemu Zečević piše: „1905. godine je došlo do rata između Rusije i Japana. Lekso je bio u ruskoj vojsci. Kad su se vojske našle u blizini, japanski komandant vojske zatražio je od ruskog komandanta da mu pošalje zatočnika, junaka, koji će izaći na megdan japanskom megdandziji. Ne izaći na megdan, značilo je u ono vrijeme priznati poraz. To je bilo u blizini Vladivostoka. Ruski komandant je saopštio vojsci da japanski komandant traži junaka od strane ruske vojske da mu izađe na megdan. Ko se osjeća sposobnim da izađe na megdan, neka se javi meni, rekao je komandant.
Među prvima se javio Lekso Saičić i zatražio dozvolu od ruskog komandanta da on izađe na megdan japanskom junaku. Lekso je bio malo mršav, pa se ruskom komandantu učinilo da nema izgleda na pobjedu. Pokušao je da ga odvrati od ove namjere jer, govorio mu je da je Japanac čuveni stari megdandzija, pa Lekso može i život izgubiti. Lekso mu je na to zatražio konja i dobru sablju i rekao da komandant ne brine za njega.
Kad je komandant vidio da je Lekso tvrdo riješio da izađe na megdan Japancu, dozvolio mu je. Naredio je da mu se izabere dobar konj i da mu se da dobra sablja. Kad je Lekso bio spreman da pođe, pozdravio je komandanta i zahvalio mu što mu je dozvolio da izađe na megdan. Komandant mu je zaželio srećan put i pobjedu na megdanu. Na Leksu je bio šinjel, pa mu je komandant rekao da skine šinjel jer mu može smetati u borbi. Lekso odgovori: „Kojoj ovci svoje runo smeta, onđe nema ni ovce ni runa”. Pošao je veseo i raspoložen što mu se dala prilika da oproba svoju hrabrost i vještinu.
Megdandžije su se sreli na približno jednakom rastojanju jedne i druge vojske. Vojske dvije velike carevine su sa najvećim interesovanjem posmatrale junake, koji će ispred njih u polju da dijele megdan.
Junaci su se približavali jedan drugome i oštro su se gledali. Munjevitom brzinom su se udarali sabljama. Odbijali su i dočekivali udarce, gledajući da jedan drugome prevari oči i skine protivnika na zemlju. Mahali su i odbijali udarce sabljama, po nekoliko puta. U borbi je japanski junak malo okrznuo Leksa na vrhu čela. Leksu krv poteče niz čelo. Japanac pogleda krv na čelu protivnika. U tom momentu Lekso munjevitom brzinom, samo njemu svojstvenom, mahnu sabljom i presječe japanskog junaka. Čim je on pao na zemlju, njegova bedevija je vrištući pobjegla u japansku vojsku.
Ovom pobjedom nanijet je teški moralni poraz japanskoj vojsci, u kojoj je nastalo razočarenje, a kod ruske vojske radost i veselje.
Polazeći sa megdana, Lekso je odao poštu poginulom japanskom vojniku. Kad se približio ruskoj vojsci, pala je komanda: mirno! Vojna muzika je svirala vojnički marš. Komandant ruske vojske sa generalima, srio je pobjednika megdana. Lekso je pozdravio komandanta i raportirao mu da je izvršio zadatak. Komandant ga je otpozdravio i čestitao mu pobjedu, pa su to učinili i drugi generali. Tako je dočekan pobjednik na megdanu, uz najveće vojničke počasti”.
U bogatoj arhivskoj građi nalazi se, pored ostalog, i masa dragocjenih podataka o Aleksandru Leksu Saičiću, koje sam koristio.
Za vrijeme dvoboja između Leksa Saičića i japanskog samuraja (pripadnika vojničke kaste u feudalnom Japanu - primjedba autora), admiral ruske flote bio je Roženstvenko, jedan od najsposobnijih ruskih admirala, a admiral japanske flote bio je Togo. Njih dvojica su Aleksandru Leksu Saičiću čestitali na dobijenom megdanu. Tom prilikom su Rusi, za ovaj podvig, Aleksandra Leksa Saičića nazvali Murovcevom novoga vijeka. To je ujedno bilo i najveće priznanje za ispoljenu hrabrost, smjelost i odvažnost u jednom ratu.
Murovcev je u Rusiji bio legendarni junak, kao što su u dalekoj prošlosti bili: u francuskoj srednjovjekovnoj književnosti Roland, ili Miloš Obilić i Marko Kraljević, opjevani narodni junaci u našoj narodnoj poeziji.

Narodna pjesma

O Leksu Saičiću Zečević dalje navodi: „Njegovo ime vezano za njegovo junaštvo, pronijelo se širom dvije carevine. Za pobjedu na megdanu odlikovan je najvećim odlikovanjima carske Rusije. Dobio je i druga visoka odlikovanja. O njemu su pjevane pjesme, te ima ljudi koji i danas znaju poneki stih tih pjesama. Čuo sam da se njegova sablja, sa kojom je pobijedio na megdanu japanskog junaka i njegova visoka odlikovanja čuvaju u vojnom muzeju u Moskvi. Kao nagradu za pobjedu na megdanu, ruska vlada mu je odredila četrdeset napoleona u zlatu godišnje i to doživotno”.
Hrabrost Aleksandra Leksa Saičića u rusko-japanskom ratu, zabilježena je i u narodnoj pjesmi , koja glasi:

„Lekso bješe po prirodi sila,
Pa ga lako škola naučila.
Vojnu školu on je naučio,
S mačevanjem on je prvi bio.
Bog ga za to bješe obdario,
Car Nikoli dosta mio bio.
U hiljadu i devetsto pete,
Kad se Japan sa Rusijom srete,
Lekso stupi kao dobrovoljac,
kao svaki stari Crnogorac.
Ruskoj floti zapovjednik bješe,
Na Pacifik borbu započeše.
No, pre borbe što je otpočela,
Rusima je knjiga doletjela.
Od japanskog admirala Toga,
Koji piše al’ ne moli boga.
Sa knjigom se megdandžija traži,
Pa ti odmah svoj armiji kaži.
Roženstvenko knjigu objavljuje,
Na knjigu se junak osmjehuje.
Pa on čeka ko će da se javi,
I da vidi ko je junak pravi.
On mislio da se Kozak javi,
Admiral se puno iznenadi.
On pred sobom vidi srpskog zmaja,
Od Berana junačkoga kraja,
Hrabrog Leksa, kome nema ravna.




Sahrana na Cetinju



Priđe Lekso, zdravi Admirala
I ovako njemu progovara:
Gospodine, silan Admirale,
Ja sam Srbin, rodom na Balkanu,
Vaš sam vojnik, onda Lekso planu,
Ja ću stati hrabro na megdanu.
Na megdan ću Japancu da pođem,
Sa megdana zdravo ću da dođem.
Ako Bog da i sreća od Boga,
I mojega mača svijetloga,
Japancu ću ja odsjeći glavu,
Pa je poslat stolnom Petrogradu,
A na ruke slavnom ruskom caru,
Slavnom caru, Nikoli Romanu.
„Zbogom”, reče Admiralu,
Pravo ode ka megdanu,
Gdje ga čeka megdandžija,
Od Japana ljuta zmija.
Njih gledaju obje vojske,
Vojna sila nije šala,
Sa dva vrsna admirala.
Kad na mjesto Lekso stiže,
Priđe njemu malo bliže,
Pa mu nazva milog Boga,
Pogleda ga kao svoga
I reče mu vrlo tiho:
„Red je da se pozdravimo”.
Jedan drugom tad pođoše,
Lijepo se rukovaše
I na svoja prava mjesta
K’o junaci hrabro staše.
Za sablje se dohvatiše,
Jedan drugom poletješe.
Ko’ orlovi udariše,
Jedan drugog obletješe,
A sablje se zavitlaše,
Prema Suncu prelivaše.
U plamen se one dale,
Pa su rane izazvale,
Al’ su rane vrlo male.
No Japanac malaksa je,
Na megdanu zaostaje.
To je Lekso primjetio,
Kuražni je odmah bio,
Pa se juriš pojačao
I Japanca savladao.
Desnu ruku teško rani,
Pa ne može da se brani.
Lekso oštrom sabljom manu
I Japancu skide glavu.
Zavi glavu u jagluku,
Pa je nosi ko jabuku.
On se vrati u logoru,
U malome tome dvoru.
Admirali tad’ ustaše,
Zmaju Leksu čestitaše.
Roženstvenko ruke širi,
Pa svog borca on zagrli.
Poljubi ka kao brata
I heroja toga rata.
Nasta pjesma i veselje,
Sve do rujne zore bjele.
Leksu ime mijenjaše -
Murovcem ga sad nazvaše”.

Čin požrtvovanja

U „Glasu Crnogorca” od 16. aprila 1911. godine, za Leksa Saičića i ovo piše: „Za njegovo neustrašivo junaštvo, u toku ovoga rata on je unaprijeđen u čin kapetana, i kao takav komandovao je jednim konjičkim eskadronom, u Amurskom Dragunskom Puku, a u odredu đeneral - štabnog pukovnika Madridova.
Njegovo junačko ratovanje na daleki istok, najljepše nam prikazuju njegova viteška prsa, na kojima vidimo: II step. Sv. Vladimira sa mečevima i bantom; I i II step. Sv. Ane i II i III step. Sv. Stanislava sa mačevima i bantom; tako još rusku ranjeničku medalju, crnogorsku „za hrabrost”; IV step. Danilova ordena, talijanski krst”.
U pomenutom listu dalje se piše: „Po svršenom rusko-japanskom ratu Aleksandar se, s puno ponosa i ratničke slave, kao pravi heroj, povraća u svoju otadžbinu, u kojoj je, od sviju i svakoga najsrdačnije primljen, sa ljubavlju i poštovanjem onakvim, kakvo to Crnogorci umiju odati čovjeku i junaku; a Njegovo Veličanstvo naš uzvišeni Kralj, podario mu je čin kapetana, u kome je i u Rusiji onako časno i dostojno proslužio, a u svojoj domovini produžio...”
Poslije završetka rusko-japanskog rata, Lekso je došao na Cetinje, tu se oženio i ostao da živi. Bio je to „poštenjak i kavaljer, iskren i pouzdan drug, slobodouman i razborit ljubitelj i zaštitnik pravde i istine, te dvije najljepše svetinje čovječanstva. Njegova duša bila je plemenita, jaka i uvijek uzvišena nad sitničarenjem i intrigama. Bio je jednom riječi sve ono što treba da bude jedan, u pravom smislu, crnogorski oficir”.
O njegovom požrtvovanju i ličnoj hrabrosti govori i ovaj detalj: „Oko 1910. godine na Cetinju se zapalio kraljev dvor. Vatra je zahvatila donji sprat. Niko od prisutnih nije se usudio da se popne na gornji sprat i spusti dragocjenosti, među kojima su posebnu vrijednost imali pokloni crnogorskom dvoru i kralju od državnika iz Evrope i svijeta. Lekso se našao tu, metnuo nešto na glavu i kao oluja kroz vatru se popeo na gornji sprat. Kad je vidio da se ne može vratiti niz stepenice, skočio je sa gornjeg sprata na zemlju. Prolikom pada na beton, teško je povrijedio oba bubrega”.

Javna blagodarnost

Aleksandar Lekso Saičić umro je u cetinjskoj bolnici „Danilo I”, 7. aprila 1911. godine, u 38. godini života, ožaljen na najdostojanstveniji način i sahranjen uz najveće vojne i državne počasti, a što se najbolje vidi iz „Javne blagodarnosti”, objavljene u „Glasu Crnogorca”, broj 16, od 16. aprila 1911. godine, i kojoj piše: „Ovim smatramo za najsvetiju dužnost izjaviti svoju doživotnu blagodarnost Nj. V. Kralju Gospodaru i Kraljici Mileni sa Uzvišenim Domom, na rijetkoj pažnji i redovnom raspitivanju o bolijesti pokojnikovoj. Nj. V. Knjazu - Prestolonašljedniku i Knjaginji Milici, koji su se interesovali i najozbiljnije starali o pokojnikovu ozdravljenju, raspitivali se o toku bolijesti i prilikom pokojnikove smrti izjavili nam Svoja saučešća, čime su nam olakšali našu veliku tugu u žalost.
Doživotna hvala i duboko priznanje Nj. Kr. V. - Knjazu Mirku, Knjazu Petru i Knjaginjici Vjeri, koji su našega dragoga pokojnika za vrijeme njegove dugotrajne bolijesti redovno svakoga dana udostojavali Svojih Visokih posjeta, a prilikom smrti Knjaz Mirko i Knjaginja Natalija izjavili nam i Svoja telegrafska saučešća.
Neizmjerna blagodarnost Njegovoj Preuzvišenosti g. Baronu Gizlu od Gizlingena sa gospođom, koji su za vrijeme bolijesti pokojnika često počašćivali svojim posjetama, a g. Baron i sprovodu prisustvovao.
Osobita i najveća blagodarnost Njegovom Kralj. Visočanstvu Knjazu Petru, koji je na dan smrti iz nekoliko puta kod pokojnika dolazio, i razgovarajući ga olakšao mu smrt, a takođe sprovod uveličao svojim Visokim prisustvom.
Najveća hvala g. g. oficirima Cetinjskog Garnizona, kao i pitomcima Vojničke Škole, koji na grobu našega pokojnika krasne vijence položiše.
Iskrena hvala g.g. pukovnicima: Potapovu, Egorjevu i Kolosovu, koji su smrtne ostatke pokojnikove do vječne kuće spratili.
Najtoplija hvala g.g. ministrima: Đuroviću i Đukanoviću na prisustvu prilikom sprovoda, a tako i ađutantu Nj. V. Kralja Gospodara g. Mihajlu Popoviću, koji je pokojnika redovno posjećivao i sprovodu prisustvovao.
Srdačno hvala pokojnikovu drugu kapetanu g. Đorđiju Dragoviću, koji se u ime g.g. oficira Cetinjskog Garnizona sa pokojnikom oprostio onako dirljivim govorom.
Iskrena hvala vojnom ljekaru g. dr. Milu Iličkoviću, koji je za vrijeme pokojnikovog bolovanja neprestano - danju, noću bdio nad pokojnikovom posteljom i bolove mu ublažavao.
Hvala građanstvu varoši Cetinja obojega pola, i g. narodnim poslanicima, koji su pokojnika za vrijeme njegove bolesti redovno posjećivali.
Neizmjerna hvala svima onima iz mjesta i unutrašnjosti, koji nam pismeno, telegrafično, ili ma kojim putem izjaviše svoja saučešća”.
Citirana Javna blagodarnost najbolji je dokaz o kakvoj se ličnosti radilo.
Lekso je za života „radio i perom, te je proveo s ruskoga i izdao ovaj značajni akt: PREDAJA PORT-ARTURA”.
Aleksandar Lekso Saičić je nakon sebe ostavio jedinca sina Vladimira, koji se razvijao i rastao pod drugim uslovima. Dok se njegov otac Lekso dokazivao mačem, Vladimir se dokazivao perom. O njemu je zapisano: „Za sobom je ostavio nekoliko interesantnih napisa, nekoliko brošura i dvije sveščice stihova: „Tri crne zvezdice” i „U ulici plača”, koje su plod njegovog mladalačkog nemira”. I dalje: „Saičićev reporterski dar dolazio je naročito do izražaja u putopisnim reportažama. On je umio da uoči i opiše ono što je bilo bitno. U osnovi bio je preteča moderne reportaže u Crnoj Gori...”
List „Zeta” je Vladimiru Saičiću, u znak priznanja, povjerio posebnu misiju da, kao reporter, obavještava čitaoce sa etiopskog bojišta. Saičić, na žalost, nije stigao na abisinsko bojište, jer se usput razbolio i dobio teško krvoliptanje. Umro je u aprilu 1941. godine u Peći. Podmukla bolest prekratila je njegov stvaralački rad u njegovoj trideset drugoj godini, u doba kada je sazrijevao kao reporter i pisac - publicista. Njegovom preranom smrću ugasilo se ognjište ove istorijske i herojske crnogorske porodice.


Iz juriša u juriš



Jedan iz plejade crnogorskih dobrovoljaca u rusko-japanskom ratu bio je i Jošo Stevov Ražnatović, koji je svojim junaštvom zadivio svoje ratne drugove. Rođen je u selu Drušići, u Riječkoj nahiji, 1885. godine, od oca Steva i majke Ive, rođene Janković.
Teški životni uslovi natjerali su ovog darovitog i smjelog mladića da rano napusti svoje ognjište i potraži deblju koru hljeba pod tuđim nebom. Tako se Jošo, sa nepunih 17 godina, otisnuo u bijeli svijet. Godine 1902. ovaj mladi i neiskusni, ali vrlo smjeli, pečalbar stigao je u Carigrad. Jošo, koji je do tada od većih naselja vidio jedino malu crnogorsku varošicu, Rijeku Crnojevića, nije se zbunio kada mu je pred očima odjednom bljesnuo veliki, nepregledni grad. Odmah je pošao u potragu za bilo kakvim poslom, kako bi se mogao prehraniti. Međutim, Jošo je brzo došao do zaključka da mu je u velelepnom Carigradu slaba šansa za zaradom i pristojnim životom. Zato donosi odluku da krene dalje. Put ga je vodio u Rusiju, u kojoj se ponadao boljoj zaradi. Po dolasku u ovu zemlju, o kojoj je još kao dječak slušao najljepše priče, dao se u potrebu za bilo kakvim poslom. Jošu se osmjehnula sreća na prvom koraku kojim je zakoračio u carsku Rusiju. Upoznao je nekoliko mladih crnogorskih stipendista, koje je knjaz Nikola, o državnom trošku, uputio na školovanje u Rusiju.
U onovremenoj Rusiji bilo je i crnogorskih pečalbara, koji su, kao i Jošo, pošli trbuhom za kruhom. Jošo je bio po prirodi veoma komunikativan i druželjubiv, pa mu nije bilo teško naći nove drugove i prijatelje, među kojima je osjetio sopstvenu sigurnost. Joša je posebno zavolio i prihvatio kao najrođenijeg, ondašnji vojni akademac Jovan Popović Lipovac, koji ga je u svakoj prilici savjetovao kao rođenog brata. Jošo se odmah latio posla. I, kad se Jošo ponadao da će moći skromno živjeti od svoje zarade, iznenadno, bar za njegove zemljake, izbije rusko-japanski rat, 1904-1905. godine.

Uzaludno obraćanje

Kada je Jošo Ražnatović doznao da su se njegovi zemljaci dobrovoljno javili da učestvuju u ovom ratu, i on donosi odluku da s njima pođe. Odmah je stupio u kontakt sa svojim ljubimcem, Jovanom Popovićem Lipovcem. Ovaj prekaljeni ratnik i istaknuti vojni strateg već je bio u vojničkoj uniformi, što je na Joša ostavilo divan utisak. Jošo je stao u stavu „mirno” ispred Lipovca, koji je bio u uniformi pukovnika ruske carske vojske, i kratko mu saopštio da je i njemu tamo mjesto. Lipovac je Joša pokušao odvratiti od ovog puta, koji je bio koliko neizvjestan, toliko i opasan, jer je u Joša gledao još uvijek mladog i neiskusnog vojnika za takve napore i još veću opasnost. Međutim, Jošo je, i ako sa nepunih devetnaest godina, odlučno rekao Lipovcu da se stavlja pod njegovu komandu. Tako se Jošo svrstao u dobrovoljački odred Jovana Popovića Lipovca, sa kojim se uputio na Daleki istok.
U odredu ovog vrsnog vojnog stratega, Jošo se u prvom vatrenom krštenju istakao kao neustrašivi junak, koji ni u čemu nije pokorio svje slavne pretke. Bio je to vojnik bez čula straha. Nezadrživo jurišajući na neprijatelja u Mandžuriji, Jošo je pobrao slavu u bici kod Vafankua. Uskoro zatim istakao se u krvavoj četvorodnevnoj bici na Sajdžu, u kojoj se proslavio svojim nezadrživim jurišima, zbog kojih je na sebe skrenuo pažnju svojih pretpostavljenih, a u prvom redu svoga komandanta Lipovca. Od tada Jovan Lipovac na Joša motri kao na rođenog sina, pa ga često opominje da se ne izlaže takvim opasnostima. Ali, to Jošu daje još veći podstrek za nove juriše.

Čudom spasen život

U odbrani gore Skumirna, u kojoj je Ruska vojska pretrpjela težak poraz, Jošo je zadobio smrtonosne rane. General Lipovac je takođe bio teško ranjen, ali je, sa svega 120 vojnika, uspio da jedva živu glavu iznese, ostavljajući na bojnom polju nepreglednu masu poginulih i teško ranjenih boraca, među kojima i Joša, koji se gušio u lokvi krvi.
O tom teškom rastanku sa Jošom Ražnatovićem, Jovan Popović Lipovac je nekoliko godina kasnije, jako uzbuđen, ispričao priču kako je Jošo, pukim slučajem ostao živ. Prilikom odstupanja sa bojnog polja, Lipovac je naišao na teško ranjenog Joša, kojega je jedva prepoznao. Malo se pored njega zadržao. Pomoći mu nije mogao, a teško mu ga je bilo tako bespomoćnog ostaviti. Za trenutak je pomislio da Jošu nema spasa. Još malo ga je netremice gledao, a zatim uradio jedino ono što je u tom trenutku mogao učiniti. Skinuo je svoj generalski šinjel, kojim je prekrio Jošovo polumrtvo tijelo, a zatim nastavio sa odstupanjem, vjerujući da Joša Ražnatovića više nikada neće vidjeti.
U međuvremenu dok je Lipovac sa razbijenom vojskom bio u bjekstvu, teški ranjenici su se gušili u sopstvenoj krvi i očekivali neprijateljski kuršum u čelo, koji bi im prekratio muke. Ali, neprijateljsku vojsku, koja je nezadrživo napredovala, uspijeva da preduhitri jedna sanitetska ekipa, koja je, koliko se u takvim prilikama moglo pomoći, pružala ljekarsku pomoć napuštenim i ostavljenim na milost i nemilost neprijateljskim vojnicima, teškim ranjenicima.
Kada je sanitetska ekipa naišla na teško ranjenog Joša Ražnatovića, koji je bio prekriven generalskim šinjelom, kod njega se za trenutak zadržala. Vjerujući da je u pitanju ranjeni ruski general, na brzinu mu je ukazana prva pomoć, a zatim je na nosilima prenijet do prve bolnice. Tako je Jošo Ražnatović, zahvaljujući generalskom šinjelu svoga komandanta i velikog prijatelja, izbjegao sigurnu smrt i prebačen u bolnicu na Krimu radi daljeg liječenja.

Briga carice majke

Jošove rane bile su takve i tolike da ni najveći optimisti medicinske struke nijesu vjerovali da će ih ovaj hrabri ratnik preživjeti. Kada je carica majka, Marija Fjodorovna, stigla na Krim u obilazak teških ranjenika, na trenutak se zadržala pored bolesničkog kreveta na kome se teško ranjeni Jošo od bolova previjao. Ova plemenita žena je, nježnim glasom, upitala ljekare da joj kažu kakvi su izgledi za ozdravljenje ovog mladića, za čiji su se život borili. Kad su joj ljekari odgovorili da su minimalne šanse za njegovo ozdravljenje, dodajući pri tom da je ovaj ranjenik stigao iz daleke Crne Gore kao dobrovoljac Carica majka se tada osjetno uzbudila, ponovo se vratila pored Jošovog bolesničkog kreveta, Joša nježno pomilovala po znojavom čelu, a zatim upravniku bolnice predala izvjesnu količinu novca, za Jošovu eventualnu sahranu, nakon čega je napustila krimsku bolnicu.
Ova caričina pažnja prema jednom crnogorskom ranjeniku do te mjere je uzbudila ljekare i medicinsko osoblje bolnice na Krimu, da su Jošu Ražnatoviću poklonili izuzetnu pažnju. I, upravo, zahvaljujući takvoj pažnji medicinskog osoblja, Jošov mladi organizam se, doduše poslije dužeg liječenja, i ako sa teškim posljedicama, oporavio i izbjegao smrt, koja mu je u jednom periodu ozbiljno zaprijetila.
O ispoljenoj hrabrosti Joša Ražnatovića u rusko-japanskom ratu doznao je i knjaz Nikola, za vrijeme posjete Rusiji, marta 1908. godine. Tom prilikom je knjaz Nikola zahtijevao da Joša obavijeste da se javi Gospodaru. U kraćem razgovoru, knjaz Nikola je Jošu Ražnatoviću izrazio duboku zahvalnost za ispoljenu hrabrost u rusko-japanskom ratu, u kome je, zajedno sa svojom braćom Crnogorcima, pronio slavu crnogorskog oružja od „Jadrana do Japana”. Knjaz Nikola je, na kraju razgovora, Jošu predložio da se vrati u Crnu Goru, gdje će na Cetinju biti srdačno primljen, dodajući: „Ti si, Jošo, dosta zaradio, boreći se u redovima bratske ruske vojske”. Na te knjaževe riječi Jošo, uz posebnu zahvalnost, odgovori: „Gospodaru, nikad Ti neću doći u Crnu Goru dok ne čujem da si zaratio sa Otomanskim carstvom”. Ovaj Jošov odgovor se knjazu Nikoli dopade, pa se sa Jošom na rastanku srdačno pozdravi, uz obećanje da će se Jošu ta želja uskoro ispuniti.



Smrt na Tarabošu



Još je u carskoj Rusiji uživao veliko povjerenje, a za svoje junaštvo, i izuzetnu hrabrost u rusko-japanskom ratu imao je idealne materijalne uslove za normalan život. Tako je Jošo, kao nekadašnji pečalbar, dobijao pozamašna novčana sredstva na ime penzije i invalide. Međutim, tako lagodan i pristojan život Joša nije mogao dugo zaržati u Rusiji.
Čim je čuo da je počeo Prvi balkanski rat, 1912. godine, Jošo se sjetio date riječi knjazu Nikoli, pa je odmah pripasao svoje oružje, spakovao kompletnu ratnu opremu i pohitao da što prije stigne u njemu dragu Crnu Goru. Tako je održao datu riječ.
Po dolasku u Crnu Goru, Jošo se odmah javio vojnim vlastima na Cetinju, od kojih je, kao dobrovoljac, odmah zatražio ratni raspored. Upućen je na Skadarski front, gdje su se vodile danonoćne borbe. Po dolasku na front, Jošo je, kao iskusni ratnik, upućen na utvrđeni Taraboš, gdje je podstavljen za komandanta bombaša. Kao zmaj je poletio u prvi borbeni juriš, predvodeći svoje hrabre drugove. U prvom okršaju sa neprijateljem, Jošo je potvrdio svoju hrabrost i iskustvo stečeno u ruko*japanskom ratu. Uvijek se nalazio ispred svojih bombaša, jurišajući na žičane prepreke, koje su turski odredi dobročuvali, a još bolje branili. Ne obazirući se na uraganske neprijateljske plotune.
Još je, zajedno sa svojim hrabrim drugovima, kidao žičane prepreke, kako bi na taj način omogućio prolaz crnogorskim odredima, koji su nezadrživo jurišali na turske šančeve, zadajući Turcima smrtonosne udarce. Nikakva upozorenja crnogorskih oficira da se ne izlaže tako otvorenoj smrtnoj opasnosti, Joša nijesu mogla zaustaviti, da do kraja ne izvrši borbeni zadatak, ili, kao mnogi njegovi drugovi, ne ostane na žici. Tako je Jošo, sijekući treću i posljednju žičanu prepreku kojom je bio opasan tvrdi Taraboš, junački poginuo.
Jošo je, za ispoljenu hrabrost u rusko-*japanskom ratu, dobio Đorđevski krst, kao najveće priznanje za ratne zasluge, koji je nosio o vratu. Kad su turski vojnici primijetili ovo odlikovanje, skinuli su ga sa mrtvog Joša Ražnatovića. Međutim, to nije bilo i jedino Jošovo odlikovanje. Jošova druga odlikovanja se i danas ljubomorno čuvaju u njegovoj rodnoj kući u Drušićima.
Jošo je namjeravao da se, poslije uspješno okončanog balkanskog rata, ponovo vrati u Rusiju. Međutim, ta želja mu se nije ispunila, već je sa sopstvenim tijelom, kao i mnogi njegovi saborci okitio tvrdi Taraboš.
Kada je Carska ruska vlada doznala za junačku pogibiju Joša Ražnatovića u Prvom balkanskom ratu, preko svoje ambasade je uputila sva njegova odlikovanja, sablju, revolver, fotografije i ostale njegove lične stvari na Cetinje. Na jednoj njegovoj fotografiji, koja je sa ostalim njegovim ličnim stvarima stigla na Cetinje, vidi se da je Jošo imao i Đorđevski krst, kao jedno od najvećih ruskih odlikovanja, na koje je imao mjesečnu nadoknadu u visini od 70 rubalja.
Jošo je, po dolasku iz Rusije, pričao kako je carska ruska vlada odlučila da, zbog njegove hrabrosti ispoljene u rusko*japanskom ratu, o državnom trošku školuje u Rusiji 12 najdarovitijih mladića iz bratstva Ražnatovića. Međutim, Jošovom preranom pogibijom, kao i izbijanjem oktobarske revolucije u Rusiji, sve je to propalo. Jedino je Jošova majka Ive na svoga sina dobila penziju od carske ruske vlade, do pobjede oktobarske revolucije.

Vijest iz Šangaja

Jošov rođeni brat Ilija takođe se našao daleko od rodnog kraja. Međutim, za razliku od Joša, koji se našao u Rusiji, Ilija se uputio na drugi kraj Azije. I, dok se Jošo potvrđivao ratom, Ilija se potvrđivao radom. U vrijeme izgradnje Transibirske željeznice, Ilija Ražnatović se našao u Kini. On je na najbolji način potvrdio da Crnogorci znauju ne samo ratiti, već i raditi. Ilija je na početku svoje radne karijere pao u oči svojim pretpostavljenim, koji su ga uskoro zatim postavili za nastojnika jedne velike grupe radnika, kod koje je za relativno kratko vrijeme stekao izuzetne simpatije i neogranično povjerenje. Posao mu je išao dobro, a zarada još bolja, pa je stekao ogromno bogatstvo.
Poslije nekolike godine neumornog rada odlučio je da napusti Kinu. Put ga je vodio u Francusku. Ovaj temperamentni i nemirni duh nije se mogao skratiti na jednom mjestu. Ilija je bio izuzetne fizičke ljepote, pa je tu prednost počeo obilato koristiti. Našao se u društvu lijepih kurtizana, sa kojima je proveo mnoge besane noći. Najzad je odlučio da okuša sreću i na kocki, pa se ubzo našao u Monte Karlu. Ali, za razliku od njegovog zemljaka, dr Anta Gvozdenovića, čiji je čuvenu kockarnicu bukvalno ispraznio, čime je njenog vlasnika natjerao da na njoj za 40 dana drži crni barjak, Ilija je bio lošije sreće. Za nekoliko dana i noći sav svoj imetak je ostavio u toj kockarnici. Izgubljeno blago ga nije obeshrabrilo, pa je donio odluku da se ponovo vrati u Kinu. Hašao se u Šangaju, u kome se, kao poznavalac više stranih jezika, dobro snašao. Ilija je bio vispren, spretan i okretan, pa se ubrzo finansijski oporavio. Javio se iz Šangaja svojim rođacima da je živ i zdrav. Ta vijest je Ilijine najbliže rođake obradovala. Oni su se ponadali da će Iliju jednoga dana vidjeti u svojoj sredini,
..... im je, poslije Jošove smrti na Tarabošu, bio velika nada. Međutim, negdje sredinom 1936. godine, umjesto Ilije Ražnatovića, iz Šangaja je u Drušiće stiglo crno pismo, u kome je pisalo da se Ilija Stevov više ne nalazi među živima. Tako je bratstvo Ražnatovića za kratko vrijeme postalo siromašnije za dva vrsna bratstvenika, Joša i Ilije, čijom se smrću ugasi jedno junačko ognjište.

Obdareni dječak

Filip Radulović rođen 1870. godine u selu Pažići, kod Danilovgrada, od oca Mira i majke Jele, rođene Brajović. Osnovnu školu je završio u Bjelopavlićima, u manastiru Ždrebaonik, a nižu gimnaziju u Podgorici.
Kao najstarije dijete u mnogočlanoj porodici, pomogao je roditeljima u podizanju mlađe braće. Njegov učitelj rano je zapazio izuzetnu obdarenost i sklonost za matematiku ovog visprenog dječaka. Redovno mu je davao knjige na pitanje iz lične biblioteke, što je Filip sa oduševljenjem primao i danonoćno čitao. Njegov učitelj, koji je bio i kum ove porodice, stalno je nagovarao Filipove roditelje da ga upute na dalje školovanje. Ta učiteljeva želja, kao i želja Filipovih roditelja iznenadno se ostevarila.
Evo, šta je o tom zapisao Filipov sinovac, dr Jevto Radulović: „Jednom prilikom knjaz Nikola dođe u Bjelopavliće s namjerom da posjeti grobove čuvenih crnogorskih junaka: Jova Pajova Radulovića i Vula Neškova Đaletića - Janjevića. Knjaz je grobove zatekao u vrlo lošem stanju, obrasle u korovu i sa vrlo skromnim krstačama iznad njihovih glava. Iznenađen ovakvim nehatom, knjaz Nikola se rasrdi, pa prisutnim Bjelopavlićima ljutito reče:
„Slušajte, Bjelopavlići. Doznao sam da ste zanemarili grobova ovih vitezova, koji su svojim junaštvom očuvali i proširili granice naše domovine, Crne Gore”. Knjaz malo zastade, a zatim, smirenim glasom, nastavi: „Ja nijesam došao u Bjelopavliće da podižem spomenike serdarima i vojvodama, nego ovakvim herojima kao što su bili Jovo i Vule”. Knjaz Nikola se zatim prisutnima obratio riječima: „Čujte me Bjelopavlići, ima da podignete o mome trošku za njih dvojicu najljepše spomenike, koji se mogu podići u u Crnoj Gori”.



Junak četiri rata



Pošto su spomenici podignuti knjaz Nikola naredi da se na spomeniku Jova Pajova Radulovića uklešu njegovi stihovi:

„Dok pri Garču bude vila,
I orlova i oblaka,
Nek’ se znade čije kosti,
Pokrijeva ova raka.
I ko prvi puškom meta,
Na islamske ljute zlice,
Da je bio sa sred Brda,
Jovo Pajov iz Glavice,
Harni unuk Petra Prvog,
Podiže mu spomen ovi,
Knjaz Nikola da ga brdski,
Bolje pamte vitezovi!

Prilikom otkrivanja spomenika Jovu Pajovom Raduloviću, knjaz Nikola sa Jovovim bratstvenicima povede razgovor. Tom prilikom reče da je voljan da uputi u Rusiju na školovanje jednog darovitog mladića iz najbližeg srodstva Jova Pajova o državnom trošku. Jovovi najbliži rođaci se nijesu mnogo dvoumili, već su Gospodaru predložili Filipa Mirova Radulovića, i to ne samo kao Jovovog direktnog potomka, već i kao vrlo darovitog mladića. Tako je Filip Mirov upućen u Rusiju na školovanje u artiljerijskoj školi u Petrogradu.
Filip je ukazano mu povjerenje na najbolji način opravdao. Potvrdio je izuzetni talent iz matematike u artiljerijskoj školi, koju je završio sa odličnim uspjehom. Teorijska znanja stečena u školi, kao mladi oficir carske ruske vojske, u praksi je na najbolji način potvrdio u rusko-japanskom ratu, 1904-1905. godine. U prvom vatrenom krštenju se proslavio junačkim podvizima, pa je uskoro bio unaprijeđen i imenovan za komandanta puka carske ruske vojske.

Filip Černogorskij

Filip se posebno istakao u odbrani Port-Artura, gdje je bio teško ranjen. Međutim, ovom neustrašivom ratniku zadobijene rane nijesu smetale da, zajedno sa svojim pukom, uleti u najkrvaviju bitku kod Mugdena, u kojoj je poginulo oko 120.000 ruskih vojnika. Filip ni dalje nije tražio predah i pored toga što su rane bile veoma teške, već uskoro zatim uzima učešće u velikoj pomorskoj bici, koja se vodila između Rusa i Japanaca u moreuzu Sušimac. Filip je u toj bici zadobio teške rane, od kojih se teško oporavljao. Zbog svoje izuzetne hrabrosti i prisnosti sa ruskim vojnicima, ovi su ga odmila zvali „Filip Černogorskij”. Bio je omiljen u čitavoj ruskoj vojsci, koja je učestvovala u odbrani opsjednutog Port-Artura. Filip Radulović je, u toku rusko-japanskog rata, tri puta izlazio kao pobjednik. Njegova požrtvovanost, hrabrost i umješnost u bitkama sa Japancima izazvala je divljenje i poštovanje kod svih ruskih vojnika i oficira, koji su Filipa jednoglasno predložili generalu Kuropatkinu, komandantu odbrane Port-Artura, za Orden Georgijevski Kavaler II stepena. No, ovo nije bilo i jedino Filipovo odlikovanje za učešće u rusko-japanskom ratu. Dobio je još tri odlikovanja: Medalju za revnost, Medalju za hrabrost i Orden Sv. Ane.
Kao nosilac Ordena Geogrijevskog Kavalera II stepena, Filip je imao pravo na besplatno putovanje svim saobraćajnim sredstvima na čitavoj teritoriji Rusije. Pored ove povlastice, Filip je, po osnovu Đorđevskog krsta II stepena primao mjesečno po 70 rubalja.
Filipa su, pored junaštva, krasile i druge vrline. Bio je veliki društvenjak i trošadžija. Za njega novac nije predstavljao neku veliku vrijednost. Bio je više nego skroman u ličnom životu, a vrlo emotivan prema onima koji su se nalazili u nevolji. Pouzdano se zna da je Filip finansijski pomagao svojim zemljacima, koji su se tada nalazili u Rusiji na školovanju.
Čim je izbio Prvi balkanski rat, Filip se na brzinu spakovao i napustio Rusiju. Po dolasku u Crnu Goru dobrovoljno je stupio u redove crnogorske vojske. Izvanrednu hrabrost, požrtvovanje i ratnu vještinu koju je stekao u rusko-japanskom ratu, primijenio je u borbama protiv Turaka na Dečiću, Bardanjoltu, pri opsadi i zauzeću Skadra. Za hrabrost, koju je ispoljio u ovim borbama, kao i za vještinu u komandovanju, kralj Nikola ga je lično odlikovao Zlatnom Obilića medaljom, zatim Danilovim krstom drugog reda i medaljom za hrabrost.
Kad je izbio Drugi balkanski rat, Filip se ponovo aktivirao i učestvovao u borbi protiv Bugara na Bregalnici, u sastavu crnogorske dobrovoljačke vojske, koja je pošla u pomoć srpskoj vojsci. U sukobu sa Bugarima na Bregalnici, Filip je ispoljio već poznatu hrabrost, kojom je zadivio srpsku i crnogorsku vojsku.

Filip je uzeo aktivnog učešća u Prvom svjetskom ratu, borbi protiv imeprijalističkih sila Austrije i Njemačke, na velikom ratnom bojištu, koje je držala crnogorska vojska na području Bosne, Hercegovine i Sandžaka.
Crnogorska vojska je zadala nekoliko snažnih udaraca združenim austrijskim, njemačkim i mađarskim snagama, na Grahovu, Troglavu, kod Višegrada i na Javoru. U svim tim borbama Filip je davao primjer čitavoj vojsci svojim podvizimai nezadrživim jurišima. Glavnina crnogorskih snaga, u sastavu Sandžačkog odreda, vodila je danonoćne borbe na Glasincu i Romaniji, do na domak Sarajeva, na Kalinoviku, kod Klobuka, Foče i, najzad, na slavnom Mojkovcu. U toj bici stoljeća malobrojna i slabo naoružana crnogorska vojska snažno je zadržala znatno brojniju i modernije naoružanu neprijateljsku vojnu silu. Borbe su se vodile prsa u prsa. Crnogorsko junačko srce uhvatilo se u koštac sa teškim austrijskim, mađarskim i njemačkim čelikom, sve dotle dok i poslednji srbijanski vojnik nije napustio Crnu Goru, spašavajući se na taj način sigurne smrti, ili germanskog ropstva. U nastojanju da po svaku cijenu spasi srbijansku vojsku, crnogorska vojska je duboko ogrezla u krvi. Da nije bilo slavne Mojkovačke bitke, ne bi nikada došlo do učešća srbijanske vojske u proboju Solunskog fronta.

Posljednji dani u zavičaju

Filip Radulović je u svim tim borbama učestvovao i, teško ranjen, jedva živu glavu iznio. Učestvujući u teškim i krvavim borbama, u četiri velika rata, u ukupnom trajanju od sedam godina, protiv Japanaca, Turaka, Njemaca, Austrijanaca, Mađara i Bugara, Filip je ranjavan više puta. Sa otvorenim i neizlječivim ranama, koje su stalno gnojile, a bez antibiotika i ljekarske njege, Filip je potpuno oronuo i sasvim iznemogao. Tako je ovaj veliki otadžbinski ratnik, vitez rusko-japanskog rata, kako ga naziva Mićun Pavićević u svojoj knjizi: „Crnogorci u pričama i anegdotama ”, umro u rodnim Pažićima 1924. godine, u kojima je proveo posljednje dane.
Filip je do posljednjeg daha, sa ponosom i oduševljenjem nosio o vratu i herojskim grudima, sedam značajnih ratnih odlikovanja, četiri ruska i tri crnogorska. Dugo ratujući, nije imao vremena da se oženi i stvori potomstvo. Filipova odlikovanja bila su sva njegova sreća, radost i duhovno bogatstvo, njegovi potomci, njegovi sinovi i unuci.
Nakon Filipove smrti u njegovoj kući su ostala sva odlikovanja, fotografije i druge njegove lične stvari, sve do ratne 1941. godine. Julskih dana 1941. godine sve te Filipove drage uspomene završile su u plamenu, kada su italijanski fašistički vojsnici zapalili i do temelja razorili ovo patriotsko crnogorsko selo, koje je Crnoj Gori dalo čitavu plejadu divjunaka.
Filip Mirov Radulović bio je jedan od rijetkih slavodobitnika, koji je zasluživao da mu Rusija i Crna Gora podignu spomenike. No, pošto to one nijesu uradile, za to se postarao Filipov sinovac, dr Jevto Radulović, redovni profeosr Univerziteta u Beogradu, član Kraljevskog društva za medicinu u Londonu, Američkog udruženja za unapređenje nauke u Vašingtonu, Međunarodne federacije farmaceuta u Hagu, Međunarodnog društva za transfuziju krvi u Parizu i član Naučnog savjeta Međunarodnog društva za proučavanje bolesti civilizacije u Briselu, koji je podigao spomenik svom velikom stricu i proslavljenom junaku Filipu Mirovu Raduloviću.



Buntovnici iz Pobora



Rade Lazov Zec, istaknuti crnogorski junak, rođen je 1870. godine, od oca Laza i majke Anđe, rođene Ljubanović, u živopisnom i pitomom primorskom selu Pobori, nadomak Budve, u mjestu slobodara i revolucionara. Pobori su bili po broju malo, ali po ljudskim vrlinama veliko naselje, koje je dalo častan udio u crnogorskoj istoriji, u kojoj je Radovo ime, kao i ime njegovih predaka, zapisano na najblistavijim stranicama te jedinstvene knjige u svijetu.
Radov otac Lazo Zec bio je proslavljeni junak svoga vremena. Lazo se od najranije mladosti latio handžara i džeferdara, u odbrani časti i slobode svojega naroda. Posebno se istakao u poznatom Bokeškom ustanku, 1869. godine, o čijem uzroku Mitrofan Ban, Lazov brat od tetke, u svojim „Uspomenama”, između ostalog, piše: „Okruzi bokeški i dubrovački, do 1869. godine, nijesu bili podložni vojničkoj dužnosti u stojećoj vojsci kao i ostale pokrajine u državi kao što su bile podložne. Ali, u to vrijeme, vlada riješi da i pomenuti dva okruga vojničkoj dužnosti budu podvrgnuta i u tome sa ostalom državom poravnata”.
Mitrofan dalje nastavlja: „Usljed ovog riješenja, nadležne vlasti u Boki izdale su naredbu sveštenstvu i opštinskim upravama da se popišu svi mladići koji, prema godinama, po zakonu imaju stupiti u vojničku službu”.

Grom iz vedra neba

Ove nove i neočekivane naredbe, kao grom iz vedra neba, potresle su bokeški narod. U početku, na sve strane u narodu čujao se neki žubor. Ovaj neobični žubor i ogorčenje u narodu je naglo počelo rasti, tako da su se počele u narodu obrazovati javne skupštine na kojima se čujao glas: „Soldate ne damo nigda živi!”
Uskoro zatim starješine Grblja, Pobora, Maina i Braića, ugovoriše da se sastanu u manastiru Podlastva. Na tome skupu „glavari pomenutih opština utvrdiše da soldate nikako dati neće, a svaku silu da će silom odbiti”.
Mitropolit Mitrofan Ban, koji je tada bio paroh u Poborima, dalje kaže: „Moji parohijani Poborani, vrativši se sa ove skupštine, u putu dogovore se da udare na austrijsku tvrđavu Stanjević. Oni se zadrže kod crkve sv. Nađelje na Zečevu selu da pričekaju mrak večernji i tada tvrđavu napadnu.
Kad se veče primakne, Poborani, predvođeni od Đura Đakonova Zeca i Đura Radova Kneževića, počnu se primicati tvrđavi. Gusta magla obuzela je bila ono mjesto gdje je tvrđava, te je i to dosta pomoglo da se Pobori približe i ufate shodne pozicije odma prema glavnim vratima tvrđave, tako da vrata i ufaćenu poziciju rastavljao je samo od 10 metara širok put koji je prolazio ispred same tvrđave...”
Tom prilikom su Pobori, iz zasjede, ubili jednog austrijskog oficira i nekoliko vojnika, nakon čega se razvila ogorčena borba, koja je trajala čitavu noć. Tek sjutradan, vojnici se predadu, a Pobori potpuno ovladaju tvrđavom. Tako Pobori objaviše rat velikoj i moćnoj Austriji.
O daljem toku događaja i teškim posljedicama ove avanture, mitropolit Mitrofan Ban piše: „Trećeg dana iza toga nesrećnog slučaja, pošao sam u Pobore da izvršim neki obred i jedno krštenje djeteta, pa izađem i na Stanojeviće. Onamo, u tvrđavi nađem Nika Đakonova Zeca, koji se, kao komandant, namjestio bješe u onoj istoj sobi u kojoj je živio pokojni oficir”.
U Bokeškoj buni istakao se i mali Lazo Zec, koji se ni u najkritičnijim situacijama nije odvajao od svoga strica Đura i ostalih bratstvenika, kojima se pridružio i bliski rođak, pop Mitar Zec, koji je, uoči izbijanja ustanka, stigao iz Amerike.
Opisujući napad složnih bratstvenika na austrijsko utvrđenje Goražde, Mitrofan Ban kaže: „Žestoki boj nastade. Pop Mitar Zec, čovjek pametan i junak, uređivaše i sokoljavaše svoje na junaštvo”.
No, i pored ispoljene hrabrosti u ovom jedinstvenom „ratu koji su bili objavili Austriji”, ustanici su bili prinuđeni da pred neuporedivo jačim i bolje naoružanim naprijateljem polože oružje. Narodni prvaci su, poslije dužeg vijećanja, bez obzira na teške posljedice, jednoglasno odlučili da podijele sudbinu naroda, „jer, kad bismo mi ostavili narod, svi bi rekli, a unekoliko imali biše i razloga, da smo mi glavari ovo crno kolo zaveli, pa iz njega utekli, a narod ostavili da pati i strada”. Međutim, jednom broju najkompromitovanijih ustanika nije bilo povratka. Među njima su se nalazili Niko i Đuro Đakonov Zec, sa svojim rođacima, koji su se već nalazili u bjekstvu.

Odgovor Mitrofana Bana

Koliko je austrijskim vlastima bilo stalo do toga da uhvate braću Nika i Đura Đakonova Zeca, najbolje govori izjava Mitrofana Bana. Kada se Mitrofan Ban, kao jedan od najistaknutijih ustanika, i kao paroh poborski, sa nekoliko glavara grbaljskih, našao pred austrijskim guvernerom Vagnerom, ovaj ga povišenim glasom upita: „Vi ste, dakle, paroh poborski” * Jesam, Vaša preuzvišenosti * odgovorim ja. * Biste li Vi meni dali vašu poštenu riječ, da ćete poći i naći Nika i Đura Đakonova Zeca i da ćete ih dovesti kod mene? * nastavi guverner. * Daću, preuzvišenosti, poštenu riječ da ću poći i naći ih, da ću se svima silama zauzeti da Vam ih dovedem, ali ne smijem se obećati da ću ih doeseti; jer ako oni dragovoljno ne bi htjeli doći, ja ih ne bih mogao prinuditi, a ne bih rad da Vašu preuzvišenost prevarim * odgovorih ja. Izgledaše i kao da mu se ovo moje zalaganje dopade, pa nastavi: „A Vi idite, pa ako dva brata Zeca ne možete dovesti, dođite Vi, pa me čekajte kod Vašeg manastira”.
Mitrofan Ban je, poslije ovih guvernerovih riječi, čvrsto odlučio da se njegove i guvernerove oči više nikada ne vide, pa je prebjegao u Crnu Goru, jer je znao da bi njegov ponovni susret sa Vagnerom bio fatalan. Što je Mitrofan Ban ovog puta izbjegao vješala, bila je u pitanju guevernerova data riječ.
Mitrofan Ban nije ni pokušao da traži braću Nika i Đura Zeca, kao ni njihove rođake, jer je unaprijed bio ubijeđen da bi mu taj posao bio uzaludan. Uostalom, Mitrofan Ban je dobro znao da bi Nika, Đura i ostale ustanike, u slučaju predaje, čekala vješala. Među onim Poborima koji su našli spas u bjekstvu ispred austrijskih soldata, bio je i Lazo Zec. On se neko vrijeme krio u Crnoj Gori, a kad su se austrijske patrole povlačile i kad se stanje stišalo, Lazo je donio odluku da se prebaci na tursku teritoriju. Poslije izvjesnog vremena Lazo je uspio da se domogne Carigrada.
Ovaj neustrašivi i okretni mladić bio je više nego oduševljen ljepotom ovog velelepnog grada na Bosforu, u čijim čarima je neko vrijeme uživao, a zatim se latio posla. Stupio je u tursku mornaricu, u kojoj se ubrzo dokazao kao vješt i sposoban pomorac. Tako je Lazo Zec, svojim upornim i predanim radom, ubrzo obezbijedio pristojnu životnu egzistenciju, ali ni u takvim životnim uslovim nije gubio vezu sa rodnim krajem, za kojim je danonoćno čeznuo. Mučila ga je neizvjesnost u kojoj je ostavio svoje najdraže u rodnim Poborima. Sanjao je surove represalije austrijskih egzekutora nad nedužnim bokeškim stanovništvom, a vješala su mu se često pričinjavala, kao znak odmazde za ubijene austrijske đedarme. Lazo je bio posebno zabrinut za sudbinu svog brata od tetke, Mitrofana Bana, koji je bio glavna meta austrijskih vlasti, koje su mu već pripremile vješala. Međutim, dok su mu austrijske vlasti pripremale zamku, Mitrofan Ban se bezbrižno odmarao u Cetinjskom manastiru.
Te Lazove košmarne snove i tugu za svojom rodbinom, kao i za već izgubljenim zavičajem, prekinula je vijest da je mladi knjaz Nikola poveo svoje Crnogorce u oslobodilački rat protiv Turaka. Lazo je tu vijest sa neskrivenim oduševljenjem primio, pa je donio odluku da čim prije napusti tursku mornaricu i da se ilegalno prebaci u svoju Crnu Goru i rodno Primorje.
Po dolasku u rodni kraj, Lazo Zec se, kao dobrovoljac, uključuje u redove crnogorske vojske, koja je vodila ratne operacije za oslobođenje Bara i Ulcinja, u sklopu oslobodilačkih ratova, 1876 - 1878. godine.



Od Ulcinja do Mandžurije



U tim dugim i iscrpljujućim ratnim okršajima. Lazo Zec je ispoljio izuzetnu hrabrost, potvrđujući na bojnom polju one podvige, koje je ispoljio u Bokeškom ustanku. O Lazovom junaštvu ubrzo je doznao i knjaz Nikola, koji ga je poslije oslobođenja Bara i Ulcinja 1878. godine, pozvao kod sebe. Tom prilikom ga je odlikovao sa dva crnogorska odlikovanja za ispoljenu hrabrost, a zatim mu je, u znak zahvalnosti i priznanja dodijelio kuću u Ulcinju, u Meterizima. Uskoro zatim knjaz Nikola je Lazu poklonio jedno od najkvalitentijih imanja u Ulcinjskom polju, na mjestu gdje se danas nalazi solana „Bajo Sekulić”. To su bile nekadašnje Turske livade, površine 60 rala oranice i livade. Tako se Lazo Zec, sa svojom porodicom, definitivno oprostio sa rodnim Poborima i nastanio se 1879. godine u Ulcinju.
Lazo je bio zadovoljan dobijenom kućom i imanjem u Ulcinju, ali mnogo zadovoljniji načinom na koji je dobio svoj posjed i kuću. Neko vrijeme je predano radio na svom ogromnom zemljišnom posjedu, podižući istovremeno i dva sina, zajedno sa suprugom Anđom. Laza je, međutim, i dalje vukla želja za prekrasnim gradom na Bosforu, koji ga je još kao mladića oduševljavao svojim čarima. Zato 1887. godine donosi odluku da se ponovo vrati u Carigrad, grad za koji su ga vezivale najljepše uspomene iz svoje burne mladosti. Lazo je tom prilikom poveo i dva svoja sina: Rada i Joka, a suprugu Anđu je ostavio u Ulcinju, da brine brigu o kući i imanju.
Lazo je, po dolasku u Carigrad, svoje sinove dao na školovanje, a on ponovo stupio u tursku mornaricu, u kojoj su ga njegovi stari znanci i prijatelji srdačno primili i vrlo rado prihvatili. Ali, Lazova a nemirna priroda i neograničena radoznalost, nijesu mu davale mira. Želio je da proširi svoje vidike i dalje od Carigrada. Njegova radoznalost da što bolje upozna svijet bila je jača i od njegovih materijalnih mogućnosti. Zato 1900. godine donosi odluku da, zajedno sa svoja dva sina, napusti Carigrad i potraži koru hljeba pod drugim nebeskim svodom. Ovoga puta se opredijelio za Rusiju, o kojoj je još kao dječak dosta čuo i zapamtio. Stigao je u Moskvu, u kojoj se nije mnogo zadržao. Pošto je sinovima stvorio najosnovnije uslove za život, zahvaljujući ranije stečenom iskustvu u Carigradu, odlučio je da se ponovo vrati u Carigrad. Ali, Lazo se ovog puta ni u Carigradu nije duže zadržao. Pošto je dva svoja sina već bio ostavio u Moskvi, krene za Crnu Goru. Međutim, na putu se teško razboli. Prema jednoj verziji, Lazo je umro negdje u Grčkoj, mada mu se za grob nikada nije doznalo.

Dva Đorđevska krsta

Rade i Joko su već bili zreli momci, kada su čuli za smrt svoga oca. Oni su bili spremni i sposobni da sebi obezbjede uslove za normalan život. Međutim, Rade odlučuje da napusti Rusiju i da se vrati svojoj majci u Ulcinju, dok je Joko i dalje ostao u Moskvi. Po dolasku u Ulcinj, Rade se oženio, ali mu supruga uskoro umre. Rade se i po drugi put ženi. Sa drugom ženom, ovom Klisića, imao je sina Jova - Lala. Ali, Rade ni dalje ne miruje, već ponovo donosi odluku da se vrati u Rusiju, kod brata Joka.
Rade je bio naočit momak, a uz to izuzetno nadaren i druželjubiv, pa je svojom pojavom plijenio ljude. Po dolasku u Moskvu ubrzo je upoznao puno Crnogoraca, koji su se u onovremenoj carskoj Rusiji nalazili, bilo kao studenti, oficiri ili pečalbari. Posebno mu je imponovalo druženje sa nekolika ruska oficira crnogorskog porijekla, među kojima se posebno isticao svojom pojavom Jovan Popović Lipovac i njegov pobratim dr Anto Gvozdenović. To Radovo druženje sa Lipovcem, Gvozdenovićem i drugim crnogorskim uglednicima, bilo je od posebnog značaja za Radovu dalju životnu i vojničku karijeru.
Kada je izbio rusko-japanski rat, 1904 - 1905. godine, Crnogorci se počeše okupljati, kao dobrovoljci, u Legiji stranaca. Među prvima, na spisku dobrovoljaca za učešće u rusko - japanskom ratu, našao se Rade Zec. Pošto oblači rusku uniformu i pripasa oružje, Rade se uputi na front u Mandžuriji.
Rade Zec je prvo vatreno krštenje doživio u bici kod Vafankua. U tom žestokom sudaru sa Japancima Rade je zadivio svoje drugove nezadrživim jurišima na neprijatelja, ne obazirući se na rojeve kuršuma, koji su ga sa svih strana zasipali.
U bici kod Ljaojana Rade je potvrdio ranije ispoljenu hrabrost i sve kvalitete jednog neustrašivog junaka i iskusnog stratega, zbog čega je dobio čin višeg ruskog oficira za uspješno komandovanje i Đorđevski krst, kao biljeg časti i ispoljene hrabrosti. Đorđevski krst u ruskoj vojsci dobijali su isključivo oni vitezovi koji nijesu poznavali strah, a takav je bio Rade Lazov Zec.
Rade Zec je i u narednim bitkama i bojevima nezadrživo jurišao, stičući rijetku slavu na bojnom polju Mandzurije. Tako je u bici na Sajdžu uspio da živa uhvati japanskog samuraja, kojega je ruskom caru Nikolaju Drugom Aleksandroviču poslao na dar. Kao uzvrat za ovaj jedinstveni ratni trofej, car Rada Zeca po drugi put odlikovao Đorđevskim krstom. Tom prilikom je ruski car Nikolaj Radu Zecu poklonio i zlatom optočenu oficirsku sablju, kojom je Rade, u nezadrživim jurišu kod Mugdena, 1905. godine, posjekao pet Japanaca, kojim podvigom je zadivio čitavu rusku vojsku.
Radovi podvizi kod Kilalana, na gori Skumirna i kod Mugdena, bili su potvrda ranije stečene slave u rusko - japanskom ratu. Carska ruska vlada je, za sve te zasluge Radu Zecu dodijelila doživotnu penziju i pravo da se njegova djeca o državnom trošku školuju u Rusiji.

Priznanje kralja Nikole

Nakon završetka rusko - japanskog rata, Rade Zec se vratio u Moskvu, kod brata Joka, koji se u međuvremenu upoznao sa jednom bogatom ruskom groficom, sa kojom se oženio 1908. godine i tamo ostao da živi. Rada je vukla želja za rodnim krajem, pozdravio se sa bratom Jokom i krenuo na put za Crnu Goru.
Po dolasku u Ulcinj, Rade je odlučio da se i po treći put oženi. Ovoga puta je savio porodično gnijezdo sa jednom naočitom njeguškom odivom, iz istorijskog i diplomatskog crnogorskog bratstva Vrbica, po imenu Ikom, 1909. godine, sa kojom je imao sina Blaža, rođenog 1910. i kćer Jelenu, rođenu 1912. godine.
O junaštvu Rada Zeca ispredale su se legende. Jedna od njih došla je i do kralja Nikole. Krsto Vrbica bio je istaknuti crnogorski oficir i bliski rođak Radove supruge Ike. Krsto je jednom prilikom kralju Nikoli pričao o podvizima Rada Zeca u rusko - japanskom ratu, zbog kojih je odlikovan sa dva Đorđevska krsta. Kralj Nikola je bio dobro obaviješten za kakve se zasluge dodjeljuje ovo odlikovanje, pa je Krstu Vrbici, rekao: „Kad je Rade Zec takav junak, red je da mu i ja okitim ta dva Đorđevska krsta”. Zatim je kralj Nikola pozvao u Dvor Rada Zeca i tom prilikom ga odlikovao sa dva crnogorska odlikovanja za hrabrost.
Zadovoljan onim što je u svom burnom životu postigao, Rade Zec se konačno posvetio svojoj porodici. I, kad je povjerovao da je za njega vojnička karijera za sva vremena završena, stiže glas da su Srbija, Bugarska i Grčka naredile mobilizaciju svoje vojske. To isto je uradila i Crna Gora. Bio je na pomolu Prvi balkanski rat, u kome su balkanske države odlučile da, zajedničkim snagama, oslobode neoslobođene krajeve i konačno protjeraju Turke sa Balkana.
Kralj Nikola je 25. septembra 1912. godine krenuo iz Cetinja, u pratnji svojih velikodostojnika, pred kojima se vijorio alaj - barjak, što je bio prvi znak objave rata silnoj turskoj imperiji. Prvi topovski pucanj sa Dečića oglasio je početak rata sa Turskom, koji je Crna Gora započela osam dana prije svojih saveznica - Srbije, Bugarske i Grčke.
Rade Lazov Zec ni ovog puta nije čekao vojnički poziv, niti opštu mobilizaciju, već se, i ovog puta kao dobrovoljac, među prvima javio na Skadarski front, u Odred kojim je komandovao general Mitar Martinović. Rade Zec je prethodno oblačio oficirsku uniformu, koju je donio kao ratnu uspomenu iz rusko - japanskog rata, što ga je činilo još markantnijim, pa je odvažno i odlučno krenuo u još jedan strašan boj.



Sačuvani od zaborava



Komanda Skadarskog odreda je Rada srdačno primila i povjerila mu jedan od najodgovornijih ratnih zadataka. Rade je, zajedno sa svojom jedinicom, bio zadužen da juriša na dobro utvrđeni i još bolje branjeni Taraboš, koji je bio opasan trostrukom bodljikavom žicom. On je pred svojom jedinicom jurišao na neprijateljska utvrđenja, kao da su ga krila nosila, ne tražeći zaklona. Ratno iskustrvo stečeno u rusko-japanskom ratu Radu je bilo od velike koristi, pa je po svaku cijenu nastojao da ukazano mu povjerenje na što bolji i dostojanstveniji način opravda. Rade je iz dana u dan svojim ličnim primjerom dokazivao kako se treba boriti za slobodu, pa se u najkritičnijim trenucima izlagao smrtnoj opasnosti, nalazeći se ispred svoga odreda, koji je predvodio iz juriša u juriš. Rade Zec je tako smjelo i nezadrživo jurišao na neprijatelja, kao da je vjerovao da njegove junačke grudi olovo ne može probiti. Međutim, Rade Zec na Skadarskom frontu nije imao onu sreću, koja ga je pratila na rusko - japanskom ratištu. U jednom od mnogih nezadrživih juriša na utvrđeni Tarboš, Rade Zec je postao otvorena meta neprijatelju, koji ga je pokosio mitraljeskim rafalom. Tako je Rade Zec, hrabreći svoje borce do posljednjeg daha, presijecajući posljednju žičanu prepreku, herojski poginuo na pogled Skadra, čije oslobođenje nije dočekao. Toga dana je, zajedno sa Radom Zecom, na žicama Taraboš ostao cvijet crnogorske mladosti, koja je nedostatak ratne tehnike ličnim junaštvom nadoknađivala.
I, dok su Crnogorci masovno ginuli u borbi sa znatno brojnijim i tehnički bolje opremljenim neprijateljem, koji je grčevito branio prilaze Skadru, dotle su hrabre Crnogorke hitale na ratištu, donoseći svojim junacima hranu, odjeću i obuću. Jedna od mnogih crnogorskih žena, koje su se tih dana nalazile na prilazima Tarabošu, bila je i Radova supruga Ike, koja je hitala da što prije svome suprugu preda nešto hrane i drugih potreba, ne sluteći da ga više nikada neće vidjeti živa.

Dična Crnogorka

Kad Iki rekoše da joj je Rade poginuo, ova dična Crnogorka, odiva glasovitog bratstva Vrbica, rasprti breme sa hranom i prvog starješinu zamoli da hranu podijeli svojim vojnicima, a ona bez suze u oku, kao nekada Kosovka djevojka, pojuri po razbojištu, ne bi li pronašla tijelo svoga supruga Rada, među tolikim brojem poginulih i ranjenih junaka. Ike, međutim, nije mnogo dangubila dok je pronašla Radov leš. Onako korpulentan, a još u ruskoj oficirskoj uniformi, skoro u stojećem stavu, visio je o bodljikavoj žici, koju, kao posljednju prepreku, samo što nije bio prosjekao i tako svojim junacima omogućio prolaz za juriš. Ova hrabra Crnogorka malo zastade. Za trenutak povjerova da njen Rade možda i nije mrtav. Ta njena pomisao bila je, na žalost, samo pusta želja. Zato za trenutak savlada tešku tugu i sebe ohrabri, jer pomisli da ni u ovakvoj situaciji ne smije povrijediti ponos svoga već sada mrtvog supruga. Okrenu se oko sebe i kad ugleda svog vjenčanog kuma, Pera Đuraškovića, proslavljenog crnogorskog oficira i junaka, poleće mu u susret. Đurašković koji je već bio obaviješten o pogibiji svoga kuma, steže srce, priđe kumi Iki i uputi joj riječi utjehe, ističući pri tom Radove neponovljive kvalitete ratnika i komandanata.
Radova supruga Ike dostojanstveno i hrabro je podnijela pogibiju svoga supruga, hrabreći Radove drugove, koji su joj prilazili i izjavljivali joj saučešće. Pero Đurašković je zatim angažovao nekoliko boraca iz svoje jedinice, sa kojima je Rada Zeca otpremio za transport do Ulcinja.
O herojskoj pogibiji Rada Zeca na Tarabošu bio je obaviješten čitav živalj Ulcinja, pa je Radove posmrtne ostatke sačekala masa naroda crnogorske, muslimanske i albanske nacionalnosti. I, svi su ga podjednako žalili i oplakivali.
Neustrašivi ratnik ih mnogih bitaka i bojeva, Rade Lazov Zec, sahranjen je pred crkvom sv. Nikole, u Meterizima, uz sve vojne i građanske počasti, ožaljen od čitavog građanstva Ulcinja.
Radova supruga Ike, preuzela je teret oba roditelja, koji je časno i do kraja iznijela na svoja slabašna leđa. Radov svijetli lik i veliki društveni ugled, koji je među svojim drugovima uživao, davao joj je snage i poleta da savlada sve prepreke na koje je nailazila i da se do kraja posveti svojoj djeci, koju je, uz velika lična odricanja, izvela na put i uvela u ljude. A, to nije bilo lako. Jer, poslije Radove smrti, Iki su ostali na teret pastorak Jovo - Lale od 9 godina, sin Blažo od dvije godine i kćer Jelena od pet mjeseci.
Radov sin Jovo - Lale umro je 1928. godine u Trebinju, za vrijeme služenja vojnog roka. On nije imao vremena da se oženi i da iza sebe ostavi potomstvo. Drugi Radov sin Blažo bio je jedan od najistaknutijih profesora u svojoj generaciji. Blažo Zec je nakon sebe ostavio dva sina: Radomira i Momčila, koji, kao visokoškolci, nastavljaju svijetlu tradiciju svojih slavnih predaka. Oni se danas, na najbolji način, dokazuju perom, a kad bi zatrebalo, vjerovatno ne bi zatajili ni puškom, kao što to nikad i ni u kakvoj situaciji nijesu zatajili njihovi preci. Radomir i Momčilo danas uživaju veliki društveni ugled i na najbolji način nastavljaju mušku lozu svojih junačkih predaka.
Radova kćer Jelena, udata Vukčević, služila je za primjer i uzor među crnogorskim učiteljicama. Ona danas, u dubokoj jeseni svoga života, uživa plodove svoga savjesnog i predanog rada, zajedno sa svoje dvije kćeri i jedincem sinom, dotkorom nauka.
Jelena danas ljubomorno čuva uspomenu na svoje umrle pretke, o kojima, sa dubokom sjetom priča, kao da je kroz sve te Scile i Haridbe, zajedno sa njima, prošla. Zahvaljujući njenoj izuzetnoj memoriji, Jelenin otac Rade, đed Lazo, stričevi Niko i Đuro Đakonov, kao i mnogi uglednici i junaci iz svog bratstva, sačuvani su od zaborava, za buduće naraštaje.

Ćerka o ocu

U nedostatku pouzdanih istorijskih izvora o Stevu Nikovom Jablanu, neustrašivom junaku iz Dobrskog Sela, nedaleko od Cetinja, koristimo priču Stevove kćerke Jelene, koja je nepomućene pameti i izuzetne memorije, uprkos poodmaklim godinama. Evo Jelenine priče o ocu Stevu.
Stevo Jablan je rođen 1871. godine u Dobrskom Selu, od oca Nika i majke Stanke, rođene Popović. Stevo je imao samo devet godina kad je ostao bez oca. Teški uslovi života natjerali su ga da od najranije mladosti potraži deblju koru hljeba u pečalbi, u želji da svojim trudom i poštenim radom sebi i svojoj porodici obezbijedi što pristojniji život. Put ga je od Dobrskog Sela vodio preko Makedonije, Turske i Bugarske, do daleke Rusije. U potrazi za boljom zaradom, Stevo je stigao čak do Sibira. Sibir je u ono vrijeme bio privlačan za dobru zaradu, zbog izgradnje Transibirske željeznice. Međutim, kako je Stevo rođen u podneblju u kome je vladala blaga klima, teško se prilagođavao oštroj sibirskoj hladnoći, koja je po Stevovo zdravlje imala teške posljedice. Tom prilikom su Stevu promrzle uši i nos do te mjere da su ostavile teške posljedice na Stevovo zdravstveno stanje. Stevo je, zbog nepodnošljive hladnoće, slabe ishrane i loše odjeće, bio prinuđen da napusti hladno sibirsko radilište i da potraži povoljnije uslove za život i rad u unutrašnjosti carske Rusije.
Stevo se u Moskvi i Petrogradu mnogo bolje snašao. U novoj sredini se ubrzo povezao sa mnogim zemljacima, koji su se kao i on, u potrazi za zaradom, našli u Rusiji. Stevo je bio vrlo komunikativan i druželjubiv. Njegova prirodna nadarenost i plemenitost bile su do te mjere i izražene, da ga je društvo rado primalo u svojoj sredini. I, tako, povećavajući iz dana u dan krug svojih drugova i prijatelja, koji su u Steva sticali neograničeno povjerenje, jednoga dana mu rekoše da je došlo do rata između Rusije i Japana.
 
Vladika Rufim
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de



Godine: 39

Datum registracije: 09 Okt 2005
Poruke: 121

montenegro.gif
PorukaPostavljena: Ned Apr 04, 2010 7:30 pm    Naslov poruke: nastavak teksta Na vrh strane Na dno strane

Ratnik bez uzmaka



Stevo, koji je bio jedan nepismeni crnogorski gorštak, u početku nije shvatio o kakvom se ratu radi. Ali, kad mu drugovi malo podrobnije objasniše o čemu se radi, uz napomenu da se oni dobrovoljno javljaju da priskoče u pomoć braći Rusima. Stevo im, bez mnogo razmišljanja, reče da je i njemu mjesto gdje i njima. Zatim se poveza sa svoojm braćom Dobrljanima: Petrom Savovim Jablanom, Nikom Vukadinovim Pejanovićem i Nikolom Novakovim Pejanovićem, koji su se, kao i Stevo, našli u Rusiji kao pečalbari, koji se već bijahu prijavili u crnogorski dobrovoljački odred, koji je formirao istaknuti junak rusko*japanskog rata, Jovan Popović Lipovac. Tako Stevo Jablan napusti tek nađeni posao i ode u veliku neizvjednost, u rusko-japanski rat, u kome je ispoljio izuzetnu hrabrost. U jednome od mnogih okršaja sa Japancima, Stevo je bio teško ranjen. Jaka detonacija jedne topovske granate teško mu je povrijedila unutrašnje organe, a parče od te iste granate Stevu je bukvalno raznijelo nos. No, i pored teških rana, Stevo nije htio napuštati ratište, sve dotle dok ga sanitetska ekipa nije našla u nesvjesnom stanju, prenijela do prve ambulante, u kojoj mu je ukazana hitna ljekarska pomoć. Stevove rane bile su teške, pa je iz bolnice izašao kao teški ranjenik i doživotni invalid, bez desnog oka.
Stevo Jablan je napustio carsku Rusiju nakon završenog rusko-japanskog rata. Sa ono malo zarade, stigao je u Dobrsko Selo, gdje je uskoro zatim savio porodično gnijezdo. Međutim, Stevo ni dalje nije imao mira. Kada je izbio Prvi balkanski rat, Stevo se, opet kao dobrovoljac, našao u borbi za Skadar, u sastavu Dobrske čete. Prilikom juriša crnogorske vojske na utvrđeni Taraboš, Stevo je bio teško ranjen u nogu, pa je za dugo bio nepokretan. Međutim, ljekari su krajnjim naporima uspjeli da mu spasu nogu.

Rana na ranu

Stevo se dobrovoljno javlja i u Prvi svjetski rat, pa, u sastavu Dobrske čete, ulazi u borbu na Lovćenskom sektoru. U prvom okršaju sa neuporedivo jačim austrougarskim oružanim snagama, Stevo neustrašivo juriša, dajući svojim junaštvom primjer mlađim borcima. U jednom od mnogih okršaja sa neprijateljem, Stevo je na Kuku zadobio teške rane, i to opet u onoj istoj nozi, za koju više nije bilo spasa. Tako je Stevo Jablan, u trećem po redu ratu, ostao bez noge.
Kada je izbio Drugi svjetski rat, Stevo više nije mogao ići u borbu, jer su ga teške rane iz tri minula rata, i breme nogomilanih godina vezali za krevet. Međutim, ni u takvim uslovima Stevo Jablan nije iznevjerio svoje slavne pretke. Njegov patriotizam je u vrijeme italijanske i njemačke okupacije Crne Gore došao do izražaja. Kuća Steva Jablana bila je sigurna baza za partizanske borce i ilegalce u čitavo vrijeme okupacije.
Stevo Jablan je, uprkos zadobijenim teškim ranama u minulim ratovima i dubokoj jeseni života, dočekao duboku starost. Hrabro se rvao sa svim nedaćama ovoga svijeta, a njih je bilo na pretek, da bi 1962. godine, u devedeset i prvoj godini života, sklopio svoje umorne riječi.

Pero Savov Jablan rođen je u mnogočlanoj porodici. Pero je imao šest brata, a mali zemljišni posjed, pa je bio prinuđen da se rano uputi u tuđi svijet na zaradu. Ovaj mladi pečalbar stigao je u Rusiju, u kojoj je ostao 12 godina. Kad je izbio rusko-japanski rat, Pero se, kao dobrovoljac, pridružio crnogorskom dobrovoljačkom odredu. Za ispoljenu hrabrost Pero je odlikovan Georgijevskim krstom. Pero je, opet kao dobrovoljac, iz Rusije stigao na Solunski front.
Perov brat Joko poginuo je na Skadru 1912., Ivo je umro 1913., od posljedica rana zadobijenih u Prvom balkanskom ratu, Mašo je umro 1917. od španjolske groznice. Krsto je umro 1934., Andriju su na Cetinju strijeljali Njemci 1944., a ing. Vido umro je 1979. godine.

Prgavi junak

Milan Ivov Rolović je po mnogo čemu izuzetna ličnost. Bio je čovjek nemirnog duha, obdaren za strane jezike, hrabar, nadasve oštrouman i snalažljiv. Nije bio korpulentna ličnost, ali je taj svoj nedostatak nadoknađivao svojom urednošću.
Osnovnu školu je završio u Gornjem manastiru, u crmničkom selu Brčeli, pa je, kao sin sveštenika, a uz to jedinac, imao tu privilegiju da se bavi intelektualnim radom. Veoma mlad je izabran za starješinu sela, a uskoro zatim i zvanično je postavljen za plemenskog kapetana u Crmnici. Tri godine kasnije, imenovan je za kapetana grada Ulcinja.
Milan je učestvovao u nizu bitaka i bojeva, u kojima se istakao svojom hrabrošću i čuvenim podvizima. Bio je zapažen i po „ratnoj strategiji”, koju je na sebi svojstven način primjenjivao. O njegovoj hrabrosti i dosjetljivosti sačuvane su legende u narodu i do današnjih dana.
Kad je, jednom prilikom, sa svojom četom, 1876. godine, zarobio čitav odred turskih vojnika u blizini Krnjica, pozvan je, kao i ostali starješine, da ode kod knjaza Nikole. Uz počasti i poklone, kojima ih je udostojio, knjaz Nikola je primijetio da je Milan Rolović nešto neraspoložen, pa prisutne upita: „Što mi je komandir Rolović nešto bez volje?” Prisutni mu odgovoriše: „Nije zadovoljan onim što je primio, gospodaru!” Na to će knjaz Nikola: „A šta bi ti želio, Roloviću?” Milan, bez mnogo razmišljanja, reče: „Da mi pozlatiš ove zvjezdice, gospodaru”. Vjerovatno je i knjaz Nikola shvatio da je Rolović u pravu, pa reče: „Neka ti bude po volji, Roloviću”.
Milan je mnogo putovao po svijetu, od Rusije, do Francuske i Sjedinjenih Američkih Država. Posebna je priča o njegovom učešću u rusko-japanskom ratu, zajedno sa svojim zemljacima Jovanom Popovićem Lipovcem, dr Antom Gvozdenovićem i mnogim rugim crnogorskim dobrovoljcima. U ovom ratu je dva puta ranjavan. Jednom je ranjen u glavu, a drugi put za malo da nije ostao bez ruke. O njegovoj hrabrosti postoje pisani dokazi, mnoga odlikovanja i druga pisana priznanja.
Milan je stigao u Rusiju po odobrenju knjaza Nikole da posjeti sina Dušana, koji je, kao stipendista crnogorskog dvora, studirao Vojnu akademiju u Petrogradu.
Dušan je bio, u klasi sa Jovanom Tomaševićem, osnivačem Komunističke partije Crne Gore, jedan od najboljih učenika Cetinjske gimnazije u svojoj generaciji. Prilikom susreta oca Milana i sina Dušana, Milan je sinu strogo podvlačio da mora opravdati ukazano mu povjerenje. Onako brz i prijek, sinu je na rastanku zaprijetio da mu se živ ne vraća u Crnu Goru bez unapređenja i odlikovanja.
Po povratku iz Petrograda Milan se u Moskvi sreo sa svojim starim znancem i plemenikom Jovanom Popovićem Lipovcem i njegovim pobratimom Antom Gvozdenovićem. Pošto ih ukratko upozna sa stanjem u Crnoj Gori i ciljem njegovog dolaska u Rusiju, oni ga obavijestiše da je izbio rat između Rusije i Japana, na Dalekom istoku. Milan ih, bez okolišanja, upita da li će njih dvojica da u tom ratu uzmu učešća. Kad mu Jovan i Anto potvrdno odgovoriše, Milan, onako brz i temperamentan, poskoči od radosti i reče da je i njemu tamo mjesto. Tako se i Milan Rolović, kao dobrovoljac, pridruži njima.
Prilikom vojnih operacija u Mandžuriji, Milana su jedne noći, zbog izdaje mjesnog stanovništva, iznenadno napali Japanci. Tom prilikom su opkolili čitavu njegovu jedinicu, koju su do posljednjeg vojnika poklali. Milan je, sa još dva oficira, uspio da izbjegne ono najgore, zahvaljujući u prvom redu brzonogim konjima.
Ovaj masakr svoje jedinice Milan je teško doživio, a još teže podnio. Zadojen u prvom redu crnogorskom osvetoljubivošću, a ne manje prgavom naravi, sakupio je jedan manji odred dobrovoljaca, sa kojima je, nakon nekoliko dana, iznenada napao selo u kome su, krivicom mjesnog stanovništva, desetkovani njegovi vojnici. Poslije krvave borbe, Milan je, sa svojom jedinicom, uspio da potuče i protjera Japance. Zatim je izdao naređenje svojim vojnicima da selo spale i do temelja unište, a zatim da sve živo, i staro i mlado, i muško i žensko, izmasakriraju i pokolju. Milan je na taj način sebi pribavio satisfakciju, ali je istovremeno počinio nezapamćen zločin, koji nije mogao proći bez isto tako rigorozne kazne.


U mrtvačkom sanduku



Glas o ovom nezapamćenom zločinu stigao je čak do ruskog cara, koji je naredio da se Milan Rolović osudi na smrt i javno, u prisustvu vojske i stanovništva, pogubi. Po savjetu svojih drugova, Milan se obratio ruskom caru za pomilovanje. Na predlog glavnokomandujućeg, generala Kuropatkina, Milan je istovremeno uputio čestitku ruskom caru, povodom njegovog rođendana. Milan se potom direktno obratio vladajućoj kući Romanova, preko kćeri knjaza Nikole, udatoj za velikog ruskog kneza Nikolaja Nikolajevića. Ova plemenita crnogorska odiva, pošto je razumjela sadržinu pisma, odmah je zatražila prijem kod ruskog cara, a njenog đevera, kome je objasnila da je to običaj kod njenih Crnogoraca, koji je stariji od svih ovozemaljskih zakona, da se izdaja tako surovo i nemilosrdno kažnjava.
Ruski car se našao u delikatnoj situaciji. Bilo mu je stalo do svoje riječi, koja se ne poriče, a, opet, nije se mogao oglušiti o ovolike intervencije da se spasi jedan hrabri oficir, koji je stigao iz daleke Crne Gore da se, kao dobrovoljac i starješina 14. streljačkog Kavkaskog puka, bori protiv Japanaca.
Poslije dužeg razmišljanja, ruski car je naredio da se vojska i javnost obavijeste o pogubljenju Milana Rolovića, zbog počinjenog zločina, a da se u međuvremenu organizuje njegovo tajno prebacivanje preko granice, i to u mrtvačkom sanduku. Tako je i bilo. Milan je, u jednom mrtvačkom sanduku, prebačen preko granice, nakon čega je stigao , kao „pokojnik” u Crnu Goru.
Po povratku iz Rusije, iz koje je pukim slučajem izvukao živu glavu, Milan je izvadio pasoš i otputovao za Ameriku, na zaradu. Kad je izbio Prvi balkanski rat, Milan se, sa sinom Nikolom i snahom Janicom, vratio u Crnu Goru, a zatim se na brzinu spremio i priključio svojim plemenicima u borbi za oslobođenje pokorenih krajeva ispod turske vlasti.

Sa kraljem Nikolom

Nakon pobjedonosnog završetka Prvog balkanskog rata, Milan se ponovo našao među svojim plemenicima, koji su ga jednoglasno izabrali za plemenskog kapetana.
Milanov sin Dušan tragično je skončao u vrijeme Oktobarske ravolucije. Iako je, kao svršeni oficir ruske vojne akademije, učestvovao protiv sila Trojnog saveza, u sastavu carske ruske vojske, Dušan Rolović je, u vrijeme izbijanja Oktobarske revolucije, izašao pred stroj i izjavio da je na strani boljševika. U želji da zaplaše ostale vojnike i oficire, njegovi starješine su donijeli odluku da ga, zbog ove izjave, liše života na najstravičniji način. Ubacili su ga u bure puno eksera, a zatim ga otkotrljali niz neku strmenicu. Tako je Dušan Rolović završio svoj mladi život.
Milan Rolović je, kao vatreni pristalica kralja Nikole, zajedno sa njim, napustio Crnu Goru i našao se u emigraciji. On se i u Parizu našao sa dr Antom Gvozdenovićem. Milanu je bilo stalo do svojega ponosa i oficirske časti, pa ni u takvim uslovima u kojima se našao, nije htio pretrpjeti ni najmanju uvredu, bez obzira od koga ona dolazila. Evo i za to primjera. Kad se Milan Rolović, kao potpukovnik ruske armije i pješadijski kapetan crnogorske vojske, našao u emigraciji, redovno je pratio razvoj događaja preko onovremene štampe. Posebno ga je vrijeđala klevetnička kampanja protiv kralja Nikole i Nejske vlade, koju je vodio Crnogorski odbor za ujedinjenje, na čelu sa Andrijom Radovićem, preko svog glasila „Ujedinjenje”. Crnogorski odbor nije poštedio od vrijeđanja ni crnogorski starješinski sastav u emigraciji, koji je do kraja ostao vjeran svome gospodaru. Tako su u dva broja lista „Ujedinjenje”, najgrublje oklevetani crnogorski oficiri u emigraciji, za koje se kaže da su nepotrebni, jer se na njih troše ogromna dobijena finansijska sredstva od saveznika. U listu se podvlači da se dio tih sredstava troši i „rasipa na izdržavanje velikog broja oficira bez vojske”.
Milan Rolović je ovu uvredu teško doživio. Za nju je direktno okrivio Andriju Radovića, kao predsjednika Crnogorskog odbora za ujedinjenje i pokrovitelja lista „Ujedinjenje”, pa ga je pozvao na dvoboj, nemajući drugog izbora da se sa njim zbog ove uvrede lično obračuna.

Poziv na dvoboj

Uputio je Andriji Radoviću pismo sljedeće sadržine:
„Predsjedniku odbora za Narodno Ujedinjenje Gospodinu Andriji Radoviću Pariz. Vaš list „Ujedinjenje” do sada iz dva puta atakira na čast hrabrih crnogorskih oficira, koji su napustili svoju Otadžbinu do ovog puta nikad nepokorenu, a koji nijesu ostali za žicom. Vama je poznato, da su oficiri izlišni politike, a čast je oficirska uvijek na visini do jednoga.
Zato sam se našao uvrijeđen, od strane Vas i Vašeg lista, te zato Vas pozivam na „dvoboj”; ostavljajući Vam, na raspoloženje, da birate mjesto đe Vi je najmilije. Istovremeno, činim Vam na znanje, ako nemate oružja za odbranu, dozvolite ja ću Vi ga pozajmiti.
Uvjeren sam, da sa nestankom mojim ili Vašim neće biti Ujedinjenje spriječeno...
Izvolite preko moja dva svjedoka: g. kapetana Živka S. Boškovića i g. Petra Vukčevića odrediti vrijeme u roku od 8 sati u jutro 30. o. mj. do 1. oktobra, do 2 sata poslije podne, dan, sat i mjesto.
Potpukovnik Ruske Armije, iz 20. Kavkaskog streljačkog puka; Pješadijski kapetan crnogorske vojske.
Neji 30/9 - 1918. g.
7. sati popodne.
Milan Rolović, s.r.”


Andrija Radović se našao u nezavidnoj situaciji. To se da zaključiti na osnovu „Izjave” Milanovih svjedoka, u kojoj se kaže:
„Dana 30. septembra t.g. pošli smo mi doljepotpisani, kao svjedoci, da u ime g. kapetana Milana Rolovića pozovemo na dvoboj g. Andriju Radovića, Predsjednika Odbora za Narodno Ujedinjenje, za uvredu koju je on nanio oficirskom koru.
Bili smo kod g. Radovića u osam sati i petnaest minuta i predali mu pismo g. kapetana Rolovića i zatražili odgovor. G. Radović odgovori da će na poziv za dvoboj odgovoriti sjutradan oko podne. Sjutradan 1. oktobra tačno na podne, bili smo kod g. Radovića, koji nam je dao ovaj odgovor: „Za članke koji nijesu potpisani od strane dopisnika, ja ne mogu odgovarati, samo mogu odgovarati za one članke koje sam ja svojim imenom potvrdio.
Što se tiče uvrede nanešene g. kap. Roloviću i oficirima, njima čast i poštovanje, jer sam i ja oficir crnogorski, kad bih njih uvrijedio, bih uvrijedio i samog sebe. Na pitanje hoće li odrediti svoje svjedoke da sa njima pregovaramo o dvoboju ili će dati pismeni odgovor, rekao je gospodin Radović: „Svjedoke ne smatram za potrebno određivati, jer ja nijesam krivac za nanešenu uvredu g. Roloviću, pošto ja nijesam urednik lista „Ujedinjenje”, a pismo dati ne mogu, već je dovoljno sa ovim kazano. Uostalom, mislim da je vrijeme za dvoboj zakasnilo, kad se satisfakcija nije tražila u roku od 24 sata poslije nanešene uvrede. Na posljetku dvoboj je zabranjen po francuskim zakonima, te prema tome ja ne mogu izaći na dvoboj. Ako hoćete on može tražiti satisfakciju od urednika lista”.
- Naše kazivanje da on njega smatra za ovo moralno odgovornim kao vođu pokreta čiji je organ g. Rolovića uvrijedio, nije promijenio ništa njegov odgovor isto onako kao što nije promijenio njegovog prigovor o zadocnjenju, to što smo mi utvrdili da je g. kapetan Rolović za uvredu doznao 29. septembra t. g. u 4 sata uveče.
Gospodinu kapetanu Roloviću Milanu.
Po dužnosti svojoj dostavljamo gornji odgovor g. Andrije Radovića.
Pariz, 1 - og oktobra
1918. u 2 sata p.p.
Svjedoci:
kap. Živko Bošković, s.r.
Petar Vukčević, s.r.”




Dostojan oproštaj



U porodičnoj dokumentaciji potomaka Milana Rolovića nalazi se i i jedan vrlo zanimljiv dokument. Po povratku iz Rusije, Milan je u Crnu Goru došao sa odlikovanjaima, koja je dobio za ispoljenu hrabrost u rusko-japanskom ratu. Pošto, prema ondašnjim zakonskim propisima, Milan Rolović nije imao pravo na nošenje stranih odlikovanja, obratio se Ministarstvu vojnom Knjaževine Crne Gore, s molbom da mu se dozvoli nošenje istih.
Na njegovu molbu odgovoreno je 7. februara 1906. godine, iz Knjaževskog Ministarstva vojnog, Reg. br. 393, Opšte vojno odjeljenje Broj 187. Milanu Roloviću je izdata
„DOZVOLA”
Kojom se dozvoljava g. oficiru Milanu Roloviću, iz Bataljona Gornjo-Crmničkog, da može nositi ruske ordene, koje je dobio isti u rusko-japanskom ratu i to: Vojnički Đorđijevski krst 4. stepena. Sv. Anu 4. stepena, na sablju s natpisom „za hrabrost” i Sv. Stanislava sa mačevima, i bantol III stepena.
Kopija s originala nalazi se u akta pod broj 187.
Ministar vojni
Brigadir Janko Vukotić, s.r.
Za načelnika Odjeljenja
komandir N. Mitrović, s.r.”

Milan Ivov Rolović umro je 1940. godine, u 85. godini života. Na vijest o njegovoj smrti iz svih crmničkih sela formirana je delegacija, koju su sačinjavali vojnici i oficiri, u prvom redu njegovi ratni drugovi. Sa delegacijama se uputila i ogromna masa naroda.
Milanovoj sahrani prisustvovao je, pored ostalih, i opunomoćenik Ministarstva vojske Kraljevine Jugoslavije, koji je na mjesnom groblju u Brčelima održao oproštajni govor, u kome je naročito istakao Milanovu hrabrost protiv Japanaca u Mandžuriji. Od Milana Rolovića se oprostilo još pet govornika, koji su biranim riječima opisali Milanovu životnu i ratničku surovu magistralu.

U rusko-japanskom ratu su se, pored znanih i neznanih Crnogoraca, istakla i dva Strugara, o kojima je zapisao: „Ilija Radov Strugar je 1899. godine otišao u Anadoliju, odakle je 1905. godine uzeo učešća u rusko-japanskom ratu u Mandžuriji. Bio je hrabar i odvažan, pa je za hrabrost pokazanu pred Port-artužom, Mugdenom i Stolovoj Stiki nagrađen ruskim ordenom sa diplomom. Po svršetku rata otišao je u Sjevernu Ameriku odakle se više nije vraćao”.
Za drugog Strugara je zapisano: „Pero Ivov Strugar pošao je za zaradom u Arabiju i radio u Bejrutu, Damasku, Bagdadu, Meki i Jerusalimu, odakle je 1903. godine pošao u Rusiju, a 1905. godine u Mandžuriju na rusko-japansko ratište. U ratu se pokazao veoma hrabar i u borbama pod Mugdenom i na Stolovoj Stiki. Pored drugih odlikovanja, nagrađen je Đorđevskim krstom, Zlatnom hrabrom medaljom i Đorđevskom lentom sa diplomom”.
Piperi, čuveno crnogorsko pleme, a u njima malo selo Crnci, nadaleko je poznato po istaknutim istorijskim ličnostima od najstarijih vremena, pa do današnjih dana. U ovom selu rađali su se heroji, plemenski kapetani, slobodari i revolucionari.Među njima časno mjesto zauzimaju i dva brata blizanca Savo i Savić Savović. Rođeni su u Crnce 1875. godine, u glasitoj porodici plemenskog kapetana Nikole Miloševa Savovića, čiji su preci bili proslavljeni junaci. Taj tvrdi piperski kamen čeličio je njegove neustrašive sinove i kalio ih za bitke i bojeve.
Njihov otac Nikola Milošev, kao i njihov djed Miloš Savov Savović, bili su istaknuti plemenski kapetani. Za njih je i do današnjih dana ostalo da se priča kako su razbijali Turke na buljuke, kako su se njihovi handzari i dzeferdari proslavili u mnogim krvavim bojevima. Miloš Savov Savović, kao junak i miljenik Gospodarev, dobio je na domak krvavog Spuža, kao nagradu za uspješno ratovanje protiv Turaka, jednu karaulu, sa oko 200 rala zemlje, poznatu i danas pod imenom Kula Savovića.
Kapetanu Nikoli Miloševu pripala je čast da bude izabran za narodnog poslanika u parlamentu knjaza i kralja Crne Gore Nikole I. O Nikoli Miloševom doznajemo na osnovu oskudne dokumentacije, koju je sačuvao njegov direktni potomak Petar Milošev Savović, iz Podgorice.
Prvi dokument o Nikoli Savoviću u cjelosti glasi:
„MI NIKOLA I PO MILOSTI BOŽJOJ KRALj I GOSPODAR CRNE GORE, Gosp. Nikoli Savoviću, kapetanu u penziji, narodnom poslaniku.
Za osobite Vaše usluge ukazane crnogorskom narodu i Nama našli smo se pobuđeni odlikovati Vas Ordenom Knjaza Danila I, trećeg Stepena. Broj 342. Na Cetinju, 28. avgusta 1910.
Kancelar Ordena: Ministar Inostranih Djela Dr L. Tomanović”.

U drugom dokumentu, kojeg je sačuvao Nikolin praunuk Pero Milošev Savović, doslovice piše:
„NjEGOVO VELIČANSTVO NIKOLA I PO MILOSTI BOŽJOJ KRALj I GOSPODAR CRNE GORE Blagoizvolio je odlikovati Gospodina Nikolu Savovića, Narodnog Poslanika, za učinjene usluge ZLATNOM medaljom za „REVNOST”. Br. 36. Na Cetinju, 31. januara 1911.
Kancelar Ordena: Ministar Inostranih Djela: Dr L. Tomanović”

Nikola Milošev Savović imao je tri sina: Petra, Sava i Savića, Najstariji Petar ni po čemu nije pokorio svoga velikoga oca, od koga je naslijedio, i časno branio, zvanje plemenskog kapetana. Ni o njemu, na žalost, nemamo detaljnih podataka, osim po jednog dekreta i punomoćja i tri ukaza, koje takođe navodimo.

U prvom dokumentu se kaže: „Ministarstvo Unutrašnjih djela, Broj 3629, Cetinje, 31. decembra 1903. DEKRET gospodinu Petru Savoviću, plemenskom kapetanu Spuž.
Ukazom Njegovog Kraljevskog Visočanstva Gospodara od 17. decembra 1903. godine postavljeni ste za plem. kapetana Spuške kapetanije sa platom od šest stotina kruna na godinu.
(M.P.) Ministar Unutrašnjih Djela (potpis nečitak)”.

Sljedeći dokument je: „PUNOMOĆIJE”

Na dan 14. novembra 1905. g. izabran je g. Kapetan Petar Nikolin Savović, iz Crnaca, za poslanika Narodne Skupštine za kapetaniju Spušku, za ovu skupštinsku periodu.
Birački odbor za kapetaniju Spušku proglašavajući, da je g. Kapetan Petar N. Savović iz Crnaca zakonito izabran za poslanika Narodne Skupštine, izdaje mu, na osnovu tačke XV. naredbe Ministarstva Unutrašnjih Djela od 19. oktobra, t.g. Broj 4514, ovo punomoćije.
Spuž, 14. novembra 1905. g. Predsjednik biračkog odbora, Tijodor Vasov, s.r.; Članovi: Živko Š. Ćetković, s.r. i Milosav S. Brajović”.

Tu su i dva ukaza kojima je Petar Savović odlikovan.
U prvom ukazu se kaže: „MI NIKOLA I. PO MILOSTI BOŽJOJ KRALj I GOSPODAR CRNE GORE Gospodinu Petru savoviću plemenskom kapetanu. Za osobite Vaše usluge ukazane crnogorskom narodu i Nama našli smo se pobuđeni odlikovati Vas Ordenom Knjaza Danila Ŕ petoga Stepena. Broj 330/330, Na Cetinju, 28. avgusta 1910.
Kancelar Ordena: Ministar Inostranih djela: Dr L. Tomanović”.
U drugom ukazu se navodi: „MI NIKOLA I. PO MILOSTI BOŽJOJ KRALj I GOSPODAR CRNE GORE Gospodinu Petru Savoviću plemenskom kapetanu. Za osobite Vaše usluge ukazane crnogorskom narodu i Nama našli smo se pobuđeni odlikovati Vas Ordednom Knjaza Danila I petog Stepena. Broj 330. Na Cetinju, 2. decembra 1910.

Petar Savović je, Ukazom kralja Aleksandra od 25. novembra 1925. godine, odlikovan „Kraljevskim ordenom SVETOGA SAVE petim (V) redom”.

Riječi Jozefa Rohlene

Petar II Petrović Njegoš u „Kuli Đurišića”, na 188. strani, posebno ističe „crnačkoga starog kapetana”, Miloša Savova Savovića, kao jednog od njemu najvjernijih junaka, i to baš u vrijeme kada mu, kako Njegoš ističe, svi plemenski kapetani nijesu bili vjerni.

U knjizi „CRNA GORA VRATA BALKANA”, na 12. strani, piše: „Najpoznatiji istraživač flore Crne Gore svakako je češki botaničar Jozef Rohlena, za koga se bez pretjerivanja može reći da je Crnoj Gori posvetio cio svoj život, a koju je smatrao i „svojom drugom domovinom”.
U navedenoj knjizi, na 359. strani, navode se Rohlenine riječi: „Nezaboravna je naša uspomena na boravak na Piperskoj Lukavici kod čestitog podkomandanta Spuža, kapetana Nikole Savovića, gdje smo naišli na srdačan prijem u njegovoj niskoj kolibi, izgrađenoj od naslaganih slojeva kamena. Što može da ponudi siromašna koliba jednog čobanina u planini: ležaj, čak i na zemlji, načinjen od mirišljavog sijena, mlijeko, sir i skorup (to je jedna vrsta pavlake koja ima odličan ukus) i za gašenje žeđi snijeg. Sve nam je bilo ponuđeno sa velikom iskrenošću i dobrom voljom.
Od Piperske Lukavice sam kapetan nas je pratio na Štirni do...



Kod doktora Novikova



Iz navedenog citata da se zaključiti da je Nikola Milošev Savović bio poznat i po izuzetnom gostoprimstvu, čime je ostavio snažan utisak na jednog stranca.
Petrova mlađa braća blizanci, Savo i Savić Savović, nijesu imali prilike, a možda ni mogućnosti, da steknu neko šire obrazovanje, ali su zato na svom junačkom ognjištu od najranije mladosti učili onaj mnogo teži fakultet, poštenja, čojstva i junaštva, koji su usavršili na bojištu u strašnom rusko-japanskom ratu, 1904-1905. godine. Njih dvojica su se zatekli 1904. godine u Rusiji. Na vijest o izbijanju rusko-japanskog rata, Savo i Savić su se, kao dobrovoljci, javili za odlazak na Daleki istok. Njih dvojica su htjeli da i na prostranom azijskom ratištu dokažu da su istinski nasljednici svojih slavnih predaka. Njihova želja da se u najtežim i najkritičnijim trenucima nađu jedan pored drugoga, nije se ostvarila. Ratne prilike, a možda i zla sudbina, razdvojili su ih. Tako je Savo pošao na jednu, a Savić na drugu stranu fronta. Možda se to desilo onda kada je Savić u jednoj žestokoj borbi zadobio teške rane. Možda su se Savo i Savić, u toku dvije godine teškog vojevanja širom Mandžurije, negdje i mimoišli, a da jedan za drugoga nijesu znali.
Pouzdano se zna da su Savo i Savić uzeli učešća u najstrašnijim i najkrvavijim bitkama i bojevima, koje su Rusi vodili protiv Japanaca. Mi danas, na žalost, nemamo živih svjedoka, niti pisanih dokumenata, na osnovu kojih bismo mogli pisati o junačkim podvizima ova dva neustrašiva Crnogorca.
Jedini pouzdani dokaz, na osnovu kojega možemo zaključiti da su braća Savovići bili hrabri i neustrašivi junaci rusko-japanskog rata, jeste njihov zajednički fotos, na kome se vidi da su Savove i Savićeve junačke grudi krasile po dva Đorđevska krsta. Kad se zna ko je i za kakve podvige mogao dobiti i po jedno ovakvo zanimanje, onda je jasno kakvi su bili ratnici i borci Savo i Savić Savović.

Priznanje junaku

Za Savića Savovića je sačuvan jedan vrijedan dokument na ruskom jeziku, koji u prevodu glasi:

„PRIZNANjE
Koje se odaje crnogorskom podaniku, starijem ponaredniku Saviću Savoviću za to što je doputovao o svom trošku iz Crne Gore u Mandžuriju i stupio kao dobrovoljac u vojnu službu u 57. Modlinskom pješadijskom puku, devetu četu, 10. decembra 1904. godine i bio određen u pješadijsku izviđačku komandu.
13. januara 1905. godine dolazi iz izviđačke komande u četu da bi bio raspoređen u konjičku izviđačku komandu.
U noći između 15. i 16. januara iste godine, pri napadu Japanaca na selo Bejtandži i pri jakoj artiljerijskoj i puščanoj paljbi, on je jurišajući naprijed, povikao: „Za mnom braćo, ne bojte se! Gospod će nam pomoći”. Ovim riječima ohrabrio je svoje drugove i ulio im veliku smjelost, izvršavajući svoju dužnost kako to dolikuje ruskom ratniku. Zbog toga je predložen za nagradu odlikovanjem Ratnog ordeda 4. stepena. Zatim je bio određen u konjičku komandu dana 17. februara 1905. godine, pri nadiranju Japanaca na selo Bejtandži, on se nalazio pri bataljonu; u najžešćoj artiljerijskoj i puščanoj paljbi, komandant 3. bataljona ga je uputio s izvještajem u 58. Praški puk. U isto vrijeme pod njim je u putu njegov konj bio ubijen, no, bez obzira nato, on nastavlja put pješke i predaje izvještaj na vrijeme komandantu bataljona, a zatim komandantu 58. Praškog puka. Potom se vratio i referisao komandantu bataljona, a zatim se priključio našoj četi i za sve vrijeme hrabrio je svoje drugove.
Pri odstupanju bio je ranjen u nogu, no, i pored toga, ne obazirući se na to, čitavo vrijeme se nalazio u stroju. Za sve ovo ga predlažem za odlikovanje znamenjem Ratnog ordeda 3. stepena. Bio je proizveden u starijeg podnarednika, što potvrđujem potpisom i državnim pečatom.
Glavno komandujući 9. čete, njegov komandir 4. čete kapetan Katkov (M.P.) Selo Sjaohunzuj, 26. avgusta 1905.”


Nakon završetka rusko-japanskog rata, Savo se iz daleke Mandžurije ne vraća u svoju domovinu, već, prema kazivanju njegovog brata Savića, kao i drugih rođaka, odlazi za Ameriku. O njegovoj daljoj sudbini više nikad niko nije ništa doznao.
Savić se vraća u svoju Crnu Goru, gdje učestvuje u balkanskim ratovima. Zatim se ženi, ali nema poroda.
Jednom prilikom kada se Savić teško razbolio, zatražio je ljekarsku pomoć u cetinjskoj bolnici „Danilo I”. Tom prilikom pregledao ga je bjelogardejski emigrant dr Vsevolod Novikov. U razgovoru se Savić požalio ljekaru na teške posljedice ranjavanja u rusko-japanskom ratu. Doktor Novikov se sa nevjericom zagleda u svog pacijenta, pa ga upita da li ima neki dokument na osnovu kojega bi mogao potvrditi ono što je rekao. Saviću se sasvim slučajno u džepu našo jedan izgužvani i pocijepani papir, kojeg je, za vrijeme liječenja na frontu u Mandžuriji, potpisao i pečatom ovjerio neki ruski vojni ljekar. I ne sluteći da se pred njim upravo nalazi taj isti ljekar, Savić dr Novikovu pruži ovo parče papira, koje je bilo neka vrsta ljekarskog uvjerenja. Doktor Vsevolod Novikov pažljivo razvi ovo parče pohabanog i izgužvanog papira.
Za trenutak zastade kao okamenjen, a zatim se odjednom osmjehnu, pa se Saviću Savoviću obrati rječima: „Gospodine Savoviću, pa mi smo ratni drugovi. Vi ste zaista bili učesnik u rusko-japanskom ratu. Tada sam vas liječio kao teškog ranjenika, a ovaj dokumenat, koji ste do današnjih dana sačuvali, lično sam potpisao”. Do tada zvanični, razgovor između ljekara i pacijenata, odjednom preraste u pravo prijateljstvo. Od tada Saviću nije bilo potrebno da čeka red za ljekarski pregled kod dr Novikova. Dr Vsevolod Novikov je postao kućni prijatelj Savića Savovića. Njega je Savićev bratanić, Miloš Petrov, dovodio na Kulu Savovića, radi Savićeva liječenja. U Savićevoj kući dr Novikov se osjećao kao u svom domu. Tu su njih dvojica, uz kafu i rakiju, vodili duge razgovore, evocirajući uspomene na minule dane iz rusko-japanskog rata.
Danas se u kući Petra Miloševa Savovića, direktnog potomka Nikole Miloševa, nalazi dio brojnih odlikovanja, koja su pripadala njegovim precima, a većina je nestala u toku minulog rata.
Izmoren teškom bolešću, prouzrokovanom teškim ranama, zadobijenim na ratištima širom Mandžurije, Savić Savović je umro 1931. godine, ostavljajući iza sebe, umjesto porodice, svijetli trag i pošteni glas.

Bratstvo Gardaševića

Rodonačelnik porodice Gardašević pominje se još 1300. godine. Njegov potomak, Ozro stariji, doselio se u ove krajeve, iz Ohrida, u 15. vijeku. Od Ozra do Gardaša bilo je devet generacija - pasova. Gardaš se na Čevo preselio 1650. godine. Čuveni harambaša iz ovog bratstva bio je Gavrilo, od 1670. do 1712. godine, koji se pominje među prve harambaše crnogorske, u doba vladike Danila. Njegov sin, Turo Gavrilov, koji je opjevan u narodnim junačkim pjesmama kao istaknuti harambaša, poginuo je 1756. godine na domak Cetinja. Vule Gavrilov, koji se pominje kod Vuka Karadžića, u četvrtoj knjizi, u jurišu je poletio da posiječe Šehović Osmana. Ovaj neustrašivi junak je tom prilikom zadobio teške rane, od čijih je posljedica uskoro umro. Grob mu se i danas nalazi između Bijelih Poljana i Broćanca, na mjestu zvanom Ligunar.
Iz bratstva Gardaševića bili su još i ovi harambaše: Mićo Turov, Luka Turov i Jovan Turov, poznatiji pod imenom Osman Turov.
Jovan Turov bio je istovremeno i prvi barjaktar iz bratstva Gardaševića, a ujedno i jedan od prvih čevskih barjaktara. Barjak je donio iz Mostara, kojom prilikom je posjekao Osman-barjaktara, po kome je Jovan i dobio nadimak Osman-barjaktar. Jovan je bio alajbarjaktar Crne Gore u vrijeme Petra I. Kasnije je dobrovoljno predao barjak, da bi mogao voditi čete protiv Turaka i Francuza. Jovan je poginuo u borbi protiv Francuza na vratima Dubrovnika 1806. godine.
Andrija Biočev Gardašević bio je takođe harambaša, koji je poginuo, zajedno sa Jovanom Turovim, zvanim Osmanom, prilikom napada na Dubrovnik.
Harambaše, ili četovođe, kasnije su iz ovoga bratstva bili: Nikola Ilijin, Grujica Živkov, Risto Đurov i Bogdan Mašov, koji je bio pobratim knjaza Danila. Bogdanu je knjaz Danilo darovao dvije zlatne ledenice, na kojima je zlatnim slovima ispisano: „Za junaštvo Bogdanu Mašovu Gardaševiću, knjaz Danilo I”. Knjaz Danilo ga je zatim odlikovao Georgijevskim krstom ruskog cara i Zlatnom Obilića medaljom.
Perjanici iz bratstva Gardaševića bili su: Nikola Ilijin, Lazar Nikolin, Savo Nikolin, Petar Ilijin i Goran Bogdanov, a barjaktari: Jovan-Osman Turov, Gorčin Jovanov-Osmanov, Mato Gorčinov, Bogdan Mašov, Jovan Gojkov, Šajo-Šćepan Gojkov, Ilija Matov, koji je poginuo u bici na Vučjem dolu, s barjakom u rukama, zatim Gajo Matov, Jovan Matov, Janko Đurov, Lazar Nikolin, Savo Nikolin, Andrija Ilijin, zvani Krilaš, Pero Ilijin i Grujica Živkov.
Bajo Stevanov Gardašević bio je senator crnogorski, kome je kršteno ime bilo Blagota. Rođen je u selu Broćanac, u neposrednoj blizini Rudina, 1853. godine. Bio je jedan od prvih diplomiranih pravnika u Crnoj Gori, koji je završio Pravni fakultet u Petrogradu. U „Crkvenim besjedama” broj 78, objavljenim u Beogradu 1879. godine, objavljene su dvije njegove vrlo zanimljive besjede o Katunskoj nahiji i o Crnogorcima. U Rusiji je, za vrijeme studija, objavio više članaka o lažnom caru Šćepanu Malom, kao i priče o junaštvu starih Cnogoraca.
Bajo Gardašević bio je pašenog knjaza Nikole. Oženio se kćerkom vojvode Petra Vukotića, a sestrom knjaginje Milene, Ljubicom. Umro je u 56. godini života, 1909. godine.
Komandiri iz bratstva Gardaševića bili su: Spasoje Grujičin, koji je bio komandir Čevsko-bjeličkog bataljona u bici na Mojkovcu. Odlikovan je Ordenom bijelog orla sa mačevima, a kralj Aleksandar mu je, 1925. godine, prilikom prenosa Njegoševih kostiju na Lovćenu, poklonioi revolver na kojemu je pisalo: „Za junaštvo i Kraljevinu Jugoslaviju, kralj Aleksandar I”. Spasoje je revolver dobio na predlog serdara Janka Vukotića.



Inžinjer - ratnik


Brojni dobrovoljci iz Crne Gore, među kojima su neki zauzimali i odgovorne položaje u ruskoj vojci, u ratu na drugom kraju svijeta
Zatim je bio Risto Đurov, koji je ujedno bio i prvi stotinaš Ubaljske čete, pa Đuro Ristov, Bajo Grujičin, Joko Šćepanov i Boško Ristov.
U „Cjelokupnim djelima Nikole Prvog Petrovića Njegoša”, knjiga prva, na 84. strani, nalaze se stihovi koje je knjaz Nikola posvetio Baju Stevanovu Gardaševiću, članu Velikog suda u Crnoj Gori, koji glase:

„G. B. Gardaševiću
Ognjišta je Gardaševog
oglašena hrabrost stala;
koliko je s njega palo
samo hrabrih barjaktara!
Svi kad bi se izbrojili
Od Osmana do Ilije,
četa bi se napravila,
da je takve nigdje nije!
Još da joj se doda Risto
sa tri sina, tri sokola,
i pri njima da se združi
Bogan, Grujo i Nikola,
krajina bi jaka bila
sa sjeverne naše strane,
dovoljni bi oni bili
da je sami mjesec brane!”


Među najistaknutijim ličnostima iz ovog bratstva pominje se Radoje - Rade Šćepanov Gardašević, sin čuvenog junaka, barjaktara Šaja - Šćepana Gojkova Gardaševića. Rade je rođen, najvjerovatnije, 1880. godine. Osnovnu i srednju školu završio je na Cetinju. Imao je četiri brata: Đoka koji se, kao oficir crnogorske vojske, istakao na Mojkovcu 1916. godine; Marka, koji je poginuo 1912. godine na Tarabošu; Krsta, koji je bio geometar, i Sima.
Rade je, kao i brat mu Đoko, po nalogu knjaza Nikole, upućen u Rusiju na školovanje. Rade je u Petrogradu završio Elektrotehnički fakultet i tako je postao prvi diplomirani elektroinžinjer u Crnoj Gori. Radov brat Đoko pohađao je Vojnu akademiju, takođe u Petrogradu.
Kada je izbio rusko-japanski rat, 1904-1905. godine, Rade se, među prvima dobrovoljcima, javio da u njemu uzme učešća. U „Pobjedi” od 20. aprila 1986. godine, piše: „Dovoljno je pomenuti Jovana Popovića Lipovca, koji je opisan kao „Crnogorac, pravi džin”, i koji je u ovom ratu dobio čin generala, ili pak odred koji od 150 dobrovoljaca su vodili komandir Marko Špadijer i barjaktar Petrović - Njegoš i u kome se borio i Rade Gardašević, prvi elektroinženjer crnogorski, kao i mnogi drugi”.
Pišući o hrabrosti Crnogoraca u rusko-japanskom ratu, Anatolij Kuznjecov posebno ističe Aleksu Saičića, Jovana Popovića, Lipovca, Anta Gvozdenovića i Rada Gardaševića, za koje kaže da „u junaštvu prednjače pred ruskim vojnicima i oficirima”.
O Radovim podvizima u rusko-japanskom ratu, na žalost, nema više podataka, na osnovu kojih bi se bar približno prikazala njegova hrabrost i neustrašivost, koja ga je krasila od najranije mladosti.
Poslije rusko-japanskog rata, Rade Gardašević je neko vrijeme ostao u Rusiji. U Crnoj Gori se vratio uoči Prvog balkanskog rata, 1912. godine. Po dolasku u Crnu Goru bio je srdačno dočekan na dvoru kralja Nikole.
Kada je izbio Prvi balkanski rat, kralj Nikola je predložio Radu Gardaševiću da ostane u njegovom Glavnom štabu. Međutim, ovaj nemirni i temperamentni ratnik kraljev predlog nije prihvatio, dodajući da mu je mjesto u prvim borbenim redovima. Tako se, među prvima, uputio na skadarski front.
Prilikom juriša na Tarabošu, 1912. godine, Rade se zaista našao u prvim borbenim redovima. Prema kazivanju preživjelih očevidaca, Rade Gardašević je, prilikom juriša na utvrđeni Taraboš, zajedno sa rođakom Markom Šaletinim Gardaševićem, istupio na oko 200 do 300 metara ispred ostalih. U tom jurišu je junački poginuo, ali mu se ni ta posljednja želja nije ispunila, a želio je da prvi stigne do prvih žičanih prepreka, da ih posiječe i tako drugovima omogući prolaz u dobro branjeni Taraboš. Njegov rođak Marko Gardašević stigao je do prvih šančeva, ali je i on hrabro poginuo. Tako su braća Gardaševići, Rade i Marko, hrabro pali u posljednjem jurišu, na pogled Skadra.
Bratstvo Gardaševića je i u posljednjem, drugom svjetskom ratu, dalo častan udio. Među 250 narodnih heroja Crne Gore, nalazi se i ime proslavljenog puškomitraljesca Radovana Petrova Gardaševića, koji je 8. jula 1943. godine, štiteći odstupnicu svoje čete, hrabro pao.

Jedan iz plejade

Jedan od mnogih crnogorskih dobrovoljaca koji su se svojim junaštvom proslavili u rusko-japanskom ratu, 1904-1905. godine, bio je i Pero Đurov Dapčević.
Rođen je u jednom od najpoznatijih crnogorskih plemena, Ljubotinju, u selu Vignjevići, 1878. godine, u istorijskom bratstvu Dapčevića, čiji su sinovi zapisani na najblistavijim stranicama naše i svjetske istorije, od Pirinejskog poluostrva, pa do Dalekog Istoka.
Pero je završio osnovnu školu u rodnom Ljubotinju, koja je za ono vrijeme, za najveći broj siromašne seoske djece, bila jedini i najveći nauk. I pored toga što je Pero bio izuzeto bistar i darovit dječak, njegovi siromašni roditelji nijesu mu mogli omogućiti dalje školovanje, pa je izvjesno vrijeme ostao na očevom imanju. Međutim, ljuti ljubotinjski kamen i nekolika čereka posne zemlje nijesu mogli obezbijediti ni najminimalnije životne uslove ovoj mnogočlanoj porodici. To je temperamentni i oštroumni Pero na vrijeme uočio, pa je odlučio da potraži deblju koru hleba pod tuđim nebom.
Pero je, sa nešto ušteđevine, donio odluku da, zajedno sa bratom Markom i sestrom Mašom, napusti rodne Vignjeviće. Put ga je vodio u daleku Ameriku, u kojoj se već nalazilo nekoliko njegovih plemenika i bratstvenika, koji mu predložiše da krene u duboke rudokope Aljaske. Tako Pero poče teći zaradu, od koje je jedan dio izdvajao, koji je slao svojim ukućanima u zavičaju.
Pera su krasile najljepše ljudske osobine, a uz to snažne konstitucije i izrazite muške ljepote, pa je ubrzo stekao široki krug drugova i prijatelja. Čak su ga i poslodavci zavoljeli, kao vrijedna i tačna radnika, pa su mu povjerili takvo radno mjesto koje mu je garantovalo lakši život i bolju zaradu.

Iz Aljaske u Rusiju

Perov boravak na Aljasci nije bio dugog vijeka. Tek što se bio sredio i stekao toliki imetak da može udobno živjeti i pomagati svojoj porodici, dolazi do rata između Rusije i Japana, 1904-1905. godine. Na vijest o rusko-japanskom ratu, među crnogorskim pečalbarima se povela agitacija za odlazak na azijsko ratište. Pero Dapčević se, među prvima, kao dobrovoljac, javio za odlazak u pomoć braći Rusima.
Već u prvim ratnim sukobima protiv Japanaca na tlu Mandzurije, Pero je ispoljio izuzetnu hraborst. Pored svih osobina, koje su ga krasile kao izuzetnu ljudsku figuru, Pero Dapčević je na najbolji način na bojnom polju potvrdio tradicionalno junaštvo svojih slavnih predaka. Njegovi nezadrživi juriši davali su podstreka i ostalim borcima jedinice kojoj je pripadao. Perova hrabrost, odlučnost, dosjetljivost i vojnička vještina, oduševljavala je njegove pretpostavljene, a istovremeno podizala borbeni moral njegovih drugova. O Perovoj hrabrosti ispoljenoj u borbama u Mandzuriji, a posebno u bici kod Vafankua, Ljaojana i Mugdena, ubrzo se pročulo ne samo u ruskoj vojsci, već i među crnogorskim dobrovoljcima u ovom ratu. Tako su o Peru među vojnicima i starješinama počele kružiti legende kao o rijetko hrabrom i neustrašivom ratniku koji ne traži zaklona. Vjerovalo se da ovog neuhvatljivog ratnika služi rijetka ratna sreća. Ali, i ratna sreća ima svoj kraj. Tako je bilo i sa Perom Dapčevićem, koji se u jednom od mnogih juriša na Sajdžu jedva spasao da ne bude zarobljen. Tom prilikom je zadobio teške rane, koje je, zahvaljujući njegovoj izuzetnoj snazi, jedva preživio.
Pero se, nakon dužeg liječenja, vratio u Rusiju. Njegove junačke grudi krasila su moga odlikovanja, među kojima: Đorđevski krst IV stepena broj 147. „Spomenica 1904-1905” koja je dodjeljivana najistaknutijim junacima rusko-japanskog rata, Orden ruskog cara „B. M. imperator i samoderžec Nikolaj II vsjerosijskij” i mnoga druga.
Po završetku rusko-japanskog rata Pero se vratio u Rusiju, kao jedan od rijetkih slavodobitnika na bojnom polju. U znak priznanja za ispoljenu hrabrost u ratu sa Japancima, Pero Dapčević je primljen u visoko rusko društvo, u kome je ubrzo stekao rijetku popularnost. Ruski car je naredio da mu se dodijeli kao poklon jedno bogato imanje, a za ispoljenu hrabrost dodijeljena mu je zaslužna penzija i invalida. Tako je Pero Dapčević stekao slavu i priznanje u Rusiji. To su ujedno bile i najljepše godine u Perovom inače burnom i lagodnom životu koje je provodio u društvu ruskih plemića i dvorskih dama, koje je Pero svojom pojavom na svakom mjestu osvajao.



Vidanje rana u Vignjevićima



Tako je bilo sve do 1912. godine, kada je njegov burni i bezbrižni život prekinula vijest iz zavičaja da je izbio rat između Crne Gore i Turske. Svjestan svoje obaveze prema otadzbini, Pero je na brzinu spakovao svoje oružje i rusku oficirsku uniformu, kako bi što kraćim putem stigao u pomoć svojoj braći. Bio je to Prvi balkanski rat. Po dolasku u Crnu Goru Pero je stupio u sastav svog matičnog Ljubotinjskog bataljona na Tarabošu.
Stečeno ratno iskustvo u rusko-japanskom ratu Pero je prenosio na svoje mlađe drugove, koji su, kao i on, nezadrživo jurišali na turske šančeve i druga utvrđenja. Pero je i u ovom ratu pokazao neustrašivo junaštvo i vojničku odvažnost, što su izuzetno cijenili njegovi pretpostavljeni. Ali, ni ovoga puta Pera nijesu zaobišli neprijateljski rafali. Prilikom jednog silovitog juriša na žičane prepreke neprijatelja, Pero je bio teško ranjen. Poslije dužeg liječenja, Pero je otpušten iz bolnice i vratio se svojoj kući u Vignjevićima.
U znak priznavanja za ispoljenu hrabrost u Prvom balkanskom ratu, Pero je uvećao broj odličja, koja su krasila njegove sada već teško izrešetane grudi.
Poslije dužeg uspješnog liječenja, Pero Dapčević je stigao da uzme učešća i u kratkotrajnom Prvom svjetskom ratu. Austrijsku okupaciju Crne Gore Pero je preležao, više bolestan nego izliječen, u rodnom kraju.
Po završetku Prvog svjetskog rata Pero se ponovo vraća u Rusiju, u uvjerenju da će i dalje nastaviti sa udobnim životom. Međutim, Pero se u novu sovjetsku vlast ubrzo razočarao, jer mu ona nije priznavala ništa od ranije stečenih prava i poslastica, koje je uživao u carskoj Rusiji. Duboko razočaran, Pero donosi odluku da za sva vremena napusti sada već novu državu, Sovjetski Savez i vraća se u svoje rodno mjesto Vignjeviće. Tako ovaj zaslužni ratni veteran, poslije tolikog vremena provedenog po svijetu, ponovo dolazi u svoj zavičaj, gdje je stvorio najosnovnije uslove za normalan život, koji je bio daleko od onog na koji je bio navikao u Americi i Rusiji.

Listom protiv okupatora

Kada je, najzad, donio odluku da savije svoje porodično gnijezdo, izbio je Drugi svjetski rat, u kome su Dapčevići listom ustali protiv okupatora. Među ljubotinjskim ustanicima, 13. jula 1941. godine, našao se i Pero Dapčević, iako već u poodmaklim godinama.
Nakon osjeke ustanka Pero je dopao zatvora, u kome je tamnovao do oslobođenja naše zemlje.
Uprkos činjenici što je Pero Dapčević prošao toliko muka, ratova i robije, zahvaljujući svojoj izuzetnoj fizičkoj konstituciji, ipak je sačuvao zdravlje. I ako u poodmaklim godinama, Pero odlučuje 1946. godine da formira porodicu. Sklopio je brak sa Dragom, odivom iz uglednog bratstva Lopičića, koja mu je na svijet donijela dvoje zdravo djece.
Pero je bio vedra duha, druželjubiv i uvijek spreman za šalu i druženje sa ljudima. Kada ga je jednom prilikom posjetio sinovac Peko Dapčević, povede se razgovor između strica i sinovca o minulim vremenima i njihovim ratovanjima od Pirinejskog poluostrva, pa do Azije.
Peko Dapčević, oduševljen pričom i doživljajima iz rusko-japanskog rata, svojega strica Pera, reče: „Striko, Pero, priznajem da si bio bolji junak od mene. Jer, ja sam komandovao, a ti si stekao slavu na bojnom polju, puškom i sabljom”. Perova skromnost je i ovom prilikom došla do izražaja, pa će Peku: „Moj sinovče, ja sam bio obični vojnik, pa se ne mogu upoređivati sa tobom, kao sa jednim od najboljih generala u drugom svjetskom ratu”.
Vrijeme je činilo svoje, a Perov organizam, iscrpljen teškim životnim uslovima, dugim borbama i zadobijenim ranama na bojištima od Mandzurije do Skadra, postepeno je slabio, pa je Pero Dapčević 1959. godine, u svojoj 81. godini, sklopio svoje umorne oči. Sahranjen je na Ljubotinju, među svoje slavne pretke, obogaćujući za jedna junačka prsa, jedinstveni stroj praha i pepela ljubotinjskih hrabrih ubojnika.

Potomci vlastelina

Porodica Plamenac, zajedno sa porodicom Boljević-Vuleković, potiče od vlastelinskog bratstva Bogostinović, koje je u Crnu Goru doselilo iz Hercegovine 1465. godine. Ovo bratstvo je u starom zavičaju imalo grb, koji se danas čuva u dva grbovnika - u Beču i Bolonji.
Rodonačelnik bratstva Bogostinović-Boljević bio je Ivan. Ivanovi potomci: knez Bogdan i knez Stevan podijelili su bratstvo na dva ogranka, te Bogdanovi potomci nastavljaju tradiciju starog bratstva Boljevići-Vulekovići, od kojih su vladika Rufim Boljević, mitropolit i gospodar Crne Gore od 1660. do 1685. godine i njegov brat knez Mašan Boljević, kojega vladika Vasilije, u svojoj „Istoriji o Crnoj Gori”, ubraja u poznatije crnogorske vojvode.
Stefanov sin Jovan preuzima prezime Plamenac, koje je nastalo od nadimka koji je potekao na zboru, održanom u Vranjini 1455. godine. Tom zboru prisustvovao je, pored predstavnika Crne Gore, i predstavnik Mletačke Republike Ivan Bolani. Kad se povela rasprava o borbi protiv Turaka, Ivan je tako vatreno i temperamentno zastupao ideju o nepomirljivoj borbi protiv Turaka, da je oduševio mletačkog providura do te mjere da je Bolani u jednom trenutku rekao: „Ovaj čovjek govori vatreno kao da mu plamen iz usta izbija”. Kasnije je taj nadimak prihvatio Ivanov potomak i istoimenik Jovan-Ivan Plamenac, koji se pominje u dokumentu iz 1648. godine. Od tada se Plamenci u zvaničnim dokumentima po prvi put pominju pod ovim prezimenom.
Jovan Plamenac je imao sina Marka, a Marko sinove: kneza Šćepana i popa Raiča, istaknute crnogorske glavare s kraja 17. i početka 18. vijeka. Među poznatijim ličnostima iz ovoga bratstva pominju se sinovi popa Raiča: serdar Mojaš i vladika Arsenije, koji je, kao mitropolit crnogorski, vladao Crnom Gorom od 1781. do 1784. godine. Potomci serdara Mojaša bili su: serdar Jovan i serdar Marko, koji su se istakli svojim junaštvom u doba Petra I, u borbama protiv Turaka na Krusima 1796. i protiv Francuza, u borbama oko Dubrovnika, 1806. godine.
U borbi na Krusima serdar Jovan je predvodio Crmničane, a Savo Bogdanov Plamenac bio je, po riječima Petra Popovića, „najugledniji crnogorski glavar i najistaknutija ličnost na planu diplomatske djelatnosti u doba Petra I. Jednom riječju ministar spoljnih poslova Crne Gore svoga vremena”.

Zet kuće Petrovića

Među istaknutijim ličnostima ovoga bratstva pominju se: protopop Todor, pop Mihailo, serdar Turo, koji je poginuo junačkom smrću na Meterizima, iznad Rijeke Crnojevića 1862. godine, braneći Turcima prodiranje prema Cetinju. Vojvoda Ilija Plamenac bio je istaknuti crnogorski vojskovođa u bojevima protiv Turaka na Krnjicama 1862. na Fundini 1876. godine, zatim na Maljatu, Rogamima i drugim poprištima, a posebno u borbama za oslobođenje Bara i Ulcinja. Vojvoda Ilija Plamenac bio je dugogodišnji ministar vojni Knjaževine Crne Gore, diplomata i proslavljeni vojskovođa. Bio je u neku ruku utemeljivač crnogorskih kulturnih institucija. Njegovom zaslugom i zauzimanjem otvorena je Cetinjska čitaonica. On je takođe osnivač prvog vojnog muzeja na Cetinju, poznatog pod imenom Laboratorija, 1870. godine, namijenjenog u prvom redu za pohranjivanje ratnih trofeja.
Vojvoda Ilija Plamenac je, za izuzetnu hrabrost i državničku mudrost, dobio preko 30 domaćih i stranih odlikovanja, a knjaz Nikola mu je podario porodično odlikovanje „Krst Svetog Petra”, čime ga je uvrstio kao člana najuže porodice Petrović-Njegoš.
Serdar Savo Plamenac bio je zet kuće Petrovića. Sestra knjaza Nikole Gorde, poznatija po nadimku Bešica, bila je udata za serdara Sava Plamenca. Serdar Savo Plamenac bio je poznati crnogorski junak. Serdar Rade Turov Plamenac bio je oglašen ne samo kao crnogorski junak, već i kao pisac memoara. Mitar Petrov Plamenac, sinovac vojvode Ilije, bio je kandidat za člana Moskovskog univerziteta. Umro je relativno mlad, 1889. godine, u Carigradu, kao diplomatski predstavnik Crne Gore, a prenešen je i sahranjen u rodnom mjestu o državnom trošku.
 
Vladika Rufim
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de



Godine: 39

Datum registracije: 09 Okt 2005
Poruke: 121

montenegro.gif
PorukaPostavljena: Ned Apr 04, 2010 7:31 pm    Naslov poruke: nastavak teksta Na vrh strane Na dno strane

Śerov odlazak u Rusiju



I drugi znameniti Plamenci zauzimaju časno mjesto u crnogorskoj istoriji. Jedan od potomaka ovog uglednog crnogorskog bratstva je i FILIP - ŚERO MARKIŠIN PLAMENAC, rođen u selu Boljevići, najvjerovatnije, 1843. godine. Njegov djed Andrija bio je jedan od istaknutijih crnogorskih glavara iz vremena Petra I, a otac mu Markiša poznati perjanički kapetan u doba vladike Rada.

FILIP - ŚERO MARKIŠIN PLAMENAC

Filip Markišin je, kao šesnaestogodišnjak, zajedno sa trojicom bliskih rođaka: Radom Turovim, Todorom Kostinim i Ićom Petrovim, 1859. godine stupio u crnogorsku vojsku. Njih četvorica su, sa dugim puškama, izašli pred vojvodom i stricem Ilijom Plamencem, koji je tada bio plemenski kapetan, moleći ga da ih primi u svoj bataljon. Vojvoda Ilija je ovu četvoricu golobradih mladića odvraćao od njihove namjere, riječima: „Vi ste još mladi za oružje”. Međutim, nikakvi savjeti, ni ubjeđivanja, nijesu ih mogli odvratiti od svojih odluka. Na kraju, kad su ovi uporni mladići dokazali vojvodi Iliji da umiju rukovati oružjem, on ih uputi u Boljevićku četu. Već naredne, 1860. godine ovi hrabri mladići se istakoše u boju na Sutormanu. Godine 1861. njih četvorica učestvuju i u boju sa Turcima na Repezama, u Krajini. Todor Kostin je poginuo u boju na Krnjicama, 1862. godine. Filip Markišin je u tom boju dostojno osvetio svoga rođaka Todora, tako što je posjekao dvije turske glave. Filip Markišin je svoju hrabrost i neustrašivost potvrdio i u narednim bitkama i bojevima protiv Turaka, tokom 1876, 1877. i 1878. godine.

Odan gospodaru i otadžbini

Poslije Berlinskog kongresa, 1878. godine, kada Crna Gora i formalno dobija nezavisnost, Filip Sjero Markišin Plamenac odlazi u Rusiju, gdje stupa u rusku vojsku, u kojoj je zauzimao visoke vojničke položaje. Međutim, o njegovom boravku u Rusija, posebno o njegovim podvizima u rusko-japanskom ratu malo se zna. Nešto više o Filipu doznajemo iz nekrologa, objavljenog u „Cetinskom vjesniku” broj 13, do 14. II 1909. godine, u kome piše:
Redovi naših boraca proređuju se. One junačke mišice, na koje bi trebali da se oslanjamo; oni heroji i vitezovi koji su nam sada trebali više nego ikad - napuštaju nas.
U Petrogradu je 10. ov.mj. poslije kratkog, ali teškog bolovanja umro čuveni ratnik i junak Sjero Markišin Plamenac, poznat svima nama iz rusko-kitajskog i rusko-japanskog rata. On je bio od onih naših ljudi, koji je cio gotovo svoj život proveo u ratu i na bojnom polju. Još u svojoj nepunoj 16. godini on se odlikovao u bojevima na Krnjice, gdje se ranio i posjekao glavu. Učestvovao je dalje i u svima našim ratovima sa Turskom.
U ruskoj vojsci pričaju se o njegovoj odvažnosti i junaštvu skoro čitave legende. Odjeljenje čuvenog generala Miščenka, kome je pokojnik pripadao, ponosio se njime. Bilo je češće puta, u sred najvećeg okršaja u trenutku kada top i puška neprijateljska sve ruši i kosi, kada se hori samrtni krik i potonji uzdisaj ranjenog junaka i kada u duši boraca nastane borba između težnje živjeti ili mrijeti, da tada Plamenac iskače iz šanca sa sabljom u ruci i uzvikuje: „Perjod molodci - na štitki!” („Naprijed junaci - na bajonete!”). Njegovom pokliču i primjeru sve je šljedovalo i na hiljadama glasova prolamali su nebo: „Ura druško!” Za njega je tamo postojalo vjerovanje da ga olovo ne bije, mada je bio ranjavan.
Njegova su prsa bila ukrašena prvim stepenom Sv. Đorđa i drugim mnogobrojnim odličjima za hrabrost i revnost. Njegovo požrtvovanje na bojnom polju nije ostalo neopaženo ni samom Nj. V. ruskom caru, koji mu je jednom prilikom lično dao izraz priznanja i pohvalio ga za njegovo junaštvo i odanost. Pored svega toga što je on proveo veći dio svoga života na strani, ipak je ostao do groba vjeran i odan svome Gospodaru i Domovini. A na glas, da se ovamo čine pripreme, on je bio spreman da odmah dođe u svoju domovinu, ali ga je smrt u tome spriječila.
Junačkoj i plemenitoj duši njegovoj neka je rajsko naselje, a njemu svijetao pomen među nama”.


Ovaj nekrolog, i ako kratak, dovoljno govori o junačkim podvizima, neustrašivosti i odvažnosti Filipa Sjera Markišina Plamenca, čije ima nas obavezuje da ga sačuvamo od zaborava.

Podaci o porijeklu bratstva Plamenaca korišćeni su iz rukopisa prof. Vojislava Boljevića-Vulekovića: „Crmničko pleme Boljevići u prošlosti Crne Gore - Istorijsko-etnološka studija”.

Marko Špadijer rođen je 1867. godine u selu Brčeli, Crmnička nahija. Njegovi preci vode porijeklo od Špadijera iz Donjeg Kraja kod Cetinja. Po Jovanu Erdeljanoviću preci današnjih Špadijera, „doselili su se u svoja današnja naselja još u 15. vijeku”. Erdeljanović zatim kaže: „Pojedini Špadijeri pominju se još u 17. vijeku. Tako npr. 1679. godine jeromonah Mihailo Špadijerović od Cetinja, a 1693. godine pop Rajko Špadijer sa Cetinja”.

Doselili iz Novog Pazara

U novosadskom „Javoru” za 1881. godinu, piše: „A i danas usmena predanja kazuju odakle koja familija uskoči, tako se priča: Njeguši se doseliše ispod Njegoša planine iz Hercegovine, stari Martin Baica iz Čarađa, opet iz Hercegovine, Špadijeri iz Novog Pazara pod Stefanom Crnojevićem, koga mještani prozvaše po dugoj sablji ŠPADI, koju o pojasu nosaše Špadijer, te se eto po tome davnašnjem nadimku i danas tako prozivaju”.
Pored nekoliko knezova, barjaktara i plemenskih kapetana, jednog serdara i senatora, koje je Crnoj Gori dalo ovo malo bratstvo, sa svega deset domova, imalo je i deset sveštenih lica. To su: jeromonah Mihailo Špadijerović, pop Rajko Špadijer, pop Stefan, savremenik vladike Save i Vasilija; pop Luka Šćepov, kaluđer u doba Svetoga Petra; Vukac Nikčev, kaluđer u Ćeliji Dobrskoj, gdje je i sahranjen; pop Luka Markišin, desetar Gvardije i Njegošev savremenik; pop Jovan, kapetan perjanički, svremenik Svetog Petra, Njegoša i knjaza Danila; protopop Joko Ivanov, dvorski svešenik; pop Filip Jokov, perjanik i pop Đuro Jokov.
Jovan Erdeljanović, u vezi iseljavanja Špadijera iz Donjeg Kraja, piše: „Špadijeri znaju za svoje iseljenike u Crmnici. Ja sam ih zaista tamo našao, u plemenu Limljanima, i rekli su mi, da je njegov predak došao u Limljane prije blizu 200 godina (dakle početkom 18. vijeka), kamo je zajedno sa bratom dobjegao od krvi”. Prema legendi, jedan od braće ostao je u Limljanima, a drugi se doselio u Gornje Brčele.
Teški životni uslovi u Gornjim Brčelima natjerali su Marka Đ. Špadijera da krene u pečalbu. Na putu za Tursku, u kojoj je namjeravao da potraži deblju koru hljeba, na kratko se zadržao u Atini, ne sluteći da će mu taj kratki boravak u ovoj grčkoj metropoli biti presudan za njegovu budućnost. U Atini se, sasvim slučajno, srio sa poznatim industrijalcem Demidovim, koji Marka Špadijera uoči kao snažna, naočita i odvažna mladića. Priđe mu i, poslije kraćeg razgovora, ponudi mu službu u ruskoj ambasadi. Marko ovu ponudu prihvati. Od tada počinje Markova burna životna Odiseja.

Markovo službovanje u Atini

Marko Đ. Špadijer je, na preporuku Demidova, radio 14 godina, kao „kavaz”, pri poslanstvima i konzulatima na Balkanu i u Maloj Aziji. Jedno vrijeme je proveo na službi pri ruskom poslanstvu u Smirni, zatim u Prizrenu, a 1902. godine u Filipolju, i, na kraju, u Atini.
O Markovom službovanju u Atini sačuvan je dokumenat, u kome piše: „Ministarstvo inostranih poslova carske Rusije, pod Brojem 11276, od 21. februara 1913. godine, daje Potvrdu Marku Špadijeru, koji je tada bio kavaz kod ruske ambasade u Atini, da ima pravo nositi na grudima najviše odlikovanje ustanovljeno povodom 300 godina carstva Romanovih Svetlobronzanu medalju”.
Posebno poglavlje u Markovoj inače burnoj životnoj biografiji predstavlja njegovo učešće u rusko-japanskom ratu, 1904-1905. godine, u kome se proslavio izuzetnim junaštvom i jedinstvenim podvizima, koji su graničili sa legendom. O njegovoj hrabrosti u rusko-japanskom ratu svjedoče mnoga dokumenta, uglavnom ruske provenijencije. U jednom od tih dokumenata piše: „Štab glavnokomandujućeg cijele kopnenopomorske armije, koja ratuje protiv Japana, 14. jula 1905. godine izdaje Marku Špadijeru UVJERENjE Broj 24, da je 8. januara 1905. godine, nagrađen Vojnim ordenom drugog stepena Broj 871, za podvig koji je učinio 8. oktobra 1904. godine, pri napadu na selo Čuanlindzi, idući na čelo izviđača 35. istočno-sibirskog streljačkog puka. Bio je tri puta ranjen i ostao u stroju. Zato je on ukazom nagrađen odlikovanjem Ordenom Svetog Đorđija trećeg stepena, za odvažnost i ispoljenu hrabrost u raznim prilikama za vrijeme sukoba sa Japancima”.



Orden do ordena



U drugom dokumentu o Marku Špadijeru piše:
"U pet bojeva je ispoljio takvu hrabrost da je u potpunosti dostojan nagrade oficirskim činom. Ako ne može da dobije čin, isključivo zbog teškoća da se kao strani državljanin ne može proizvesti u oficirski čin, predlažem da mu daju neki drugi čin u neredovnoj vojnoj službi, čin zastavnika. Ako ni to ne može, onda da ga nagrade ordenom Svetog Đorđija drugog stepena, jer je već nagrađen ordenom Svetog Petra III stepena".
Citirani predlog je potpisao lično proslavljeni ruski general Kuropatkin, što najrečitije govori o veličini Marka Špadijera, kao neustrašivog junaka i proslavljenog ratnika u rusko-japanskom ratu.
Jovan Popović Lipovac, koji je opisan kao "Crnogorac, pravi džin" i koji je dobio čin generala u rusko-japanskom ratu, Marku Špadijeru izdaje Svjedočanstvo sljedeće sadržine:
"Crnogorca Marka Špadijera ja znam od prije nekoliko godina kao časnog i blagorodnog čovjeka koji je neko vrijeme bio kod mene kao dobrovoljac, izvršavajući bez pogovora moje naredbe. Od mene je pošao i stupio u izviđače 35. istočno-sibirskog streljačkog puka, kojim je komandovao general Dobvor Musnicki, koji se nije mogao nahvaliti hrabrošću i požrtvovanjem Špadijera, koji je učestvovao pod njegovom komandom u nekoliko krvavih bojeva, u kojim je jednom od njih teško ranjen. Opšte ponašanje gospodina Špadijera u rusko-japanskom ratu bilo je u svakom pogledu primjerno.
S. Peterburg, 11. Februar 1908.
(Pečat u vojsku)
General major
Popović - Lipovac".


Marko Špadijer je više puta ranjavan, pa se često nalazi na liječenju u Rusiji, ili u inostranstvu. O tome govori i sljedeći dokumenat: "Marko Đurov Špadijer nalazio se od 17. aprila do 15. maja 1908. godine u bolnici Svih Svetih u S. Peterburgu, gdje mu je izvršena hirurška intervencija na lijevom plućnom krilu, zbog rane od metka". Zatim slijedi potpis ljekara koji ga je operisao.
U jednom od mnogih originalnih ljekarskih uvjerenja navodi se da je Marko Špadijer liječen 1904. godine u Harbinu, a 1908. u Beču.

Odlikovanje knjaza Nikole

Marko Špadijer je, kao teški invalid, "od 1. januara 1909. godine, na ime ranjavanja, primao penziju iz invalidskog fonda od 57 rubalja na godinu".
O Markovoj hrabrosti u rusko-japanskom ratu svjedoče mnoga odlikovanja, koja je kasnije dobijao. Jedno od mnogih, koje je Marko Šparijed dobio 27. maja 1908. godine bila je i "zlatna medalja za revnost, za nošenje na grudima sa Stanislavskom lentom". Marko je zatim dobio "bugarsku Bronzanu medalju sa krunom za zasluge", kako piše u dokumentu Broj 2.744, objavljenom u Sofiji 28. septembra 1906. godine.
Marka je i knjaz Nikola odlikovao Srebrnom medaljom 10. jula 1906. godine, "za pokazanu hrabrost i pokazane zasluge u rusko-japanskom ratu". Ukaz je potpisao brigadni đeneral Janko Vukotić. Ovo je dokaz više da je i crnogorski Knjaz bio obaviješten o junaštvu i nečuvenim podvizima Marka Špadijera u Mandžuriji.
Po završetku rusko-japanskog rata, i poslije dužeg liječenja od zadobijenih rana na bojnom polju, Marko Špadijer se vratio u Crnu Goru i svoje Cetinje. Međutim, kada se ponadao da će se kod svojih odmoriti i malo oporaviti, desilo se nešto čemu se Marko najmanje nadao. Naime, ni kriv, ni dužan, Marko je na Cetinju doživio veliku neprijatnost i duboko razočarenje. Evo, o čemu se radi.
Kako je, u vrijeme Markovog povratka u Crnu Goru, došlo do poznate "Bombaške afere", to su onovremene policijske vlasti hapsile svakoga u koga bi i najmanje posumnjale. Tako je i Marko Špadijer bio lišen slobode i sproveden u cetinjski zatvor Bogdanov kraj.
Nakon duže istrage i brojnih saslušanja ondašnje vlasti su utvrdile da je Marko Špadijer nevin i da je bez ikakvog razloga nekoliko dana odležao u cetinjskom zatvoru, o čemu govori sljedeći dokumenat: "Sud za suđenje anarhističkih zločina Knjaževine Crne Gore, izdao je Marku Špadijeru na Cetinju 7. jula 1908. godine, pod Broj 508, sljedeće
UVJERENjE
koje se od strane Knj. suda za suđenje anarhističkih zločina izdaje Marku Špadijeru, rodom iz Brčeli - Crmnica, da je rješenjem istoga suda od 30. juna ove godine, broj gornji, po dijelu zločina veleizdaje, otkrivenog dana 23. oktobra 1907. god. na Cetinju, pušten ispod suđenja s tim, da plati svoj tamnički trošak.
(M.P.)
Knjaž.sud za suđenje anarh.zloč.
za predsjednika član Jokan Ivanović".

Marko Špadijer je ovakvim nehumanim odnosom državnih vlasti prema njemu, koji je bio dobro poznat knjazu Nikoli i njegovim dvorjanima sa rusko-japanskog poprišta, bio jako uvrijeđen, pa je, i ako već teški ratni vojni invalid, razočaran i uvrijeđen, napustio Cetinje i otputovao u Beč, radi daljeg liječenja.
Na glas o izbijanju Prvog balkanskog rata, 1912. godine, Marko Špadijer je ubrzo zaboravio na ranije uvrede i neprijatnosti koje je na Cetinju doživio, pa se odmah spakovao i pohitao u Crnu Goru, kako ne bi zakasnio da uzme učešća i u ovom ratu.

Teško ranjen ide u rat

Uprkos Rješenju ljekarske komisije u S.Peterburgu, od 28. marta 1908. godine, u kom se kaže da je Marko Đurov Špadijer, "usljed teškog tjelesnog oštećenja, nesposoban za rad", pa prema tome ni za rat, on, kao da ga krila nose, hita na skadarsko poprište i stiže na utvrđeni Taraboš. Ne tražeći predaha, ni odmora, Marko Špadijer, kao i mnogo puta ranije, neustrašivo leti iz juriša u juriš, služeći tako za primjer mlađim borcima, kako se brani sloboda i otadžbina. Pri tom Marko Špadijer na sebe ni najmanje ne misli, pa i u ovom ratu zadobija teške rane. No, i pored toga, niko ga ne može privoljeti da napusti bojno polje i da potraži lijeka svojim junačkim ranama sve dotle dok se rat nije okončao.
Poslije završetka Prvog balkanskog rata, Marko se vraća na Cetinje, gdje traži lijeka ranama, zadobijenim na Tarabošu. Pošto je bio nesposoban za bilo kakav fizički posao, Marko je, sa nešto ušteđevine od penzije i invalide, koju je zaradio u Rusiji, odlučio da na Cetinju otvori neki ugostiteljski lokal.
Kao što je Marko Špadijer bio nenadmašni junak u ratu, isto tako je bio i veliki društvenjak i kavaljer među svojim Cetinjanima u miru. Zato je svoju zaradu nemilice trošio sa svojim prijateljima i poznanicima, pa je, poslije kratkog vremena, bio prinuđen da zatvori svoju ugostiteljsku radnju.
Kad je izbio Prvi svjetski rat, Marko Špadijer ni ovoga puta ne miruje već dobrovoljno stupa u jugoslovenski dobrovoljački odred na Solunskom frontu. Marko se i u ovom ratu, i pored teško narušenog zdravlja, ističe svojim podvizima i nezadrživim jurišima, po kojima uskoro postaje živa legenda među Soluncima, koji su ga ovjekovječili kao jednog od najvećih junaka u ovom ratu i na ovom frontu.

Junačka smrt na Kajmakčalanu

O podvizima Marka Špadijera na Solunskom frontu, pored ostalog, govori i sljedeći dokumenat:
"UVJERENjE
Potpisati tvrdi da je pok. Marko Špadijer rodom iz Crmnice, selo Brčeli, bio proizveden u čin pješ. potporučnika avgusta mjeseca 1917. godine. Podnio je potpisati predlog Njeg. Vel. Pok. Kralju za vojničke vrline i hrabrost koju je pok. Marko Špadijer pokazao, ne samo u velikom Jevropskom ratu, u kojem je hrabro pao na Solunskom frontu, već i za ratove rusko-japanskom i balkanskom.
Prvi ukaz koji je potpisati podnio na potpis pok. Kralju to je bio ovaj i donešen je u "Glasu Crnogorca", izdanje Neji na Seni.
Za istinitost gornjeg potvrđuje svojeručno biv. ministar Unutrašnjih djela, zastupnik Ministra vojnog Pert, 31. maja 1922. N(iko) Hajduković".

Marko Đurov Špadijer poginuo je smrću heroja na Kajmakčalanu, 1917. godine, iskreno i duboko ožaljen od svojih saboraca. Njegova porodica, i pored više pokušaja da dozna za Markov grob, u tome nije uspjela.
Povodom junačke pogibije Marka Špadijer, u "Glasu Crnogorca" Broj 34, od 13. decembra 1917. godine, objavljen je nekrolog sljedeće sadržine: "Marko Đurov Špadijer, rodom iz Gornje Crmnice, iz Brčela, u ranom djetinjstvu pošao je u Rusiju, gdje je proveo veći dio života. Kad je buknuo veliki rusko-japanski rat, pokojni Marko je učestvovao u njemu i toliko se odlikovao da je nagrađen svim Đorđevskim vojničkim ordenima, odličjima koja su bili u stanju zadobiti samo najvaljaniji. Čim je 1912. godin pukao top u Crnoj Gori i objavio Balkanski rat, Špadijer je osjetio da je kucnuo čas da kao sin Crne Gore oduži dug otadžbini. Učestvovao je i ranjavan bio u bojevima oko Taraboša. Prilikom evakuacije izašao je iz Crne Gore i stupio u ruski odred na Solunskom frontu, gdje je takođe ranu zadobio. Ovih dana stiže nam vijest da je Marko junački poginuo, položivši svoj život na oltar bolje budućnosti našeg naroda.
Hvala mu i vječan mu pomen".



Poznanstvo sa Rajsom



Marko Špadijer je po svom junaštvu bio poznat kao jedna od najmarkantnijih ličnosti na Solunskom frontu. Nije bilo borca ni oficira koji nije čuo za njegove podvige. Marka Špadijera je posebno obožavao veliki švajcarski humanista dr Arčibald Rajs, koji je bio u prilici da se sa Markom lično upozna i da ga, do kraja života, zadrži u najljepšoj uspomeni.
O dr Rajsu u Maloj Prosvetinoj enciklopediji piše: „Rajs Arčibald (1876 - 1930), publicist, profesor Univerziteta u Lozani, poznati kriminalist; izvršio anketu mađarskih i bugarskih zvjerstava u Srbiji za vrijeme Prvog svjetskog rata; osnovao beogradsku tehničku policiju i drugo; umro u Beogradu 1930. godine”.
Dr Rajs je, kao veliki patriota i još veći humanista, zajedno sa Srbima, učestvovao u Prvom svjetskom ratu, na Solunskom frontu. On je tada postao istinski prijatelj Srba. Bio je zajedno sa srpskom vladom, prilikom njenog povlačenja, kao i za čitavo vrijeme trajanja rata. Prilikom oslobođenja Beograda dr Rajs je, zbog svoje izuzetne popularnosti kod srpske vlade, peti po redu ušao u oslobođeni Beograd. Takva čast mu je ukazana zbog izvanrednih zasluga i usluga, koje je učinio srpskoj vladi. Rajs je, u svojstvu eksperta i delegata srpske vlade, obavještavao učesnike Mirovne konferencije u Parizu, o zvjerstvima austrougarske i bugarske vojske nad srpskim življem u Mačvi.
Dr Arčibaldu Rajsu podignut je spomenik u Topčideru, na kome piše: „1914 - 1918. svome ratnom drugu, prijatelju Srba iz najtežih dana, vojniku pravde, istene i prava, švajcarskom profesoru doktoru Rajsu 1931. Beograd.
Udruženje rezervnih oficira i ratnika”.
Veliki humanista i narodni dobrotvor, Arčibald Rajs, bio je veliki obožavalac i lični prijatelj Marka Špadijera. On je napisao pismo Krstu Špadijeru, povodom junačke pogibije njegovog oca Marka na Kajmakčalanu, u kome mu ujedno upućuje izraze dubokog saučešća.
Pismo u cjelosti glasi:
„Moj dragi Krsto,
Ti si čuo da je tvoj otac junački pao za tvoju domovinu. To ti je pričinilo veliku tugu, ja to razumijem i dijelim tvoj bol. Ali sa druge strane ti trebaš da budeš ponosit, jer smrt tvoga dragoga oca nije uzaludna. Ona je doprinijela da se oslobodi tvoja domovina, od mrskog osvajača. Hiljade i hiljade Srba i Crnogoraca pale su za isti cilj. Ja ih imam u uspomeni. Bili su zadovoljni jer su znali da samo na taj način tvoja draga domovina može biti oslobođena za uvijek. Budi dakle hrabar, moj dragi Krsto, kao što je bio tvoj otac. Osveti ga koristeći se naukom u novoj domovini da bi postao koristan čovjek velikoj Srbiji. Čineći od tvoje domovine koja je sad pod čizmom nedostojnog osvajača zemlju naprednom i zadovoljnom, sinovi onih koji su pali za njeno oslobođenje najdostojnije će se osvetiti onima koji su im pričinili toliko zla. Neka te uspomena na tvoga oca koji je pao pred srpskim Bitoljem ne ostavlja nikada i neka ti uvijek mnogo govori o velikoj Srbiji.
Htio bih ti stisnuti ruku u ovoj tako žalosnoj prilici za tebe. Ali je moje mjesto ovdje uz tvoj narod. Ja to činim u mislima i šaljem ti moje iskrene pozdrave.
R.A.Rajs”.


Rajsova pažnja

Pažnja dr Rajsa prema Markovom sinu Krstu nije se završila ovim dirljivim pismom, već se Rajs kasnije pobrinuo da Krsto Špadijer nastavi dalje školovanje upravo u Rajsovoj domovini Švajcarskoj, kao i mnoga druga ratna siročad, koja su bila Rajsova briga.
Na mjesnom groblju u Donjem Kraju, pred Kapelicom, zahvalni potomci podigoše spomenik svom slavnom pretku, na kome piše:

MARKO Đ. ŠPADIJER
- oficir -
ROĐEN 1867. UČESNIK U RUSKO-JAPANSKOM,
BALKANSKOM I PRVOM SVJETSKOM RATU.
Odlikovan KRSTOM SVETOG ĐORĐA
I DR. ORDENIMA.
HEROJSKI POGINUO NA
SOLUNSKOM FRONTU 1917”.


Ugledna crnogorska porodica Špadijer iz Donjeg Kraja kod Cetinja, dala je čitavu plejadu zaslužnih ljudi, slobodara, junaka i pametara, čija su imena zapisana na najblistavijim stranicama crnogorske, jugoslovenske i ruske istorije.
Jedan od prvih crnogorskih knezova bio je Vojin Špadijer, koji je poginuo u bratoubilaštvu, od Bajica, vršeći dužnost u zemaljskom Kuluku, od 1812. do 1831. godine. Drugi knez iz ovog bratstva bio je Vojinov sin Puran, koji se posebno istakao u borbi protiv Francuza, u doba Petra I. Treći po redu knez iz ovoga bratstva bio je knez Šutina Puranov Špadijer, koji je poginuo na Jabučkom ždrijelu, iz zasjede od Bajica. Posljednji knez iz ovoga bratstva bio je Jovo Šutinov Špadijer, zvani „Tico Šutinović”, zbog izuzetne hitrine, spretnosti i okretnosti.

Mučko ubistvo

Knjaz Danilo je, dolaskom na vlast, ukunio zvanje kneza, pa je Jova Šutinova, kao istaknutu ličnost, prvo imenovao za plemenskog kapetana, zatim za serdara i, na kraju, za senatora.
Jovo Šutinov bio je oklevetan da je umiješan u neku aferu između Đorđija Petrovića i knjaza Danila, pa je bio prinuđen da se spašava bjekstvom na Brajiće, koji su tada pripadali Austriji. Osjećajući se nevinim, Jovo Špadijer se obratio knjazu Danilu molbom da mu dozvoli povratak u zemlju. Kad mu je dozvoljen povratak u Cetinje, Jovo je povjerovao da je i knjaz Danilo došao do zaključka da Jovo nije imao nikakve veze sa pomenutom aferom. Zato se, zajedno sa suprugom, preko Brajića, uputio za Cetinje. Međutim, bila je u pitanju prevara, koju je izrežirao vojvoda Mirko. U Padežu uganjskom Jova su sačekali perjanici, koji su mu, po nalogu vojvode Mirka Petrovića, u odsustvu svoga brata knjaza Danila, koji je Jova izuzetno cijenio, postavili zasjedu. Kada je Jovo stupio na crnogorsku teritoriju, perjanici su ga, s leđa, na pevaru, mučki ubili 1857. godine. Nad mrtvim Jovom ostala je, kukajući, tri dana i tri noći, njegova supruga Stane, sestra vojvode Gorčina Milića. Tek četvrti dan je stiglo odobrenje da se Jovo Špadijer može sahraniti. Sahranjen je pred crkvom na Vrelima uganjskim. Kasnije su Jovovi zemni ostaci prenešeni i sahranjeni u porodičnoj grobnici pred Vlaškom crkvom, ali tek poslije smrti vojvode Mirka.
Ograda od puščanih cijevi
Povodom mučkog ubistva Jova Šutinova od strane perjanika vojvode Mirka, u „Bačvaninu”, srpskom kalendaru za narod za godinu 1882, piše: „Jovo Šutinov Špadijer bio je prije knjaza Danila cetinjski knjaz, koje mu je od starine pripadalo. No kad knjaz Danilo dođe kao knjaz i gospodar zemlje, ukide sve plemenske kneževe pa i njega. Docnije postavi ga za kapetana, poslije za serdara i senatora cetinjskog. On je bio čovjek krupan i ličan, a takav drski junak, kakvog je rijetko Crnogorka podizala. On je u svim bitkama i u svakom preduzeću bio odvažan kao laf. Osobito se pokazao u bitkama na Žabljaku pri jurišu na Pirkočevića kući, pod Ostrogom, gdje je prvi počeo sjeći Turke i na Kuče. Njemu je kao od šale baciti go jatagan i u ruke ga dočekati. No kad se ono zapođede rasprava između Đorđije i kneza Danila i njega tu upletoše te pobježe u Austriju. No poslije nekoliko nedjelja zamoli knjaza Danila, da ga povrati natrag, - i pošto mu obećaše s Cetinja slobodan povratak, - on se vrati, no u putu u Padež uganjski, ubiše ga perjanici. Za njim je guvernadur Mamula jako žalio, govoreći: volio bih da sam 10.000 for. izgubio, nego što upustih, da pogine onakav dičan junak, a mogao sam ga spasti”.
Vlaška crkva na Cetinju jedinstven je kulturno-istorijski spomenik u svijetu, kako po ogradi od puščanih cijevi, zarobljenih u bojevima protiv Turaka, tako i po groblju na kome su sahranjivani najglasovitiji crnogorski junaci, kojima su podizani monumentalni spomenici.
Jedan od tih spomenika podignut je istaknutim crnogorskim junacima iz bratstva Špadijera. Na spomeniku je uklesana šaka koja drži sablju, a ispod nje tri grba: serdarski, senatorski i perjanički. Ispod toga je uklesan tekst sljedeće sadržine:



Knjaževo odlikovanje generalu



Ovaj spomen braći ŠPADIJERIMA
JOVU ŠUTINOVU serdaru - senatu MARKU ŠUTINOVU perjaniku Vladike Rada i Knjaza Danila, poginulom na Žabljaku 1852, LAZU ŠUTINOVU, BELU ŠUTINOVU i ILIJI MARKOVU perjaniku poginulom na Grahovcu god. 1876. Podigoše njihovi potomci 1897. g.”.

Poznata ličnost iz ovoga bratstva bio je i barjakatar Ivan Špadijer. O njemu Dušan Vuksan, u knjizi: „Petar I Petrović Njegoš i njegovo doba”, na jednom mjestu navodi da je „Sveti Petar barjaktara Ivana Špadijera slao u važne i povjerljive misije u Rusiju”.
Za vrijeme gladne 1817-1818. godine jedan broj Crnogoraca, među kojima i Ivan Špadijer sa porodicom, pokušali su da se, u tri lađe, sa 834 člana, presele u Rusiju. Međutim, „zbog nedovoljno pripremljenog diplomatskog sadržaja, odnosno procedure, zli i gori, uz dosta izgubljenih života od gladi i muka, morali su se iz Carigrada vratiti.”
Ivan Špadijer je tom prilikom uspio da se, sa svojom porodicom, prebaci u Rusiju, u kojoj se, zahvaljujući ranijim vezama i poznanstvima, za stalno nastanio. Ivan Kosov Špadijer bio je barjaktar.
Protopop Joko Špadijer, koji je, kao dvorski sveštenik, nadživio Petar I, Petra II i knjaza Danila, a umro u dubokoj starosti, u doba knjaza Nikole, ostavio je zapise, u kojima za barjaktara Ivana Špadijera kaže da se o njemu poslije preseljenja u Rusiju, izgubio svaki trag. Prototop Joko je jedino zapisao: „Sve što sam doznao nekim putem bilo je to da je Ivan imao dva sina, od kojih je jedan bio ruski general, a drugi oficir”. Njihova imena nije saznao, a kasnije se niko nije ni interesovao, „tako da ih ni današnji Špadijeri ne znaju”. Ni Ivanovi sinovi, po prelasku u Rusiju, nijesu održavali nikakav kontakt sa zavičajem, pa je ta bratstvenička nit potpuno prekinuta.

Smrt knjeginjice Marije

Ime proslavljenog ruskog generala artiljerije Špadijera pominje se u knjizi: „Životopis ili uspomene iz života mirtopolita Mitrofana Bana”, u poglavlju: „Bolest, smrt i sprovod knjeginjice Marije”.
Kada je mitropolit Mitrofan Ban, 1885. godine, bio na hirotonisanju u Petrogradu, slučaj je htio da je, u vrijeme njegovog povratka za Crnu Goru, preminula knjeginjica Marija, kćer knjaza Nikole, koja je bila na školovanju u Petrogradu. Mitropolit je, naravno, bio pozvan da preuzme njene posmrtne ostatke i da ih doprati do Cetinja.
Na putu za Crnu Goru, iz Petrogrda, u pratnji kovčega, u vozu su bili i visoki carski dostojanstvenici, među kojima i načelnik carskog ruskog Generalštaba general gubernator Gurko, sa kojim se mitropolit Mitrofan Ban upoznao nešto ranije, u Varšavi. U vezi s tim susretom, mitropolit Mitrofan Ban piše: „U Varšavi predusrio nas je general gubernator Gurko. Ovo je onaj čuveni junak i vojskovođa iz potonjega, 1877. i 1878. god. protivu Turaka na Balkanu, rata. On nam je predstavio 12 njegovih generala i mnogo drugih vojničkih i građanskih dostojanstvenika. Na čelu ove visoke gospode, sa mnogim sveštenstvom u odeždama, bijaše arhimandrit varšavski Leontije”.
Mitropolit Mitrofan Ban dalje kaže: „Među njegovim (Gurkovim * primjedbama autora) prisutnim generalima, bijaše i jedan general Špadijer. Njegovi preci digli su, negda, iz Crne Gore, iz sela Donjeg Kraja na Cetinju, u Rusiju. Ovaj general Špadijer imaše na sebi prvi orden crnogorski * Zvijezdu sa lentom. Gospodin Gurko zapita g. Špadijera kad je on dobio ovaj orden crnogorski. Gospodin Špadijer odgovori: „Dobio sam ga kad je knjaz Nikola, crnogorski gospodar, dolazio u Petrograd”.
Mitrofan Ban ovaj dijalog između generala Gurka i generala Špadijera ovako komentariše: „Ja sam odmah razumio da, ovijem pitanjem, general Gurko hoće da obrati pažnju, kako on nema onako velikog ordena crnogorskog...” Mitrofan Ban dalje kaže da će on odmah, „po prispjeću na Cetinje, predložiti Gospodaru da g. Gurku dodijeli ovaj orden, jer je general samo imao zlatnu Obilića medalju”. To je mitropolit Mitrofan Ban, po dolasku na Cetinje, i uradio, pa je knjaz Nikola tim istim uzdarjem okitio i junačke grudi generala Gurka.
Ova epozida je veoma karakteristična kao dokaz više o tome kakva je ličnost bio general Špadijer, u očima ruskog cara i crnogorskog knjaza.

Špadijer do Gurka

U ilustrovanom listu „NEMANjA”, štampanom u Beču marta 1888. godine, objavljena je fotografija Ruskog generalštaba, „odnosno Đeneralnog štaba u Varšavi”, na 60. strana, a na 69. strani je objavljen tekst koji se odnosi na pomenutu fotografiju, koji glasi: „... u vrhovno vojno zapovjedništvo, osim vrhovnog komandanta (Gurka) broje i đenerala artiljerije, koji brine o artiljeriji i municiji”, a potom se ređaju i ostali komandanti. Kao najvažnhiji, uz vrhovnog komandanta, sa njegove desne strane, sjedi general Špadijer za stolom, a od njih, sa lijeve i desne strane, ostali zapovjednici štabova.
Ni portparol Joko Špadijer nije pokorio svoje pretke. On je pripadao onoj slavnoj plejadi crnogorskih sveštenika, koji su u jednoj ruci držali mač, a u drugoj krst, jer su znali da molitve bez slobode nema.
Protopop Joko Špadijer „služio je kao đače u manastiru Cetinjskom sv. vladiku Petra * 8 godina. Docnije bio je dvorski sveštenik 20 godina. Prvo je svoje junaštvo otvorio na Grahovu protiv Ali * paše Stojčevića, kada je, zajedno sa Dragom Perovim Martinovićem, ocem velike vojvotkinje Stane Mirkove, uspio ne samo da zaustavi nadiranje Turaka, već im nanese osjetne gubitke”.
Za protopopa Joka je rečeno: „Prota se u još glasnije odlikovao pod Ostrogom i na Žabljaku, u kojim bitkama najdalje je pogonio Turke, zbog čega pokojni knez Danilo govoraše među Crnogorcima: „Protopop Joko Špadijer najbolji je i najtvrđi Crnogorac”. Te iste riječi knjaz Danilo je jednom prilikom ponovio spisatelju srpskom Ljubomiru Nenadiviću: „Ljubomire! Ovo je moj junački prota koji sa mnom neumorno ratuje kao tvoj junački stric prota Jakov sa Milošem i sa Karađorđem”.
Protopop Joko Špadijer je svoju odvažnost i odlučnost ispoljio i prilikom izbora Danila Petrovića za crnogorskog knjaza.
U već pomenutom „Bačvaninu” piše kako je vladika Rade testamentom ostavio „da njegov sinovac Danilo Stankov Petrović bude njegov nasljednik, vladika i gospodar Crne Gore”.

Danilov rani povratak

Njegoš je, međutim, ostavio u amanet da njegov brat Pero Tomov, „vlada samo 5 godina, dok Danilo svrši u Rusiji”. Ali „pošto se vladika prestavi, Danilo sam dođe u Crnu Goru da primi vladu, a poslije da opet pođe u Rusiju sa svima ispravkama da se zavladiči, ne obazirući se po testamentu na pet godina Perove vladavine”.
Danilo je, međutim, svoju moć i suviše precijenio. Jer, kad se vratio iz Rusije. „Pero bješe uzeo svu vlast u svoje ruke, a stari senatori i uopšte poglavari svakog reda bjehu mu odani kao gospodaru zemlje”. Za Danila kao gospodara niko i ne sanjaše, „osim njegovog brata Mirka”.
U ovoj krajnje zategnutoj i vrlo zamršenoj situaciji protopop Joko Špadijer stupa na scenu, „u koga Danilo najviše uzdanje imaše”. Danilo se našao u nezavidnoj situaciji, jer: „I sv. Nikola prođe a Danilo se ne usudi ni sjesti u dvoru za astalom, a kamoli što god o svom nasljedstvu progovoriti. Baš na Badnji dan dođe Danilo protopopu Joku i reče mu:

„Kume, hoćeš li mi učiniti jedno veliko dobro što ću te moliti?

Hoću ako ikako mogu, odgovori prota. A što?

Vidiš li da za mene niko ne mari, a manji sam pred očima moga strika Pera nego koji njegov momak. Ja sam se čisto ustrašio da ću svijetu ostati za uklin kao Šćepan Mali, što bih volio poginuti. No preko svega toga, moram tražiti ono što mi po bogu i po pravdi pripada ma poginuo”.


Danilo je, u nervnom rastrojstvu, pokušao da od protopopa Joka iznudi nemoguće, pa mu, onako usplahiren, reče:

„Sjutra je Božić. Pero sa svijem senatom doći će u crkvu i biće i naroda podosta. Ti ćeš, kume, služiti, je li?

Jest. Pa?

Ti ćeš mjesto Pera mene proglasiti na velikom VHODU za gospodara Crne Gore. O to ne mogu niti smijem za vas svijet učiniti! Možeš ako si junak i ako tvoga kuma vjerno voliš. Ne znam jesam li junak, no tvrdo mi vjeruj volim te kume kao samoga sebe i ništa i nikakvo blago neće me pokolebati, da od tebe odustanem, ali ne smijem. Jer će Pero dovesti na moju kući po Crne Gore, kao što je to prije činio, pa će mi trag iskopati, a ja sa ono 30 bratah ne mogu se njegovoj sili oduprijeti. Pa, ako i ne bi to učinio, on me može u svakoje vrijeme za čas pogubiti”.
 
Vladika Rufim
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de



Godine: 39

Datum registracije: 09 Okt 2005
Poruke: 121

montenegro.gif
PorukaPostavljena: Ned Apr 04, 2010 7:33 pm    Naslov poruke: nastavak teksta Na vrh strane Na dno strane

Danilov povratak u Rusiju



Na te riječi protopopa Joka, Danilo odgovori:

„To je istina. On bi sve to mogao učiniti da smije od mene. Pa, kume, on vrlo dobro zna, da ću ja ma bilo i poslije pet godina biti gospodar Crne Gore, pa šta bi onda s njim bilo. No, daj mi ruke, daj mi tvoju tvrdu riječ, daj mi čistu božju vjeru da ćeš to učiniti, a ja ti se zaklinjem da ću i ja na ono isto mjesto poginuti đe i ti!”

- E kad je tako, reče proto, hoću”.

Poslije protovog pristanka, „Danilo poskoči kao jelen i povika:
„Blago meni i s tobom zajedno. Kume, neka znaš od sjutra sam ja gospodar Crne Gore”.

„Da bog da”, odgovorio proto, „ali se treba dobro oznojiti”.

U „Bačvaninu” dalje piše: „Sjutra dan proto održa riječ. Pero sa svima senatorima dođe u crkvu. Na velikom VHODU proto oglasi Danila za gospodara Crne Gore ovako:
Blagočestivago i hristoljubivago gosudarja černogorskago i berdskago Danila Stankova Petrovića da pomjanet gospod Bog vo carstvi svojem vsegda ninje i prisno i vo vjeki vjekov”.
Taj iznenadni proglas kod Pera i njegovih pristalica izazvao je pravu senzaciju. Međutim, i pored otvorenih sukoba između Pera i Danila, nije došlo do težih incidenata. Tek u ljeto 1852. godine došao je kraj neizvjesnosti oko nasljednika prestola. Pošto Danilo glasno povika: „Moje je gospodarstvo, stric mi ga je ostavio, bez krvave sablje i poljane nikome ga ne puštam!”, stupi na scenu „junački i pošteni senator Novica Cerović, koji letijaše na sve strane, mireći protivničke tabore”. Tako je spirječno krvoproliće između strica i sinovca, kao i između njihovih pristalica, koje je bilo na pomolu.
U najkritičnijem trenutku serdar Milo Martinović, vatreni pristalica Pera Tomova, „zagrmlje”, vičući: „Nikad Danila u ruku poljubiti neću, ko je Cetinjanin za mnom!” Opet hrabri, ali promišljeni i pomirljivi Joko Špadijer, stupa na scenu, pa se serdaru Milu obrati riječima: „Što klikuješ Cetinjane, kakva ti je nužda. Danilo je gospodar Crne Gore, neka znaš i ti i svaki Crnogorac - i niko drugi!” Na to će, očigledno uzbuđen, serdar Milo: „Ha! Zar opet!”, povika serdar, pa poleće protu, vadeći svoj pozlaćeni handžar! No i proto u isti mah spremi svoj ubojiti štilet. Crnogorci se među njima ugnaše i ne dadoše im megdan podijeliti”.

Vladika postaje knjaz

Pero Tomov i Đorđije Savov, i pored toga što nijesu bili u dobrim odnosima, presjekoše ovu krajnje naelektrisanu i do vrhunca zaoštrenu situaciju, riječima: „Mi se ličimo od gospodarstva crnogorskog!” Tada nasta veselje. Čuše se uzvici:
„Živio vladika Danilo!, povika svak i kome bješe od srca i preko srca”.
Danilo se uskoro zatim spremi za Rusiju, a Pera ostavi da vlada do njegovog povratka u domovinu.
Kako se Danilo plašio za život protopopa Joka Špadijera, „pri kretanju u Rusiju Danilo preporuči Peru da se ne usudi ni u kog dirnuti, a osobito u protu”.
Na putu za Rusiju, Danilo je nagovoren u Trstu, od strane Špira Gopčevića, „trgovinskog velikokupca”, da ne primi vladičanstvo, već da „ište u Rusiji kneževstvo”. Danilo je to jedva dočekao, „te pisa na Cetinje da senat sa podpisom sviju vrsli poglavara crnogorski od strane svega naroda crnogorskog pošalje molbu na Njegovo Imepratorsko Veličanstvo cara ruskog Nikolu Pavlovića da blagoizvoli mjesto mitropolita postaviti knjaza u Crnoj Gori. Molbu odma sastavi vrijedni, učeni i pošteni sekretar Milaković, koji stiže u Petrograd prije dva dana. Kad Danilo izađe na odencu pred cara, car ga odma pozdravi: „Vot, Danil Petrovič knjaz černogorskij i berdski!” Tako Danilo postade prvi svjetovni gospodar Crne Gore, blagoslovom ruskog imperatora Nikolaja Pavloviča.

Protopop Joko Špadijer i dalje je bio jedna od centralnih ličnosti u doba vladavine knjaza Danila. Ovaj hrabri ratnik i istinski duhovnik blagoslovio je crnogorsku vojsku pri njenom polasku u boj na Grahovo 1858. godine, „posvetio njene barjake i ohrabrio je zaklinjući: da se svaki hrabro bori za otažbinu protivu pestoljetnjeg dušmanina, iza čijeg sretnjeg blagoslova 8.000 Turaka pade na Grahovo”.

Progon u Austriju

No, i pored svih zasluga, i protopopu Joku, kao i mnogim Špadijerima, „bi suđeno da ostavi otadžbinu i u njoj lijepo imanje svoje, i to zbog neke niske raspre. Neki ljudi sa strane u kojoj ga upletoše ni kriva ni dužna, a koja se ne ticaše ni politike ni partije, te se i on morade ukloniti u Austriju”.
Protopop Joko je više godina živio u Zadru, a zatim u Sremskim Karlovcima. U Sremu je dobio parohiju u Ugrinovcima. Ostatak života proveo je u Zemunu, gdje je i umro. Sahranjen je pred sabornom crkvom u Zemunu. Tako je plemeniti protopop Joko, i pored ispoljene hrabrosti u ratu, i ogromnih zasluga u miru, dočekao kraj u progonstvu, daleko od svoje Crne Gore i rodnog Cetinja, za kojom je do smrti čeznuo. On je u 87. godini života napisao Izjavu, koja se čuva u Državnom arhivu Cetinje, od 15. februara 1899. godine, „o vađenju iz groba Petra I (Svetog)”!

MARKO ILIJIN - ŠPADIJER, proslavljeni i neustrašivi junak iz rusko - japanskog rata, bio je prirodni izdanak iz takvog junačkog mjesta i gnijzeda, kakvo je bilo bratstvo Špadijeri. Njegov djed Marko, koji je bio perjanik vladike Rada i knjaza Danila, poginuo je prilikom zauzimanja Žabljaka od Turaka 1852. godine, a otac mu Ilija gine 1876. godine na Grahovu. Sahranjen je pred crkvom na Vilusima Grahovskim.
Marko Ilijin Špadijer, glavna ličnost ove skaske, rođen je u Donjem Kraju kod Cetinja 1873. godine. Imao je samo tri godine kada je ostao bez oca. Četiri razreda osnovne škole i dva razreda gimnazije završio je na Cetinju. Dalje školovanje, o državnom trošku, nastavio je u Beogradu. Kao vojni stipendista, Marko je dvogodišnju podoficirsku pješadijsku školu završio školske 1889/90. godine. Po završetku ove škole Marko je jednu godinu ostao na službi u Srbiji. Na Cetinje je stigao 24. decembra 1891. godine, gdje je bez službe proveo pola godine.
Iz Djelovodnika Ministarstva vojnog za 1892. godinu, Broj 593, od 8. juna 1892. godine, vidi se da „Knjaz odobrava da Marko Špadijer (Ilin) bude primljen za ađutanta prve brigade”.
U kalendaru „Grlica” za 1896. godinu, na 24. strani, počinje spisak vojničkih glavara i u prvoj brigadi je brigadir vojvoda Đuro Petrović, a brigadni ađutant Marko Špadijer.

Špadijeri u nemilosti dvora

Marko Špadijer je, kao ađutant Prve brigade, u činu podoficira ostao do 25. avgusta 1899. godine. Pored dužnosti ađutanta brigade, Marko je, kao veoma obrazovan, istovremeno bio i pisar u Ministarstvu vojnom. Uskoro zatim Marko je raspoređen za ađutanta prestolonasljedniku Danilu, koji je Marka izuzetno cijenio. Njih dvojica su, kao mladi momci, ubrzo našli zajednički jezik i postali prisni drugovi. Marko je bio izuzetna muška ljepota, pa je prestolonasljednik želio da ga veže za sebe. Njih dvojica su redovno oblačili najljepšu crnogorsku narodnu nošnju, pa ih građani nijesu mogli razaznavati, ko je prestolonasljednik, a ko ađutant, te su u više slučajeva, prilikom susreta sa njima, mislili za Marka Špadijera da je prestolonasljednik, a za Danila da je ađutant. Do ove zabune bi naročito dolazilo kad bi se njih dvojica vozili kalešinom van grada do Bajica, Donjeg Polja, ili do Obzovice.
I, kad je Marko Špadijer već bio ljubimac Dvora, i kad je njegova blistava karijera bila na pomolu, desilo se nešto što je Marka, ni kriva, ni dužna, gurnulo u provaliju. U međuvremenu su se oko Markovih stričeva plele nevidljive zavjereničke mreže. Tako je, sasvim neočekivano, kod knjaza Nikole i njegove dvorske svite, pao u nemilost stari cetinjski kapetan Stevo Špadijer, sa braćom Jolom i Vukom, te su donijeli odluku da emigriraju iz Crne Gore.
Marko je već bio formiran čovjek, a uz to prirodno nadaren, odvažan i neustrašiv, u koga je prestolonasljednik imao neograničeno povjerenje. Međutim, Marko je primijetio da se i na njega gleda sa izvjesnim podozrenjem, pa je i on odlučio da se pridruži svojim stričevima: Stevu, Jolu i Vuku, koji su već bili donijeli odluku da napuste Cetinje i Crnu Goru.
Prije braće Špadijera i njihovog sinovca Marka, u nemilost kod Gospodara već je bio pao i Milovan Džaković, kasniji župan Zetske oblasti, a onovremeni visoki funkcioner u resoru Ministarstva unutrašnjih djela knjaževine Crne Gore. Milovan Džaković bio je sin proslavljenog crnogorskog junaka, vojvode Tripka Džakovića, pa je bio ozlojeđen knjaževom samovoljom, zbog čega je bio prinuđen da napusti Crnu Goru i ide u emigraciju.


Markovi nezadrživi juriši



Kako je sestra Milovana Džakovića, Stane, bila udata za Steva Špadijera, to su se oni, kao krvni prijatelji, tajno dogovorili gdje da se nađu na putu u neizvjesnost. Dogovorili su se da ih Milovan sačeka u Kotoru i da im obezbijedi karte brodom do Trsta.
Kad su se Špadijeri sa Džakovićem našli u Kotoru, ukrcali su se na brod i otplovili za Trst. Iz Trsta ih je put vodio za Zagreb. Negostoljubivi Zagreb nije imao razumijevanje za nevolje ovih emigranata, pa im je bilo uskraćeno svako gostoprimstvo. Iz Zagreba su se uputili u Beograd, nadajući se u bolje izglede za opstanak. Ali ni tamo nijesu bili bolje sreće. Po dolasku u Beograd, stupili su u konakt sa upravnikom grada Beograda, Bademlićem. Kad su mu izložili čitavu situaciju, od upravnika grada Beograda su zatražili da im odobri namještenje bilo gdje na teritoriji Srbije. Kako upravnik grada Beograda nije sam mogao riješiti ovako krupno pitanje, zatražio je savjet od svojih pretpostavljenih. Međutim, kako su već i onako bili zategnuti diplomatski odnosi između Cetinja i Beograda, odnosno između knjaza Nikole i kralja Milana, Srbija nije bila raspoložena da doliva ulje na vatru, pa je ovim najnovijim crnogorskim emigrantima otkazano gostoprimstvo.
Braća Špadijeri i Milovan Džaković donijeli su odluku da spas potraže na drugoj strani, pa su se uputili u Bosnu. Po dolasku u Bosnu dočekalo ih je novo razočarenje. Neljubazno ih je primio i Kalajev režim, koji nije želio da, primanjem crnogorskih emigranata, dođe u sukob sa zvaničnom crnogorskom vladom.
Dodatni problemi ovih emigranata predstavljale su i njihove porodice, koje su se nalazile u Cetinju. Najzad su odlučili da se ponovo upute u Zagreb. U Zagrebu ih je čekalo prijatno iznenađenje. Knjaz Nikola je najzad uvidio da je počinio grubu grešku što je iz svoje zemlje izgubio čak i one ljude do kojih mu je bilo mnogo stalo i do kojih je puno držao. Zato je pokrenuo akciju vraćanja u Crnu Goru svih onih političkih emigranata, koji se za vrijeme boravka u emigraciji, nijesu angažovali protiv Dvora i njega kao Gospodara.

Povratak u Crnu Goru

Ovu vijest su Špadijeri i Milovan Džaković primili sa izvjesnim olakšanjem, ali istovremeno i sa velikim podozrenjem. Boraveći ileglano u Zagrebu, stupili su u kontakt sa onovremenim studentom prava iz Cetinja, Stevom Lopičićem, koji je bio stipendista knjaza Nikole, a istovremeno i bliski rođak po majci, sa Špadijerima. Lopičić je Špadijerima saopštio da je on lično zadužen od Dvora da sa njima razgovara po pitanju njihovog povratka na Cetinje, uz garanciju da im se ništa loše neće desiti. Njemu su Špadijeri povjerovali, pa su odlučili da se upute do Kotora, odakle će oprezno ispitati situaciju.
Milovan Džaković je u međuvremenu, drugim kanalima, obezbijedio povratak u Crnu Goru. Njemu su u tome pružili pomoć cetinjski Popovići, koji su u ono vrijeme bili uticajni na Dvoru.
Špadijeri su se u Kotoru konsultovali što dalje da rade. Sumnjali su u iskrene namjere knjaza Nikole, plašeći se pri tom da im se ne priprema neka zamka. Međutim, nijesu mogli odoljeti Lopičićevim ubjeđivanjima, pa su odlučili da na Cetinje upute najmlađeg brata Vuka, sa zadatkom da ispita da li im je zaista siguran povratak u zavičja. Kad se Vuko uvjerio da se prema njima neće preduzimati nikakve represivne mjere, javio je braći, Stevu i Jolu, da se mogu slobodno uputiti na Cetinje. I, zaista, prema Špadijerima: Stevu, Jolu i Vuku, nijesu preduzimane nikakve represivne mjere.
Marko Ilijin Špadijer je, nešto prije stričeva, stigao na Cetinje. On se ponadao, kao bivši dvorski službenik, da će mu pružiti pomoć njegov lični prijatelj, prestolonasljednik Danilo. Međutim pošto je Marko bio crnogorski oficir i čovjek od povjerenja, na njega se drugim očima gledalo. Početkom aprila 1900. godine Marko je bio lišen slobode. U njega se, kao u bivšeg dvorskog čovjeka, posumnjalo da nije, prilikom napuštanja Crne Gore, zloupotrijebio svoj položaj i iz Dvora odnio u Beograd kakav povjerljiv dokument i predao ga srpskoj vladi.
Po nalogu knjaza Nikole uslijedilo je saslušanje Marka Špadijera, koje je počelo 11, a završilo se 14. aprila 1900. godine. Za tri dana ređala su se pitanja i odgovori, koji su zabilježeni na oko 60 stranica. Na kraju trodnevnog detaljnog isljeđivanja, isljedni organi su zaključili da je Marko Ilijin Špadijer u svemu kristalno čist, pa je kao takav pušten na slobodu.

Odlazak u Petrovgrad

Po izlasku iz zatvora Marko je dobio neki sporedan posao u državnoj službi. Uvrijeđen ovakvim nekokrektnim odnosom državnih vlasti prema njemu, Marko je, nakon dužeg razmišljanja, donio odluku da napusti svoje rodno Cetinje i svoj topli roditeljski dom. Obratio se Dvoru molbom da mu omogući legalan odlazak u Rusiju, navodeći kao razlog doškolovanje u vojnoj akademiji. Pošto je njegovoj molbi udovoljeno, Marko je 1902. godine napustio Cetinje i iste godine stigao u Petrograd. Odmah po dolasku u Petrograd, Marko se upisao u Vojnu akademiju, koju je u rekordnom roku završio, a zatim je dobio viši oficirski čin u Kadetskom korpusu carske ruske vojske.
Kada je, 1904. godine, izbio rusko-japanski rat, Marko Špadijer dobrovoljno stupa u carsku rusku vojsku. Tom prilikom dobija pod svoju komandu jednu četu, sa kojom nezadrživo leti iz juriša u juriš. Barjaktar čete bio je Vlado Petrović, sin vojvode Boža.
U „Pobjedi” od 20. aprila 1986. godine, na jednom mjesetu, piše:
„Kako je u tom ratu, što smo već napomenuli, učestevovao veliki broj Crnogoraca, to je zanimljivo vidjeti što je to što ga izdvaja od ostalih. Dovoljno je pomenuti Jovana Popovića Lipovca, koji je opisan kao „CRNOGORAC, PRAVI DžIN” i koji je u ovom ratu dobio čin generala, ili pak odred koji od 150 dobrovoljaca su vodili komandir Marko Špadijer i barjaktar Vladimir Petrović - Njegoš i u kome se borio Rade Gardašević, prvi elektroinženjer crnogorski, kao i mnogi drugi”.

Marko se, sa svojom jedinicom, proslavio u nezadrživom jurišu na rijeci Jalu, na granici između Mandžurije i Južne Koreje. O Markovim nezadrživim jurišima na neprijatelja i njegovom junaštvu, glas je dopro čak do ruskog cara i njegove dvorske svite, pa mu je, u znak priznanja za ispoljenu hrabrost, dodijeljen Đorđevski krst I stepena, kao najveće rusko odlikovanje, koje se dodjeljuje u izuzetnim slučajevima, za nenadmašni heroizam. Marko je zatim dobio niz drugih visokih ruskih vojnika odlikovanja.

Na kratko u Donji Kraj

O Markovim nezadrživim jurišima i izuzetim podvizima, koji su graničili sa legendom, u rusko*japanskom ratu, kolale su fantastične priče širom Rusije. Čak se govorilo da Marka Špadijera neće puščano zrno. Tako je Marko, kao slavodobidnik na bojom polju, u Petrograd dočekan uz najveće vojne i građanske počasti. Od tada se carski ruski Dvor prema Marku Špadijeru širom otvorio, pa je Marko stekao nepodijeljene simpatije i izuzetnu popularnost, koja ga je uvela u sami vrh ruske elite. Dobio je čin pukovnika carske ruske vojske, kojoj je vjerno služio do pada carizma i pobjede oktobarske revolucije.
Neposredno poslije rusko*-japanskog rata, Marko se na kratko vratio u Donji Kraj, na starevinu. Tu se zadržao u krugu svoje porodice, a zatim se oprostio sa sinom Vladimirom i suprugom Velikom. U Rusiju je poveo kćerku Jelenu, koju je kasnije udao za Cetinjanina Dušana Pajevića, slikara, stalno nastanjenog u Petrogradu. Jelena i Dušan imali su dva sina, koji su ostali u Rusiji, gdje i danas žive.
Kad su boljševici osvojili vlast i ušli u Petrograd, pohapsili su sve više oficire, sad već bivše carske ruske vojske, među kojima i pukovnika Marka Špadijera. Svi su oni, po kratkom postupku, bili osuđeni na smrt strijeljanjem, bez ikakvog prethodnog isljeđenja. Dovoljno je bilo saznanje da su oni bili zakleti na vjernost posljednjem ruskom imperatoru Nikolaju II Romanovu, koji je već bio likvidiran, sa čitavom svojom porodicom.
Strijeljanje pohvatanih oficira vršeno je po grupama. Kada je došao red na grupu viših oficira u kojoj se nalazio Marko Špadijer, da bude strijeljana, Marko se u posljednjem trenutku dosjetio i izgovorio spasonosne riječi: „Molim vas, dozvolite da nešto kažem!”



Prijem kod regenta Aleksandra



Egzekutori za trenutak zastadoše, a onda Marku Špadijeru, onako zbunjeni, dozvoliše da izađe nekoliko koraka ispred stroja za strijeljanje i da kaže što ima. Marko napravi nekoliko iskoraka ispred stroja za strijeljanje i, onako zoran i odvažan, gromkim glasom reče:
„Ja nijesam Rus. Ja sam Crnogorac i imam crnogorsko državljanstvo. Učestvovao sam, kao dobrovoljac, u rusko-japanskom ratu. Čin pukovnika carske ruske vojske, Đorđevski krst I stepena i sva ova visoka odlikovanja što na meni vidite, dobio sam za ispoljenu hrabrost i zasluge na bojnom polju. Ako me danas strijeljate, mala Crna Gora će vas pitati za Marka Ilijina Špadijera”.
Poslije ovih potresnih riječi Marka izvedoše iz stroja za strijeljanje i odvedoše ga u zatvor. U zatvoru su ga mučili i zlostavljali, ne bi li od njega iznudili bilo kakvo priznanje. Marko je, međutim, pred mučiteljima, ostao čvrst i nepokolebljiv kao one lovćenske stijene, ispod kojih se rodio. Kad su, na kraju, isljedni organi provjerili Markove navode i uvjerili se u njihovu vjerodostojnost, donijeli su odluku da ga protjeraju iz zemlje. Prethodno su mu oduzeli oficirsku uniformu, sva odlikovanja i lične stvari. Jedino su mu vratili crnogorski pasoš, sa kojim su ga, bukvalno golog, u dronjcima, protjerali preko granice. Tako je Marko Špadijer, legenda rusko-japanskog rata, jedva živ stigao na Cetinje 1919. godine.

Pomoć bliskog prijatelja

Po dolasku na Cetinje, Marko Špadijer se našao u krugu svoje porodice, koja mu se jako obradovala. Tu je za izvjesno vrijeme našao svoj mir, oporavljajući se od preživjelih trauma, koje su ga za posljednje dvije godine kao sjenka pratile. Kad se fizički i psihički oporavio i sebe doveo u uredno stanje, Marko se pojavio među građanima Cetinja. Međutim, ovaj temperamentni i nemirni duh nije dugo mirovao, već je odlučio da potraži od nekoga pomoć. Tada se sjetio Vladimira Petrovića, bliskog rođaka kralja Nikole, a svog nerazdvojnog druga za vrijeme zajedničkog školovanja u Petrogradu.
Vladimir Petrović se 1919. godine nalazio u Beogradu, kao jedna od uticajnih ličnosti u kabinetu regenta Aleksandra Karađorđevića. Marko se Vladimiru Petroviću lično obratio pismom za pomoć. Vladimir Petrović je, po primitku Markovog pisma, pozvao Marka Špadijera da odmah dođe u Beograd. Vladimir Petrović je Marka primio kod sebe kao rođenog brata, a kroz nekoliko dana ga najavio kod regenta Aleksandra. Regent Aleksandar ih je zakazanog dana srdačno primio i sa njima poveo prijateljski razgovor. Vladimir Petrović se regentu Aleksandru, bez okolišenja, obratio riječima: „Vaše Veličanstvo, ovo je Marko Ilijin Špadijer o kome sam vam, kao o proslavljenom junaku iz rusko-japanskog rata, puno pričao. Na te riječi Vladimira Petrovića, regent Aleksandar se Marku Špadijeru obrati riječima: „A Vi ste taj Marko? Čuo sam o Vama i znam za Vas”.

Komandant garnizona u Velesu

Regent Aleksandar ih je zatim ugostio i sa njima poveo srdačan razgovor. Regent Aleksandar se, na kraju, Marku Špadijeru obrati riječima: „Što želite? Ili načelnik sreza u Nikšiću, ili major u vojsci?” Tek tada je Marku bilo jasno da je Vladimir Petrović regenta Aleksandra detaljno upoznao sa njegovim nezavidnim materijalnim položajem i željom za zaposlenje. Koliko Marka ove Aleksandrove riječi obradovaše, toliko ga i zbuniše, pa se regentu Aleksandru obrati riječima:
„Vaše Veličanstvo, mogu li Vam odgovoriti za dva dana?” „Možete!”, uzvrati regent Aleksandar, nakon čega se Vladimir i Marko sa regentom Aleksandrom srdačno pozdraviše i pođoše.
Marko je imao jedinca sina Vladimira na Cetinju, pa je želio da ga konsultuje po pitanju svoje buduće službeničke karijere. Pri tom je povjerovao da će i njegovom sinu biti draže da mu je otac sa službom bliže, pa mu Marko uputi depešu iz Beograda, u kojoj kaže: „Vlado, šta da prihvatim: načelnik sreza u Nikšiću, ili major u vojsci?” Vlado, bez mnogo razmišljanja, odgovori ocu Marku: „Major u vojsci”, ne sluteći da će za Marka to novo postavljanje u vojsci biti kobno. Ali, eto, i Vlado je želio da mu otac bude ono za što se od najranije mladosti opredijelio - vojno lice.
Kad Marko primi Vladimirovo pismo, obavijesti regenta Aleksandra, preko Vladimira Petrovića, o konačoj odluci da želi biti major u vojsci. Tada regent Aleksandar „Ukazom postavi Marka Špadijera za komandanta garnizona u Velesu, u Makedoniji”!
Veles je u to vrijeme bio malarično i nezdravo mjesto, pa je Markovo i onako ruinirano zdravlje naglo pogoršano. Marko se rvao s bolešću to koliko je najviše mogao. Zato u početku i nije tražio neku posebnu ljekarsku intervenciju. Međutim, kada je upućen na pregled, ljekarski nalaz u skopskoj vojnoj bolnici bio je po Marka fatalan. Dijagnoza je bila kratka i jasna: galopirajuća tuberkuloza. To je ujedno bio i kraj Markove vojničke karijere. Marko je pod hitno penzionisan. Onako bezvoljan i razočaran, Marko stiže na Cetinje, gdje uskoro umire na svojoj postelji u Donjem Kraju, 1924. godine. Tako je, poslije mnogih bura i oluja kroz koje je prošao u 51. godini života, prestalo da kuca junačko srce žive legende, Marka Ilijina Špadijera.
Ni Markov sin Vladimir nije bio bolje sreće. I ako se dva puta ženio, od njega nije ostalo potomstva.
Jedina uspomena na neugasivi lik Marka Ilijina Špadijera ostala je mermerna ploča na mjesnom groblju u Donjem Kraju, na kojoj piše:

„PORODIČNA GROBNICA
MARKA I. ŠPADIJERA
CARSKO-RUSKOG PUKOVNIKA
NOSIOCA BROJNIH ORDENA I
ORDENA ĐORĐEVSKOG KRSTA
PRVOG STEPENA.
ROĐEN 1873. UMRO 1924. GODINE
NA CETINjU”.




Kraj
 
Vladika Rufim
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de



Godine: 39

Datum registracije: 09 Okt 2005
Poruke: 121

montenegro.gif
PorukaPostavljena: Čet Sep 02, 2010 11:46 pm    Naslov poruke: Na današnji dan Na vrh strane Na dno strane

02. 09. 1935.

Umro Anto Gvozdenović, adjutant Kralja Nikole i posljednji predsjednik Vlade Crne Gore - Ratnik, političar, general ruske, francuske i crnogorske vojske, ađutant kralja Nikole, posljednji predsjednik crnogorske vlade u egzilu, član crnogorske delegacije na Konferenciji mira u Parizu, prvi opunomoćeni ministar Kraljevine Crne Gore u Vašingtonu. Rođen je 14. januara 1854. Potekao je iz porodice koja je dala nekoliko istaknutih oficira, prosvjetnih, kulturnih i naučnih radnika; stasao u ličnost širokog enciklopedijskog obrazovanja i visoke kulture. Govorio je nekoliko stranih jezika. Završio je medicinu i bio poznati vojni hirurg. Učestvovao je u Veljem ratu, potom u ruskoj vojsci kao šef saniteta u Rusko-japanskom sukobu (1904), a tokom I svjetskog rata bio postavljen za pomoćnika šefa saniteta svih francuskih armija u glavnom štabu. U Crnu Goru se vratio 1915. U vrijeme kapitulacije crnogorske vojske, sa kraljem Nikolom otišao je u emigraciju. Poslije smrti crnogorskog suverena boravio je u Italiji i radio na organizaciji crnogorske emigracije i njenih vojnih formacija. Njegova burna biografija patriote, vojnika, publiciste, avanturiste, kockara, završena je u rodnom Vučjem dolu, u Ćeklićima, gdje je nakon povratka iz Beograda – a tamo je, penzionisan po starom crnogorskom zakonu, proveo sedam godina – kao 79-godišnjak došao da obnovi popaljeno ognjište. Sahranjen je bez ikakvih državnih počasti.
 
Vladika Rufim
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de



Godine: 39

Datum registracije: 09 Okt 2005
Poruke: 121

montenegro.gif
PorukaPostavljena: Sub Mar 19, 2011 12:41 am    Naslov poruke: Slava mu! Na vrh strane Na dno strane

http://www.pobjeda.co.me/citulje.php?datum=2011-03-18

 
Lutovo
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de





Datum registracije: 02 Okt 2011
Poruke: 4

blank.gif
PorukaPostavljena: Ned Okt 02, 2011 10:42 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Milisav Markov Krkeljic je po završetku Poljoprivredne škole u Baru, poslat od strane crnogorskog Dvora da zajedno sa Milovanom Džakovićem kao dobrovoljac učestvuje u Rusko-Japanskom ratu 1904-1905. Istakao se sa izuzetnom hrabrošcu i u teškim i krvavim borbama sa Japancima kod Mugdena, bio je tesko ranjen. Za iskazanu požrtvovanost i junaštvo odlikovan je Georgijevskim krstom. Vratio se u Lutovo i donio drugi Georgijevski kest u porodicu Krkeljica. Prvi je imao Radivoje Bećov Krkeljic.



MILISAV M. KRKELJIC

_________________
A za hrabrost Lutovaca junaštvo im barjaktara, bi gudalo sa divljenjem stalo samo u guslara...
Kralj Nikola Petrovic vladar Crne Gore
 
Lutovo
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de





Datum registracije: 02 Okt 2011
Poruke: 4

blank.gif
PorukaPostavljena: Sub Dec 17, 2011 5:49 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Pošto je dr.Batrićević zaboravio na ova 2 Georgijevska krsta , evo i drugog od Radivoja B. Krkeljica ,samo je ovaj u društvu medalja koje je dobio i njegov sin Jole Krkeljic, zlatne Obilica Medalje, Karađorđevih zvijezda sa mačevima i drugih odlikovanja. Georgijevski krst je u gornjem redu iznad Obilića medanje.


_________________
A za hrabrost Lutovaca junaštvo im barjaktara, bi gudalo sa divljenjem stalo samo u guslara...
Kralj Nikola Petrovic vladar Crne Gore
 
Vladika Rufim
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de



Godine: 39

Datum registracije: 09 Okt 2005
Poruke: 121

montenegro.gif
PorukaPostavljena: Ned Jan 08, 2012 4:04 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Vrlo dobro što si to predstavio.
 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Istorija sveta ~ -> Dr Đuro Batrićević: Crnogorci u rusko-japanskom ratu Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana 1 od 1

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2018. godine - Venčanja, svadbe - Proslave - TipoTravel - Kuda večeras -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon