www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014

Bosansko-hercegovacka knjizevnost
Strana prethodna  1, 2, 3  sledeća
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Književnost ~
::  
Autor Poruka
hakynen
Odomaćeni član
Odomaćeni član



Godine: 44

Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Sub Jan 21, 2006 2:21 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

    Ivo Andrić (1892 - 1975.)



    Ivo Andrić, pripovjedač, romansijer, esejisti pjesnik, rođen je u Dolcu kraj Travnika, 1892. godine.
    U mladosti piše pjesme i meditativnu lirsku prozu (Ex Ponto, 1918, Nemiri, 1920). Tu sklonost njegovao je trajno, o čemu svjedoči posmrtno objavljena knjiga zapisa Znakovi pored puta. No, univerzalnu književnu veličinu i svjetsku priznatost Andrić je ostvario svojim proznim opusom, kojemu na početku stoji pripovijetka Put Alije Đerzeleza (1920). Nastavlja se nizom pripovjedačkih zbirki, te romanima Travnička hronika (1945), Na Drini ćuprija (1945), Gospođica (1945), Prokleta avlija (1954), Omer-paša Latas (1976, posmrtno). Prokletom avlijom, djelom nenadmašne pripovjedačke ljepote i mudrosti, teško odredljiva književnoga žanra, Andrić je dostigao vrhunac književnoga umijeća i sublimirao svoju osebujnu filozofiju povijesti i ljudske egzistencije.

    Svijet Andrićevih proza usudno je povezan s Bosnom. "Sve moje je iz Bosne" tom preciznom ispovjednom rečenicom Andrić je sam najbolje objasnio način na koji je Bosna, "zemlja mrke ljepote", u središtu njegova književnog mikrokozmosa. A, poput drevnih zadužbinara, o kojima je pisao u svojim pričama, on je svoju vezanost za Bosnu pokazivao i na drugi način. Polažući osobito na razvoj čitalačke kulture, on je cjelokupni iznos Nobelove nagrade za književnost, koju je dobio 1961. godine, poklonio Bosni i Hercegovini, namijenivši taj ogromni novac za "unapređenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine"

    Umro je u Beogradu 1975. godine.



    Ivo Andrić



    Znakovi pored puta
    Ivo Andrić


    BUDITE RADOSNI..

    Budite radosni kad god vam se za to pruža mogućnost i kad god za to nalazite snage u sebi, jer trenuci čiste radosti vrijede i znače više nego čitavi dani i mjeseci našeg života provedeni u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti i prohtjeva........ a minut čiste radosti ostaje u nama zauvijek, kao sjaj koji ništa ne može zamračiti.



_________________
 
hakynen
Odomaćeni član
Odomaćeni član



Godine: 44

Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Sub Jan 21, 2006 2:23 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

    Hamza Humo (1895 - 1970.)



    Hamza Humo se rodio 30. septembra 1895. godine u Mostaru u uglednoj porodici iz koje je bio i alhemijado pisac Omer ef. Humo. U Mostaru je pohadjao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. 1914. godine interniran je u Madjarsku (Komarovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je sluzio kao tumac i pisar u bolnici u Djeru. Nakon rata vraca se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, potom Bec i konacno Beograd. U Zagrebu se druzi s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimicem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milicevicem i sam oduševljen ekspresionistickim pokretom. 1919. javlja se prvim knjizevnim ostvarenjem, zbirkom pjesama Nutarnji zivot.

    Od 1923. uredjuje list Zabavnik, a od 1927. do 1931. urednik je casopisa Gajret. Od 1932. do 1937. radi kao novinar u Pres-birou, a potom sve do rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. uredjuje muslimanski list Novo doba, potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetnicke galerije.
    Umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine.


    Bibliografija

    1. Nutarnji zivot. Pjesme. Mostar, 1919.
    2. Strasti. Pripovijetke. Beograd, 1923.
    3. Grad rima i ritmova. Pjesme. Geca Kon. Beograd, 1924; - 2. izd. Svjetlost. Sarajevo, 1975. 4. Sa ploca istocnih. Pjesme. Beograd, 1925.
    5. Grozdanin kikot. S. B. Cvijanovic. Beograd, 1927; - Seljacka knjiga. Sarajevo, 1953; 1956; 1958; 1962; - Trunkener Sommer. Uebers. B. Jaenchnichen. Berlin, 1958; - Franfurt a/M, 1961; 1962; - Svjetlost. Sarajevo, 1962; - Trunkener Sommer. Dortmund, 1968; - Grozdanin kikot. Veselin Maslesa. Sarajevo, 1983; 1984; 1989.
    6. Pod zrvnjem vremena. Pripovijetke. Sarajevo, 1928.
    7. Od prelaza na Islam do novih vidika. Rasprava. Sarajevo, 1928.
    8. Slucaj Raba slikara. Novele. Sarajevo, 1930.
    9. Pripovijetke. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1932.
    10. Ljubav na periferiji. Pripovijetke. Beograd, 1936.
    11. Zgrada na rusevinama. Roman. Beograd, 1939.
    12. Za Tita. Pjesma. Sarajevo, 1946.
    13. Pjesme. Sarajevo, 1946.
    14. Hasan opancar. Pripovijetke. Sarajevo, 1947.
    15. Adem Cabric. Svjetlost. Sarajevo, 1947; 1951.
    16. Poema o Mostaru. Sarajevo, 1949.
    17. Tri svijeta. Drama. Sarajevo, 1951.
    18. Perisiceva ljubav. Pripovijetke. Sarajevo, 1952.
    19. Izabrane pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1954; 1968.
    20. Hadzijin mac. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1955; 1964; 1967.
    21. Sabrana djela. Knjiga I-VI. Izbor, redakcija i predgovor Muhsin Rizvic. Svjetlost. Sarajevo, 1976.
    22. Jablan do neba. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
    23. Izbor iz djela. Veselin Maslesa. Sarajevo, 1982.




    Hamza Humo



    Hamza
    Hamza Humo


    Nazvaše me Hamzom
    Kao što nazvaše hiljadama ljudi
    Iz pustinja divljih Beduina,
    Crnih grdana vjecno suncanih gradova,
    Himalaje, Taurusa, Pinda,
    Ljudi sa plantaža,
    Hiljadama bakarnih Inda
    I onih s pazara visokog Irana
    Što prodaju cilime,
    Biser, nakit, žene.

    O cudno je to cudno
    Da ovdje
    U našoj zemlji kraj Evrope
    Hamzom zovu mene!

    Cesto mislim na te Muhamedov strice,
    O, veliki Hamza.
    Vidim te s bakarnim kopljem i štitom
    Kako se boriš u bici kod Uhda,
    Jurišaš krvav, slomljena ti rebra,

    Ko lav se boriš.
    A kad se osvijesti -
    Razbojište pusto i crno,
    Na njemu sama smrt,
    Po njemu šecu ko crne cavke žene.
    I kada ti u bolu na bojištu jeknu,
    One zavijaše ko ljute hijene,
    Strahovita oka, nacerena lica
    Sjatiše se na te,
    Oštrim ti noktima
    Išcupaše jetra,
    Zgrizoše ih krvavo kao grabljivice,
    Dok im lelekaše glas po razbojištu
    Poput zavijanja jezive hijene.

    O, cudno je to, cudno
    Da ovdje
    U našoj zemlji kraj Evrope
    Hamzom zovu mene!

_________________
 
hakynen
Odomaćeni član
Odomaćeni član



Godine: 44

Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Sub Jan 21, 2006 2:24 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

    Bosanski jezik



    Bosanski jezik je nacionalni standardni jezik Bošnjaka. Bosanskim jezikom govori oko 2 do 2.2 miliona ljudi: u Bosni i Hercegovini (1,7-1,8 milion), Srbiji i Crnoj Gori (245.000) i Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi (150.000), te neutvrđen broj iseljenika u Turskoj. U bosanskome jeziku danas se koriste dva pisma: latinica i ćirilica.


    Bosanski jezik kao sistem dijalekata

    Bošnjaci su izvorni govornici nekoliko dijalekata štokavskoga narječja, uglavnom: novoštokavskoga ikavskog (tzv. bosanko-dalmatinski) i šćakavsko ijekavskoga (tzv. istočno-bosanski dijalekt), kojim govore Bošnjaci i Hrvati, novoštokavskoga ijekavskoga (tzv. istočnohercegovačko-krajiški), kojeg dijele sa Srbima, Crnogorcima i Hrvatima, te nenovoštokavskog ijekavskog (tzv. zetsko-južnosandžački dijalekt) kojime govore Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Udio Bošnjaka u ostalim govorima (npr. novoštokavskom ekavskom (tzv. šumadijsko-vojvođanski dijalekt) i nenovoštokavskom ekavskom (tzv. kosovsko-resavski dijalekt)) je zanemariv. Zbog procesa jezične asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica posljednjega rata nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinoga dijalekta, no, približno se može navesti sljedeće: većina Bošnjaka u Bihaćkoj regiji, zapadnoj Bosni općenito, kao i srednjoj i južnoj Bosni (Travnik, Bugojno, Zenica, Livno,..) i sjevernom dijelu Hercegovine govornici su bosansko-dalmatinskog dijalekta; stanovnici širokoga pojasa koji se proteže južno od Sarajeva do Tuzle na sjeveru, sa središtima u Sarajevu, Kladnju, Brezi, Srebreniku, Tuzli, Zavidovićima, Olovu, Visokom, Fojnici, Kaknju,..izvorni su govornici istočno-bosanskog dijalekta; Bošnjaci u području srednje i istočne Hercegovine (Čapljina, Stolac, Nevesinje,..), oaza u istočnoj Bosni (Goražde), te u većem dijelu Crne Gore i dijelu Srbije (Nikšić, Pljevlja, Prijepolje,..), kao i stanovnici većih gradove (uključujući i one protjerane iz gradova kao Teslić, Prijedor, Banja Luka, Doboj, Zvornik, Vlasenica,..)- govornici su istočnohercegovačko-krajiškog dijalekta; dok su Bošnjaci koji nastavaju istok Crne Gore i jugozapad Srbije (Podgorica, Bijelo Polje, Novi Pazar,..) govornici zetsko-južnosandžačkog dijalekta.



    Dijalektološka karta štokavskog narječja, Autor: Pavle Ivić


    Narječja sistema bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika


    Opstojnost bosanskoga jezika

    Poznato je da je nerijetko dovođena u pitanje opstojnost bosanskoga jezika. Smatramo da je definitivan odgovor na to pitanje dao ugledni hrvatski lingvist Radoslav Katičić u knjizi "Novi jezikoslovni ogledi", Zagreb 1992.

    Jezici se klasificiraju po:

  • kriteriju genetske srodnosti
  • kriteriju sličnosti na osnovi kontakta među idiomima
  • tipološko-strukturalnih elemenata
  • vrijednosnih sudova
    Prva tri kriterija, koji bi trebali biti "znanstveni"- vode u slijepu ulicu. Jedan dio zapadnogermanskih jezika po genetskom kriteriju razlikuje 2 jezika: donjo- i gornjonjemački; tipološki četiri jezika: nizozemski, donjo-, gornjonjemački i jidiš; po kontaktu među idiomima ulančani niz dijalekata.

    Jedino vrijednosni sud daje odgovor.

    "Poznato je također da je jezik ljudima uvijek i nosilac nekih vrijednosti, da se prema njemu opredjeljuju: osjećaju ga kao svoj ili tuđ, kao lijep ili ružan, kao njegovan ili zapušten. On im je simbol i uvijek nova potvrda duhovnoga bića i narodnosne pripadnosti, on im je, kako veli Herder, prava domovina. Jezik je dakle taj koji jest ne samo zato što je takav, a ne drukčiji, što je postao tako, a ne drukčije, nego i po tomu što nosi te, a ne druge vrijednosti. To je vrijednosni vid jezičnoga identiteta. (Novi jezikoslovni ogledi, 1992).

    I po tomu postoje, zapravo, tri jezika: nizozemski, njemački i jidiš.

    I tako i bosanski jezik.

    Na formalnoj znanstvenoj razini, teorijska lingvistika opisuje jezik preko sljedećih disciplina:

  • fonetika
  • fonologija
  • morfologija
  • tvorba riječi (u slavenskim jezicima obuhvatnija od morfologije)
  • sintaksa
  • semantika
  • pragmatika
  • lingvostilistika
  • leksikologija

    Bosanski, hrvatski i srpski dijele (iako ne u potpunosti) temeljnu gramatiku (morfologiju i sintaksu), dok stupanj slaganja u ostalim granama, od fonetike do stilistike i leksika varira- od većih podudaranja do dosta izraženih razlika. No, za bitnost jezika nije toliko važan stupanj razlika ili sličnosti standardnih jezika kao sistema: svaki je standardni jezik otvoreni sistem karakteristične strukture i zakonitosti među povezanim disciplinama sistema, pa je to i presudna činjenica za utvrđivanje opstojnosti jezika.


    Historijski razvoj bosanskoga jezika

    Postanak i historijski razvoj standardnog jezika neke zajednice, u ovom slučaju nacionalne zajednice Bošnjaka, uveliko zavisi o samodefiniciji te zajednice, ili o profilu i vidu narodnosne kristalizacije. U slučaju bošnjačke nacije nekoliko činilaca je odigralo važnu ulogu:

  • jezični temelj te zajednice je zapadnoštokavski idiom kakav se profilirao tokom 3 stoljeća uoči Osmanskoga osvajanja
  • utjecaj islamsko-orijentalne kulture, te leksičkih osobina orijentalnih jezika (arapskog, turskog i prezijskog), snažno su obilježili bosanski jezik na različite načine u različitim vremenima
  • relativna zakašnjelost nacionalne emancipacije Bošnjaka u odnosu na srpsku i hrvatsku imala je za posljedicu da se bosanski jezik, kao standardni jezik, ili propisani jezički sistem, sporo odvajao od "srpsko-hrvatske" jezične matrice, kakva je nametana u 20. stoljeću
  • za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i jednu dosta značajnu prednost: jezičnodijalekatsku uravnoteženost. Posmatra li se jezičnodijalekatska situacija Srba, a pogotovo snažne regionalnodijalekatske centrifuglane tendencije u Hrvata, tada se može reći da je u dobroj mjeri nivelirana situacija u pogledu narječja kojim govore Bošnjaci, predstavljala pozitivan element za jezičnu unifikaciju.
    U pregledu koji slijedi, bit će prikazane glavne tendencije razvitka bosanskoga jezika, uklopljenoga u opći razvoj jezika na tlu Bosne i Hercegovine, što je dano u povijesnom prikazu razvitka jezika na tlu BiH.


    Ime bosanskog jezika u književnim djelima i historijskim izvorima

    Bošnjaci oduvijek svoj maternji jezik imenuju najčešće bosanskim. I ne samo oni, nego i njihovi susjedi često su ga imenovali tako (najčešće katolici) - kako u Bosni tako i izvan nje - o čemu svjedoče brojna djela, dokumenti, te putnici kroz Bosnu i druge krajeve.

    Navodimo svjedočanstva, argumente, činjenice i primjere:

  • Bošnjaci su ostali vezani za svoj jezik i od kraja 15. do početka 20 stoljeća stvaraju književna djela i na orijentalnim jezicima. Blizu tri stotine stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, najvećim dijelom na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Na turskom jeziku stvorena je lijepa književnost, od epskih pjesama iz najranijeg vremena preko bogate lirike i proze. U tim djelima jezik žitelja Bosne nazivan je bosanskim. Više od stotina tih autora dodalo je svome imenu odrednicu Bosnavi/Bosnali/Bosnjak/Bosanac, koja signalizira njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu. U četiri vijeka osmanlijske vladavine uočavaju se tri razvojna toka.Prvi je pisana aktivnost na narodnom jeziku i bosančici. Drugi je stvaralaštvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku. Treći,alhamijado-literatura,književna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom pismu. Bosanska kurzivna ćirilica ili bosančica koja je nastala u Bosni kao posebno pismo, upotrebljava se kao svjetovno pismo i igra najvažniju ulogu u očuvanju kontinuiteta slavenske pisane riječi među bosanskim stanovništvom. Ovo pismo njeguje se na dvorovima sandžakbega, kao i ranije kada su bosanski vladari u srednjem vijeku pisali njime, a igra veliku ulogu i u diplomatskim kontaktima sa evropskim zemljama. Većina srednjovjekovne korespodencije na našim prostorima je pisana bosančicom. Na Porti (u Stambolu) se govorilo "bosanskim" kao diplomatskim jezikom. Bosanski begovi dugo vremena su u prepiskama sa Dubrovačkom Republikom i drugim susjednim zemljama služili bosančicom, koja se nazivala i "begovo pismo" ili "begovica", a bila je raširena i u privatnoj prepisci. Njome su se koristile i susjedne zemlje. Čak se neki tekstovi na turskom jeziku pišu tim pismom, što govori o dubokim korjenima ćiriličke tradicije u Bosni. Djela na orijentalnim jezicima su mnogobrojna,ali sve više se i u njih unosi duh narodnog poetskog jezičkog bića i izraza kao što je to slučaj u poeziji D.Bajezidagica (umro 1566/1603), M.Nerkesije Sarajlije (oko 1584-1635), D.Mezakije (umro 1676/77), A.Rizvanbegovica-Stočevića (1839-1903), H.Rizvanbegoviceve (1845-1890).
  • Naziv bosanski nije uobičajen samo kod onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima (dovoljno je pogledati Ljetopis Mula-Mustafe Bašeskije) nego i kod Bošnjaka koji su pisali alhamijado književnost.(Španska kovanica al agami=stran, tuđ, bukvalno: strana književnost). Dok je turski jezik bio jezik administracije,službeni jezik,perzijski je dominirao u pjesništvu,a arapski je bio jezik vjere i nauke. Oni koji su se htjeli afirmisati bilo u politici,vojsci,umjetnosti,nauci - morali su da poznaju te jezike.Međutim ti jezici nisu nikada ušli u šire mase i nisu utjecali na njegovanje svog maternjeg bosanskog jezika. Dovoljno je spomenuti ovdje samo Muhameda Hevaiju Uskufiju.
  • Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. stoljeća) u spisu "Skazanie izjavljeno o pismeneh" spominje bosanski jezik uz bugarski,srpski,slovenski,češki i hrvatski.
  • Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3.jula 1436, mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku "bosanskog roda i heretičke vjere,zvanu bosanskim jezikom Djevenu".
  • Ninski biskup u Peri pisao je 1581. g. fra J.Arsenigu "bosanskim jezikom".
  • U djelu Jeronima Megisera"Thesaurus polyglotus"(Frankfurt na Majni,početak 17.st.)spominju se uz ostale naše govore (dijalekte):bosanski,dalmatinski,srpski,hrvatski.
  • Bosanskim jezikom su ga zvali (uz :slovinski,ilirički/ilirski,ponekad i hrvatski) i mnogi pisci od 17.st. naovamo: Matija Divković: "Bošnjak rođen u selu Jelaskama sjeverno od Vareša koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja"; Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, Ambroz Matić, Luka Dropuljić, Ivan Frano Jukić (Slavoljub Bošnjak), Martin Nedić, Anto Knežević itd.
  • Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735,piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu "bosanskim jezikom", jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.
  • Evlija Ćelebija, turski putopisac iz 17. st, u poglavlju "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" svoga čuvenog putopisa hvali Bošnjake, za koje kaže: "kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumljivi ljudi". Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski riječnik M.H.Uskufije.
  • Jedan od prvih gramatičara, Bartol Kasić (Pag 1575. - Rim 1650.),rođeni čakavac,odlučuje se za štokavštinu bosanskog tipa, kakva je Divkovićeva, te se u svom "Ritualu rimskom" (Rim, 1640.) ističe da je za stvaranje zajedničkog književnog jezika (lingua communis) u južnoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaže za bosanski slijedeći na taj način preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima).
  • Isusovac Jakov Mikalja (1601.-1654.) u predgovoru "Blagu Jezika slovinskoga" iz 1649. želi kako kaže da uvrsti "najodabranije riječi i najljepše narječeje" dodajući da je "u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši", i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu.
  • Dubrovački dramatičar Đore Palmotić, opredijelio se za govor "susjednih Bošnjaka",ističući ljepotu toga govora.
  • Hrvatski pjesnik Andrija Kacić Miosić (1704.-1760.) autor "Razgovora ugodnog",snažno afirmiše štokavštinu; svoju je "Korabljicu" "prinio iz knjiga latinskih, talijanskih i hronika Pavla Vitezovića" u "jezik bosanski".
  • Bosanski jezik spominje, pored srpskog,hrvatskog,češkog i poljskog i spisatelj Matija Antun Reljković (1732.-1798.).
  • Antun Kanižić, Franjo Marija Appendini (1808. u Dubrovniku pojavila se njegova "Grammatica della lingua illirica" u čijem predgovoru ističe da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanski najsavršeniji, Ivan Popović (kojemu je bosanski govor među slavenskim isto što i atički među grčkim), u nastojanju da Južni Slaveni oforme jedinstven književni jezik, zalažu se za usvajanje bosanskoga govora još mnogo prije Bečkog dogovora iz 1850. godine.
  • Alberto Fortis (1741. -1803; 1774. u Veneciji u djelu "Viaggio in Dalmazia" objavio i u originalu i prevodu na talijanski - znamenitu našu baladu Hasanaginicu - jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlačkim i bosanskim.
  • Mula Mustafa Bašeskija u svome Ljetopisu spominje Mula Hasana Nikšičanina (1780.),koji govori pola turskim, pola bosanskim jezikom.
  • Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grličić (župnik u Đakovu, 1707.) i Matija Petar Katančić (1831. u Budimu objavio u šest knjiga prevod Svetog pisma "u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog").
  • Prema svjedočenju Matije Mažuranića ("Pogled u Bosnu učinjen 1839-1840", Zagreb, 1842,str.54),sarajevski paša,iako "dobro znade turski,arapski i arnautski", ne voli da neko pred njim govori turski i ističe " da je naš slavni bošnjački jezik od svih najljepši na svijetu".U Putopisu se kaze da se u Bosni "eglendiše Bošnjački".
  • Svoj jezik naziva bosanskim i Stočanin Halil Hrle,prevodilac sa arapskog ("Kasidei burdei bosnevi",Stolac,1849).
  • Hercegovački srpski prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bosanskom jeziku. Bosanski biskup Vujičić još je 1881 g. naš jezik zvao bosanskim.
  • I hercegovački ustanici su ga tako zvali: Pero Tunguz, jedan od njihovih vođa, znao je reći:"Razumi me,čoeče, bosanski ti govorim !".
  • Autor prvog štampanog alhamijado teksta, s prvim pokušajem stvaranja stabilnijeg arabičkog pravopisnog uzusa za štampanu praksu jeste Mustafa Rakim (1868 g. objavio je u Istambulu djelo "Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab"). Autorstvo tog djela inače je pripisivano Mehmedu Agiću iz Bosanskog Broda.
  • Mostarac Omer Humo (umro 1880.), narodni prosvjetitelj,koji se borio za uvođenje narodnog jezika u škole,na kraju svoga Ilmihala ("Sehletul vusula",Sarajevo 1875; ovo je prva knjiga pisana arebicom a našim jezikom, objavljena u Bosni) kaže: "Ah da je Bog do meni bio avaki bosanski pisani ćitab",a u pjesmi "Stihovi zahvale na bosanskom jeziku": "Brez suhbe (sumnje) je babin jezik najlasnji, Svatko njime vama vikom besidi, Slatka braćo,Bošnjaci, Hak (istinu) vam Omer govori". Autor je i pjesme "Dova na bosanskom".
  • "Gramatika bosanskog jezika za srednje škole" nepotpisanog autora Frane Vuletića,prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno školstvo. Zemaljska vlada BiH štampala ju je 1880. g. Doživjela je više izdanja i bila u upotrebi do 1911., s tim što od 1908. g. nosi naziv "Gramatika srpsko-hrvatskog jezika".
  • Salih Gašović, rodom Nikšičanin, autor je Mevluda ("Časni mevlud na bosanski jezik", Sarajevo 1878. godine; zapravo je to prepjev Mevluda Sulejmana Ćelebije) za čiji nastanak kaže: "Moliše me kolasinski prvisi,Mevlud nami daj bosanski napiši".
  • Ibrahim Edhem Berbić štampao je "Bosansko-turski učitelj" (1893. u Carigradu); Ibrahim Seljubac (1900.) "Novu bosansku elifnicu", a u tom duhu radili su i drugi autori vjerskih udžbenika (npr.Junuz Remzi Stovro).
  • Sejfudin Proho izdao je 1907. u Sarajevu "Tedžvidi-inas (na najlakši i najkraći način bosanski jezik.)".
  • Iste godine u Sarajevu izlazi "Tedžvidi edaijjei bosnevi" Ibrahima Saliha Puške.
  • 1908. u Sarajevu se pojavljuje djelo M.Dž.Čauševića "Bergivija", koje je uredništvo "Tarika" prevelo na bosanski jezik, "radi općenite koristi".
  • Arif Sarajlija također je dao svoju verziju prevoda Mevluda S.Ćelebije, ("Terdžuman mevludski na jezik bosanski", Carigrad 1909).
  • Franjevci su 1894 g. otpisivali M.P.Desančiću da ne govore srpski nego bosanski.
  • Gradonačelnik Mostara I.Kapetanović ne jednoj sjednici 1895. g. zabranjuje da gospodin Stagner nešto kaže na njemačkom jeziku; u zapisniku je navedeno kako je rekao "da mi ovdje nismo u Beču niti Gracu već u Mostaru i da treba da se govori bosanski, da svi razumimo".
  • U doba austrougarske uprave naziv bosanski jezik (Kallay ga je forsirao svojom nacionalnom politikom da suzbije hrvatski i srpski nacionalni pokret) postaje i službeni, ali ga ta uprava poslije i napušta, akceptirajući ime srpskohrvatski jezik (baron Burijan ga je forsirao čime je napustao Kallayevu nacionalnu politiku). Potiskivanje bosanskog jezika u stranu jasno je vidljivo i po datumima. Od 1.1.1879. upotrebljavan je naziv bosanski jezik- kao službeni jezik u Bosni i Hercegovini. Od 23.1.1879 na sjednici Bosanske komisije bilo je zauzeto stanovište da se naziva "bosanskizemaljski jezik". Ali u provizornom poslovniku za organe vlasti u BiH od 16.2.1879. već je upotrebljena oznaka "srpsko-hrvatski jezik". Naredbom Zemaljske vlade od 4.10.1907.g.određeno je da se "ima posve napustiti naziv 'bosanski jezik' i da se imade zemaljski jezik nazivati 'srpsko-hrvatski jezik'.
  • Prvi štampani kalendar "Tursko-bosanski rječnik" (Bitolj, 1912.)što ga je sastavio Ahmed Kulender.


    Predosmansko razdoblje

    U ovo doba (do 1463.) spadaju jezični spomenici koje, u različitim stupnjevima, oblicima i na različitim mjestima, bosanski jezik dijeli s hrvatskim i srpskim. To, što veći dio tih jezičnih spomenika nije formalno integrisan u korpus bosanske pismenosti nije previše relevantno, jer je nijedan jezik ne nastaje niotkuda. Stoga, za historiju bosanskoga jezika vrijedi:

  • pisani korpus je od 10. ili 11. stoljeća, prvo na glagoljici, a kasnije na bosančici ili bosanskoj ćirilici. Glavni spomenici se mogu svrstati u 3 kategorije:
    a) spisi Bosanske crkve, oko 10-15 prijepisa dijelova Novog zavjeta i Psaltira. Jezik je staroslavenski/crkvenoslavenski s unosima narodnoga bosanskog govora (ikavizam koji se pojavljuje kao intruzija u dijelovima tekstova gdje je staroslavenski jat eksplicite upisan- svidoci, vrime, lipo,..). Većina tekstova potječe iz 14. i 15. vijeka, a rasuti su širom svijeta. Najpoznatiji je Hvalov zbornik, pisan oko 1400 za vojvodu Hrvoja u Omišu, te Kopitarovo evanđelje i Mletačka apokalipsa.

    b) tekstovi velikaša i kraljevske kuće Kotromanića, uglavnom mješavina staroslavenskog i narodnoga bosanskog govora. Ovisno o kancelariji, pisarima i prijepisima, stepen narodnog bosanskog jezika varira. Pismo je bosančica, a u većini kasnijih povelja (od konca 14. stoljeća do 1463) preovladava narodni bosanski jezik, najviše ikavsko-šćakavski (pojde, dojde, človik, priko, misto,..), a katkad jekavski, ponajviše u Humu (viere, ini(j)em dubrovačkiem draziem pr'jatelem). Prvi je diplomatsko-trgovinski spis Povelja Kulina bana 1189., na starobosanskom s elementima narodnoga bosanskog govora (oca, a ne otca), dok je velika većina iz 14. i 15. stoljeća. Najveći dio povelja se čuva u Hrvatskoj, u Dubrovačkom arhivu.

    c) natpisi na bilizima (mramorovima, stećcima), nadgrobnim spomenicima Bošnjana (predaka današnjih Bošnjak) prije i neposredno nakon turskoga osvajanja. Iako stećaka ima oko 60.000 (najčešća brojka), onih s natpisima je manji broj, oko 1.000. Jezik je uglavnom štokavsko-čakavski ikavski, a rjeđe ima jekavskih oblika. Većina stećaka je u području Hercegovine i srednje Bosne, iako ih ima i u istočnoj, a nešto i u zapadnoj Bosni. Veći dio datiranih stećaka potječe iz razdoblja od 14. do 16. stoljeća, iako se sreću i primjeri iz 13. i 17. stoljeća.

  • jezičnodijalekatski, u području Bosne i Huma se dogodila narječna diferencijacija od 12. do 15. stoljeća, u kojoj je u većini Bosne i Huma prevladala tronaglasna, zapadna štokavština. Na jugu i u centralnoj Bosni dominira štokavski, a na sjeveru šćakavski idiom; također, na zapadu i u centru ikavica, na istoku jekavica.
    Takav bijaše jezični raspored uoči osmanske invazije sredinom 15. vijeka. Detaljnije o tom razdoblju se može vidjeti na stranici o prikazu nastanka jezika u BiH.


    Tursko razdoblje


    Bosansko-turski rječnik M. Uskufija, 1632. god.

    Po turskom osvajanju, koje je započelo 1463. godine, a nastavilo se u raznim područjima današnje BiH u narednih 50 godina, dolazi do znatnih jezičkih promjena. Naime, dijalekatska karta koja se formirala od 15/16. vijeka mijenjala je obrise govora pojedinih područja, ali ne i samu strukturu. Osnovne karakteristike društvenih promjena u Bosni bile su seobe stanovništva. Na jezičkom području dolazi do novoštokavskih inovacija, tj. glasovnih i morfoloških promjena koje su stvorile novoštokavski supstrat za kasnije standardne jezike. Novoštokavski govori su potekli iz sliva rijeke Neretve i širili se na sjever, zapad i istok. Glavne razlike u odnosu na staroštokavske govore (koji i dalje postoje na znatnom dijelu BiH) su: četveroakcenatski sistem, pojava duge množine (grad/gradovi prema staroštokavskoj množini gradi), izjednačavanje padeža u dativu, lokativu i instrumentalu, kao i definitivna uspostava dočetnoga –o u participu mjesto –l (govorio/govoril), te gubitak fonema "h" u većini govora ('oću, 'ajde). Bošnjaci su zadržali to slovo u puno više riječi nego Srbi i Hrvati. Prije nego što pređemo na prikaz jezičnih karakteristika, kratko ćemo se osvrnuti na ekstralingvističke faktora koji se često spominju (ili površno interpretiraju) u popularnoj literaturi vezanoj za problematiku jezika u sadašnjoj BiH:

    a) prvo se odnosi na nacionalno ime Bošnjaka. Izvorno ime "Bošnjanin" (u latinskim vrelima sing. «Bosnensis») označava narod Bosne u srednjem vijeku. Na podrucju Bosne su jako dugo zivjeli Iliri a tu dosli i neki Kelti i Goti koji su se mjesali sa Ilirima, oko 7 stoljeca na podrucje Bosne i Hercegovine su dosli Slaveni i Avari i misli se da su najveci narodi bili Slaveni i Iliri ali su svi prihvatili slavenski jezik i ime drzave je postalo Bosna od ilirske rijeci Bosona a narod te drzave je sebi dao ime Bosnjani. U srednjem vijeku to ime upotrebljavaju svi i to se moze vidjet i u starobosanskim poveljima, kao recimo onih u kojima se Bošnjanin kontrastira sa Dubrovčanin (prva takva je iz vremena bana Stjepana II Kotromanića). Napokon, krajem 14. i u prvoj polovini 15. stoljeća, vidimo i sasvim jasne pokazatelje korištenja termina Bošnjanin i u nedvojbeno etničkom smislu, u kojim ih se razdvaja od ostalih podanika bosanske države. Primjer toga je povelja kralja Tvrtka II u kojoj se kaže "Kto godi je Bošnjanin ali Kraljstva bosanskoga prije rata bil dlžan komu godi Dubrovčaninu...".

    Ime "Bošnjak" (greškom ponekad smatrano za turcizirano "Bošnjanin", ustvari normalna formacija sa sufiksom -(j)ak, poput Poljak, Skopljak, dešnjak itd.) je dakle u početnom periodu turske vladavine. Tokom turske vlasti, riječ "Bošnjak" se udomaćila i označavala je svakoga pripadnika zemlje Bosne ("Bošnjak-milleti"), pa i izraz "Bošnjak-kavmi" znači samo bošnjački narod. Nedvojbeno korištenje termina Bošnjak u narodnosnom smislu, vidimo kod poznatog turskog putopisca Evlije Ćelebije koji ponekad pri svojim opisima mjesta dodaje i stanovništvo koje u njima živi. Tako iz njegovih opisa vidimo da u Srebrenici žive Bošnjaci, Srbi i Bugari, u Herceg-Novom Bošnjaci, Hrvati i Arnauti itd. Tokom turske vladavine naziv Bošnjak odnosio se na ime jednog naroda sa tri različite vjere, međutim nakon propagandnih aktivnosti srpskih i hrvatskih misionara za vrijeme austro-ugarske vladavine, Bošnjaci katolici i Bošnjaci pravoslavci se počinju identificirati sa Srbima i Hrvatima ali mali broj Bosnjaka pravoslavaca i Bosnjaka katolika i Bosnjaci muslimani ostaju u bosnjackoj naciji.


    b) druga sporna tema odnosi se na današnje ime jezika, bosansko. Budući da se oznaka za pripadnike bosanske države pojavljuje od 10 . i 11. stoljeća u grčkim i latinskim vrelima, da bi se nastavila u staroslavenskim, domaćem vernakularu i evropskim jezicima, potrebno je dati sumarni pregled, prvenstveno zato što se radi o jednom od glavnih sporova oko imenovanja jezika, i to od strane Hrvata i Srba(koji su tokom historije imali pretenzije na bosanski teritorij). Poznato je da Hrvati i Srbi smatraju da bi racionalno bilo da se jezik Bošnjaka zove bošnjački, a ne bosanski. S druge strane, Bošnjaci svoj jezik oduvijek osjećaju i nazivaju bosanskim.

    Nakon prikaza ovih izvanjezičkih polemičkih elemenata, prikazat ćemo osnovne karakteristike koje su značajne za formiranje savremenoga bosanskog jezika.


    Književnost alhamijado i formiranje vernakulara

    U 15. i 16. stoljeću počinje novo doba u historiji bosanskoga jezika. Bosanski jezik je temeljen na staroj jezičkoj baštini, pretežno na razgovornom jeziku kakvoga nalazimo na mramorima ili stećcima, kao i na zatečenom jezičnom stanju. Na dijalekatskom nivou, može se ugrubo reći da su Bosnjaci zapadno od linije koja povezuje poriječja Neretve i Bosne štokavski ikavci s čakavskim elementima, a istočno šćakavski i štokavski ijekavci. Bosnjacko stanovnistvo koje se se širilo zajedno s turskim jedinicama iz područja sadašnje Crne Gore, zapadne Srbije i istočne Hercegovine, je donijelo uglavnom novoštokavski ijekavski dijalekt.

    Na području sadašnje BiH dijalekatska karta je uveliko izmijenjena u odnosu na predosmansko razdoblje, no, dosta je karakteristika ostalo, sudi li se po dijalektološkim istraživanjima: čakavsko narječje Bihaćke regije zamijenjeno je arhaičnim šćakavsko ikavskim, idiomom oko kojega se dijalektolozi još spore; srednja Bosna je ostala štokavsko ikavska, kakva je i bila, a istočniji dijelovi šćakavsko ijekavski. Što se tiče prostorne rasprostranjenosti, najveće promjene su zabilježene na području tzv. Turske Hrvatske ili Bosanske Krajine, posebno Dubica, Banja Luka, Bosanski Novi, Mrkonjić Grad (ranije poznat kao Varcar Vakuf itd., gdje je novoštokavski ijekavski zamijenio čakavski i štokavski ikavski. Sumarno, bosanski jezik od 15. do 19. stoljeća bi se moglo reći da je uglavnom, uz manje izmjene, ostao isti ili se prirodno dalje razvijao na većem dijelu sadašnje BiHč; jedini izuzetak čini prostrano područje Bosanske Krajine i manjim dijelom, Podrinja i Semberije.


    Dio pisma dubrovačkom knezu i vlasteli Ali-bega Pavlovića, XVI.st.

    Prema tome, u 15. i 16. stoljeću dolazi do novog pomaka u razvoju bosanskog jezika, koji sazrijeva u novom ozračju orijentolnog civlizacijskoga kruga i temeljen na jezičkoj baštini stare Bosne iz srednjeg vijeka. Poznata je činjenica da nerijetko zanemarivana ostvarenja postaju, post festum gledano, proslavljenim temeljima budućnosti. U književnosti dobar je primjer Voltaire, koji je mislio steći slavu epovima (sada uglavnom zaboravljenima), dok su za razonodu napisani kratki romani kao "Candide" ostali piščevo trajno nasljeđe koje ga je proslavilo. Sličan je slučaj s bošnjačkom alhamijado (sreću se još i izrazi kao aljamiado, aljamijado, alhamiado) književnošću, koja je služila za razonodu svojim tvorcima koji su vlastitu kreativnu energiju uglavnom usmjerili na djela pisana klasičnim orijentalnim jezicima: arapskom, turskom i farsiju/perzijskom. No, tok historije je progutao ta njihova djela visokih ambicija, položivši ih u nepregledno more islamsko-orijentalne književnosti na centralnim jezicima islama. Ono što je ostalo, i po čemu su Mehmed Uskufi, Hasan Kaimija, Sirrija, Umihana Čuvidina i mnogi drugi zapamćeni jeste stvaralaštvo na bosanskom jeziku.

    Još u ranom dobu javlja se dvostruka pismenost- na bosančici i arebici (ili arabici)- modificiranom arapskom pismu, u nekim elementima prilagođenom glasovnim karakteristikama bosanskog jezika.



    Alhamijado književnost je dala preko 100 djela-kako pjesničkih, tako i proznih. U pjesničkom izrazu dominiraju islamske forme: ilahije, kaside, zatim poučne, satirično-političke i društveno-kritičke pjesme, te vjerski spjevovi, dok u prozi nalazimo udžbenike, praktične priručnike, vjersko-poučnu literaturu i sl. Prema podacima, koje je objelodanio Muhamed Hadžijahić u knjizi «Bosansko-Hercegovačka književna hrestomatija», 1. dio, «Starija književnost», Sarajevo 1974. prvi pjesnik na bosanskom narodnom jeziku bijaše Ajvaz Dedo, čija je pjesma o prodoru kralja Matijaša u Bosnu datirana oko 1480.

    Književnost Bošnjaka na bosanskom jeziku u pregledu starije književnosti nije hronološki uređena, i uz poznata imena (Uskufi, Kaimija, Čuvidina,..) dominiraju anonimi iz raznih zbirki, prvenstveno one samoga Hadžijahića. Tekstovi se dijele na ljubavne pjesme, pobožne, didaktične, refleksije na savremene događaje, arzuhale, legende i molitve. Većina djela je anonimnoga postanka, a spomenuti autori su Zirai (Aršinović), Fejzo Softa (iz Travnika, bez datuma), Mehmed Hevaji Uskufi (prva polovica 17.st., Tuzla), Hasan Kaimija (Sarajlija, umro u Zvorniku 1691/2), Karahodža (1779 učenik u Banjoj Luci, tekst nastao u Žepču), Ajvaz-Dedo (možda najstariji tekst, 1480 ?), Umihana Čuvida (umrla oko 1870 ), Jusuf Livnjak (jedan od najstarijih predstavnika), Mehmed-aga Pruščanin («Duvanjski arzuhal», oko 1728). Općenito, ako je datacija tačna, može se reći da se radi o neprekinutom korpusu od 1480 do, bar, 1850 (a vjerojatno i kasnije). Tekstovi su na arebici, a potječu iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, no, najviše iz stare Bosne (Sarajevo, Tuzla, ..), te Donjih Kraja (Duvno, Livno,..) i Hercegovine (Mostar,..). Zbirke i izvori su uglavnom Bašagićeva, Ćorović-Kemurina, Nametkova, te muzeji i ostale institucije u BiH (dobar dio je bio u Hadžijahićevoj privatnoj zbirci). Jezik se mijenja kroz vrijeme, no neke karakteristike ostaju vidljive: većina je pjesama štokavsko ikavska, a dijelom i jekavska. Praktički su nestali čakavski oblici, koji se nalaze vrlo rijetko («črn»), dok turcizmi rastu, pa su neke pjesme skoro nerazumljive zbog potrebe stalnoga zagledanja u glosar. Prosjek je oko 20% turcizama u tekstu, dok u početnoj, možda najstarijoj Ajvaz-Dedinoj kasidi iz 1480, o prodoru kralja Matijaša u Bosnu, nema orijentalizama osim 2-3 (vada-rok, rahmet-milost, bo kaside-ovu poučnu pjesmu). Duvanjski arzuhal je sačuvan na turskom pod imenom «Bosandža lisanile arzuhal» (Molba na bosanskom jeziku), «Bošnjakuša» Karahodžina (žepački izraz, istočnobosanski u jekavsko-ikavskoj mješavini, pretovaren turcizmima; također, u njoj nalazimo šćakavske oblike poput «dojde»). Jedna je pjesma zanimljiva zbog očita utjecaja dubrovačko-dalmatinske književnosti (sonetna forma, hrvatski formalni izraz (tko, gospoje u vokativu, bez turcizama), datirana oko 1750.

    Neki od primjera interesantnih za alhamijado književnost je oblik koji srećemo u pjesništvu Mehmeda Uskufija. Donosimo dio pjesme Mehmeda Uskufija (1601, Solin kod Tuzle - poslije 1651)

    Savjet ženama
    Ah Boga vam, sve žene,
    bac'te zlu ćud od sebe,
    svjet uzmite od mene.
    Bacte zlu ćud od sebe...
    Ej vi žene udate,
    grijeha se čuvajte,
    muža dobro slušajte,
    Bacte zlu ćud od sebe.
    Ako ste vi kadune
    i ukoliko uljudne,
    mužu budte ugodne.
    Bacte zlu ćud od sebe.
    Bogu robna ti budi
    i svom mužu ugodi,
    te u dženet uhodi!
    Bacte zlu ćud od sebe.
    Svaka žena zagluša
    koja muža ne sluša,
    njome šejtan brod kuša.
    Bacte zlu ćud od sebe.
    Što muž neće ne radte,
    na sotonu ne jašte,
    mužu hatur ne kvarte.
    Bacte zlu ćud od sebe.
    Mužu hizmet činite,
    dobro ga se bojite,
    ružnom smrti ne mrite.
    Bacte zlu ćud od sebe.
    Koja muža imade
    hak muževski ne znade
    u džehenem upade.
    Bacte zlu cud od sebe.
    Ah Boga vam, Sarajke
    ne slušajte vi majke,
    a ni one ebejke.
    Bacte zlu ćud od sebe!
    ......

    Pjesmu smo naveli u okrnjenom obliku (cijela, ima 26 četeverostiha),no i to je dovoljno da se izvuku neki zaključci. Vidljivo je da Uskufi upotrebljava veliki broj islamskih orijentalizama. Zanimljivo je i to da je navedena pjesma većinom štokavsko-ijekavska, dok je većina ostalih Uskufijevih pjesama napisana na štokavsko-ikavskom dijalektu ("Ja, kauri, vami velju", "Višnjemu Bogu sve koji sazda", "Molimo se tebi, Bože", i sl.). Iz toga se mogu izvući bar dva značajna zaključa:

  • striktna jezičko-dijalekatska podjela je, kao i u slučaju hrvatskih dubrovačkih pjesnika, nemoguća i besmislena, jer se piše na ikavsko-ijekavskoj mješavini
  • Uskufi koristi turcizme prvenstveno u tekstovima koji referenciraju običajni svakodnevni život, dok u vjersko-pobožnim pjesmama, nasuprot očekivanju, islamskih orijentalizama skoro da i nema, osim u dijelovima koji se odnose na karakteristično teološke pojmove. Sve to ukazuje da je tursko-islamski leksik prodro u svakodnevni život, ali na ograničenim poljima.
    Uz ovo treba reći da je Uskufi autor prvog bosanskog rječnika, i to je prvi eksplicitni spomen bosanskog jezika od autora Bošnjaka. Rječnik je dovršen 1631. i objavljen pod imenom "Makbul-i 'arif", a bolje poznat pod popularnim nazivom "Potur-Šahidi" napisan po uzoru na sličan perzijsko-turski rječnik "Tuhfe-i Šahidi" turskoga pjesnika Ibrahima Šahidija. Radi se o rimovanome bosansko-turskom rječniku štokavsko-ikavskoga narječja. To djelo ima u svemu oko 700 riječi koje se objašnjavaju u tristotrideset stihova. Možemo ga čitati i kao pjesnički tekst, jer nije napravljen po pravilima zapadne leksikografije. Evo primjera (turske riječi nismo pisali s prijeglasima, a jat je upisan po običajima kao rogato e- ě ):

    Ompek poljubit, kočmak zagerlit;
    Ton ile gomlek gaće košulj dur
    Mačka kedi dir, pička diferdže,
    Hem kad kačan dur, čatlak pukal dur.
    Gluh oldy sagyr, slěp ne kor dur.
    Hrom topal dur, šugav ne kel dur.
    Ognjište odžak, hem kut budžak dur.
    Kušluk ne ručak, lokva ne gol dur.
    Lěpu milovat zakon je davni.
    Guzeli sevmek adet ezel dur.

    Kao zaključak, moglo bi se navesti da alhamijado književna produkcija, gleda li se jezična struktura, pokazuje sljedeće karakteristike:

  • relativno ujednačen jezični idiom, štokavsko ikavski i jekavski
  • vokabular u kojemu je vidljiv porast udjela turcizama, i koji su se najviše ukorijenili na poljima vjerske terminologije, porodičnih i društvenih odnosa, kao i zanata
  • promjene u morfologiji koje su vidljive u tvorbi riječi, posebno u pojavi sufiksa tipa –lija ili –džija (sevdalija, kujundžija), kao i onomastici i toponimima (prezimena kao Haramija, imena mjesta kao Sarajevo, Tuzla, Donji Vakuf itd.)
    Bosnjacko stanovništvo, za razliku od srpskog i hrvatskog, čuva fonem «h» u većini slučajeva kada ovaj nestaje u novoštokavštini (hoću, hajde). Uzrok tome lingvisti traže u tome da su vecina Bosnjaka bili Bosnjaci muslimani. Pa se odgovor trazi u vjerskom odgoju temeljenom na Kur'anu koji zbog prozodijskih zahtjeva djeluje u očuvanju toga fonema a Bosnjaci pravoslavci i Bosnjaci katolici su ga sigurno sacuvali preko Bosnjaka muslimana ali su i oni nekad h u nekim rijecima odbacili ali je to vise od osobe do osobe ali se moze reci da je bosanski jezik za razliku od srpskog i hrvatskog vecinom zadrzao h a i primio puno vise orijentalizama sto se moze objasnit orijentalnim nacinom zivota Bosnjaka.

    Kao zaključak o ovom periodu, moglo bi se reći da se bosanski jezik, iako je pred njim bio (i još jest) dobar put do formalne standardizacije, ostavio značajna djela u vernakularu koja se po idiomu bitno ne razlikuju od sadašnjega propisanog standarda. To je štokavsko jekavski i ikavski vernakular, s karakteristikama koje su ušle u kasniji književni jezik (a odstupaju od većinskih štokavskih govora Hrvata i Srbe je očuvanje fonema «h»), te veći udio turcizama, prije svega u porodičnim i zanatskim odnosima.


    Usmena književnost

    Ironijom sudbine, najpoznatija bošnjačka narodna umotvorina, pjesma "Hasanaginica", postigla je svjetsku slavu prvo kao "ilirska" pjesan koju je zabilježio Alberto Fortis u svom putopisu, i koja je ubrzo prodrla u evropska kulturna središta koncem 18. i početkom 19. vijeka. Da sarkazam povijesti bude veći, Vuk Karadžić je tu izvorno štokavsko-ikavsku (pa i čakavsku- tako ju je Fortisu u Splitu recitirao hrvatski kulturni djelatnik Bajamonti) pjesancu, koja opisuje zbivanja isključivo u bosnjackoj sredini, i to u ondašnjoj turskoj Dalmaciji, u Imotskome- predstavio njemačkoj i evropskoj javnosti kao vrhunac srpske narodne poezije. "Hasanaginica", koja nije isključivo bošnjačka po utjecaju ni raširenosti, ali jest po postanku i nastanku- još nije dostojno nacionalno atribuirana usprkos raspadu serbo-kroatizma kao discipline.

    No, sve u svemu, može se reći da bošnjačka narodna poezija, epska i lirska, zauzima vidan dio stvaralaštva Bošnjaka. Najznačajnije su zbirke izašle u Hrvatskoj i inozemstvu (sakupljači pisci i etnolozi Luka Marjanović, Kosta Hormann, Alija Nametak, Nasko Frndić, Milman Parry; koncem 20. vijeka te su zbirke ponovo izdane i obrađene u redakciji Đenane Buturović i Muniba Maglajlića). Zbirke su opsežne- npr. Marjanovićeva, koja je sakupljana u Krajini, s "pivačem" Mehmedom Kolakovićem, te drugima, ima preko 255.000 stihova; Parryjeva, koja reproducira preko 12.000 stihova bjelopoljskog "Homera" Avde Međedovića. Za jezičnu situaciju je važno sljedeće:

  • epske i lirske pjesme, a i veoma popularne i rado bilježene sevdalinke, pružaju, u pogledu jezičkoga izraza, očekivanu sliku-unatoč "prepravljanju" tekstova tokom vremena (npr., uklanjanje raznih jezičnodijalekatskih osebujnosti, a katkad i nedopustive intervencije u tekstu koje su se očitovale u dodavanju ili oduzimanju riječi ili cijelih stihova), vidljivo je da je usmeno bošnjačko stvaralaštvo, na dijalekatskoj razini, ostvareno na bosansko-dalmatinskom, istočno-bosanskom, istočnohercegovačko-krajiškom i zetsko-sandžačkom dijalektu
  • narodne pjesme imaju osjetno veći udio turcizama, ili islamskih orijentalizama u vokabularu, nego što je to uobičajeno u razgovornom jeziku
    U formalnoj standardizaciji bosanskoga jezika narodno bošnjačko stvaralaštvo je sudjelovalo u mjeri kojoj je to bilo moguće, a to znači da se njegov utjecaj osjetio ponajviše na većoj zastupljenosti turcizama. No, budući da moderna civilizacija već ima u velikoj mjeri izgrađen vokabular, utjecaj narodne poezije i usmenoga stvaralaštva je uglavnom ograničen na rječnik tradicionalnih zanimanja i zanata, obiteljskih odnosa i vjersko-običajne terminologije.

    Književnost i pismenost na orijentalnim jezicima

    Bošnjaci su, osim aljamijado literature na narodnom jeziku, razvili bujnu i raznovrsnu pismenost na orijentalnim jezicima, prije svega turskom. Taj fenomen je istražen u djelima Safveta Bašagića, Muhameda Mujezinovića, Hazima Šabanovića, Fehima Nametka i Smaila Balića. Esencijalno, radi se o izuzetno vitalnoj spisateljskoj aktivnosti koja je pokrivala velik dio ljudske aktivnosti (lirsku i mističnu poeziju, teologiju, medicinu, matematiku, logiku, alhemiju, astronomiju, filologiju, putopise, naznake historiografije,..)- i to golema većina na turskom, manji dio na arapskom, te najmanji na perzijskom/iranskom. Među mnogobrojnim autorima se ističu Hasan Kafi Pruščak, Šejh Jujo, Nerkesi, Derviš-paša Bošnjak, Arif Rizvanbegović Stočević, Mula Mustafa Bašeskija, Salih Muvekkit, Fevzija Mostarac, Muhamed Enveri Kadrić... Veliki je dio tih tekstova ostao aktualan jer je posvećen političko-povijesnoj problematici (razne bune, upad Eugena Savojskog u Sarajevo, ..), te opisima Rusije koje su napisali zarobljenici iz Bosne. Tu su i značajna djela historiografije među Bošnjacma (Muvekkit, Kadrić), a jezik je, ako je izričito spomenut, najčešće imenovan bosanskim. U taj dio korpusa bošnjačke pismenosti i književnosti spada o brojna epigrafika na nišanima/grobljima, što je područje koje je sistematski obradio ugledni paleograf i epigrafičar Mehmed Mujezinović.


    Situacija u 20. stoljeću i standardizacija



    U 20. vijeku bosanski jezik je prošao kroz mnoge mijene, od kojih će biti zabilježene i komentirane samo najvažnije. Prvi, i vjerovatno najvažniji period u formiranju suvremenoga bosanskoga jezika je razodoblje prijelaza 19. u 20. stoljeća, ili doba tzv. bosnjacke renesanse. Jezik najvažnijih autora toga vremena je, u većini svojih glavnih crta, praktički istovjetan sadašnjem, propisanom u pravopisnim priručnicima, gramatikama i rječnicima Isakovića, Halilovića i Jahića. Naravno, ovdje valja napomenuti da je taj jezični izraz bio više implicite normiran, tj. pokazivao je ujednačenost u praksi, bez pridržavanja strogih preskripcija jezičnih savjetnika. Potencijalni prigovor fizionomiji jezika u najistaknutijih autora toga doba (Bašagić, Ćazim Ćatić, Mulabdić,..) mogao bi se svesti na sljedeće: budući da su djela tih pisaca bili uglavnom objavljivana u Hrvatskoj, njihov jezični izraz nije reprezentativan jer odslikava ideološki izbor objavitelja i nekad i spomenutih autora. Taj, na prvi pogled racionalan prigovor, uvjerljivo je pobijen detaljnom gramatičkom, leksičkom i drugom tekstualnom analizom jezičnog izraza navedenih spisatelja, koja nepobitno pokazuje da se radi o logičkom produžetku i nasljedovanju bošnjačkoga književnoga izraza prošlih vjekova, a prvenstveno literature 19. stoljeća prije Austro-Ugarske okupacije. Dokaz za takvu tvrdnju je tekst Lejle Nakaš dan na linku http://www.sanoptikum.org.yu/bosanski_jezik/l_nakas_au_jezik.htm. Drugo razdoblje je doba Kraljevine SHS ili, kasnije, Jugoslavije, kada je vršeno snažno posrbljavanje jezika u cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji, a u BH posebno. To je bilo najuočljivije na području pisma (ćirilica) i leksika (forsiranje karakteristično srpske terminologije: opština, vazduh,..). No, istine radi treba reći da je u tom sudjelovao, u ideološkom zanosu jugoslavenskoga unitarizma, vjerovatno veći broj Hrvata nego Bošnjaka u BH, kao i da je zbog niskog stupnja pismenosti u cijeloj zemlji i opće nerazvijenosti taj vid jezičnoga planiranja bio kratkog dosega. Još kraćega je bio puristički radikalizam u vrijeme NDH, kada je prirodna puristička tendencija hrvatskoga jezika dovedena do apsurda. U tim je vremenima bosanski jezik bio između čekića i nakovnja, no, uspio je u djelima većega broja pisaca sačuvati autentičan izraz (Enver Čolaković, Hasan Kikić, Hamdija Kreševljaković,..).

    Odlike bosanskog standardnog jezika su sljedeće:

  • bosanski jezik je, kao standardni jezik, jedan od jezika (uz hrvatski i srpski) koji slijede, uz različite stupnjeve uticaja, iz starije jezičke baštine nastale na tlu Bosne i Hercegovine
  • jezički standard još nije u potpunosti zavladao medijima bošnjačkoga naroda u Bosni i Hercegovini.
  • jezičke spomenike predturskog perioda kakve nalazimo na natpisima na kamenim mramorima i u poveljama Kotromanića, odlikuje štokavsko narječje prožeto u većoj ili manjoj mjeri crkvenoslovenskim. Predturska Bosna je područje ćirilične pismenosti, imala je i svoje autentično i posebno pismo bosančici, dok se latinično pismo prvi put javlja za vrijeme Austro-Ugarske.
  • jezički spomenici specifično bosanskog jezika (tj. oni koji nisu pisani na mješavini crkvenoslovenskoga i vernakulara, kakvoga nalazimo na natpisima na stećcima u 14. i 15. vijeku) sežu u 16. i 17. vijek, u alhamijado književnost pisanoj na modificiranom arapskom alfabetu (arebica). Česta je bila i upotreba ćirilice, i to prvenstveno u korespondenciji bosnjackih velikaša ("begovica", begovsko pismo)
  • tokom 19-tog, prvenstveno krajem, vijeka, pojavljuje se opsežnija kulturna djelatnost Bošnjaka na jeziku koji je različito imenovan: srpsko-hrvatski, hrvatski, srpski, bosanski. Meša Selimović autor djela "Tvrđava" i "Derviš i smrt", i Izet Sarajlić su neki od poznatijih bosanskih pisaca, dok u sandžačke pisce ubrajamo Huseina Bašića, Ćamila Sijarića, Murata Baltića, Bajrama Redžepagića i Safeta Sijarića.
    Raspadom SFRJ i za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu otpočela je konačna standardizacija bosanskog jezika, i to u rječnicima Alije Isakovića, pravopisu Senahida Halilovića i gramatikama Dževada Jahića i Senahida Halilovića. Odlike bosanskoga standardnoga jezika su, po propisima tih djela, češća upotreba orijentalizama ("turcizmi" i "arabizmi") i očuvanje fonema "h" i "f" u izvjesnom broju riječi kao odraz posebnosti govora Bošnjaka.

    Bosanski jezik, uz srpski i hrvatski, jedan je od tri službena jezika u Bosni i Hercegovini.


    Literatura

    Muhamed Huković: Alhamiado književnost i njeni stvaraoci, Sarajevo, 1980

    Safvet-beg Bašagić: Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo, 1912

    Hazim Šabanović: Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973

    Alija Isaković: Rječnik bosanskoga jezika, Sarajevo

_________________
 
hakynen
Odomaćeni član
Odomaćeni član



Godine: 44

Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Sub Jan 21, 2006 2:27 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

    Српски језик



    Српски језик је стандардни језик у званичној употреби у Републици Србији, Босни и Херцеговини, Црној Гори, а у културној је употреби у већем броју земаља широм света где постоје српске етничке заједнице.


    Језик Срба и српски језик

    Као и када су други језици у питању, неопходно је разграничити појам језичких система којим се Срби како етницитет служе од стандардног језика који се употребљава у државним и културним институцијама. Колико је званични (у случају српског језика, званични писани) језик једноставније дефинисати, захваљујући постојању норми у облику различитих граматика и правописа, толико је знатно сложеније дефинисати свакодневне језике који подлежу ненормираним међуљудским језичким односима.

    Тако је неопходно раздвојити и (условну) синхронију (једновремени лингвистички опис) и дијахронију (историју развоја) тог ненормираног, имплицитно договореног језика од стандардног, експлицитно договореног (или наметнутог) језика; иако не треба изгубити из вида да је њихов развој паралелан, као и да су у сталном међудејству.

    У лингвистици се ове области разликују. Прва се у синхронијском смислу назива дијалектологијом, а у дијахронијском историјском граматиком; друга, се у синхронијском смислу обично назива граматиком, а у дијахронијском историјом књижевног језика. Данас је синхронијска лингвистика знатно развијенија од дијахронијске. Стога су и у једном и у другом случају синхронијске дисциплине знатно развијеније. Дисциплине проучавања синхроније ненормираног језика су и социолингвистика, психолингвистика, експериментална фонетика итд. Дисциплине проучавања нормираног језика су и нормативистика, фонологија, лексикологија итд. Ипак би се могло рећи да постоје опште дисциплине које у себи садрже друге дисциплине. (Колико је проблематично под дијалектологијом подвести социолингвистику, психолингвистику и експерименталну фонетику, па то чиним само из разлога историје проучавања језика у Србији; толико се дисциплине које проучавају норму много лакше могу подвести под појмом граматике. Уосталом, то и речито говори о изузетној сложености ненормираних језика у поређењу са оним нормираним.)

    Основна намена оваквог приказа (бар док не израсте у нешто већи текст) и јесте приказ особина стандардног језика. Зато ћу се и ограничити на приказ историје стандардног српског језика, чији је један део и савремени стандардни српски језик.


    Историја српског стандардног језика


    Праисторија


    Мирослављево јеванђеље (12. век)

    Позната праисторија (неписана историја) српског језичког простора сеже у време индоевропске етничке и језичке заједнице. На простору од Украјине до Подунавља током неолита постојала је заједница људи данас позната под накнадно додељеним именом Индоевропљана.

    Та се заједница пред крај неолита распала прво у две скупине: кентум и сатм. Прва група се налазила западније, а добила је име по класичном латинском изговору броја сто (centum), а по рефлексу палаталног гласа "к", које се развило у задњонепчани ("обични") глас "к". Између осталих, кентумској групи Индоевропљана припадају германске, италске и келтске групе народа, као и изоловане етничке групе, међу којима су Грци и Тохарци. Што се балканских простора тиче, претпоставља се да су Илири припадали кентумској групи индоевропских народа. Друга, источнија група добила је име по санскртском изговору броја сто (satm), а по рефлексу палаталног гласа "к", које се развило у зубни глас "с". Између осталих, сатмској групи Индоевропљана припадају словенске, балтичке, иранске и индијске групе народа, као и изоловане етничке групе, међу којима су Албанци. Претпоставља се да су на Балкану Трачани припадали сатмској групи индоевропских народа.

    У оквиру сатмске групе издвојила се балто-словенска етничко-језичка група. Језичке сличности међу балтичке и словенске групе језика су до те мере јаке, да се приликом проучавања историје словенских језичких облика често користе облици из савремених балтичких језика, чији су припадници били изолованији па тиме и сачували више старијих језичких облика.

    Са сигурношћу се може тврдити да је прасловенски језик у својој крајњој фази постојао у 9. веку, када су византијски емисари Ћирило и Методије, нормиравши словенски језик на основу дијалекта Словена настањених око Солуна, без проблема своју мисију обављали у око хиљаду километара севернијој Моравској. На основу тога се може закључити да је балто-словенска језичка заједница постојала и почетком првог миленијума пре нове ере.


    Писма

    Ако бисмо занемарили до сада јасно непотврђене научне хипотезе (које имају основа) о претходним словенским (па тиме и српским) писмима, може се рећи да се, у различитим раздобљима српски књижевни (стандардни) језик писао латиницом, глагољицом, ћирилицом и арапским писмом.

    До коначног стварања српске средњовековне феудалне државе и дефинитивног приклањања византијском културном простору за време Стефана Првовенчаног Немањића и његовог брата Светог Саве (Растко Немањић), приморско (јадранско) језгро српског етничког простора је условно напоредо користило латиницу, глагољицу и ћирилицу. И то управо тим редоследом: Колонизујући некада римске градове по јадранској обали, првобитно су прихватили латиницу за своје писмо. Постепеним и све интензивнијим окретањем ка стандардном језику и писму створеним за своје потребе, окренули су се коришћењу глагољице. Да би, на крају, прихватили ћирилицу као ефикасније и у византијски културни простор уклопљеније писмо.

    Од 11. века па све до половине 20. једино писмо у масовној културној употреби Срба било је ћирилица.

    У времену док је Дубровник био независна држава, заједно са посебним идентитетом својих житеља, саграђеним на основу српског и хрватског етницитета, као и латинске културе, може се рећи да је мањи део Срба за своје културне потребе користио латиницу.

    Током владавине Турака посебну потребу су имали делови српског и хрватског етницитета који су примили исламску вероисповест. Они су користили арапско писмо посебно прилагођено доминантим језичким системима у Босни.

    Од половине 19. века и стварања српско-хрватског језичког договора, прво местимично, а потом све интензивније, Срби су почели користити латиницу. Најзначајнији српски културни радник друге половине 19. века, Ђура Даничић своје најзначајније дело, Рјечник Југославенске академије знаности и умјетности започео је писати (напомена: Ђура Даничић је половином 19. века започео са писањем Рјечника ЈАЗУ који је довршен тек седамдесетих година 20. века), али посебном, реформисаном латиницом чији су знакови у потпуности одговарали ћириличким и делимично правилу "једно слово за један глас". Та је латиница остала у употреби током двадесетог века само код одређеног броја хрватских филолога.

    Од доласка Комунистичке партије Југославије на власт, њени су чланови у дело желели спровести идеју о наднационалном језику: српскохрватском. Током друге половине двадесетог века постојала је јака тежња ка унификацији српске ("источне") и хрватске ("западне") стандардне варијанте српскохрватског језика. Тежња се огледала у уједначавању различитих језичких форми, укључујући и у уједњачавању писма. Током тог времена ћирилица је била поприлично истиснута зарад латинице, па данас у свакодневној употреби Срби напоредо користе и ћирилицу и латиницу.

    Ћирилица је једино званично писмо у Републици Србији и Републици Српској, док су у Републици Црној Гори у званичној употреби и ћирилица и латиница.


    Стандардни језици


    Дијалектолошка карта српског језика

    Главни чланак: Историја српског књижевног језика.

    Прву имплицитну кодификацију српског језика начинио је Свети Сава. Најизразитије његово дело у том смислу представља Карејски типик. Он је први направио оштар рез од старословенске норме према српскословенској језичкој норми. Избацио је из употребе назалне вокале, који су до тог времена већ дали своје неназалне рефлексе. Како су се полугласници до тог времена уједначили, он је избацио знак за полугласник задњег реда (дебело јер) и оставио само знак за полугласник предњег реда (танко јер), које је означавало полугласник средњег реда.

    Следећа реформа одвила се у Србији за време деспота Стефана Лазаревића. Њу је обавио Константин Философ (напомена: овог Константина не треба мешати са Ћирилом, кога су такође звали Константином Философом), а та је ортографија позната као ресавска школа. Овај правописни модел одликује назадност у односу на Савин, што је, вероватно, била последица бугарског образовања Константина Философа. Без фонолошких потреба уведен је поново знак за тврди полугласник, као и одређени број других правописних правила, чији је циљ био да се стандардни српскословенски језик по својим особинама приближи тадашњој бугарској норми.

    Током раздобља између 16. и 18. века писменост Срба је готово замрла, а једини значајан остатак старе средњовековне културе налазио се у манастиру Рача. Представници те школе названи су рачани. Најзначајнији представник рачана био је Гаврил Стефановић Венцловић. Он је имао јасно изражену двојезичност у свом писању: сакралне књиге је писао по правопису ресавске школе, док је проповеди писао народним језиком, зачуђујуће сличним правопису и азбуци које је сачинио Вук Стефановић Караџић више од века после њега.

    У недостатку српскословенских књига после Велике сеобе у јужне и источне делове Аустријског царства (пре свега у данашњу Војводину), али и у заблуди да је рускословенски језик старији од српскословенског, свештенство је прихватањем руске помоћи за свој званични језик узело рускословенски језик, односно руску редакцију старословенског језика. Тај језик је и данас остао званичан језик Српске православне цркве, а имао је великог утицаја на тадашњи световни језик. Данас се тај језик назива црквенословенским језиком.

    Као одраз на збивања у сакралној језичкој норми настао је световни језик, који је био мешавина војвођанских дијалеката, рускословенског и руског језика: славеносрпски језик. На том је језику током 18. и 19. века створена основа за савремену српску културу.

    Током прве половине 19. века, уз помоћ тадашњих врхунских филолога, као што су браћа Грим, аустријских власти, Вук Стефановић Караџић је направио реформу писма и правописа, правећи велики рез између дотадашње славеносрпске културе и новог стандарда. Уз незнатне измене, та је норма и данас стандардни српски језик, а уз прилагођавање и договор хрватским филолозима тога доба и стандардни хрватски језик.

    Дијалекатска основа тог стандарда била је источнохерцеговачка, ијекавска. Једноставном заменом дифтонга "ие" екавским "е" створена је и друга, у тадашњој Србији и југоисточној Аустрији, као центрима српске културе, прихватљивија екавска норма.

    Вуков Правопис је 1868 године уведен званично у Србији.

    Српска језичка норма нема правоговор (ортоепију).

_________________
 
hakynen
Odomaćeni član
Odomaćeni član



Godine: 44

Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Pon Jan 23, 2006 11:56 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

    Hrvatski jezik



    Hrvatski jezik je službeni jezik Republike Hrvatske i jedan od tri službena jezika Bosne i Hercegovine, kao i jedan od sedam službenih jezika AP Vojvodina (Srbija i Crna Gora). Osim toga je hrvatski jezik priznat kao službeni jezik u pojedinim općinama u Austrijskoj pokrajini Gradišće (Burgenland), međutim je tu riječ o posebnom jeziku iseljenih Hrvata. Hrvatskim jezikom govori oko 7,0 milijuna ljudi, poglavito Hrvata. Kao sustav narječja sastoji se od triju narječja: štokavskoga, kajkavskoga i čakavskoga. Hrvatski standardni jezik temeljen je na novoštokavskome ijekavskome narječju zapadnoga tipa, uz utjecaj ostala dva narječja, prvenstveno u leksiku.

    Znanost, koja se bavi hrvatskim jezikom zove se kroatistika.



    Podrijetlo hrvatskoga jezika



    Genetska pripadnost hrvatskoga jezika

    Hrvatski jezik spada među južnoslavenske jezike. S njima pripada široj zajednici slavenskih jezika, a svi zajedno ulaze u indoeuropsku jezičnu porodicu.

    Nakon raspada indoeuropske jezične zajednice - u razdoblju oko 2000. godine p.n.e. - stvara se - prema većini znanstvenika - baltoslavenska jezična zajednica. Za njezina trajanja nastaju mnoge jezične osobine po kojima se jezici slavenskih i baltičkih predaka počinju razlikovati od jezika ostalih indoeuropskih naroda. Predstavnici pak druge teorije smatraju da se sličnost baltičkih i slavenskih jezika može objasniti dominacijom baltičkih jezika i njihovih govornika nad Slavenima (ili obratno) u prapovijesno vrijeme.

    Baltoslavenska jezična zajednica raspala se oko 1500-1300. godine p.n.e. Tada se stvara zasebna praslavenska jezična zajednica. Vrijeme njezina trajanja i prostor koji je zauzimala nisu u znanosti precizno utvrđeni. U toj se zajednici začinje niz jezičnih promjena karakterističnih za daljnji razvoj slavenskih jezika.

    Migracijska kretanja slavenskih plemena dovode do stvaranja triju velikih skupina slavenskih narječja: zapadnoslavenske, istočnoslavenske i južnoslavenske. Iz tih narječja razvili su se današnji slavenski jezici: zapadnoslavenski (poljski, kašubski, dolnolužički, gornjolužički, češki, slovački), istočnoslavenski (ruski, bjeloruski, ukrajinski, rusinski) i južnoslavenski (slovenski, hrvatski, srpski, crnogorski, bošnjački, makedonski i bugarski).


    Južnoslavenski jezici

    Južnoslavenski jezici nastaju iz dva ogranka južnoslavenskog prajezika -zapadnoga i istočnoga. Iz zapadnoga su se razvili slovenski, hrvatski, srpski, crnogorski, bošnjački, a iz istočnoga makedonski i bugarski jezik.

    Istočnoslavenski je danas mrtav jezik staro crkvenoslavenski (ili staroslavenski). To je jezik prve slavenske pismenosti i književnosti. Utemeljen je na Istočno-južnoslavenskom narječju iz okolice Soluna što su ga sveta braća Ćiril i Metod u drugoj polovici 9. stoljeća uzela za osnovu jezika slavenskoga bogoslužja i staro-crkvenoslavenske književnosti i time ga uzdigla na razinu književnoga jezika. On je još vrlo blizak praslavenskom jezičnom stanju, pa pomaže u njegovoj rekonstrukciji. Od ostalih slavenskih jezika (osobito južnoslavenskih) u najranijim fazama njihova samostalnog razvoja tek se neznatno razlikovao. U kasnijim stoljećima u taj se književni jezik probijaju elementi jezika naroda u kojih se slavensko bogoslužje zadržalo u upotrebi, te tako nastaju crkvenoslavenske redakcije: ruska, bugarska, srpska, hrvatska. Hrvatskom se redakcijom služila hrvatska glagoljička liturgijska književnost, prisutna je u većoj ili manjoj mjeri u čitavoj glagoljaškoj književnoj djelatnosti, a ponešto je utjecala i na narodni jezik hrvatske latiničke pismenosti u prvim stoljećima njezina postojanja (14. - 16. stoljeće).



    Povijesni prijegled hrvatskoga jezika



    Početak

    Pod kraj 9. stoljeća Hrvati su sa slavenskim bogoslužjem dobili i književni jezik, starocrkvenoslavenski i pismo, glagoljicu. Pismenost se naglo širila, a u liturgijske i neliturgijske (nabožne i svjetovne) tekstove veoma brzo prodiru, ali s različitim intenzitetom i opsegom utjecaja, crte narodnoga jezika, u prvom redu čakavskoga narječja. Tako je s jedne strane na čakavskoj podlozi za liturgijske knjige razvijen crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije ili hrvatskocrkvenoslavenski jezik, a s druge strane mješoviti tip književnoga jezika: narodni jezik s crtama crkvenoslavenskoga u službi stilskih sredstava za neliturgijske tekstove (do početka 14. stoljeća i za pravne).

    Prevladavanje jedne ili druge sastavnice u tom hibridnom tipu jezika bilo je uvjetovano raznim čimbenicima:

    * starinom predloška
    * podrijetlom predloška
    * užom namjenom teksta
    * književnom kulturom pisca
    * karakterom sredine u kojoj je i za koju je nastajao


    Vinodolski zakonik, 1288

    Tako smo u početku, u srednjem vijeku, imali uglavnom tri tipa književnoga jezika:

    * crkvenoslavenski hrvatske redakcije u liturgijskim spisima
    * hibridni crkvenoslavenski-čakavski
    * crkvenoslavensko-čakavsko-kajkavski u neliturgijskim spisima, pjesništvu, narodni (čakavski) u prikazanjima, svjetovnim tekstovima, zapisima i sličnim djelima.

    Najstariji su spomenici hrvatskoga narodnoga jezika čakavskoga narječja "Istarski razvod" iz 1275, te "Vinodolski zakonik", 1288.

    Među najznačajnije spomenike hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika na glagoljici spadaju "Misal kneza Novaka" iz Like, 1368, te "Hrvojevev misal", 1404. Ostali su tekstovi, bilo narodna izraza, bilo miješanoga narodnoga i crkvenoslavenskoga, dobro prikazani na vanjskoj poveznici o hrvatskoglagoljskim biserima, 20 bisera hrvatske glagoljice.


    Misal kneza Novaka, 1368

    Od početka 14. stoljeća (od dviju glagoljskih listina iz Novoga iz 1309. godine) u pravnim spisima srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaša pobjeđuje upotreba narodnoga jezika, a crkvenoslavenski elementi ovdje su samo mjestimična iznimka. Narodni čakavsko narječje od samoga početka (“Red i zakon” zadarskih dominikanki iz 1345. godine, i “Šibenska molitva” iz istoga vremena) karakterizira hrvatsku latiničku književnost.

    Od prvih hrvatskih pisanih spomenika, od kojih je Bašćanska ploča, napisana oko 1100. godine, najvažnija jer je s njom hrvatski književni jezik stupio na područje pismenosti, razvija se bogata hrvatska srednjovjekovna književnost (životi svetaca, pripovijetke, romani, duhovno pjesništvo, crkvena prikazanja), dobrim dijelom prijevodna. Uz glagoljicu vrlo se rano javlja i zapadna ćirilica, takozvana bosančica/arvatica/poljičica (Bosna i Hercegovina, srednja i južna Dalmacija, Humačka ploča,“Povaljska listina” iz 1184./1250.) i latinica (Dalmacija, Istra, spomenuti “Red i zakon” najstariji je hrvatski tekst koji je u cjelini pisan latinicom). Prvi je cjeloviti tekst na štokavskome narječju uopće Vatikanski hrvatski molitvenik, nastao u Dubrovniku prije 1400. U razvoju hrvatske kulture, književnosti i jezika to je važno razdoblje. Stvorena su značajna djela ne samo povijesne nego i trajne kulturne vrijednosti. Preko njih je hrvatski književni jezik sačuvao kontinuitet od 11. stoljeća do danas, prvenstveno u rječničkom blagu i frazeologiji.


    Postanak hrvatskoga književnoga jezika i renesansna književnost

    U razdoblju se europskoga preporoda (renesansa) u gradskim središtima, poput Splita, Dubrovnika, Zadra, Hvara, književni radovi stvaraju na mjesnim narječjima. Od XIV. stoljeća hrvatski su latinisti pridonosili latinističkoj književnosti europskoj: hrvatski se morao potvrditi kao ravnopravan izričaj na kojemu se može prenijeti misleno područje: rad je humanista i preporodnih pisaca stoga osobito važan. Pjesmotvorje na jeziku hrvatskome opstoji od XIV. stoljeća; na njem je spjevana “Judita” (Venecija, 1501.), djelo oca pjesničke umjetnosti hrvatske, Marka Marulića - kojemu su preteče poznati i nepoznati petrarkisti dubrovački. Marulić je pisao čakavskim narječjem, rabeći katkad i štokavske i kajkavske oblike kada su mu kao pjesničko sredstvo bili potrebni.

    Ulaskom štokavskoga narječja u hrvatsku književnost pod kraj 15. stoljeća u djelima Šiška Menčetića (1457.—1527.), Džore Držića (1461.—1501.) i pjesama spjevanih "na narodnu" u Ranjininu zborniku počinje naš današnji književni jezik. Da se kraj 15. stoljeća može smatrati njegovim početkom, dovoljno je kao osvjetljenje te tvrdnje navesti jednu pjesmicu Šiška Menčetića:


    'Ti ćeš, biti uzrok moje smrti'

    Ako li i dođe prijeka smrt na mene
    ti s’ uzrok, gospođe, život moj da vene.

    16. je stoljeće značilo vrhunac hrvatske renesansne književnosti, poglavito čakavsko-štokavskoga kruga (Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Petar Zoranić, Mavro Vetranović, Marin Držić, Dominko Zlatarić) sa središtima u Zadru, Hvaru, Korčuli i Dubrovniku. U sjevernoj se Hrvatskoj pojavila književnost na kajkavskome narječju (Vramec: “Postila”), kao i na čakavsko-kajkavskom međunarječju (protestantski pisci Stjepan Konzul Istranin i Antun Dalmatin).

    Od ulaska štokavskoga narječja u hrvatsku književnost hrvatski književni jezik štokavskoga tipa razvijao se bez velikih lomova i usjeka pa se kraj 15. stoljeća može s pravom smatrati početkom našega današnjega književnoga jezika.


    Barokni slavizam, prosvjetiteljstvo i jezična standardizacija

    17. stoljeće i prva polovina 18. stoljeća znače novo razdoblje u razvoju hrvatske književnosti i njezina jezika. To je doba zamiranja književnoga i kulturnoga rada u dalmatinskim gradovima pod mletačkom upravom, doba sve oskudnijega materijalnog i kulturnog stanja na područjima pod Turcima, doba protureformacije i katoličke obnove, u kojoj prednjači isusovački red i koja za svoj obnovljeni vjerskopoučni rad medu pukom ponovo traži što šire prihvatljiv i razumljiv književni jezik. Postupno povlačenje Turaka ostavlja za sobom nove prostore za širenje književnoga i kulturnoga djelovanja.

    To je i doba nastanka naših prvih gramatika i pojačanoga leksikografskog rada, doba teorijskih i praktičnih pokušaja na stvaranju jedinstvenoga književnog jezika. Usprkos pokrajinskim i neodređenim općim nazivima što se sve češće javljaju kao ime hrvatskoga jezika (slovinski, slovjenski, dalmatinski, ilirski i drugi), traje neprekidna svijest svih hrvatskih krajeva i narječja o pripadnosti jednom jeziku i o potrebi njegova ujednačavanja. Pritom se sve češće izražava načelo o potrebi stvaranja jedinstvenoga književnog jezika na temelju najraširenijega narodnoga govora i sve jasnijom biva svijest da je taj najrašireniji narodni govor štokavština.

    Na samom početku ovoga razvojnog razdoblja hrvatskoga književnog jezika nastaje i njegova prva gramatika “Institutionum linguae illyricae libri duo” Pažanina Bartola Kašića, objavljena u Rimu godine 1604. To je gramatika jezika dotadašnje hrvatske pismenosti i književnosti. Osnova joj je čakavska, ali u njoj ima i štokavskih elemenata. Kasnije je njezin autor, na svojim misionarskim putovanjima u krajeve pod Turcima i u Dubrovnik, spoznao da je štokavsko narječje najraširenije među našim narodnim govorima i da bi bilo najpogodnije kao osnova književnoga jezika.

    Bartol Kašić je i autor prvog poznatog hrvatskog cjelokupnog prijevoda “Svetoga pisma” i hrvatsko-talijanskoga rječnika, ali je to oboje, nažalost, ostalo u rukopisu (Kašićev prijevod Biblije je prvotiskan 2000. godine). Objavio je niz vjerskih i vjerskopoučnih djela i više prijevoda, od kojih je najznačajniji “Ritual rimski”, objavljen u Rimu 1640. godine, koji je svojom svakodnevnom uporabom na širokom prostoru znatno utjecao na razvoj hrvatskoga književnog jezika i imao u njemu onu ulogu koju su u ostalih europskih naroda imali objavljeni prijevodi Svetoga pisma.


    Stranica iz Kašićeva rukopisnoga prijevoda "Biblije"

    U 17. stoljeću razvija se i književnost u Bosni s najpoznatijim predstavnikom Matijom Divkovićem. On svoja djela piše istočnobosanskom staroštokavskom ijekavicom za razliku od većine kasnijih bosanskih pisaca, kod kojih sve više prevladava novoštokavska ikavica. Književni rad u Bosni u 17. i u prvoj polovini 18. stoljeća uklapa se u tijekove katoličke obnove i gotovo se isključivo veže uz franjevački red. Djelovanje bosansko-hercegovačkih franjevaca na oživljavanju vjerskog, kulturnog i književnog života u okvirima franjevačke redodržave Bosne Srebrne, koja je u to doba obuhvaćala uglavnom sve štokavske Hrvate, znatno je doprinijelo uklanjanju narječnih razlika u pisanom jeziku i ujednačavanju hrvatskoga književnog jezika na širokom prostoru od Slavonije do mora. U tom jeziku uz narječne osobine pojedinih pisaca prevladava novoštokavska ikavica.

    U Dubrovniku je u 17. stoljeću prevladala novoštokavska ijekavica, a sve se više ostvaruju uvjeti za prihvaćanje štokavštine i kod pisaca čakavaca u južnoj Hrvatskoj. Ti su pisci već i prije u svoja djela unosili štokavske crte pod utjecajem dubrovačke i usmene štokavske književnosti. Djelovanjem bosansko-hercegovačkih franjevaca štokavština postaje prestižni književni jezik i na južnočakavskom području. Jedan od odvažnih poticaja u tom pravcu bio je i rječnik talijanskoga isusovca Jakova Mikalje "Blago jezika slovinskoga" iz 1649-1651. Mikalja je sudjelovao u katoličkoj obnovi u našim krajevima i u tom je rječniku izrazio misao da bi Hrvati trebali za književni jezik odabrati svoje najljepše narječje, a to je “bosansko” (to jest štokavština), koje se po ljepoti može usporediti s toskanskim u Italiji. Vrhunac je barokni pjesnički izraz doživio u djelima Ivana Gundulića, Ivana Bunića i Junija Palmotića - svima pisanima posebnim stiliziranim oblikom ijekavske štokavštine. Dubrovniku je susjedna Hercegovina bila štokavska, te je s čakavskim podslojem u XVII. stoljeću oblikovan razrađen štokavski književni izraz. Tim je trima djelovanjima: jezikoslovnima (Kašić, Mikalja), pučko-prosvjetnima (Divković) i književno-umjetničkima (Gundulić, Palmotić) oblikovan jezik koji se po glavnim značajkama nije bitno razlikovao od modernoga hrvatskog standardnoga jezika.


    Ivan Gundulić:Suze sina razmetnoga, 1622

    U 18. stoljeću, nakon oslobođenje velikoga dijela Hrvatske od turske vladavine, a u skladu s općim tendencijama racionalizma, u svim hrvatskim krajevima se javljaju prosvjetiteljski pisci. Cilj im je podizanje kulturne razine svih oblika narodnog života, te stoga svoja djela namjenjuju uglavnom neukom puku. Borci su protiv predrasuda, praznovjerja, zaostalosti i neukosti i pobornici istine, razuma i općeg napretka. U tom su poslu motivirani sviješću o potrebi uvođenja vlastite narodne kulture u zajednicu prosvijećenih europskih naroda. U težnji da osvoje što širi krug čitatelja i da im približe svoja djela, u svom se stvaralaštvu često služe oblicima i jezičnim izrazom narodnog stvaralaštva. Na taj način njihova djela poprimaju pučko obilježje i stječu veliku popularnost u narodu, a šire i utjecaj štokavskoga narječja, na kojem su pisana. Najčitanije su bile i najveću su popularnost stekle dvije knjige: “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” Andrije Kačića Miošića iz Makarskoga primorja (1756; prošireno izdanje 1759) i “Satir iliti divji čovik” Slavonca Matije Antuna Relkovića (1762; drugo, prošireno izdanje 1779).

    Književnojezični razvoj protekloga razdoblja, u kojem se već jasno ocrtavalo prvenstvo štokavštine u ulozi hrvatskoga književnog jezika, omogućio je piscima ovoga razdoblja da prihvate više-manje jedinstven književni jezik na novoštokavskoj narječnoj osnovi, uglavnom zapadnoga ikavskog tipa (izuzev ijekavskoga Dubrovnika). U tom jeziku obilježja jedinstvenosti pretežu nad pokrajinskim razlikama. Osvajanjem široke čitateljske publike u većinskom dijelu hrvatskoga naroda, širenjem svoje upotrebe u sve raznolikije svrhe i uključivanjem u sve novija područja ljudske djelatnosti u vezi sa zahtjevima novoga vremena taj jezik već funkcionira kao standardni jezik.


    Ilirski pokret i filološke škole

    Sve je Hrvate u jednom jeziku i u jednom slovopisu (grafiji), tipu slova za pisanje glasova, ujedinio tek Ljudevit Gaj (1809.—1872.). On 1830. izdaje u Budimu knjižicu "Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja poleg mudroljubneh, narodneh i prigospodarneh temeljov i zrokov". U njoj po češkom uzoru predlaže č, ž, š, ľ, ň, ď, ˇg to jest, za svaki glas poseban znak. Prihvaćeno je č, ž, š, a za druga su slova uzeti dvostruki znakovi, dvoslovi lj, nj, dj ili gj, dž, iz poljskoga je preuzeto ć, a kasnije je Daničić predložio đ. Gaj 1835. izdaje Novine Horvatzke s prilogom Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka, novine kajkavski, a Danicu kajkavski i štokavski, uz stari pravopis katkad upotrebljava i novi. U početku 1836. mijenja naslov u Ilirske narodne novine, Danica ilirska i uvodi novi slovopis i štokavski hrvatski književni jezik. Iako je to za kajkavski Zagreb bio revolucionarni čin, Gaj je naišao na neznatan otpor jer je postupao vrlo taktično, a s druge strane jer je i prije njega na kajkavskom području bilo shvaćanja da treba uzeti štokavski književni jezik i pokušaja da se tako piše (Draškovićeva Disertacija), kajkavci su smatrali da preuzimaju svoje, a ne nešto tuđe. Zato Gaj zapravo i nije prekinuo jezičnu tradiciju, nego je nastavlja, u prvom redu dubrovačku i slavonsku. On je dakle jedan od hrvatskih književnih jezika, koji je u Hrvata već bio izgrađen i prije preporoda, proširio i na kajkavsko područje. Tako je Gaj u jednom književnom jeziku i u jednom pravopisu ujedinio sve Hrvate i njegove su zasluge zbog toga goleme: stvorio je najbolje temelje za procvat hrvatske kulture na svim područjima ljudske djelatnosti.

    Gaj i ilirci težili su i više od toga. Nastojali su da u književnom jeziku ujedine sve Južne Slavene. Zato su hrvatski jezik nazvali ilirskim i zato su neke pojedinosti prilagođavali tome cilju. Tako su na mjestu nekadašnjega jata pisali ě težeći da tako ujedine ijekavce, ikavce i ekavce. Samoglasno r pišu s popratnim glasom (perst, parst), u genitivu množine pišu -h (ženah). Pravopis je morfonološki (korijenski, sladka, žalostno). Valja imati na umu da je to bio samo način pisanja, izgovor je bio prst, žena, slatka, žalosno, jedino se ě čitao različito. I u jeziku su zadržali neke posebnosti, na primjer u deklinaciji različit dativ, lokativ i instrumental množine (dativ ženam, lokativ ženah, mjestih, instrumental ženami, narodi). Ali široka se ilirska ideja pokazala neostvarljivom. Svi su južnoslavenski narodi krenuli svojim putima.

    Od samoga je početka Gajevo djelovanje dalo snažan poticaj književnosti i tako se hrvatski književni jezik kao sredstvo umjetničkog izraza očituje u svom najvećem dostignuću. Gaj je i sam objavljivao stihove i prozu, ali su značajnija ostvarenja dali drugi: Vraz, Demeter, Nemčić, a najvrjednija Ivan Mažuranić i Petar Preradović.


    Zagrebačka jezikoslovna škola

    Lingvističko oblikovanje književnog jezika u trećoj četvrtini 19. stoljeća u znaku je takozvane zagrebačke jezikoslovne škole. Začetnici su joj Gaj i gramatičari Vjekoslav Babukić i Antun Mažuranić, ali je do najsnažnijega izraza došla kad joj se na čelu našao gramatičar i književnik Adolf Veber Tkalčević (1825.—1889.) i leksikograf Bogoslav Šulek (1816.—1895.). Obojica su uglavnom branila dotadašnji način pisanja, a Tkalčević se posebno zalagao za nastavak -h u genitivu množine, predlažući da se takav oblik i govori. Stoga su on i njegovi sljedbenici nazvani ahavcima. U njihovu je radu značajna i težnja za jezičnom čistoćom. Ona se najviše očitovala u zamjenjivanju tuđica našim riječima. Šulek je nastojao da stvori hrvatsko znanstveno nazivlje, ali je zbog otpora prema germanizaciji i suzbijanja prevlasti njemačkoga i latinskoga jezika svjesno nastojao da nazivi budu domaće riječi. Ako ih nije bilo, stvarao je nove ili ih je preuzimao iz slavenskih jezika, uglavnom iz češkoga i ruskoga, prilagodivši ih hrvatskomu. Obojica su, Tkalčević svojim člancima i gramatikama, i Šulek svojim rječnicima, učinili toliko da su njihovi suvremenici dobili jezik sposoban za praktičnu porabu i u školi, upravi i znanosti, a po tome su svojim zaslugama zadužili i kasnije naraštaje.


    Riječka jezikoslovna škola

    Svojstvuje ju nastojanje za uvođenje tzv. slavenskog ili kratkog genitiva množine te starijih jezičnih oblika u književni hrvatski jezik.


    Zadarska jezikoslovna škola

    Svojstvuje ju nastojanje za uvođenje ikavštine kao književnog hrvatskog jezika.


    Hrvatski "vukovci"

    Pod kraj 19. stoljeća javlja se nova struja u gledanjima na književni jezik. Reforma je srpskoga folklorista i jezikoslovca Vuka Karadžića pobijedila u Srbiji i njegov ugled je počeo naglo rasti i u Hrvatskoj. Tada hrvatski lingvisti, nazvani hrvatski vukovci, nastoje da književni jezik oblikuju prema Karadžićevu uzoru. Najprije je Ivan Broz na fonološkim načelima izradio Hrvatski pravopis (Zagreb, 1892.). Budući da dotadašnji tvorbeno-morfološki nije imao dugu normativnu tradiciju niti kakvih izrazitih prednosti (a i stara je “uzorna” dubrovačka književnost bila pisana pretežito fonološkim hrvatskim pravopisom) i kako su Hrvatski pravopis donijeli i prihvatili sami Hrvati, uz neka početna kolebanja i manji prijekid za NDH fonološki se pravopis ustalio i upotrebljava se uz normalna usavršavanja i danas.

    Na osnovi Karadžićevih i Daničićevih djela Tomislav Maretić (1854.—1938.) izradio je svoju veliku Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika (Zagreb, 1899., 1931, 1963.). Ona je unijela veće promjene u hrvatski književni jezik u mnogim pojedinostima, a značajnim dijelom samo u oblicima množinskih padeža. No to je jednim dijelom već bilo na razvojnoj crti hrvatskoga književnoga jezika pa nije bilo pokušaja da se stari padeži vrate ni kad su Hrvati poslije opet mogli slobodno odlučiti drukčije. No, u nekim je jezičnim propisima Maretićeva škola slijepo slijedila srpske uzore te je pokušala hrvatskom standardnomu jeziku nametnuti oblike strane hrvatskoj jezičnoj tradiciji.

    U nekoliko bitnih pitanja škola hrvatskih vukovaca se razlikovala od ilirskih i poilirskih jezičnih koncepcija. Osnovne predodžbe o hrvatskome jeziku ilirske, kao i zagrebačke škole bijahu:

    * novoštokavski idiom kao jezgra hrvatskoga standardnoga jezika, no otvorenoga za utjecaje ostalih hrvatskih narječja (čakavskoga i kajkavskoga), što se očitovalo u uvažavanju tronarječne dimenzije hrvatskoga

    * jezični purizam koji se iskazivao u novotvorbi hrvatskih riječi mjesto internacionalizama ili tuđica

    * svijest o kontinuitetu hrvatske jezične i književne baštine, te shvaćanje književnoga jezika kao više potencije narodnoga

    Škola hrvatskih vukovaca, kojoj je na čelu bio Tomislav Maretić, a zastupala je gledišta temeljena na osnovnim shvaćanjima Vuka Karadžića i Đure Daničića, imala je sljedeće stavove o hrvatskome jeziku:

    * izjednačavanje narodnoga i književnoga jezika, što je u praksi značilo jezičnopovijesni nihilizam i zabacivanje hrvatske književne baštine, kao i nekritičku adoraciju djela Vuka Karadžića

    * štokavski purizam, tj. odbijanje čakavskih i kajkavskih riječi i oblika u hrvatskom književnom jeziku, što je dovodilo i do grotesknih pokušaja štokavizacije kajkavskih i čakavskih toponima (Dionice i Spljet umjesto Delnice i Split)

    * potiskivanje tvorbenosti hrvatskoga jezika, ili ustrajanje u pokušajima afirmacije međunarodnica (historija, muzika) na račun hrvatskih tvorenica (povijest, glazba)



    Ishod

    Iako su "vukovci" naizgled izvojštili pobjedu koncem 19. stoljeća, uskoro se pokazalo da se radilo o Pirovoj pobjedi. Sve glavne točke ilirskog i poilirskoga hrvatskoga jezičnoga programa, od tronarječnosti i hrvatske književne tradicije do tvorbenosti-definitivno su nadvladale programatski ideal mladogramatičara ili "hrvatskih vukovaca". Mladogramatičarski su pokušaji propali bujnim razvitkom hrvatske književnosti 20. stoljeća (Tin Ujević, Miroslav Krleža), a hrvatsko ih je jezikoslovlje i "službeno" prevladalo koncem SFRJ. Ivan Broz i Franjo Iveković izradili su Rječnik hrvatskoga jezika (Zagreb, 1901.) također na Karadžićevoj i Daničićevoj osnovi, ali on nije bitno mijenjao dotadašnje hrvatsko jezično stanje.

    Tim su se zahvatima razlike izmedu hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika znatno smanjile-privremeno, ali do njihova jedinstva nije došlo.


    Jugoslavensko razdoblje

    Stvaranjem prve Jugoslavije 1918. godine silom srpske vlasti, zakona, odluka i propisa koji su protegnuti na Hrvatsku ili koji su donošeni u Beogradu samo na srpskome jeziku, srpski se književni jezik znatno proširio na štetu hrvatskoga i tako je na mnogim područjima kao što su uprava, zakonodavstvo, sudstvo, školstvo i vojska naglo prekinuta hrvatska jezična tradicija, ali ni takvim nasilnim postupcima nije postignuto jezično jedinstvo. Da se što više sačuvaju hrvatske jezične osobine, dr. Petar Guberina i dr. Kruno Krstić napisali su knjigu “Razlike izmedu hrvatskoga i srpskoga književnog jezika” (Zagreb, 1940.). Ta je knjiga imala dugo jak utjecaj na čuvanje hrvatske jezične posebnosti. Zatiranje hrvatskoga književnoga jezika trajalo je sve do stvaranja Banovine Hrvatske 1939. godine. Tada je u mnogome vraćeno hrvatsko nazivlje, a pogotovo stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske. Nevolja je bila samo u tome što su obje faze, banovinska i endehaška, trajale samo sedam godina. U partizanskome ratu i dolaskom komunista na vlast u Hrvatskoj hrvatski nazivi vraćeni za Banovine uglavnom su ostali, osim u vojsci jer je tu prevladalo srpsko vojno nazivlje. U početku je u drugoj Jugoslaviji u načelu priznato svakomu narodu da se služi svojim jezikom pa su zakonski priznata četiri ravnopravna jezika: hrvatski, srpski, slovenski i makedonski, ali je tada hrvatski jezik doživio drugo rashrvaćivanje.


    Novosadski dogovor

    Komunistička partija u svome internacionalističkome usmjerenju bila je protiv mnogih nacionalnih obilježja i uvodila svoje, može se reći komunističke nazive. Tada je na primjer stranka preokrenuta u partija, tajnik i ministar u sekretar, glavni tajnik u generalni sekretar, glavni ili središnji odbor u centralni komitet, vojska u armija, redarstvo i oružništvo u milicija, gospodin u drug, glazba u muzika, povijest u historija, skup, zbor u miting, škola u centar i druge. Većinom su to bile tuđice, mnoge uobičajenije u srpskome književnome jeziku, a s njihovim olakim i nekritičnim preuzimanjem, što se također podudaralo s osobinama srpskoga književnoga jezika, hrvatski je bio potiskivan, a hrvatski jezični osjećaj prema tuđicama otupljen pa su tada vrata širom otvorena anglizmima. No srpska strana nije bila zadovoljna ni takvim stanjem, nego je nastojala da hrvatski i srpski književni jezik što više zbliže i da u tome hrvatski bude potpuno potisnut. S tom je namjerom uredništvo Letopisa Matice srpske raspisalo anketu o jezičnim i pravopisnim pitanjima i do rujna 1954. Letopis je objavio odgovore četrdesetak sudionika. Poslije završene ankete održan je sastanak na kojem je zaključeno da je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan jezik, pa je i književni koji se razvio oko dva središta, Zagreba i Beograda, jedinstven sa dva izgovora: ijekavskim i ekavskim, da je u nazivu jezika u službenoj upotrebi nužno istaći oba njegova dijela (i hrvatski i srpski), da su ravnopravna oba izgovora (ijekavski i ekavski) i oba pisma (latinica i ćirilica), da je potrebno izraditi priručni rječnik hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog književnog jezika, terminološke rječnike i zajednički pravopis. Na temelju tih zaključaka izrađen je zajednički pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika.


    Deklaracija o hrvatskom jeziku i suvremeni standardni jezik

    Dok je zajednički pravopis primijen više-manje prešutno, premda se u nekim svojim dijelovima znatno razlikovao od dotadašnjeg Broz-Boranićeva Pravopisa, izlazak Rječnika Matice hrvatske - Matice srpske (prozvanoga 'Adok') izazvao je na hrvatskoj strani buru nezadovoljstva. Uočavaju se i u kritici ističu nedostatci Rječnika, od kojih je najbitnije unifikatorsko prikrivanje posebnosti hrvatskoga i srpskoga leksika. Posljedica tog nezadovoljstva je Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika iz 1967, koju je potpisala većina hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova i koja je naišla na snažnu političku osudu. Matica hrvatska odriče se Novosadskoga dogovora i zajedničkoga pravopisa, prekida rad na zajedničkom rječniku (koji dovršava samo srpska strana), te organizira izradbu novoga pravopisa. 1971. izlazi Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, koji je politički zabranjen, ali u fototipskom izdanju pojavljuje se u Londonu, te se otada popularno naziva 'Londonac'. Nastavlja se izdavanje školskih jezičnih udžbenika i priručnika, medu njima i pet izdanja Težak-Babićeva Pregleda gramatike hrvatskosrpskog jezika, dok je šesto izdanje pod izmijenjenim naslovom Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika 1973. povučeno iz uporabe.

    Godine 1974. objavljeni su ustavni amandmani, po kojima je u Hrvatskoj u službenoj upotrebi “hrvatski književni jezik, standardni oblik narodnoga jezika koji se naziva hrvatski ili srpski”. Iste godine izlazi Silić-Rosandićev udžbenik i priručnik za nastavnike pod naslovom “Fonetika i fonologija hrvatskoga književnog jezika”, koji modernim znanstvenim pristupom označava prekretnicu u nastavi materinskoga jezika i - uz brojne službene i političke otpore-afirmaciju naziva hrvatski književni jezik. U tadašnjem Institutu za jezik izraduje se “Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika”, ali nailazi na političku osudu, ne odobrava se kao školski udžbenik i izlazi s nekolikogodišnjim zakašnjenjem 1979. godine. Konačnu kodifikaciju hrvatskoga standardnoga jezika koja je uključila hrvatsku književnu i jezičnu baštinu koju je dogmatska Maretićeva škola zanemarivala označila je velika znanstvena gramatika hrvatskoga književnog jezika. Godine 1986. u izdanju JAZU i Globusa izlaze prva dva njezina dijela: “Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku. Nacrt za gramatiku” Stjepana Babića i “Sintaksa hrvatskoga književnog jezika. Nacrt za gramatiku” Radoslava Katičića. Krajem 1988. godine Ustavni sud Jugoslavije proglasio je spomenuti ustavni amandman o jeziku iz 1974. neustavnim jer se, po njegovu mišljenju, postojećom formulacijom isključuje iz javne upotrebe jezik Srba u Hrvatskoj. Početkom 1989. Sabor SRH pokreće postupak za promjenu spornog ustavnog članka o jeziku. Tome se prvi javno usprotivio Zavod za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku u Zagrebu, a njegov su primjer slijedile brojne hrvatske kulturne i javne institucije. Predloženu promjenu ustavnog amandmana o jeziku Sabor nije prihvatio.

    U novim političkim okolnostima, koje su nastupile 1990. godine, kada je Republika Hrvatska krenula samostalnim i neovisnim putem, te postala samostalna, suverena i međunarodno priznata država, pojačana je i jezikoslovna djelatnost. 1990. izlazi drugo izdanje Priručne gramatike pod izmijenjenim naslovom “Gramatika hrvatskoga književnog jezika”, te treća knjiga velike znanstvene gramatike, “Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga jezika”, djelo više autora.


    Stvaranjem slobodne Hrvatske, hrvatski se književni jezik počinje opet pohrvaćivati u onome dijelu u kojem je bio rashrvaćen. U jednome smislu vraća se na 1918. da se nastavi tamo gdje je zbog djelovanja srpske prevlasti u prvoj Jugoslaviji hrvatska jezična tradicija bila prekinuta, a u drugome na 1945. da se vrate one jezične osobine koje su do tada bile proganjane ili prognane pa zaboravljene. To se očituje u svim područjima, osobito u upravi, zakonodavstvu i vojsci. I na svim drugim područjima doživljava svoj preporod jer je došao u novo razdoblje slobode.



    Zanimljivosti

    * Najkraće hrvatske riječi tvore se od jednog slova: a, u, i, o, k, s



    Neke sličnosti između hrvatskog i perzijskog jezika

    * Neke sličnosti između perzijskog i hrvatskog jezika

    Kada se govori o riječima orijentalnog porijekla prisutnima u hrvatskom jeziku, pritom se najčešće misli na turcizme. U rječniku stranih riječi dr. B. Klaića uz ovaj pojam stoji slijedeće objašnjenje: »Turcizam: riječ ili izraz turskog porijekla«. Međutim, treba dodati da su turcizmi zajednički naziv za sve riječi orijentalnog, dakle turskog, perzijskog i arapskog porijekla, koje su putem turskog jezika počele prodirati u slavenske jezike pa tako i u hrvatski. Sustavno širenje turcizama započelo je dolaskom Osmanskih Turaka na Balkan i trajalo je tijekom više stoljeća. Na taj su se način i mnoge riječi izvorno perzijskog porijekla ukorijenle kao turcizmi u hrvatskom jeziku. Ovaj se članak neće baviti turcizmima perzijskog porijekla u hrvatskom jeziku iz više razloga. Prije svega, o tucizmima općenito već postoji mnogo ozbiljnih studija, a osim toga, nas zanimaju mogući utjecaji staroperzijskog jezika na hrvatski koji su započeli mnogo ranije, u razdoblju prije dolaska Osmanlija. Ako se prihvati hipoteza da su Hrvati prije dolaska u ove krajeve naseljavali područje današnjeg Irana, onda se sasvim prirodno nameće i pitanje jezika kojim su tada govorili. Seobom na zapad, u krajeve u kojima danas obitavaju, sa sobom su ponijeli i svoj jezik - to najosobnije kulturno obilježje jednog naroda, istovremeno podložno brojnim mijenama. Pa ipak, usprkos brojnim izmjenama i stranim utjecajima koje je hrvatski jezik pretrpio tijekom dugog niza godina, uspio je zadržati i neke riječi i oblike koji komparativnom analizom sa suvremenim perzijskim i staroperzijskim upućuju na moguću srodnost ovih dvaju jezika. Riječi koje su obrađene u članku samo su neki od primjera na koje smo mogli naići služeći se nama dostupnom literaturom. Naime, treba istaknuti da se ove riječi ne nalaze izdvojene na ovaj način i etimološki obrađene niti u kojem rječniku ili bilo kojoj stručnoj knjizi. Cilj ovog članka nije dokazivanje ili pobijanje hipoteze o staroiranskom podrijetlu Hrvata. Prije bi se mogao protumačiti kao poticaj, »mali prozor« za daljnja istraživanja svima onima koji su se posvetili sustavnom proučavanju ove teorije, a posebno kao poticaj svima onima kojima je jezik predmet znanstvenog proučavanja, prije svega lingvistima i filolozima. Ovdje je potrebno napomenuti da svako dublje i sustavnije izučavanje ovog nedovoljno istraženog područja zahtijeva timski rad stručnjaka iz oblasti starohrvatskog i staroperzijskog jezika, pri čemu bi, naravno, i svaka vrsta interdisciplinarne suradnje s povijesničarima, etnolozima i antropolozima bila dobrodošla.

    glagoli

    -ati, -anti, pehlevijski glagolski korijeni biti, perz. budan – konjugacija:

    književni govorni sam, jesam perz. hastam hasam si, jesi perz. hasti hasi je perz. hast ili ast -e smo, jesmo perz. hastim hasim ste, jeste perz. hastid hasid su, jesu perz. hastand hasand

    dati, perz. dadan, prezentska osnova: deh < srednjoperz. prezentska osnova dad < staroperz. prezentska osnova data-, imenica: dade derati, perz. daridan, prezentska osnova: dar čamiti, perz. čamidan, prezentska osnova: čam goriti, perz. goridan ili gor gereftan, prezentska osnova: gor, imenica gorre htjeti, perz. hāstan – konjugacija:

    hoć(u) perz. xāh(am) hoć(eš) perz. xāh(i) hoć(e) perz. xāh(ad) hoć(emo) perz. xāh(im) hoć(ete) perz. xāh(id) hoć(e) perz. xāh(and) kušati, pokušati, perz. kušidan, prezentska osnova: kuš lajati, staroperz. lāidan, prezentska osnova: lāj lizati, perz. lisidan, prezentska osnova: lis napisati, pisati, perz. neveštan ili nebeštan, prezentska osnova: nevis < pehlevijski perz. ni-pis < staroperz. ni-piš prefiks: ni + korijen: pais njušiti, novoperz. njušidan, prezentska osnova: njuš < perz. prezentska osnova: niyōš- < pehlevijski staroperz. prezentska osnova: niγōš < staroperz. prezentska osnova: nigauš peći, staroperz. pazidan, prezentska osnova: paz, < pehlevijski perz. glagolski korijen pačati- pohati, perz. pohtan (pazidan), prezentska osnova: paz, < pehlevijski perz. glagolski korijen pačati- živjeti, perz. zistan, prezentska osnova: zi < srednjoperz. Ziwistan prezentska osnova: ziw < staroperz. Žiwistan, prezentska osnova: živ

    imenice

    adrija, perz. daryā : more < srednjoperz. drayab < staroperz. drayah Bog , staroperz. bağ < sanskrit bağ ban, avestijski pāna < perz. bān: sufiks koji znači čuvar brat, perz. baradar < srednjoperz. brad(ar) < staroperz. bratar čuča, perz. đuđe jesen, perz. hazān kolač, perz. koluče (vrsta kolača) kuća, perz. kuče (kujče): malo naselje, staroperz. kuša, kušan govedar, perz. gāvdār (gāv: govedo, krava + dār: prezentska osnova od infinitiva daštan «imati, držati») mater, perz. i srednjoperz. mādar < staroperz. matar miš, perz. muš mozak, perz. magz < srednjoperzijski mazg < staroperzijski mazga- nov, perz. nov < srednjoperz. nōg < staroperz. nava- obrva, perz. abru (u množini: abrovān) pazuh, perz. bazu (nadlaktica) pusa, perz. bus, buse stan, perz. –stān (sufiks za mjesto): obitavalište, mjesto, npr. Armanestān: zemlja Armena (Armenija), Ozbakestān: zemlja Uzbeka (Uzbekistan) uši, perz. guš < srednjoperz. goš < staroperz. Guša vjetar, perz. bād < srednjoperz. vāt < staroperz. vāta žena, perz. i srednjoperz. zan < staroperz. žan zima, perz. zemestān: zem + sufiks za mjesto, lokaciju stān < sanskrit hima: snijeg, hladnoća (himalaya: stan snijega, tamo gdje snijeg obitava)

    brojevi

    dvjesto, perz. dvist, devist jedan, perz. (jek)dāne (književni), jedāne ili jedune (govorni) : jedan, komad nečega

    perzijski sanskrt avestijski

    jedan, jek < eka < aeva dva, do < dva < dva tri, se < tri < thri četiri, čahar < čatvar < čathwar pet, panđ < panča < panča šest, šeš < šaš < xšvaš sedam, haft < sapta < hapta osam, hašt < ašta < ašta devet, noh < nava < nava deset, dah < dasa < dasa


    prijedlozi iz (od), perz. az do, perz. tā

    pridjevi tanak, perz. tang više, perz. biš znan, perz. šenās < avestijski žnatar baština, perz. bāstān

    sufiksi -ar, perz. kar ili gar: sufiks za zanimanje, kao u imenicama govedar, limar, itd. ili u perzijskom gāvdār lahimkār ili lahimgar itd.

    upitne zamijenice ča (što), perz. če ili či npr. ča je? perz. (govorni) či-je? ko (tko), perz. ki npr. ko (tko) je? perz. (govorni) ki-je?

    upitni prilog kuda, perz. kođā (kodja)

    mjesni prilozi ondje, perz. ānđā (onđā) ili āndjā (ondjā) ovdje, staroperz. avadā: ovdje

    LITERATURA:

    Natel Khanlari, P., «Povijest perzijskog jezika I, II i III», Nashr-e Nou, tehran, Iran, 1986. Dustkhah, J. «Avesta», Entesharat-e Morvarid, Tehran, Iran, 1995.
 
foryou10
Iskusni član
Iskusni član



Godine: 63

Datum registracije: 13 Jan 2006
Poruke: 903

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Čet Feb 02, 2006 12:54 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Hvala za ovako detaljan prikaz bosansko-hercegovacke knjizevnosti.Dosta djela od nabrojanih knjizevnika sam procitao,a od nekih nista.Razlog vise da to sto prije uradim.

Steta sto ovu temu niko jos ne cita jer se toliko toga moze nauciti,a ulozen je i ogromni trud

_________________
Da sam ja neko,kako bi se zivjelo i kako bi se voljelo i kako bi sve dobro bilo.
 
tascha
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de





Datum registracije: 26 Mar 2006
Poruke: 72

nepal.gif
PorukaPostavljena: Uto Mar 28, 2006 10:08 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

opsirno ti to, svaka cast, moracu to malo detaljnije procitati, ovako leteci po imenima primjetila sam dvije stvari, mostarsko podneblje je bilo jako blagorodno za BiH knjizevnost, a druga stvar je, cini mi se da braca Simic nisu nigdje spomenuta...
 
Amerigo
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de





Datum registracije: 24 Feb 2006
Poruke: 202

germany.gif
PorukaPostavljena: Pon Apr 03, 2006 3:57 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Svaka cast za prikaz bh knjizevnosti i jezika. jako interesantno. ja vise citam modernu bh knjizevnost. onoliko koliko stignem. Da li je neko od vas citao sljedece pisce:

-Karim Zaimovic (tajna dzema od malina) - kultni autor poginuo u ratu.
-Damir Uzunovic (kesten) - kratke price
-Nenad Velickovic (Konacari) - odlican pisac i super knjiga. obavezna lektira
-Semezdin Mehmedinovic (Sarajevo Blues) - knjiga napisana u stilu jazz muzike

zna li neko za neka jos novija izdanja?
 
Freya_os
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de



Godine: 40

Datum registracije: 12 Maj 2005
Poruke: 77

croatia.gif
PorukaPostavljena: Pet Apr 07, 2006 11:41 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Amir Bukvić - Aristotel u Bagdadu
 
hakynen
Odomaćeni član
Odomaćeni član



Godine: 44

Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Pon Jul 10, 2006 8:02 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

    Abdulah Sidran (rođen 09.09.1944.)


    Abdulah Sidran rođen je 9. Septembra 1944. godine u Sarajevu. Osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohađao u Sarajevu. Uređivao omladinske listove i časopise, predavačke tribine, itd. Do aprila 1992. godine, kada je počela agresija na njegovu domovinu, bio zaposlen na TV Bosne i Hercegovine, kao ”vodeći dramaturg.” U književnosti se javio sredinom sedamdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često nazivaju ”šezdeset-osmaškom”. Za svoje pjesničke knjige nagrađivan je najznačajnijim književnim i društvenim priznanjima (Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja nagrada Udruženja književnika BiH, Godišnja nagrada Izdavačkog preduzeća ”Svjetlost”, Zmajeva nagrada, itd.) U ratu objavljena, knjiga njegove poezije ”Sarajevski tabut”, nagrađena je izuzetnim priznanjem, ”Nagradom slobode”, PEN-centra Francuske. (Prethodni laureati: Solzenjicin, Saharov, Havel.) Izbori iz njegove poezije, u prevodu na njemački, francuski, italijanski, objavljeni u Austriji, Francuskoj, Italiji (Insel bin ich, im Herzen der Welt, Cercueil de Sarajevo, La bara di Sarajevo). Za italijansko, dvojezično, izdanje, dobio nagradu ”Premio letterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo”. Jedan je od najznačajnijih filmskih autora (scenarista) u eks-jugoslavenskoj kinematografiji (”Sjećaš li se, Dolly Bell?”, ”Otac na službenom putu”, reditelja Emira Kusturice, ”Kuduz” Ademira Kenovića, itd.) Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Član je Akademije nauka i umjetnosti BiH i majstorski kandidat u šahu. Živi i radi u Sarajevu i u Goraždu.



    Abdulah Sidran


    Važniji pjesnički naslovi:

    ”Šahbaza” (Sarajevo, 1970)
    ”Kost i meso” (1976)
    ”Sarajevska zbirka”, (Sarajevo, 1979)
    ”Bolest od duše” (Nikšić, 1988)
    ”Sarajevski tabut” (Sarajevo, 1993)
    ”Bivši drugari”
    ”Bosna”
    ”Da je u svemu tinjao barem...”
    ”Djevojčica iz Ulice Prkosa”
    ”Hoće li išta o meni znati”
    ”Mora”
    ”Planeta Sarajevo”
    ”Sarajevska molitva”
    ”Sarajevske priče”
    ”Zašto tone Venecija”



    Sarajevska molitva
    Abdulah Sidran


    Kumim te Bogom, veliki Bože,
    skloni sa svijeta životinje!
    Neka preostane sve od mačijeg roda,
    moje sirotinjstvo neka preostane,
    ali - skloni životinje.
    U pseći rod ne diraj,ne dotiči tice,
    samo te molim,
    milosni Bože - skloni životinje.
    Skloni životinje, sa obronaka, skloni.
    Skloni životinje, preklinjem te Bože -
    ali mi ne diraj svinje ni vepra,
    ne diraj slavuja,
    ni kućnog šarenog pjevača.
    Ne diraj mi ništa
    u šta je lijepo pogledati!
    Ne diraj ništa.
    Ali životinje svakako skloni.
    Mrava ne diraj,i marvu zanemari,
    ali životinje - skloni.
    Gdje si ih metno, otuda ih skloni.
    Sa svijeta, gdje si ih metno, skloni.
    Skloni ih, Bože, i pomozi im, Bože.
    Niko im, bez Tebe, pomoći ne može
    Nema im nigdje stana ni staništa,
    na oba svijeta - kuće ni kućišta.
    Skloni ih, Bože, sa oba svijeta.
    Skloni, i pomozi.



    Planeta Sarajevo
    Abdulah Sidran


    Poslušajte
    kako diše
    Planeta Sarajevo.

    Poslušajte
    kako plače Djevojka:
    "Smrti, nemoj me uzeti!"

    Koliko smo puta
    plačući
    kazivali
    naše žarke molitve za mir?

    Ne haje Smrt za djevojačkom suzom,
    ne haje Smrt za ljudskom molitvom.

    Poslušajte
    kako diše
    Planeta Sarajevo.

    Pogledajte
    kako cvate
    Planeta Sarajevo!

    Čujete li
    kako njenim žilama
    krv neumitno kola?

    Ljudi, eno idu -
    popravljaju zube.

    Ljudi, eno idu -
    djecu vode na šišanje.

    Eno, ljudi idu -
    kupuju novine.

    Onaj, vidi,
    uzgaja golubove!

    Onaj, pogledaj,
    ne može da živi -
    bez ukrštenih riječi.

    Vidi
    kako ljudi idu
    zaneseni poslom!

    Kako su samo
    preknoć ostarjeli!
    Od čeg’ su se, tako naglo,
    svi odreda - proljepšali?

    Na Planeti Sarajevo,
    vidio sam čovjeka
    puši lulu - i žuri!

    Vidio sam,
    na Planeti Sarajevo,
    jedan čovjek jede - i plače!

    Vidio sam djevojčicu,
    na Planeti Sarajevo,
    u parku kojeg nema,
    bere cvijeće kojeg - nema!

    Smrt je temeljan kosac,
    zaludna je suza djevojačka,
    uzaman je svaka
    molitva za mir!

    U svemiru,
    -ime mu je Bosna -
    djevojčica jedna,
    rukom koje nema,
    bere cvijeće kojeg nema!

    Nije ovo rat
    -u ratu, posvuda, ima cvijeća -
    ovo je Borba od Iskona!
    U njoj se biju dva načela
    -od Iskona
    do Sudnjega dana -
    načelo Dobra
    i načelo Zla!

    Neka nikad ne prestane
    između Zla i Dobra borba!

    Zar da nestane
    sa Svijeta dobro?

    Zar da Djevojka
    u ruku ljubi
    Kosca Smrtonosca?

    Čujete li kako plače:
    "Smrti, nemoj me uzeti!"?

    Ne plači, djevojko,
    ne plači, kćeri lijepa!

    Nikad i nikad
    prestati neće
    između Zla i Dobra borba.

_________________
 
NikolaHN
Početnik Domaćeg.de
Početnik Domaćeg.de





Datum registracije: 30 Avg 2005
Poruke: 207

yugoslavia.gif
PorukaPostavljena: Ned Jul 16, 2006 3:07 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

ne svidja mi se ta knjizevnost
 
hakynen
Odomaćeni član
Odomaćeni član



Godine: 44

Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo

bosnia_herzegovina.gif
PorukaPostavljena: Pon Jul 17, 2006 8:01 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

    Edhem Mulabdić (1862 - 1954.)



    Edhem Mulabdić rođen je u Maglaju 1862. godine. Tu je završio mekteb i ruždiju i nakon toga zaposlio se kao činovnik. Godine 1887. Mulabdić upisuje Učiteljsku školu u Sarajevu i po njenom završetku odmah dobija posao u Brčkom. Odatle biva premješten u Sarajevo, gdje radi kao nastavnik u Dural-mualimminu, tj. u muslimanskoj vjeroučiteljskoj školi. Iza toga je perfekt konvikta Učiteljske škole, zatim nastavnik u Šerijatskoj sudačkoj školi i potom nadzornik osnovne škole. Uskoro biva izabran za narodnog poslanika u Maglaju i na toj dužnosti ostaje sve do januara 1929. godine, poslije čega odlazi u zasluženu mirovinu. Zajedno sa Safvet-begom Bašagićem i Osmanom Nuri Hadžićem pokreće list "Behar" 1. maja 1900 (urednik lista od 1901-1906), a 1903. osniva i društvo "Gajret".

    U svom dugom životu bio je prije svega prosvjetitelj, a onda i uspješan književnik. Svoj prosvjetiteljski rad prenosi i na književno stvaralaštvo. Roman "Zeleno busenje" slovi kao najznačjnije djelo ovog autora, ali i kao prvi bošnjački roman. "Nova vremena" je roman manjeg značaja, ali neosporan dokument za izučavanje tog dijela historije. Budući da je Mulabdić i prvi bošnjački novelist ne smijemo zaobići zbirku novela "Na obali Bosne". Mnoštvo članaka i didaktičkih tekstova ostalo je rasuto po časopisima koje je pisac uređivao ili u njima sarađivao. Zbog jedne nesretne večere kod NDH vođa, bio je izopćen, poslije Drugog svjetskog rata mu je suđeno, te je ostao i bez svoje penzije. Umro je usamljen u Sarajevu 29. januara 1954. godine, a zadnje dane s njim je podijelila tek nekolicina prijatelja.

    Danas je Mulabdić lektirski pisac i pomalo mu se vraća značaj koji je imao za razvoj bošnjačke kulture i prosvjete. Maglajska Manifestacija "Mulabdićevi dani kulture" u cijelosti je posvećena imenu i djelu ovog značajnog književnika.


    Bibliografija

    Romani

  • Zeleno busenje, roman iz doba okupacije Bosne i Hercegovine, Matica Hrvatska, Zagreb, 1898
  • Nova vremena, slika iz novijeg života u Bosni, Mostar, 1914

    Pripovijetke

  • "Šilo za ognjilo"
  • «Nesretan unuk
  • "Đuro Prepelica"
  • "Aga i kmet"
  • "Lov"
  • "Tahiraga"

    Crtice

  • "Šehiti"
  • "Bajram"
  • "Kućni rahatluk"
  • "Uspomene u narodu"

    Novele

  • "Kumovi"
  • "Garib"
  • "Nišan"
  • "Zekonja"
  • "Tajno pismo"

    Ostalo

  • Kod starog djeda
  • Osmanlija
  • Rukovjet šale, Sarajevo, 1893
  • Na obali Bosne (zbirka pripovijetki), Matica Hrvatska, Zagreb
  • Crtice, Sarajevo, 1907
  • Izabrane pripovijesti, Matica Hrvatska, Zagreb, 1944
  • Svak na posao, Sarajevo, 1934
  • Izabrana djela, Sarajevo, 1974





    Edhem Mulabdić



    Zeleno busenje
    Edhem Mulabdić


  • "Niko nikog ne može natjerati ni na dobro, a kamo li na zlo, pa tako i onih što se svojom voljom podadoše svakakvu životu." (str.209)

  • "U naravi je ljudskoj da teži za naukom, govorio Numan-efendija, i to se najbolje vidi kod djece. No koja korist kod onakih roditelja, koji suzbijaju onu želju dječiju za nauku, ta oni se uopće nikako ne brinu za svoju djecu, a kamo li da ih još na nauku napute." (str.194)

  • "Ali koja fajda! Oni nas u Doboju neće razabirat. Uza suho ode i sirovo." (str.79)

  • "Negdje će smotriti bijeli cigo Čergaša, a on vuče katanskog konja, bez sedla, bez horme, a konj stupa za neobičnim gospodarom k'o na tuđim nogama. Smatrajući se i kod Boga i kod ljudi pribranijim od Čergaša, spopane ovaj za konja, nasta svađa, otmica - a vrijeme je to kad je čovječija glava jeftinija od horozije dok sinu nož...i ote konja. Ko jači, taj kvači." (str.80)

  • "Ta zašto čovjek živi? Ako živi, da se sprema na onaj svijet pa da onda umre, kako i treba da radi pravi turčin, ima li onda boljeg mejdana od boja za domovinu, a da stečeš onaj svijet, da i svom rodu pomogneš, da - najposlije pokažeš da si potomak Hrnjica i Halila?" (str.32)

    O knjizi

    "Zeleno busenje je panorama i slika i umjetnički dokument. Osim istine realnosti prenosi poruke o zlehudoj sudbini Bošnjaka, o tragičnoj sudbini ljudi, o zemlji u kojoj se svaka nova generacija nalazi pred istim iskušenjem." - (Muris Idrizović)

    "Sam roman iscrtava postupke muslimanske sredine u toku i poslije okupacije, i još jednom razmatra pitanje opravdanosti ili neopravdanosti otpora ulaska tuđina u zemlju. Prizori kršnih momaka skrivenih iza prozorskih kapaka sa puškom u ruci koji brane svoj toprak, na svom topraku, ili slike razuzdanih grupa koji u sveopćem haosu vrebaju na imovinu svojih susjeda obuzeti dunjalukom, predstavljaju vjernu sliku jednog teškog vremena u kojem su Bošnjaci izgubili tlo pod nogama." - (Nizama Imamović)


    Preuzeto sa Wikipedija

_________________
 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Književnost ~ -> Bosansko-hercegovacka knjizevnost Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana prethodna  1, 2, 3  sledeća
Strana 2 od 3

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2018. godine - Venčanja, svadbe - Proslave - TipoTravel - Kuda večeras - Anwalt - legal -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon